U FOKUSU
            Delo Dušana Belče (1938) pleni bogatstvom i raznovrsnošću; on je pesnik, pripovedač, romansijer, esejista, pozorišni, radio i TV scenarista, izdavač i urednik, publicista, bibliotekar, aktivni učesnik kulturnog života Vršca. Piše za decu i odrasle, o životu i umiranju, o malim stvarima, o patuljcima i posetiocima sa zvezda, o dalekoj prošlosti i dalekoj budućnosti. U tom višedecenijskom intelektualnom naporu Belča je postao (i ostao) strastveni zaljubljenik u istoriju Vršca, tragalac koji na svetlo dana iznosi činjenice koje su prekrile godine i, još više, nezainteresovanost savremenika. Nizom tekstova za novine i časopise, nekolikim studijama kao i edicijom knjiga „Vršac '94“ otkriva prošla vremena, temelje na kojima savremenici grade svoje postojanje. Monografija „Vršac u XVIII veku“ jedan je od krunskih dragulja koji sažimaju deo Belčinih istraživanja.
            Knjige-istorije pojedinih naseljenih mesta, sela ili gradova iz tzv „provincije“, odnosno regiona koji nisu centralni u državnim razmerama, retke su i različitih ambicija odnosno dometa – od prostodušno lokal patriotskih do onih koje ne uspevaju da razreše kontradiktornosti između događaja epohe i drugih koji su bili važni kakvoj manjoj zajednici. Najređe su knjige koje spajaju makro i mikro vizure dešavanja, otkrivaju uzroke i sagledavaju posledice događanja, navode istorijske izvore ali i oživljavaju tadašnju svakodnevicu. „Vršac u XVIII veku“ upravo je takva, jedinstvena knjiga.

REČ KRITIKE
            Iako se prvi put pominje 1439.g. u naredna dva veka Vršca nema puno u istorijama što je posledica zagubljenosti u kužnim, močvarnim prostorima na obodu velike carevine i robovanja pod Turcima. Ipak, Austrijski ratovi sa Turcima na početku XVIII veka u kojima je oslobođen Banat, seoba Srba u ove krajeve za kojima su doseljavani i Nemci, Mađari i Španci koji formiraju svoje zajednice, početak su izlaska Vršca iz srednjeg veka. Uprkos povremenim upadima i pustošenju Turaka i raznih bandi, epidemijama kuge i „gladnim godinama“, ovo provincijsko naselje izrasta u važan centar uzgajanja svilene bube i proizvodnje vina, odnosno prestižnu trgovačku i građansku sredinu koja ponekad, kao u slučaju „Vršačke smutnje“ 1777.g. i junačke odbrane grada od Turaka 1788.g, skreće pažnju i samih vladara. Kruna ovog perioda je ujedinjenje Srpske i Nemačke zajednice u jedinstveni Vršac koji uspeva da 1804.g. od cara Franca II dobije i posebna tržišna prava koja su bila zalog njegovog daljeg prosperiteta.
            Posle detaljno iznetih važnih događaji fokus knjige se pomera na pitanja strukture stanovništva (uz spisak pravoslavnog stanovništva u Vršcu iz popisa 1796.), na verski život zajednica u gradu, zidanje crkava i manastira, na školski sistem, pisce i knjigoljupce, zografe i slikare odnosno na svakodnevni život (oblačenje, ishranu, zabave i dečije igre...) i hronike nevolja i nesreća koje su zadesile Vršac, od suša i poplava do najezdi skakavaca. Sledi popis novina koje su izlazile u Vršcu odnosno citati članaka koji su o Vršcu objavljeni u drugim listovima tog vremena. Knjigu zaključuju vršačke legende koje su nerazdvojni deo istorije tog doba. Dušan Belča pažljivim slaganjem segmenata odslikava epohu u svoj njenoj složenosti i punoći. Monografija „Vršac u XVIII veku“ puna je života a ne suvoparnih podataka i otuda je (uprkos mestimičnim lektorskim i korektorskim propustima izdavača u pripremi teksta za objavljivnaje) vrhunsko delo o ovom segmentu istorije Vršca i reper za sve buduće istoričare i ljubopitljive čitaoce.

