POUKE HUMANOSTI

Zemljotres koji je zadesio područje Kraljeva, kao i svaki veliki i nenadani događaj, suočio nas je sa mnogim pitanjima, dilemama i iskušenjima. Ponajpre nam je, hteli to ili ne, ponovo stavljeno do znanja da nismo vladari prostora na kome se rađamo i živimo. Priroda je  demonstrirala koliko su naši životi i civilizacija krhki i u vlasti Elemenata, da smo sićušni na ovoj kuglici izgubljenoj u Svemiru i da bi nam bilo bolje da to nikada ne zaboravimo. No, ljudi su zavedeni sjajem samoljubivih iluzija pa lako previđaju bitne činjenice. A kada im se obznani ono veće i moćnije, shvataju, na onaj teži način, sopstvenu sićušnost. Tada, opet, zaslepljeni nesrećom, reaguju preterano i na nešto što do tada nisu zapažali. Zato su posledice pada malenog kamena u atmosferu (tzv. bolida) bile neumerene i bizarne – od straha da je u pitanju najava novih pomeranja tla do onih još ’slobodnijih’ da je reč o predznaku novih nesreća. U stvari, na površinu su izronili civilizacijom prekriveni ali nikada izbrisani slojevi kolektivnog praiskustva koje nalaže da valja biti oprezan sa Prirodom, treba je poštovati i plašiti je se jer ljudi žive u njenom krilu samo zato što ona to dozvoljava i trpi – a svakom strpljenju ima kraja.
            I dok je lekcija iz umerenosti spram Prirode nešto što smo morali da istrpimo jer nas prevazilazi kao vrstu, ostale lekcije svakako nismo trebali da ponovimo jer nisu nove i jer se tiču nas kao zajednice, društva i države. A ime osnovne pouke je – humanost, odnosno pitanje jesmo li ili nismo humani, jesmo li spremni pomoći drugima u nevolji? Setimo se da, pre samo par godina, kada je ogromni cunami odneo stotine hiljada života, većina nas-naših sunarodnika nije bila spremna da pomogne navodeći kako živimo loše, kako nemamo dovoljni ni za sebe, kako nama niko nije pomogao kad nam je trebalo... Izjave stručnjaka takođe su nedostatak elementarne humanosti objašnjavale decenijom loših vremena koja su nas ogrubela i svela na bića koja ne dižu pogled sa sopstvene, neizvesne egzistencije. Danas, međutim, pomoć postradalima stalno pristiže i od običnih, svakodnevnih pojedinaca. Jeste to pomoć pripadnicima sopstvenog naroda, koji nam je bliži nego ljudi s druge strane planete, ali takva pomoć pokazuje da nismo ’srca kamenoga’. Prilike ni danas nisu nimalo ’cvetne’, vremena su ’smutna’ ali još ima duše u izgladnelim narodnim masama.
            Koliko, pak, ima duše u državi i bankama – otvoreno je pitanje. Zar je trebalo da Saša Janković, zaštitnik građana, upozori-apeluje-moli banke da ne naplaćuju proviziju prilikom uplata pomoći na žiro-račun za postradale u zemljotresu? Istini za volju neke banke su samoinicijativno odustale od naplate provizija i pre poziva ali većini je morala biti skrenuta pažnja na taj (upotrebimo najblaži mogući izraz) propust. Banke su reagovale odmah i ukinule proviziju ali ostaje dilema – šta bi se desilo da ih niko nije opomenuo? Najverovatnije bi radile  po starom, bez ikakve griže savesti jer kapital kategoriju humanosti ne poznaje niti je priznaje. Posebno ne kapital koji ’radi’ u poludivljim zemljama, na obodima civilizacija – a zemlja Srbija ’uživa’ taj tretman pošto je država visokog rizika po pitanju očuvanja kapitala i njegovog profita. Naravno, za banke postoji i formalno opravdanje– procedure koje, čak i ako poznaju kategorije pomoć/humanost, traže mnogo ’papirologije’ da bi ’opravdale’ takvo postupanje. Isti je slučaj sa državnim porezima koji prate SMS poruke iako su one oblik pomoći postradalima. Država kao da ne priznaje ovakve namere odnosno nije voljna da popusti u takvim slučajevima. Zakon o tzv. PDV-u istina predviđa da su od naplate ovog poreza oslobođeni svi koji prosleđuju humanitarnu pomoć ali firme/jedinke koje daju donacije na njih plaćaju PDV. Kako bi se to reklo – ko ne plati na mostu platiće na ćupriji. I ovde važi pitanje - da je neko nije opomenuo, da li bi se država setila da ne naplaćuje porez? Administracija će svakako reagovati ali to je spor mehanizam i desiće se (u ovom slučaju, očito, umesto pre) kasnije. Optimisti bi na to rekli – bolje ikad nego nikad. I to je, valjda, nekaka uteha.
