Strip je isprva zamišljen kao novi oblik industrijske zabave za široku publiku i kao takav je i realizovan uz pomoć „prigodnih“ sadržaja-priča i crteža. Nikakve ekstravagancije nalik umetnosti nisu bile poželjne pa su u tom smislu i usmeravani autori-izvođaći strip radova. No, jedinstveni spoj crteža i reči u kontinuiranom toku mamio je ambicioznije autore da se okušaju i van zadatih standarda. Osvajanje novih strip horizonata i sloboda bio je (i jeste) proces koji je umnogome nepredvidiv i zavisi bilo od pojedinaca jakog stvaralačkog integriteta i uticaja bilo od manjih ili većih grupa često generacijski bliskih autora. Nemali uticaj na promene imala je pojava takozvanih „one shot“ stripova - dakle stripova koji se stvaraju u samo jednoj priči, bez osmišljavanja serijala i mnoštva nastavaka; ova novina je bitno doprinela i formiranju kategorije „grafičke novele“ kao dela koje nije obavezno i najčešće ne pristaje na standarde komercijalnog stripa, od tematskih i crtačkih do onih vezanih za standardizovanje dužina epizode i albuma. Tako je u poslednjim decenijama XX veka 9. umetnost raširila lepezu svojih dometa u rasponu od sindikalno-korporacijskog preko alternativnog i andergraud do autorskog stripa. Čak i u tom krajnje šarolikom okruženju neretko se dešava da neko ostvarenje prijatno iznenadi pa čak i zapanji znatiželjnog čitaoca. Jedno od takvih dela je i album-grafička novela „Od signala do šuma“ za koji je proslavljeni žanrovski pisac Nil Gejmen pisao priču-scenario a Dejv Mekin joj podario izuzetan vizielni lik.
            Saradnja dvojice talentovanih umetnika sklonih iskušavanju okvira i krajnjih granica umetničkih formi i žanrova (odnosno njihovom ustrajnom prevažilaženju) započela je kratkim stripovima publikovanim u raznim alternativnim magazinima. Kako su se rezultati zajedničkog rada pokazali uspešnim i ambicije autora su rasle pa je u engleskom magazinu „Lice“ započeto objavljivanje nastavaka stripa „Od signala do šuma“ dugog gotovo 70 tabli. Već 1992. strip je odštampan kao album da bi, posle nekoliko izdanja, 2007.g. album-grafička novela bio obnovljen i dopunjen sa tri kratka stripa (kao uvod) odnosno svojevrsnim epilogom koji zaključuje „Od signala do šuma“. U ovom obliku knjiga stiže i do nas u izdanju  agilnog „Darkwooda“, 2012.g.
            Osnovna priča „Od signala...“ nije ni malo standardno stripovska: filmski reditelj saznaje da ima uznapredovali tumor i da mu ne preostaje više od nekoliko meseci života. On odbija da se leči, prekida kontakte sa prijateljima i povlači se u samoću. Suočen sa saznanjem o skorom kraju on, kako je to i do sada radio, zamišlja kako će izgledati njegov novi film koji neće imati vremena da snimi. Filmska priča dešava se 31. decembra 999. godine kada se svi seljani (čak i osuđenici) malog mesta u srednjoj Evropi, ostavivši kuće i imanja, penju na vrh brda da tamo sačekaju apokalipsu sveta u kome žive. Dve pripovedne linije, obe vezane za iščekivanje kraja, prepliću se a paralele između njih intrigantne su i neretko zapanjujuće. Režiser shvata da mora da zapisuje svoje zamisli i tako nastaje scenario „Apokatastaza“ koji će ostaviti svojoj prijateljici, filmskom producentu. Seljani koji iščekuju smak sveta poučeni hrušćanskim učenjem pokušavaju (ne previše uspešno) da osmisle, racionalizuju ono za šta su sigurni da će ih zadesiti. No, uprkos strahu od prikazanja četiri jahača apokalipse svet nije nestao, te noći niko nije umro - ali je, posle kratkotrajnog ublažavanja bolova, skončao režiser koga pronalazi komšija sa gornjeg sprata.