            („Dnevnik“, 2014.)
U FOKUSU
            Ako za strip možemo ustvrditi da, na ovdašnjim kulturnim prostorima, ne uživa status akademski priznate umetničke vrste (iako to, u svetskim razmerama, odavno nije sporno), za tzv. sekundarnu literaturu (kritike i eseji) o stripu važi da se pojavljuje kao incident. Nešto su brojniji istorijski pregledi razvoja stripa ali je to i dalje nedovoljno za stvaranje potpune slike o stripu kao fenomenu.

            Branislav Miltojević, strip autor („Katil“, sa Ivicom Stevanovićem, 2007.) i kritičar, spada među retke uporne posmatrače fenomena stripa. Nizom tekstova u časopisima, uređivanjem „Tripa“, separata o srpskom alternativnom stripu u niškom časopisu „Gradina“, odnosno knjigama „Tragovi u plavoj ilovači“ (zbornik o američkom andergraund stripu, 1991.), „Antologija niškog stripa“ (2004.), studijom o razvitku američkog stripa „U paukovoj mreži“ (2006.) i „Sabrani stripovi Metodija Petrova“ (2008.), on spaja istorijsku i faktografsku građu sa visprenim kritičkim promišljanjima „priča u slikama“ kako u kontekstu same vrste tako i u odnosu na širu scenu popularne i vrhunske kulture. Ovakav višedimenzionalan pristup omogućava otkrivanje trendova, njihovog nastanka i razvoja u socio-društvenim okriljima Zapadne civilizacije, u rasponu od propagirane političke (ne)korektnosti do profiterskih imperativa korporativne (kvazi)umetnosti. Produbljavanju zapažanja i zaključivanja umnogome pomaže i Miltojevićevo poznavanje problematike zapadne filmske industrije (koja je predmet nekoliko njegovih knjiga) jer se ispostavlja da su određeni obrasci zajednički za obe vrste proizvoda tretiranih kao instantna zabava za mase.

REČ KRITIKE
            „Digitalni strip“, koga čine tri segmenta „Stripovi u garaži punoj jabuka“, „Pirati u dućanu elektronski aplikacija“ i „Kameno doba veb-stripa“, kojima je pridodat instruktivni „Vodič kroz digitalnu (pra)šumu“, specifična je mešavina promišljanja (bliskog) istorijskog i tekuće savremenog trenutka stripa. Naime, strip kao umetnička forma iz analognog sveta ulazi poslednjih decenija u digitalne prostore i to na više načina. S jedne se strane pojavljuju tehnička sredstva koja menjaju proces nastanka stripa, s druge strane se otvaraju prostori za prezentaciju stripa u elektronskom (a ne samo u papirnom) obliku, i, konačno, mogućnosti Interneta donose sasvim novu kategoriju – veb-strip koji primarno postoji u digitalnom obliku i koristi prednosti svetske Internet mreže i drugačije percepcije i konzumiranja stripa. Promene su brojne i brze i traže od slobodnih umetnika kao i od kompanija koje „proizvode“ stripove da ih prihvate i prilagode se ili će biti izgubljeni i zastareli. Razvoj kompjuterske tehnologije bespovratno menja načine stvaranja stripova ali i samu suštinu strip medija. Od 1985. godine kada se pojavio prvi digitalni strip (na flopi disketi) promene ubrzavaju a smerovi razvoja tog trenda jedva da se naziru. Konzumenti stripova se, kao i autori, sve jasnije dele na stare (kojima su papirna izdanja i klasično čitanje stripova primarni) i nove za koje postoji samo strip na ekranu odnosno mreži. Miltojević „u stopu“ prati promene, od proizvodnje preko distribucije do konzumiranja stripa, a brojnim primerima odnosno citatima iz dela teoretičara stripa i digitalne kulture potkrepljuje svoje zaključke o novom strip dobu čijem burnom rađanju prisustvujemo. Ovu važnu knjigu o savremenom stripu „Komiko“ je, na žalost, objavio u raritetnom tiražu od 166 primeraka!