U literarnim svetovima (kao i onim realnim) plamti, manje ili više skrivena, borba između polova; rat traje vekovima (a kad će mu doći kraj - ’ne znamo’) a pomaci na bojnom polju su itekako vidljivi: primera radi, odavno su za nama vremena u kojima je bilo nezamislivo da žene uopšte pišu i objavljuju, tek nešto bliža su vremena u kojima je spisateljicama ’dozvoljeno’ da izađu iz zabrana sentimentalnuh tema. A nema ni stotinjak godina od kako su žene na velika vrata ušle u svet krimića, literarnog žanra koji se, zbog tema kojima se bavio (zločinima i istragama krivaca), a priori smatrao muškim; kao kuriozum je ostala zabeležena izjava jednog od ’poznavalaca’ koji je povodom prvih pojava žena autora krimića izjavio da one ne mogu pisati takve priče jer ženski um jednostavno nije sposoban da analizira i izvlači pravilne zaključke pošto uopšte ne funkcioniše na taj način! Pokoravajući se opštem mišljenju neke spisateljice objavljivale su, tokom 1920-tih, pod muškim imenom - tako je poznati Entoni Gilbert, tvorac za ono vreme apartnog neuglađenog advokata-detektiva Artura Kruka, u stvari Lusi Beatrisa Maleson (1988-1973). Ne obazirući se na svoje navodne nesposobnosti dve značajne autorice ipak su počele, tokom 1920-tih, da objavljuju krimiće pod svojim imenom, postale čitane i popularne te ušle u istoriju žanra ali i sveopšte popularne kulture Zapada. Prva je dugovečna kraljica krimića Agata Kristi (1890-1976), jedan od najtiražnijih pisaca svih vremena, a druga Doroti Li Sejers (1893-1957). Agata Kristi je stvorila ekstravagantnog detektiva Herkula Poaroa i bakicu-detektivku mis Marpl koji su i danas ’živi’ i imaju svoju publiku; njeni zapleti-zločini i ingeniozna rešenja koja se redovno otkrivaju pred okupljenim osumnjičenima i danas drže pažnju čitalaca. Kristijeva je krimiće gradila kao složene slagalice; za te potrebe sterilisala je sam čin ubistva (izbacujući ružne detalje) i izmislila svet engleskih sela punih bizarnih ljudi. Artificijelni svet traži i posebnog junaka - sitničavog osobenjaka sa nesvakidašnjim navikama i sposobnostima. No, dok heroji Agate Kristi, zahvaljući njenoj umešnosti i osećaju za meru, poseduju potrebnu živost, lord Piter Vimzi koga je stvorila Li Sejers, u svojim poslednjim avanturama pretvorio se u sopstvenu karikaturu.
