FILMSKI SUKOB CIVILIZACIJA

Sveži ’Oskarovac’ višeznačnog imena „The Hurt Locker“ (što bi na vojničkom šatrovačkom značilo ’teško ranjen’ ili ’miner u tesnoj rupi sa bombom’ - u svakom slučaju nešto nezgodno čak i za ratnički posao) zanimljiva je pojava. Kako većina novinara kaže, reč je filmu koji niko nije gledao jer je imao bioskopski život samo u velikim gradovima SAD a potom je izbačen na DVD, pored hiljada drugih naslova. Oni koji su ga, ipak, videli (pre dobijanja nagrade) nisu oduševljeni; poznavaoci minerskog posla tvrde da je čitava priča ’tanka’ jer mineri koji nisu timski radnici nisu poželjni u ratu; uprkos tome izvesni vojnik-veteran rata u Iraku tvrdi da je film ukrao njegove doživljaje pa je tužio filmadžije tražeći svoja prava tj. pare. S druge strane, finale trke za Oskara sudario je „Hurt Lockere“ sa „Avatarom“, bivše supružnike Biglou i Kamerona, ratni i naučno fantastični film, muškarca i ženu kao režisere. I nadalje ostaje pitanje: zašto je Oskara dobio ratni film koji je režirala žena? Zbog čisto žanrovskih predrasuda (prema naučnoj fantastici), da bi se (polno korektno) žene potvrdile kao odlični režiseri? Ili, zato što „Hurt Lockeri“ nose poruke koji su, u ovom trenutku Globalizacije, podobne?
    „Avatar“ je film nesporene vizuelne lepote ali istrošenog sadržaja i pouka. To da su ljudi iz korporacija kvarni i da im je samo profit važan toliko je ofucano da nikoga ne potresa u naučnoj fantastici a i šire (setimo se serijala „Alien“ u kome su, iz filma u film, pravi loši momci korporacijski činovnici a ne ružni i gladni vanzemaljac). Ukoliko bi se ’terao mak na konac’ ceo zaplet je ’lažnjak’ jer korporacija nije imala nikakav razlog da bude fina sa domoricima, mogla je da ih utamani odmah pošto je otkrila da planeta sadržio ono što joj treba i tako izbegne dosadne naučnika - ali tada ne bi bilo nikakve priče (sa delimičnim hepi-endom) pa ni filma, zar ne? „Hurt Lockeri“ (sjajno i ubedljivo usnimljeni) u startu imaju prednost jer su smešteni u sadašnjost rata sa terorizmom, glavni junaci su ’dobri domaći momci’ Amerikanci koji, u neprijateljsko-varvarskom okruženju, pokušavaju da uvedu red, demokratiju i prosperitet; od pritiska odgovornosti, želje da ne omanu na dužnosti i živi dočekaju smenu oni malo (ili malo više) ’prolupaju’ ali time je njihova žrtva još veća (kada se vrate kući neće moći da se uklope u potrošački raj i miran život pa se, predvidivo, vraćaju da obrnu još jednu rundu ratnog uterivanja globalizacije među nevernike).
    Američkom filmu trebalo je vremena da ’zagrize’ u Vijetnamski rat, koji je slavno izgubljen. Posle dosta otpora taj ’mali, prljavi rat’ potrošen je kroz nekoliko remek-dela i bezbroj filmskih budalaština. Stvarnost je, pak, uveliko išla dalje, u Prvi rat za naftu (tzv Zalivski rat), pa Drugi naftni rat sa Sadamom koji se nastavio u trenutni rat protiv terorista. U svima je vojevala američka vojska o kojoj je valjalo reći nešto i kroz filmove. Paralelno sa ’novim ratovima’ postajala je aktuelnija i teorija o sukobu civilizacija Semjuela Hantingtona (1927-2008), obznanjena kao članak 1993. a kao knjiga 1996.g. Osnovna teza profesora Hantingtona jeste da će se ratovi nadalje voditi ne zbog teritorija ili iz ekonomskih razloga već pre svega zbog neprelaznih kulturoloških razlika - pod kojima on uglavnom podrazumeva razlike utemeljene na religijskim doktrinama. Sukobi država i naroda istih religija-civilizacija biće zaboravljeni kada se zarati sa drugom verom-civilizacijom; među devet civilizacija koje poznaje, Hantington ’otkriva’ prirodne neprijatelje i prirodne saveznike. Mada je teorija sukoba civilizacija oštro kritikovana, događaji kakvi su napad 11.09.2001.g. i rat protiv ’osovine zla’, praktično potvrđuju njeno postojanje u praksi. I sama teorija počinje da služi kao opravdanje za neke postupke. Ako su civilizacijske prepreke nepremostive, onda je Zapadni svet u neprijateljskom okruženju i nema svrhe da se trudi da razume svoje neprijatelje već treba samo da ih ’neutrališe’. Junacima „Hurt Lockera“ svi domoroci su isti: sumnjivi i opasni; lovcima na ucenjene glave oni su paketi koji, živi ili mrvi, vrede neke pare. Pokušaj glavnog junaka da rasvetli smrt dečaka koji mu je bio simpatičan (i tako ispadne human i ’duševan’) neslavno propada jer je nasilno nakalamljen na priču. I međusobna jadanja vojnika da ne znaju šta će sa sobom kad postanu civili, zvuče nategnuto. Ako se, pak, preskoče sve te ’unutrašnje slabosti’ ostaje fakat da se treba držati svojih i pucati u ostale - u tome su „Hurt Lockeri“ vrlo dobri. Na istoj liniji je i film Ridlija Skota „Pad crnog sokola“ (2001, po istinitom događaju u Somaliji 1993. kada su marinci, kao mirovnjaci, pretrpeli poraz od lokalnih gospodara rata); i tamo su domoroci crna masa koja beslovesno napada i koju treba gledati samo preko nišana sa prstom na obaraču. Pripadnici drugih civilizacija ne umeju da cene dobročinstva Zapada pa prema njima ne treba imati milosti. Novi milenijum otkriva se kao sadašnje i buduće vreme sveopšteg rata civilizacija, dakle svih protiv svih. Teorija koja objašnjava i opravdava taj rat, u filmovima kakvi su „Pad crnog sokola“ i „Hurt Locker“, dobija za široke mase prijemčiviji lik; nagrada Oskar potonjem filmu potvrđuje u kom se smeru razvijaju događaji i propaganda koja ih prati.
Incident sa redom platana koji je vlast naše metropole namerila da poseče a građani se tome suprotstavili - naravno neuspešno - nije usamljen slučaj na ovdašnjim prostorima. Na žalost o sličnim problemima u drugim gradovima se (ni)malo zna zahvaljući centralizovanosti velikih medija, koji preferiraju vesti iz metropole i par velikih gradova a provinciju guraju u zapećak (mada, varošice i sela, tzv. provincija, čine veći deo države u kojoj živimo). Tako veliki mediji fabrikuju lažnu sliku o događanjima van centra; sa svoje strane, lokalni mediji rade isto jer misle i delaju kako lokalni centri moći kažu. Otuda se o nekim po vlasti potencijalno nezgodnim događajima, a ovog puta je reč o seči drveća, može saznati samo ako se to desi u Beogradu ili ako se vesti prošire neformalnim kanalima od kojih je najvažniji Internet. Tako će znatiželjnici saznati, često prekasno, da se drveće masovno seče širom Vojvodine, od Sombora do Vršca, iako je zvanično i bučno proklamovana pokrajinska akcija pošumljavanja drvećem širomašne pokrajine. Urbana jezgra ostaju bez stabala nasleđenih od prethodnih generacija; time se ruži lice ’lepih varoši’ i seku ’pluća gradova’ kako se to nekada govorilo (a sada se demagoški mudruje nad svežim panjevima). Da li su naši stari zaista bilo toliko zaludni i neprosvećeni kada su sadili i negovali drvorede? Deklarativni razlozi za ubijanje drveća različiti su - ili je, navodno, drveće bolesno ili se baš tuda šire putevi (i nužno potrebni parkinzi) ili se, konačno, grad reorganizuje da bi bio moderniji a drvo je, jelte, nešto zaostalo, demodirano i suvišno pa mora da nestane. Neminovno je da ima bolesnog drveća koje treba ukloniti - pošto se o njemu nije vodila briga kada je trebalo a lečenje istog je skupo - no, zdravi panjevi svedoče da je, pored bolesnog, redom sečeno i zdravo drveće - verovatno preventivno, da se ne razboli. Neretko lokalna vlast ne smatra za potrebno da obavesti podanike o svojim rabotama pa testere jednostavno osvanu na određenom mestu i obave posao. Ako se i daju formalna opravdanja-izgovori oni bivaju, ma kako da su jadni i providni, ’progutani’ u tišini zahvaljujući nezainteresovanosti velikih i vlastopoklonstvu lokalnih medija. Građani malih varošica istina gunđaju protiv onoga što im se radi ali nisu spremni da izađu i protestvuju. Oni stariji se plaše da će trpeti posledice kada osvetoljubiva vlast sazna da su javno bili protiv jer, valja biti oprezan i, u ova loša vremena, čuvati ono malo posla i prihoda koji se imaju. Mladi takođe računaju - ako ih neko zapazi kao bundžije to će im biti minus prilikom zapošljavanja na retkim slobodnim (strogo kontrolisanim) radnim mestima; one koji planiraju da odu u veliki grad (ili beli svet) ne interesuju lokalni problemi a treći bi, eventualno, da malo protestvuju preko Internet foruma ili ’fejs buka’ ali im je ’smorno’ da izađu na ulice (i pridruže se šačici ’bundžija-gubitnika’). I tako testere ne miruju. A kad drvo padne trebaće bar 20 godina da novo drvo (bude li posađeno i opstalo pored svakojakih vandala) daruje hlad i čist vazduh; do tada će se promeniti garniture vladara i podanika i cirkus popravki i renoviranja ponovo će uzeti svoj danak u drveću sve dok, napokon, u gradovima ne ostanu samo zgrade, putevi, goli trgovi, parkinzi i nemi podanici. Primer Beograda i njegovih za seču predviđenih platana dokazuje da u velikim gradovima ima onoga čega u provinciji nema - ima hrabrosti u masi koja garantuje snagu i anonimnost; u malom gradu svi se znaju i teroru palanke se ne može pobeći. Čak i ako nisu uspeli, borci za platane su makar pokušali da dignu glas za razliku od nemih lepih varoši. Baš kako su govorili stari Latini „Rekoh – spasih dušu“.
    Priča o seči drveća ima i drugi nivo koji nije čista (gola, vulgarna) ekonomija (tipa više parkinga veća vajdica za nekoga u vlasti); taj nivo otkrivaju reči ’opravdanja’ da je bezbednost građana najvažnija - a drveće, po prirodi stvari, nije bezbedno. Istina, nisu bezbedne ni loše osvetljene i slabo regulisane raskrsnice, klimave fasade, rupe u trotoarima i putevima, mračne ulice ali - to su delovi ljudske džungle na asfaltu, to su rezultati civilizacije dok je drveće nešto zaostalo iz primarne Prirode. Kao da je biti povređen ili ubijen od automobila ’ljudskije’ nego stradati od pada suve grane na glavu. Ne vredi uopšte govoriti da je broj lakše ili teže stradalih od drveća minoran u odnosu na one koje pokose vozila ili se ’skrše’ u rupama u mračnim ulicama. Drvo je, očito, prirodni neprijatelj Čoveka (čitaj Vlasti) a civilizacija je dobra čak i ako povređuje/truje/sakati; zato treba raskrstiti sa Prirodom, treba je izbrisati sa ulica, smestiti u rezervate-parkove u koje svako ulazi na svoju odgovornost. Čovek-Pobednik neće trpeti zulum preostale Prirode i ukloniće je iz svetlog XXI veka. Ako se još ispostavi da drveće zauzima mesto šinama, kioscima, parking mestima - dakle svemu što donosi zaradu - onda zaista nema dileme, lako je izabrati između Progresa i Prirode. Možda bi Pobednik i tolerisao drveće ako bi moglo da živi mada mu se seku žile, ako ne bi tražilo da se o njemu brine. Jer, briga za automobile se podrazumeva a drveće neka se snalazi samo, pa, ako to ne ume - testera mu je lek i spas. Uostalom, to što drveće pravi hladovinu rešiće se lako - i bilbordi imaju senku, zar ne?
Sistemi pisanja (pisma ili alfabeti), po mnogim naučnicima, filozofima i umetnicima, jesu temelj ljudske civilizacije. Pismo je znak drugog znaka - govora i stvoreno je zato što ljudi žive u zajednicama i potrebno im je da neka znanja proslede drugim ljudima, udaljenim prostorno i vremenski. Evolucija sistema za zapisivanje govornog jezika fascinantna je; ova veština širila se u raznim pravcima i oblicima uvek sa ciljem da povezuje pripadnike jednog naroda odnosno pretke i potomke.
    Klinasto pismo je najraniji poznati sistem pisanja na svetu. Smatra se da se pojavilo u 34. veku pre nove ere, među Sumercima nastanjenim na teritoriji današnjeg Iraka. Uz veće i manje adaptacije poslužilo je kao sredstvo za zapisivanje brojnih jezika (Akadianskog, Hetitskog, Hurianskog) a bio je ‘temelj’ za Ugaritski i Staro Persijski alfabet. Posle gotovo 3000 godina klinasto pismo je zamenio Armenijski alfabet; smatra se da je nestalo oko 100. godine nove ere.
    Staroegipatski hijeroglifi pojavili su se ‘kratko’ posle Sumerskog klinastog pisma, oko 3400 godina pre nove ere. Postojala su, u stvari, dva Staroegipatska pisma: Hieretsko koje se koristilo u religijske svrhe i Demotsko koje služilo za ostale potrebe. Osim što su bili u upotrebi tokom hiljada godina u važnoj starovekovnoj civilizaciji, Staroegipatski hijeroglifi bili su osnov za stvaranje prvog potpunog alfabeta - Proto-Sinajskog.
    Proto-Sinajsko pismo je bio prvi rudimentarni alfabet iz koga su se razvila gotovo sva buduća pisma. Pojavilo se u Egiptu i na Sinaju oko 1900 godina pre nove ere i njegovi tragovi se mogu naći u Hebrijskom, runama, Latinici, pismu Čiroki indijanaca, Etiopskom... Fonetsko pismo je direktni naslednik Proto-Sinajskog. Zahvaljujući Feničanima, koji su ga kao trgovci širili Mediteranom, postalo je široko korišćen alfabet za brojne jezike.
    Kinesko pismo je najstarije pismo koje je kontinuirano u upotrebi od 2000 godine pre nove ere do danas. Znaci su najpre bili piktografski i predstavljali po jednu reč. Vremenom su, zbog velikog uticaja Kine u Istočnoj Aziji, kineska slova prilagođena za pisanje na Koreanskom i Japanskom. Koreanci i Vijetnamci su kasnije preuzeli drugačije sisteme pisanja, dok kinesko pismo i dalje postoji kad segment pisanog ‘kanji’ Japanskog. U prošlom veku u Kini je, pored tradicionalnog, tokom kampanje opismenjavanja, promovisano i pojednostavljeno pismo nastalo uprošćavanjem pojedinih znakova.
    Koren mnogih sistema pisanja Južne Azije je u Brahma pismu koje je nastalo u 5. veku pre nove ere i njime su pisani Prakrit i Sanskrit. Tokom hiljadu godina je Brahmi, čija slova su suglasnici a samoglasnici su dijakritički znaci, bio koren za desetine regionalnih pisama; njegovo širenje potpomognuto je i širenjem Hinduizma i Budizma tako da se danas Brahmi koristi širom Azije.
Arapski alfabet je, po raširenosti, drugi sistem pisanja u svetu, zastupljen u Severnoj Africi, Zapadnoj i Centralnoj Aziji. Ovaj alfabet u kome su takođe sva slova suglasnička, nastao je oko 400. godine nove ere (oko 200 godina pre pojave Islama) ali ga je jačanje i širenje ove religija uzdiglo iz uskih zajednica u kojima je postojao tako da su ga preuzeli i narodi koji ne govore Arapski.
Starogrčko pismo veliki je korak u razvoju alfabeta jer se u njemu prvi put pojavljuju samoglasnici kao posebni znakovi. Ovo pismo postoji od 800 pre nove ere do danas a koristili su ga mnogi narodi. Grčko pismo koje znamo dobilo je svoj konačni oblik tokom uzdizanja Stare Grčke i na njemu je ispisana sva zaostavština ove civilizacija. Starogrčko pismo je koren Latinice i Ćirilice. Latinica je, kao varijanta Starogrčkog pisma, nastala oko 700 godine pre nove ere i brzo se, prateći rast Rimskog carstva i njegova osvajanja, proširila kroz Zapadnu Evropu; zahvaljući širenju Katoličanstva latinica je, u Srednjem veku, ‘osvojila’ Centralnu i Severnu Evropu. I neki od naroda Slovenskog porekla preuzeli su latinicu prihvatanjem Katoličanstva. Evropski kolonizatori proširili su latinicu na Ameriku, Afriku, Aziju i Okeaniju gde je postala pismo i za brojne domorodačke jezike.
U 9. veku braća Ćirilo i Metodija stvorili su dva pisma, Glagoljicu i Ćirilicu, kao pisma Staroslovenske crkve. Ćirilica, temeljena na Glagoljici i Grčkom alfabetu, postala je preovladavajuće pismo Slovenskih jezika, od Ruskog, Bugarskog, Beloruskog, Ukrajinskog do Srpskog a koristili su ga i neslovenski narodi pod uticajem SSSR. Sveukupno je kroz istoriju do danas preko 50 jezika koristilo ćirilicu.
    Brajovo pismo kao pismo za slepe stvoreno je 1821.g. Lui Braje, takođe slep, ‘izmislio’ je ovo pismo inspirisan tzv ‘noćnim pisanjem’, zasnovanim na tačkama, francuske vojske. Dotadašnji sistem knjiga sa izdignutim slovima na strnicama bio je vrlo nepraktičan a pravog rešenja za pisanje rukom nije ni bilo. ‘Noćno pisanje’ nije bilo dovoljno jednostavno pa je Brajo smislio sopstveni sistem od samo 6 tačaka. Ipak, Brajo nije doživeo put uspeh i opštu prihvaćenost svog pisma koje je prilagođeno za veliki broj jezika.    
    U novi milenijum čovečanstvo je ušlo sa nekoliko (starih, velikih i malih) alfabeta. Koji od njih će, u digitalnom dobu, opstati a koje će prekriti zaborav zagonetka je na koju će odgovor dati vreme.
Prikaz knjige „Izabrane & nove pesme“ Oto Horvata
izdavač: Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2009.g

