Mačke su (kao i psi) stari junaci stripova - od mačka Feliksa i Maca Šize, preko Toma, večitog Džerijevog neprijatelja, smešne Supermace, Azraela, ljutog neprijatelja Štrumpfova, do Bleksada, detektiva-egzistencijaliste, uz bezbroj mačaka kao sporednih junaka i statista. Svaka od ovih maca specifična je i neponovljiva. Ipak, postoji jedan mačak, lenj i zamoživ, namćorast i sklon prežderavanju koji je, uprkos manama, svima drag - naravno, reč je o Garfildu, narandžasto-prugastom i debelom i izuzetnom. Rođen je ispod olovke Džima Dejvisa (1945) a svetlo belosvetskog dana ugledao je 19. juna 1978. godine i sve do danas dolazi u domove mnoštva porodica zahvaljujući strip kaiševima i tablama koje štampaju dnevne novine - 2002.g. pojavljivao se u skoro 2.600 novina!
            Naravno, kada neko postoji tako dugo i svojim doživljajima raduje nekoliko generacija čitalaca, pre ili kasnije će postati nužno da se ove avanture sakupe, proberu i odštampaju u reprezentativnim knjigama koje će kupiti oni stariji, voljni da se podsete starih vremena, i oni mlađi voljni da se bolje upoznaju sa svojim omiljenim junakom. Knjiga „Garfild: Svet po Garfildu, najbolje priče prvi deo“, kako joj naslov kaže, namenjena je zadovoljavanju obe kategorije čitalaca. U njoj će se naći prvi kaiš ovog stripa na kome crtač stripova Džon Arbakl predstavlja svog mačka Garfilda. Na drugoj sličici Garfild  se predstavlja mislima (jer on ne govori): „Ja sam Garfild, mačak. A ovo je moj crtač stripova, Džon.“ Džon na glas kaže „Zanima nas samo to da vas zabavimo.“ ali Garfild ima drugi zahtev i misli: „Nahrani me.“ Džon je „šmušeni šmokljan“ i „štreber“ i prirodna žrtva Garfilda; on veruje da je gospodar situacije ali je predmet zloupotreba jednog prugastog, lukavog hedoniste. Tu silu je iskusio i sam Džim Dejvis jer je, u stvari, nameravao da stvori strip o doživljajima nespretnog Džona ali se Garfild nametnuo snagom svoje ličnosti pa je oteo i glavnu ulogu i naziv stripa.
Posle upoznavanja sa glavnim junakom i njegovim „gazdom“ sledi instruktivno predstavljanje ostalih aktera priča. Tako su tu pas Odi, dobroćudni, naivni, ne uvek najbistriji Garfildov suparnik i prijatelj (već prema situaciji na terenu); Arlin je maca koja bi želela da se Garfild zaljubi u nju ali on se najviše sviđa samom sebi; Nermal je mali sivi mačak koga Garfild doživljava kao suparnika i želi da pošalje što dalje od sebe, čak u Abu Dabi!; Puki je plišani meda koga Garfild obožava; s vremena na vreme u strip ušetaju i miševi ali ih Garfild ignoriše jer zaključuje da nisu hrana koju bi voleo (posebno ne zadah iz ustiju posle konzumiranja miša). Džon ima svoje okruženje, najpre porodicu, majku, oca i bracu na selu sa kojima baš i ne uspeva da se složi; veterinarka Liz je Džonova simpatija sa kojom nikako da ostvari željenu emotivno-telesnu vezu; tu je i konobarica Irma, blagonaklona ukoliko joj se mušterija ne zameri kada postaje opasna i agresivna. Između pomenutih likova razvijaju se mnogobrojne situacije koje su nadogradnja temeljnih postavki: Garfildovog hedonizma po cenu sitnih i krupnih smicalica i podmetanja, njegove neverovatne lenjosti, praktične prevejanosti i zloupotrebe tuđih slabosti i mana. Garfildu ništa nije sveto i sve je moguće žrtvovati za dobar zalogaj, topao ležaj i dug san. No, ponekad Garfildova (ne)dela vodi i čista zluradost i želja da se pokaže nadmoć. Obziri, samilost, pomoć drugome - sve to pada u vodu pred ultimatumom Garfildove proždrljivosti i udobnosti.
