Višestruko proverena logika opstajanja strip izdavača kaže da je nužno štampati stripove koji će zainteresovati što raznolikiju publiku; specijalizacija za određene sadržaje-žanrove ili, čak, forme izdanja (sveske za trafike, manje ili više luksuzni albumi), neminovno sužava ciljnu grupu konzumenata i povećava rizik finansijskog neuspeha. Što je izdavač veći to je veća i količina novca u opticaju pa i briga da se on obrće i uvećava. „Sergio Bonelli Editore“, italijanski strip gigant itekako vodi računa o svemu rečenom pa u svom katalogu ima pored kaubojaca (sa kojima je započeo posao), krimiće, horor, naučnu fantastiku, ratne, istorijske, avanturističke i sentimentalne stripove - sve u velikim i malim serijalima ili kao samostalne priče u obliku jeftinih mesečnih svezaka ali i luksuznijih izdanja. Interes mladih (i onih malo odraslijih) čitalaca pažljivo se prati; isto se tako „tempira“ i serioznost sadržaja, od infantilnih do „ozbiljnih“ uz držanje određenog „nivoa“ i izbegavanje eksperimenata. No, zakazani termin pojave sveske ume da bude ključni kriterijum kome su ostali elementi stripa u potpunosti podređeni. Sve zahteve ispunjavaju (bez)brojni scenaristi, crtači i koloristi-najamnici čija se uloga ne potcenjuje ali ni precenjuje jer su, ipak, deo mašinerije - i to zamenjivi deo. Poneki od tih „izvođača strip radova“ mogu, tokom vremena, da zasluže pažnju i prepoznavanje publike i bosova te tako steknu određene profesionalne privilegije među koje spada i realizacije ponekog samostalnog projekta. Album „Klon“ Korada Mastantuonoa (1962) primer je takve „povlastice“. Korado je dugogodišnji crtač raznih serija (Nik Rajder, Magični vetar, Dilan Dog, Teks Viler) koji se u „Klonu“ potpisuje kao kompletni autor (scenarista, crtač, kolorista) što bi moglo da znači da njegovi poslodavci računaju da on ima potencijale za napredovanje kao samostalan autor - naravno, u okvirima važećih-funkcionalnih principa „korporacijskog stripa“.
            Glavni junak stripa je Roko Bazilea, s jedne strane genijalni programer interfejsa, a sa druge momak avetnog lika sa mnoštvom psiholoških (tačnije psihijatrijskih-šizofrenih) problema od kojih se (ne)uspešno lečio i zbog koji pati od povremenih (vrlo uverljivih) halucinacija. Roko živi u 2072. godini u Rimu koji je (kao i danas) haotično mesto mešanja duge, burne istorije i savremenosti. Roko dobija posao sređivanja sistema zaštite kod Janusa Keplera, ministra zdravstva. U toku izvođenja programerskih radova u kabinet upada naoružana trojka i ubija ministra a zatim Rokoa, kao neželjenog svedoka, juri kroz zgradu. Pošto na jedvite jade umakne Roko, u svom skrovištu, prati medije ali - niko ne obaveštava o ubistvu. Na nagovor devojke Veronike on odlazi u ministarstvo i tamo sreće ministra - živog i zdravog! Pokoleban i sklon da poveruje kako je sve što je video još jedna halicinacija, Roko ipak pokušava da proveri snimke sa kamera u ministarstvu i - opet naleće na ubice... Sledi još jedna potera sa pucnjavom i pojava novog spasioca - Korine Biso, biologa koja tvrdi da iza svega stoji farmaceuska kuća koja je „sklonila“ ministra pošto nije prihvatao njihove planove (odnosno manipulacije sa bio inženjeringom). Potpuno sluđen i rastrzan onim što je video i onim što mu se naknadno prikazuje i dešava, Roko pristaje da pomogne Korini da se stvari razreše ali ubrzo shvata da je ponovo prevaren i iskorišćen.
