Agilni izdavač „Darkwood“ neguje više edicija čime „pokriva“ široku lepezu strip ponude; među njima je i serija meko ukoričenih svezaka pod zajedničkim imenom „Jedno doba, jedna priča“ potekla iz okrilja italijanskog strip giganta „Sergio Bonelli Editore“. Reč je samostalnim („one shot“) strip pričama na stotinjak stranica smeštenim širom zemaljskog šara i istorijskih perioda koje, manje ili više uspešno, rade brojne strip zanatlije-profesionalci. Cilj ovih svezaka je da budu zanimljive i uzbudljive odnosno korektno iscrtane. Šefovi „Bonellija“ od svojih radnika ne traže remek-dela već dostizanje produkcijskih standarda. Scenaristi i crtači, sa svoje strane, na tim sveskama „peku (strip) zanat“ i spremaju se za zahtevnije zadatke. Konzumenti ovakvih izdanja željni su, pre svega, kvalitetnih zabavnih „priča u slikama“. Ukoliko se kockice mozaika sklope - što uprkos naporima nije ni malo lako - rezultat treba da zadovolji sve u lancu: izdavača koji nudi dobar proizvod, stvaraoce koji su uspešno završili radni zadatak i publiku koja ima zanimljivo štivo kojim će ispuniti slobodno vreme i, ako je zadovoljna, potražiti novu svestu te edicije. Sve navedene uslove ispunjava epizoda „Ubijte Karavađa!“ scenariste Đuzepe de Nardoa i crtača Đampjero Kazertanoa objavljena, u punom koloru na 130 stranica, kao „Specijal“ edicije „Jedno doba, jedna priča“. Po čemu je ova priča zanimljiva?
            Intriga se plete oko stvarne ličnosti - slikara Mikelanđela Merizi Da Karavađa (1571-1610) koji je, za svog kratkog života, bio slavljen i osporavan pa zaboravljen i tek u XX veku ponovo „otkriven“ i priznat za jednog od genija likovne umetnosti, preteču baroka i naturalizma. Njegov život buran je i kontraverzan kao da su ga izmislili preterano revnosni holivudski scenaristi. Dušebrižnike je iritirao slikama na religijske teme u kojima je nedostajalo svetosti i uzvišenosti jer su sve njegove postavke bile suviše obične, suviše trivijalne a likovi preterano nalik prostom puku. Karavađo je posprdno nazivan slikarem golih, prljavih, žuljevitih stopala koji svojim delima pothranjuje napredovanje jeresi koja ugrožava katoličku veru. Formalni povod za njegovo dugogodišnje bežanje iz Rima bila je optužba za ubistvo u dvoboju - zbog naslaganja u rezultatu teniskog meča(!) - zbog čega je Karavađo osuđen „proglasom na smrt“ po kome je, u granicama papske država, bilo ko mogao da nad njim izvrši smrtnu kaznu. Slikar ipak nije ubijen jer je bio pod zaštitom moćnih ljudi koji su pred papom pokrenuli postupak za Karavađovo pomilovanje. U stripu kardinal Vilanova, koji prezire slikarevo opasno delo, angažuje kapetana Pabla da eliminišu slikara. Istovremeno, brat čoveka koga je slikar ubio angažuje plaćenika Lagarda da bi osvetio brata. Rivali ne uspevaju da se dogovore o podeli nagrade (iako je slikar van njihovog domašaja) pa „smeštaju“ jedan drugom zamke kako bi omeli suprotnu stranu da prva stigne do plena. Karavađo traži utočište na Malti i, zahvaljujući zaštitnicima, postaje član Bratstva malteških vitezova što izaziva revolt nekih od vitezova koji žele da ga izbace iz svojih redova. Posle još jednog incidenta slikar beži iz tamnice i upada u klopku plaćenika iz koje ga, barem privremeno, spasava Pablo. Karavađo beži dalje, skrivaju ga poštovaoci ali ga izdaje zdravlje pa pakuje slike i plovi za Rim kako bi izmolio oprost. Ipak, kao teškog bolesnika ga pre kraja puta iskrcavaju u zamak na obali; on ne miruje već ustaje iz bolesničke postelje i u delirijumu kreće za svojim brodom ali pada... Slikara na samrti sustiže Pablo koji više ne želi da ga ubije jer gaji duboko poštovanje prema Karavađu i njegovom delu a kad slikar umre Pablo brani njegovo telo od Lagarda. Ipak, i Pablova sudbina je zapečaćena jer kardinal Vilanova traži plaćenikovu glavu i Karavađove slike...
