Modesti Blejz, fatalna crnka, senzualna i smrtonosna, hrabra i nezavisna, pronicljiva i strastvena, prefinjena i skromna jedna je od ikona popularne kulture XX veka. Njena prva inkarnacija bio je u novinskim strip kaiševima koji su gotovo instantno, posle pojavljivanja 13.05.1963, osvojili svet; već naredne godine kompanija „Tventi Senčeri Foks“ kupila je od Pitera O'Donela (1920-2010), koji je stvorio Modesti, prava za filmsku adaptaciju dok je nekoliko izdavačkih kuća zatražilo od O'Donela da strip pretoči u romane. I dok je film, u režiji Džozefa Louzija, sa Monikom Viti i Terensom Stempom, uprkos velikih očekivanja, neslavno prošao (propao) u bioskopima, romani i priče su imali svoju publiku i O'Donel ih je pisao i objavljivao (sveukupno 13 knjiga) sve do 1996.g. Ipak, Modesti je bila i ostala najpoznatija kao heroina 95 strip epizoda (sve ih je napisao O'Donel), na sveukupno preko 10.000 kaiševa koje je isprva crtao (više od 2000 tabli) Džim Holdavej (1927-1970); posle Holdavejeve tragične smrti serijal je nastavilo više crtača od kojih su najpoznatiji Romero i Kolvin. Modesti sve do danas nije imala sreće u pokretnim slikama za mali i veliki ekran (samo pilot epizoda serije koja nije snimljena i film iz 2003. koji je distribuiran jedino na video diskovima).
            O'Donel je u člancima odnosno intervjuima više puta ispričao svoj doživljaj iz 1942.g. kada je, kao vojnik u Persiji (Iranu), susreo devojčicu koja je sasvim sama bežala od rata i koja nije molila za pomoć a prihvatila ju je oprezno i dostojanstveno. On nikada nije saznao njenu dalju sudbinu ali je njen lik postao tačka od koje je izgradio priču o Modesti Blejz, žrtvi svetskog rata koja je preživela logor, glad, hladnoću, loše ljude i sve druge nevolje, mnogo učila iz knjiga, na ulicama i u sumnjivim lokalima, izgradila u Tandžiru uspešnu kriminalnu organizaciju „Mreža“, u Sajgonu spasila zatvora Vilija Garvina, snažnog borca, obogatila se i na vreme povukla iz „biznisa“ u penziju; njeno prebivalište je u Londonu, u „penthausu nad Hajd parkom“, dok Vil poseduje pab „Mlin“ na selu, 50-tak kilometara od Londona. Ova predistorija ispričana je i iscrtana 1966.g. u kratkoj strip epizodi „Početak“. Prva priča počinje u tom penthausu posetom nezvanog gosta, ser Džeralda Taranta iz Forin ofisa i njegovog pomočnika Frejzera. Pošto se Modesti efikasno reši momka koji je zamara, ser Dž nudi Modesti, dok se ona presvlači u drugoj sobi, posao: da raskrinka organizaciju plaćenih ubica znanu kao „Mašina“ koja uspešno izmiče akcijama vlasti. Angažman je neformalan ali je izazov za energičnu damu koja se zasitila mirovanja. Modesti odlazi do Vilija sa predlogom da joj se pridruži što ovaj oberučke prihvata, takođe sit lenčarenja. Tako počinje novi avanturistički život čudnog dvojca i - sve ostalo je legenda.
            Modesti je netipični proizvod svog vremena: jaka, samostalna žena koja zna šta hoće i ne zavisi od muškaraca. Njen odnos sa Vilijem je za ono doba radikalan (a i danas je malo žena koje su to postigle): ona njega zove „ljubavi“ a Vil nju „princezo“ ali oni nisu u ljubavnoj vezi (svako te želje ispunjava „sa strane“) a, opet, više su nego prijatelji: kad sazna da je Modesti mrtva, Vil hrli u samoubilačku osvetu. Modesti se, za razliku od Vila koji najviše voli noževe, služi vatrenim oružjem ali joj je specijalitet „kongo“, mali drveni teg čiji udarac u pravu tačku parališe žrtvu a zgodan je pošto može da se sakrije u punđu, kakve Modesti redovno nosi. Oba partnera su vična svim tehnikama borbe rukama-pesnicama, vrlo su izdržljivi i gotovo imuni na hipnozu ili metode mentalne sugestije. Modesti može sama sebe da dovede u stanje nesvesti ali joj je potrebno i da se, skrhana nevoljama, isplače na Vilijevom ramenu.
