Прича „Недељног Дневника”: Богови плачу за јунацима
17.03.2019 • 11:4711:49
Извор: Dnevnik.rs

    

И тако је понестало дрвета за погребне ломаче.Биће да су сви ти краљеви и војсковође и јунаци мислили и веровали да ће рат трајати кратко, да отпора свој нашој сили једва да ће и бити па, отуда, много страдалника нећемо имати. А за оно мало погинулих греде и стубови разрушеног града даће пламенове довољно високе да домаше облаке и небеса.

Отуд наши вођи нису наредили да се понесе више секира од оних потребних дрводељама који поправљају бродове. Баш као што су, истини за вољу, заборавили много других ствари нужних за живот и борбу војске за дугих ратова. Али, рекох већ, сви они веровали су да ће се, од силне пристигле војске, капије саме отворити и браниоци одбацити оружије, клечати лица замазаних прашином и молити за милост. Коју неће добити. Може бити да су се краљеви и војсковође и јунаци усрдно молили боговима за овакву победу но већ прве су чарке на обали, одмах пошто се дуги носеви бродова забише у песак а ми искрцасмо, оставиле за собом шаку злосрећних војника смртно прободених стрелама и копљима. Гневни због оваквог, ненаданог, отпочињања рата, мада би свако хладне крви и главе рекао да жртава мора бити, мачевима и голим рукама сатрсмо оближње шумарке и подложисмо велике ватре. Јарки је пламен разгонио ноћ и прождирао месо мртвих другова праћен заклетвама на освету.
Наредне смрти дошле су тек после бар туцета мирних дана. Глас се пронео логорима и збунио све који упорно осматраху зидине са којих су гледали на нас. Никаквог боја ни чарки ни мегдана не видесмо а кола између нас провезоше окрвављена тела према издвојеној хриди подно које ће их опрати, премазати мирисним уљима и обући за последњи пут. За мртвима су, вођени до видара, прошли рањеници и прича о заседи у коју су упали на путу према селима удно планина где су послати да отму овце и козе, жита, маслине и друге плодове, сиреве, као и сва вина и комађе сушеног меса.
У трену прича ова збуни ме. Свакако знадох да војска мора бити храњена и појена али нисам на то обраћао више пажње од оне потребне да се испразни чанак. Мислио сам да нам још трају довезене залихе иако су одиста прошли многи дани од пристајања уз ову обалу. Ипак, све док је трпеза била пуна нико одиста није марио за њу. Сада је друга брига пала међу нас. Док смо још гледали за мртвима и рањенима а њихове измешане капи крви блистале на песку који као да није хтео да их упије, прође још незатвореним пролазом од људских зидова старешина наш па неке куцне по рамену и нареди да пођемо за колима, сачекамо да их истоваре а онда се запутимо према било којој шуми и одатле донесемо дрва за ломаче. И свакако да понесемо оружје и будемо на опрезу.
Одабрани се, и ја међу њима, издвоје од других, опреме па упуте према хриди. Тамо су кола већ била испражњена, црвена се вода сливала са дасака а коњи мирно стајали погнутих глава. Нестрпљиви од нахрупелог гнева што нам је засео у грлу кренемо према југу, избијемо, после кратког успона, на широку равницу удно које се тамнело дрвеће. Похитамо тамо али је оно устрајно измицало а онда се, опет, намах открило пред нама. Само што су стабла једва досезала до висине ратника а њихова кора одолевала ударцима мачева као најбољи штитови. Кад би и успели да је засечемо испод се забелела мека срж која је пуцала без отпора. Ипак, гране се нису могле ни сломити ни посећи макар биле дебеле колико и прст на руци. Стога одустанемо од тих накана па одвучемо посечена стабла до кола и бацимо их на још влажне даске између којих се усирила крв наше браће. Док смо пословали стражу нисмо имали. Срећом, нико нас није заскочио ни тада ни у повратку. Да јесте и опет би зафалило дрва.
Ломача је, ионако, била слаба. Ватра се гушила у ковитлацима дима, кора се никако није палила а из сржи је истицао сок и гасио бледи, нејаки пламен. Ветар је логором разносио мирис печеног меса човечијег од кога су у уста надолазили најпре бале а онда  мучнина. Коначно су свештеници задужени за погреб донели мешине уља и бацили их у ватру. Очас букнуше високи, јарки пламенови. Голицали су, чинило се, трбухе облака из којих се проспе лака киша. Њене капи гласно су ударале у ватру, разгорело дрво и трупла.
Богови плачу за јунацима, пронесе се кроз редове. А онда, учини ми се пребрзо, ломача су уруши и згасне. Удаљисмо се, вукући ноге кроз песак, остављајући свештенике да разгрћу пепео и у чупове сакупљају неизгореле кости. Њих ће бродовима вратити на родну нам груду.
Касније, кад се већ више нисам враћао у логор, рекоше ми они који су тамо одвозили дрва, да већ дуго бродови носе ћупове са костима а тамо, у нашим градовима, прте храну јер овде, баш као што нема дрвећа, нема више села која нисмо похарали а мештане сасекли. Али, тада сам био далеко од опсаде и рата и логора...
И тако некако нестаде дрва за погребне ломаче.
Илија Бакић
Одломак из књиге прича “Четири реке извиру у рају и ине пловидбе”. Агора, Нови Сад 2018.