            Mešanje fikcije i fakata u stripu uverljivo je i na tragu „istorijskih trilera“. Priča je sagledana iz vizure plaćenika koji postaje prijatelj svoje nesuđene žrtve i to ovom stripu daje potrebnu dozu egzotičnosti i intrige a zaplet „snabdeva“ uvek dobrodošlim scenama kovanja zavera, potere, sukoba i mačevalačkih dvoboja. Crtež je uspešno ispratio dešavanja, posebno ako se ima u vidu da je izgled tabli stripa strogo formalizovan - tabla najčešće ima tri kaiša po dve sličice - pa nema mesta za montažerske egzibicije.
            U konačnom svođenju utisaka strip „Ubijte Karavađa!“ sasvim je korektno ostvarenje koje u potpunosti ispunjava svoju svrhu/namenu zanimljivog štiva koje prevashodno treba da zabavi i malo pouči svog čitaoca.
            („Dnevnik“, 2018.)


Vestern stripovi (na ovim prostorima znani i kao „kaubojci“) bili su sastavni deo odrastanja mnogih generacija dečaka rođenih i stasalih u Zapadnom svetu XX veka; nisu im odolala ni deca Južne Amerike, gornje Afrike odnosno Južne Azije a ponešto su „štrpnule“ i zemlje socijalističkog bloka. I dok je u svetu „pokretnih slika“ vestern primat SAD produkcije dugo bio nesporan i „pokrivao“ čitav svet, na sceni „priča u slikama“ to nije bilo tako jer su vesterne pisali i crtali svuda - u Argentini („Larigan“, „Cisko Kid“), Engleskoj („Met Meriot“, „Mat Dilan“, „Ves Slejd“), Italiji („Teks Viler“, „Koko Bil“, „Kan Parker“, serijal „Priče sa Divljeg Zapada“), Francuskoj („Džeri Spring“, „Talični Tom“, „Bluberi“, „Komanča“) i Jugoslaviji („Stari Mačak“). „Kaubojci“ su, u svoj svojoj popularnosti, menjali izgled i ikonografiju ostajući, uprkos transformacijama, uvek sinonim za slobodu, divljinu, muževnost, kavaljerstvo i pravoljubivost. Kraj 1960-tih i početak 1970-tih bili su za vestern vreme promena pod uticajem nekolikih struja: na jednoj strani je bio tradicionalni vestern a s druge novi, stvaran pod uticajem nadolazećih, drugačijih vremena. U filmu se to videlo u delima Džona Forda i Serđa Leonea i nizu naslova koji su dostizali do tzv „anti-vesterna“ („Plavi vojnik“, „Mali veliki čovek“, „Pat Garet i Bili Kid“, „Čovek zvani Konj“, „El Topo“...) što će se kasnije izroditi u „egzistencijalistički vestern“. U evropskom vestern stripu tog vremena neprikosnoveno je, kao visokokvalitetni rad, vladao „Bluberi“ pa su se novi „kaubojci“ ugledali na njega. Takav je bio i strip „Mek Koj“ scenariste Žana-Pjera Gurmelana i crtača Antonija Ernandeza Palasiosa koji je startovao 1974. u, časopisima prilagođenim, kratkim epizodama od desetak stranica koje su kasnije povezane u prvi album „Legenda o Aleksisu Mek Koju“ koji će se nastaviti u celovečernje albume „Izvesni Mek Koj“ i „Klopka za Mek Koja“. Strip je, svojevremeno, sa samo par godina kašnjenja za originalnim objavljivanjem, štampan u Jugoslaviji u različitim izdanjima, od „Eks almanaha“ i „Supera“ do „Politikinog zabavnika“, ponekad u boji češće u crno-beloj varijanti; u svakom slučaju „Mek Koj“ je (pod nepravilno „skrojenim“ imenom) u tim godinama imao svoju redovnu publiku. Za njegovo novo pojavljivanje zaslužan je agilni „Darkwood“ koji ga prezentuje u punom sjaju - u visokokvalitetnim, kolorno štampanim knjigama sa tvrdim koricama.