   
Knjiga „Izabrane & nove pesme“ Oto Horvata (1967), nesporno darovitog i od kolega i kritike zapaženog pesnika srednje generacije, još je jedna od poslednjih godina čestih knjiga u kojima pesnici odabiru pesme iz dosadašnjeg opusa, dodajući im nekolike nove stihove. Razlozi za ovakvo postupanje, čini se, različiti su od pesnika do pesnika odnosno od knjige do knjige; istina, ako se na tom polju ne mogu naći egzaktni ’zajednički imenitelji’ (osim da je reč o izboru), ono što (ipak) jeste zajedničko sasvim je formalne prirode - naime, izborima pristupaju stvaraoci svih generacija (mada se, po logici stvari, izbor sačinjava iz opusa umetnika koji su pri kraju životnog puta). Oto Horvat je svakako pesnik u zenitu stvaralačkih snaga (i daleko od kraja pisanja) pa je otuda otvoreno pitanje - čemu (već sada) knjiga izabranih pesama. Autoru ovih redova čini se da je pesnik, u stvari, sačinio svojevrsno profilisanje dosadašnjeg pisanja/pevanja i usmeravanje prema temama/interesovanjima koja namerava da nadalje prati i istražuje. Možda bi plastičnije bilo reći (i nekako u duhu Horvatovih pesama) da je pesnik (po ugledu na slikare) krenuo u svoju ’plavu fazu’ te je među dosadašnjim stihovima/platnima odabrao one koji su ga do ove faze doveli odnosno koji su istu ’razvili i razradili’ (a što se nastavlja i u novim pesmama/platnima). Temelj i potvrda ove pretpostavke jeste i sam sadržaj knjige, u kojoj su posle uvodnog ciklusa, ponovljene dve poslednje Horvatove knjige („Dozvola za boravak“ iz 2002. i „Putovanje u Olmo“ iz 2008.g.), uz manje tekstualne izmene i promenu mesta nekih pesama u odnosu na prvo knjiško pojavljivanje.
    Odabiranje i spajanje stihova u jednu knjigu, pak, umnogome čini lakše dostupnijim/uočljivijim profile pesnikovog poetskog ’svetonazora’ i njegovo formiranje, jačanje odnosno transformaciju. Dakle, koji su poetsko/filozofski reperi Horvatove slike sveta?
    Drugačiji gradovi, pejzaži i mirisi, jezici i ljudi odlika su velikog broja Horvatovih pesama. Ono što je počelo kao izleti ili kratka odsustva iz rodnog grada preraslo je, kroz godine i pesme, u stalnu odsutnost, neprestano odlaženje iz privremenih staništa u nova, takođe privremena. Tako je lirski subjekt/pesnik stalno u (ne)voljnom izgnanstvu i odsutnosti, neprestano na početku, u konstantnom upoznavanju država/gradova/ljudi. Suočavanje sa nepoznatim licima istovremeno pojačava/izoštrava njegovu moć zapažanja ali ga lišava emocija koje se rađaju samo u relativnoj sigurnosti  poznatog okruženja. Kao što je stalna promena mesta boravišta tako je sveprisutna i zapitanost nad sopstvenim likom i identitetom, fizičkim i duhovnim. Varljivo je lako i izazovno nestati u masi kojoj se ne pripada, utopiti se i izgubiti sve bivše probleme i muke i početi ispočetka. No, od nekih se tačaka sopstvenog življenja ne može pobeći, bez obzira na daljine. Tako se kroz cikluse pojavljuju, nestaju i opet pojavljuju pesme posvećene pokojnom ocu i pokušaju izmirenja sa njim, makar i u sećanjima. Drugo bitno težište življenja - ljubavna veza/zajednica takođe je pod senkom neprestanih putovanja, onih prijatnih (kakva su letovanja) i drugih, tmurno/trivijalno svakodnevnih. Pesnik uspeva da u stihove uplete i ushićenje i zamor, obične, rutinski istrošene pokrete, svest o emocijama, trajanju, razvoju i preobražaju njihovom, od žestokih prema umerenijim ali dubljim. Horvat je (pored Vase Pavkovića) jedan od retkih savremenih pesnika koji uspeva da piše o zreloj ljubavi bez patetike, dostojanstveno i elegantno.
    Horvatovu poeziju neporecivo urbana, oslonjena i vezana za ljudske mravinjake, za savremenu tehniku i tehnologiju, doživljaj prirode iz pozicije ’gradskog čoveka’ koji ne beži od Prirode, ne oseća neprijateljstvo prema njoj, sposoban da je vidi i doživi (ukoliko je u granicama kultivisanosti, dakle na kao divljinu već ’privedenu nameni’ u obliku letovališta, uređenih plaža, šuma kroz koje su izgrađeni putevi i sl.). S druge strane, vrlo je jak doživljaj i osećaj za prirodu koja postoji u delima drugih umetnika, dakle za prirodu koja je već ’profiltrirana’ očima/umom/emocijama drugih umetnika, pre svega onih iz prošlih epoha ali i savremenika. No, Horvatova urbanost nije agresivna, nije suprotstavljenja ruralnom niti je fascinirana modernim megapolisima, čelikom i staklom, gradovima koji nikada ne spavaju i sličnim civilizacijskim atributima kraja XX i prve decenije XXI veka jer pesnik urbanost doživljava kao kontinuitet, stalni rast od starogrčkih, preko srednjevekovinih do savremenih polisa a takva vizura daruje njegovim stihovima uzdržanost i trezvenost svojstvenu mudrosti.
    Sveukupni Horvatov pesnički pogled na svet i sebe u njemu usmeravan je jakom vezom sa svekolikom umetnošću. Kao što se fizička realnost doživljava široko i intenzivno, isto se tako doživljava i realitet koji grade umetnosti (slikarstvo, literatura, fotografija). Veze između stvarnosti ’jave’ i ’sna’ nisu uvek uzročno-posledične; pesnik u delima koja ga intrigiraju/inspirišu pokadšto prepoznaje (mimetičke) odraze ’jave’ ali umetnost zna i da se ’otrgne’ i izdigne (a sa njom i pesnikove vizije). Tada se realnosti ne samo mešaju već postaju paralelne odnosno sasvim ravnopravne u mentalnom oku jedinke i samo je pitanje trena kada koja (privremeno) preuzima/gubi primat. Međutim (i to je jedna od trajnih Horvatovih poetskih aksioma), realiteti/stvarnosti troše se i to je nekada bolno brzo i vidljivo a drugi put usporeno, lagano i bez snažnog emotivnog odgovora. Može se činiti da je umetnost trajnija od tela/mesa ali i nju nagriza vreme, i ona gubi svežinu, zanosi i boje blede, sivilo prevladava. Seta, melanholija, tužna sećanja na prošlu sreću jesu emotivni valeri koje nosi većina Horvatovih stihova; istina, pesnikov osećaj za meru je besprekoran, bez potononuća u patetiku (suviše je dobar pesnik za tako šta). Potporu uzdržanosti daje i sama konstrukcija pesama u kojima preovladava pokušaj/napor da se ’uhvati prizor’ i da se kroz njega sagledava dubina fizičko/emotivnog ponora. Pesnik nije voljan da objašnjava šta se (ne)događa na nivoima svesti/emocija/stavova već se zadovoljava da ’postavi prizor’ i naslika/opiše ga škrto/uzdržano, puštajući čitaocu da nadogradi stihove/slike ili se zadovolji efektnim pesnikovim rečima (i značenjima koja nose). Tako prividna statičnost prizora, uz svedeni iskaz, otvara vrata višestrukim tumačenjima (već prema čitalačkim afinitetima). Pesnikova ’verzija’ pesme, otuda, nije jedina i nije ultimativna.
    Rečju, „Izabrane & nove pesme“ Oto Horvata pružaju jedan mogući i konzistentni pogled na njegovo dosadašnje stihotvorstvo koje je u vrhu ovdašnje savremene poezije a nove pesme, kojima on nastavlja tragom ranijih, obećavaju nove uzbudljive literarne doživljaje.
Tehnologija je jedno od ključnih ljudskih oruđa (ili oružja) u borbi za opstanak. Bez napretka nauke i njenu primenu kroz tehnološke pronalaske, čovek se ne bi izdigao iz  prirodnog okruženja odnosno ne bi se civilizacijski razvio do današnje tačke. Na žalost, postojanje određenih naučno-tehničko-tehnoloških mogućnosti i njihovo korišćenje neraskidivo je vezano za zloupotrebu odnosno za neumereno trošenje (rasipanje i uništavanje) prirodnih resursa zarad sticanja basnoslovnih bogatstava u rukama nekolicine moćnika.
Nauka odnosno tehnologija otkrivaju i pokoravaju zakone prirode. Mada neprestano otkrivaju ograničenja, nalaze i načine za njihovo prevazilaženje. U tom konstantnom ‘odmeravanju snaga’ čini se da nema kraja napredovanju. Ipak, neretko se mogu čuti i izjave, čak i od vrlo kompetentnih ljudi, o nemogućnosti ostvarivanja nekih naučnih i tehnoloških otkrića i postupaka. Dešava se da prođe tek par godina a izjava da je nešto nemoguće ili nepotrebno, ispostavlja se kao potpuno besmislena i groteskna. Evo primera olako datih izjava, iz dalje i bliže istorije, koje sada zvuče, najblaže rečeno, smešno.
“Putovanje velikim brzinama železnicom nije moguće jer će se putnici, zbog nemogućnosti disanja, podaviti”, ustvrdio je dr. Dionizije Larder (1793-1859), profesor Prirodne filozofije i astronomije na Londonskom univerzitetu. Na istu temu Martin Van Buren, guverner Nju Jorka, 1830.g., rekao je da vozovi koji jure 15 milja na sat izazivaju požare u poljima, plaše stoku, žene i decu; njegov zaključak bio je da Svevišnji sigurno nije nameravao da ljudi putuju tako vratolomnom brzinom.
“Kada se Pariska izložba 1878.g. zatvori, električna svetla će se ugasiti i niko više neće čuti za njih”, prognozirao je oksfordski profesor Erazmus Vilson.
“Amerikancima treba telefon, nama ne. Mi imamo mnogo kurira”, bio je kategoričan ser Vilijam Pris, glavni inženjer Britanski pošta 1878.g.
    “Li DeForest izjavio je u mnogim novinama… da će biti moguće prenositi ljudski glas preko Atlantika. Na osnovu ove apsurdne i namerno pogrešne tvrdnje on je obmanuo  javnost…”, tvrdio je 1913.g. Američki javni tužilac tvrdeći da je američki pronalazač pomoću ovih laži prodavao akcije svoje Radio telefonske kompanije.
