Kraj II svetskog rata uveo je u široku kulturu (pored atomske bombe) fenomen radioaktivnosti - nevidljivog ubicu koji polako uništava telo. Ono što su do tada znali samo naučnici - a neki su, kao Marija Kiri, ta znanja platili sopstvenim životom - i, u vrlo pojednostavljenoj formi, ljubitelji „palp“ žanra naučne fantastike, postalo je poznato svima. Korporacijski umetnici (pisci-najamnici, filmski i strip scenaristi) „krčmili su“ radioaktivnost „na veliko“. Deo tog kolača prigrabio je i Sten Li, „tata“ bezbrojnih hordi Marvel strip super-heroja i čudovišta. U toj bulumenti nalazi se i „Derdevil“  ili kako su ga kod nas, u stara vreme „Lala“, „Zenita“ i „Panorame“ zvali - Nebojša. Derdevil se u šarenim sveščicama pojavio 1964. godine kao kostimirani super-heroj u „civilstvu“ znan kao Met Merdok koji je, spasavajući starca od pomahnitalog kamion, poliven radioaktivnom tečnošću od koje oslepi ali stekne izuzetnu osetljivost ostalih čula. Istini za volju, znalci tvrde da su kamioni sa kanisterima toksičnog otpada tada zaista redovno prolazili ulicama Menhetna. Pošto izgubi oca Met će postati Derdevil koji pesnicama deli pravdu u velegradu prepunom nasilja, kriminala i korupcije. „Obični“ Met završava fakultet i sa bivšim cimerom Fogijem Nelsonom otvara advokatsku kancelariju. Tajna Derdevilovog identiteta skrivena je od svih, i dobrih i loših momaka.
            Avanture Derdevila, još jedne žrtve misteriozne radioaktivnosti, stekle su popriličnu popularnost među dečacima koji su kupovali strip sveske. Ipak, potencijal ovog junaka brzo je potrošen pa je uglavnom tavorio u slabašnim avanturama. No, strpljivi „Marvel“ je održavao serijal i - menjao autore. Tako je 1979. strip dopao u ruke Frenka Milera, ambicioznog scenariste i crtača koji je novim idejama pokrenuo Nebojšu iz mrtvila; 1986.g. je objavljena prevratnička priča „Ponovo rođen“ po mnogima najbolja storija o Derdevilu a možda i u celokupnom „Marvel“ univerzumu. Ono što je Miler uradio jeste da je otkrio ranjivu stranu super-heroja što se publici svidelo. Tim smerom već su se kretali radovi novih scenarista koji su, suprotno od velikog pape Lija koji je potencirao izuzetnost heroja, krenuli u njihovo „očovečenje“, nalaženje slabosti i mana. Koliko je ovo „uprosečavanje“ (bes)misleno otvoreno je pitanje ali se čitaocima vrlo dopalo (a tako je i danas). „Čovek bez straha“, originalno objavljen 1993. godine, rezultat je Milerove želje da ispriča definitivnu priču o Metovom odrastanju; naime, Derdevilo detinjstvo je bilo „rasejano“ u bezbroj epizoda u obliku usputnih napomena ili „flešbekova“ ali je kontinuirana istorija nedostajala. Posle malo uredničkog nećkanja svetlo trafika a kasnije i knjižara ugledao je „Čovek bez straha“ koga je kod nas objavila „Čarobna knjiga“ u ediciji „The best of Marvel - Kolekcija najboljih Marvelovih priča svih vremena!“