            „Klon“ zdušno koristi sve obrasce oštre i brze akcione priče sa mnogo jurnjava i obrta, smeštene u bližu budućnost i na „domaći teren“ što mu omogućava da crta prepoznatljive eksterijere Rima delimično izmenjene i dopunjene novotarijama. Ovaj vizuelni segment apostrofira se i u predgovoru albuma kao poseban kvalitet (naravno, pre svega za italijanske čitaoce). U osnovi strip varira priču o zlim moćnicima i usamljenom pojedincu, o zloupotrebi nauke i farmakološkoj mafiji bez iskoraka u nova rešenja. Osim ovih pripovedačkih šablona, Mastantuono je morao da poštuje i one crtačke (tri kaiša sa po dve sličice na stranici) što je svakako „ukrotilo“ i usporilo dinamiku u scenama potere mada je crtež korektan, bez očiglednih promašaja. Zadata dužina albuma nametnula je „prostorna“ ograničenja zbog kojih su neke stranice pretrpane objašnjenjima. Ipak, uprkos ponekim nesigurnostima, „Klon“ je primer standardnog korporacijskog stripa koji je isključivo namenjen zabavi mlađe publike i koji je taj zadatak, sveukupno, uspešno obavio.

(„Dnevnik“, 2020.)


Agilni izdavač „Čarobna knjiga“ nastavlja da raduje stripoljupce svih uzrasta. Uz dela tekuće svetske produkcije štampaju se i reprezentativna dela koja su već ušla u istoriju 9. umetnosti odnosno stekla kultni status među poznavaocima stripa. Na tom tragu su se, u ediciji „Stari kontinent“, pojavile dve knjige koje sabiraju proslavljeni serijal „Inkal“ scenariste Alehandra Žodorovskog (1929) i crtača Žana Žiroa Mebijusa (1938-2012). Reč je, dakle, o svih šest albuma (prvi put štampanih od 1981. do 1988), kratkoj priči-dopuni „U srcu neprobojnog metabunkera“ iz 1989.g. te obimnoj knjizi „Misterije Inkala“ Žana Anestea i Kristofa Kilijana koja je svojevrsna enciklopedija ovog serijala ali i širi uvid u autorske opsesije dve snažne autorske pojave, Žodorovskog i Mebijusa, koje su u ovaj projekat unele sve svoje snage i stvorile sjajan amalgam čiji uticaj na strip medijum odnosno na naučnofantastični strip oseća i danas (a dodatno je potvrđen i pojačan serijalima „Pre Inkala“ odnosno „Završni Inkal“). Osim pomenutih, posebnost ovih knjiga je i obnova originalnog kolora u albumima; stoga se, bez preterivanja, može reći da je ovim izdanjem „Inkal“ na našim prostorima predstavljan najpotpunije i najtemeljnije.
            Prvi tom sadrži četiri albuma serijala („Crni Inkal“, „Inkal svetlosti“, „Ono što je dole“ i „Ono što je gore“) u kojima znatiželjni čitaoci najpre upoznaju glavnog (anti)junaka Džona Difula, ne previše spretnog i bistrog „vlasnika dozvole za detektiva R klase“, koga grupa nasilnika, da bi mu „izvukla“ potrebne informacije, na „prigodnom“ mestu zvanom Avenija samoubica, baca u bezdan-procep u nivoima podzemnog grada koji se završava jezerom kiseline. Surovu igru prekidaju roboti-policajci kojima Diful neuverljivo pokušava da objasni svoje poslednje doživljaje. Proganjanje Difula nastaviće se čim ponovo izađe na ulici. Hteo-nehteo detektiv upada sve dublje u vrtlog događaja koji ga mogu koštati života ali mogu i da unište planetu odnosno čitavu galaksiju. Povratak u stan otkriće da je njegov ljubimac - betonska ptica postao prorok svetih istina koga već obožava okupljena masa. Na skup upadaju Bergovi, rasa iz sazvežđa Labuda, koja namerava da uništi planetu; s druge strne stižu mutanti a u sveopštu pucnjavu se umešaju i predsednikovi grbavci (elitna jedinica za prljave poslove), Svi oni traže mitski Inkal koga je Diful dobio od umirućeg bića u kanalizaciji! Diful beži od predsednika (sa titulom „velikozmijstvo“) u novokloniranom telu na površinu planete odakle će stići u Tehnograd kojim vlada sekta Tehnosa. U međuvremenu u potragu za Difulom kreće i znameniti borac-ubica Metabaron (koji ima svoj zasebni serijal u okviru Žodoverzuma)!