    Pomenuti DeForest, pionir radija i pronalazač vakuumske cevi, 1926 g. je tvrdio da je stavljanje čoveka u višestepenu raketu i njegovo lansiranje na Mesec gde će se spustiti živ i izvoditi naučne eksperimente a onda se vratiti na Zemlju, nemoguće i da prevazilazi divlju maštu Žila Verna.
    “Leteća mašine teže od vazduha su nemoguće”, ustvrdio je 1895.g. lord Kelvina, predsednik Britanskog kraljevskog društva. Isti lord je 1883.g. tvrdio da će se ispostaviti da su rengenski zraci prevara.
Njujork tajms je 1936. decidirano pisao “Raketa nikada neće moći da napusti zemljinu atmosferu”.
 “Konj je tu i tu ostaje, automobil je samo hir”, rekao je predsednik Mičigenske banke 1903.g. savetujući Horasa Raklama, advokata Henrija Forda, da ne ulaže u kompaniju Ford.
    “Priznajem da mi mašta ne dozvoljava da povodom podmornica vidim bilo šta osim da one dave svoju posadu”, reče 1901.g. pisac-fantasta H. Dž. Vels.
    “Televizija neće potrajati. Ona je samo bljesak”, reče 1948.g. Meri Somervil, pionir obrazovnih radio emisija.
    “Ideja da će konjica biti zamenjena ovim čeličnim kolima je apsurdna”, komentarisao je maršal Hejg, 1916.g. demonstraciju moći tenka.
“Energija dobijena cepanjem atoma je vrlo slaba stvar. Svako ko očekuje izvor energije iz atoma priča besmislice”, izjavio je Ernest Raterford neposredno posle prvih eksperimenata sa cepanjem atoma. Mnogo optimističkiji je bio Aleks Levit, predsednik Levit kompanije koja je proizvodila usisivače; on je 1955.g. izjavio, ni manje ni više nego da će usisivač na nuklearni pogon biti realnost za 10 godina.
“Nema nikakve šanse da će komunikacioni sateliti biti korišćeni za obezbeđivanje boljih telefonskih, telegrafskih, televizijskih ili radio usluga unutar Sjedinjenih država”, izjavio je 1961.g. T. Kraven funkcioner FCC (Savezne komisije za komunikacije, Federal Communications Commission); ipak, 1965.g. u eksploataciju je ušao prvi komunikacioni satelit.
“Ne postoji nikakav razlog zbog koga bi iko želeo kompjuter u svom domu”, izjavio je 1977.g. Ken Olsen, osnivač i predsednik DEC-a (Digital Equipment Corp.), proizvođač velikih poslovnih kompjutera povodom najave prodaje personalnih računara.
    I tako dalje i tako dalje. Lista tvrdnji da je nešto nemoguće nema kraja i nastavlja se uprkos tome što nauka i tehnologija svakodnevno probijaju sve granice. Očito inspirisan ovim faktima, pisac Artur Klark definisao je svoj zakon koji kaže da ako uvaženi stariji naučnik kaže da je nešto moguće - onda je to sigurno; ako, međutim, isti naučnik ustvrdi da nešto nije moguće onda on sigurno - nije u pravu. Jer, ustvrdio je Klark u sledećem zakonu, dovoljno razvijena nauka ne razlikuje se od magije. A za magiju, opšte je poznato - nema prepreka i granica.
Tekući filmski hit „Šerlok Holms“ u režiji Gaja Ričija vratio je u žižu interesovanja legendarnog heroja iz priča ser Artura Konana Dojla (1859-1930). Ekscentrik, pametan i sujetan, sklon porocima i meditaciji, racionalni naučnik ali i fizički delatan, sklon dubokim depresijama i maničnoj aktivnosti, sada je shvatanjima, ponašanjem i oblačenjem prilagođen širokoj publici XXI veka. Ostali likovi prate Holmsa i manje-više su ’osavremenjeni’ a sve u cilju da konačni proizvod zadobije pažnju, odskoči na vrhove lista gledanosti i donese profit svojim tvorcima i investitorima. Provereni i ortodoksni obožavaoci i poštovaoci Holmsa i njegovog tvorca poprilično su nezadovoljni rezultatom koji se vrti u bioskopima širom sveta; na brojnim internet forumima i tribinama ređaju se podugački spiskovi grešaka koje su scenaristi i filmadžije napravili, pa se čak govori o ’izdaji duha Dojla i Holmsa’. Običan svet voljan da se, u bioskopskom mraku, zabavi nema nikakve probleme sa usklađivanjem novog sa starim likom detektiva što se, naravno, odražava na gledanost i isplativost filma.
    Kako bilo da bilo, odnosno bez obzira da li vam smeta što Holms ne nosi prepoznatljivu kapu i mantil, što kad zatreba ne izgovara slavno ’Elementarno, Votsone, elementarno’, niti teatralno koristi svoju lupu (ali ima pristojan lopovski alat), ono u čemu se gotovo svi slažu jeste da je London s kraja Viktorijanske ere sjajno dočaran (godina dešavanja filma lako se može odrediti imajući u vidu da slavni Tauer most nije izgrađen pa su dakle u pitanju godine između 1886-1894, najverovatnije 1890). Na jednom od foruma, međutim, izgovorena je oštra primedba – da je London previše vedar, bez legendarne magle i sveprisutnih oblaka punih ugljene gareži i prašine (tada su se svi grejali na ugalj). Mada se može činiti da je u pitanju lakonska primedba njena ’težina’ se ne može ceniti samo na osnovu istorijskih fakata. Jer, London iz priča o Šerloku Holmsu tek je delimično u vezi sa istorijskim Londonom ali ga i nadrasta postajući kategorija za sebe. U potvrdu ove teze dovoljno je pogledati umetnička dela koja se bave delom stvarnim a delom izmaštanim viktorijanskim Londonom (viktorijanska era, nazvana po kraljici Viktoriji traje koliko i njena vladavina, od 1837. do 1901.). Na početku niza svakako je roman „Oliver Tvist“ Čarlsa Dikensa (serijalizovan od 1837-1839), u kome su izmešani sjaj i beda, poštenje i zločin, fakti i fikcija. Dikens je činjenice koje je nalazio u novinama (kriminalci Bil Sajks i Fejgin su stvarne ličnosti, baš kao i bande malih džeparoša i secikesa) odnosno u tzv ’urbanim legendama’ o izgubljenoj deci bogataša (ove priče protežu se od antičkih vremena sve do danas), ubedljivo i sugestivno izmešao u priču upečatljivih prizora. Režiser Kerol Rid je, pažljivo sledeći roman, 1968. godine snimio remek-delo „Oliver!“ u kome igraju sjajni glumci na čelu sa maestralnim Ronom Mudijem kao arhetipskim Fejginom. Rame uz rame sa ’živim’ pojavama ’glumio’ je i London, sa luksuznim četvrtima, uštogljenim batlerima i kočijašima, širokim trgovima, sumnjivim krčmama na obalama Temze, smrdljivim kanalima i lavirintima ruševnih zgrada do kojih vode klimave drvene stepenice i blatnjavi prolazi. Bez Londona priča o malom Oliveru bila bi preslatka melodrama koja se lako zaboravlja. I ostali filmovi o sirotom Tvistu sledili su Dikensa i Rida u predstavljanju Londona. I nekoliki filmovi i TV serije o Šerloku pratili su ove standarde, obzirom da je detektiv imao prijatelje među polusvetom, šunjao se kako elitnim četvrtima tako i među sirotinskim straćarama.
    U literarnim vodama možda najupečatljiviji nastavljač dikensovskog lica Londona je Tim Pauers u romanu „Anubisova vrata“ iz 1983.g. Junak ovog dela vraća se vremeplovom u London 19. veka i sreće svu silu mračnih i egzotičnih tipova da bi, u jednom trenutku, posle brojnih peripetija, ostao bez mogućnosti da se vrati u sadašnjost; u trenu potpune izgubljenosti, šetajući bučnim i pretpanim ulicama, on začuje kako neko zvižduće melodiju „Yesterday“ Lenona i Makartija. Mračan i opasan je i London u romanu „Ano Drakula“ (1992) Kima Njumena. Priča započinje pojavom Drakule u Londonu i njegovom ženidbom sa kraljicom Engleske što će izazvati širenje vampirizma ali i rađanje pokreta otpora; u izmenjenom kontekstu i nedela Džeka Trboseka nisu ono što su nekada bila (on ubija prostitutke vampiruše) a kroz knjigu prolaze Brem Stoker i sam Šerlok Holms. Njumenova vizija vampirske viktorijanske ere vanredno je intrigantna i uzbudljiva. Po intenzitetu joj se približava (mada je ne dostiže) vizija Londona iz romana „Noć Morloka“ (1979) K. V. Džetera. U pitanju je svojevrsni nastavak H. Dž. Velsovog „Vremeplova“; naime, umesto putnika kroz vreme iz budućnosti se vraćaju njegovi-naši daleki potomci Morloci kojima je London bogato lovište. Vels možda nije mogao da smisli ovakav zaplet ali je u romanu „Rat svetova“ (1898) opisao kako će Marsovci spaliti i razrušiti London a jedan od njih će se popeti na Big Ben da vikne ono legendarno „Ulaaaa!“.
    Čitaoce/gledaoce koji ne mare previše za fantastiku viktorijanski London čeka u strip serijalu scenariste Alana Mura „Iz pakla“ (1993) odnosno u istoimenom filmu; akcenat priče je na otkrivanju tajanstvenih ubistava koja su pripisana Džeku Trboseku a iza kojih se krije važna ličnost iz kraljevske kuće; u sve događaje mešaju se i tajne organizacije i sekte. Viktorijanski London igra jednu od bitnih uloga i u romanu „Drud“ (2009) Dena Simonsa; junaci ovog obimnog romana su i pisci Čarls Dikens i Vilki Kolins iza čijeg prijateljstva se krije mračna i fantastična tajna.
    Kako se može videti, lice viktorijanskog Londona dvostruko je: istorijsko i fantastično. London je više od zbira velelepnih zgrada, čatrlji, magle i dima, reke, bogataša i bednika, ubica i detektiva - svaka od stvarnih kota ima svoje umetničke-imaginarne parnjake koji ih nadrastaju. Ponekad je vrlo teško razaznati šta je stvarno a šta imaginarno, mada, na kraju kajeva - da li je to uopšte važno ako je priča dobra i zanimljiva?
Salon knjiga: Uži izbor za nagradu "Laza Kostić"