            Znatiželjni čitalac upoznaće Meta kao nestašnog klinca koji odrasta sa ocem bokserom koji za gangsterskog bosa radi kao uterivač dugova. Otac sinu brani da se bije čak i kada je napadnut od osionih vršnjaka koji ga posprdno zovu Derdevil. Pošto izgubi vid spasavajući starca Met je potpuno bespomoćan; iz tog beznađa ga spasava Štap, slepi borac koji dečaka uči da koristi preostala izuzetno razvijena čula i - Met se bori, gađa lukom i strelom, trči po krovovima višespratnica! Iz tog ushićenja otrže ga očeva pogibija - otac je odbio da izgubi u meču i za to je kažnjen. Met se, uprkos Štapovim podukama, sveti ubicama a u gužvi strada i nedužna prostitutka. Nezadovoljan Metovim ponašanjem Štap odbija da ga podučava pa se momak vraća školi odnosno pravnom fakultetu. U jednoj bezbrižnoj noćnoj jurnjavi po krovovima Met nanjuši devojku koja je „od njegove vrste“ - reč je ekstravagantnoj Elektri koja se poigrava sa Metom jer je već prešla „na stranu mraka“. Po diplomiranju Met se vraća u Njujork, obilazi Paklenu kuhinju, kraj u kome je odrastao i upoznaje devojčicu Miki koju otimaju ljudi šefa podzemlja - Kingpina (pozajmljenog iz serijala o Spajdermenu i Panišeru). Met kreće u akciju kojom oslobađa mnogo otete dece i nanosi Kingpinu milionsku štetu a sebi utire put kojim će ići: „Neka sve siledžije znaju - sve redom, one s noževima, one s pištoljima i one koje mašu lovom - da im se novi neprijatelj zove Derdevil.“
            Iako popunjava „šupljine“ u Metovoj priči, Miler ostavlja dosta toga nedorečeno (ko je Štap a ko Štapov sagovornik, Stena, koji tvrdi da samo oni stoje između našeg sveta i „sila mistične tame“, zašto se ništa ne govori o medicinskoj sestri koja neguje povređenog Meta...). Oslikane su faze nastanka Derdevilovog kostima - posebno je zanimljiva ona u kojoj Met maramom vezuje svoje slepe oči. Jednako je atraktivna i romansa sa Elektrom, likom koji je Miler pridodao originalnom Derdevilovom svetu. Miler za razliku od Lija ne insistira na Derdevilovom nadljudskom osećaju prostora (koji je u početnim epizodama predstavljen samo konturama) pa je Derdevil više čovek a manje super-heroj nego što je ranije bio.
Crtač Džon Romita mlađi (njegov tata je 1965. crtao Derdevila) uspešno „marvelovski“ komponuje table kako bi maksimalno ubrzao priču menjajući rakurse, formate i dimenzije slika, ubacujući manje slike u veliku dok likovi rado izlaze iz kvadrata. Akcione i borbene scene pune su snage i brzine kao najbolji holivudski hitovi. Rečju, „Čovek bez straha“ u zadatim okvirima gradi sasvim nova pravila i tako uveliko premaša standarde korporacijskog stripa.
            („Dnevnik“, 2018.)



Gaston odnosno Gaša Šeprtlja Andre Frankena (1924-1997) spada u junake koji već više od pet decenija vesele čitaoce raznih strip izdanja (i nekoliko albuma) na ovim prostorima – prvi put se pojavio 1965.g. u legendarnoj “Panorami”. Sam Gaša je kao glavni junak stripa premijerno “došao na posao” 28. februara 1957. godine na stranicama “Le journal de Spirou” a do tada je “statirao” u  epizodama Frankenovog serijala “Spiru i Fantazio” (kod nas “Spira i Ćira”) – zapažana je njegova rola u priči “Povratak u mezozoik” u kojoj kroz gust saobraćaj vozi bicikli i nonšalantno čita novine a par slika kasnije nosi deformisani bicikl. U sledećoj epizodi ovog serijala Gašu zamalo da autom pregaze Spiru i Fantazio. Uprkos ovako nespretnom pojavljivanju Gaša je, i pošto se osamostalio, nastavio da se druži sa dvojicom reportera i njihovim ljubimcem Marsupilamijem. S druge strane, ovi junaci će se povremeno pojavljivati (na plakatima ili kao lutke) u “Gaši Šeprtlji” tek da na sebe podsete čitaoce ali i da Franken malo podgreje svoju nostalgiju prema starim junacima.