            („Dnevnik“, 2014.)
Novi belosvetski bioskopski hit „Lego film“ puni kase dvorana u kojima se prikazuje, izaziva znatiželju malih gledalaca i provocira kritičare koji ga uglavnom hvale, neki sa manje, drugi sa više entuzijazma (poneki idu tako daleko da ga imenuju za film koji je povratio veru u filmsku animaciju već dugo potpuno sterilnu); ne manjka ni onih koji nemaju lepe reči o filmu i njegovom zbrkanom sadržaju, ali njihovi glasovi, ipak, nisu previše slušani i uvažavani. Sve u svemu, ozbiljo-komična pričica o super oružju koje zamalo da padne u ruke loših momaka – ali su se dobri momci potrudili da osujete sve njihove podlosti, uspešno se vrti/prodaje na radost dece i producenata; a, kako je iz poslednjih scena jasno, možemo očekivati i nastavak jer loši vanzemaljac najavljuje novu invaziju na svet. Ono što film izdvaja od ostalih je, kako to i naslov nedvosmisleno kaže, pripadnost „Lego“ svetu koji je, u ovom ili onom obliku deo detinjstva i odrastanja mnogih generacija – da budemo precizni generacija koje su odrastale od 1949. godine na ovamo. Naime, pre 65 godine danska kompanija „Lego“, koja je od 1932. proizvodila drvene dečije igračke a od  1947. i plastične, počela je, te 1949., da proizvodi novu igračku - jarko obojene plastične blokove koji su, zahvaljući kružnim ispustima, mogli da se sklapaju u razne oblike, u zavisnosti od domišljatosti malog konstruktora i, svakako, broja blokova koji su mu na raspolaganju. „Lego blokovi“ (kod nas poznatiji kao kocke) bili su prava pametna igračka i u skladu sa kompanijim geslom „dobra igra“ koji je kasnije zamenjen sada već legendarnim „samo najbolje je najbolje“ (što se slobodnije može tumačiti i kao „ni najbolje nije dovoljno“). „Lego kocke“ nisu odmah bile široko prihvaćene jer su tradicionalniji stručnjaci i novinari tvrdili da plastika nikada neće nadmašiti drvene igračke (možda su zato „Lego kocke“ isprva prodavane u drvenoj kutiji). No, duh „Lego kocke“ pušten je iz boce i počeo je da se širi – delom zbog dostupnosti (jer je jeftiniji od drvenih igračaka) a (najvećim) delom zbog fame da deca koja se igraju blokovima razvijaju inteligenciju, kombinatoriku, spretnost ruku, maštu i ko zna šta još... A pošto svaki roditelj želi da njegov naslednik bude bistar „Lego kocke“ su postale i stvar – čitaj, igračka – prestiža (što im je povećalo cenu) i počele masovno da se prodaju. Blokovi su se vremenom menjali po dimenzijama što je povećavalo mogućnosti pravljenja kuća, mostova, mašina i sl. Proizvođač, koji je narastao u „Lego Grupu“, konstantno širi svoju ponudu pa se sa standardnih, univerzalnih kompleta blokova prelazi na specijalizovane setove za gradnju zamkova, gradova, robota, vozova, brodova i pirata, dinosaurusa; prave se i posebni setovi namenjeni devojčicama i njihovim svetovima. Kompanija otkupljuje prava da proizvodi komplete prema popularnim filmovima i TV programima kakvi su „Zvezdani ratovi“, „Indijana Džons“ ili „Betmen“. Od 1978. u kompletima se pojavljuju i figurice koje dodaju novi dimenziju gradnji ali i samoj igri. Bezbrojne varijacije nudi „Lego Fabulend“, naprednije igračke „Lego tehnika“ a posebna grana fantastičnih „Bionikl“ robota bila je, i još uvek jeste, neverovatno popularna među dečacima. „Lego“ se okreće i najmlađima u liniji „Lego bebe“ odnosno „Lego primo“. Rečju, „Lego kocke“ prerasle su u „Lego“ univerzum koji ne zna za granice.
            Sa rastućom popularnošću odnosno sa odrastanjem generacija koje je su se igrale ovim proizvodima „Lego“ postaje deo opšte popularne kulture, ulazi u jezičku frazeologiju, i pominje se u tumačenjima svakodnevice; istovremeno su „Lego kocke“ predmet svakojakih rekorda u gradnji raznih objekata ili predmeta – trenutni rekord je maketa sačinjena od 5 miliona „Lego“ blokova. Naravno, paleta ponuda se od kockica raširila na svakojake predmete za svakodnevnu upotrebu (ukrašene prepoznatljivim „Lego“ logom). Pojava čovekolikih figurica donela je mogućnost gradnje priča a samim tim i širenja u „narativne“ medije stripova, knjiga, crtanih i TV odnosno celovečernjih filmova sve do niza kompjuterskih igrica na čelu sa „on lajn“ igrom „Lego univerzum“ koja, kako joj samo ime kaže, gradi alternativni univerzum naseljen „Lego“ igračkama. Nekoliko „ultimativnih“ uputstava za gradnju određenih objekata „Lego kockama“ obavezna su literatura svakog malog (a sve češće i odraslijeg) igrača. Kao kuriozum pomenimo i „on lajn“ verziju Biblije građenu od „Lego kocaka“. Sledeći kuriozum je i „Lego fantazija“ simfomiju za klavir i orkestar u tri stava, danskog kompozitora Frederika Maglea. „Lego kocke“ su inspiracija i motiv velikog broja dela likovne umetnosti ali i materijal od kojih su takva dela sagrađena. „Lego“ proizvodi pominju se u animiranoj TV seriji „Simpsonovi“, u „Džejms Mejovoj priči o igračkama“, „Lovcima na duhove“ i drugima. I reklame za pojedine „Lego“ proizvode rađene su kao pravi mali filmovi. „Lego kocke“ su korišćene kao materijal za realizaciju većeg broja kratkometražnih filmova; veoma su popularni takozvani „fan filmovi“ u kojima ljubitelji „Legoa“ pomoću kompjuterske animacije prave kratke filmove o poznatim junacima, npr. Betmenu u „Lego“ svetovima. Snimljena su četiri filma o svetu Bionikl robota, četiri o „Fabrici heroja“, šest o „Lego ratovima zvezda“ i tri o avanturama pustolova znanog kao „Clutch Powers“ (što bi moglo značiti „Snaga kvačila“). Aktuelni „Lego film“ očito je početak nove filmske linije od koje se mnogo očekuje u „Lego“ imperiji koja se širi i napreduje težeći povećanju profita na starim i novim tržištima.
            Ipak, neka nam, na kraju, bude dozvoljena konstatacija da svi ovi kratko i dugometražni filmski projekti pate od krucijalne manjkavosti – zamisli scenarista i režisera ovih dela po pravilu su tek bledi nagoveštaji mogućnosti igranja sa „Lego kockama“. Njihova je mašta siromašna i ne uspeva da iskoristi svo bogatstvo potencijala osnovnog proizvoda – blokova/kockica od kojih se sve može napraviti. Oneobičavanje realnosti filmova troši se u fizičkom obliku „Lego kocki“ i to ostaje glavni argument filmova dok su priče vrlo konvencionalne. Čini se da se autori u detinjstvu nisu uopšte (ili vrlo malo) igrali „Lego kockama“ pa im njihova zavodljivost nije poznata i draga. Da su se više igrali „Lego kockama“ i njihovi filmovi bili bi bolji – ili, možda, famozni plastični blokovi ipak ne razvijaju kreativnost onoliko koliko se to obećava i reklamira?
            („Dnevnik“, 2014.)