            Tako počinje velika strip avantura koja je po spoljnim karakteristikama najbliža „svemirskoj operi“, podžanru naučne fantastike u kome sve vrvi od svemirskih carstava, međugalaktičkih ratova i neverovatne tehnologije. Žodorovski zdušno i obilno koristi žanrovsku ikonografiju i obrasce, od putovanja na egzotična mesta i planete, preko različitih rasa i vrsta do revolucija i gigantskih bitaka. Kako priča odmiče tako postaje jasno da iza sveg zamešateljstva stoji krucijalni sukob dva principa - Svetlosti i Tame - na kojima su utemeljeni Univerzum i svi svetovi. U konstruisanju, zaplitanju i rasplitanju ove priče Žodorovski ne zazire da upotrebi svoja znanja raznih mitologija odnosno iz nekolikih ezoterijskih disciplina čime obogaćuje moguća čitanja i tumačenja priče odnosno izdiže je od uobičajenih, rutinskih egzotično-eskapističkih sadržaja koji se zaboravljaju odmah posle konzumiranja. „Inkal“, naprotiv, ostaje trajno zapamćen kao izuzetna bajkovita i spiritualna avantura.
            Ambicioznom i zahtevnom scenariju superiorni vizuelni lik dao je Mebijus. Ovaj serijal potvrda je činjenice da je Mebijus stvorio likovni identitet budućnosti u popularnoj kulturi poslednjih decenija XX veka. Sve što je Mebijus nacrtao, od eksterijera i enterijera, svemirskih brodova, ulične i visoke mode, skafandera, oružja i svakovrsne opreme, ugrađeno je u svest žitelja Zapadnog sveta s kraja XX veka kao najverovatniji i najočekivaniji „lik stvari koje će doći“. U „Inkalu“ Mebijus stvara fascinantne slike gradova-mravinjaka, idilične prirode, anđeoske lepote i brutalne, sirove ružnoće, sterilne, sjajne tehnike i sveprisutnih otpada na kojima završavaje nekada prestižne mašine. Ono što pleni je utisak neverovatne lakoće kojom linije „osvajaju“ belinu hartije, čudesni rakursi i sugestivna, dinamična a elegantna kompozicija tabli od kojih zastaje dah. Pažljivi gledalac koji lista albume „Inkala“ u potpunosti je svestan da u rukama drži neporecivi dokaz Mebijusove crtačke genijalnosti.
            Rečju, „Inkal“ je remek-delo stripa XX veka, jedinstveni i neponovljivi spoj reči i slike, mudrosti i humora, fantastična vizija jednog Univerzuma i temeljnih vrednosti koje njime vladaju; kao takav „Inkal“ je nezaobilazna lektira za svakog poštovaoca svekolike Umetnosti.
            („Dnevnik“, 2020.)