            Neprijatelji ovog dvojca su raznoliki ali svi redom živopisni, moćni i vrlo opasni; ima tu plaćenih ubica, stranih agenata, pokvarenih doktora, lažnih humanitaraca, psihopata... Svi su zli i nepobedivi dok se ne nađu na meti Modesti i Vila. Gvozdena zavesa i mračni ljudi iza nje redovna su tema barem u prvim godinama postojanja stripa. Komunistička opasnost (iz Rusije, Kine, Vijetnama), naravno, mora biti otklonjena po svaku cenu (čak i ratnih okršaja u džunglama). Ipak, Modesti pušta mađarskog naučnika da pobegne kući jer je ucenjen životom svoje male ćerke, ne želeći da devojčica doživi njenu sudbinu. Taj plemeniti gest (ili trenutak slabosti) ostaje bez rezultata jer naučnika ubijaju oni koji su ga oteli kako ga ne bi oslobodili Amerikanci. Danas ovakav dvostruki obrt deluje neuverljivo ali je u vreme hladnog rata (pre izmišljanja pojma „politička korektnost“) svakako smatran pohvalno patriotskim i ideološki ispravnim.
            I dok se, gotovo 60 godina od pojavljivanja, pojedinim pričama mogu naći mane, Holdavejev crtež ostaje velemajstorsko delo. Njegova linija je precizna, potezi oštri i na razmeđi stilizovanog realizma i karikature dok su osenčeni delovi fascinantni u svojoj haotičnosti ili tamnoj monolitnosti. Holdavejev grafizam i danas je svež i izazovan.
            Agilni „Darkwood“ započinje objavljivanje serijala od 12 knjiga kojim će predstaviti ovaj klasik posleratnog novinskog krimića. Prvi tom, na bezmalo 300 strana, sadrži prvih 8 epizoda (sveukupno 992 kaiša), plus pomenuti „Početak“, te dva O'Donelijeva intervjua i niz članka koji se bave fenomenom Modesti Blejz u stripu, knjigama, na filmu. Tako će se na ovim prostorima, posle pojavljivanja u bezbroj magazinskih izdanja, konačno sabrati, u punom sjaju i slavi, avanture večno mlade, prelepe i smrtonosne crnke.
            („Dnevnik“, 2019.)

Novom knjigom naslovljenom „Roman Rubikova kocka“, Saša Radonjić (1964) zapaženi književnik (pesnik, romanopisac, pripovedač i esejista) i muzičar (kantautor i član „Solaris Bluz benda“), naizgled prekida niz knjiga („Švedski sto“, „Autobiografske (i druge) nestvarne priče“, „Večernji doručak“) sazdanih prvenstveno na dnevničkim zapisima i filozofsko-sentencijskim zabeleškama i vraća se proznom diskursu (samim naslovom žanrovski određenom kao roman). No, kad čitalac dublje urani u roman otkriva da pred sobom ima literarno tkanje koje se itekako vezuje na prethodna dela i sadrži kako navedene personalne dnevničke fragmente tako i fizofska zapažanja. Time se potvrđuje Radonjićev stvaralački kontinuitet ali i konstantnost promene u promišljanju i stilskom izrazu.