Gaša je započeo - i nastavio kroz ceo svoj vek - kao geg strip na jednoj tabli što je idealna humoristička forma koja istovremeno lako popunjava prazne stranice u nekom broju strip magazina (ili dnevnih novina). Početna postavka-pozornica stripa je brzo definisana: Gaša je momak zaposlen kao administrator u redakciji strip magazina koji se zove “Spiru” (u ovdašnjem prevodu “Stripoteka”). On se mnogo ne meša u svoj posao što rezultira gomilama nesređene pošte; svoju prirodnu lenjost pokušava da kompenzira pronalazačkim poduhvatima koji uglavnom neslavno završavaju. Kolege iz redakcije ga trpe sa manje ili više gunđanja ali ponekad i njima prekipi pa mu žestoko odgovore – osim koketne gospođice Zorice koju Gaša oduševljava pa ga ona stalno brani. Gaša stoga u trenucima iskrenosti zaključuje da mu se na poslu raduje samo mali miš koga čuva u arhivi! U redakciju povremeno dolazi gospodina Gužvić sa namerom da potpiše ugovor sa magazinom ali to mu nikad ne uspe jer Gaša redovno upropasti taj trenutak. Izvan redakcije Gaša sreće drugara Žiću ali i nesretnog i nespretnog policajca Milkana (kršten je i kao Trotoarko) koji najčešće izvuče deblji kraj iz susreta sa Gašom ili njegovim prastarim automobilom Fijatom 509. Kao što obožava svoj auto Gaša obožava i svoje ljubimce, neobuzdanog mačak i namćorastog galeba (obe “zveri” su stalno gladne) koji terorišu svakoga u redakciji te ribicu Šaranka; generalno Gaša je obožavalac prirode i živog sveta – tu se računaju i puzavica (od tetke Hortenzije) odnosno kaktus koje čuva na poslu - i bori se za njihova prava pa je zato, recimo, izmislio pušku koja uplašenim zečevima dobacuje šargarepe. Pored svih ovih aktivnosti on obožava muziku posebnu onu koju izvodi na svom bizarnom instrumentu - Gašofonu, nekoj vrsti mutirane harfe čije sviranje nimalo nije bezopasno jer ne samo što razvija stakla i uništava ljudima živce već može da ugrozi let vojnih aviona Miraž.
Gaša je u mnogo čemu oličenje običnog, prosečnog čoveka - u kome će se svaki čitalac lako prepoznati - koji ni po čemu nije izuzetan jer nije ni preterano bistar, nije ni preterano uredan (svakako nije začešljan a patike su mu iskrzane), večito je neispavan i spreman da to nadoknadi (pa mačak koji se očeše o njegove noge može da ga obori iz dremke “s nogu”), ne voli previše da radi, sklon je da “hvata krivine”, ne poštuje previše šefove i umišljene biznismene i bogataše. I pored stalnog nedostatka energije za posao on ima “napada” entuzijazma kada sprema palačinke ili druga (improvizovana) jela što se završi ili požarom ili trovanjem kolega. Gaša takođe ima žestoku potrebu da izmisli sisteme koji će olakšati rad u redakciji (iako on rad izbegava) ili svim ljudima na svetu (a njemu doneti slavu i novac); naravno, i ovi pokušaji neslavno završavaju ali to njega ne može da pokoleba u dobroj nameri. Gaša svakako zaslužuje ime “šeprtlja” ali ga to ne diskvalifikuje u svesti čitaoca koji mora sebi da prizna da ni sam nije mnogo bolji, bilo zato što nije preterano sposoban ili zato što sticaj svakojakih okolnosti uništava sve njegove dobre ideje i planove.
Svaka Gašina dogodovština počinje i završava se na istoj tabli što je svakako tražilo od Frankena, osim izuzetnog crtačkog majstorstva, posebnu disciplinu i način razmišljanja koje je, očigledno, razvio do savršenstva.
Znatiželjni čitaoci imaju priliku da u izdanju “Darkwooda” i “Belog puta” (koji je prva tri albuma objavio samostalno dok su tomovi 4, 5 i 6 zajednički poduhvat) konačno i na ovim prostorima vide/pročitaju sve table ovog stripa; za razliku od ranijih haotičnih objavljivanja ovog puta su table poređane hronološki, odštampane kvalitetno i u punom koloru te uvezane u tvrde korice. Čitav serijal u šest tomova može se smatrati nezaobilaznom literaturom za sve ljubitelje stripa ali i svekolike umetnosti jer je “Gaša Šeprtlja”, podsetimo, u izboru čitalaca lista “Mond” svrstan na spisak 100 najboljih knjiga XX veka. Sasvim zasluženo.
(“Dnevnik”, 2018.)