            Na početku svog strip života Mek Koj se dosta ugledao na Bluberija kao i na vizuelnu naraciju Leoneovih „špageti vesterna“. On je poručnik u južnjačkoj vojsci koja se oktobra 1864. povlači pred severnjacima. General Hud poverava Mek Koju odgovorne zadatke izviđanja neprijateljskih položaja što ovaj izvršava a kada na taj poduhvat padne sumnja Mek Koj brani čast još većom (luđom) hrabrošću. Svojim neustrašivim akcijama Mek Koj je samo za kratko usporio poraz da bi, na kraju, bio zarobljen i poslat u logor a odatle, za račun severnjaka, odlazi u opasnu misiju u Meksiko da povrati tri miliona opljačkanih dolara od tajanstvenog Sveca. U pustoši Meksika misija će samo delimično uspeti pa Mek Koj i njegov drug Čarli, pošto saznaju da je građanski rat okončan, mada praznih šaka i bisaga, požele da se vrate kući ali - na teškom putu uleću u žestoku potragu za mitskim zlatom grada Sibole. I ova avantura će se, posle jurnjava i pucnjava u pustinjama i golim brdima, okončati manje-više (ne)slavno i Mek Koj i Čarli nastavljaju povratak kući - u sledećoj knjizi.
            Ono što u „Mek Koju“ pleni pažnju znatiželjnog čitaoca je vizuelni segment stripa. Gurmelanov scenario je manje-više korektan u ponovnom prepričavanju obrazaca o požrtvovanom vojniku, raznoraznim banditima, otpadnicima i Indijancima ili večnim potragama za blagom dok Palasiosov crtež izaziva različite utiske. Njegov grafizam temelji se ne na jasnim linijama nego na mnoštvu linija-šrafura koje grade objekte, što ima svoje prednosti ali i manu jer se nacrtani oblik lako gubi-utapa u to mnoštvo. Ipak, Palasiosove slike surovih pustinjskih predela spečenih nemilosrdnim suncem zaista su ubedljive; sa fizionomijama i mimikom, međutim, poprilično se muči pa crtež deluje krajne nevešto (posebno ako je u pitanju neki geg). Palasios je svestan ove manjkavosti koju obilno kompenzuje ekstravagantnim kolorom, intenzivnim čistim bojama i njihovim neuobičajenim spojevima (zato poneki kvadrati liče na tehnikolor filmove za neizbalansiranim paletama). U konačnom utisku ovaj manir daje stripu određenu dozu psihodeličnosti primerenu periodu u kome je stvaran što je danas svakako zanimljivo i atraktivno (makar kao istorijski fenomen). U svakom slučaju, „Mek Koj“ će se u sledećim epizodama razvijati i napredovati na veliko zadovoljstvo ljubitelja vesterna. Prvi tom doživljaja prgavog južnjačkog poručnika je, pak, intrigantni uvod u te strip avanture.
            („Dnevnik“, 2018.)


Novi roman Srđana V. Tešina (1971) zapaženog prozaiste srednje generacije u mnogome je nastavak odnosno razvoj njegovih ranije započetih literarnih traganja u domenima forme i nalaženja novog/drugačijeg rakursa iz koga se kreira i sagledava literarna stvarnost. I Tešinovo dugogodišnje bavljenjem kratkom pričom nastavljeno je u novom romanu kroz kratka poglavlja (od jednog pasusa do par stranica). Ova (samonametnuta) ograničenja, naravno, uslovljavaju specifičan „pripovedački dah“ odnosno uzdržanost i „bežanje od raspisanosti“. Sledeće ograničenje sledi u samom pripovedačkom govoru koji se prevashodno „praktikuje“ u raznim oblicima monologa/dijaloga i kvazi monologa/dijaloga - svaki govornik, pored sopstvenih promišljanja, ima svoj monolog-poglavlje (vezan za prethodno poglavlje) u svojevrsnom odloženom razgovoru - mada, ima i „pravih“ dijaloga datih u formi izmene pozorišnih replika. „Objektivna realnost“ se pojavljuje u vidu novinskih članaka dok je „tekuća“ fizička realnost (pokreti, radnje) inkorporirana u govor/replike. Opredeljenje za ovakav pripovedni glas u funkciji je zapleta i njegovog sugestivnog predstavljanja iz pozicije nepouzdanog junaka/subjekta. Naime, osnovna priča nominalno prati 14 dana (sveukupno 193 poglavlja) u lečenju momka koji je povređen u terorističkom napadu (za kojim će uslediti još nekoliko) molotovljevim koktelom na objekat za prodaju brze hrane (hamburgernicu); osim izlečivih opekotina mladić je pretrpeo i težu povredu: u potpunosti izgubio sećanje tako da ne zna svoje ime odnosno svoju prošlost. Pokušaj policije da otkrije njegov identitet ne uspeva zbog bizarnog sklopa događaja. Bezimeni provodi bolničke dane okružen doktorima za telo i dušu, medicinskim sestrama i sapatnicima (opečenim harmonikašem, potporučnikom koji je vlasnik hamburgernice, agresivnim primitivcem i sofisticiranim advokatom); njihova komunikacija je u rasponu od umereno prigodne do otvoreno prostačke ali i filozoski intonirane. Psihijatrovi napori takođe se rastežu od krajnje jednostavnih, gotovo prigodno-pogodbenih, do sofisticiranih.