            Godine od početka 1920-tih do kraja 1930-tih smatraju se zlatnim godinama britanskog (ali i svetskog) ženskog krimića u kojima su imenovane i četiri ’kraljice krimića’ - Agata Kristi i Doroti Li Sejers te (sada već jedva upamćene) Merdžeri Alingham i Ngaio Marš (sa Novog Zelanda). Pomenute spisateljice, naravno, nisu bile jedine ’na tržištu’, ali danas su mnoge autorice (nezasluženo) anonimne - setimo se Patricije Ventvort čija junakinja mis Silver ’liči’ na mis Marpl.
            Drugi svetski rat i decenija posle njega vreme su pojavljivanja sve većeg broja žena koje pišu krimiće. Možda je najzanimljivija Margaret Milar (1915-1994),  zapažena po stvaranju besprekornih psiholoških portreta, razvijanju žanrovske forme i čestoj subverziji etabliranih moralističkih obrazaca. Filis Doroti Džejms (1920), u literaturi poznata kao P.D. Džejms, pojavljuje se početkom 1960-tih; njen detektiv (i pesnik) Adam Delgliš, pripadnik Novog Skotland Jarda, više se bori sa pravosudnom i zdravstvenom birokratijom nego sa lošim momcima; drugi junak P. D. Džejmsa je Kordelija Grej, otresita mlada žena koja nasleđuje detektivsku agenciju i nastavlja posao. Amanda Kros (pseudonim Kerolin Gold Heilbrun, 1926) vodi svoju junakinju, detektivku Kejt Fensler, kroz tmurno naličje Njujorka. Od podžanra zvanog ’ko je uradio’ (počinio zločin), interesovanja spisateljica u 1960-tim i 1970-tim sve češće su u sferama psihološkog krimića ili policijske istrage a, sledeći aktuelna društvena previranja, mnoge autorke pišu sa pozicija otvorenog i beskompromisnog feminizma. Rut Rendal (1930) piše romane o policijskim istragama ali i mračne psiho trilere. Simpatična je i bakica Emili Polifaks koja je rešila da u 60-toj postane detektivka i špijunka, a sve pod perom Doroti Gilman (1923). Patriša Hajsmit (1921-1995) je dugo bila sinonim za uzbudljivi, mračni psihološki triler u kome često nema pozitivnog razrešenja. Sju Grafton (1940) je najpoznatija po svojoj ’abecednoj seriji’ romana (naslovi romana počinju slovom abecede npr. „A kao alibi“; za sada je objavljen 21 roman) a njena junakinja Kinslej Milhon jedna je od najpoznatijih ’tvrdih detektivki’ savremenog krimića. Njena koleginica u opasnom i prljavom poslu otkrivanja kriminala u visokim društvenim/političkim/biznis krugovima je V. I. Varšavski, koju se stvorila Sara Paretski (1947). Ipak, one su tek ’druga generacija’ tvrdih detektivki obzirom da su krajem 1970-tih i početkom 1980-tih, ’učile’ posao od Šeron MekKon (autorke Marše Maler, 1944) i Ane Li (iz pera Lize Kodi, 1944). Poseban je slučaj Stefani Plum, potekle iz pera Dženet Evanovič (1943),  koja je, ni manje ni više, nego lovkinja na ucenjene glave! Rut Dadli Emis (1954) pomalo apartno (spram svojih angažovanih koleginica) piše sofisticirane krimiće u kojima zločine rešavaju Robert Amis i baronica Trutbek.