Ukoliko bi se ova knjiga trebala odrediti koncizno i precizno čini se da bi odgovarajući iskaz glasio da je reč o delu koje se bavi začudnim doživljajem (polivalentnih) stvarnosti i gradnjom  specifične (jedinstvene) sofisticirane nad-stvarnost. Naime, tri segmenta romana formalno jesu nezavisni tokovi i sledovi događaja, istina uz stalnu pojavu naznaka povezanosti sa prethodnim segmentima koji traju/postoje paralelno/uporedo. Istovremenost postojanja, dakle, samo po sebi nije garant bilo kakve (dublje) povezanosti; pre bi se moglo zaključiti da marginalnost dodira potencira izdvojenost nego što je potire. Ipak, u širem kontekstu jedinstvene nad-stvarnosti (na kojoj se ustrajno insistira) svaki se segment uklapa u prostorno-vremenski totalitet a svojevrsni ključ/kalauz sveg tog zamešateljstva je u fascinantnoj, mistično-lavirintskoj Rubikovoj kocki (svoje)ručno napravljenoj koja ima jedno ispravno rešenje i 43 triliona pogrešnih, na šta pisac (u fusnoti) uzvraća tvrdnjom da njegova kocka ima jedno relativno pogrešno i 43 triliona relativno tačnih rešenja (i, dakle, ni jedno apsolutno tačno ili pogrešno). Rubikova kocka pojavljuje se (iskrsava) u knjizi kao (relativno) razrešenje problema/dilema ali i njegovo/njihovo usložnjavanje pošto je reč o jedinstvenoj (umetničkoj) tvorevini koja na pomičnim stranicama umesto boja ima zapise-priče. Pomeranjem/rotiranjem delova dobija se bezbroj (43 triliona) mogućih priča sadržanih u ovim predmetu! I svaka od njih jednako je (ne)verovatan i značenjski intrigantna. Otuda bi znatiželjni čitalac, po iščitavanju knjige, mogao zaključiti da je ponuđeni redosled priča obmana ili proizvod slučajnost te da se segmenti mogu presložiti i drugačije čime bi se dobio drugačiji zaplet i rasplet, drugačiji vrednosni i etički predznaci postupanja. Istini za volju, pisac i sadržinom svakog (neimenovanog) segmenta koji otvaraju više tajni nego razrešenja potencira ove mogućnosti i začikava čitaoce da iskušaju i sebe i njega u tvorenju drugojačijih priča.
Junaci-nosioci fraktala-priča-poglavlja konstantno iskušavaju svoje začudno okruženje odnosno pokušavaju da pronađu granice sopstvene ličnosti. Niko od njih nema definisano mesto u prostoru, vremeni i ličnostima. Pavle je suočen sa sopstvenom amnezijom zbog koje mu je sve novo (dok je prošlost mutna), učenik tek upoznaje svet u koji ulazi vođen rukom učitelja-majstora dok stari prodavac goblena ne uspeva da se razabere u događajima u kojima nevoljno učestvuje. U svaku priču-sudbinu upleteno je mnoštvo simbola odnosno intrigantnih znanja, od egzotičnih staroegipatskih misterija preko provokativne priče o Ponciju Pilatu kao trinaestom apostolu do intrigantnih misterija kreativnog spavanja odnosno kontrolisanog sanjanja (kojim se odlazi u druge svetove/realnosti) te živih goblena kao još jednog mogućeg prozora u te nove stvarnosti. Nizovi diskretnih nagoveštaja i detalja, od promena imena Osvald Tot u Osvald Rot, pojave figurice egipatskog boga Tota, egzotičnih plesova dečaka i pauna Kastora do autocitata, unose u pripovedne matice varljive rukavce koji se odvajaju od matice da bi joj se vratili sasvim neočekivano, na nekom drugom mestu/strani tvoreći prečice između odvojenih tokova stvarnosti. Svaka priča dopunjena je i fusnotama koje imaju različite (netipične) uloge: zapisivanja piščevih sećanja, dodatne mistifikacije nekog pojma, poetskih komentara... Radonjić sopstveno delo tretira kao elemente ove nove knjige darujući joj tako prošlost (vremensku dimenziju) te dograđujući pomenutu (metafikcijsku) nad-stvarnost.