Istorija stripa na ovdašnjim prostorima prepuna je iznenađenja. Od dolaska novog zabavnog medija (posle I svetskog rata) koji je vrlo brzo, u „izvođenju“ domaćih autora, „buknuo“ u brojnim publikacija i pridobio pažnju publike (ponajviše mlade ali i one malo starije) do prekida zbog II svetskog rata i rigidnog stava nove vlasti te ponovne popularnosti i nestajanja tokom ratova 1990-tih te mukotrpnog izdizanja u osiromašenom ostatku nekada velike države, strip je pokazao i svoju krhkost i svoju vitalnost, nagrađujući čitaoce izuzetnim delima. Pošto ne postoji državna institucija koja bi se bavila proučavanjem istorije našeg stripa, nekolicina entuzijasta prihvatila se teške ali plemenite rabote da na svetlo dana ponovo iznese mnoštvo valjanih a zaboravljenih stripova. Svaka nova knjiga koja se time bavi svojevrsno je čudo kako zbog toga što spasava deo kulturološkog blaga tako i zbog otkrića visokih umetničkih kvaliteta starih stripova. Takav je slučaj i sa knjigom „Sportska parada iz mravljeg grada“ (izdavač Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2019) koju su priredili Vasa Pavković i Saša Rakezić a koja sadrži reprinte dve epizode („Sportska parada iz mravljeg grada“ i „Svađa mala zbog futbala“) stripa koji su stvorili novinar Milan Kovačević (1915-1985) i crtač Milorad Dobrić (1924-1991). Stripovi su najpre objavljivani u nastavcima u listu „Sport“ tokom 1953. godine da bi, krajem iste godine, zbog velikog uspeha kod čitalaca, bili štampani kao zasebne strip sveske koje su se prodavale na kioscima; od tog pojavljivanja do danas, bezmalo sedamdeset godina kasnije, ovi stripovi nisu bili dostupni znatiželjnim čitaocima. Dobrić je na strip scenu izašao već 1945.g. kada je u izdanju Aleksandra J. Ivanovića (izdavača predratnog „Mike Miša“), uz Mišića i Đorđevića, bio deo ekipe koja je realizovala strip „Tri ugursuza za vreme okupacije“; no, stip je odmah bio zabranjen kao štetan! Dobrić je nastavio da crta karikature ali i stripove i stvorio niz nezaboravnih junaka - Ljubu Trubu, Peru Pešaka, Kurira Fiću... Novinar Milan Kovačević široj javnosti je najpoznatiji kao urednik i voditelj TV emisija „S kamerom kroz svet“ i „Karavan“. 
            Dvojac Kovačević-Dobrić osmislio je i realizovao stripove „Sportska parada iz mravljeg grada“ i „Svađa mala zbog futbala“  oslanjajući se na iskustva ranih stripova Volta Diznija - pošto su junaci antropomorfni mravi u ljudskom okruženju (gradovi, automobili, reklame, kafane, moda, televizija, radio...) - sa akcentom na sportska takmičenja (trčanje, plivanje, boks, fudbal) što je, naravno, u skladu sa listom „Sport“ u kome je objavljivan. Zaplet prve epizoda počinje vrlo provokativno: crni mravi, čiji grad je uništila oluja, traže mesto gde će podići novi grad, put ih vodi preko teritorije i grada „Prah i trava“ u vlasti žutih mrava a da bi mogli da nastave dalje predstavnik crnih mrava mora da pobedu u tri sportska nadmetanja! Naravno, žuti mravi žele pobedu i zbog toga smatraju da su im dozvoljene svakojake smicalice. Crni mravi imaju jednog takmičara - Boru, atletu koji je dobrodušan ali i naivan u odnosu na prevejane „gradske momke“. Da zamešateljstvo bude veće, u priču se uplete i gradska lepotica, žuta mravica, Cica na koju je Bora „slab“, što se, pak, ne dopada njegovoj drugarici iz detinjstva Marti. Posle niza komičnih ali i kriminalnih avantura i iskušenja crni mravi će moći da nastave svoj put. U narednoj epizodi, crni mravi su izgradili svoj Novigrad i lepo žive; imaju svoj „futbalski klub“ u kome je zvezda znani Bora. No, žuti mravi, iritirani navodnim hvalisanjem crnih mrava, izazivaju ih na utakmicu a onome ko pobedi sleduje zlatni pehar. Crni mravi prihvataju izazov ne znajući da je šef sportova iz „Praha i trave“ poslao ekipu koja treba da špijunira crni tim i zavrbuje njihovog golmana (da ili pređe kod njih ili da „pušta“ golove). Ali, ni Bora nije naivan pa angažuje Martu da sazna tajne planove protivnika. Konačno, pojavljuje se i Cica koja i dalje voli vetropirastog Boru... Bori sleduje još jedna otmica i oslobađanje zbog čega stiže tek na drugo poluvreme utakmice, kad njegov tim već gubi sa 5:0. Na kraju, crni pobeđuju zbog boljeg izvođenja penala a žutima poraz teško pada pa spremaju novu smicalicu...
