Prošlo je pola veka od kako je prvi put štampan strip “Balada o slanom moru” Huga Prata (1927-1995); pojavio se u crno-beloj verziji na stranicama prvog broja italijanskog strip magazina “Narednik Kirk”, nazvanog tako po popularnom Pratovom stripu koji je crtao tokom svog radnog boravka u Argentini. Na jednoj od prvih tabli ovog stripa za tadašnje standarde netipične dužine (preko 160 strana) pojavljuje se kapetan Korto Malteze razapet na splavu i prepušten na milost Tihom okeanu od svoje pobunjene posade (razlog pobune je kaže Korto njegovo obećanje da će se oženiti sestrom jednog od mornara). Njegov spasilac je Raspućin, agresivni bradati Rus nepredvidivog ponašanja; da li je Raspućin, pored fizičke sličnosti, u bilo kakvoj vezi sa istorijskom ličnošću ne može se saznati iz ove priče. Malo pre nego što je spasao Korta, Raspućin iz mora spasava mladu devojku Panodru i dečaka Kaina, decu bogatih bankara kojima se jahta zapalila. Raspućinovo milosrđe nije bezuslovno i on kuje planove da vrati decu roditeljima u zamenu za bogatu nagradu. Ipak, taj plan nije savršen jer podrazumeva da iz cele rabote bude isključen tajanstveni Monah koji sa svog ostrva, neucrtanog u karte, vlada svim smutnim, dakle gusarskim rabotama na ovom delu okeana;  Raspućin i Korto su njegovi “radnici”. Priča počinje 1913.g. u predvečerje I svetskog rata; Nemačka se priprema za rat i pokušava da, uz Monahovu pomoć, uspostavi baze na južnim ostrvima kako bi mogla da napada svoje protivnike i ometa plovidbu trgovačkih brodova dok Engleska mornarica namerava da uspostavi i održi svoju prevlast na ovim prostorima.
            Raspućin i Korto će se, stalno se sukobljavajući, sresti sa Monahom koji ima svoje planove sa decom jer u Pandori prepoznaje deo svoje prošlosti. Ogromni, snažni Monah, sklon teatralnim, pompeznim predstavljanjima, vlada čvrsto i nemilosrdno a spreman je da sopstvenim pesnicama prebije neposlušnike (pa i Raspućina i Korta). Domoroci se pokoravaju toj sili sanjajući da se oslobode Monaha ali i svih belaca zbog kojih je sve u njihovom svetu krenulo naopako. Klupko pretnji i nasilja, nepoverenja, zavera i prevara, ljubomore i spletki prekida dolazak engleske flote koja će razrešiti neke od problema; Korto se zalaže za Raspućina i oni isplovljavaju na otvorenu pučinu u nove avanture…
            Prat, na početku albuma, piše da za njegovu ljubav prema južnim morima nisu zaslužni ni Stivenson ni Konrad ni Melvil već Henri de Vir Stekpur i njegov roman “Plava laguna”. Dakle, umesto očekivanih uzora Prat pominje pisca koji je mnogo manje poznat. Upravo tako se - neočekivano - razvija i njegova priča: ona jeste avanturistička ali samo u jednom svom segmentu, mnogo je više, nego uobičajeno, dijaloga između aktera, njihovi međusobni odnosi nisu uvek tipizirani, fizičke akcije redukovane su i svakako nisu težište dešavanja. Konstantno se dešava da prvi utisak ne odgovara stvarnosti: Korto nije nemilosrdni gusar već čovek plemenitih, romantičnih principa, koji ne trpi autoritete i na strani je slabih i poniženih, Monah nije samo ljudska gromada neko čovek sa mračnom tajnom od koje neprestano beži, odnos Pandore i Kaina je više nego rođački, nemački mornar Zliter ima svoj oficirski kod koji ga tera da “potpomogne” svom stradanju… Jedino Raspućin ostaje otelotvorenje mračne strane čoveka, samožive, beskrupulozne, bahate.
            “Balada o slanom moru” je, u skladu sa značenjem termina “balada”, i narativna i lirski intonirana. Priča nije brza i traži od čitalaca da se tom usporenom ritmu prilagode svesno odbijajući da ovaj strip čitaju kao mnoštvo konfekcijski lakih i zabavnih “priča u slikama”. Bez tog svesnog napora “Balada…” će ostati neshvaćena ili će se prevideti njene suptilne, fine nijanse. Prat takođe očekuje od čitalaca da prihvate upliv magijskog doživljaja sveta u realnost (kakav je komunikacija sa ajkulom vodičem u plovidbi) odnosno njegovo poigravanje faktima na šta će ukazati i sjajan uvodni esej Umberta Eka koji otkriva da je putovanje do Monaha trajalo skoro godinu dana, da su navedene geografske dužine i širine pogrešne, da su karte kojima se mornari služe diskutabilne a knjige koje junaci čitaju bizarne. Eko, dakle, otkriva da se Prat namerno i svesno poigravao zapletom pletući zamke koje će samo vispreni čitaoci na svoje veliko zadovoljstvo otkriti. Po ovakvom stavu prema umetničkoj stvarnosti Prat je blizak maniru Horhea Luisa Borhesa, autora koji je istinu predstavljao kao fikciju, za razliku od mnoštva drugih pisaca koju su fikciju pokušavali da predstave kao istinu. Na ovako uzdrmane temelje realizma dodaju su spekulacije i mistifikacije i tako gradi začudni magijski svet koji je na korak od onog koji poznajemo (ili barem tako mislimo). Ali za taj je iskorak potrebna ingeniozna domišljatost i akcija; upravo to je uradio Korto kada je, videvši da je na svom dlanu nema, očevim nožem sebi usekao liniju sreće!
            Izazov za čitaoce je i vizuelni lik stripa - Prat je majstor minimalističkog crteža što savršeno odgovara prizorima plovidbe nepreglednim okeanom i njegovim ćudima, od savršeno mirne vode do razuzdanih oluja. Jednako predano on crta brodove i kolibe ali i egzotične fizionomije. Scene akcija i tuča potpuno odudaraju od tipično stripovskih - lišene su prepoznatljivo-ikonografskih onomatopeja i linija pokreta pa deluju kao fotografski a ne filmski snimci. No, i ovo oneobičavanje je, kao i odstupanje od šablonsko-očekivanog, deo Pratovog šarma.