U FOKUSU

            Pripovedač (zbirke „Od šapata do vriska“, 1996, „Šilom u čelo“, 2000, „Tihi gradovi“, 2007) i romansijer („Nakot“, 1997. i 2010, „Čovek koji je ubio Teslu“, 2010), strip scenarista (serijal „Točak“), koautor muzičkog projekta „The Rubber Soul“, izdavač („Palladin“), priređivač originalnih antologija, pouzdani i cenjeni prevodilac, Goran Skrobonja (1962) je nezaobilazna ličnost savremene književne scene i jedan od najpoznatijih i najuvažavanijih autora savremene srpske fantastične proze čiji su temelji u žanrovima naučne i epske fantastike odnosno horora. Pripada generaciji pisaca koji su od 1980-tih uspostavili i održali domaću fantastičku žanrovsku scenu. U svom dosadašnjem opusu jednako uspešno se kretao kroz svetove fantazije i naučne fantastike odnosno horora koji je najčešće smatran njegovim težišnim interesovanjem. Njegove proze smeštene se u neposrednu sadašnjost, blisku i daleku budućnost ili u paralelne stvarnosti i najčešće se dešavaju na ovdašnjim prostorima. Stil mu je precizan i jezgrovit a konstrukcija pripovednih tokova funkcionalna i domišljata.
            Romanom „Čovek koji je ubio TesluSkrobonja je otvorio „Teslaverzum“, alternativnu istoriju u kojoj je, zahvaljujući povratku Nikole Tesle u Srbiju ova postala moćna zemlja svetu u kome, na početku XX veka (u odnosu na istoriju koja nam je znana) Sever i Jug Amerika još nisu ujedinjeni a I svetski rat i boljševička revolucija kasne. Na ovako intrigantnoj pozornici odvija se osnovna linija romana koji „barata“ naučnim teorijama paralelnih stvarnosti i čije je finale višesmisleno i otvoreno (i nastaviće se, kako pisac najavljuje, u romanu „Teslino zavetanje“). Podsetimo da su „Čovek koji je ubio Teslu“ i „Sva Teslina deca“ bili u širem odnosno užem izboru za NINovu nagradu.

