Drugi deo najboljih priča o mačoru, narandžasto-prugastom, gojaznom, lenjivcu i „egomanijaku“, prežderavanju sklonom namćoru koji je, uprkos manama, svima drag - dakle o jednom i jedinstvenom Garfildu - donosi još 140 stranica smeha u koji su vispreno umešani životni apsurdi i mudrosti. Garfild je rođen ispod olovke Džima Dejvisa (1945) a svetlo belosvetskog dana ugledao je 19. juna 1978. godine i do danas dolazi do mali i velikih čitalaca zahvaljujući strip kaiševima i tablama koje štampaju dnevne novine - 2002.g. pojavljivao se u skoro 2.600 novina! Garfild je u ovdašnje stigao početkom smutnih 1990-tih na stranicama „Politikinog zabavnika“ a u ovoj knjizi sam Dejvis je napisao specijalne pozdrave čitaocima iz Srbije.
            Knjiga „Garfild: Ja, Džon, Odi i ja“ nastavlja tamo gde je stala prva odnosno preštampava dogodovštine mačora prema niko nije ravnodušan. Tako će stari čitaoci moći da se podsete stripova koji su ih uveseljavali dok su bili mali a oni koji su sada mali upoznaće se sa dugom istorijom svog junaka koja je započela prvim kaišem na kome crtač stripova Džon Arbakl predstavlja svog mačka Garfilda koji misli: „Ja sam Garfild, mačak. A ovo je moj crtač stripova, Džon.“ Nadalje Džon glasno kaže: „Zanima nas samo to da vas zabavimo.“ a Garfild misli: „Nahrani me.“ Tim kaišem je skiciran osnovni zaplet: Džon je „šmušeni šmokljan“, „štreber“ i prirodna žrtva Garfilda; on je predmet zloupotreba jednog prugastog, lukavog hedoniste (tu silu je iskusio i sam Džim Dejvis jer je, u stvari, nameravao da stvori strip o doživljajima nespretnog Džona ali se Garfild nametnuo snagom svoje ličnosti pa je oteo i glavnu ulogu i naziv stripa).
Pored glavnog junaka i njegovog „gazde“ ostali akteri priča su pas Odi, dobroćudni, naivni, ne uvek najbistriji Garfildov suparnik i prijatelj (već prema situaciji na terenu); Arlin je maca koja bi želela da se Garfild zaljubi u nju (ali Garfild se najviše sviđa samom sebi i radije se obraća Arlininom sladoledu nego njoj); Nermal je mali sivi mačak koga Garfild doživljava kao suparnika; Puki je plišani meda koga Garfild obožava; s vremena na vreme u strip ušetaju i miševi ali Garfild s njima drugarski „kolo vodi“. Džon ima svoje okruženje: porodicu - majku, oca i bracu - na selu; tu je i veterinarka Liz, Džonova simpatija sa kojom posle 28 godina uspeva da ostvari vezu! Između pomenutih likova dešavaju se obične i bizarne situacije koje su nadogradnja temeljnih postavki: Garfildovog ekstremnog hedonizma po cenu sitnih i krupnih smicalica i podmetanja, njegove neverovatne lenjosti, praktične prevejanosti i zloupotrebe tuđih slabosti i mana. Garfildu ništa nije sveto i sve će žrtvovati za dobar zalogaj - posebno za lazanje - topao ležaj i dug san. No, ponekad Garfildova (ne)dela vodi ne nužda već čista zluradost i želja da se pokaže nadmoć. Obziri, samilost, pomoć drugome - sve to pada u vodu pred ultimatumom Garfildove proždrljivosti, udobnosti i samodopadljivosti. On bez griže savesti kaže-misli „Dom je tamo gde te razumeju“ i sanja „zemlju obilnih doručaka“. Iako je „cinik svetske klase“ koji zna da citira misli filozofa o (be)smislu života ostaće razoružan Odijevom infantilnošću - a pas će mu uzvratiti istom merom: kad Garfild ne uspe da ga gurne Odi će sam pasti i ugruvati se da bi zadovoljio mačkovu sujetu! Garfild ima visoko mišljenje o svojim sposobnosti - on je protiv trčanja pošto on troši svoj mozak pa ne mora i noge.  Tako propada Džonova ideja da vežbaju ali čak i kada je Garfild za odlazak na izlet dok Džon skupi sve što mu treba - pala je noć.