            “Darkwood”-ovo izdanje, kojim se najavljuje objavljivanje svih 12 albuma sa doživljajima Korto Maltezea, pored toga što je štampano ćirilicom, sadrži uvodni esej i 20-tak stranica sa Pratovim crtežima i akvarelima odnosno reprodukcijama geografskih karata, vojnih zastava, amblema i uniformi što, sveukupno, priči daje istorijsku podlogu ali i plemenitu patinu prošlih vremena. “Balada...” je štampana u boji koja je “dodata” crtežu tek 1991.g. što je stripu donelo još jedan kvalitet.
            Rečju, “Balada o slanom moru” je, sasvim nesporno, izuzetno delo ne samo strip već i celokupne umetnosti XX veka; ona je dokaz da za takvo ostvarenje ne postoje bilo kakve granice jer, u kakvom god obliku da se pojavi ono će zasjati punim sjajem vrhunske Umetnosti.

            (“Dnevnik”, 2017.)
Ime pisca Vladimira Lazovića (1954) znano je svima koji se, u poslednje četiri decenije, bar malo interesuju za domaću fantastičku književnost utemeljenu na žanrovima naučne i epske fantastike. Nijedan znatiželjan čitalac nije u pomenutom periodu mogao da čita ovdašnju periodiku ili raznorodne zbornike/antologije a da se ne sretne sa prozom Vladimira Lazovića. Ipak, sticajem svakojakih okolnosti Lazović sve do sada nije, pod svojim imenom, objavio ni jednu knjigu; istini za volju, pod pseudonimom Valdemar Lejzi objavio je 1987.g. roman „Hrim, ratnik“ u ediciji „X-100 naučna fantastika“ novosadskog „Dnevnika“. Na pitanje kako je to uopšte moguće jer je reč o serioznom piscu koji konstantno stvara više od četrdeset godina nema jednog odgovora - ne daje ga ni priređivač ove knjige, Zoran Stefanović u svom vanredno informativnom i analitičkom pogovoru „Pukovnik koji vlada žanrovima“ - verovatno zato što je u pitanju sticaj nekolikih okolnosti: od formiranja i stasavanja domaće fantastičarske scene, što znači i borbe za svoje mesto pod ovdašnjim literarnim suncem (sa neminovnim potcenjivanjem pa i otvorenim neprijateljstvom etabliranih krugova), odnosno nepostojanja decenijama uhodavanih (državnih) izdavačkih kuća (kakve postoje u okrilju tzv književnosti glavnog toka) sve do očitog izostanka spisateljevog napora da „gradi književnu karijeru“ i „ukoričavanjem svog dela“.
            No, kako god bilo da bilo, sada je ova ogromna greška-anomalija iskupljena i to na zaista impozantan način - „magnum opus“ knjigom od čak 629 (!) strana koja sabire Lazovićeva priče objavljene od 1979. do 2009. godine - a u okviru nove biblioteke značajnog i višeznačnog naziva „Posle milijon godina“. Tako su, konačno, na jednom mestu sakupljene priče (razbacane po brojnim časopisima, knjigama i sajtovima) ovog autora i stavljene na uvid i upoznavanje novostasalim čitaocima odnosno na podsećanje onima sa dužim čitalačkim stažom.
Knjiga je podeljena u četiri tematske celine (koje su mogle biti zasebne zbirke): „Staze kojima niko ne ide (alternativna istorija)“, „Profili haosa (kiberpank i futurofantastika)“, „Sokolar (mač i magija)“ i „Ćutljiva sestra sna (moderni mitovi i bajke)“. Već ovakva organizacija nagoveštava čitaocu (onom sa kraćim čitalačkim stažom) nesvakidašnju širinu piščevog talenta ali i njegove strastvene (žanrovske) znatiželje. I odista, Lazovićev dosadašnji opus zbir je nekolikih tematskih usmerenja, ponekad koncepcijskih različitih i kontradiktornih (pogodbena „naučnost“ kiberpanka i mitološki koncept stvarnosti i svetova epske fantastike); svima je njima, pak, zajednički imenilac fantastika i različiti oblici/varijacije njene pojave u (čitalačkoj) realnosti iza kojih, opet, stoje drugačiji/netipični doživljaji totaliteta istorije-sadašnjosti-budućnosti i njihovih segmenata odnosno uloge tih elemenata u svesti pojedinca-grupe-naciona.
            Segment „Staze kojima niko ne ide (alternativna istorija)“ čini 6 priča-novela od „Imhotepa“ (iz 1979) i „Gusara“ (1987) do „Belog viteza“ iz 2003. godine. Za istoriju ovdašnje fantastike svako su najznačajnije priče „Noć koja bi mogla promeni sve“ iz 1989.g. kao prva alternativna istorija smeštena u „domaće uslove“ čijim tragom su pošli „Veliko vreme“ (1992), odnosno „Preko duge“ (1994) i „Beli vitez“ (2003). „Profili haosa (kiberpank i futurofantastika)“ predstavljaju Lazovićeve stilske vežbe iz kiberpanka, tada novog, aktuelnog i prevratničkog žanrovskog pokreta („Golo sečivo“ i „Ratnik sunčevog zalaska“ iz 1988, „Plaćenik“, 1989), utemeljene na njegovim početnim tačkama koje će autor vremenom samosvojno razvijati („Šuma mačeva“, 2007); uz njih je štampano par nesvakidašnjih minijatura (kakve su „Džon Kaster ponovo jaše“, 1988. i „Zvezdotvorac“, 1990) za koje se čini da su preteče priča iz poslednjeg segmenta knjige. Novele koje čine deo „Sokolar (mač i magija)“: „Sokolar“, 1987, „Lovac zmajeva, prijatelj vilenjaka“ i „Dečak reče: „Imaš moje oči““ iz 1993. u obrasce epske fantastike unose mitologiju sa ovih prostora i kao stilsku vežbu i kao njenu nadogradnju i, konačno, kao element koji se može iščitavati u kontekstu žanra naučne fantastike. Priče unete u segment „Ćutljiva sestra sna (moderni mitovi i bajke)“ vremenski su najmlađe, ispisivane (uz jedan izuzetak iz 1996) od 2001. do 2009. godine. Njih karakteriše slobodan/nesputavan odnos prema mogućim žanrovskim polazištima odnosno neočekivana nadogradnja obrazaca, uz bezmalo sveprisutnu gorčinu u razrešavanju situacija. Začudnost postavki i događanja nije isključivo u funkciji žanra već ponajpre unutrašnje logike priče što je blisko osnovnim postavkama „slipstrima“ kao (mogućeg) koraka u spajanju žanrova i literature glavnog toka. Uverljivosti ove proze potvrda su Lazovićevog spisateljskog stasavanja koje podrazumeva i širinu osmišljavanja postavki samih priča.