            Kao i svaka basna i ovaj strip, uprkos početne infantilnosti i komičnosti, ne preza da prikaže i mračne strane mravljeg (ljudskog) karaktera (od zavisti, zlobe do ljubomore) odnosno svakovrsne smicalice pa i nasilje. Kovačević je, osim ljupkih rimovanih dijaloga uspeo da oslika prepoznatljive karaktere i situacije koje je Dobrić sjajno pretočio u dinamične crteže sa nizom finih detalja u mimici i pokretima junaka te u enterijerima i eksterijerima, sve do sveća u farovima automobila što je diskretni citat i omaž Diznijevim stripovima. Priča, međutim, ne štedi ni mutne rabote koje su bile aktuelne tada kao i danas: vrbovanje igrača, sukobe nadobudne uprave i tima (uprava je toliko brojna da nema mesta za rezervne igrače, uprava putuje avionom a tim - kamionom, uprava proverava noćni život metropole...).
             Rečju, knjiga „Sportska parada iz mravljeg grada“ M. Kovačevića i M. Dobrića, objavljena zahvaljujući požrtvovanom entuzijazmu V. Pavkovića i S. Rakezića, pravo je otkrovenje za ljubitelje naše 9. umetnosti i dragoceni istorijski dokument odnosno dokaz vrhunskih dometa domaćih strip stvaralaca.
            („Dnevnik“, 2020.)


Konan Varvarin (ili Simerijanac) jedan je od junaka tzv „zlatnog doba palpa“ koji nije zaboravljen već je, naprotiv, i dalje vrlo živ, poznat i popularan. Pod „zlatnim dobom palpa“ istoričari i teoretičari popularne kulture podrazumevaju period u SAD između dva svetska rata (mada ima mišljenja da ovaj period traje od početka XX veka do 1950-tih) u kome su bujale svakovrsne jeftine roto-edicije prepune priča (avanturističkih, vestern, kriminalističkih, fantastičkih, pseudoistorijskih, ratnih) pisanih namenski da bi zabavile mladu publiku, bez ikakvih literarnih ambicija; paralelno sa „zlatnim dobom palpa“ trajalo je i „zlatno doba stripa“ odnosno „zlatno doba stripovskih superheroja“ ali i zlatno doba dramskih radio serijala. Bezbroj palp junaka nastajalo je i nestajalo još dok je njihovo „zlatno doba“ trajalo a retki su uopšte ostali upamćeni ili su još „aktivni“. Među takvima jedan od najpoznatijih (uz Tarzana) svakako je Konan. Njega je osmislio Robert E. Hauard (1906-1936), pisac raznovrsnih palp priča (njegov najpoznatiji junak do pojave Konana bio je Kralj Kul od Atlantide); prva priča sa Konanom kao glavnim junakom „Feniks na maču“ štampana je u magazinu „Čudne priče“ („Weird stories“) u broju za decembar 1932.g. Do 1936.g, kada je Hauard izvršio samoubistvo, objavljeno je 17 priča o Konanu (sem jedne sve u „Čudnim pričama“) i jedna roman; u piščevoj zaostavštini ostale su četiri završene priče i mnoštvo skica i beležaka. Hauard i Konan utonuli su u zaborav do 1950-tih kada su u knjigama preštampane objavljene priče a zatim i one neobjavljene te priče koje su dovršili Sprejg la Kemp i Lin Karter (kasnije će još 10-tak pisaca dopisivati Konana). Konan je postao kultni heroj među ljubiteljima epske fantastike, posebno podžanra „mača i magije“ („sword and sorcery“), a svetsku popularnost je stekao 1982.g. filmom „Konan Varvarin“ Džona Milijusa, i od tada njegova popularnost raste u svim medijima (literatura, strip, film, komjuterske igrice).