Filip K. Dik (1928-1982) jedan je od najznačajnijih pisaca naučne fantastike XX veka. U svom opusu Dik spojio je „palp“ - pisanje priča i romana je bio zanat kojim je obezbeđivao novac za opstanak - i duboko promišljenu, inovativnu literaturu. Za 28 godina aktivnog pisanja objavio je čak 40 knjiga! Zbog stalnog pritiska da smisli tekst i jurnjave za rokovima predaje rukopisa živeo je krajnje neurednim životom (često menjao adrese, ženio se pet puta), (zlo)upotrebljavao alkohol i droge (njegovi biografi smatraju da nikada nije bio potpuni narkoman upravo zbog svakodnevnog, iscrpljujućeg višečasovnog pisanja). Uprkos svim mukama njegov talenat je vidljiv u bezmalo svakoj priči; otuda čest čitaočev osećaj da bi priča bila remek-delo samo da je autor imao vremena da je dotera. Dik je koristio standardni arsenal naučne fantastike: robote, androide, paranormalne sposobnosti, bizarnu tehnologiju, svemirske avanture, vanzemaljce svih oblika, ali ih nije vulgarizovao zarad jeftinih efekata; stoga se može govoriti o upotrebi klasičnih žanrovskih šablona koji u Dikovim delima bivaju nadograđeni ili iznova definisani. Dikova proza je najupečatljivija u trenucima slikanja odmaka od svih pravila (društvenih, moralnih, prostorno-vremenskih). Jedna od čestih postavki je „normalno“ funkcionisanje svakodnevice/sveta koji se u trenu menjaju postajući neprepoznatljivi pa su zatečeni, dezorijentisani i frustrirani junaci prinuđeni da traže svoje mesto u novoj stvarnosti istovremeno upoznajući njena ograničenja i klopke. Među najuspelije Dikove romane spadaju: “Čovek u visokom dvorcu” (1962), “Sanjaju li androidi električne ovce?” (1968, predložak za film “Blade runner”), Ubik” (1969), “Tecite suze moje, reče policajac” (1974), “Tamno skeniranja” (1977, Dik je ovaj roman smatrao svojim najboljim delom). I većina ostalih Dikovih knjiga zavidnog je kvaliteta i uveliko premašuje žanrovski prosek potvrđujući time mišljenje Stanislava Lema u studiji “Fantastika i futurologija” (1973) da je američka proza 1950-tih i 1960-tih „beznadežan slučaj sa izuzecima“ od „celih“ 1% produkcije - a među tim izuzecima apostrofiran je upravo Filip K. Dik.
            Dana 20 februara 1974. Dik je doživeo “viziju” koja mu je transformisala život: dok se oporavljao od operacije umnjaka na vrata je zazvonila devojka sa isporukom leka protiv bolova. Dika je opčinila njena zlatna ogrlica za čiji je oblika devojka kazala da je starohrišćanski znak ribe. Zraci odsjaja sunca na ogrlici, tvrdio je, sadržavali su važne informacije. Tokom februara i marta 1974.g. iskusio je i neku vrstu astralne projekcije, osjećajući da u njegovom telu počiva još jedan entitet koji, tvrdio je Dik, “obesmišljava celokupnu  realnost, moć, verodostojnost sveta, tvrdeći da ‘Ovo ne može postojati'”. Dik je tu “inteligenciju” nazvao VALIS  - akronim za: Veliki Aktivni Logički Inteligentni Sistem; smatrao je da VALIS odašilje informacije u njegov mozak posredstvom ljubičastih svetlosnih snopova. Primljene informacije spasile su život Dikovom sinu Kristoferu koji je blagovremeno otišao kod doktora. Dik je promenio život, poboljšao zdravlje i prvi put počeo zarađivati novac od svojih izdavača, mada su poneke epizode iz tog perioda problematične; takvo je pismo koje je Dik poslao u FBI i u kome optužuje određene ljude da su agenti stranih sila odnosno da je Stanislav Lem ime iza koga se krije komitet koji, za potrebe Komunističke partije, kontroliše javno mnjenje. Dikov doživljaj sveta se usložnio dodavanjem novog nivoa „stvarnosti“ u realnom življenju i literaturi što je posebno vidljivo u impulsivno pisanoj „Egzegezi“ čiji delovi su našli mesto u romanu „VALIS“, prvom tomu istoimene trilogije iz 1981.g; drugi deo je “Božanska invazija” (1981) dok je “Sova na dnevnom svetlu“, završni segment, ostala u skicama pa su izdavači “VALIS trilogiji” pridodali roman “Seoba duše Timoti Arčera” objavljen posle Dikove smrti (1982).
