Aleks Rejmond (1900-1956) jedan je od retkih strip autora koji su uspeli da stvore više junaka po kojima će biti upamćeni. U Rejmondovom slučaju reč je o, čak, četiri heroja.  Nakon godina učenja i šegrtovanja Rejmond je, za „King Fičers“ stvori „Flaša Gordona“ i „Džima iz džungle“ - oba stripa imala su premijeru 7. januara 1934. a dve nedelje kasnije, 22. januara, započele su avanture „Tajnog agenta X-9“, po scenariju proslavljenog pisca Dešijela Hemeta. Zbog nemogućnosti da ispuni sve obaveze, Rejmond je 1935. „napustio“ „Tajnog agenta X-9“ a nastavio rad na prva dva serijala u standardizovanom sistemu novinskih nedeljnih tabli. Ti stripovi su postali vrlo popularni; „Flaša Gordona“ je, u jednom periodu, redovno objavljivalo 150 novina! Po povratku iz II svetskog rata Rejmond je ostao bez posla jer su njegove junake preuzeli drugi autori pa je morao da stvori novog junaka, ovog puta detektiva Ripa Kirbija, sa kojim se takođe vrlo brzo proslavio. Reč je, dakle, o izuzetno talentovanom i predanom stvaraocu koji, ako nije u strip uvodio nove teme, jeste umeo da se nametne njihovim domišljatim razvijanjem na koje će se nadovezivati sledeće generacije stvaralaca.

Flaš Gordon je jedna od ikona popularne kulture XX veka koja se iz stripa „uvukla“ u druge umetničke i zabavne forme (od filma i literatura do kompjuterskih igrica). Mada je početni impuls za njegovo stvaranje bio želja da se „parira“ suparničkim naučnofantastičnom stripovima „Bak Rodžers u 25. veku“ i „Brik Bradford“ (kao što je „Tajni agent X-9“ bio odgovor na „Dika Trejsija“ a „Džim iz džungle“ na „Tarzana“), Gordon je vrlo brzo, takoreći u prvim godinama svog izlaženja, krenuo do tada nepoznatim smerom koji je imenovan kao „barokna fantastika“ čemu je doprinela sama priča a još više njen vizuleni segment. Početak serijala primereno je senzacionalistički: prema Zemlji leti nepoznata planeta i sudar je neminovan! Naučnik Hans Zarkov gradi raketu iz koje namerava da ispali projektil da bi skrenuo putanju planeta. Zbog udara meteorita u njihov avion, mladi Flaš Gordon, diplomac Jejl univerziteta i svetski poznat igrač pola i ljupka Dejl Arden, padobranom sleću blizu rakete. Rastrojeni Zarkov prisiljava ih da polete sa njim. Kad se raketa primakne tajanstvenoj planeti, očigledno nastanjenoj, biva privučena gravitacijom, pada i razbija se. Flaš pokušava da spasi povređenu Dejl ali oboje bivaju zarobljeni. U daljim avanturama oni saznaju da planetom zvanom Mong vlada nemilosrdni imperator Ming koji će nameriti da ubije Gordona i oženi se sa Dejl. Ali njegova kći Aura zaljubljuje se u Gordona, spasava ga (i to više puta) i sprečava (više puta) da oslobodi suparnicu Dejl. Neprestano bežeći iz nevolja i upadajući u nove Gordon i Dejl, kojima će se pridružiti i Zarkov (jer nije poginuo u padu rakete), upoznaju egzotičnu planetu naseljenu čudovištima raznih oblika i svakojakim verzijama ljudskih bića, od ljudi lavova, ljudi sokolova, ljudi guštera, onih koji žive pod vodom, onih sa žutom kožom... Neki od njih su lojalni Mingu, drugi mu se protive, jedni su dobri, drugi zli, zavidni, koristoljubivi. Na emotivnom planu, pak, Dejl je neprestano ljubomorna i besna jer Flaša, ni krivog ni dužnog, spopadaju lepotice. Priča, dakle, nudi mnogo uzbudljive akcije i avanture, intrige, melodramske epizode, superiornu tehnologiju pomešanu sa srednjevekovnom i mitskim/praistorijskim čudovištima. Nepoznata planeta na kojoj je sve to moguće dodatni je „začin“, začudni element priče. Rečju, neodoljiva mešavana koja mami publiku.
Druga vrsta egzotike nudi se u doživljajima Džima iz džungle, iliti Džima Bredlija, lovca, trapera, istraživača koji za zoološke vrtove sakuplja divlje životinje i deli pravdu. Radnja je nominalno smeštena u malajsku džunglu ali to ne sprečava da kroz nju pored tigrova i pantera prolaze crni lavovi i gorile ili da domorodci budu previše crni; svi oni neprestano vrebaju i napadaju Džima a ovaj se brani u čemu mu pomažu sluga Kolu, divlji dečko iz džungle Zobu, sa njegovim crnim panterom Nitom (na tragu Kiplingove „Knjige o džungli“) kao i drugi prijatelji. Džim se bori sa raznim krijumčarima, kriminalcima, prevarantima a pre svih sa svojim arhineprijatelom Tajger Pitersom koji, opet, ima ćerku koja je slaba na Džima. Tu je još i tajanstvena dolina u ugašenom vulkanu kojom vlada moćni, surovi vladar, pa zasede, podlosti i prevare, upadanja u klopke i spektakularnih bekstava... Rečju, beskrajne avanture!