            U konačnom sagledavanju proza koje sadrži ova knjiga nameću se nekoliki zaključci. Jedan je vezan za istorijsko mesto Lazovićevih dela i iz takve se vizure ona predstavljaju kao dosledan napor u osvajanju novih prostora u žanru kroz usvajanje i prepoznavanje obrazaca a zatim njihovo menjanje i dograđivanje iskustvima ovdašnje kulture, istorije i mitologije što je od autora tražilo ne samo da se sam odredi prema ovim temama već i da se pripremi na moguće negativne reakcije zbog „prekrajanja“ fetišizovanih/tabuisanih tema. No, upravo su ovi odmaci od domaće žanrovske fantastike načinili originalnu vrednost a ne tek pokret podražavalaca i kopista. Dalje „unakrsno“ čitanje priča dovešće čitaoca do još jedne zanimljive konstatacije; naime, Lazović je i u pričama koje pripadaju epskoj fantastici u osnovi pisac naučne fantastike jer su božanstva i druga mitološka bića, koja su akteri ovih priča, u osnovi produkti savršene tehnologije a takva se - dovoljno napredna - tehnologija prema trećem Klarkovom zakonu, ne može razlikovati od magije. Čak i ako se učini da Lazović u svojoj epskoj fantastici pomalo „vara/zaobilazi temeljne postavke“, dodajući im nestandardna značenja, ova doslednost svakako imponuje čineći da su njegova raznovrsna dela, nastala u različitim vremenima, ipak, povezana jedinstvenim doživljajem prostornovremenskog kontinuuma. Konačno, Lazović je i kvalitativno ujednačen, sa visokim umetničkim standardima koje postavlja i dostiže; jednako je tako i stilski postojan, sa istančanim osećajem za detalj i slaganje fragmenata u celinu odnosno (sa, kod drugih pisaca, ne tako čestim) fino izbrušenim „nervom“ za razlikovanje kratke i duge priče.
            Rečju, Vladimir Lazović nesporno je jedan od ponajboljih pisaca fantastike sa ovih prostora a knjiga „Sokolar“ predstavlja ga u punoj raskoši i bogatstvu nespornog talenta realizovanog u nizu izuzetnih dela.
            (2017.)
„Princ Valijant“, gigantski ep, remek-delo 9. umetnosti i životno delo Harolda Fostera (1892-1982), ne prestaje da zapanjuje i oduševljava ljubitelje stripa ali i svekolike umetnosti. Za to je dovoljno pogledati deveti tom iz „sabranih dela“ Princa Valijanta koja, u visokokvalitetno kolorno odštampanim knjigama u svetu objavljuje „King Fičers Sindikat“ a kod nas „Čarobna knjiga“; ova knjiga reprintuje avanture štampane 1953. i 1954. godine, na 103 table uz koje su dodati prateći eseji. I posle više od 15 godina od započinjanja strip serijala (1937), koji je štampan svake nedelje u dnevnim novinama, u formatu kolorisane table, Foster je nastavljao da poletno plete sagu smeštenu u rani srednji vek, u doba Kralja Artura i vitezova okruglog stola nacrtavši, na dan 26.12.1954. godine čak 933. tablu! A kad se zna da table čine vrhunski municiozni, realistični crteži jednako superiorni u prikazivanju lica i mimika kao i pejzaža, arhitekture gradova i sela, odeždi, oružja i oruđa, uz njihovu nespornu istorijsku verodostojnost, jasno je da čitaoci pred sobom imaju delo iza koga stoji vrhunska, višedecenijska posvećenost, koncentracija i požrtvovanost. Otuda, svako prelistavanje ovih knjiga budi duboko poštovanje prema umetniku, njegovom talentu i celokupnoj ličnosti.
            Valijantov životopis sadržan u ovom tomu čini nekoliko epizoda iz karijere najsposobnijeg i najdomišljatijeg viteza Kralja Artura kome on poverava najteže zadatke, s punim poverenjem ali i zabnjom da će, „zahvaljujući“ Valovoj neukrotivoj ćudi, rezultati njegovih dela prevazići početne kraljeve planove. I, zaista, Val pokazuje veliku inicijativu (koja može da liči i na samovolju) u rešavanju problematičnih situacija što ga neretko dovodi u nezgodne situacije, od pada u ropstvo i spasavanja žive glave do obaveze da svoje ideje objasni i opravda vladaru. No, zahvaljujući uspešnim lokalnim misijama koje donose mir Britaniji ali i međunarodnim diplomatskim poduhvatima (u ovom tomu u Irsku) Valijant uspeva, sam ili u društvu sa nestašnim vitezom Gavejnom, da očuva svoj ugled i slavu i naklonost kralja. S druge strane, Val ne propušta priliku da, kao pravi, časni vitez, pomogne nemoćnima i siromašnima. Samilost je najpre „rezervisana“ za obične, male, uboge (dakle, ne preterano opasne) ljude jer prema neprijateljima Val nema mnogo obzira pa se sa njima bije mačem i vojnim veštinama ali i prevarama, spletkama, uhođenjem... Dakle, koliko god protivnik bio cenjen i uvažavan milost prema njemu je retka jer valja, korišćenjem svih sredstava, opstati u surovom svetu u kome je lako izgubiti glavu. Zbog toga Valijant nema problema da se sprijatelji sa prgavim Ircem, s kojim se prethodnom žestoko potukao, jer to odgovara njegovim interesima i ispunjenju zadatka da zaključi mir sa Irskom i tako obezbedi da Britanija ima sigurno zaleđe dok ratuje sa Saksoncima; u ovom će poduhvatu Val sresti i Britanca, zarobljenika-propovednika Patrika (budućeg sveca) koji će Irce prevesti u hrišćanstvo.