U konačnom sagledavanju ovaj se roman predstavlja kao gusto istkana proza (tapiserija, goblen) sa nizom crvenih niti (lajt motiva) koje se prepliću dajući prizoru dodatnu dubinu. No, pogled na lice slike nije jedini: zahvaljujući intenzivnom oneobičavanju, kojima se podrivaju temelji realnosti, sasvim su mogući i drugačiji pogledi (iskosa i na pozadinu) koji će otkriti nove vizure i diskurse. Upravo to su čari lavirintski višeslojne i višedimenzionalne, intelektualno provokativne proze. „Roman Rubikova kocka“ je delo jednako ubedljivo i uzbudljivo kao niz fraktala odnosno kao celina delova spojenih magijskom snagom začudnog.
(„Dnevnik“, 2019.)



Vojna naučna fantastika (military science fiction), jedan je od rukavaca naučnofantastičnog žanra koji se bavi organizacijama vojne sile u budućnosti odnosno ratnim dejstvima na rodnoj nam planeti i širom svemira; sva dešavanja data su iz vizure „neposrednih izvođača ratova“, vojnika i vojnih jedinica. Vojna naučna fantastika spada u konstantno popularne tema pa se u Zapadnom svetu „proizvodi“ u velikim količinama u literaturi, stripu, filmu i kompjuterskim-virtuelnim igricama; podžanr ima, uz „obične konzumente“, verne, vatrene i brojne fanove. Počeci podžanra sežu do klasičnog romana H. Dž. Velsa „Rat svetova“, koji jeste pominjao učešće vojske ali je značajni po tome što je u „dvorište“ čovečanstva doveo vanzemaljce (Marsovce) kao novog, žanrovski prepoznatljivog neprijatelja. Potonji pisci zdušno su sledili Velsov primer gradeći nove verzije sukoba sa „alienima“ na raznim prostor-vremenskim „kotama“. Među zapažena dela zemaljskog ratnog usmerenja valja pomenuti romane „Večiti mir“ Džoa Haldemana, novela „Odsustvo“ Lucijusa Šeparda (oba dela se bave budućim ratovima na teritoriji Centralne i Južne Amerike) ili „Čekićevi treskači“ i „Neuklopivi“ Dejvida Drejka (Haldeman i Drejk su Vijetnamski veterani). Šta bi se desilo kada bi zli gušteroliki vanzemaljci upali na Zemlju usred II svetskog rata opisivao je Hari Tartldov u serijama romana „Svetski rat“ i „Kolonizacija“. Svakako valja pomenuti i serijal filmova o Terminatoru, „Dan nezavisnosti“ ili „Na rubu vremena“. Ratovi sa svakovrsnim vanzemaljcima na nepoznatim planetama ili o „otvorenom“ Univerzumu, uz upotrebu čudesnih sredstva, od lasera do svemirskih krstarica, itekako raspaljuju maštu autora i konzumenata. Teško je odoleti izazovu brze akcije, žestoke pucnjave, uvežbanih, disciplinovanih junaka sa mnoštvom dopadljivih ubistvenih spravica, egzotičnih bića i predela; dovoljno je setiti se romana „Zvezdani jurišnici“  Roberta Hajnlajna (po kome je snimljen i film) ili romana „Večiti rat“ Džoa Haldemana (koji razotkriva lične tragedije boraca). Među zapaženim i hvaljenim delima svemirsko-vojnog usmerenja (koja vrlo često idu u serijama romana) valja pomenuti npr „Vojniče, ne pitaj“ Gordona Diksona, „Enderovu igru“ Orsona Skota Karda, „KoDominium“ i „Zapadno od časti“ Džerija Purnela, „Carstvo čoveka“ Dejvida Vebera i Džona Ringa, „Pad carstva Dreda“ Voltera Džoa Vilijamsa, „Man-Kzin ratove“ Larija Nivena, „Galaktičke marince“ Jana Daglasa,  „Vorkosigan sagu“  Lois MekMaster Bužold. Među filmovima i TV serijama tu su „Ratovi zvezda“, „Krstarica Galaktika“, „Zvezdana kapija“, strip “Svemirski bojni brod Jamoto“...