REČ KRITIKE

            „Sva Teslina deca“ su „prethodnik“ romana „Čovek koji je ubio Teslu“ jer se dešavaju dve godine ranije i fokusirana su na ličnost Anke Cukić, špijunke u službi Kraljevine Srbije. Kako to i dolikuje zemlji koja je važan faktor na svetskoj sceni i predmet spletki i zavera svakovrsnih mračnih sila, Srbija ima svoje ljude za obavljanje „nemogućih misija“, vrhunske špijune sa „dozvolom da ubiju“. Anka Cukić, mlada prestupnica, pod patronatom pukovnika Apisa, specijalno je školovana i obučavana u svemu što joj je potrebno da zavede, otkrije tajne i zavere i efikasno eliminiše pretnje. Njena služba vodi je kroz glamurozne aristokratske krugove na egzotična mesta zemaljskog šara ali, neminovno, i u udžerice, među obične siledžije i gusare. Vrhunac obuke je „šegrtovanje“ kod dekadentno-sofisticirane Mate Hari. Sav taj napor učiniće Anku najubojitijim oružjem u odbrani od opasnosti koja se nadvila na Srbiju: od pretnje atentatom na naučnika Maksa Planka koji će se sresti sa Teslom da bi sa njim podelio vrhunsku tajnu koju je otkrio i koja može da promeni čitav svet.
            Roman je pisan u najboljoj tradiciji avanturističkog štiva (adekvatno ilustrovanog crtežima Igora Kordeja i kvaziistorijskim montažama Rastka Ćirića) koje opčinjava čitaoca teškim pretnjama i brzim akcijama, jarkim opisima dalekih krajeva i neobičnih ljudi.  Faktografske tačnosti se podrazumevaju kao i autorova sposobnost uverljivo dočara atmosferu, tenzije i karaktere junaka. Pisac zna svoj posao i roman teče glatko, dopadljivo, duhovito i uzbudljivo. Skrobonja je neprikosnoven u ispisivanju ove stilske vežbe iz eskapističke literature kojom iznova dokazuje njenu neodoljivu zavodljivost i svoj vanredni spisateljski talenat.

            („Dnevnik“, 2014.)
U FOKUSU
            Zapaženi romansijer i pripovedač Dragi Bugarčić (1948) prisutan je na našoj književnoj sceni gotovo pet decenija i u tom, poštovanja vrednom, periodu objavio je dve zbirke priča („Semankare“, 1970, „Grob Džonija Vajsmilera“, 2003), i čak 11 romana, od „Sparine“, 1970, do „Slepe ulice“ 2006. g. Sva Bugarčićeva dela ispisana su sugestivno i uverljivo, sa živopisnim likovima i bogatom atmosferom.
Dosadašnji Bugarčićev opus bavi se dvema temama; prva je odrastanje i momčenje generacije žitelja vojvođanske varošice Vršac odnosno mitskog Roševa i odlazak nekolicine njih „trbuhom za kruhom“ na tzv „privremeni rad“ u Austriju i tadašnju Zapadnu Nemačku. Tragači za boljim životom, baš kao i oni koji su ostali u učmaloj ravnici, prolaze kroz nekolike životne mene, gubljenje ambicija i iluzija, spoznaju sopstvene promašenosti. Bugarčić je bezmalo jedini ovdašnji prozaista koji se tako dugo i temeljno bavio fenomenom „gastarbajtera“ iz socijalističke Jugoslavije. U kasnijim je romanima pisac svoja interesovanja skrenuo na dešavanja u Srbiji tokom 1990-tih da bi se postepeno okrenuo i nekim dugo skrivanim delovima novije istorije – konkretno stradanjima „domaćih Švaba“, nemačkog življa iz Vojvodine posle II svetskog rata. Roman „Sporedna ulica“ bavi se tragedijom streljanja nevinih ljudi, staraca, žena i dece oktobra 1944.g. u tek oslobođenom Vršcu u znak odmazde za ubistvo oficira Crvene armije. Roman „Gatalica“ nastavlja epopeju stradalništva ali i novog života posleratnih žrtava.
           