            Bezimenog, dakle, osim fizičkih tegoba muči zbunjenost sopstvenom situacijom na šta se nadovezuje želja da otkrije (starog) sebe ali i strah od onoga što može otkriti. Njegov odnos prema ostalim bolesnicima je uzdržan mada nije neprijateljski - osim prema „seljoberu“ koji ga kinji svojim stalnim upadicama. Izlaz iz realnog okruženja koje ga opterećuje i ne nudi razrešenje odnosno iz sopstvenih nedoumica je tablet koji mu je pripadao (sudeći po video snimku napada na lokal). Mladić neće u memoriji aparata („gedžeta“) naći podatke o sebi ali će otkriti da se, pod imenom Nepoznati Niko, dopisivao sa devojkom koja se predstavlja kao Nepoznata Niko. On je njoj slao erotske priče a ona uzvraćala erotskim fotografijama (za koje mladić veruje da su njene). Bezimeni najpre prihvata ovu igru u kojoj se - kako je to u virtuelnoj realnosti - svi kriju u bezbednoj anonimnosti (kao samoodabranom obliku bezimenosti – poricanja sopstvene ličnosti) koja, u svojoj prividnosti, lako izjednačava izrečene istine i laži. Mladićev vapaj da sazna nešto od sebi Nepoznata Niko tumači kao kršenje dogovora i prekida kontakt. Neljudskost ovog odnosa bezmalo je istovetna sa incidentom u kome bolesnik, odbegao sa psihijatrijskog odeljenja, upada u sobu odeljenja za opekotine i kao svog taoca drži medicinsku sestru; dogovor s njim nije moguć jer on ne priznaje racionalne argumente pošto je - umobolan.
            Neizvesnost u kojoj živi bezimeni kulminiraće u seansi hipnoterapije tokom koje je on, posle povezivanja do tada haotičnih fragmenata, na pragu otkrivanja sopstvenog identiteta. Ali do toga ipak ne dolazi jer bezimeni neočekivano beži iz bolnice. Na licu mesta svog prošlog života - u svojoj kući - on spoznaje nove delove stvarne prošlosti, sudara se sa sopstvenim traumama odrastanja ali i sa iluzijama/umišljajima jer mu devojka koja je Nepoznata Niko otkriva kako je zloupotrebila njegovu naivnost i poverenje. Nabujala teskoba nalazi odušak u poznatom obrascu, u oponašanju događaja koji je bio okidač promene; mladić molotovljevim koktelima napada makrobiotički dućan (jer su hamburgernice napali militantni Vegan ratnici)! Uzvik „gori, gori, gori“ (koji se odnosi i na mladića) postaje uzvik lične osvete svetu ali i samom sebi. Posle njega otkrivanje sopstvenog imena je bespredmetno jer je taj mladić postao neko sasvim drugi.