Specifičnost izdanja „Čarobne knjige“ je rekonstrukcija originalnog prezentovanja ovih stripova. Naime, oni su štampani na jednoj stranici, u koloru, i to sa tri kaiša „Džima iz džungle“ na vrhu strane i četiri kaiša „Flaša Gordona“ ispod. Ovakva „forma“ je „tražila“ samo male slike koje su, često, pretrpane detaljima, i nametala obavezu da intriga poslednje sličice „tera“ čitaoce da potraže sledeći nastavak. Rejmond je razvijao crtež i u tim skučenim prostorima ali je prelomni trenutak došao kada su novine promenile format pa je jedan strip zauzimao čitavu stranu (što je već forma strip table) i dozvolio crtaču da se razmaše. Mada su se stvari brzo vratile na staro pomak je napravljen pa stripovi nadalje drugačije „dišu“ („Džim...“ se pojavljuje u dva a „Flaš...“ u tri krupnija kaiša uz poneku veću sliku). Modernim čitaocima biće zanimljivi i dodaci - crteži figura strip junaka (žena i muškaraca) sa nekoliko odevnih predmeta koji su se mogli isecati i prikačiti na heroje. Intrigantna je i priča o Donu Muru i njegovoj ulozi u stvaranju „Džima...“ i „Flaša...“. Pošto direktnih dokaza nema a svedočenja su kontradiktorna, nije jasno da li je Mur samo pomagao Rejmondu u stvaranju scenarija (kako bi se izbegle ljutite reakcije čitalaca o previše nasilja u „Flašu...“) ili su priče potpuno/pretežno Murovo delo. Ova dilema podelila je strip istoričare.
Knjiga „Flaš Gordon i Džim iz Džungle 1“ najavljuje serijal u šest tomova koji će sabrati Rejmondov rad na ovim serijalima inače već upisanim u nesporne klasike devete umetnosti.

(„Dnevnik“, 2015.)
Svetovi beskrajnih literarnih priča kriju mnoge tajne; na policama univerzalne biblioteke (po)stoje biseri koji strpljivo čekaju da budu otkriveni. Protek vremena za njih je beznačajan ili im, suprotno pravilima, samo povećava vrednost. Osnovni problem u kosmosu Literature je pronalaženje i iznošenje na svetlo dana čudesnih knjiga od kojih čitaocima zastane dah i zavrti se u glavi. Jedna od takvih knjiga je i „Kapetan Prljavi Fred“ koju je napisao i 1940. godine objavio P. Hovard. Iza tog anglosaksonskog imena-pseudonima stoji mađarsko ime Jene Rejto (1905-1943) kojim se u decenijama pred II svetski rat potpisivao popularni pisac pozorišnih dela: drama, scenskih igara, libreta za opere i tekstova za kabare. Rejto se, pak, na svojim proznim delima potpisivao kao P. Hovard, kada su u pitanju humoristično-avanturistički romani, i Gibson Laveri, kada je reč o vesternima. Ova šund/petparačka dela učinila su ga poznatim i široko popularnim među čitaocima. No, iza svih ovih dela postoji još jedna tajna - Jene Rejto je takođe pseudonim! Rejto je zapravo Jene Rejh,  Jevrejin iz Budimpešte koji je zbog svoje nacionalne pripadnosti odveden u radni logor u kome umire 1943. godine. Za Hovardom/Rejtom/Rejhom su ostala dela koja su mu obezbedila status jednog od najčitanijih mađarskih lakih, zabavnih pisaca što se svakako može egzaktno meriti tiražima i prodajom knjiga ali, istovremeno, stvara i lažnu sliku o dometi takvih dela, konkretno, u ovom slučaju, o romanu „Kapetan Prljavi Fred“.