24.2.2010.
Žiri za nagradu "Laza Kostić" u sastavu: Nenad Šaponja, predsednik; Zoran Đerić, član; Đorđe Pisarev, član i Kata Gostić, sekretar, na šestoj sednici doneo je odluku o užem izboru knjiga za tu nagradu:

1. Ilija Bakić "Nastaviće se .."; izavač "Tardis", Beograd
2. Radmila Lazić "Magnulija nam cveta itd."; Matična biblioteka "Svetozar Marković", Zaječar
3. Slobodan Tišma "Quatro stagioni"; izdavač "Laguna", Beograd
4. Gordana Ćirjanić "Kaprici i duže priče", izdavač "Narodna knjiga", Beograd

Na sedmoj sednici, koja će se održati 2. marta 2010. godine u 10 časova, biće doneta odluka o dobitniku nagrade "Laza Kostić", a saopštena na konfernciji za novinare koja u 11 časova.

Pored nagrade "Laza Kostić" biće saopštene i nagrade za Izdavački poduhvat kao i specijalne nagrade Salona knjiga .

Nagrada "Laza Kostić" se sastoji od diplome i novčanog iznosa u vrednosti od 2.000 Eura.
Govor Ilije Bakića na dodeli nagrade za najbolju knjigu godine Društva književnika Vojvodine, 30. januara 2010. godine u Beočinu

    „U odvajanju“ je zbirka priča. Preciznije zbirka priča koje se mogu odrediti kao žanrovske, odnosno priče koje kreću iz žanra naučne fantastike, još preciznije iz podžanra kiberpanka.
    Nagrada koja je ovoj knjizi dodeljena prva je, koliko je meni poznato, zvanična nagrada jedne ovdašnje asocijacije književnika za delo koje dolazi iz žanra naučne fantastike. Smatram da je žiri pokazao veliku hrabrost što je doneo ovu odluku.   
Naučna fantastika je već decenijama talac predrasuda. Žanr se, umesto kao pomoćna, bliža odrednica za tematsko interesovanje/usmerenje dela, koristi kao vrednosna kategorija za diskvalifikaciju. Žanrovsko je i dalje izjednačeno sa paraliterarnim, bezvrednim.
    Kao i svaka predrasuda i ova, o naučnoj fantastici (i sličnim žanrovima), zasniva se na neznanju, proizvoljnostima i poluistinama. Ono što se koristi kao ključni argument u diskvalifikaciji žanra jesu minorna dela koja su nekada bila popularna a ni tada nisu bila reprezenti žanra a danas su zaboravljena. Teodor Sterdžen, pisac naučne fatastike, pre pola veka je rekao da 90% naučne fantastike ne vredi ništa ali i da 90% bilo koje druge umetnosti takođe ne vredi ništa. Problem je što se o žanru sudi na osnovu najslabijih a ne najboljih dela.
    Ne obazirući se na predrasude, žanr se razvijao i danas svakako ne liči na ono kakav je bio pre par decenija a kamoli pre pola veka, opor je, lišen iluzija o instant sreći koju donosi tehnološka civilizacija. Žanr je započeo dijalog sa tzv glavnotokovskom književnošću, već dve decenije u svetu postoji termin ’slipstrim’ (lično sam skloniji korišćenju termina post-žanr) kao odrednica za dela u kojima su spojena iskustava žanrova i glavnog književnog toka. Na ovdašnjim prostorima žanr takođe ima samosvojan i nadasve moderan glas koji, na žalost, nisu svi spremni da čuju. Nadam se da je ova nagrada korak u pravcu uvažavanja savremene naučne fantastike u krugovima etablirane literature.
    „U odvajanju“ je pokušaj sagledavanja života ljudi (i mislećih entiteta) na tmurnom licu buduće Zemlje, u visokoj orbiti oko nje i u svemirima virtuelne realnosti. U odvajanju se otkrivaju promenjeni obrasci egzistencije, fizičke i mentalne granice jedinki, ljudskih odnosa, bioloških i artificijelnih inteligencija.
    Slobodan sam, na kraju, da zahvalim izdavaču Nenadu Šaponji i „Agori“ na podršci i razumevanju, odnosno, još jednom, žiriju na hrabrosti i širom otvorenim literarnim očima.
Nagradu za najbolju knjigu godine Društvo književnika Vojvodine dodelilo je Iliji Bakiću, za knjigu  “U odvajanju” u izdanju “Agore” iz Zrenjanina

Đorđe Pisarev, član žirija, o nagrađenoj zbirci naučnofantastičnih pripovedaka  “U odvajanju”

Tristo Giga

Stvarnost u kojoj živimo gotovo da je oduzela pripovedačima mogućnost da se bave tako željenom (i potrebnom) fikcijom. Još početkom sedamdesetih tim spisateljskim problemom pozabavio se čuveni američki pisac naučne fantastike Balard, onaj isti što je stvorio postapokaliptički "potopljeni svet", ističući da se ravnoteža između fikcije i stvarnosti veoma izmenila. "Živimo u svetu kojim vladaju fikcije svih vrsta", zapisao je Balard: "Mi živimo unutar jednog romana ogromnih dimenzija". Realizujući ideje već zacrtanog plana, američki pisac Vilijam Gibson teorijski pomera ove granice "sukoba sa drastično promenjenom stvarnošću" i svojim romanima - pre svega "Neuromanserom" - ustanovljuje podžanr naučne fantastike zvučnog naziva "kiberpank". Ilija Bakić, verovatno i najbolji znalac naučne fantastike ne samo na našim prostorima, u mnogim objavljenim knjigama, a sada i u zbirci priča "U odvajamnju", pomaže nam da uhvatimo kreativnu kopču sa svetom ideja koje već godinama kolaju našom malom planetom... Zemlja u bliskoj budućnosti (čitaj: danas!) više nije ni na nivou sećanja jednaka jučerašnjem danu: ona je mračna, distopijska i prepuna (ekoloških) katastrofa, a moć međunacionalnih korporacija više i nije merljiva, ona je činjenica. Plutamo virtuelnim prostorom (pre)savršenih kompjutera, a "stvarni" život je samo slika koja nam oduzima vreme i kazuje kako je dosadno tako "obično živeti". Život u Matriksu možda i nije naš izbor, nego nametnuti stil koji će nam, možda, jednom doći glave. Jer, kako ti je ime? Tristo Giga, na primer? Surov je i realan svet budućnosti koji nam predočava Ilija Bakić: mi, kanda, živimo u jednom kompjuteru ogromnih razmera.
Prikaz knjige „Zlato i srebro“ Snežane Minić
izdavač: Narodna biblioteka „Stevan Prvovenčani“ Kraljevo, 2009.