Gaston odnosno Gaša Šeprtlja Andre Frankena (1924-1997) pojavio se kao glavni junak stripa 28. februara 1957. godine na stranicama “Le journal de Spirou” a do tada je “statirao” u  epizodama Frankenovog serijala “Spiru i Fantazio” – zapažana je njegova pojava u priči “Povratak u mezozoik” u kojoj kroz gust saobraćaj vozi bicikli i nonšalantno čita novine a par slika kasnije nosi polomljeni bicikl; u sledećoj epizodi Gašu zamalo da pregaze baš Spiru i Fantazio! Gaša je, i pošto se osamostalio, nastavio druženje sa dvojicom reportera i njihovim ljubimcem Marsupilamijem. S druge strane, ovi junaci će se povremeno pojavljivati (na plakatima ili kao lutke) u “Gaši Šeprtlji” da podsete čitaoce na sebe ali i da Franken podgreje nostalgiju prema starim junacima.
Početna postavka-pozornica stripa je brzo definisana: Gaša je administrator u redakciji strip magazina koji se zove “Spiru” (u ovdašnjem prevodu “Stripoteka”); izdavačka kuća zove se, saznajemo to u ovom tomu, Bela šuma“. On se, koliko god može, ne meša u svoj posao - radije peče palačninke - pa ima problema sa gomilama nesređene pošte; svoju prirodnu lenjost pokušava da kompenzira pronalazačkim poduhvatima koji uglavnom neslavno završavaju. Kolege iz redakcije ga trpe sa manje ili više gunđanja ali ponekad i njima prekipi pa mu žestoko odgovore – osim gospođice Zorice koju Gaša oduševljava a on nju vodi na lude izlete i zamišlja u još luđim mačo-avanturama (kakve su jahanje ajkula ili borbe s ajkulama - turpijicom za nokte). Pored stalnih likova novi kolega od ovog toma je Brančilo, rođeni depresivac i baksuz kome baš ništa ne polazi od ruke. U redakciju povremeno dolazi gospodina Gužvić sa namerom da potpiše ugovor  ali to mu nikad ne uspe jer Gaša redovno, najčešće nenamerno, upropasti taj presudni trenutak. Redakciju povremeno poseti i provalnik Fredi “Čarobni prsti” koji, naravno, izvuče deblji kraj. Izvan redakcije Gaša redovno sreće svog drugara Žiću ali i nesretnog i nespretnog policajca Milkana koji najčešće izvuče deblji kraj iz susreta sa Gašom ili njegovim prastarim automobilom Fijatom 509. Kao što obožava svoj auto Gaša obožava i svoje ljubimce neobuzdanu mačku i namćorastog galeba koji terorišu svakoga u redakciji te ribicu Šaranka; generalno Gaša je ljubitelj prirode i živog sveta – tu se računa divlja puzavica i pomahnitali kaktus ali i druge biljke (neke su i mesožderke) koje čuva na poslu. Mada, nije uvek lako sa prirodom pa tako sova koja huče čitave noći ne dozvoljava Gaši da zaspi a on joj uzvraća celodnevnim sviranjem na gitari da i ona vidi kako je biti neispavan! A u netipičnoj epizodi u kojoj je Gaša reporter u poseti ZOO vrtu on otkriva svoje parnjake iz prirode - lenjivce. Lenjost se ponekad prepliče za genijalnim zamislima - tako Gaša “gradi” duboke tunele u arhivi i tamo blaženo drema! Ponekad, pak, od arhive pravi lavirinte za zabavu kolega ili mu, opet, na valšeban način uspeva da, kao rudar, pronađe traženu knjigu. Naravno, ti trenuci genijalnosti ne traju dugo a češći su oni u kojima on dekumentaciju i svakojake drangulije lopatom tovari u orman.
Gaša je oličenje prosečnog čoveka: ni po čemu izuzetan, ne preterano bistar i uredan, večito neispavan i spreman da to nadoknadi, sklon “hvatanju krivina”, s manjkom uvažavanja za šefove i umišljene bogataše. On ima žestoku potrebu da izmisli metode koje će olakšati rad u redakciji i svim ljudima na svetu (a njemu doneti slavu i novac); naravno, ovi pokušaji neslavno završavaju ali to njega ne koleba u dobroj nameri. Gaša zaslužuje odrednicu “šeprtlja” ali ga to ne diskvalifikuje u svesti čitaoca koji mora sebi da prizna da ni sam nije mnogo bolji.
Svaka Gašina dogodovština počinje i završava se na istoj tabli što je od Frankena osim izuzetnog crtačkog majstorstva tražilo posebnu disciplinu i način razmišljanja koji je razvio do savršenstva. Ovaj tom sadrži tri “obična” albuma (table od 709 do 847) i zanimljiv je i po tome što Franken povremeno razbija klasičnu tablu crtežima bez okvira ili njenim potpunim ukidanjem - izveštaj sa utakmice je novinski članak sa ilustracijama.
Zahvaljujući “Darkwoodu” i “Belom putu” konačno je na ovim prostorima moguće pročitati kompletan strip; za razliku od ranijih haotičnih objavljivanja ovog puta su table poređane hronološki, odštampane kvalitetno, u punom koloru i uvezane u tvrde korice. Čitav serijal (u šest tomova) nezaobilazno je štivo za ljubitelje 9. umetnosti ali i svekolike umetnosti jer je “Gaša Šeprtlja”, u izboru čitalaca lista “Mond”, svrstan među 100 najboljih knjiga XX veka!
(“Dnevnik”, 2019.)