Kad stvari tako stoje nameće se neminovno pitanje - zašto je Garfild tako popularan i omiljen? Odgovor nije jednostran. Čitaoci vole mangupe koji ne poštuju norme konformizma i etikecije, rugaju se autoritetima i normama. U cilju dostizanja tog iskoraka iz kolotečine poneko i ponešto mora da strada - što će publika zanemariti i oprostiti. Ali, naći meru u prestupima nije ni malo lako, neke šale mogu biti neumerene i nimalo bezazlene. Kad Garfild ipak pretera na scenu stupa njegov drugi adut - identifikacija. Masa konzumenata želi da bude lenja, da spava bez ograničenja, da se dosađuje bez osećaja krivice – rečju, da radi/ne radi sve što radi/ne radi Garfild. Publika bi to volela ali ne može jer je uhvaćena u klopku svakodnevnog mučnog obezbeđenja egzistencije i reklamama nametnutih životnih potreba. Masa bi više volela da ima raspored kao Garfild: „vreme je za gozbu. vreme je da udarim psa. vreme je za dremku ispred televizora. vreme je za popodnevnu paprat. vreme je za 14 sati okrepljujućeg sna“ uz prkosni zaključak: „ja sam satkan od navika... i sve su loše.“ S druge strane, publika (svi mi) jako dobro razume situaciju u kojoj Garfild i Džon  „slatko“ ručaju a onda se smeju čitajući stripove pa Garfild zaključuje: „kakva divna nedelja! ništa je ne može pokvariti.“; tad se začuje grebanje na vratima, Garfild ih otvara i užasnut pomisli „o ne! stiže ponedeljak!“ Sa ovim hororom suočava se svaki zapadni čovek XX i XXI veka i nema mudre sentence koja bi tu stravu ublažila.
Garfild je od početnog debelog mačka vizuelno uznapredovao, pomalo smršao, pročistio svoje linije i poboljšao mimiku ali je ostao ljuti zagovornik elementarnog ljudskog (i mačijeg) konformizma/hedonizma kao vrhunskog ideala širokih masa.
(„Dnevnik“, 2017.)



САДРЖАЈ
Лаким кораком у свим смеровима. . . . . . . . . . . . .9
Сигнали 21. века (лични поглед). . . . . . . . . . . . . .14
Елементи научне фантастике
у поезији сцијентизма. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
Читање сигнала
(сигнализам Мирољуба Тодоровића). . . . . . . .37
Огледи о сигнализму Љубише Јоцића. . . . . . . . .59
У општем језику (визуалије Звонка Сарића). . .66
Научнофантастична поезија
Слободана Вукановића . . . . . . . . . . . . . . . . . . .74
Приче за нове медије и векове („Вашар
WWW прич@“ Миливоја Анђелковића). . . . . .85
Авангардне авантуре („Симетрија, спонтано
нарушена“ Дарка Доневског, „Вирус.
Језгро, Икона,“ Оливера Милијића) . . . . . . . .89
Веродостојно тумачење („У тами знака 2“
Миодраг Мркића, 1988.). . . . . . . . . . . . . . . . . . .93
Према слободи стварања и доживљаја
(„Авангарда, неоавангарда и сигнализам“
Миливоја Павловића, 2002.). . . . . . . . . . . . . . .96
Сусрети са натприродним („Мануфактура Г“
Адријана Сарајлије, 2010.). . . . . . . . . . . . . . . 103
Између планета и митова („Индиго“
Слободана Шкеровића, 2005.). . . . . . . . . . . . .107
Страствени есеји („Химера или Борг“
Слободана Шкеровића, 2008.). . . . . . . . . . . . .110
Поигравање прозом и стварностима
(„Шаманијада“ Слободана Шкеровића.) . . .114
Враголасто врцаво врдање („Тамна страна силе“
Слободана Шкеровића, 2013.). . . . . . . . . . . . .118
Брутално несуптилно („Дроздови у паклу“
Слободана Шкеровића, 2013.). . . . . . . . . . . . .122
Трагање за новим хоризонтима („Жеђ
граматологије“ Мирољуб Тодоровић). . . . . .125
Нова пионирска трагања („Испљувак олује“
Мирољуб Тодоровић, 1996.). . . . . . . . . . . . . . .127
Дивљи језик („Електрична столица“
Мирољуба Тодоровића, 1998.). . . . . . . . . . . . .130
Рушење света и језика („Рецепт за запаљење