            „Starčev rat“, objavljen 2005.g. debitantski roman Džona Skalzija (1969), čistokrvna je vojna naučna fantastika; roman je prerastao u serijal od, za sada, 6 romana i nekoliko samostalnih novela i priča iz tog sveta. Svemir u kome se dela dešavaju naseljen je raznoraznim inteligentnim vanzemaljcima koji nisu blagonakloni prema ljudskoj kolonizaciji planeta. Ljudska naselja na drugim planetama brane Kolonijalne oružane snage (KOS) koje se popunjavaju tako što ostareli Zemljani-regruti pristaju da im se um iz starog tela „prebaci“ u novo, super telo sa kojim kreću u ratove sa bizarnim alijenima. Uz njih su i vojnici Specijalnih jedinica - Brigada duhova koji su još savršeniji ratnici sa jednom manom – u super telu su umovi stari tek par godina jer su „uzgajani“ iz genetskog materijala mrtvih ljudi. I dok se „Starčev rat“ bavio „običnim“ vojnicima, „Brigade duhova“ (originalno iz 2006.g) opisuju upravo Specijalne jedinice. Skalzi ne nastavlja priču iz prvog romana, mada se poneki od junaka iz prvog dela ovlašno pominju, već gradi nezavisni zaplet u kome su se tri vrste vanzemaljaca udružile kako bi zaratile sa Zemljanima. Iza svega toga stoji upravo jedan naučnik Zemljanin, izdajnik, koji je, navodno, mrtav. Ipak, za njim (u stvari njegovim lažnim lešom) ostali su zapisi svesti na osnovu kojih se „uzgaja“ vojnik u čiju ličnost su ubačeni iz elementi izdajnikove svesti. Namera je da se otkrije šta je izdajnik znao i odao mada postoji i rizik da taj vojnik postane izdajnik. Posle mnogo petipetija, bitaka na egzotičnim lokacijama, pobeda i poraza, stradanja i požrtvovanosti, vojnik sreće svog „oca“ i dve ličnosti se bespoštedno nadmeću za prevlast...
            Skalzi nastavlja putem koji je raskrčio „Starčev rat“; „Brigade duhova“ su brza, uzbudljiva i dopadljiva mešavina starog - prepoznatljivih žanrovskih šablona - i novog - kontrolisanih izmena i dopuna obrazaca. Znatiželjni fanovi uživaće u domiljatosti i duhovitim dijalozima vojnika kao i u živopisnim akcionim scenama uz koje neminovno sledi i poneka stranica društvenih odnosno svemirskih spekulacija i objašnjenja ustrojstvo sveta u kome se priča odvija. Cilj „Brigade duhova“ bio je da bude zabavna žanrovska knjiga i Skalzi je taj zadatak u potpunosti ispunio.
            („Dnevnik“, 2019.)


Andre Franken (1924-1997) spada među najpoznatije i najznačajnije strip stvaraoce zaslužne za „bum“ francusko-belgijskog stripa u prvim decenijama posle II svetskog rata.  Zapažen je već 1946.g. kada je od Žižea preuzeo rad na serijalu „Spira i Ćira“, razvijajući ga i nadograđujući sve do 1969.g. kada odustaje od daljeg rada da bi započeo novi serijal „Gaša Šeprtlja“ koji će ga učiniti svetski popularnim. Dogodovštine dobronamernog ali ne previše vrednog niti bistrog i spretnog administrativca u redakciji strip magazina punoj živopisnih karaktera osvojile su naklonost mnogobrojne publike koja se lako „prepoznala“ u liku glavnog (anti)heroja. Uprkos uspehu i slavi Franken nije mirovao niti se učaurio već je nastavljao svoja traganja: na jednoj strani to su bile vesele avanture čudne živuljke Marsupilamija dok je na drugoj, na prvi pogled, sasvim neočekivana pojava „Crnih misli“, stvaranih od 1977.g. tokom 1980-tih sporadično u kaiševima i geg-tablama za magazine „Spiru“ i „Fluid glacijal“; svi segmenti su sakupljeni u dva albuma, iz 1981. i 1984.g,  „Crnih misli“ koji su kasnije objedinjeni u integral koji je objavio i beogradski „Darkwood“ u kvalitetnoj crno-beloj štampi i sa tvrdim koricama.