            Ipak, da nije sve u ratovima glatko potvrdiće epizoda u kojoj Valijant pada u ropstvo Saksonaca i posle mučenja nimalo viteški odaje tajne Kamelota! Naravno, on neće reći baš sve računajući na dosetljivost Kralja Artura i svoje sabraće vitezova; ova njegova pretpostavka će se obistiniti pa će osvajači biti pobeđeni a Val oslobođen i od kralja predstavljen kao junak najzaslužniji za pobedu.
            Posle ratnih avantura Val hrli u zagrljaj svojoj dragoj supruzi Aleti, prvorođenom sinu Arnu odnosno bebama blizancima. Tada se ratnik preobražava u nežnog supruga i brižnog oca koji sve češće sanja o dugom boravku u okrilju porodice po čemu se razlikuje od svog ispisnika Gavejna koji i dalje žudi za novim „ljubavnim osvajanjima“. Uprkos ovakvoj Valovoj ozbiljnosti njegova supruga doživljava ga kao „neveštog dečaka s tim naduvenim idealom dužnosti i časti. Zaista, igračke tom dečaku jesu štit i mač, a omiljena igra - pustolovina!“ Ona se, naravno, nada da će uspeti da preobrazi svog dragog u muža kakav njoj odgovara što, najpre, znači onoga koji je češće kod kuće i sluša njene zapovesti; dok to ne ostvari i Aleta će, kao i sve žene, zbog muškaraca morati da radi „šašave stvari“. Ali, i Aleta ima svoje brige - na njenim Maglovitim ostrvima u Egejskom moru situacija nije najbolja. Suprug njene sestre Jelene namerio je da od miroljubivog, trgovačkog ostvra stvori vojnu silu koja će pretiti i otimati bogatstva susedima. Aleta se vraća kući i, krijući se iza bezazlenog osmeha i uvojaka plave kose, razotkriva zavere i sasvim sama nadmudruje ljute ratnike. Naoko krhka žena uspeva da, koketiranjem i laskanjem ali i odlučnim, domišljatim potezima, povrati vlast i uvede red. Ono što njen muž uspeva mačem ili prevarama ona uspeva mnogo suptilnijim sredstvima dokazujući da moć nije samo u snazi. Tako se Aleta ponovo otkriva kao jaka ličnost sposobna da ostvari ono što naumi zbog čega je ravnopravni partner svom suprugu. Ona, naravno, obzirno krije svoje sposobnosti puštajući da Val veruje u svoju nadmoć. Ali, i njena trpeljivost ima granice pa, kad je Val nazove „golubicom-debeljucom“ suočava se sa furioznim odgovorom i odmazdom od koje će mu se zavrteti u glavi a i mali Arn će se zapitati ko je njegova majka, da nije veštica. Ovo humorno izmeštanje perspektive iz sveta odraslih u svet malog Arna dobrodošao je odušak priče kome Forster povremeno pribegava; te šarmantne epizode su i lagani uvod u nastupanje druge generacije, Valijantove dece, u strip serijal što će se vremenom, kako deca rastu (ovo je jedan od retkih strip serijala u kojima junaci stare), dešavati sve češće i sve duže.
            Rečju, i deveti tom „Princa Valiajanta“ donosi znatiželjnim čitaocima mnogo zabave i zadovoljstva jer je nesporno reč o sagi koja je „prerasla“ vreme u kome je stvorena i postala jedno od dela koja će trajno biti upamćeno kako u strip umetnosti tako i opštoj kulturi.       
            („Dnevnik“, 2017.)
Klasik naučne fantastike, Stanislav Lem (1921-2006), svojevremeno je bio najpoznatiji po uspešnom proboju „Gvozdene zavese“, ideološke barijere Zapadnog-demokratsko-kapitalističkog sveta prema Istočnom-tiransko-socijalističkom svetu; njegovi izuzetni romani i vrhunska erudicija oduševili su kako pisce naučne fantastike tako i američku publiku - i to u zemlji koja je sebe narcisoidno smatrala svetskim centrom ovog žanra. Fascinacija je bila tolika da je jedno vreme „proturana“ priča da se iza ovog imena, u stvari, krije moćni kompjuter Lunar Excursion Module – skraćeno LEM. No, ljubav nije bila dugog veka: Lemovi stavovi iz studije „Fantastika i futurologija“ (1973), pre svih onaj da je američka žanrovska proza 1950-tih i 1960-tih „beznadežan slučaj sa izuzecima“ od „celih“ 1% produkcije (što je mnogo gore od tvrdnje Teodora Sterdžena da je 90% naučne fantastike „đubre“), toliko su naljutili kolege po peru da su ga izbacili sa mesta počasnog člana Udruženja američkih pisaca naučne fantastike i stavili na crnu listu nepoželjnih; zalaganjem nekolicine autora, na čelu sa Ursulom Legvin, koju godinu kasnije, Lemu je vraćeno članstvo čime su, makar i posredno, njegove tvrdnje priznate.
Lemov se od većine pisaca naučne fantastike s obe strane „Gvozdene zavese“ razlikovao po svom žanrovskom svetonazoru, odnosno po izostanku apriornog optimizma kada je reč o svemirskoj sudbini Čoveka i njegovoj vladavini Univerzumom. Istini za volju, u njegovim ranim delima ima oduševljeno-poletnih opisa savršenih društava i junačkih pohoda na druge planete ali su već humorno intonirane priče o Iljonu Tihom bile subverzija pozitivističkih kanona socijalističkog realizma koja je kulminirala u romanima „Solaris“ (1961), „Nepobedivi“ (1964) i „Glas gospodara“ (1968). U sva tri romana vrhunski primerci ljudske rase ne uspevaju da se izbore sa tajnama Kosmosa odnosno da nađu odgovore na zagonetke koje se pred njih postavljaju. Naučnici na svemirskoj stanici iznad planete Solaris tek naslućuju suštinu okeana-uma baš kao što naučnici na Zemlji, bez obzira na svu raspoloživu tehnologiju i teorijske postavke, ne mogu da shvate poruke iz svemira. U „Nepobedivom“ su „ljudske snage“ udvostručene: uz naučnike tu su i profesionalni kosmoplovci ali rezultat njihovih udruženih napora nije ni malo spektakularniji.