јетре“ Мирољуб Тодоровић, 1999.). . . . . . . . .135
Говно је неуништиво („Пуцањ у говно“
Мирољуба Тодоровића, 2001.). . . . . . . . . . . . .138
Из друштвеног и језичког подземља
(„Дошетало ми у уво (шатро приче)“
Мирољуба Тодоровића, 2005.). . . . . . . . . . . . .142
Авангарда у традицији („Љубавник непогоде“
Мирољуба Тодоровића, 2009.). . . . . . . . . . . . .146
Језичка завера и око ње („Боли ме блајбингер“
Мирољуба Тодоровића, 2009.). . . . . . . . . . . . .153
Безвремени универзум (Мирољуб Тодоровић:
Глад за неизговорљивим, 2010.). . . . . . . . . . .158
Постојана субверзија („Торба од врбовог прућа“
Мирољуба Тодоровића, 2010.). . . . . . . . . . . . .166
Ка синтези сигналистичког лика уметности
(„Језик и неизрециво“ Мирољуба
Тодоровића, 2011.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .170
Упесмљавање (сировог) језичког материјала
(„Пандорина кутија“ Мирољуба
Тодоровића, 2015.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .176
Песнички сигнали у будућност
(Српска научнофантастична поезија —
Мирољуб Тодоровић). . . . . . . . . . . . . . . . . . . .182
Откриване простора поезије („Балкан
Балтик“ Душана Видаковића, 2010.). . . . . . .186
Вратоломни стихо–слалом (Звонко Сарић
„Шињел до сванућа“, 2001.). . . . . . . . . . . . . . .189
У клопкама лажних стварности („Хватач
душе“ Звонка Сарића, 2003.). . . . . . . . . . . . . 193
О рецептима за стизање у рај („Неонски
завртањ“ Звонка Сарића, 2004.). . . . . . . . . . .197
Трептајни снимак сигнализма
(„Легитимација за сигнализам“
Јелене Марићевић, 2016). . . . . . . . . . . . . . . . .201
У сусрет новим изазовима („Сигналистичка
утопија“, 2002.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .206
Преко границе миленијума (Алманах
„Сигнализам — уметност трећег
миленијума“, 2003.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .209
Сигнали у свим временима (Поводом
алманаха „Време Сигнализма“, 2006.) . . . . .211
Демон и фантом авангарде или слободе
(Поводом зборника „Демон Сигнализма“,
2007.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .216
О АУТОРУ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .221
ИЗВОРНО ОБЈАВЉИВАЊЕ. . . . . . . . . . . . . . . .223

Arhitekta, dizajner, crtač ilustracija za naslovne strane časopisa i ploče Gvido Krepaks (1933-2003), rođen u Milanu kao Gvido Krepas, stripove je počeo da stvara 1963.g. a dve godine kasnije je sa nekoliko prijatelja osnivao strip magazin „Linus“, u kome će započeti objavljivanje svog najpoznatijeg dela, serijala „Valentina“. U prvoj epizodi „Neutron“ Valentina je, međutim, sporedni lik; tek će kasnije ona postati junakinja niza avantura koje se od 1968. pojavljuju i u formi albuma kojih je, za Krepaksovog života, objavljeno 27 a na njih se nadovezuju albumi sa ilustracijama i skicama. Valentina je samo jedna od desetak lepršavih i erotizovanih lepotica - od Justine (po markrizu De Sadu), famozne O i Emanuele do Belinde, Anite, Bjanke - čije je doživljaje Krepaks pretečio u strip. On je takođe iscrtao brojne strip adaptacije književnih dela.
Valentina Roseli, rođena 1942.g. u jeku II svetskog rata, u Milanu odrasta u posleratnom svetu obnove „običnog života“, promene političkih sistema, rasta standarda i fascinacije popularnom kulturom. Ona se slabo uklapa u društvo i tek ljubav sa Filipom Rembrantom, brak i rođenje sina Matije donose delimično smirenje njenog nemirnog duha i fantazije. Valentina se bavi modnom fotografijom dok je Filip, koji je ranije bio maskirani Neutron, super borac protiv zločina, sada intelektualac vezan za razne projekte.