           Svojevrsni epilog priče, imenovan kao „Milenijum“, prati dešavanja nakom režiserove smrti, tišinu i zaborav posle kojih sledi podizanje interesovanja za njegova dela, retrospektive i kritička tumačenja koja su, kako producentkinja s gorčinom konstatuje, nevešta i pojednostavljena pa izneveravaju ono što je režiser stvarao. Bolest njene majke uverava je, da je, u jednom trenutku, uprkos svim lekovima i terapijama, smrt lakša i dostojanstvenija od življenja po svaku cenu.
            „Od signala do šuma“ svakako nije zabavna i vesela priča već seriozan pokušaj da se sagledaju krucijalne teme bolesti i smrti, ličnog i kolektivnog suočavanja sa takvom neminovnošću i da se u tom kontekstu odredi mesto čovekovog stvaralaštva kao načina da se prevaziđe sopstveni nestanak. Vizuelno oblikovanje tih dilema izvedeno je krajnje netipičnim strip sredstvima. Uz kolorne crteže, koji nisu ni stripovski koncipirani ni izvedeni, Mekin je ukomponovao fotografije koje je bojio ili od njih pravio kolaže. Kompozicije tabli nose jasne otiske Vorholovskih pop art manira (kombinovanje fotografija istog formata) uz „prisvajanje“ nekih nadrealističkih obrazaca ali i onih iz savremene masovne potrošačke kulture (plakati). Svojevrsna dopuna (ali i kontrapunkt) ovih zahvata su interludijumi između poglavlja u kojima se nižu naizgled nasumični-haotični tekstovi i ilustracije. Zbog ovakvo kondenzovanog i utiscima bogatog doživljaja sadržaj „Od signala...“ je teško paralelno pratiti odnosno nužno je vraćati se i iznova ili čitati ili razgledati table-slike a u svakom od tih sledećih uvida otkrivaju se nove pojedinosti i značenja.
            U konačnom sagledavanju „Od signala do šuma“ se otkriva kao izuzetno delo visokih umetničkim ambicija i dometa koje se sticajem srećnih okolnosti „izvedeno“ u stripu što nije nikakva mana već upravo prednost jer su nadahnuti umetnici u potpunosti iskoristili sve mogućnosti ove forme.

            („Dnevnik“, 2017.)
Rip Kirbi, “prvi savremeni detektiv” (kako stoji na prvoj stranici svakog toma njegovih sabranih epizoda koje originalno objavljuje King Features Syndicate a kod nas Čarobna knjiga), ima dva “oca”: Aleksa Rejmonda (1909-1956), koji ga je kreirao kao svoj povratak stripu nakon vojne demobilizacije 1946. godine, i Džona Prentisa (1920-1999) koji je nasledio Rejmonda i stvarao Kirbijeve avanture više od četiri decenije. Ako je Rejmondova zasluga u osmišljavanju, za tadašnje prilike, krajnje neobičnog privatnog detektiva (sa naočarima, pijaniste, džentlmena sa besprekornim manirima spremnog da igra i “grube igre”)  i zauzimanju zapaženog mesta na sceni američkog novinskog stripa, koje je potrajalo samo 10 godina i 36 epizoda, Prentisu se ne može poreći da je razvijao i nadograđivao lik tako da postane dugovečni klasik stripa. Tokom trajanja “Prentisove ere” u, ni manje ni više nego 161 epizodi, Kirbijevo odstupanje od dotadašnjih obrazaca krimića je definitivno prihvaćeno a potom je tretiran kao prepoznatljiva, proverena vrednost koja odoleva raznim, kraćim ili dugotrajnijim ali uvek prolaznim, žanrovskim modama. Rejmondovo odbijanje da Kirbi bude samo salonski, intelektualni detektiv ali i samo tvrdo kuvani detektiv koji “hvata na snagu” pokazalo se kao dobra odluka kojoj je Prentis neprestano dokazivao vitalnost.
            Sedmi tom sabranih Kirbijevih avantura sadrži sedam epizoda originalno objavljenih u novinskim kaiševima od 3.11.1958. do 19.11.1960. godine. U te dve godine Kirbi je najmanje boravio u Njujorku jer su ga poslovi vodili na razne strane, od pustih gradova-duhova sa Divljeg zapada do toplih mora i bajkolih ostrva, egipatskih pustinja ili nepoznatog zamka prepunog ukradenih umetničkih dela. Na šarmantnog detektiva su nasrtale znane i neznane lepotice a mnoge su ostale ucveljene shvatajući da neće za sebe zadobiti ovog poželjnog kavalira. Jedna će lepotica, međutim, stradati jer nije prihvatila Ripovu pomoć (“Ostrvo ucenjivača”); no, zato će razmažena bogatašica (“Fortunine ludorije”) zahvaljujući Ripovoj brizi shvatiti da život izvan tatine zaštite nije ni malo lak. Konačno, dve će se lepotica sumnjivih namera boriti za Ripovu naklonost (“Kapetan Dum i prevaranti”). Stalna Ripova devojka, manekenka Hani, pojaviće se samo jednom i to ne da bi bila izvor probleme (kako je uobičajeno) već da pomogne u oslobađanju Dezmonda optužbe za ubistvo koje, naravno, nije počinio (“Ubistvene šibice”). S druge strane, Rip se, između borbi sa piratima ili snagatorima (kakav je Džej-Džej “Šibica”) ponovo susreo sa svojim večitim neprijateljem, surovim Menglerom (“Mengler i devojka”) i navaljalac se opet našao iza rešetaka (verovatno ne zadugo jer ga te prepreke nikada nisu mogle trajno zaustaviti i smiriti). Egzotika dalekih azijskih mora pomalo će biti oskrnavljena tendencioznim aluzijama na narodne pobune koje su ugrozile red i biznis ali je to bio patriotski danak “Hladnom ratu” i podgrevanje poželjnih predrasuda o nemirnim prostorima koji ugrožavaju kapitalističku demokratiju i slobodu. Propaganda je, očito, (kao i špijunaža, politički progoni i slične aktivnosti) rabota koju koriste svi sistemi bili oni tzv. “demokratski” ili tzv. “totalitarni”.
            Dve najzanimljivije epizode u ovom tomu svakako su “Utočište s blagom” o tajanstvenom, blaziranom bogatašu koji u svom zamku (na nepoznatom ostrvu u južnim morima) čuva mnoštvo umetničkih predmeta čiju krađu su plaćali njegovi preci i on; na žalost, priča o krađi u ime spasavanja ljudske baštine ne uspeva da se razvije već se razrešava trivijalnim obračunom sa slugama koje bi da se lako obogate. Ipak, ovo je zanimljivi, lako apokaliptički iskorak u odnosu na kriminalističke obrasce. Još je atraktivnija epizoda “Susret sa sudbinom” u kojoj je ta sudbina u stvari Doktor Sudbina, dijabolična pojava koja sebe doživljava kao reinkarnaciju graditelja piramide od pre 4.000 godina! Možda bi sve to bila fiksacija poremećene osobe da Sudbina ne zna za postojanje tajne odaje u piramidi o kojoj niko drugi nema nikakve predstave. Kako je to moguće ostaće neobjašnjeno jer Doktor Sudbina gine ali uveren u svoju novu reinkarnaciju! Nota misticizma (uz trun horor atmosfere) darovala je ovoj epizodi svežinu koja svakako prija i današnjim čitaocima.
            Prentisov crtež i kadriranje izuzetni su a na momente maestralni. Ako je na početku rada Prentis oponašao Rejmondov rad u ovim je epizodama sve očitije da on sigurnom rukom daje sopstveni pečat stripu razvijajući ga i nadograđujući. Šezdesetak godina koje dele ovo izdanje od originalnih objavljivanja potvrđuju da je Prentisov “Rip Kirbi” i dalje dopadljivo i uzbudljivo štivo.