Priča započinje kao varijacija prepoznatljivog obrasca: krstarica „Nepobedivi“ sleće na planetu Rigas III kako bi istražila šta se desilo sa krstaricom „Kondor“ koja se nije vratila sa zadatka. Kontinenti na planeti nemaju ni vegetacije ni životinjskog sveta dok u okeanima ima riba i algi; istraživači će pronaći geološke slojeve sa ostacima mašina kao i ruine veštačkih tvorevina nalik na ljudske gradove. Otkriće „Kondora“ biće poražavajuće: nema tragova velikog sukoba ali nema ni preživelih a unutrašnjost broda je neobjašnjivo demolirana... Potraga za odgovorima i objašnjenjima se nastavlja sve dok se ne iskristališe bizarna teorija: planeta je nastanjena ali ne biološkim nego mašinskim „životom“ odnosno minijaturnim „insektima“ „kristalićima“ koji formiraju oblake sposobne da „izbrišu“ pamćenje životinjama i ljudima i da unište elektronske mozgove robota, eliminišući tako pretnje svom postojanju. Oni su proizvod „mrtve evolucije“ koja je na planeti uništila kopneni biološki život ali i velike, specijalizovane mašine sa svog matičnog broda. Odbrana od napada oblaka odnosi ljudske žrtve a stradaće i „Kiklop“ najjače samohodno oružje koje krstarica ima. Da bi, uprkos nespornom porazu, koliko-toliko sačuvali svoj ponos, ljudi sa broda, pre nego što će odleteti u svoju bazu, čine očajnički pokušaj da pronađu izgubljene-beslovesne saborce, u skladu sa parolom da niko neće biti ostavljen na bojištu. Ipak, ime „Nepobedivi“ ukaljano je i obesmišljeno.
Roman je bogat tehničkim (i pseudo tehničkim) terminima i detaljima koji potkrepljuju njegovu uverljivost. S druge strane, opisi su uzdržano-škrti što pojačava atmosferu „suve racionalnosti“ koja ne dozvoljava poetske „uzlete“ ali, sveukupno, gradi ubedljiv ambijent.
Lem je hrabre naučnike i kosmonaute predstavio onako kako to odgovara antropocentričnim žanrovskim predstavama tog vremena (u skladu sa maksimom da u svemir ne lete budale) kao umne, obrazovane, trezvene, sposobne, disciplinovane, požrtvovane, i opremio ih je superionim tehnologijama: od „osluškivača grobova“ (aparata koji otkriva poslednje misli poginulog) do moćnih zaštitnih polja sile, lasera, svakojakih robota i, konačno, bacača antimaterije! Dakle, sve što se samo poželeti može u osvajačkom pohodu na Svemir je na krstarici. Ali, Univerzum je beskrajno velik i domišljat a njegove su tajne iznenađujuće. Čak i ako su ljudi u stanju da ih otkriju to ne znači da mogu da se nose sa njima, da mogu da ih pobede ma koliko samoljubivi bili. Uloga Čoveka Pobednika samo je fiksacija u ime koje će se počiniti mnoge besmislene stvari. Rohan, jedan od junaka romana, pita se zašto ne odlete sa planete pošto na njoj nema pravog protivnika kao što nema ni pravog života... No, ljudima su obrasci važni, ponekad važniji čak i od spasavanja sopstvenog života; iz tog razloga oni ne prezaju da personifikuju oblak kao jedinku-protivnika iako to nije jedna stalna već povremena, difuzna pojava sa neodredivim nivoom svesnosti (ili instinkta).
Mada je „Nepobedivi“ napisan pre više od pola veka njegov doživljaj „kosmičke sudbine čovečanstva“ i danas je ubedljiviji od mnoštva dela o herojskim osvajanjima Svemira koja su brzo i lako potonula u zaborav. Lemova precizna slika mana i vrlina čoveka kao nesavršene i ograničene vrste duboko je uznemirujuća ali je, čini se, bliža objektivnoj istini (bez obzira na dobro mišljenje koje o sebi imamo). Rečju, „Nepobedivi“ je remek-delo naučne fantastike sa značajnim mestom u njenoj istoriji ali i sa intrigantnim intelektualnim potencijalnom koji i danas pleni pažnju.
(„Dnevnik“, 2017.)
Deveta umetnost - strip - razbokorila se, razgranala i procvetala u bezbroj smerova (baš u skladu sa uzrečicom Mao Ce Tungu „neka cveta hiljadu cvetova“) u širokoj lepezi od humorističkih i avanturističkih do serioznih i autorsko-alternativnih sadržaja iscrtanih-islikanih svim znanim tehnikama, od hiperrealističkih do novoprimitivističkih. Velike slobode u strip izrazu zbir su malih pomaka u sindikalno-korporativnom stripu i neograničene (do potpuno nihilistično-haotične) slobode andergraud-alternativnog stripa. Stoga savremenim strip autorima stoje na raspolaganu bezbrojna sredstva i tehnike a jedino ograničenje u stvaralaštvu jesu njihove ideje. No, čini se da je za ogroman broj strip umetnika takva i tolika sloboda pre opterećenje nego izazov i oni radije kreću utabanim stazama nego da krče svoje (da ne bismo zvučali preoštro pomenimo da je isto stanje i u drugim umetnostima, od književnosti do filma). Zbog svega toga valja obratiti pažnju na umetnike koji su i voljni i sposobni da se odmaknu od standardnih formi i sadržaja. Na ovdašnjih strip prostranstvima jedan od takvih stvaralaca je Srboljub Nikić koji se sa tri strip knjige, koje je i napisao i nacrtao („Žig petokrake“, 2013, „Srce nije meso“, 2014. i „Decembarska noć“, 2016), nametnuo kao svež, netipičan glas sa drugačijim vizurama i emotivno-vrednosno-značenjskim paletama. Zbog svega toga novi grafički roman „Prozor“ (na više od 240 strana) svakako pleni pažnju znatiželjnog čitaoca posebno jer je već na prvi pogled - drugačiji od ranijih. Naime, likovni deo romana iscrtava Goran Trajković, slikar, ilustrator, grafički dizajner; njegov manir umereno stilizovanog realizma obogaćen efektnim senčenjem-šrafurom na drugoj je strani likovnog registra od ranijeg oštrog karikaturalnog Nikićevog poteza.  