            Knjiga „Valentina, biografija jednog lika“ predstavlja  prvi tom „zvanične“ istorije ove heroine; druga knjiga je „Trilogija Baba Jaga“ iz 1972. godine koja je Krepaksu donela popularnost i priznanja njegovog neuobičajenog pristupa i tretmana stripa koji je, za razliku od standardnog, potpuno razbarušen, neopterećen imperativima brze akcije i lako razumljivog crteža. Sabrane Valentinine avanture nisu poređane po hronologiji već po srodnosti i tematskoj povezanosti epizoda pa tako treći tom, pod naslovom „Trilogija o Podzemaljcima“, donosi priče iz 1965. („Podzemaljci“, dopunjeno 1968.), 1966. („Silazak“) i 1968. („Valentina izgubljena u zemlji Sovjeta“). Određeno jedinstvo svih događaja postoji - silazak u dubinu zemlje i pronalazak bizarnih civilizacija odnosno povratak na površinu - ali su i kontradiktornosti vidljive (tako se Valentina i Filip u drugoj epizodi upoznaju sa Arno Trevesom iako su u prvoj sa njim snimali film!). Ove su neusklađenosti, rezultat Krepaksovog diskontinuiranog stvaranja priča o Valentini koje je zavisilo i od mogućnosti objavljivanja u magazinima, tada mogle proći nezapaženo; kada su epizode sakupljene te greške se lako zapažaju ali, s druge strane, doprinose atmosferi razbarušenosti i opuštene bezbrižnosti hipi vremena u kojima je strip rađen. Čini se da Krepaks nije mogao ili hteo da kontroliše svoju inspiraciju ali i da je bio pod snažnim uticajem društveno-političkih dešavanja; na to ukazuju, u komentarima nakon stripova, nazvanim „Iza kulisa jednog stripa“, Krepaksov sin Antonio i supruga Luiza, objašnjavajući pojedine table odnosno njihovu „realnu podlogu“ - kakva je protivljenje ratu u Vijetnamu, praćenje modnih dešavanja, pozivanje na istorijske činjenice, pop kulturu, mistička i hermetička učenja - što produbljuje uvid u umetnikovu inspiraciju i realizaciju dela. Krepaks je sklon izgradnji pseudoistorijskih linija koje „ugrađuje“ u priče: Filip-Neutron će otkriti poreklo sposobnosti da parališe pogledom upravo u susretu sa Podzemaljcima; na drugoj strani Helena fon Kenigzmark će sići u podzemlje, postati neustrašiva ratnica i vladarka, osnivačica grada Toitatnan (na okamenjenim kostima Velikog Ovna, otelotvorenog astrološkog znaka). U radnju koja neočekivanim obrtima ume da iznenadi i zbuni Krepaks će lako udevati nekolike table neobuzdanih i halucinantnih snova (u kojima se prepliću epohe ruske boljševičke revolucije sa srednjevekovnim vitezovima na motorima ili Tur de Frans sa Pikasovim delima) ili se poigravati stripom u stripu (Arno crta strip table i baca ih dok paralelno teče osnovna strip radnja).
            Sve tri priče prepliću elemente misticizma, ezoterije, fantazije, naučne fantastike i horora, uz sveprisutnu stilizovanu erotiku „dopunjenu“ seksualnim fantazijama, fetišizmom i pritajenom perverzijom kao začinom Valentininih snova -  u jednom ona je Valenko Strašna koja ima svoje seksualne robove - i ponašanja – ona spremno pada u zagrljaj i Filipu i Arnou; brojni su citati i aluzije na bajke, literaturu i filmove, insistiranje na visokoj modi, na neobičnim predmetima (iz XIX i ranog XX veka), ekstvaganciji, pozerstvu i izveštačenoj afektaciji. Krepaksovi crteži su čas municiozni čas zaustavljeni na skicama (ne uvek besprekornim), vrlo često rađeni iz neuobičajenih perspektiva. Veoma su dopadljive table koje sadrže crteže koji se razvija u vremenu ili one u kojima su dešavanja paralelna i nevezana (scene raznih okupljanja i žurki). Sve to potvrđuje Krepaksa kao vanrednog stvaraoca i njegov netipični odnos prema mediju u kome stvara odnosno odbijanje da se poštuju utvrđena zanatska pravila strip crtanja-pripovedanja. Otuda „Valentina“ nije rutinirani i formalno lako prepoznatljiv strip pa traži čitaoce otvorenih pogleda i shvatanja spremne na napor u konzumiranju stripa, no, taj napor biva nagrađen vanserijskim doživljajima i senzacijama.


            („Dnevnik“, 2017.)