    Nova pesnička knjiga Snežane Minić (1958), obimom nevelika, podeljena je u dve celine-ciklusa „Pred-govor“ i „Priča o jeziku“; no, odeljenost je samo uslovna, čak bi se moglo reći da zavarava, jer se glasovi iz ciklusa nastavljaju i prepliću gradeći tkanje koje je višestruko povezano.
    Odabir pesme koja otvara knjigu „Erinije, furije i sl.“ u mnogome je simptomatičan i određuje njen dalji tok, kako u tonu kojim se knjiga razvija a pesme nižu, tako i u pravcu kojim će pročitano biti doživljavano i razumevano. Otuda su dve emocije-senzacije koje prva pesma nudi, ona o idealima mladosti i druga o sredovečnom svođenju računa i upoređivanju sa drugaricama, najava određene linije - ženske linije - koja će poeziju voditi odnosno koju će pesme slediti. Mada je taj ženski doživljaj, tokom knjige, retko eksplicitan, on ostaje prisutan u pozadini i nedvosmisleno određuje ton pevanja (i njegovog tumačenja).
Ženski glasovi u savremenoj srpskoj poeziji u rasponu su od robusne siline (u pesmama Radmile Lazić) do visoke stilizovanosti (poezija Dušice Pavkov); glas Snežane Minić umnogome je sveden i primiren te sklon verističkom slikanju prizora (najčešće sa neutralnim predznakom, mada ima i drugačijih primera) sa mataforičkim uzletima u finalu pesme. Pesnikinja insistira na prizoru kome ponekad može da prethodi narativni uvod, kao specifično pojašnjenje, dok se centralna slika razvija u par stihova, ali pokadšto ume da bude vrlo kratko eksponirana, u bljesku kojim se pevanje zaključuje. Kojim god postupkom da se pesma realizuje vremenski odmak je ono što je njeno (najpre vidljivo, površinsko) težište; odmak se pretače u analizu i ’svođenje računa’ iza kojih se nazire tačka (ili više tačaka) prelamanja. Jer, jaz između onoga što je bilo (u fizičkom svetu ili u mentalnim predstavama) i onoga što jeste (realitet događaja ali i mišljenja) konstantno je prisutan. Suprotstavljanje pređašnjeg, odnosno onoga što je doživljeno u detinjstvu, i sadašnjeg, razastire se od rodnog grada, porodice i sitnih dnevnih rutina do trenutaka u kojima se korača (naizgled) istim ulicama ili susreta sa osobama nekada znanim a sada gotovo potpunim strancima. Razlike i sličnosti u neprestanom su mešanju i čine se kao dva lica u stalnom smenjivanju. Ono što je novo, nastalo između dva sretanja sa istim prostorima/ljudima, lako se otkriva i odvaja. Problem je sa onim što je poznato. Pojavnost, ona fizička, otkriva se kao klopka i opsena jer, čak i ako je ulica ista, zgrade nedirnute (osim površne nagrišenosti vremenom), postoji otklon u oku posmatrača; tako je i sa poznanicima: i njih je vreme naružilo ali je ispod tih ožiljaka isto lice-telo- ličnost. Kako god, posmatrač ne vidi jasno ni ono što je pred njim, jer zapaža razlike koji (objektivno) nema, niti jasno ’vidi’ svoja sećanja, i slike se nikako ne poklapaju. Ta razlika, taj zazor posledica je mentalne slike prostora i ljudi koja je, u osnovi, šablon kroz koji se osmatra svet. Otuda izreka o devojkama koje su neograničeno volele „sve predmete, biljke i bića“ ali su, odlazeći do kraja nekih ulice i vraćajući se iz njih, sada, na prvi pogled, promenjene. Ili, možda, ipak i zaista, nisu? Jer, da jesu neke druge zar bi njihove sadašnje reči, posle svega preživljenog, bile „pesme sirena“? Moguće je da su sirene izmenile poneke stihove ali to je i dalje njihova pesma, one su i dalje sirene. Pesme (i pesnikinja), naravno, svedoče o toj izmeni ali su nedorečene jer u pitanju su duboke promene u temeljima ličnosti, mada smo skloniji da tumačimo kako su u pitanju samo pažljivija, šira sagledavanja tih fundamenata-arhetipova. Najotvorenije se izmene u mentalnim vizijama i vizurama mogu čitati/sagledati u dve pesme o Odiseju (kojoj se pridružuje i ona o Argonautima); žudnja za lažljivim moreplovcem traje, s jedne strane, dok je, s druge, nedvosmisleno konstatovano da se sve promenilo mada je Itaka još uvek ostrvo. Mitski obrazac ostaje, dakle, isti ali se vidi drugačije, iskosa, pa su i vrednosni predznaci i relacije pretrpeli promene jer su se neke razdaljine skratile a druge ’odužile’. Konačno, pesma „Pred-govor“ kristalizuje (trenutno) stanje raskoraka između obala, mladosti sa koje se krenulo i starosti ka kojoj vodi put. Taj dugi put povređuje biće (telo-duh) i taloži kraste na njega; no, ispod njih i dalje je nepromenjeno (jednom-nekada novo) biće zatvoreno i sputano ali dostupno ako se, bolno, sa njega zderu pokrovi svakodnevice; taj napor nije samo u fizičkim činjenjima već i u onome što pesnikinja označava kao ’jezik’ odnosno sistem kojim se imenuju i izražavaju emocije i misli; ukoliko je taj sistem rigidan, siromašan i zatvoren u njemu neće biti reči kojima se predstavljaju određena mentalna stanja i procesi pa se, otuda, oni ne mogu jezički uobličiti i preneti drugima. Fenomen siromašenja jezika koji proizvodi siromašenje duhovnosti intrigirao je brojne umetnike XX veka širom sveta a izvesno je da će u ovom veku biti još aktuelniji.
Uz pomenuta promišljanja sredovečnosti kao prostor/vremena između dve obale, kao manje-više (ne)vezani segmenti nalaze se i pesme-prizori-izveštaji sa putovanja, bilo kroz rodni kraj, kroz gradove i predele Nemačke te muzej Dostojevskog u Rusiji. Prostorno-geografske odrednice, insistiranje na toponimima i pejzažu, potcrtavaju posebni ’dnevnički’ ton koji, u drugom sloju, nosi crte izbeglištva i univerzalnog intelektualnog tragalaštva. Pesnikinja se ne zadovoljava nabrajanjima fakata i opisima viđenog već beleži i slobodne utiske koje su rezultat (posledica) reakcije senzualnog bića na drugačije izazove. U par stihova se, otuda, uspostavlja veza sa Inkama, Bašoom, spaljenim vešticama, ledničkim jezerom, kornjačama, potvrđujući tako da se od sopstvene ličnosti ne može pobeći, da ona određuje šta se vidi i kako se viđeno doživljava-shvata. Tako se zatvara krug otvoren kontemplacijama o prolazom, o onome što je nasleđeno, o ličnom nasleđu, nadanjima (izneverenim), o volji za oslobađanjem iz lavirinta svakodnevice koja, međutim, vremenom jenjava.
Mada svoj glas nedvosmisleno određuje polom, pesnikinja, kako je rečeno, bez naglašenih afektacija, precizno i škrto razvija stihove i zaključuje ih smireno, ostavljajući otvorena vrata za nove utiske posle ponovljenih iščitavanja koja potvrđuju valjanost stihova. Kao male poetske egzibicije, uočavaju se, gde-gde fraziranja znanih sklopova (npr „nisu nam zajedno tekli školski dani“) kao i ponavljanja koja će zaličiti na refrene. Nakon što se sklope korice „Zlata i srebra“ čitalac će biti bogatiji za nekolicinu dopadljivih slika kao i za par pitanja na koja su mu ponuđeni zanimljivi odgovori.
Među letnjim dilemama koje muče sve koji sebi mogu da priušte odmor pa dakle i putovanje na more, brčkanje u slanoj vodi i leškarenje pod suncobranima, ni malo nije bazazlena nedoumica koju knjigu poneti na plažu. U širokom i dalekom belom svetu koji ništa ne prepušta slučaju (ako iza toga leži profit), ni problem knjiga za plažu nije ostao neprostudiran. Čitavi bataljonji raznoraznih stručnjaka za ukus publike predviđa i planira šta će se to čitati tokom leta; jednom usvojeni planovi ispostavljaju se menadžerima koji ih odobravaju pa se onda plan sprovidi u delu – od pisaca se naručuju knjige određenih sadržaja, zapleta i raspleta, ilustratori crtaju atraktivne korice, smišljaju se ’blurbovi’ tj. kratke i efektne rečenice, u štamparijama se rezervišu termini za proizvodnju knjig itd itd. Rečju, ništa se prepušta slučaju. Kad srećni radnici krenu na put na autobuskim i železničkim stanicama odnosno na aerodromima već ih čekaju gondole sa najnovijih, najuzbudljivijim naslovima koje treba staviti u torbu i otputovati. Ko ne kupi knjigu tamo moći će da je kupi na benzinskim pumpama, u samoposlugama, na ulicu, u poštama, na putu za plažu...
    Ovaj sistem uhodavan je decenijama i reklo bi se da je doveden do savršensta, da klizi bez otpora ili zastajanja. a onda su počele da se dešavaju promene. U svet letnje lektira  stigle su – elektronske knjige. Čini se da je tačka u kojoj su elektronske knjige postale ravnopravne sa papirnim upravo nastupila jer su veliki izdavači klasičnih knjiga počeli da paralelno nude najnovija izdanja i u elektronskim verzijama za sveprisutnije spravice koje zamenjuju papirne knjige.
    Oni koji malo duže pamte i prate dešavanja na izdavačkim poljima setiće se anegdote koja datira iz ranih 1980-tih, na početku ere personalnih računara. Na nekoj izložbi tih elektronskih novotarija velikana naučne fantastike, pisca Isaka Asimova, neki je drči i poletni kompjuteraš rekao mu je kako je knjigama prošao rok i da su kompjuteri budućnost. Asimov ga je upitao da li mogu da naprave kompjuter koji će biti prenosiv, na kome će se moći čitati knjige. Uz neka poboljšanja biće i to moguće, reče kompjuteraš. A da li će biti moguće da se knjige listaju, da se podvlače neki redovi, pisi beleške na marginama, pitao je dalje Asimov. Uz još neka poboljšanja i to će biti moguće, glasio je odgovor. A zašto biste sve to radili kad knjege već sad sve to mogu, upitao je slavni pisac. Nepune tri decenije kasnije elektronske knjige uvveliko su stvarnost koja napreduje i ima sve šanse da potisne papirnu knjigu. Na tržistu je bezbroj ne preterano skupih a lakih, preglednih i praktičnih spravica koje mogu da rade bukvalno na svakom mestu i pružaju ne samo veliko bogatstvo sadržaja za čitanje već i dodatne pogodnosti dopisivanja, podvlačenja, uveličavanja redova-stranica, prilagođavanja sjaja podloge i slova oku čitaoca. Na njima se mogu čitati ne samo knjige već i stripovi odnosno pratiti svakojake multimedijalne mešavine sa ’živim’ dijagramima, video i audio klipovima itd itd.  elektronske knjige pojavljuju se u različitim formatima, od standardnog PDF-a do raznih specijalizovanih. Ali problem prilagođavanja raznih formata nije akutan kao onaj koji je svojevremeno tresao početke video tržišta; svakodnevno se pojavljuju programi koji konvertuju šarolike formate u željene. Istini za volju na taj način se otvara i prosto za svakojaka piratisanja sa kojima se bore filmska i muzička industrija ali, čini se da je to neminovnost koju donosi kompjuterski razvoj. I konačno, možda i najvažniji činilac u ovoj priči su nove genracije konzumenata koje se navikle na kompjuere i njihovo trošenje a knjige su im nešto arhaično, nešto što je na putu za muzej.
    Kako bilo da bilo, potez izdavačkih kuća koje su do sada štampale samo papirne knjige a sada nude najnovija izdanja i u elektronskoj verziji dostupnoj preko internet kupovine, svakako ima svoje značenje. Da li su to prve naznake da je trka između knjiga i njihovih elektronskih verzija ušla u novu fazu u kojoj su takmaci u najmanju ruku, manje-više ravnopravni? Vreme će pokazati  kako će se situacija razvijati. Za ovo leto, pak, hit će biti bestseleri bilo u papirnom ili elektronskom obliku.
Nakon godina i godina vrlo mršavih rezultata po pitanju pojavljivanja knjiga domaćih autora fantastičkog usmerenja, znatiželjnog čitaoca zateklo je obilje novih naslova u 2009. godini. Zasluga za ovakvo bogatstvo pripada novom izdavaču „Tardisu“ orijentisanom isključivo prema domaćoj fantastici i to onoj koja se može imenovati kao ’post-žanrovska’, dakle fantastika koja ima jasne korene u žanrovskoj fantastičkoj književnosti ali koja ih nedvosmisleno nadrasta; uz „Tardis“ svoj doprinos u pojavljivanju novih knjiga dali su „Everest media“, „Paladin“ i „Agora“. Oni su priredili pravu čitalačku gozbu koja nudi mnoštvo dobrih dela i par bisera. Pominjemo nekoliko vrednih pripovedačkih knjiga uz napomenu da, zbog ograničenog prostora, trenutno ostaju nepredstavljena valjana dela Mirjane Detelić („Dorkasi“, Tardis), Radmila Anđelkovića („Oko za drugi svet“, Tardis), antologija „Urbane legende“ priređivača Gorana Skrobonje (Paladin), prvenci Nede Mandić-Spasojević („Čuvari severa“, Tardis), Biljane Malešević („Prolaz“, Tardis) i Pavla Zelića („Poslednja velika avantura“, Matica Srpska), te knjige dugoodsutnog Bobana Kneževića („Otisak zveri u pepelu“, Tardis, „Poslednji Srbin“, Alnari). 
„Malteški šišmiš“ Ljubomir Damnjanovića (Tardis)