Priča „Prozora“ nije ni jednoslojna ni jednosmerna – kako je poželjno u konfekcijskom stripu – već ju je moguće iščitavati na nekoliko nivoa. Najširi je istorijski sled godina II svetskog rata i poratnog perioda; bliža odrednica jesu prostori zemlje Srbije ali i Evrope. Pojedina se dešavanja otkrivaju u više navrata jer radnja ne teče linearno; ponajpre se otkriva sudbina Vukašina, mladića koga je rat bacao (posle tuče sa nemačkim vojnikom) od jedinice kraljevske vojske do logora na Banjici, preko Poljske, Varšave i Švajcarske do Amerike. Za njim će ostati trudna devojka i ubijeni otac a slediće susreti sa bizarnim kepecom pa fatalnom Rahelom te sa Kurciom Malaparteom i bokserskim šampionom Maksom Šmelingom i, konačno, beg u obećani Novi svet u kome će se, sticajem okolnosti i loših ljudi, blage godine prosperiteta i stvaranja porodice izroditi u kriminal iz koga će Vukašina spasiti akcija tajne službe Jugoslavije. Tako će se Vukašin vratiti kući i sresti sina Čedomira koji već ima 30 godina i sopstvenu porodicu. No, sudbina ima svoje planove i puteve pa će ostavljenog Čedomira ostaviti supruga i pobeći u zagljaj muževljevog polubrata da bi se posle 30 godina, kao starica, vratila kući.
            Ratnoj tragediji dat je određeni ljudski lik a kroz pojedinačnu patnju i porodično stradalništvo u generacijskom sledu, nazire se funkcionisanje nekih dubljih mističkih principa, kakav je roditeljski greh i njegovo ispaštanje. Istorijsko i metafizičko su spleteni u nerazmrsivo klupko kome začudnost povećavaju neobični likovi ali i razni snovi (alegorijski, proročki...) koje junaci intenzivno sanjaju. Scenarista Nikić, sledeći iskustva svojih ranijih grafičkih romana, osnovnoj pripovednoj liniji „dodaje“ i priču (odnosno, ovog puta, strip u stripu) koja se može čitati i u kontekstu sudbine junaka ali i kao metafikcijski odušak koji ispod pojavno-trivijalnog dešavanja otkriva dublje nanose mitoloških formi koje prepoznaju i potenciraju fatalne sudbina i plemenite osobine (žrtvovanje i uzajamno junačko poštovanje, bez obzira na pripadanje sukobljenim taborima). Zanimljivi su i razgaljujući gegovi vezani za Paju Patka: dečak čita “Zabavnik” dok je oku gledaoca prezentovana epizoda u kojoj se Paja maskira u - Betmena. Smešno simboličan je i gest Vukašina koji svom sinu, iako ovaj ima 30 godina, na poklon iz Amerike donosi - velikog gumenog Paju; sa tom će se igračkom družiti Čedomirov sin. Na kraju albuma će Čedomirov sin, Petar, od svoje majke, posle 30 godina njene odsutnosti, na poklon dobiti velikog - Paju Patka. Tako su se u porodici zatvorila dva kruga neverstva i dva se odsutna roditelja vratila kući donoseći na poklon strip junaka koji je simbol bezbrižnog detinjstva ali i neurotičnog, nezadovoljnog kolerika.
            Kao dodatno akcentiranje prošlosti i pojačavanje simbolike u “Prozoru” su “upotrebljeni” prepoznatljivi simboli, od postera sa Titovim likom i potpisom, reklame za Jagodinsko pivo, plakata za ediciju “Nikad robom”, sa likovima Mirka i Slavka, znanih logoa “Politiking Zabavnika” i “Mika Miša”, naslovne strane “Politike” sa reportažom o “Dragoljubu Aleksiću, čoveku od čelika”, plakata na zidu Banjičkog logora “Gospode Bože, daj da moja zemlja uvek bude moja i da je ne delim sa dangubama” do plakata za predratne filmove “Mikelanđelo, život jednog titana”, “Ćerka samuraja” ali i za Kjubrikovu “Paklenu pomorandžu” uz koje stoje i natpis na Čedomirovoj majici “Trži se dobrovoljac” i TV izveštaj o Titovim lovačkim uspesima.
            Rečju, grafički roman “Prozor” nudi višeznačnu priču, nominalno iz vremena prošlih i sadašnjih a suštinski bezvremenu, o ratovima i društvenim lomovima, o nedokučivosti ljudske prirode i sudbine, o odlascima i vraćanju porodici kao jezgru i temelju življenja.
            (“Dnevnik”, 2017.)