            Konan je živeo u zaboravljeno „Hiborijansko doba“ koje je nastalo posle potonuća Atlantide i sjajnih gradova i trajalo do uzdizanja istoriji poznatih kraljevstava; on je među „civilizovane“ ljude stigao iz varvarske Simerije i, sa mačem u ruci, divovskog rasta i snage, mrkog pogleda plavih očiju koji seva ispod crne kose, lutao gradovima, krao, pljačkao, veselio se, ubijao, predvodio gusare, uvek se pokoravajući bogu Kromu i svom osećaju za pravedno. Posle mnogo pustolovina i pijanki uspelo mu je da odvažnošću, spetnošću i hrabrošću osvoji presto Akvilonije koja će, pod njegovim kraljevanjem, procvetati i prosperirati. Ali, zavidni susedi planiraju da sruše Konana i zato magijskom nekromantijom iz mrtvih (posle 3000 godina) dižu Ksaltotuna, najvećeg crnog maga iz mitskog Aherona! Tako počinje jedini roman o Konanu, „U času zmaja“, u kome on, na vrhuncu svoje snage (kada ima 40-tak godina), nakon velike bitke gubi svoju vojsku i biva zarobljen. Ipak, uz nenadanu pomoć robinje Zenobije, Konan uspeva da pobegne iz tamnice u katakombama usput pobeđujući strašnu zver (isti beg izveo je u priči „Skerletna tamnica“). Da umakne goniteljima pomoći će mu i čarobnica koju prati sivi vuk. Konan je nameran da povrati vlast i traži podršku vernih velikaša a dobija je i od sveštenika Asurinog kulta koji, dok je vladao, nije proganjao. Da bi pobedio Ksaltotuna, varvarin mora da se dočepa Srca Arhimanovog, dragulja velikih moći koji je ukraden. Prateći trag lopova Konan prolazi kroz surove predele i gradove istovremeno se vraćajući u sopstvenu prošlost jer se maskira u vojnika-plaćenika, posećuje ljude iz svoje prošlosti, ponovo predvodi crne gusare, luta po prastarim hramovima... Ali i on je progonjen od fanatičnih ubica i meta je mračnih sila. Konačna bitka Konana i njegovih saveznika sa vojskama osvajača istovremeno je i velika borba natprirodnih sila.
            Roman sadrži sve krucijalne elemente palp literature: eskapističku avanturu, egzotiku, mistiku i napetost („suspence“), bitke i potere, živopisne likove, kitnjaste opise. No, Hauardova priča je temeljno osmišljena, bez jeftinih improvizacija i neuverljivih, nedorečenih situacija. Osim nesporne i očekivane zabave, znatiželjni čitaoci mogu da uživaju u povremenim zajedljivim piščevim komentarima - naime, Konanovo varvarstvo (koje znači snagu ali i razboritost i bliskost sa svetom/prirodom) stalno se sudara sa izveštačenom civilizovanošću gradova (koja „proizvodi“ nejake ljude sklone zlu i porocima); otuda je Konan fizički i moralno superioran prema novim vremenima i običajima (koja se protežu sve do danas).
            „U času zmaja“ prva je knjiga u najavljenom serijalu izdavačke kuće „Strahor“  (prevodilac Goran Skrobonja, ilustrator Dražen Kovačević) kojom će biti predstavljen Hauardov originalni opus posvećen Konanu zahvaljujući kome će se domaći čitaoci konačno upoznati sa temeljima žanra „mača i magije“ odnosno sa autorom koji je njegov osnivač i klasik.
(„Dnevnik“, 2020.)


top