            Poslednijh decenija nekolicina autorki specijalizovala se za određene teme/podžanrove (bilo zato što najbolje poznaju pojedine oblasti bilo zato što izdavači takve sadržaje od njih traže);  Liza Skotolajn (1955) piše tzv ’pravničke trilere’ dok je sinonim za trenutno kurentni ’forenzički triler’ Patriša Kornvel (1956) (mada se autorka ne libi ni drugih provokativnih tema); na forenzičkom tragu je i Keti Reičs (1950), njena junakinja Temperans ’Temp’ Brenan je forenzički antropolog. Sve pomenute i nepomenute autorke objavile su, kako to nalažu pravila zapadnjačkog best-seler izdavačkog sistema, najmanje po par desetaka (manje ili više uspelih) romana/priča, sveukupno dokazujući kako ženska ruka jednako uspešno, a neretko i bolje od muške, može da ispisuje priče o ružnim stranama ljudskog roda. No, autorice krimića nisu specijalitet samo Zapadne literature; kao retke ali značajne primere uspešnih autorki ovog žanra pomenimo ruskinju Aleksandru Marinjinu (1957) koja je napisala 30 krimi romana koji se dešavaju u savremenoj Rusiji, objavljenih u preko 17 miliona primeraka i prevedenih na 20 jezika. Konačno, kao naš doprinos temi, pomenimo Mirjanu Đurđević čija prljava inspektorka Harijeta uspešno istražuje zločine na ovdašnjim tranzicionim prostorima i ni po čemu ne zaostaje za belosvetskim koleginicama-detektivkama.
„Zaklela se zemlja raju da se sve tajne znaju“  kaže naš narod. I tako je uvek bilo - istina o nečemu ili nekome saznala bi se pre ili kasnije. Međutim, ako je u pitanju kakav bitan događaj ili ličnost to saznanje se, najčešće, dešavalo kasnije, kad je prekasno za ma kakvu efikasnu reakciju kojom bi se popravile stvari. Čak su i standardizovani principi otvaranja važnih državnih dokumenata, posle 50 ili 70 godina od njihovog nastanka, smišljeni da se onemogući bilo kakva delotvorna akcija prema onoj staroj: šta je bilo - bilo je, i gotovo. Retki izuzeci od ovih pravila uglavnom su vezani za neinstitucionalizovana delovanja – setimo se afere Votergejt. Iza svih skrivanja i zabrana, u stvari, stoji samo jedan stav – običan svet ne sme da sazna ko im je krojio živote jer ti ’važni ljudi’ nisu sjajni/dobri/pametni/plemeniti kakvima vole da se predstavljaju; oni nisu supermeni već su kolebljivi i srebroljubivi i grešni ali to ne vole da se vidi. Rečju, ne bi da neko vikne ’car je golišav!’ Otud krunisane glave, političari, biznismeni i ostale važne ’face’ ili  izbegavaju javnost ili kontrolišu podatke koji se o njima obelodanjuju. S druge strane, u doba kompjuterskih komunikacija sve je teže dozirati informacije i njihove puteve. Primer ’curenja’ podataka koji nisu za svačije oči a sada su dostupni na jedan ’klik’ upravo je globalna tema dana:  sajt ’Vikiliks’ pustio je na slobodu raznorazne diplomatske spise američkih poslanstava iz zemalja širom sveta. A pošto nije tajna da je SAD najmoćnija/najdemokratskija/najbolja zemlja koja kroji kapu ostatku sveta, interesovanje za njene brljotine uvek je veliko. To što su nepozvane osobe imale prilike da vide  mnogima se nije dopalo: tu su oni koji su ’diplomatska’ mišljenja izrekli, oni o koja je bilo reč, a ne treba zanemariti i preostale koji još nisu došli u vidokrug diplomata. Uvaženi predstavnici SAD pokazali su se kao persone vrlo bogatog rečnika koji, međutim, pre dolikuje ulici nego salonima i konferencijskim salama. ’Objekti’ stručnih opservacija definitivno nisu oduševljeni  tolikom ’iskrenošću’ (naravno, mnogi neće imati petlju da svoje neslaganje glasno iskažu). Kako god bilo, sada je i nevernim Tomama jasno da diplomatija nije sinonim za lepe manire i profinjenost jer politika je prljava rabota u kojoj nema suptilnosti ali ima golih interesa, pretnji, sile, ucena, psovanja i prostakluka. Naravno, ni svet nije idealno mesto, pa se najmoćniji ne trude da ga poboljšaju već gledaju da i nadalje ostanu bogati i jaki na štetu drugih. Sličan se zaključak mogao izvući iz dokumenata o ratu u Avganistanu koje je Vikiliks ranije ove godine objavio a u kojima se vidi da u stvarnosti nije mnogo ostalo od velikih ideala zbog kojih je rat, navodno, započet. Pouka ovih priča očigledna je – nemojte imati iluzija da će velika sila, ako joj se to ne isplati, brinuti o vama; takođe znajte da će vas pustiti niz vodu čim joj ne budete trebali.