REČ KRITIKE
            Junak „Gatalice“ je Robert Hamerštil, stvarna ličnost, koji je kao dečak, sa porodicom, 1945.g. iz Vršca prognan u logor u Zičidorfu (danas Plandište), gde je gledao kako njegovi najmiliji umiru od gladi, iscrpljenosti teškim radom, bolestima i hladnoćom. Iz tog pakla uspelo mu je da pobegne u Austriju; tamo je bio pekarski i metalski šegrt, da bi, konačno, postao jedna od najpoznatijih austrijski slikara u čijem delu su konstantno prisutne teme smrti i njenih senki, logora i stradanja njegove porodice. Pripovedna linija koja prati Hamerštilove dečačke godine prepletena je sa posetama pisca Bugarčića namernog da piše roman o njemu, sa pripremama izložbi, putovanjima i susretima sa ljudima koji su takođe izbegli iz Vojvodine ali i krvnikom koji je svojom rukom ubio Nemca, vršačkog fotografa. Uz mlade i stare stradalnike iz porodice Vajfert, priča prati, u ironijskom odmaku i pesme koje smišlja vrabac Živan Života, filozofska promišljanja o slikarstvu, umetnosti i Šubertovoj muzici. Roman je sazdan od kratkih poglavlja koja se nesmetano kreću kroz prošlost i sadašnjost otkrivajući njihovu duboku povezanost i uslovljenost. Teror uniformisane sile, masovna smaknuća nevinih, golgota koju prolaze logoraši, bespomoćnost koja decu nagoni na samouništenje trajno su urezani u slikarevu svest i njegovo delo kojim on razmerava sebe i svet oko sebe. Poglavlja u kojima o istim stvarima različito misle Hamerštil i pisac ili neki drugi junak, neprestano potvrđuju taj sudbinski jaz koji vreme ne briše.
            Manirom iskusnog prozaiste koji lako vlada stilom i višedimenzionalnom pričom Bugarčić ispisuje „Gatalicu“ kao mozaik senzacija koje, iz vizure pojedinca, grade sliku prošle epohe koja i dalje određuje našu sadašnjost.