            Tešinov roman funkcioniše na mikro nivou ličnosti i makro nivou ustrojstva modernog društva što uključuje i rascep na „stvarnu“ i „virtuelnu“ realnost koje se pokoravaju sopstvenim zakonitostima. Laži, obmane i agresivnost kao deo znane, prastare stvarnosti  nastavljene su i nadograđene novom, tehnološkom realnošću. Antička mudrost da je „čovek čoveku vuk“ funkcioniše i u virtuelnim svetovima a mogućnost da se interaktivno komunicira bez stvarnog fizičkog kontakta daruje joj nepodnošljivu lakoću ostvarenja svakovrsnih namera bez previše rizika i straha za sopstvenu bezbednost. Ipak, u svim realnostima, usred gustog spleta svakojakih želja i ambicija (bez)brojnih jedinki, i dalje postoji potreba za samospoznajom i samoodređenjem prema ljudima i situacijama (ako je već prostor relativizovan). No, u svom tom zamešateljstvu lako je izgubiti sebe i svoju ličnost. A izgubljeno nimalo nije lako povratiti uz vrlo veliku verovatnoću da se u tome ne uspe ili da se od te rabote odustane. Roman „Gori gori gori“ upravo ispisuje i otkriva nizove prizora te neizvesne a životno važne borbe za sopstvenim identitetom.
(„Dnevnik“, 2018.)

Darko Tuševljaković (1978) znan je široj literarnoj javnosti kao dobitnik Evropske nagrade za književnost za 2016. godinu dok ona druga publika, profilisana odnosno okrenuta književnoj-žanrovskoj fantastici, Tuševljakovića prati od početka ovog veka, kroz periodiku i tematske antologije-zbirke, roman „Senka naše želje“ (2010) i samostalnu zbirku priča „Ljudske vibracije“ (2013). U njima je autor iskušavao kako žanrovske obrasce tako i svoje sposobnosti da ih ispisuje, varira, menja i nadilazi. U tom je kontekstu roman „Jaz“ iskorak u svetove realističke proze kojim se širi polje spisateljskih interesovanja odnosno potvrđuje sopstveni talenat i samosvojnost. Znatiželjni čitalac se iščekujući novu knjigu nalazio pred bar dve dileme: da li će se nastaviti redosled-smena roman-zbirka priča odnosno koji ugao gledanja na svet će pisac odabrati - fantastičarski ili realistički. „Naknadne istine“ su zbirka priča te, dakle, prate dosadašnji ritam-smenu žanrova-formi; s druge strane, ova knjiga „izmiruje“ dva naizgled suprotna (često i suprotstavljena) principa jer „koristi“ oba što svakako nije uobičajeni manir obzirom da realisti ne zalaze (nimalo ili ne prečesto) u fantastiku; „fantastičari“, posebno oni naklonjeni žanru, pak, poslednjih godina sve češće zalaze u realizam. Tuševljaković se u ovoj knjizi slobodno, sigurno i uverljivo kreće kroz obe teritorije. Čini se da je ta sposobnost - ma koliko ovo paradoksalno zvučalo - posledica ulaska u literaturu iz „ugla“ žanrovske književnosti (uz koji ide i svest o potcenjivačkom odnosu etablirane, akademske kritike) i ustrajnog osvajanja novih umetničkih prostora; sa svoje strane barikade autori iz takozvanog „glavnog (realističkog) toka“ uopšte nemaju ni želju ni volju da razvijaju i šire svoja interesovanja (potpomognuti u toj pasivnosti stavom da je sve van „glavnog toka“ paraliteratura nedostojna ozbiljnih autora).