            Priča “VALISA” (naše izdanje „Kontrast“, 2018. u odličnom prevodu Mladena Jakovljevića) izuzetno je složena i u njoj Dik iznosi mnoštvo autobiografskih iskustava. Sam Dik je, kao Filip, Fil, junak romana a uz njega su skeptik Kevin (literarna verzija Dikovog prijatelja pisca K. V. Džetera) i katolički orijentisani Dejvid (pisac Tim Pauers). Ovoj družini pripada i Konjoljub Debeli koji, posle razvoda, samoubistva jedne prijateljice i teške bolesti druge, odnosno posle sopstvenog neuspelog samoubistva, biva pogođen zrakom ružičaste svetlosti koja ga menja. Kako se roman razvija postaje jasno da je Konjoljub Debeli jedna Filipova ličnost odvojena od njega traumatičnim iskustvima i mističkom obznanom Boga. Konjoljub pokušava da svoje ideje o božanskom definiše u dnevniku-egzegezi i u intenzivnim dijalozima sa prijateljima koji ga isprva smatraju potpunim ludakom. Međutim, kada grupa odgleda bizarni film “VALIS”, u njemu otkriva mnoštvo simbola koji potvrđuju Konjoljubove ideje. Susret sa tvorcima filma i sa njihovim detetom, dvogodišnjom Sofijom, za koju svi veruju da je Spasitelj (i koja Konjoljuba vraća u okrilje Filipove svesti), u potpunosti ih uverava u postojanje božanskog elementa (koji dolazi iz svemira). Kad Sofija bude ubijena u stvarnost opet ulazi Konjoljub i kreće na put oko sveta, u potragu za Spasiteljem.
            Roman živo opisuje atmosferu 1960-tih, hipi pokret, masovnu upotrebu droga i popularne potrage za smislom postojanja. Na vreme bujanja “kontrakulture” nadovezuje se vladavina zlog tiranina koja se okončava 1974.g. (kada je Ričard Nikson podneo ostavku) i obznanom Boga Konjoljubu/Filipu. Konjoljub pokušava da otkrije paralelnu istoriju sveta (od prastare rase trookih bića koja tajno živi kraj ljudi, “plazmata” koji je Sveti duh i zaustavljenog, “lažnog” vremena preko tajnih društava i spasitelja do VALISA, koji je prastari satelit, veštačka inteligencija i konstrukt, i Univerzuma koji je informacija) odnosno da pronađe novog (petog) Spasitelj. Iskustvo u formi otkrovenja - teofanije izvor je sticanja znanja čime se nauka degradira u aktivnost drugog reda. Ovakvi stavovi, koji mešaju tekovine svih ljudskih civilizacija iz celokupne dosadašnje istorije a potom se povezuju sa hipotetičkim vanzemaljskim uplivom u razvoj ljudske rase odgovaraju “Nju ejdž” ideologiji koja nastaje 1970-ih kao difuzan, populistički pokušaj otkrivanja “krucijalnih istina postojanja”.
“VALIS” je moguće čitati kao čisto literarnu tvorevinu koja dosledno prati/opisuje ideje svojih junaka ali i kao svojevrsni ezoterijski priručnik-vodič u tajna znanja i hipoteze utemeljene na njihovom otkriću i tumačenju. Dik koristi “Nju ejdž” modele sveta na isti način na koji koristi i ikonografiju naučne fantastike da bi, uz sveža i inovativna literarna rešenja, stvorio originalno i intelektualno uzbudljivo delo. “VALIS” nadrasta kako granice (pseudo)ezoterije i misticizma tako i granice naučne fantastike a njihovo uspešno inkorporiranje u višesmisleno delo ukazuje na moguće intrigantne puteve razvoja kako žanra tako i literature glavnog toka.
(“Dnevnik”, 2018.)



U ovdašnjim svakodnevnom laičkim razmeravanjima stripove „bije glas“ da su namenjeni pukoj zabavi i razbibrizi. Teško je precizno odrediti zašto je to tako mada će se oni koji malo duže pamte setiti da su se odmah posle II svetskog rata a potom i tokom 1970-tih više puta dizali orkestrirani (partijski) glasovi koji su tvrdili da su stripovi kapitalistički produkt odnosno šund koji kvari (naivnu) socijalističku omladinu. Rezultat prvih ideoloških protesta bilo je izbacivanje stripova sa stranica raznih časopisa posle čega je potrajalo dok se „priče u slikama“ nisu vratili u izdanja namenjena školskoj deci odnosno slobodnoj prodaji. Haranga na stripove 1970-tih imala je za posledicu oporezivanje pojedinih (nepoželjih) strip izdanja zbog čega je njihova cena porasla što su plaćali (mali) čitaoci; žešće kazne su izostale verovatno zato što su mnogi socijalistički samoupravljači živeli upravo od „proizvodnje“ tog šunda (pa je došlo do sukoba interesa ili kako je to ideolog Edvard Kardelj formulisao „pluralizma samoupravnih interesa“: državna preduzeće izdaju šund - država ga oporezuje a omladina se ne može drugačije „opametiti“ nego nametima, dakle „udaranjem po džepu“). Kako god bilo da bilo, mlade generacije su rasle sa nametnutom idejom da je strip bezvredna (i pomalo opasna) zanimacija koja priliči samo deci (koja za bolje ne znaju) pa su ga tako razmeravali i u svojim odraslim godinama (i verovatno branili svojoj deci da čitaju stripove a ona su, kao i njihovi roditelji, šarena izdanja krila u školskim knjigama).