Dušan Patić (1962, pesnik, pripovedač i prevodilac do sada je objavio dve knjige pesama: „Čioda (Ulisov osmeh)“, 1988, „Snovi i dodiri (pljusak stihova)“, 2010, i zbirku priča „Tri“, 2016) svoju novu knjigu naziva višestruko provokativno: „Govorkanja ili glasovi, glasine i šaputanja“. Znatiželjni, spekulacijama i slobodnim asocijacijama skloni čitalac neminovno se mora zapitati zašto su pojmovi iz naslova ovako spojeni (i/ili kontrapunktirani). Ako su „govorkanja“, bez obzira koliko su smislena i osnovana, u osnovi bezazlena, „glasine“ to nikako nisu; „šaputanja“ su, opet, obavijena tajanstvenošću i ekskluzivnošću jer se kazuju osobama od poverenja i lako mogu biti deo spletke ili urote. „Glasovi“, pak, kakvi god da su, i dobri i loši, ostaju otvoreni - glasni - prema svima.

Ali „Govorkanja ili glasovi, glasine i šaputanja“ nisu jedina samoodrednica knjige - njen podnaslov je nedvosmislen, gotovo upućujući, i glasi „ja-roman“. Sada se već (osnovana) sumnja (kontraverza) raskriljuje pred čitaocem. Nju dalji ulazak u knjigu neće tako brzo i lako razrešiti. Otkrivanje i upoznavanje glavnog junaka Harija i, kroz 32 „govorkanja“, njegovog života ispisanog ne u prvom licu (kako podnaslov sugeriše) već u trećem licu, biće i zavodljivo i uzbudljivo, veselo i tužno, provokativno, podsticajno i depresivno. Ipak, uvek će na početku celine-poglavlja stajati odrednica „govorkanja“ kao svojevrsno upozorenje na oprez. Jer, za razliku od mnogih pisaca koji se iz sve snage trude da svojem pripovedanju daju privid stvarnosti, ultimativne i nepokolebljive, Patić iznova i iznova stavlja mali znak pitanja na ono što sledi. Kako to razumeti? Da li je literarni junak „nepouzdani pripovedač“ sopstvenog života? Da li on obmanjuje svoje čitaoce? Radi li to svesno? Da li je sve to namerna provokacija kojom se podriva prećutni sporazum (o poverenju i razumevanju) između pisca i čitaoca?