Nastavljajući objavljivanje celokupnog strip serijala „Džeremaja“ scenariste i crtača Hermana Ipena (1938), „Čarobna knjiga“ je znatiželjnim stripoljubcima ponudila treći tom, tvrdo ukoričen, u punom koloru i vrhunskoj štampi. Epizode „Afromerika“, „Gnevna voda“ i „Zima klovnova“ objavljene se 1982. i 1983. godine, najpre u strip magazinima a potom i u obliku albuma što je u to vreme bio uobičajeni manir koji je podrazumevao da se album objavi 3-4 godine posle magazinskog „života“ stripa s tim što nisu svi stripovi iz časopisa dobijali svoju albumsku verziju. Ipak, već tada se osećalo da je vreme velikih strip magazina na zalasku najviše zbog pada prodaje koji su, opet, pored drugih uzroka izazvali i sami izdavači svojim na previše razumnim postupcima od kojih je najvažniji da je vreme između objavljivanja stripa u nastavcima i albuma stalno skraćivano sve dok se stripovi nisu odmah pojavljivali kao albumi što je obesmišljavalo praćenje i kupovinu magazina.
            „Džeremaja“ je u epizodama iz ovog toma već potpuno formiran serijal (započet 1979. godine) koji Herman suvereno vodi uspevajući da u osnovnu postavku priče – avanture dvojice momaka, Džeremaja i Kurdi, u svetu koji opstaje na zgarištu bivših SAD uništenih ratom između crne i bele rase – unese ne samo konstantne već i da sebi dozvoli poneku ekstravaganciju. Tako se priča o teta Marti, koja se pojavljuje u prvoj, četvrtoj i petoj epizodi nastavlja u „Afromerici“ jer se, posle bega iz logora u „indijanskoj državi“ Marta, Džeremaja, Kurdi i starac Vudi smeštaju u zaustavljeni vagon jednošinske železnice i, obrađujući baštu, životare u miru i tišini. Ali, idila je varljiva jer komšije počinju da beže pred terorom belih rasista iz organizacije „Opstanak“ koja je konačno izašla iz podzemnih bunkera na svetlo dana. Mala družina će se naći na udaru „Opstanka“ a potom upasti u ruke crnih rasista zatvorenih u svom gradu. Izbegavanje verovatnog sukoba biće dvojako: s jedne strane pregovorima belih i crnih vođa a s druge eliminacijom ekstremista što ubrzanom prirodnom selekcijom što čistim nasiljem. Na kraju epizode, Marta i Vudi će otići svojim putem (zajedničkim - čim pronađu prvog sveštenika) a Džeremaja i Kurdi onim koji ih vodi do epizode „Gnevna voda“ i gradića u kome Džer pokušava da nađe posao dok mangup Kurdi ima drugačije, unosnije planove pošto je čuo za planiranje otmice razmažene Lene, ćerke lokalnog tajkuna. Kurdi sklanja devojku u obližnju močvaru ali Lenin otac ne veruje Džeremajinoj verziji priče i organizuje poteru. Problem usložnjava činjenica da u močvari žive vrlo neobična bića - ljudi u simbiozi sa algama. Beg iz močvare prava je fantazmagirična noćna mora. Po izlasku na „suvo“ Lena saznaje da joj je otac mrtav i nalazi utehu u Džerovom društvu i zagrljaju. Par odlazi a Kurdijevu opasku da su se ipak izvukli iz nezgodne situacije Džer rešava nokautiranjem prijatelja koji ostaje sam.
            „Zima klovnova“ je priča o doživljajima mladog para bez Kurdija. Sklanjajući se od zime oni nalaze brod prepun čudnih patuljaka. Njihov predvodnik, koga zovu Gazda, nudi im gostoprimstvo. Isprva sve izgleda sjajno ali Džer i Lena uviđaju kako su zapali u neobično društvo jer su patuljci bahati i razuzdani, bez osećaja za moralno i zlo. Lena otkriva kabinu u kojoj je zatvorena devojčica Vini što će razljutiti domaćine pa će im oduzeti odeću i ćebad puštajući ih da se smrznu. Bekstvo sa broda je nemoguće sve dok se ne oglasi Gazda i otkrije da stvari nisu onakve kakvima se čine, da je i on zarobljenik i da će im pomoći svestan da to znači njegovu smrt. Teskobni koloplet nasilnih događaja razrešava se efektno u belini dubokog snega. Sam Herman kaže da ovaj album smatra jednim od 2-3 najuspelija u pogledu atmosfere u kojoj se odvija odnosno da, kako vreme odmiče, sve veći značaj pridaje stvaranju atmosfere. Sa ovakvom izjavom svaki čitalac serijala će se složiti ali će, s druge strane, biti zbunjen Hermanovom izjavom povodom epizode „Gnevna voda“ u kojoj kaže: „Naravno, namerno ostavljam stvari maglovite i ništa ne objašnjavam, u protivnom bi nestala napetost koju je misterija stvorila. Kada bih hteo da opravdam postojanje tih stvorenja (bića iz močvare, primedba autora), morao bih da izmaštam čitavu jednu pseudonauku, a to bi bilo krajnje besmisleno. Nisam previše sklon naučnoj fantastici, naprotiv, radije pribegavam tajanstvenosti i prikazujem pomalo čudne pojave koje ostaju nedorečene, ali ipak imaju svoju ulogu u priči.“ Naučnofantastični temelj „Džeremaje“ je nesporan dok sve pojedinosti tog sveta ne moraju biti detaljno razjašnjene i to nimalo ne umanjuje njegovu uverljivost. Čini se da je ova Hermanova izjava potvrda stare istine da umetničko delo „zna“ više od svog autora.