No, bilo koji zainteresovani čitalac zna da se „priče u slikama“ ne iscrpljuju samo u bezazlenim sveskama. Naravno da takvih svezaka ima i danas (kao što ih je bilo i biće) i da one čine ogromnu većinu svetske strip produkcije ali je, s druge strane, strip odavno zakoračio u „ozbiljnije“ teme i o njima progovorio nadahnuto i umetnički relevantno.
Ovaj (opširniji) uvod ima svoje objašnjenje u asocijacijama koje se nameću svakome ko se namerio na strip serijal „Gospodari ječma“ scenariste Van Hama i crtača Fransisa Valesa; napominjemo da serijal zvanično još nije preveden na srpski odosno nije objavljen u Srbiji ali jeste u bližoj (geografskoj i internet) okolini. Elem, reč o serijalu od čak osam albuma (čiji je ukupni obim oko 400 strana) koji su originalno objavljeni u periodu od 1992. do 2001. godine. Decenijski rad na serijalu ima svoju paralelu u samoj tematici kojom se bavi a koja obuhvata period od bezmalo vek i po, od 1854. do 1997. godine.
Serijal čine albumi: Charles, 1854” (objavljen 1992), Margrit, 1886” (1993), Adrien, 1917” (1994), Noel, 1932” (1995), Julienne, 1950” (1996), Jay, 1973” (1997), Frank, 1997” (1998) i Les Steenfort” (2001). Okvirno priča se dešava u Belgiji i prati tri generacije porodice Stenfort, poznatih proizvođača piva. Saga započinje doživljajima Šarla koji, pritisnut porodičnom tragedijom i bedom, beži kod rođaka u manastir gde se, mada poslušan i radan, baš i ne ističe svojom posvećenošću učenju. Šarl slučajno sreće Adrijanu, veselu svojeglavu devojku koja ima planove za Šarla i sebe sa njim. Pošto bude izbačen iz manastira Šarl se vraća u rodno selo, sreće drugara iz detinjstva Franca Teksela i nagovara ga da se počnu baviti spravljanjem piva što se, opet, ne dopada lokalnom proizvođaču piva, uglednom pivaru de Ruiteru. Da bi konačno, posle par neuspeli pokušaja (neke je aranžirao de Ruiter), proizveo dobro pivo Šarl preduzima drastične korake - krade kvasac iz manastira u kome je bio. Uz nesebičnu Francovu i Adrijaninu pomoć, pivo “Teksel i Stefort” osvaja nagradu na Poljoprivrednom sajmu nakon čega Šarla posećuje gnevni (i prepredeni) de Riuters… Sukob se izbegava kompromisom - Šarlovom ženidbom de Ruitersovom ćerkom. Franc i trudna Adrijana su izdani ali su, na drugoj strani, udareni temelji budućeg bogatstva.