Ipak, Garfild se bavi sportom - takmiči se u maratonskom spavanju. Mada, ove njegove napore kvari saznanje da ga čeka toliko spavanja a „noći su tako kratke“. Ipak, tvrdoglavi mačak ne odustaje od treninga tako da se dešava da zakasni na večeru jer je „prepodnevna dremka izmakla kontroli“. Saznanje koje podstiče Garfilda da izdrži sve napore je da je posle spavanja - gladan a posle jela - pospan. „Život je lep“, zaključuje on na kraju čak i ako, jer ne može da dohvati daljinac, mora da uživao u bilo kakvom TV programu.
Garfild uspešno živi strip život (kasnije je prešao u crtane i igrane filmove) već 40 godina. Tajna njegove popularnosti, uprkos svim mana, očito je u fascinaciji „običnih ljudi“ mangupima koji ne poštuju norme konformizma i etikecije. Običan svet nema „petlju“ da bude neodgovoran i samoživ kao Garfild a voleo bi. Masa konzumenata želi da bude lenja, da spava bez ograničenja, da živi na tuđoj grbači i da se dosađuje bez osećaja krivice – rečju, da radi/ne radi sve što radi/ne radi Garfild. Publika bi to volela ali ne može jer je uhvaćena u klopku svakodnevnog mučnog obezbeđenja egzistencije i reklamama nametnutih životnih potreba. Publika (svi mi) jako dobro razume situaciju u kojoj je Garfildu svet crno-beo jer je ponedeljak a boje se vraćaju na saznanje da je ipak - nedelja. Sa ovim hororom suočava se zapadni čovek XX i XXI veka i nema mudre sentence koja bi ublažila tu stravu. U tom kontekstu debeli mačak Garfild je borac za odbranu elementarnog ljudskog (i mačijeg) konformizma/hedonizma kao nespornog ideala širokih masa.
(„Dnevnik“, 2018.)
Vilijem Rili Barnet (1899-1982) spada u klasike kriminalističke literature XX veka. Postao je poznat nakon ekranizacije njegovog romana „Mali Cezar“ iz 1931. godine (roman se pojavio 1929.g.); inspiraciju za likove našao je na svom radnom mestu noćnog portira u zloglasnom čikaškom Nortmer hotelu. Veliki uspeh filma dovodi ga u Holivud gde će napraviti sjajnu karijeru scenariste. Barnet je nastavio da piše priče i romane i da ih, odmah po objavljivanju, dramatizuje za veliki ekran (neke i više puta); on je scenarista klasika kakvi su, pored „Malog Cezara“, „Visoka Sijera“, „Džungla na asfaltu“ ali i „Lice s ožiljkom“, „Red i zakon“. Za života je objavio 34 romana i 4 zbirke priča dok je broj adaptacija njegovih dela bliži cifri od 80 filmova i TV serija! Za razliku od Hemeta i Čendlera, koji su njegovi žanrovski savremenici i predstavnici „tvrdo kuvanog krimića“, on nije prevashodno pisao o privatnim detektivima ili policajcima već o gangsterima i sitnim prestupnicima (po čemu je bliži Džejmsu Kejnu). Njegovi likovi živopisni su i uverljivi a njihovom posrnuću on redovno suprotstavlja sećanja na prošla, bezbrižna vremena dok se, kao idealni opozit urbanom miljeu (koje je oličenje zločina i nemorala), pojavljuju ruralna sredina i priroda. Mnogi od zločinaca postaju to ne namerno već sticajem okolnosti i svoje nesposobnosti da se snađu u nehumanim, užurbanim velegradima. Ovi odnosi okosnica su i njegove romaneskene „Urbane trilogije„ o neimenovanom velegradu na američkom srednjem zapadu (uz „Džuglu na asfaltu“ čine je i „Mali čovek, veliki svet“ i „Buka tašitne“).