Pouka za super državu je drugačija – sistem zaštite službenih tajni ’bušan’ je i kvari joj ugled, kalja lik i delo, odnosno krnji pravednički imidž a to se ipak ne sme dozvoliti. Zato su najavljene provere i potere, od onemogućavanja rada ’Vikiliksa’ do istraživanja izdajnika u sopstvenim redovima. No, znano je, ako ima kupaca biće i ljudi voljnih da tajne prodaju ’za šaku dolara/eura’. Danas je posao prodaje tajni bitno olakšan - za to je dovoljno kupcu predati, umesto hrpe papira, majušnu fleš memoriju ili mu poslati elektronsko pismo.
Međutim, ne bismo trebali biti previše naivni. Zapitajmo se koji je doseg tekućeg skandala. Odgovor je – trenutan. Široke mase vrlo brzo će naći novu zanimaciju i zaboraviti trenutnu državnu blamažu, očarane sledećim senzacijama dovoljno šarenim da im zasene skučene vidike. ’Posmatranim’ političarima koji se ljute biće data ponuda koju ne mogu da odbiju ili na sledećim ’demokratskim i fer’ izborima neće proći, pa će njihovo mesto zauzeti novi, kooperativni likovi. A ako je sve tako ’benigno’ čemu larma, pitamo se. Zbog sujete velikih, svakako ali - ima li još tajni iza ovih koje su nam otkrivene?  Da li je reč o taktičkom skretanju pažnje na male stvari dok se iza brega valjaju mnogo veće i mračnije tajne koje baš niko ne sme da vidi? Hoće li, kad njih konačno otkrijemo, biti kasno za sve nas?
I, eto - desilo se - ostadosmo bez narodne vojske. Oružane snage se profesionalizuju i samo će dobrovoljci moći da stanu u stroj, pod slavne ratne zastave predaka. Šta reći?
            Nema spora sa svim matematikama i računicama koje dokazuju da će novo rešenje biti jeftinije a efikasnije. Nema diskusije ni sa argumentima koji tvrde da moderni vojnik mora biti visoko obučen i istreniran a to se postiže samo dugogodišnjim radom. S jedne strane stoji racionalna argumentacija ali šta ona vredi narodu koji je nebeski i kome je ludilo odavno dijagnostikovano? Ali (to famozno ali) da li je bilo ko u najvišim vrhovima vlasti (gde je vazduh proređen i vrtoglavica redovna pojava) razmišljao o posledicama takve odluke na široki narodni život? Koliko će nepostojanje narodne vojske uticati na i onako poljuljani nacionalni ponos? Šta je sa svetlim tradicijama? Sa svim pravednim i odbrambenim ratovima koje smo vodili i pobeđivali (dobro, možda se u prošlih par ratova i nismo proslavili ali zar je to razlog da se odustaje)? Šta ćemo sa svim pripovestima o dedovima i pradedovima koji su na juriš i bajonet, gladni i bosi, proterivali okupatore? To su bili naši preci čije slike imamo i možemo ponosno pokazivati gostima. Sada će tu povlasticu imati samo retki a šta će ostali da rade, čime da se pohvale? Konačno, smemo li se odricati predrasuda o samima sebi? Svi mi znamo da su na ovom svetu (i šire) Srbi (između ostalog) najpametniji, najtalentovaniji, najlepši, najbolji ljubavnici i najžešći vojnici. Pa, ako je tako - a jeste - smemo li se odricati dela svoj nacionalnog identiteta? U ime čega, zar tamo neke ekonomije? Otkad su to Srbi racionalni (jesu pametni ali to ih ne obavezuje da budu racionalni) pa rade ono što se isplati ili manje košta? Previše je ’jakih’ pitanja a nimalo zadovoljavajućih odgovora.