    „Malteški šišmiš“ nudi susret sa delom Ljubomira Damnjanovića (1959-1999) koga je usud prerano odvojio od savremenika; prošle godine „Tardis“ je objavio Damnjanovićev roman „Vi što maštate o sreći“ započevši time otkrivanje značajnog literarnog opusa nepoznatog široj kulturnoj javnosti, ali znanog literarnim prijateljima iz Kluba ljubitelja (naučne) fantastike „Lazar Komarčić“ (njegove priče i roman bili su razbacani po stranicama klupskog glasila „Emitor“) odnosno čitaocima ekskluzivnog kanjiškog dvojezičnog časopisa „Orbis“. Srećom po sve, Damnjanović se vratio, u svetlom knjiškom (ob)liku koji mu pripada, jedne da podseti na sebe a druge da upozna sa svojim pričama.
    „Malteški šišmiš“ pripoveda o Sarićima, porodici srpskih vampira, strašnih i veselih, lenčuga i hedonista, tradicionalista i rodoljuba ali i mangupa, švalera, nesposobnjakovića, heroja (ako se mora) i kukavica (kad god se može); dakle, Sarića vampira kakvih - dok nisu sreli Ljubomira Damnjanovića - nije bilo u srpskoj literaturi. U sretnom spoju darovitog autora i živahnih junaka sve teče lako i lagano, vrcaju dosetke, nadmudrivanja, šeta se širom zemaljskog šara, susreću se svakojake karakondžule, ale i bauci ali i istorijski sinovi kakve majka više nikada nije rađala ili trapavi (ali nadobudni) specijalni agenti velike TV sile, kao i stari istorijski, mitološki i literarni heroji. Rečju, (metatekstualna) gužva svuda uokolo, kao stvorena za vesele dogodovštine kroz koje struji fina toplina ljudske ljubavi prema bračnom drugu, deci pa (retko i uzdržano ali ipak) i široj familiji. Jeste, vampiri su hladni i nemilosrdni ali ovi Sarići baš nisu takvi.
Knjigu čini niz priča koje se ulančavaju prerastajući u romaneskni milje-oblik u kome, sasvim neočekivano, događanja uspevaju da skliznu u (kao i u romanu „Vi što maštate...“) alternativnu istoriju ili paralelni svemir, odužujući se tako i naučnoj fantastici, koju bezbolno uklapa u jedinstvenu viziju, duhovitu i neponovljivu, svežu i spontanu, zavodljivu, veselu i razbibrižnu. Trebalo je biti velemajstor da se priče osmisle pa ispišu i da budu ovakve kakvima  se nude na literarno gustiranje pravim sladokuscima.

„Jedan na jedan“ Ivan Nešić (Everest media)
   
    Druga pripovedačka knjige Ivana Nešića (1964) sadrži 12 proza, u rasponu od minijature do novele i potvrđuje njegov status respektabilnog pisca fantastike srednje generacije koji je to mesto zadobio nizom priča objavljenih po periodici i antologijama odnosno prvom zbirkom „Rigor mortis“ objavljenom 1997.g. I dok je knjiga prvenac predstavila Nešića duboko uronjenog u žanrovsko, konkretno u ono što se imenuje kao moderni horor, celine iz nove knjige otkrivaju širenje horizonata interesovanja i pripovedanja; ove promene bile su, istina, vidljive i u pojedinačnim pričama ali je njihova rasutost po publikacijama delimično sakrivala ove novine koje, sada, u knjizi pokazuju da se Nešić razvijao i stasao u autora visokih potencijala i dometa. Teme koje ga interesuju mogu se i nadalje smatrati (u osnovi) delovima horor ikonografije ali je način njihovog sagledavanja produbljen pa je, sveukupno, „Jedan na jedan“ knjiga koja se može odrediti kao zbirka priča ’mračne fantastike’; koja, dakle, poznaje i žanrovsko nasleđe ali i iskustva glavnotokovske književnosti. Rečeno je vidljivo kako u širenju lepeze mesta događanja priča (od ’domaćeg’ terena do Severne i Južne Amerike) tako i (mnogo bitnije i kvalitativno značajnije) u odstupanju od žanru bitnog jednosmernog pripovedanja koje pravolinijski, najkraće i najbrže, vodi do finala. Autor, čak i kada se poigrava prepoznatljivim elementima-obrascima žanra, ne sledi ovu efikasnu šemu i dozvoljava sebi slobodnije vođenje priče što omogućava junacima da se ’predstave’ mnogo detaljnije, a to svakako danosi veću uverljivost i ubedljivost pažljivo građenih priča ispisanih živopisnim jezikom.
    Sagledavanje knjige kao celine otkriva zajedničku crtu koja se može pratiti bez obzira na raznorodnost priča. Naime, Nešić uvek iznova analizira susret životne rutine i trivijalnosti (u raznim sredinama) sa događajem koji nadmaša, nadrasta svakodnevicu. Bilo da su njegovi (anti)junaci izraziti marginalci i društveni otpadnici ili da su u pitanju ljudi koji ’plivaju’ životnim tokovima (tako što se pokoravaju uticajima i dopuštaju da ih, nesposobne za otpor, matica nosi), svi oni susreću se sa silama koje nisu u stanju da shvate i u potpunosti prihvate (u najboljem slučaju će se pomiriti sa onim što ih je zadesilo). Nakon trena iskakanja iz kolotečine, život nastavlja da se dešava i nosi junake u neočekivanim smerovima ali uvek, ili najčešće, težeći da se smiri i ponovo uroni u rutinu. Čin tog odstupanja/iskliznuće/izmeštanja ravan je prosvetljenju u kome se sopstveno postojanje i trajanje (bolno) sagledavaju u svoj svojoj nesavršenosti i kratkotrajnosti.
    Rečju, „Jedan na jedan“ potvrđuje Nešićev bogati talenat i sposobnost da ga kvalitativno razvija kroz uzbudljive i uznemirujuće pripovesti.
„Kraljevi“ Zoran Jakšić (Tardis)


    „Kraljevi“ su, posle „Nikadorskog hodočasnika“ (1992) i „Ministrastva senki“ (2007),
treća zbirka priča Zorana Jakšića (1960); šest novela koje čine knjigu nastajale su u rasponu od 1977. do 2002. godine. Na prvi čitalački ’pogled’ u pitanju su proze koje se kreću u okvirima naučno fantastičnog žanra, uz primese horora, i po ovim karakteristikama se „Kraljevi“ razlikuju od prethodnih zbirki u kojima su žanr i žanrovsko skriveni slojevima alegorijski intonirane fantastike. Naravno, žanrovsko ni u kom slučaju ne označava vrednosnu kategoriju; u pitanju je samo bliže tematsko određenje (koje, pak, krije i zamke za neoprezne čitaoce svikle na rutinsku literaturu jer autor odbija da poštuje standarde i obrasce). Mesta dešavanja priča razbacana su u prostoru i vremenu; od srca Zemlje preko njenih neočekivano izmenjenih lica do površina drugih planeta sa čudesnim ekosistemima (u kojima su ljudski doseljenici uljezi). Začudnost, kao jedan od krucijalnih elemenata fantastike, u Jakšićevim pričama nalik je jarkom, neprekidnom vatrometu u kome svaka eksplozija mami uzdahe oduševljenja. Naučno-logička objašnjenja izvrnutih sklopova stvarnosti (u kojima je Jadransko more isušeno, Beograd zapljuskuje Panonsko more, duhovi vatre su stvarni a anđeli jesu bića ektoplazme) dovoljno su ubedljiva da postave funkcionalnu pozornicu na kojoj se ljudi bore za goli opstanak i za pravo da budu i ostanu ljudi. To jeste suštinski zaplet svake od priča: sudar čovečnosti sa nepojmljivim opasnostima i izazovima postapokaliptičkih društava, stalnih ratova zarad kojih se i mrtvi podižu iz grobova, planeta koje nose zaraze za telo i duh... Svaka od situacija, svojom otvorenom i nedvosmislenom surovošću, pred junake postavlja ’jednostavne’ opcije: propast ili opstanak po svaku cenu, što podrazumeva i odricanje od elemenata sopstvenog identiteta (porodičnog, grupnog). Odgovor na izazov je individualan, u skladu sa vrednosnim piramidama po kojima se svako rukovodi u svom življenju. Činovi samožrtvovanja ili izdaje jesu ultimativne potvrde sopstvene (i sveopšte) krhke Čovečnosti.
    Jakšić elemente svojih priča spliće u gustvo tkanje koje, svojom uzbudljivošću i doziranim tenzijama, maksimalno zaokuplja čitalačku pažnju. Kako dešavanja odmiču sve su očiglednije etičko/moralne dileme čije razrešavanje i razrešenje jeste i kulminacija pripovesti. U konačnom sagledavanju „Kraljevi“ su zbirka u kojoj je svaki segment uverljiv i zaokružen u vanredno uspelu celinu.
   
„Mrve pod kožom“ Aleksandar Marković (Tardis)