(“Dnevnik”, 2017.)
Vilijem Gibson (1948) je živi klasik naučne fantastike zaslužan za poslednji (barem za sada) veliki (globalni) preokret u ovom žanru - za definitivno ustoličenje kiberpanka. Mada je ovaj podžanr imao svoje preteče, kakvi su Filip K. Dik ili Vilijem Barouz, odnosno brojne pisce „aktiviste“, kakvi su Brus Sterling, Majkl Svonvik, Pat Kadigan, Mark Leidlou i drugi, tek je objavljivanje romana „Neuromanser“ 1984.g. koji je osvojio sve najvažnije žanrovske nagrade, kiberpank uznelo pod reflektore pažnje šire javnosti. Mada su mu, kao i svakoj modi, predviđali brzu prolaznost, kiberpank je opstao i ugradio su u temelje kako naučne fantastike tako i opšte kulture kraja XX i prvih decenija XXI veka. Vizije budućnosti koje je kiberpank „otvorio“, ma koliko bile raznorodne u pojedinačnim pričama-romanima-filmovima-stripovima, vezuju se za nekoliko ikonografskih repera: postojanje dve realnosti, fizičke i virtuelne (koja se rađa, funkcioniše i širi u sadejstvu kompjuterskih Mreža), globalna vlast multinacionalnih kompanija i neoliberalnog kapitalizma koji podrazumeva i oligarhijsku, basnoslovno bogatu manjinu i nepregledne mase bednika, planetu Zemlju na rubu populacionog, urbano-ekološkog i energetskog kolapsa. U tom okruženju za mesto pod nesigurno suncem bore se mali kriminalci, marginalci, kiber-kauboji i mnoštvo sličnih besprizornika. Gruba i neretko brutalna „pankerska“ osećajnost bazirana na gubitničkoj vizuri - u potpunosti u skladu sa početnim premisama “pank” muzike kao glasa socijalnog bunta nezaposlenih, mladih Engleza u vreme vladavine čelične Margaret Tačer - nije nailazila na jednodušnu podršku kritike, čitalaca pa i kolega pisaca (koji su čak pokušavali da oforme pokret “humanista” koji se zalagao za manje crne poglede na budućnost) ali je, nesporno, bila korak napred u razvoju žanra.