            Kako im samo ima kaže, „Crne misli“ su - crne, tačnije crnohumorne, na šta poznavaoci Frankenovog preovlađujućeg optimističkog humora svakako nisu navikli (niti su tako nešto očekivali). No, svaka svetla strana ima svoju suprotnost - mračnu stranu. Teme crnih minijatura su različite, u širokom rasponu od ismevanja civilizacijskih parola i zabluda (o progresu) ili moćnika (vojnika, biznismena) koji svima „kroje kapu“ i sudbinu do slučajeva pojedinačne bezgranične gluposti/tupavosti. I tako se, jedna za drugom, nižu dogodovštvine biznismana koga ubija revolucionarni proizvod (na kome se štedelo na materijalu) ili drugog koji je zaradio milione od prodaje vojnih potrepština a strada jer nema dovoljno kola hitne pomoći, drčnih lovaca koji stradaju od nove vrste municije - Gaša ima pušku koja zečevima dobacuje šargarepe a sada sačma leti u glavu lovca - dok pompezni general umesto cigarete pali protivvazdušni projektil a njegov kolega vojskovođa komandujući juriš isuče mač u koji udari grom i - kremira ga. Na kraju svega, muve zahvajuju šupljoglavim ljudima što su im, uništivši se, ostavili gradove od lobanja. Ipak, nije sve tako crno: neka nova deca na spaljenoj zemlji uživaju u puštanju zmajeva napravljenih od ljudskih kostura razapetih na plastične folije! Naravno, na sreću (?), do tada je dug put na kome će bik kao trofeje pokupiti delove toreadora a general će (neuspešno) testirati sedište za katapultiranje u helikopteru a astronaut, pošto povuče vodu u toaletu, biti izbačen u svemir. Konačno, na nekoliko tabli obznanjuje se bezmalo nadrealistički užas do koga se pukim racionalizacijama ne može stići: tako plemeniti hranilac prica postaje njihov obrok dok branioci zamka na zidinama stradaju od neverovatne mašine zupčanika koja se uklapa sa rasporedom grudobrana na zidu i mrvi sve pred sobom! A da ništa nije slučajno i ima svoju predistoriju Franken će nas podsetiti (ingenioznom) porukom sa vrha astečke piramide tokom obreda žrtvovanja čupanjem srca, koga glasi: „Hej! Reci kožoderima da manje žderu, a više deru...“
            Kao da sam strip nije dovoljan da oslika sveopšti besmisao, Franken iznad tabli u prvom albumu stavlja neologizme kakvi su „Pucanj u prazno ponekad je isto što i metak u čelo“, „Svetlo na kraju tunela nije isto što i voz koji nadolazi“, „Cepanje atoma nije za cepanje od smeha“, “Prekratiti nekome muke nije isto što i mučno nekoga prekratiti”, “Jeza u leđima nije isto što i ježa u leđa”, “Muva bez glave nije isto što i muve u glavi”, “Hraniti ptice nije isto što i biti ptičija hrana”. Franken možda tvrdi da je sve besmisleno ali i dodaje: važno da je veselo! Jer dok oni na začelju još lumpuju oni napred, gurani masom u leđa, bivaju nabadani na šiljke (civilizacijske propasti).
            Kao što su Frankenove misli britke takve su mu i linije. Crtež je briljantan u svojoj preciznosti i svedenosti odnosno u besprekornom grafizmu kojim dominira crna boja jer su likovi uglavnom crni (kao da su na negativu crno-belog filma). U svaku sliku očito je uneto mnogo znanja i još više želje i strasti tako da svaka tabla fascinira pukim savršenstvom.
            Rečju, “Crne misli” predstavljaju Frankena na vrhuncu umetničkih snaga i nesporno su remek-delo 9. umetnosti odnosno svekolike Umetnosti XX veka.
            (“Dnevnik”, 2019.)

top