IZGUBLJENI U SPARINI


Dragi Bugarčić (1948), zapaženi prozaista srednje generacije, prevashodno je poznat po romanima (do sada 9 objavljenih). Ipak, njegova je prva knjiga bila knjiga pripovedaka, pod naslovom "Semenkare" (1970) a on je nastavio da ispisuje i u periodici objavljuje priče da bi ih, konačno, probrao i objedinio, pod naslovom jedne od njih, u knjizi "Grob Džonija Vajsmilera". Knjigu čini nekoliko celina: "Prva objavljena priča", "Iz knjige 'Semenkare'", "Priče, 1970-1976 (1974)", "Priče, 1977-1982", "Angažovane priče", "Druge priče"; na prvi se pogled čini da se autor rukovodio vremenom nastanka priča kao ključem za njihov 'raspored' u knjizi. Nakon iščitavanja priča postaje, pak, očigledno da se hronologija pisanja poklapa sa onom u samim pričama, odnosno da su pred čitaocima svojevrsni životopisi pojedinih ličnosti a, posredno, i čudnovatog Roševa, mesta u podnožju brda s kulom, nasred nepregledne ravnice. U svim pričama Roševo je pritisnuto i pridavljeno letnjom sparinom koja guši grad i njegove stanovnike što mile u gustom vazduhu prepunom znoja i muva, vođeni svojim malim životnim (bes)ciljnostima. Mladići sa oboda naselja iživljavaju svoju snagu u pukim maštanjima o nekakvom boljem življenju, u zadirkivanju, poigravanjima, ponekad vrlo brutalnim, kupanjima na veštačkom jezeru i barama, opsesivnom gledanju filmova u bioskopu, gluvarenju na korzou. Svima se čini da je lepa budućnost tu, na dohvat ruke, potrebno je samo skupiti hrabrost i otputovati u inostranstvo. Ali, donošenje odluke se odlaže i sve što se dešava pod vrelim suncem postepeno gubi smisao, boje blede, ukusu se gube u sveopštoj otupelosti. Izlaz iz nje je vezivanje za svakojake bizarne ideje i opsene na koje se troši preostala snaga. Odatle, iz tog i takvog stanja ravnodušnosti, jeste i u vezivanju za svakakve opsesivne ideje i zamisli, što je na samo korak do  preslikavanja besmislenih sudbina odraslih, prerano ostarelih sugrađana koji su zatvorili svoje postojanje u zidove navika i odatle izlaze samo u potpuno ludilo ili u smrt. Iz letargije Roševo će, makar nakratko, trgnuti nečija naprasna smrt ili misterija ali je vek ovih događanja, kao i filmskog ili cirkurskog repertoara, kratak te se, potom, na sve spušta teški muk. Od ovaka teške atmosfere donekle odstupa nekoliko priča o umetnicima i njihovim imaginarnim susretima. Ali, i ovde je reč o marginalcima, prognanim iz osnovnih tokova svakodnevnog života svojih sredina i zatvorenih u sopstvene fiksacijei ambicije.
    Bugarčićev svet neprilagođenih marginalaca unekoliko će podsetiti na tzv crnu, naturalističku fazu srpske proze 1970-tih ali on odstupa od takvog manira samosvojnim stilom koji podrazumeva i grubost dešavanja i poetski opis i sliku koja se sudara sa apsurdom sudbina, podvlačeći njihov fatalizam. Posebno je uspeo piščev manir, nazovimo ga tako, trzanja stvarnosti u kome on više puta iz sadašnjosti, neosetno, tone u prošlost i vraća se, iz drugačijeg ugla u isti tren da krene napred, do sledećeg iskliznuća. Ovim se izbegava nagomilavanje opisa prethodnih događaja uz, istovremeno, oneobičavanje sadašnjosti što izoštrava čitaočevu prijemčivost i pažnju.
    "Grob Džonija Vajsmilera" dopunjava i zaokružuje prvu tematsku celinu u stvaralaštvu Dragog Bugarčića, onu vezanu da Roševo i generaciju mladića izgubljenu među njegovim zidovima (druga tematska celina jesu gastarbajterske golgote), potvrđujući zrelost i intrigantnost ovog autora i njegove proze.

0 komentara:

Постави коментар

top