            Epizode su raskošno nacrtane i sjajno montirane a poneke table (posebno one u močvarama) svakako če izmamiti uzdahe oduševljenja. Veliki doprinos potpunom utisku dao je i sugestivni kolor kojim je Frejmond obogatio crtež. „Džeremaja“ je svakako reprezentativan serijal koji pomera kvalitativne granice naučnofantastičnog stripa što je vidljivo i posle više od tri decenije od njegovog pojavljivanja.

            („Dnevnik“, 2017.)




ZAHVALJUJEM NA PODRŠCI I ČESTITKAMA
Jedna od često pominjanih floskula o srpskoj prozi glasi da je ona prevashodno okrenuta realističkom literarnom maniru i da su najvaljanija dela stvarana upravo u realističkom „ključu“. Književna fantastika tretirana je kao izuzetak i eksces na koji ne treba previše obraćati pažnju. Ipak, ukoliko se književnoj istoriji pristupi bez predrasuda, bez robovanja nasleđenim stavovima, otkriće se da u srpskoj literaturi nije sve tako „realistično“. Knjiga Miodraga Milovanovića (1961), pisca, prevodioca, kritičara i hroničara, pod naslovom  „Srpska naučna fantastika“, dokaz je kako je dovoljan samo iskorak, promena vizure pa da se do tada jednodušno uvažavana slika o srpskoj literaturi promeniti odnosno usložniti i produbiti. Otuda ovo delo nije samo neophodan uvod u, širim krugovima čitalaca i kritičara, nedovoljno znanu oblast već se svojim širokim zahvatom predstavlja i kao teorijsko-kritička studija. Mada u „Uvodu“ Milovanović tvrdi da je knjiga pokušaj da se „što ilustrativnije“ prikaže „razvoj srpske naučne fantastike u književnosti, od pojave prvih tekstova sa elementima ovog žanra, do kraja prve decenije XXI veka.“ (istovremeno najavljujući i kapitalnu „Antologiju srpske naučne fantastike“ na kojoj rade pisac i izdavač Boban Knežević i Miodrag Milovanović), on, za razliku od mnogih svetskih autora, ne zazire ni od određenja pojma naučne fantastike (svestan da konačna definicija možda i nije moguća) pozivajući se na teoretičara Darka Suvina i njegovu definiciju po kojoj je naučna fantastika „književni žanr za koji su nužni i dovoljni uvjeti prisutnost i međudelovanje začudnosti i spoznaje, a glavna mu je formalna tehnika imaginativni okvir alternativan autorovoj empiričkoj okolini“ koji će biti korigovan i drugačijim teorijskim idejama. Jednako instruktivna su i razmatranja „Fantastika i naučna fantastika“ odnosno kratki „Istorijat svetske naučne fantastike“.