U narednim epizodama opisuju se usponi i padovi porodice Stenfort i njen sukob sa porodicom Teksel sve do konačnog spajanja kapitala i ljudskih sudbina. Pojedinačne manje ili više tragične životne priče, emotivni slomovi i prevare, dileme i odluke oslikani su na fonu širih došavanja u Evropi: od ekonomskih kriza, buđenja socijalizma i nacizma, Prvog i Drugog svetskog rata, razaranja i stradanja, berzanskih mešetarenja, brzih društvenih i životnih promena… Stoga “Gospodari ječma” umnogome imaju karakteristike društvene freske, odnosno, literarnom terminologijom rečeno, karakteristike “romana epohe” ili “romana reke” koji ima nesvakidašnju/neuobičajenu tačku posmatranja - pivo kao proizvod odnosno pivarstvo kao privrednu delatnost (u rasponu od malih porodičnih postrojenja do velikih industijskih konglomerata). Van Ham (1939), poznati strip scenarista (“Torgal”, “XIII”, “Largo Vinč”), ovog puta je “raskirlio” svoju maštu i umeće u realnim istorijskim okolnostima i uspeo da stvori uverljivu priču koja prati ne samo velika događanja već i ona obična, svakodnevna što joj, sveukupno, daruje nužno potrebnu dozu autentičnosti i ubedljivosti. Naravno, scenarista vrlo dobro zna da u porodičnim sagama svi igraju jednako važnu ulogu igraju: i sasvim prosečni “obični” ljudi, i oni tihi i povučeni kao i oni aktivni, delatni.  Po prirodi stvari, pokretači velikih dešavanja su snažne ličnosti sposobne da učine drastične, rizične iskorake iz “utabane” svakodnevice, da prekrše pravila zarad ostvarenja sopstvenih nauma. Generacijski kontekst priče dozvoljava da se oslika/opiše uticaj takvih ljudi na direktne potomke ali i one koji su na životnu scenu došli još kasnije. U “Gospodarima ječma” ne manjkaju ni prosečni ni upečatljivim junacima; među potonjima svakako je značajan utemeljitelj porodice, Šarlo, ali je najupečatljiviji lik Margrit, hrabre, ambiciozne i beskrupulozne žene, bivše kurtizane, koja će, iako je Šarlova snaja, pobeći s njim da bi obezbedila opstanak pivare (i svojih planova). I nadalje će ona činiti sve da se posao nesmetano odvija pa makar to značilo da će varati/lagati Šarla ili svog prvog muža kao i da će se, u ratno vreme, ponovo svesno žrtvovati da očuva stečeno i spasi mnoge ljudske živote. Margrit se svojom nadljudskom (božanskom ili demonskom) snagom izdiže iznad svake situacije i, boreći se svim (časnim i nečasnim) sredstvima, spremna da izgubi ugled i poverenje okoline, uspeva da sačuva porodicu i osnov njenog postojanja-bogatstva. Ipak, njena moć se ne može preneti na potomke (mada će im svakako darovati nesvakidašnju odlučnost). Tako će Margritin sin Adrijen do kraja života kriti mračnu tajnu kažnjavanja ubice njegovog sina a njegova kći Žilijena pokušati da spasi bogatstvo udajom, kao što ga je Šarl stekao i tako otvoriti novi krug žrtvovanja i prevara koji, polako ali neminovno, vodi u dekadenciju.
Mada daje uvid u višegeneracijsku istoriju porodice i njenog bogatstva, sa nizim mračnih epizoda (koje nikome ne služe na čast) ova saga zadržava objektivnu distanciranost izbegavajući bilo kakve direktne sugestije ili neprikrivene aluzije u rangu uvreženih predrasuda-floskula kakve su: prokletstvo novca koji je stečen izdajom i prevarom mora se ispuniti makar i u sledećim generacijama a “izvršilac pravde” biće arhineprijatelj porodice (u ovom slučaju potomak iz porodice Teksel). Van Ham izbegava tu zavodljivu metafizičku liniju i ostaje u domenu pojavnog. Otuda, svaki spekulativni zaključak do koga dođe, čitalac mora sam da formuliše i, kako strip odmiče, potvrđuje ili menja.
Van Hamov scenaristički manir prati tradiciju klasičnog realističkog, linearnog pripovedanja čiji se kontinuitet prekida nejednakim “pauzama” između albuma što će biti objašnjeno u finalu serijala. Završni album je, pak, apartan u odnosu na prethodne i zanimljiva je mešavina tekstualnih delova-priča koje 1987.g. ispisuje pisac V. angažovan da napiše istoriju porodice i stripovanih epizoda te istorije koji nisu viđeni u prethodnim epizodama. Otvoreni kraj sage koliko je adekvatno životan toliko može sugerisati postojanje mogućnosti da ona bude nastavljena.
“Gospodari ječma” nesporno su ambiciozan scenaristički poduhvat adekvatno dočaran-oslikan i pomognut realističkim, faktografski tačnim i preciznim crtežom Fransisa Valesa (1959). Sveukupno, ova stripovska porodična epopeja svakako zaslužuje posvećenu čitalačku pažnju i puno uvažavanje.
(“Naš trag“ 1-4/2018.)

top