            („Dnevnik“, 2014.)
Nakon zbirke poezije i romana, objavljenih u izdavačkim kućama, i tri samizdata, vršački pisac Ilija Bakić objavio je novu zbirku poezije „Koren ključa, naličje ravnodnevice“. Pre čitanja ove knjige, ponovo sam se upitao koliko to treba vere i energije da bi se sada i ovde, objavila knjiga poezije? Nije pitanje koliko „njih“ čita poeziju, tj. koliko se poezija čita, nego je pitanje kakva se poezija čita?
            Poezija koju piše Ilija Bakić je opozitna glavnoj struji neotradicionalističke i estradne poezije. „Peglanje“ poezije Bakiću ne pada na pamet, njegova poezija je rezultat eksperimenta. Eksperiment nije postupak isključivo rezervisan za postizanje naučnih saznanja. Eksperiment jeste i način umetničkog stvaranja, istraživanje kojim se otkrivaju nove mogućnosti jezika. Bakićev stih je slika, a slika jeste reč. Reč – dokument vremena.
            Bakić citira Harlana Elisona:
                        „nema usta
                       a moram da vrištim“,
a onda zakotrlja brojeve nizbrdicom glasa, brojeve koji biraju i menjaju lica. Za one koji ne odmiču od konzervativnog viđenja slike (još uvek?!), sigurno će biti iritirajuće kotrljanje slova u ovoj knjizi. Bakić čoveka slika u kulturološkom kontekstu postmoderne:
                        „posle opet
                         sve u vodu prelazi
                         a hodača po njoj
                                           nigde“,
traga se za koordinatnim sistemom, tačkom uporišta, kakofonija zvučnih signala je stvarnost, buka i atonalnost, nosači reči su svuda oko nas, a:
                        „cilindar neba je prazan
                         sveden na parove suprotnih
                                                            znakova“.
            Um gramatičke  životinje grozničavo preraspodeljuje sistem znakova. Bakić pronalazi materiju koja je poetski provokativna, a njegov interpunkcijski neuređeni iskaz razbija uobičajene sintaksičke norme, ignorišući kanonizovano. U estetičkom bitku sarealnosti:
                        „potkovani psi
                         galopiraju suvim koritom“.
            Dokumentujući slikama pristajanje, predaju i bezbrojne maske identiteta ispranih mozgova, Bakić upravo postupkom svoje umetničke prakse, eksperimentom, činom istraživanja i otvorenim stvaralačkim postupkom opovrgava, kao i brojni stvaraoci koji su van glavnih struja, asove postmoderne – francuske strukturaliste i poststrukturaliste, koji smatraju da je stvaralačko i raznoliko samo nebitna ravan događaja. Ne zaboravimo ni domaće neotradicionaliste, pošto (jako skupo!), ni njima uniformno viđenje sveta nije nimalo strano. Divan paradoks, ali da vidimo, ima li razlika? Razlika je što poststrukturalisti nemaju tendencija ka antimoderni vršeći reviziju moderne, dok neokonzervativci zastupaju neprijateljski diskurs prema postmoderni zbog toga što dobro predviđaju da postmoderna može poroditi drugu modernu, što znači i novu avangardnu praksu koja je kritična prema vrednostima koje se oslanjaju na tradiciju, a to se već ne toleriše u našoj književnosti. Za ovu moju tvrdnju verodostojni su svojevremeni napadi na signalistički stvaralački pokret, koji uzgred, i dan danas vrši promociju naše kulture širom sveta. Raznolikost je teško prihvatiti. Zahtevi za pravom na različitost predstavljaju civilizacijski izazov. Multikulturalizam pomaže da se u obzir uzima perspektiva Drugih. S obzirom na opštekulturni kontekst, da bi mogli učestvovati u globalnim međuodnosima, gde je u toku tranzicija u postindustrijsko društvo, nužno je transformisanje ovdašnjeg kulturnog i socijalnog konteksta. Centralna tema 20. veka je svakako bitka između slobode i totalitarizma.
            Subverzivni naboj Bakićeve poezije je u izazovu koji on upućuje samodopadljivosti društva koje sve svodi na potrošna dobra. Jasno je da novac ne pita nikoga, ali provokativno je reći mački da je mačka:
                        „kože
                         ukočenih raširenih zenica
                                                         nosi
                         struja smrznutog glasa“,
glavinjaju žive kože, uštopane su urbane avanture u televizijski svet simulirane javnosti, gde se potire sociokulturna diferencijacija, a:
                        „komadi slova kotrljaju se niz
                         jarugu kalendara“.
            Usled prisilnih uloga i nametnutih identiteta:
                        „iza lica obešenih
                         lokva svetla puzi
                                            migolji“,
gospodare iluzije tela da oni sami biraju svoj doživljajni program.
            Bakić promišlja o stanjima savremenih društava. O ovdašnjem stanju upoznat je „direktnim prenosom“, a o stanju ostalih društava upoznat je posredno, jer su putovanja „endizam“ za Bakića, bar za sada. Članak „Kraj istorije“ F. Fukujame, i ujedno ovaj novi pravac teorijske misli, kršten je kao „endizam“. Vreme će pokazati da i je liberalna demokratija vrhunac i ujedno kraj, a činjenica je da se potrošačka kultura davno etablirala. Što se tiče malog čoveka u velikom supermarketu želja i mogućnosti, on i dalje ostaje tema književnosti. Ako se u ovdašnjoj književnoj proizvodnji mali čovek nađe razočaran zbog neostvarenih želja, nadam se da će ga neki naš pisac najzad osloboditi večite nadmenosti, smrknutosti i smrtne ozbiljnosti i pomoći mu sa malo humora. Valjda je neko i nasmejan, pa šta sad? Svet je inače zaista divan, naravno za hrabre i pametne. Pogubno je mistifikovati stvaranje kao mučan proces, pa još i da je gospodin umetnik i nesrećan. Kako Bakić nije mazohista, stvaranje za njega jeste radost.
            U knjizi Ilije Bakića „Koren ključa, naličje ravnodnevice“ mreža organizma upinje se da ostvaruje komunikaciju. Upravo je obeležje komunikacije ono po čemu razlikujemo životno i neživotno. Kako će se razmenjivati poruke mase kreatura, zavisi od njihovog misaonog života. Sposobnosti ekodiranja i dekodiranja su međuzavisne. Besmislena je sposobnost razumevanja signala, ako nema ko da ga pošalje. Bakić je poslao svoj signal čitaocu.


(„Nedeljni dnevnik“ br. 184, 1998.)
top