KUDA I KAKO BEZ NARODNE VOJSKE?

I, eto - desilo se - ostadosmo bez narodne vojske. Oružane snage se profesionalizuju i samo će dobrovoljci moći da stanu u stroj, pod slavne ratne zastave predaka. Šta reći?
            Nema spora sa svim matematikama i računicama koje dokazuju da će novo rešenje biti jeftinije a efikasnije. Nema diskusije ni sa argumentima koji tvrde da moderni vojnik mora biti visoko obučen i istreniran a to se postiže samo dugogodišnjim radom. S jedne strane stoji racionalna argumentacija ali šta ona vredi narodu koji je nebeski i kome je ludilo odavno dijagnostikovano? Ali (to famozno ali) da li je bilo ko u najvišim vrhovima vlasti (gde je vazduh proređen i vrtoglavica redovna pojava) razmišljao o posledicama takve odluke na široki narodni život? Koliko će nepostojanje narodne vojske uticati na i onako poljuljani nacionalni ponos? Šta je sa svetlim tradicijama? Sa svim pravednim i odbrambenim ratovima koje smo vodili i pobeđivali (dobro, možda se u prošlih par ratova i nismo proslavili ali zar je to razlog da se odustaje)? Šta ćemo sa svim pripovestima o dedovima i pradedovima koji su na juriš i bajonet, gladni i bosi, proterivali okupatore? To su bili naši preci čije slike imamo i možemo ponosno pokazivati gostima. Sada će tu povlasticu imati samo retki a šta će ostali da rade, čime da se pohvale? Konačno, smemo li se odricati predrasuda o samima sebi? Svi mi znamo da su na ovom svetu (i šire) Srbi (između ostalog) najpametniji, najtalentovaniji, najlepši, najbolji ljubavnici i najžešći vojnici. Pa, ako je tako - a jeste - smemo li se odricati dela svoj nacionalnog identiteta? U ime čega, zar tamo neke ekonomije? Otkad su to Srbi racionalni (jesu pametni ali to ih ne obavezuje da budu racionalni) pa rade ono što se isplati ili manje košta? Previše je ’jakih’ pitanja a nimalo zadovoljavajućih odgovora.
            Setimo se, na primer, one od naroda usvojene da ’boj ne bije svijetlo oružje nego srce u junaka’. Da li su naši stari bili u zabludi? Ispada da moderni ratnik opremljen svim tehno spravicama i ne mora da ima srca i kuraži. Nadalje, koliko će taj tehnologizovani soldat biti ’svoj na svome’? Narodna vojska ima, govorila je stara vojna doktrina, duboko uporište u narodu iz koga je potekla, koji je voli i poštuje kao svoju i pomaže joj kad zagusti. Vojnik profesionalac nije čovek iz našeg sela ili kvarta-kraja već neko ko nosi uniformu a koga niko ne zna. Hoće li domaćin hteti da pomogne neznanom vojniku ako i sam nema svojte u vojsci, koja negde u zemlji Srbiji čuči u rovu i kome će tamošnji patriota da pomogne? Ako se poremeti ta ravnoteža hoće li vojska i dalje biti ’naša’?
            Setimo se, nadalje, i narodne da ’žene rađaju decu a muškarci idu u vojsku’. Uz nju ide i ona ’rado Srbin ide u vojnike - dvojica ga vuku a trojica tuku’ ali da li je to argument za ukidanje vojne obaveze? Nikako. Otpor je stvar folklora. Kako bi to izgledalo da se Srbin ne protivi i inati? Taj i ne bi bio pravi narodni čovek. On svakako hoće u vojsku ali ne kada mu narede nego kad to njemu navrne. A šta će biti sa onom narodno-vojničkom ’mašino, pusti paru jače da ne vidim kako draga plače’? Dovoljno je teško bilo to što je železnica propala a generacije regruta išle u vojsku autobusima - no, pesma se ipak održala ali sada je definitivno ’odsvirala’.
            I, konačno ali ne poslednje već najvažnije - o čemu će muškarci pričati između sebe kad zasednu negde? Repertoar muških razgovora, bili oni znanci ili slučajni saputnici, ograničen je: švaleracija, automobili, sport (sve manje), politika i - vojska. Kakvi su to razgovori bez evociranja uspomena na sve što se preturilo preko glave u tamo nekim kasarnama i na manevrima, o sjajnim drugarima i zadrtim oficirima, o zimama, kišama i vrućinama koje su ih tukle, o usiljenim marševima, o strojevom koraku, o vakcinama posle kojih je svako mogao (bez posledica) da jede kamenje, o velikim i malim zvrčkama i smisalicama, o pijanstvima, redovnim i nagradnim odsustvima itd itd? Vojska je muškarce naučila stvarima koje oni nisu ni sanjali da umeju (čak i da se sami brinu o sebi, da nameštaju krevet i spremaju prostor u kome žive); naravno, kad su se vratili iz vojske momci su sve to prestali da praktikuju i te dužnosti delegirali svojim suprugama - ali fakat je da oni to znaju pa nema potrebe da se potvrđuju. Svaki bivši vojnik može punog srca da kaže kako su ga u vojsci ’bili i mučili’ ali da je sve izdržao. Sećanja na vojsku su dragocenost muškarca, bio on star ili mlad. I sada je neko rešio da buduće generacije liši tog blaga, da ubije sve lepe sate druženja uz sećanja na mladost? Zašto? Zar trebamo da postanemo nacija mlakonja? Možda racionalnost ima svoju vrednost ali uspomene iz vojske su - neprocenjive. Mislite o tome.

0 komentara:

Постави коментар

top