Nova knjiga Zorana Pešića Sigme (1960), zapaženog pesnika i prozaiste srednje generacije, naslovljena sa „Srodne duše“ sazdana je od tri ciklusa „NE MOŽEŠ SVE DA ZOVEŠ LJUBAV“, „GETEOVE BOJE“ i „SMRT JE BRZA I UVEK JE UZ NAS“. Ispred svih njih stoji kratka pesma bez naslova: Odavde se sve vidi, / sve se vidi, ali je daleko / daleko od svakog, bože.“ i skicira temelj/oslonac pesničke pozicije koja će se rasplitati u knjizi - reč je o svojevrsnom brisanom prostoru koji se, istovremeno, može smatrati raskršćem mnogih (bezbrojnih) puteva koji vode kroz vreme, od prošlosti preko sadašnjosti do budućnosti, od varošica iz detinjstva do gradova u kojima se živi u zrelom životnom dobu, od začinjanja do sazrevanja određenih ličnih situacija. Zbog svoje otvorenosti i izloženosti svakovrsnim senzacijama pozicija pesničkog subjekta je - sasvim paradoksalno - i ranjiva i nadmoćna jer ona, kao i svaki iskorak (u stranu) od kolotečine, otvara nove vidike i otkriva drugačije vizure, možda iskrivljene ali svakako blagotvorne za mentalnu samospoznaju. S druge strane, to će izmeštanje razotkriti zataškana osetljiva/krta mesta ličnosti oživljavajući frustracije, osećaj neprilagođenosti i, končano, „promašenosti“, izneveravanja nekadašnjih želja pristajanjem na svakodnevne kompromise koji će se nagomilati i postepeno ali definitivno prekriti bivše ideale. Ipak, mada sadržaj svih pesama može podsećati/asocirati na znano svođenje računa u godinama dosezanja zrelosti, „Srodne duše“ nisu usmerene u tom pravcu. Čini se da poetski subjekt još uvek nije voljan da načini taj odsudni korak, da počne da svodi račune jer se time, ipak, priznaje datost jednog stanja koje se više ne može menjati već ga je moguće samo nadograđivati što je, pak, kvalitativna (a na kvantitativna) razlika (između mladosti i starosti). No, pesnički subjekt (ili je možda pravilnije reći: pesnikov subjekt?) nije ni toliko gord da ne bi uočio određene pravilosti samo ih, očito, još uvek (buntovno, tvrdoglavo, jogunasto) ne smatra (nije spreman da ih smatra) aksiomima. Ponekad se čini da je i previše skroman/ponizan kad kaže: „nije moguće da izmisliš ceo svet / to što koračaš prvi prvi prvi / ne znači da si vlasnik prtine“ („MIRNO VEČE NA KAUČU“). A, opet, bez protesta se može reći/priznati ono očito:  „NEBO NAM JE TESNO SKROJENO“ i „zurimo u tačku / i sve prolazi kraj nas kroz maglu“ („ODVLAČENJE PAŽNJE“); zato i jeste tako nepodnošljivo (o)lako nasloviti pesmu kao „USAMLJENI VIDICI (maloljubavna pesma za parove koji su dugo u braku)“ kad se pesnički subjekt/pesnikov subjekt prostodušno pravda: „toliko sam ti bola naneo jer se ne snalazim / da završim započete poslove / ostavljam ih da vise nad ukletim tim / kao da će tako nezavršeni ni / da nam produže / snove i život i snove“ („RASPRODAJA“). Odatle je (samo) još par koraka do otkrivanja onoga što se dešava „KAD VREME NA TEBI OSTARI“. Na ovakve je tvrdnje teško izneti protivargument koji bi opravdao sveprisutno trivijalno jer „lako je pevati užas lako je pevati“ („LAKO JE PEVATI“) pa u tom kontekstu naziv ciklusa „NE MOŽEŠ SVE DA ZOVEŠ LJUBAV“ može zazvučati sasvim opravdano kao što će biti logično da kraj knjige „zauzima“ ciklus „SMRT JE BRZA I UVEK JE UZ NAS“ sa finalnom (fatalnom) pesmom „MISERERE MEI, DEUS“ i zaključnim stihom „umrlima vreme brže prolazi“. No, do tog doba kada će vreme brže prolaziti, predstoji dugi niz „običnih“, „sporih“ trenutaka koji sadrže i sabiraju svakovrsne telesne senzacije i mentalna stanja/spoznaje zbog kojih „i sad mi je čudno da pišem reč večnost“ („PROPUŠTEN POZIV“) pa se postavlja pitanje šta učiniti sa sobom - nešto vrlo, vrlo ozbiljno i važno ili - „ili da jednostavno odem na pecanje“ („PROPUŠTEN POZIV“)?
            U tom pogodbenom rasponu vremena/tema od sada do trena kada će vreme da „brže prolazi“ naći će se mesta za šare na prostirci („PROSTIRKA“), za tajne podruma i stepeništa („KO TO SILAZI“), za „ČIZME ZA SVAKU PRILIKU“, za (ne)lagodnu vezanost za kompjuterske/virtuelne svetove („MONOTONIJA“) ili one obične muke: „za komarca iznad naših jastuka / koji neodlučno zuji / kome će se krvi napiti“ („USAMLJENI VIDICI“). Ova osvojena/izborena sloboda dozvoljava stvaranje manjih „grupa pesama“ vezanih određenim pojmom - nebom: „NEBO NAM JE TESNO SKROJENO“, „EVO TI NEBO“, „GNUSNO NEBO“, anđelima: duhovita „MOJ ANĐEO JE ŠEPRTLJA“, „TVOJI ANĐELI“, „NAJEZDA ANĐELA“, bojama: „ŠTA PRIPADA PLAVOJ“, „ŠTA PRIPADA CRVENOJ“, „ŠTA PRIPADA ŽUTOJ“, „PESMA U BOJI“, kišom: „TOPIM SE NA KIŠI“, „NE PODNOSIM KIŠU JA OBLAK“. U ovim slučajevima nije (samo) reč o variranju tema, o stilskim vežbama već i o usmeravanju asocijacija koje može da donese potpuno neočekivane rezultate. Konačno, pomenimo i pesme kakve su „ODBEGLA JESEN“ i „POKAŽI PRSTOM“ koje plene slobodnim tretmanom pesničkom materijala („JESEN“) odnosno infantilnošću sa zrnom gorčine („PRSTOM“).
            Pešić se u ispisivanju pesama iz ove knjige opredelio za vrlo „tvrd“, „suv“ jezik, za prevagu pojavnog, taktilnog i svakodnevnog, za neposrednost, za škrtost na metaforama i to je njegov (trenutni) odgovor na pitanje „Šta je pesnička slika u mraku“ („WELTSCHMERZ“). U ovakvoj verziji i viziji sveta, lišenoj svakovrsnih afektacija, čak ni „blagi“ prizori nisu bez zadrške: „mačka leži na betonu / i prede užeglim anđelima“ („POGASIŠ SVETLA“). Emotivnost, posebno ona partnerska, sadržana je u podrazumevanoj kolotečini i retko se obznanjuje. Ipak, ima u takvom svetu i potpuno neočekivanih (fantastično/fascinantnih) prizora: „Kroz oči / dece vaše dece vaše dece / gledaću zvezde / izbliza („DECO MOJA Jelisaveti i Anastasiji“). S druge strane, pesnik insistira na zanimljivom postupku ponavljanja poslednjih slogova neke reči („ukletim tim“, „nezavršeni ni“, „opominje nje nje nje“) ili ponavljanje čitave reči („davno davno“, „plavoj plavoj“); u prvom slučaju proizvodi se atraktivni efekat odjeka ili krnjeg refrena što oneobičava sam stih i izmešta ga iz poetičke rutine/šablona dok je u drugom slučaju subverzivno ponavljanje način da se stih naglo „prelomi“ i dozvoli/otvori drugačije čitanje/značenje. Ove male a visprene igrarije (uz vizuelno apostrofiranje nekih reči ispisivanjem u italik fontu) traže i bude dodatnu čitaočevu pažnju nagoveštavajući postojanje još nekih jezičkih nivoa što svakako povećava zadovoljsto otkrivanja/isčitavanje pesama.