            Poglavljem „Istorijat izučavanja srpske naučne fantastike“ fokus se premešta na ovdašnje prostore i otvara segmentom „Srpska proto naučna fantastika“ koji će znatiželjnom čitaocu otkriti dela nastala u XIX veku u kojima se nalaze elementi koji će tek početkom XX veka ući u korpus novoformiranog žanra. Godine 1889.g. pojavljuje se drama „Posle milijon godina“ Dragutina Ilića, smeštena u daleku budućnost među savršene ljude „Duho-sveta“ i dvojicu ljudi starog kova; vrlo je moguće da je ova drama, koja nije naišla ne veliki interes savremenika, prva naučnofantastična drama u svetu. Prvi srpski naučnofantastični roman „Jedna ugašena zvezda“ Lazara Komarčića pojavio se 1902.g. i opisuje putovanje kroz čuda bliskog i dalekog svemira, po ugledu na popularne romane Kamija Flamariona. Do izbijanja I svetskog rata biće objavljeno još nekoliko proza sa elementima naučne fantastike. U poglavlju „Srpski SF između dva svetska rata“ autor analizira niz dela avangardnih umetnika, od „Gromobrana Svemira“ Stanislava Vinavera, „Burleske Gospodina Peruna Boga Groma“ Rastka Petrovića, „77 samoubica“ Branka Ve Poljanskog do knjiga „Kroz vasionu i vekove“ Milutina Milankovića i „Mrtve straže“ Mladena St. Đuričića nalazeći u njima brojne motive iz okrilja naučne fantastike. Autor ne zaboravlja ni dela „lake literature“ odnosno romane Branka Vidića (Brendon Vid) koji je često posezao za fantastikom kao okriljem za avanturu.
            Poglavlje „Srpska naučna fantastika za decu i omladinu“ ukazuje na domaća dela ovog profila objavljena pre i posle II svetskog rata sve do današnjih dana. Uz pominjanje opusa brojnih autora (Čedo Vuković, Voja Carić, Dušan Nikolić, Berislav Kosijer, Dušan Belča...) prati se i evolucija pojavljivanja naučne fantastike u raznim publikacijama, od „OTO zabavnika“, „Politikinog zabavnika“ do edicija roto romana „X-100“, „Plavi dodatak“, „Apolo“. Segment „Srpski hard SF“ prati razvoj domaće naučne fantastike u periodu izlaženja časopisa „Kosmoplov“ koga je nasledila „Galaksija“ odnosno magazina „Sirius“, almanaha „Andromeda“, knjiških edicija „Kentaur“, „Zvezdane staze“, „Supernova“. Sve veći broj domaćih autora uspeva da kontinirano objavljuje priče i romane, najčešće se ugledajući na iskustva svetskih, uglavnom anglosaksonskih kolega po peru. U prvoj polovini 1980-tih  stasava čitava generacija autora (R. Anđelković, D.Filipović, B. Knežević, G. Skrobonja, Z. Jakšić, V. Lazović...) okupljinih oko beogradskog Društva ljubitelja naučne fantastike „Lazar Komarčić“ koje kao jedan od svojih ciljeva ima i potenciranje domaćeg stvaralaštva u cilju koga organizuje interne konkurse za priče koji će, angažovanjem Bobana Kneževića, prerasti u konkurs „Znaka Sagite“ a nagrađene priče i novele pojaviće se u zbirkama „Tamni vilajet“ odnosno u magazinu „Alef“ („Dnevnik“ Novi Sad). Bitna karakteristika dela koja se tada pišu i štampaju je uvođenje domaćih motiva što se može smatrati znakom sazrevanjem autora i žanra. Raspad SFRJ uz ratove i ekonomske sankcije usporio je razvoj srpske naučne fantastike ali je ona opstala i razvija se do današnjih dana uz dolazak novih autora te mešanje naučne fantastike sa drugim žanrovima (horor, epska fantastika) ili pojavu međukategorija koje autor određuje kao pseudoistorijska fantastika, ženska i eksperimentalna proza. Očigledna je i pojačanu interakciju sa književnom maticom uz sve veći broj pisaca glavnog toka koji u svojim delima koriste iskustva žanra (B. Pekić, S. Nenin, Đ. Pisarev, G. Petrović, S. Radonjić, M. Novaković...). Na kraju knjige je skiciran i razvoj naučne fantastike u drugim medijima s ovih prostora (strip, film, radio drama...) odnosno organizovanja fandoma kao specifične forme okupljanja ljubitelja žanra.
            Milovanovićeva hronika-studija obiluje mnoštvom podataka, kratkim portretima pisaca, pojašnjenjima dešavanja u pojedinim periodima što, sveukupno, daje široku panoramu razvoja žanra na ovim prostorima od (pra)početaka do savremenih dana. „Srpska naučna fantastika“ nesporno je relevantan vodič kroz svetove srpske naučne fantastike kome će protek vremena samo potvrđivati značaj.
            („Dnevnik“, 2017.)
top