            Roman „Džungla na asfaltu“ objavljen je 1949.g. a već sledeće godine ekranizovan (režija Džon Hjuston). Priča prati nekolicinu kriminalaca koji planiraju veliku pljačku dijamanata (vrednih milion dolara). Plan je smislio krupni kriminalac u zatvoru a njegov glasnik je nedavno oslobođeni, takođe „velika zverka“, doktor Rimenšnajder. On dolazi u grad i traži advokata Emerika, prepredenjaka koji uspešno brani kriminalce. Ali, Emerik je, zbog svog neumerenog života i razbacivanja para (naročito na mladu crvenokosu devojku), pred bankrotom i ne može da finansira poduhvat pa lažnim obećanjima izvlači pare od Kobija, kladioničara „srednje klase“. Ekipa, koju čine i Gas, kafedžija i bivši osuđenik, sitni obijač Luis koji se oženio i ima bebu pa namerava da živi pošteno i Diks, snagator koji želi da se vrati kući, na selo, obavlja posao ali u njemu bivaju ranjeni i Luis i Diks. Kad doktor i Diks odnesu dijamante kod Emerika ispostavlja se da on nema novca ali obećava da će ga nabaviti. Ipak, propast se ne može zaustaviti jer policija predvođena ljutim komesarom kreće u veliku akciju i razrešava slučaj: Luis pre hapšenja umire od rane, Gas je u zatvoru, Kobi pristaje da potpiše priznanje, Emerik se ubija jer ne želi da ga uhapse a Diks se posle 25 godina vraća kući, saznaje da je roditeljska farma prodata, da mu je brat policajac i sa majkom živi u straćari i - umire. Doktor Rimenšnajder, zbog svoje slabosti prema mladim devojkama, ne uspeva da pobegne i predaje se policiji ali već planira kako da izvuče što manju kaznu i opstane u zatvoru.
            Osim komesara i par žena (mada je i Diksova devojka Dol iz reda „posrnulih“) svi likovi (dakle i policajci-pozornici) u romanu su loši ljudi. Njihove životne priče nisu ni malo sjajne već su zbir propalih planova i izneverenih očekivanja odnosno povlađivanja sopstvenim slabostima i manama. Stoga su male šanse da dugo opstanu na usijanom asfaltu velikog grada koji im nemilosrdno otima snagu i volju a ne nudi prave šanse za uspeh. Barnet bez velikih problema vodi svoje junake, prati njihove postupke, emocije i razmišljanja uz stalno insistiranje na gradskom okruženju, mračnom, prljavom i negostoljubivom. Imponuje njegova sposobnost da efektno zaokruži epizode odnosno da gradi atmosferu i skicira detalje. Sveukupno, reč je o uspelom romanu vrlo zanimljivog pisca koji, na žalost, nije previše prevođen („Džungla na asfaltu“ objavljena je u Jugoslaviji 1955.g. u „Biblioteci filmovani romani“ beogradskog izdavača „Kosmos“ dakle samo šest godina od originalnog štampanja i pet godina od svetske premijere filma što je svakako respektabilna brzina i za današnje uslove).

            („Dnevnik“, 2018.)

Strip „Valerijan“ koga su 1967. godine stvorili scenarista Pjer Kristin (1938) i crtač Žan-Klod Mezijer (1938) spada u najpoznatije i najpopularnije naučnofantastične serijale svog vremena. Mezijer i Kristin deo su velikog strip talasa koji se, zahvaljući aktivnoj kulturnoj politici Francuske, koja je podsticala domaće stvaralašto (kako bi se izborila sa naletom američke popularne i jeftine zabave i izbegla da postane “kulturna kolonija”), digao posle II svetskog rata i udario temelje francusko-belgijskoj strip školi. Posle mnogo lutanja i traganja za identitetom Mezijer je, sarađujući sa drugom iz detinjstva, piscem Kristinom, osmislio „Valerijana“ koji je počeo da izlazio u prestižnom mesečnom strip magazinu „Pilot“ (tako je bilo sve do 1985. godine). Mada je nastao u vreme kada je naučnofantastični strip bio atraktivna i tražena, pa, stoga, i masovno štancana roba, „Valerijan“ ili, „Valerijan i Lorelina“ kako se u originalu zove, uspeva ne samo da se izdvoji i opstane već i da se stalno razvija i produbljuje. Početna postavka pozornice za strip priče je jednostavna i žanrovski prepoznatljiva: 2314. godine otkrivena je prostorno-vremenska teleportacija i stvoreno zemaljsko galaktičko carstvo kome je sedište ogromni Galaksiti. Ljudski rod se  konačno (!) odao svim (ne)zamislivim načinima uživanja. Red održava (ili to bar pokušava) Prostorno-vremenska služba kojom upravljaju tehnokrati. Njeni agenti patroliraju prostorom i vremenom i bore se sa svakojakim prestupnicima, odnosno istražuju daleke planete na kojima postoje potrebni resursi. Valerijan je jedan od najsposobnijih prostorno-vremenskih agenata koji dobija teške zadatke. Njegova saputnica je Lorelina, dovedena iz prošlosti, sa kojom je u (nedovoljno) određenim emotivnim odnosima. Tandem agenata u svakoj epizodi rešava neki problem ili razotkriva misterije na egzotičnim planetama (neretko odlaze i u prošlost Zemlje).