No, zašto se zaustaviti na ovakvoj postavci? Zašto ne krenuti dalje i upitati se može li literarni junak (ali i onaj ko je s druge strane, izvan literarne stvarnosti) potpuno spoznati svoje življenje, donositi trezvene, objektivne vrednosne sudove o svojim činjenjima i nečinjenjima? I, čak i da se prihvati takva mogućnost, kada nastupa taj trenutak konačnog, definitivnog prosuđivanja? Ili se prosuđivanja dešavaju stalno, u kontinuitetu, u svakom novom trenutku koji je, opet, rezultat svih ranije proživljenih.

Konačno, čisto literarna pitanja: da li je „bildungs roman“ odista moguć, da li su odista moguća dela koja prate stasavanje ličnosti? Jer, svaki je zaključak pogodben, dakle nesiguran, podložan promenama i stalnoj sumnji.

Hari veruje da samo pisanje o sebi nije laž ali, par redova kasnije, zapisuje da je njegov život kao razbijeno ogledalo i da njegova slika zavisi od načina kako su krhotine ogledala spojene. On, dakle, zna - i miri se sa tim - da spoj ne mora biti pravi, da se neki delovi ne uklapaju a neki, vrlo verovatno, i nedostaju. Ipak, Hari kreće u avanturu pisanja (ispovedanja) a na čitaocu je da prihvati ograničenja koja su mu predočena (ali i ona koja bi nepouzdani pripovedač prećutao). Nadalje slede „govorkanja“ koja započinju kao promišljanje nekog segmenta postojanja i odrastanja: škola, planovi, moralni kodeks, stasavanje, ljubavi, brak, zaposlenje, knjige, muzika, ideje i ambicije...; naravno, neminovno je da početna tema skrene, pretopi se u neku drugu ili treću jer je svaki segment organski deo celine i nije moguće lako ga i čisto izdvojiti. Fragmentarnost sagledavanja egzistencije-postojanja nije u potpunosti izvodiva a rizik da se okrnji totalitet slike velika je (totalit ovde označava i celokupnost života ali i okruženja u kome se ono dešava: porodica, grad, država, istorijski trenutak, „duh epohe“...). Konačno, izdvojena tema i celina pružaju otpor podeli i teže da se spoje i tako vrate u prirodno stanje potpunosti, „punoće“.

Posle nekog vremena-čitanja, mozaik Harijevog života otkriva se i svakim sledećim poglavljem upotpunjuje. Njegove boje su jarke jer je pogled (na ljude, gradove, dešavanja...) oštar, sa mnogo uočenih detalja, domišljatih zapažanja i zaključaka. I pogled na sebe i u sebe je takav mada zaključci koji se nameću (formulisani precizno, otmeno diskretno, bez pompeznih objava) nisu uvek prijatni: poštovanje samozadatih principa, spoznaja sopstvene povišene osetljivosti, stvaralačkog nemira, zanosa ali i sumnji rezultiraju neprilađenošću i nemogućnošću da se to stanje izmeni tako što će junak sebe i svoj život približiti opštem proseku i koliko-toliko uspešno razrešiti neke obične, trivijalne situacije i zadatke. Hari prepoznaje svoj usud, voljan je da ga prihvati mada ne uspeva uvek da zadrži potrebni mir i distancu (otuda, možda, njegova paradoksalna pripovedačka „nepouzdanost“?). Njegov život (i „priklučenija“) u mnogo čemu je izuzetan ali je, po prirodi stvari, deo širih procesa i bespoštednog istorijskog okvira (koji Harija - i sve nas - usmeravaju i ukalupljuju). Stoga se Harijevo življenje delimično podudara sa našim, sa njegovim generacijskim ispisnicima ali i onima koji su došli kasnije kao naslednici poslednjih decenija XX veka; otuda je neminovno prepoznavanje situacija i obrazaca baš kao i duha odbijanja da se potone u kolotečine beznadežne svakodnevice.

Patićeva „Govorkanja ili glasovi, glasine i šaputanja“ rasprostiru se na više nivoa, kao jedinstveni, neponovljivi životopis, kao sociološki pogled na jedno doba, kao literarno problematizovanje forme. U svakom od tih smerova ponuđeni su nadahnuti, zanimljivi odgovori kako to i priliči zrelim umetničkim delima.