            „Naknadne istine“ u svojih osam celina, u rasponu od kratke priče do novele, uprkos tematskoj raznolikosti, imaju niz dodirnih tačaka: sve su urbane i smeštene na prostore bivše Jugoslavije te razmatraju probleme susreta realnog i nadrealnog/fantastičnog odnosno proboj i „preklapanje“ fantastike sa „suvom“ stvarnošću što se, u krajnjem, pokazuje kao katalizator odnosa i način da se oni sagledaju u svetlu iznađenih rešenja (uz koje idu i naknadne spoznaje/istine). Početna priča, „Drina, bez filtera“ u ovom nizu je najdublje uronjena u realno - blisku ratnu prošlost 1999. g. - a njen odmak od stvarnosnog upravo je u naslovu koji se može iščitavati kao humoristička dosetka (koja nije lišena ciničnog taloga) odnosno iskorak u stranu od vidljivog i trezvenog. „Jahači magle“ relativizuju viđeno/prepostavljeno i daruju mu dimenziju tajanstvenosti koja iskrsava pred (nespremne) drugove zagubljene u ispraznom trošenju sopstvene mladosti. Uloga primarnog pagansko-magijskog doživljaja sveta u džunglama (lokalnog, skrpljenog) velegrada preispituje se u „Lavirintu“ dok „Neizrecivo oružje“ prefinjeno traga za ostacima prošlosti u svakodnevnim navikama i predmetima. Pripovest o tajanstvenom strancu na aerodromu („Karantin“) koji, čini se, ima uvida u drugojačije bitisanje čime privlači kolebljivog znatiželjnika sugeriše „realno“ postojanje spoljnog odmaka od tekuće, rutinske stvarnosti. „Sebastijan“ je, pak, neko/nešto iz paralelne stvarnosti sa snagom da pruži traženu utehu (drugačiju od one svakodnevne, otrgnute iz mučne realnosti); njegovo (nevidljivo) prisustvo i (vidljivo) odsustvo jednako su značajni za doživljaj mlade medicinarke u željno očekivanim trenucima „preklapanja“ različitih stvarnosti. Završni, „Zvuk stanveja u praznoj sali“ jasno, bez dilema i nedoumica, prepliće realnosti u liku imaginarnog dečakovog druga iz drugog rata koji se podudara sa onim što se upravo „stvarno“ rasplamsava. I ovde preklapanje donosi olakšanje i rasterećenje ali i utvrđuje saznanje da se u paralelnim stvarnostima ponavljaju jednako fatalna događanja.
            Svi Tuševljakovićevi junaci - od dečaka do mladih ljudi koji su na pragu zrelosti - pokušavaju, manje ili više voljno i (ne)spretno da spoznaju sopstvenu egzistenciju i učine je boljom-podnošljivijom usred okruženja koje nije ni malo prijateljsko, mnogo traži/otima a ne daje ni utehu ni izlaz. Bekstvo iz tog obruča nevolja fizički nije moguće a drastični preokreti ne donose oslobođenje. Provala nestvarnog ili nadstvarnog u ovu realnost iz nekih paralelnih svetova je, sa zahvalnošću prihvaćena, uteha za gubitnike (na korak od nervnog sloma) odnosno izvor varljive nade da se može pobeći u neke bolje svetove. Naravno, cena tog bekstva nije mala jer znači odricanje barem od jednog dela sebe - od sopstvene (samo)svesti i „zdravog razuma“ (koji baš i ne funkcioniše „ispravno“ u izvanrednim, smutnim vremenima).
            Pisac u svojim kazivanjima odbija da bude prepoznatljivo jednostran, da se kreće stazama utabanih značenja i objašnjenja. On spremno problematizuje viđenja događaja i ne nudi definitivne odgovore tražeći tako od čitaoca da aktivno učestvuje u pričama i da dograđuje/domišlja pročitano. Škrtost izraza je, pak, pomešana sa neočekivanim slikama i metaforama što uspešno boji atmosferu ovih proznih uvida u bizarne mentalne intime.
            U konačnom sagledavanju, „Naknadne istine“ Darka Tuševljakovića otkrivaju se kao intrigantna i zanimljiva knjiga kojoj svakako treba pokloniti puno čitalačko poverenje što će biti višestruko nagrađeno vanrednim literarnim doživljajima.
            („Dnevnik“, 2018.)  



„Ubijalište“ je četvrta strip adaptacija kriminalističkih romana o Parkeru koje je potpisivao Ričard Stark, što je bio jedan od pseudonima Donalda E. Vestlejka (1933-2008); adaptaciju i ilustrovanje je uradio talentovani Darvin Kuk (1962-2016) koji je, na žalost, preminuo pa je veliki projekat „prenosa“ Starkovih romana u strip ostao nedovršen. Vestlejk/Stark je u 24  romana o Parkeru (od „Lovca“ iz 1962. godine) „razrađivao“ iskustva „tvrde škole krimića“ nastale pre II svetskog rata, prilagođavajući ih modernim (posleratnim) vremenima. Parker, čije su generalije nepoznate (Parker mu nije pravo prezime - u prvom romanu je bio Voker), kriminalac je bez straha i sentimentalnosti, bez dilema i griže savesti, velike snage i spretnosti, oprezan, promišljen i nemilosrdan. Iznad svega on poštuje svoj interni kod časti i ponosa što prvenstveno podrazumeva držanje date reči i isključuje izdaju i prevaru kolega u poslu. Parker je „slobodnjak“, nevezan za mafiju ili druge organizacije/sindikate kriminala; on nije ni gramziv ni rasipan: „radi“ samo da bi stekao novac koji, mada voli luksuz, umereno troši. Pragmatičan je i prilagodljiv, samosvestan i zadovoljan sobom, bez nerealnih ambicija ali voljan da se žestoko bori za ono što smatra da mu pripada; u kriminalnim krugovima uživa visok ugled jer je pouzdan, ne zaleće se nego detaljno planira i uspešno izvodi akcije. Rečju, bezmalo savršeni profesionalac zbog čega dolazi u sukobe kako sa predstavnicima zakona tako i sa „nekvalitetnim“ predstavnicima svoje branše.