Drugi tom integralnog „Valerijana“, na 216 kolor stranica, sadrži dve epizode serijala - “Gospodareve ptice”, petu u redosledu, iz 1973.g. i “Ambasador senki”, šestu u redosledu, iz 1975.g. kao i album “Svemirskim stazama” objavljen 1997.g. u kome su sabrane kratke, samostalne epizode (ukupno 7, od 10-16 strana) ovog serijala koje su objavljivane u džepnom izdanju “Super Pocket Pilote”. Na kraju knjige je uporedni intervju stvaralaca stripa i režisera LikBesona sa nizom zanimljivih informacija – posebno o burnom (sa nesuglasicama i prepirkama) stvaranju stripa.
U “Gospodarevim pticama” tandem mladih agenata pada u more na čudnom asteriodu; iz vode ih vade robovi koji skupljaju alge za Gospodara. Iznad njih lete jata ptica ludila koje kažnjavaju sve koji govore protiv Gospodara ili su suviše lenji (“ispravni” robovi koji marljivo rade takođe kinje bundžije). Nemajući izbora Lorelina i Valerijan rade sa ostalima iz grupe. Kad brod pristane  transport ulova se nastavlja pešice; koloni se pridružuju druge i svi idu ka istom cilju, preko pustinja, močvara, snežnih planina... U koloni je, među mnogim vrstama, i grupa senzacija željnih turista kojima nije jasno da sve što im se dešava nije deo izletničkog aranžmana. Usput, ptice napadaju one koji su nedovoljno kooperativni. Ujedeni polude a masa “pravovernih” ih zatvara na zgodna mesta. Kad ptice ujedu i njihovog poznanika agenti kreću u akciju oslobađanja... U jednom trenutku začuje se antologijsko upozorenje “Uzbuna! Ludaci beže!” Naravno, tiranija će, na kraju, biti pobeđena i sve će biti kako i treba.
“Ambasador senki” će današnjim čitaocima biti posebno zanimljiva jer je jedan od predložaka za Besonov prošlogodišnji filmski hit. Filmski scenario je umnogome iskoristio originalnu priču (uz mnoga prekrajanja) ali je ona sačuvala  svežinu. Elem, Centralna tačka je, kako ime kaže, mesto gde se stiču mnogi svemirski putevi i civilizacije. Njime vladaju, periodično se smenjujući, predstavnici različitih rasa. Kada dođe red na Zemlju, agenti dobijaju zadatak da prate ambasadora koji, opet, ima svoje ideje o reorganizaciji vlasti. Međutim, i drugi imaju svoje planove i ambasador biva otet. Valerijan pojuri da ga spasi ali nestaje u odbeglom brodu. Lorelina, praćena ne mnogo bistrim šefom protokola, kreće u potragu... Sarađujući sa bizarnim saveznicima (među njima je i famozni trio prodavaca informacija - Šinguca), koristeći egzotična bića i mesta, boreći se protiv još čudnijih neprijatelja ona uspeva da spasi ambasadora i Valerijana i spreči dalje sukobe. Epizoda vrca od dosetki i domišljatih rešenja u najboljim manirima klasične naučne fantastike.
“Svemirskim stazama” lutaju, od ateroida do asteroida, Valerijan i Lorelina, rešavajući probleme i upoznajući nepoznatu floru i faunu. Reč je o 7 “stilskih vežbi” na teme klasičnih obrazaca naučne fantastike. Neke vežbe su vrlo uspele, druge manje ali je, generalno, reč o  storijama koje su mladim ljubiteljima stripa svakako bile zabavne a i danas su šarmantne.
„Valerijan“ se drži obrazaca ali ih i prevazilazi; to nije antropocentričan, mačoistički strip sa mnogo nasilja, niti je agresivno militantan. Lorelina nije bespomoćna plavuša koja upada u nevolje i vrišti već, kako priliči emancipovanoj dami, preduzima inicijativu kad treba. Nema ni poslovično ludih naučnika i zlobnih svemirskih čudovišta.  Rečju, avanture su osmišljene bez jeftinog senzacionalizma. U svakoj epizodi Mezijerov stilizovani crtež vidno napreduje, slike dobijaju na punoći, kadriranje i montaža kvadrata/tabli su dinamičniji. Karikaturalnost likova, isprva vrlo jaka, ublažena je i bliža realizmu. Rečju, „Valerijan“ je važna karika u razvoju evropskog i svetskog žanrovskog stripa a njegove epizode su i danas uzbudljive i zavodljive te zaslužuju punu čitalačku pažnju.
(“Dnevnik”, 2018.)
top