    Aleksandar Marković (1961) prisutan je na domaćoj (post)žanrovskoj sceni gotovo dve decenije ali se tek sada, zahvaljujući angažovanju (insistiranju i upornosti) agilnog izdavača „Tardis“, pojavljuje njegova prva knjiga u koju su sabrane njegove do sada napisane i objavljene priče, kojih nema previše ali zato je svaka od njih izuzetna. Markovića proza se može odrediti kao fantastička u najširem mogućem značenju, što podrazumeva elemente naučne fantastike, horora, stripa i popularne kulture upletene u začudno, apsurdno, ponekad alegorijsko tkivo. Od antologijske priče „Avanture Belog Nosoroga: Ekstazi“, koja nesputano i vrcavo karikira izlizane obrasce super-herojstva (odvodeći ih u nešto što bi se moglo označiti kao prepoznavanje besmislenosti takve šeme kroz vizuru super-namćorastog junaka koji ne mari za dobrobit drugih), nižu se prizori iz različitih životnih segmenata koji iz rutiniranosti-predvidivosti, metastaziraju, kroz raspad ’običnosti’, u sasvim (ne)verovatnu drugost koja, opet, ima svoje (logične) zakone. Posle ispadanja iz koloseka događaji mogu nastaviti sasvim drugim pravcima (od početnog) ili će polako izgraditi sopstvenu rutinu koja će temelje imati u onoj početnoj ali sada sa izmenjenim delovima (tako će momak, koji za devojku više ne postoji, prestati da bude vidljiv i ostalima, postajući zamišljeni, ’nevidljivi prijatelj’; ili će otkrivač tajnih ustrojstava zastati pred dilemom kuda to saznanje zaista vodi). Upliv tajanstvenog/onostranog/fantastičnog u ono što podrazumevamo, prihvatamo ’zdravo-za-gotovo’ kao realnost, može biti eksplozivan i buran; u tom slučaju ne postoji širok izbor: osim predaje tu je samo pokušaj da se pruži otpor. Međutim, ukoliko narečeni element fantastičnog već postoji u svakodnevici i uklopljen je u nju (mada ga niko ne poznaje kao takvog) a onda se prepoznaje (u nekom trenutku loma), otvara se dilema da li je uopšte moguće boriti se protiv toga. Jer, izmena tačke sagledavanja realiteta isti ne menja već samo izmešta posmatrača koji se, hteo-ne hteo, promenio. U takvim slučajevima, jasan i decidiran odgovor nije lako (ili nije ni moguće) izreći i sprovesti. Konačno, šta ako se promena desi bez ikakvog upozorenja nagomilavanjem sitnih koraka koji u nekom trenutku dostižu kritičnu masu pa zbog toga npr. treći svetski rat bude rat članova porodica i komšija, praćen osmesima protivnika? Marković insistira na tim malim, nevidljivim (neopreznima nedovoljno vidljivim) događajima koji ustrajno menjaju život usmeravajući rutinu u pravcima kojima se kraj (ili cilj) ne može sagledati. A kada se tamo stigne povratka na staro više nema. Ako se u ovim slučajevima i govori o alegorijskim pripovestima onda treba reći da one nisu (o)lako čitljive i prepoznatljive jer njihovo težište nije neki pojedinačni događaj ili deo realnosti već fakat da se egzistencija ukalupljuje, usmerava u uhodane staze koje otupljuju duh i čula čineći od ljudi statiste u sopstvenom životu. Ova uznemirujuća (jer je tačna) konstatacija univerzalna je, važeća za sadašnjost ali i neka buduća vremena u kojima će tehnologija biti (navodno) naprednija ali će ljudski mentalni sklop ostati (nažalost i dalje) nepromenjen.
    Marković suvereno demonstrira sposobnost spontanog, lakog i preciznog pripovedanja; njegove slike ispisane su škrto, sa malo reči ali su bogate detaljima i naznakama, a metafore su rafinirane i elegantne. „Mrve pod kožom“ zaslužuju svu čitalačku pažnju koju bogato nagrađuju vanrednim umetničkim senzacijama.

U nominalno bogatoj ponudi prevedenih fantastičkih knjiga i dalje preovladavaju, nazovimo ih tako, ’rutinske’ ili ’instant’ knjige (koje najčešće dolaze u serijalima); i daljese pod knjigama misli na romane pa su, stoga, kraće prozne forme u potpunosti skrajnute. Međutim, pažljivi i probirljivi čitalac otkriće i poneki pripovedački biser; takve su knjige „Bespuće„ Ijana Mekdonalda (određena kao roman ali u suštini niz povezanih priča)  i „Nekronomikon“ H. Lavkrafta (istini za volju ova knjiga se pojavila krajem 2008.g. ali se njen uticaj u punoj snazi otkrio tek u prošloj godini).

„Bespuće“ Ijan Mekdonald (Paladin)
Britanac Ijan Mekdonald (1960) u svojim pričama i romanima prepliće elemente SF-a, žanrovskog horora, mračne fantastikei glavnog književnog toka, uspevajući da izgradi stil za koji kritičari kažu da je od propasti ’spasao’ naučnu fantastiku. Njegov roman-prvenac „Bespuće“ (iz 1988. g.) ključni je dokaz za pomenutu tvrdnju; u nizu ulančanih priča o stvaranju, razvoju i propasti naselja Bespuća izgubljenog u marsovskoj pustinji, čitaoci lako prepoznaju paralelu sa znamenitim Makondom iz Markesovih „Sto godina samoće“. Od prve stranice autor otvara začudni svet dvostruke fantastike: prva je ona standardno naučnofantastična (druga planeta, tehnologija daleke budućnosti koja određuje/modifikuje ljude i njihove grupne interakcije), a druga je primarna, mitska. Da je povest ostala u okvirima žanra bila bi još jedna od bezbroj istorija kolonizacije drugih planeta, sukoba birokratizovanih centara moći i obespravljenih pojedinaca koje, usto, razdiru pohlepa i pohota, prevare, dobročinstva i sumanute ideje; česta pojava bizarnih likova morala bi biti objašnjena piščevom ekstravagancijom jer više od toga ne bi dozvolio racionalni žanrovski koncept sagledavanja stvarnosti. Poneki pomak ka neodređenosti bio bi dozvoljen u ime tzv. stila – tu je mogućnost obilato koristio Bredberi a „Bespuće“ je svakao omaž i njegovim „Marsovskim hronikama“ – ali dalje od toga za jedno SF delo ne bi bilo dozvoljeno i preporučljivo. Da bi izgradio svet Bespuća, Mekdonald je morao da nadogradi/prilagodi/ izmeni racionalistički princip mitotvornim. Narastanje mitske dimenzije omogućilo je izbegavanje preteranog objašnjavanja koje je prekriveno arhetipskom koprenom. Zato nema nikakvog opravdanja za talenat skitnice da popravi sve mehaničke kvarove ili za gitaristu koji izaziva kišu a traganje za drugim vremenima i dimenzijama (i gubljenje u njima) podrazumeva se, jednako kao i gajenje dece u teglama ili proročanski značaj tapiserije-slikovne knjige; čak je i obezljuđena sila kompanija uklopljena u ovu sliku, ogrnuta paklenim plamenovima i smradom, dok nasuprot njoj stoje bogovi sa dosta ljudskog u sebi. Magijski doživljaj sveta, dakle, unosi u racionalno sile koje se ne daju objasniti, a ovakav amalgam dozvoljava da se odnosi, postupci i karakteri pojedinaca i grupa sagledaju u ravni simbola, te da se u njima vide dublji principi egzistencije. Zavodljiva lakoća pripovedanja nadograđena je preciznim radom na detaljima, u načinu pripovedanja i samom jeziku, njegovoj melodici, što donosi neočekivane vizure opisa, mnoštva nabrajanja, imena sa značenjima (Pandemonijum, Rajska dolina, Mudrost – prestonica sveta...) i dodatno razgaljuje čitaoca.  Žestoko opisanom svetu odgovaraju i junaci, priče, žene, muškarci, deca i starci, koji, kao strastveni korisnici sopstvenog života, vođeni instinktima, kreću u potragu za ispunjenjem egzistencijalne svrhe - hedonizma, revolucijskog poleta, naučničke posvećenosti, religijskog iskušenja.
      „Bespuće“ je čistokrvno remek-delo savremene književnosti, čudesna povest jarkih boja od koje zastaje dah. Magijski realizam ovog romana čini se kao prirodni nastavak hispano uzora jer, ako negde postoji mesto za novi Makondo – grad čudesa, onda je to svakako u svemiru
  
„Nekronomikon“ Hauard Lavkraft (Everest media)
Vreme masovnih komunikacija krunisano svetskom internet mrežom darovalo je nikada do sada postojeću dostupnost informacija iz svih segmenata ljudske civilizacije. To potencijalno bogatstvo aktuelizovalo je problem (ne)sposobnosti odabiranja pravih sadržaja. Knjiga „Nekronomikon“ dokaz je tvrdnje o nemogućnosti zamene autoritativnog, stručnog i temeljnog pristupa određenoj temi. Bez obzira što su sva dela H. F. Lavkrafta (1890-1937) preko interneta lako dostupna u originalu, odnosno što o njemu postoji bezbroj ’veb stranica’, kao i što je nekoliko domaćih izdavača štampalo manje-više uspele izbore iz njegovog opusa, tek je „Nekronomikon“, prevashodno zahvaljujući znalačkom radu priređivača, magistra Dejana Ognjanovića, otkrio domaćoj javnosti delo autora koga smatraju ocem (ili barem jednim od najvećih otaca) savremenog horora. Doda li se rečenom izvanredna oprema i štampa knjige, kakva odavno nije viđena na ovim prostorima, očito je da se za ovdašnju kulturu pojavilo ’ultimativno’ izdanje Lavkraftovih priča (dva njegova romana ostala su izvan ove knjige), koje će nadalje biti nezaobilazno kako za čitaoce tako i za teoretičare.
    Ognjanović pažljivo i precizno predstavlja Lavkraftov opus, njegove ideje i, konačno, recepciju njegovog dela koja je od ukletog, za života nesvaćenog, stvorila kultnog pisca. Centralni deo knjige čine Lavkraftove priče i novele, od najranijih (1917-1923), iz perioda kada je ovladavao žanrovskom ikonografijom, do centralnog perioda (1923-1937), u kome je stvaran „Mit o Ktuluu“ (termin koji su naknadno smislili izdavači a koji sam Lavkraft nije koristio), u kome je u nizu priča osmislio svet kojim vladaju nepojmljivo moćni, oholi i surovi bogovi iz svemira, koji su već eonima u hibernaciji iz koje trebaju da ih probude ljudi-sledbenici kulta; ljudi su, kao i niži demoni, sasvim nebitna, potrošna bića. Istina o bogovima i njihovim dolasku skrivena je u ruševina misterioznih gradova zatrpanih pustinjskim peskom, glečerima ili potopljenih na dno okeana; istina je ispisana i u mitskoj, misterioznoj knjizi „Nekronomikon“, koja je kroz istoriju čovečanstva neprestano proganjana i paljena ali koja uvek iznova iskrsava na svetlo dana i nalazi čitaoce (uprkos opasnosti da će poludeti od nje ili da će ih prožderati demoni). Lavkraft je govorio, posebno u kapitalnom eseju „Natprirodna strava u književnosti“, o strahu kao najsnažnijoj čovekovoj emocija, a najveći i najdublji je strah od ’natprirodnih sila’. Sve njegove priče počivaju na toj tezi - susretu ljudi sa nemerljivim užasom (daljina, dubina, protok vremena, fantastičnih bića) pred kojim je čovek trun bez snage, prepušten milosti i nemilosti sila koje jedva može da nasluti. Junaci priča najčešće su bez mnogo životne snage, umesto jasnih odluka i delanja njih muče dileme i sumnje, kolebanja koja vode u odvajanje od sveta, potonuće u melanholiju, samosažaljenje, apatiju. Kod Lavkrafta nema brzih akcija; težište priča je na teškoj atmosferi predosećanja i narastajućeg beznađa koje grade duge, spore i kitnjaste rečenice sa malo dijaloga. Već u vreme kada je stvarao pisac se služio starinskim stilom koji su poznavali pisci ranijih epoha; ta namerna anahronost koju je on pretvorio u prepoznatljivi manir, dodatno je potcrtavala uverljivost priče (a to nastavlja i danas, tražeći od čitalac svesni angažman i napor). Insistiranje na pridevima ’čudno’, užasno’, ’neverovatno’ i slično dobija danas (u vremenima posle postmodernizma) posebno provokativno značenje jer nosi i dozu distanciranosti (iako je autor nije želeo) od žanrovskih šema i obrazaca. Rečju, „Nekronomikon“ je nezaobilazna knjiga za svakog ljubitelja literarnog horora/mračne fantastike, baš kao što je Lavkraft jedan od utemeljitelja i ključnih figura ovog žanra.