            Setimo se, na primer, one od naroda usvojene da ’boj ne bije svijetlo oružje nego srce u junaka’. Da li su naši stari bili u zabludi? Ispada da moderni ratnik opremljen svim tehno spravicama i ne mora da ima srca i kuraži. Nadalje, koliko će taj tehnologizovani soldat biti ’svoj na svome’? Narodna vojska ima, govorila je stara vojna doktrina, duboko uporište u narodu iz koga je potekla, koji je voli i poštuje kao svoju i pomaže joj kad zagusti. Vojnik profesionalac nije čovek iz našeg sela ili kvarta-kraja već neko ko nosi uniformu a koga niko ne zna. Hoće li domaćin hteti da pomogne neznanom vojniku ako i sam nema svojte u vojsci, koja negde u zemlji Srbiji čuči u rovu i kome će tamošnji patriota da pomogne? Ako se poremeti ta ravnoteža hoće li vojska i dalje biti ’naša’?
            Setimo se, nadalje, i narodne da ’žene rađaju decu a muškarci idu u vojsku’. Uz nju ide i ona ’rado Srbin ide u vojnike - dvojica ga vuku a trojica tuku’ ali da li je to argument za ukidanje vojne obaveze? Nikako. Otpor je stvar folklora. Kako bi to izgledalo da se Srbin ne protivi i inati? Taj i ne bi bio pravi narodni čovek. On svakako hoće u vojsku ali ne kada mu narede nego kad to njemu navrne. A šta će biti sa onom narodno-vojničkom ’mašino, pusti paru jače da ne vidim kako draga plače’? Dovoljno je teško bilo to što je železnica propala a generacije regruta išle u vojsku autobusima - no, pesma se ipak održala ali sada je definitivno ’odsvirala’.
            I, konačno ali ne poslednje već najvažnije - o čemu će muškarci pričati između sebe kad zasednu negde? Repertoar muških razgovora, bili oni znanci ili slučajni saputnici, ograničen je: švaleracija, automobili, sport (sve manje), politika i - vojska. Kakvi su to razgovori bez evociranja uspomena na sve što se preturilo preko glave u tamo nekim kasarnama i na manevrima, o sjajnim drugarima i zadrtim oficirima, o zimama, kišama i vrućinama koje su ih tukle, o usiljenim marševima, o strojevom koraku, o vakcinama posle kojih je svako mogao (bez posledica) da jede kamenje, o velikim i malim zvrčkama i smisalicama, o pijanstvima, redovnim i nagradnim odsustvima itd itd? Vojska je muškarce naučila stvarima koje oni nisu ni sanjali da umeju (čak i da se sami brinu o sebi, da nameštaju krevet i spremaju prostor u kome žive); naravno, kad su se vratili iz vojske momci su sve to prestali da praktikuju i te dužnosti delegirali svojim suprugama - ali fakat je da oni to znaju pa nema potrebe da se potvrđuju. Svaki bivši vojnik može punog srca da kaže kako su ga u vojsci ’bili i mučili’ ali da je sve izdržao. Sećanja na vojsku su dragocenost muškarca, bio on star ili mlad. I sada je neko rešio da buduće generacije liši tog blaga, da ubije sve lepe sate druženja uz sećanja na mladost? Zašto? Zar trebamo da postanemo nacija mlakonja? Možda racionalnost ima svoju vrednost ali uspomene iz vojske su - neprocenjive. Mislite o tome.
top