            „Ubijalište“ je rađeno po istoimenom romanu, 14. u seriji o Parkeru, objavljenom 1971. godine. Zaplet je sasvim jednostavan: Parker sa drugovima pljačka blindirani kombi i otima džak sa novcem. Ali, što zbog snega što zbog lošeg vozača, automobil begunaca izleće s puta. Parker jedini uspeva da se izvuče iz olupine i sa novcem mora da se sakrije u zatvoreni zabavni park „Ostrvo zabave“. Dok se penje na ogradu ugleda mračne tipove koji dodaju kovertu sa mitom policajcima. Međutim, i ovi vide begunca a kad čuju izveštaj o pljački 73.000 dolara sve im postaje jasno. Parker zna da je u klopci i da će, pošto pošalju „poštenu policiju“ na pogrešan trag, loši momci i korumpirani policajci ući u zabavni park da ga nađu, ubiju i uzmu novac. Njemu ne preostaje ništa drugo do da skupo proda svoju kožu...
            Priča o opkoljenom momku koji se bori protiv brojnijeg neprijatelja znana je i bezbroj puta ponovljena i žanru i van njega pa je Vestlejk/Stark, osim već standardne postavke u kojoj se Parker bori sa nepoštenim kriminalcima (pa je njegovo časno ponašanje razlog što je simpatičan čitaocima), morao da je začini egzotičnim tematskim celinama parka (od sobe sa ogledalima, „kuće voska“, prikaza ostrva Havaji, brodoloma, potraga kroz galaksiju do „ostrva Alkatraz“) u kojima Parker sprema zamke za svoje progonitelje odnosno da u sve udene i malo lične osvete oca kome Parker ubija jedinca. Ipak, težište priče je na akciji koja čitaocu ne nudi niti dozvoljava predah i brzinom uspešno prikriva nedoslednosti i nedostatke zapleta. Vestlejk/Stark je znao i prednosti i mane svoje zamisli i potrudio se da posao odradi žanrovski dosledno i efikasno. Darvin Kuk se, sa svoje strane, majstorski nadovezao na uzbudljivu priču. Njegov oštri, minimalistički crtež montiran je, po uzoru na najbolje crno-bele „noar krimi“ filmove, u sjajne, dinamične table koje plene smenom slika i sugestivnim, efektnim rakursima. Pojedine table na kojima nema teksta već je sve ispričano sličicama odista su impresivne i deluju kao komad filmske trake sa nizom slika „frejmova“. Posebnu draž daje, još od prvog albuma, trobojnost stripa - ovog puta i u ovdašnjem izdanju „Darkwooda“ to je kombinacija crne, bele i plavo-sive - kojom se, osim uvek dobrodošlog oneobičavanja prizora, postiže i utisak patiniranosti odnosno „umekšavanja“ i „ulepšavanja“ prošlih vremena. Kuk je „Ubijalište“ iscrtao na 80 tabli (vidno kraće od ranijih albuma) pa je, u nastavku, dodao kratku (12 strana), ne previše ubedljivu epizodu pod nazivom „7edmina“ u kojoj Parker ponovo ostaje sam i bori se za svoj plen (i život).
            Serijal albuma „Parker Ričarda Starka“ Darvina Kuka, koji je „Ubijalištem“ zadesno priveden kraju, sveukupno se predstavlja kao uverljiva, zanimljiva i zabavna stilska strip vežba utemeljena na istoriji žanrovske ikonografije („tvrdo kuvanog krimića“) i nadahnuto „potkrepljena“ rafiniranim vizuelnim „štimungom“.
            („Dnevnik“, 2018.)

top