Literarni žanr koga nazivaju ’epska’ fantastika, fantastika magije i mača ili tamnica i zmajeva, veoma je popularan kod čitalačkih masa, na radost izdavača i njihovih pisaca-najamnika. Ne čudi stoga masovna proizvodnja čak bi pravilnije bilo govoriti neumerena hiperprodukcija dela sa sadržajima koji se ’prepoznaju’ kao epska fantastika i podrazumevaju bazični zaplet u kome se sukobljavaju sile Dobra-Svetla i Zla-Mraka, u neko pogodbeno vreme koje podseća na srednji vek (sa pripajućim kraljevstvima, zamkovima, feudalnim odnosima, divljim ’necivilizovenim’ zemljama i plemenima) i fantastičnom ikonografijom od zmajeva, patuljaka i sličnih bića, čarobnjaka, ’funkcionalnih’ vradžbina, artefakata sa natprirodnim moćima itd. Odlika moderne epske fantastike je da dolazi u serijalima podebelih knjiga (sa pripadajućim geografskim kartama) u kojima se naširoko opisuju avanture junaka, naroda, vojski, različitih vrsta živih bića. Publika, pak, voli i traži upravo tako obimne knjige jer im to, očito, daruje iluziju ’pravih’ izmišljenih svetova.
    Epska fantastika je, od strane teoretičara, najčešće prepoznavana kao savremeni nastavljač duge linije dela koja se određuju kao epovi, legende, sage. Ono što su bile čudesne pripovesti iz vremena kada je postojalo samo usmeno pripovedanje, preko „Epa o Gilgamešu“, „Odiseje“, „Beovulfa“, „Hiljadu i jedne noći“, velškog „Mabinogiona“ ili persijske „Šahname“ sve do klasičnih dela iz XVIII i XIX veka, početkom XX veka pretočilo se u priče štampane u jeftinim ’palp’ časopisima koji su donosili šarenu zabavu širokom puku - a u tu svrhu su ’mešane’ različite tradicije da bi se stvorila ’nova’ fantastička stvarnost: setimo se delova Lavkraftovog opusa te Konana Varvarina iz pera Roberta Hauarda koji je najinventivniji od brojnih pisaca kakvi su Sprag de Kemp, Lester del Rej, Džek Vilijams, Džek Vans. Zvanično rođenje novog žanra došlo je polovinom 1950-tih kada je Tolkin objavio trilogiju „Družina prstena“ koja je i posle pet decenija kultna knjiga u koju se zaklinju svi ljubitelji ovakve proze. Tolkinov bljesak - u kome ima elemenata širokog enciklopedijskog znanja, talenta za građenje saga te neprevaziđene moći stvaranje i mitologizovanja sasvim ’novog’ sveta - i dalje zasenjuje sve autore koji se kreću stazama ovog žanra; na žalost većina samo ponavlja kurentne obrasce, bez ikakvih inventivnih pomaka. No, ni publika nije mnogo zahtevnija i uživa u iščitavanju poznatih situacija. Čini se da Tolkin svoju popularnost mora da zahvali specifičnom ukusu hipi generacije koja je tragala za sadržajima koji iskaču iz okvira malograđanštine a što „Gospodari prstenova“ nude svojom infantilnom, fantastičko-eskapističkom (maksimalno od sadašnjosti odmaknutom) pričom. Status kultnog dela ’preuzele’ su nove generacije ali iz razloga pomodarstva i egzotike a ne zbog bunta ili traganja za nečim novim, nesvakidašnjim. Mada se epska fantastika masovno piše i troši, retka su dela koja svojim kvalitetima mogu da se primaknu Tolkinu - takvi su serijal romana o Zemljomorju Ursule le Gvin (koju je u mnogočemu kopirala autorka Harija Potera), Amber serija Rodžera Zelaznija, Pulmanova trilogija „Njegova mračna tkanja“, deo “Letopisa Tomasa Kovenanta Nevernika” Stivena Donaldsona, te veličanstvena “Knjiga Novog sunca” Džina Volfa.
Istini za volju, od mnoštva povesti o raznim junaštvima i čudesnim događanjima, koje su se vekovima pripovedale uz vatre, mnoge pale u zaborav; isto su tako zaboravljene i brojne knjige popularne među savremenicima. Šta će od današnjih priča/ knjiga preskočiti generacijske barijere i održati se u budućim vremenima niko sa sigurnošću ne može tvrditi. Ova neizvesnot ne sprečava autore da stvaraju nove svetove a čitaoce da u njima uživaju. S vremena na vreme nije na odmet osvrnuti se i napraviti izbor najzanimljivijih dela koja savremenost nudi. Takvu ulogu ima knjiga “Legende”, originalno ‘sakupljena’ 1998.g. a prošle godine prevedena na srpski i objavljena u “Laguni”; Robert Silverberg, živi klasik naučne i epske fantastike, sakupio je priče 10 autora (i dodao jednu svoju) koje se dešavaju u njihovim najuspelije izmaštanim svetovima. Od ‘tekućih’ klasika tu su Ursula le Gvin (sa pričom iz Zemljomorja), En Mekafri (sa fragmentom serije o jahačima zmajeva sa Perna), Stiven King (epizodom iz serijala Mračna kula), Silverberg (pričom iz Madžipur sveta). Uz Terija Pračeta (i veseli Disksvet), stoje Teri Gudkajnd, Orson Skot Kart, Tad Vilijems, Rejmond Fajst, Robert Džordan koji takođe imaju brojne ljubitelje svojih serijala. Konačno, zastupljen je i Džon R. R. Martin pričom koja pripada svetu serijala “Pesma leda i vatre”, u poslednjoj deceniji svakako najuspelijeg dela epske fantastike. Silverbergovom izboru može se zameriti izostanak nekih autora (pre svih Džina Volfa) odnosno potenciranje pisaca koji jesu popularni ali je njihov kvalitet slab ili čak minoran (Džordan, Fajst). Ipak, reč je zanimljivom projektu sagledavanja trenutne epsko-fantastične ‘ponude za budućnost’; na pitanje koja će od ponuđenih saga ‘živeti’ i za 50 godina odgovor će dati samo vreme i budući čitaoci - ako ih uopšte bude.
Dugoočekivani roman „Izgubljeni simbol“ Dena Brauna pojavio se septembra prošle godine instantno postavši globalni bestseler kojim su postavljeni novi standardi u prodaji ove vrste proizvoda; naime, ne samo što je knjiga dugo najavljivana (pune dve godine se znao naslov pa i okvirni datum izlaska) pa je medijska kampanja i tenzija pažljivo dozirana i održavana, već knjiga nije ’procurela’ uprkos masovnoj proizvodnji i, prema najavljenom planu simultanog pojavljivanja na svim tačkama sveta, transportima na različite tačke sveta, od Amerike, Evrope, Azije i Australije (uz sporadične rukavce koji su vodili u neke delove Afrike pa čak i do zabiti zvane zemlja Srbija na Istoku; za izuzetno brzo objavljivanje prevoda na srpski zaslužan je novosadski „Solaris“). Rezultat kampanje je najveća i najbrža globalna prodaja neke knjige, kakva nikada do tada nije zabeležena (a teško da će u skorije vreme neko uspeti da je nadmaši). Naravno, temelj sveukupnih planova i taktike je uspeh Braunovog romana „Da Vinčijev kod“ (iz 2003.g) koji je takođe bio nova stepenica u svetu literarnog biznisa ne samo zbog velike prodaje već i zbog rasprostranjenosti širom zemaljskih dužina te, konačno (a ne najmanje bitno), zbog dugotrajnosti svog ostajanja u žiži interesovanja. Svega ne bi bilo da „...kod“ nije dostigao osetljivu ravnotežu intrigantne teme, fakata, spekulacija i, konačno, akcije. Da je balans poremetio bilo koji elemenat obični (neuki ali ljubopitljivi i razmaženo-nervozni) čitaoci bi se ili mučili sa beskrajnim nabrajanjima istorijskih činjenica posle kojih bi se ređale teorije o zaverama (ako bi neko imao strpljenja da čita do tih strana) ili bi lako preleteli preko još jedne rutinske jurnjave za blagom uz povremene borbe sa moćnim (i nevaljalim) suparnicima. No, Braun je već prošao škole bestseler šegrta i bio sposoban da zanatski valjano odradi posao i napravi delo koje će ’zapinjati za oko’. Svakako je u pripremi elementa kojima će barati računao i na planetarnu snagu Katoličke crkve i njenih dogmi ali i kontraverze koje je prate kroz vreme, kulminiraju u XX veku i prebacuju se u Novi Milenijum. Mudar izbor doneo je rezultate koji su, ipak, premašili i najneobuzdaniju maštu.
    Teret slave „Da Vinčijevog koda“ svakako je pritiskao pisca jer napisati slabiju knjigu bio bi dokaz da je prethodna slučajni ’sretni pogodak’ iza koga nema ’štofa’; da bi se napisala bolja knjiga trebalo bi naći jake i intrigantne adute. Pošto je najjači adut, Crkvu-religiju, odigrao, Braun je očito zapitao koju ogranizaciju obavija najviše tajni i kontraverzi i došao do zaključka da su to - masoni. Bratstvo Slobodnih zidara vekovima je prisutno širom Zapadnog sveta, čine ga bogati i ugledni ljudi, zvanično se zalaže za dobrobit zajednica u kojima postoji ali je obavijeno bezbrojnim tajnama, prati ga nepoverenje i podozrenje. Pisac je mogao da zaplete priču oko bilo kog nedovoljno poznatog događaja iz istorije ili sadašnjosti masona i da ponudi uzbudljivu jurnjavu za nekim artefaktom, spisom/knjigom koji će razotkriti ko je sve bio mason i za šta je ovo bratstvo zaslužno a za šta ’krivo’. Braun je, pak, rezonovao šire (i dublje), odbijajući da igra samo na ’jednu kartu’ i u čitavu zavrzlamu upleo nekolike spekulativne linije. Potraga zaista pokušava da otkrije veliku tajnu masova - drevnu mudrost koja daje čoveku božanske moći a koja je skrivena da ne bi bila zloupotrebljena jer ljudi joj još uvek nisu dorasli; naravno, da li drevna mudrost postoji ili je samo izmišljena otkriće oni koji prate tragove i tačno ih odgonetnu. Na suprotnoj strani od ove mistifikacije stoji ’suva nauka’, istina još u povoju, skrivena iza imena ’noetika’ koja, koristeći najsavremeniju tehnologiju, pokušava da otkrije (ne)postojanje ljudske duše ili fenomene kakvi su energetska snaga misli. I dok profesor Robert Langdon nastoji da spase kidnapovanog prijatelja otkrivanjem tajne ’masonske piramide’, bežeći od specijalnog odeljenja CIA-je, krstari Vašingtonom, od hodnika i katakombi Kapitola, preko Kongresne biblioteke, spomenika Džordžu Vašingtonu, sve do vrha obeliska u srcu tog grada, dve odvojene linije približavaju se i spajaju u zapanjujuća saznanja koja su drevnim misliocima bila poznata ali su ih ljudi uskih vidika izbrisali. Posle vekova skrivanja, ta vrhunska istina na putu je da se ponovo pojavi i obznani. Bez nje ljudska civilizacija neće još dugo opstati već će se srušiti pod teretom materijalnih dobara koja se bezmerno gomilaju. A ta istina jeste da je čovek hram božiji jer da božija sila nije želela da čovek bude mudar ne bi ga obdarila sposobnošću da uči. A rezultat tog učenja može biti samo oblikovanje stvarnosti. Buda je sledbenicima govorio ’Ti sam si bog’ a Isus da je ’carstvo nebesko u vama’ obećavši ’šta ja mogu možete i vi - pa i više’. Zaključak romana nedvosmislen je i optimistički.
    „Izgubljeni simbol“ meša fikciju i spekulacije; sve opisane državne i nedržavne institucije, obredi, spomenici, umetnička i folozofska dela stvarni su. Postoji Institut za noetičke nauke. Godine 1991. tajanstveni dokument zaključan je u sef direktora CIA; u njemu je sadržana lokacija jedne tajne podzemne prostorije a sadrži i izreku ’tamo negde je zakopano’. Citati iz Biblije su stvarni a njihova tumačenja i zvanično dogmatska ali i nedogmatizovana. Šta je zaista onako kako u romanu piše ostavljeno je čitaocu da razluči. I finale romana svako će prihvatiti prema sopstvenim afinitetima; tako će reagovati i na optužbu-tvrdnju da su masoni platili Braunu da ih toliko hvali. Ono što se ne može sporiti jeste da je priča dinamična, uzbudljiva i prepuna ezoterije. Sudeći prema prodaji „Izgubljeni simbol“ je još jedna laka intriga koja godi ’civilizovanim’ Zapadnjacima koji su dobro ugazili u XXI vek.
top