            Tri decenije posle romana prvenca Gibson je, nakon trilogije romana koji se nominalno dešavaju u sadašnjosti (a ova je u mnogo čemu fantastična), objavio roman “Periferal”, “situiran” u budućnosti i to ne jednoj već čak dve. Prva “linija” udaljena je od nas-čitalaca približno dvadesetak godina a druga još sedamdesetak godina kasnije. U bližoj budućnosti srećemo “obične” mlade ljude u zabačenoj, ruralnoj Americi koja nudi malo mogućnosti za zaradu: osim državnih poslova (policija i slične službe) i sitnih delatnosti sve ostale rabote su u “sivoj zoni” piratisanja traženih roba 3D štampačima ili uslužnog igranja kompjuterskih igrica odnosno u “čistom” narko kriminalu. Siguran izvor prihoda je i prijava u vojnu službu za neki od mnogih ratova iz koga veterani izlaze ili kao penzioneri ili kao bogalji. Dalja budućnost naizgled je egzotičnija mada su u njoj opstali prepoznatljivi odnosi rivalstva, manipulisanja i spletkarenja moćnih potpomognuti uznapredovalom tehnologijom. No, kako će znatiželjni čitaoci saznati obe su budućnosti povezane i to direktno putem čudesnih kineskih kvantnih servera koji omogućavaju komunikaciju-razmenu informacija budućnosti sa prošlošću! Sve ovo je na tragu zakona Artura Klark koji tvrdi da se svaka dovoljno razvijena tehnologija ne razlikuje od magije. U ovom slučaju potomci iskorišćavaju svoje pretke na različite načine, od obavljanja rutinskih do ozbiljnijih rabota; svaki upliv u prošlost, pak, stvara posebnu granu u multiverzumu. Situacija će se unekoliko promenuti kada najamnik iz prošlosti prisustvuje ubistvu u budućnosti i o tome treba da zvanično svedoči (u toj budućnosti) tako što će “ući” u telo androida-periferala koji je na licu mesta (dakle, u budućnosti). Bizarnost zameštaljstva pojačava i saznanje da je dalja budućnost posledica “Džekpota” posebne spore apokalipse koja je (uz “pomoć” klimatskih promena, zagađenja, raznih epidemija) uništila preko 80% ljudske populacije a opstali su bogataši i moćnici svih vrsta (i stepena kriminalnosti). Ipak, taj svet - koji je na tragu famoznih teorija o “zlatnoj milijardi” ljudi koji mogu živeti na Zemlji u blagostanju dostojnom čoveka (iz druge polovine XX veka a za koje se tvrdi da su nastavak učenja T. Maltusa) - očito nije ni srećan ni bezbrižan jer oni koji ga čine nisu ni humani ni umni ni emotivni. Kao što nije imao iluzija u ranijim romanima autor ih nema ni u “Periferalu”; srećni završeci životnih priča nekih od junaka samo potcrtavaju sveopšti jad i bedu budućnosti ljudske vrste.
            Gibson je od početka svoje spisateljske karijere bio ozloglašen kao neko ko ne mari previše za komfor čitalaca. Umesto da im servira lepo upakovane informacije (zbog čega priča mora da bude opterečena tzv “mrtvim mestima teksta” u kojima se iznose objašnjenja) on kreće silovito, “ulazi” u dešavanja sa novim, nepoznatim elementima i jezikom (bogatim kovanicama i novim rečima) i - nezaustavljivo grabi napred. Čitaoci će, ukoliko su dovoljno strpljivi i pažljivi, nedostajuće deliće “slagalice budućnosti” nalaziti u usputnim napomenama ili dijalozima (što, pak, lako može značiti i da su ponešto pogrešno razumeli/povezali). Ali, upravo zato je njihova poseta novom, drugačijem svetu uzbudljivija i neizvesnija pa liči na razgledanje strane zemlje/civilizacije ali bez pomoći turističkog vodiča koji bi usmeravao pažnju i objašnjavao viđeno. Gibson je svoj manir razvio i usavršio pa ga u ovom romanu, na  više od 550 stranica, predstavlja u 124. kratka, brza, zgusnuta poglavlja sa britkim dijalozima i jarkim, upečatljivim opisima “začinjenim” grotesknim detaljima (hrana iz 3D štampača, pokretne tetovaže, dečija kolica kao autonomno bojno vozilo…). Rečju “Periferal” nudi uzbudljivu, visprenu, intrigantnu avanturu u uverljivo dočaranim budućnostima kojoj svakako treba pokloniti punu čitalačku pažnju.

            (“Dnevnik”, 2017.)

SREĆNA NOVA 2017. GODINA


top