ILIJA BAKIĆ


Aleksandar Tešić (1961) ponajpre je znan čitalačkoj publici po serijalu romana „Kosingas“ koji je jedan od temelja uzdizanja talasa domaće epske fantastike kome prisustvujemo poslednjih godina. Mada se oslanja i na svetska iskustva ovog žanra u pitanju je literatura koja se prevashodno bazira kako na istoriji srednjevekovne srpske država tako i na mitskim kazivanjima i predanjima tog doba odnosno kasnijih vremena. Na serijal „Kosingas“ nadovezuje se serija romana o Milošu Obiliću a nit se, sudeći po nekim od junaka, nastavlja i u romanu „Gorolom“ koji se može iščitavati kao samostalno delo ili kao eventualni začetak novog serijala. No, ovaj roman nije vezan za iskustva fantastičkih žanrova jer funkcioniše „samo“ na nivoima realnosti te je bliži tradiciji istorijsko-avanturističkih dela kakvih je u srpskoj literaturi itekako bilo (mada ne i u poslednjim decenijama XX veka). Možda je Tešićevo delo nagoveštaj povratka na književnu scenu i ove tematike.
            Gorolom iz naslova punim imenom je Goroje Gorolom, omiljeni vitez zatočnik cara Dušana Silnog koji, u jesen 1358. godine, u sedam dana razrešava dugove iz svoje prošlosti. Mada je jedan od najpoznatijih zatočnika, proslavljen u mnogim megdanima i ratovima u svojoj i, kao plaćenik, u tuđim zemljama, Goroje u sebi nosi težak žig: zbog nemaštine majka je njegovu sestru i njega prodala u roblje pa su dopali šaka bestijalnog Vragoča Mrkobrada, gospodara Zlostupa gde je sestra, posle bezbroj najstrašnijih muka, skončala živa uzidana, na predlog popa Dragolja, u temelje crkve dok je Goroje pobegao (izgubivši tada i voljenu devojku). Gorolomova namera da se osveti, međutim, samo je još jedna od mnogih niti koje se zapliću u ta neizvesna vremena nastala dve godine posle smrti Dušana Silnog. Jer Mrkobrade kuju zaveru kako bi ubistvima i ženidbama (na ime otkupa krvi) proširili svoju moć na štetu suseda. Centralna državna vlast nesigurna je i spora sred teško prohodnih gora u kojima se laka pada u zasedu i gube glave. Ipak, sve će se niti konačno zaplesti u klupko viteškog turnira u Zloslutu gde časni vitezovi izazivaju jedni druge kako bi stekli večnu slavu.
            U sedam poglavlja-dana prepliću se prošlost i sadašnjost, sećanja i tekući događaji, spletke i zavere, veselja u krčama i podmukla ubistva, padanja u tamnice i spektakularna bekstva, pogodbeni ljudski i fatalni božiji sudovi te borbe na život i smrt. Mada je priča brza i uzbudljiva pisac spretno dozira tenzije i ne dozvoljava da se knjiga svede na vratolomnu akciju već, u maniru koji je koristio i u ranijim delima, preciznim opisima i digresijama oslikava široku društvenu pozadinu događaja što doprinosi uverljivosti priče i izdiže je iznad puke avanture. Literatura koja je pobrojana na kraju knjige a koju je Tešić koristio i konsultovao zalog je istorijske verodostojnosti itekako potrebne u ovakvim delima. Na „materijalnu utemeljenost“ nadovezuje se i spretno korišćenje arhaične terminologije odnosno fraza koje dijalozima i opisima daju dubinu kazivanju. Zanimljiv detalj je i obeležavanje poglavlja staroslovenskim brojevima. Sveukupno, panorama ondašnjih vremena spaja gotovo životinjsku bedu seljaka sa bahatošću velikaša, žrtvovanja u ime opstanka golog života, oholost i surovost, srebroljublje i izopačenost velikaša i njihovih poslužnika kojima se suprotstava retka čast i poštenje i, još ređa, produhovljenost. Otuda su zatočnici, uprkos sopstvenoj narcističkoj samoljubivosti, još svetliji spram onih koji se, uprkos bogatstvu, nisu izdigli iznad sopstvenih zverskih nagona. A gesla zatočnika „ukaljan obraz krvlju se spira“ i glava za glavu, obraz ni za glavu vrhunska su moralna načela življenja u tim „smutnim vremenima“.
            Rečju, „Gorolom“ Aleksandra Tešića na svojim stranicama spaja uzbudljivu vitešku avanturu, istorijske činjenice i etičke principe u priču koja uspešno drži čitalačku pažnju sve do očekivane i zaslužene katarze.
            („Dnevnik“, 2019.)



top