            Rečju, „Srodne duše“ nesporno su zanimljiva, intrigantna knjiga pesnika koji, na temeljima životnog iskustva, stvara u punoj snazi imaginacije i talenta.

            („Koraci“ 10-12, 2016.)


„Kuća na granici“ je strip adaptacija istoimenog romana Vilijama Houpa Hodžsona (1877-1918), jednog od ukletih pisaca fantastike natprirodnog odnosno dela „strave i užasa“ koja će, posle II svetskog rata, postati temelji na kojima se gradi žanr znan kao „horor“. Kao i nekolicina njegovih kolega po spisateljskom „svetonazoru“, Lavkraft, Artur Meken, Lord Denseni, Klark Ešton Smit i Hodžson nije bio previše poznat i poštovan za svog života ali su kvalitete njegovih dela prepoznale potonje generacije posvećenika i tako ga otrgle od nezasluženog zaborava. Roman „Kuća na granici“ smatra se Hodžsonovim reprezentativnim, remek-delo. U tandemu autora koji je uradio strip adaptaciju svakako je poznatiji Ričard Korben (1940),  legenda, od velikih strip kompanija-sindikata, nezavisne produkcije, koji je karijeru započeo u opskurnim izdanjima posle kojih su sledili prevratnički „Creepy“ i „Eerie“ a nastavio u prestižnom „Heavy Metal“-u, kome je Korben bio jedan od vizuelno prepoznatljivih „zaštitnih znakova“. Korbenova naklonost uvrnutoj, mračnoj fantastici i hororu odnosno bizarnoj naučnoj fantastici sa jakim uticajem epske fantastike, bogato je nadograđena njegovim prepoznatljivim stilizovano-karikaturalnim crtežom i insistiranjem na jarkim, „tehnokolor“ bojama. „Spoj“ egzotično-hermetičkog pisca i ekstravagantnog crtača u strip albumu, originalno nastalom 2000. godine, svakako je morao da bude izuzetan. Doda li se tome i predgovor koji je napisao Alan Mur, još jedna živa strip legenda, sreći stripoljubaca nema kraja. Da je reč o nesvakidašnjem doživljaju najaviće sam Mur svojom neobjašnjivo lakonskom konstatacijom da on strip o kome piše „nije pogledao u potpunosti“ mada smatra da „Video je, ipak, dovoljno (...)“! Ako je i od Mura - mnogo je. Jer, ovaj strip zaslužuje više respekta i uvažavanja.
            Korben i Revelstrouk su, očito, poradili na adaptaciji romana pa su ga premestili u 1952. godinu u sevenu Irsku kojom šetaju dvojica momaka, bivših studenata na Oksfordu; sticajem okolnosti (zbog malo njihove nespretnosti i mnogo nabusitosti lokalnog siledžije) momci beže iz kafane pred besnom gomilom i zabasaju na ostatke velike kuće na grebenu ispod koga se otvara bezdan kome se dno ne vidi. Tu otkrivaju dnevnik Bajrona Golta, vlasnika kuće, iz 1816.g. koji je u njoj živeo sa sestrom Meri i psom Biberom. Kuću su kupili jeftino ali je njena cena, ispostaviće se, paprena. U prvoj su šetnji novi vlasnici naleteli na strašna, svinjolika bića koja su ih žestoko napala i saterala u kuću ali nisu uspela da je osvoje mada su teško povredila Meri. Dok mu se sestra oporavlja Bajron sa psom istražuje bezdan ali ga odatle izbacuje velika poplava. Vrativši se, Bajron zatiče sestru u potpuno neuračunjivom stanju a i on počinje da redovno sanja košmarne snove. Granica između snova i jave, halucinacija i noćnih mora definitivno se briše. Meri i Biber se vraćaju iz mrtvih a Bajron prisustvuje, ili mu se čini da prisustvuje, grandioznim scenama sukoba Dobra i Zla. Dnevnik se naglo prekida naznakama da zlo ulazi u sobu ostarelog Bajrona... Studenti su zbunjeni sadržajem knjige mada jedan smatra da Golt nije bio lud ali ne stiže da to obrazloži jer -begunce otkriva potera. Nadajući se da neći biti teško isprebijani studenti se predaju; njihovo batinjanje, međutim, prekida napad svinjolikih bića koja izmasakriraju sve osim jednog studenta koji završava u zatvoru spoznajući istinu da je kuća portal prema nepojmljivom zlu koje preti s druge strane a koje samo čuvar praga može zaustaviti i tako sačuvati ravnotežu između Reda i Haosa, Života i Smrti, Svetla i Tame...
            „Kuća na granici“ barata nekolikim opštim mestima dobro znanim u literaturi (još od antičkih vremena a posebno u periodu romantizma i tzv „gotskog romana“): tajanstvena mesta, bizarna bića, čudnovati, neobjašnjivi događaji iza kojih se „valjaju“ krucijalne sile i principi našeg sveta i Svemira. Sudar moćnih sila zla sa nejakim ljudima, njihov otpor i neminovna propast, uticaj zlih pretnji i neizvesnosti na razum, raspad civilizacijskih konvencija, spoznaja smrtnosti jedinke ali i njene beznačajnosti u kosmičkim razmerama elementi su košmarne, na momenta i konfuzne priče (no, da li se od smetenog Bajrona može očekivati drugo?) koja je oplemenjena romantičarskim detaljima (ukleta bogataška kuća, nerazjašnjeni odnosi sestra i brata, blazirani pohodi u prirodu...). Korbenov grafizam našao je u ovoj priča idealan teren za razmahivanje; on je u njoj upotrebio sva svoja znanja i sve trikove: stilizovan crtež, neobične rakurse, teško pregledne slike, dinamičku montažu-konstrukciju tabli, poigravanje kolorom (prirodni kolor za početak priče i plavo-sivo profiltrirani za scene sukoba sa zlom).
            U konačnom sabiranju utisaka, „Kuća na granici“ se, zahvaljući zavodljivosti svog patiniranog, egzotično-starog predloška, predstavlja kao maniristički precizno delo koje će se svakako dopasti ljubiteljima Korbenovih crtačkih ekstravagancija.
            („Dnevnik“, 2017.)
top