            U prvom nivou čitanja, reč je o prepoznatljivoj avanturističkoj priči koja se najpre dešava na brodu „Zvezda Havaja“ koji plovi egzotičnim toplim morima sve do Singapura. Otresiti mornar Džimi Džumbus, koji zbog svoje prgavosti i lakog potezanja noža mora da radi dva posla, ložača i konobara, upoznaje na tom putovanju princa prestolonaslednika koji putuje inkognito, avet (koja to i nije) i jednog vrlo zlog čoveka (koji to i nije), Kapetana Prljavog Freda. Posle svakakvih peripetija, u dogovoru sa princom, Džimi se iskrcava glumeći, privremeno, prestolonaslednika a pravi princ odlazi da upozna šareni svet podzemlja, velikih i malih kriminalaca i probisveta. Plan se, naravno, komplikuje i na prestolu i u podzemlju o čemu čitalac saznaje iz Džimijevog dnevnika i opisa prinčevog zlopaćenja po katakombama. Zaplet i rasplet u svemu su žanrovski prepoznatljivi ali se time priča ne iscrpljuje jer je ona nadograđena urnebesnim humorom koji sve boji dodatnim šarmom i dopadljivošću. No, Hovard/Rejto/Rejh se ne zaustavlja na pukom humoru proizašlom iz sklopa okolnosti/situacija ili neusklađenosti karaktera. On svoje duhovitosti gradi i na samim rečima i njihovim značenjima, na sinonimima ili pogrešnim tumačenjima odnosno na vrcavoj igrariji šatrovačnim jezikom. Suptilnost ovog nivoa, pak, otkriva postojanje još jednog horozonta na kome se pisac bezbrižno poigrava kanonima žanra, ne libeći se karikaturalnosti i sarkazma, gradeći celinu koja nadilazi žanr postajući samosvojna kategorija. Ključni argument u prilog ove tvrdnje je izostanak (za žanr bitnog) senzacionalizma, fingirane i prenaglašene egzotičnosti odnosno ushićenosti koji imaju zadatak da opčine publiku (sakrivajući naivnost i druge manjkavosti priče). Hovard/Rejto/Rejh nema potrebu da na taj način tretira svoj tekst; on potpuno vlada svojom tvorevinom, gradi je slobodno, elegantno i beskrajno duhovito. Ili je možda pisac do ovog (vele)majstorstva stigao ne namerno već instinktivno, literarno intuitivno (jer delo zna više od svog tvorca)?
            Kako god bilo delo koje je pred nama dokazuje postmodernistiki kanon da je svaka forma (pa i žanrovska) izazov za stvaralačko iskušavanje i učitavanje novih značenja. Hovard/Rejto/Rejh u vreme pisanja „Kapetana...“ definitivno nije znao ništa o postmodernizmu ali ga je, može se reći, anticipirao (što potvrđuje Borhesovu tvrdnju da svaki veliki umetnički pokret ima svoje preteče). Prolazak vremena samo je pojačao te kvalitete i čitavom romanu dodao novu vrednost ne samo kao klasika petparačke literature već i kao dela koje, i posle 75 godina od objavljivanja, u drugom svetu i drugoj literaturnoj sredini, odiše zavodljivom-vrcavom svežinom (koja je, pak, zalog i daljeg trajanja). Otuda nije nemoguće da će se u nekim budućim godinama za „Kapetana...“ iz odrednice „klasik petparačke literature“ izgubiti ono „petparačke“. Sasvim zasluženo.
            Zahvaljući pomenutim jezičkim kvalitetima romana njegovo prevođenje bilo je vanredan izazov koji je podrazumevao i specifični metod „posrbljavanja“ teksta prema duhu i stilu originala. Ovaj teški zadatak briljantno je obavio Petar Milošević koji zaslužuje sve pohvale. Pohvale i zdušnu podršku zaslužuje i izdavačka kuća „Agora“ koja je čitaocima otkrila i ponudila jedno od najuzbudljivijih literarno-čitalačkih putešestvija u nepoznato u 2015. godini.
            („Dnevnik“, 2015.)
            


Istorija evropskog stripa, onog nastalog pre Drugog svetskog rata a posebno onog stvaranog u prvim decenijama posle njega, izuzetno je bogata a u njenom centru su Francuska i obližnja Belgija, mada su i Engleska i Italija imale značanu ulogu u njoj. Dobar deo onoga što je tih godina crtano i objavljivano po raznim magazinima i (retkim) albumima, predstavljen je i na prostorima bivše Jugoslavije ali potpuno haotično, bez reda i sistema, uz raznorazna prilagođavanja (čitaj skraćivanja ili cenzurisanja), na niskom tehničkom nivou štampe i u mnogim izdanjima, neredovnim i kratkog veka. Otuda su ovdašnji ljubitelji devete umetnosti imali probleme sa praćenjem serijala i njihovim kontinuitetom jer su se epizode štampale u raznim publikacijama i „na preskok“, uz časne izuzetke Bonelijevih serijala koji su bili koliko-toliko hronološki objavljivani u samo za njih predviđenim edicijama.
Zbog svega navedenog svaki poduhvat koji je zamišljen tako da u potpunosti i po redu isprati određeni strip serijal zaslužuje pažnju i podršku pošto se njegov značaj ne iscrpljuje samo u objavljivanju stripova već i u izgradnji šireg i zaokruženog pogleda na istoriju ove umetničke forme. U tom kontekstu znatiželjni će čitalac prelistavati album „Valerijan 1“ Mezijera i Kristina, objavljen zajedničkim snagama beogradskog „Darkwooda“ i novosadskog „Marketprinta“ u ediciji imena koje sve otkriva - „Integrali“.
„Valerijan“ koga su 1967. godine stvorili scenarista Pjer Kristin (1938) i crtač Žan-Klod Mezijer (1938) spada u najpoznatije/najpopularnije naučnofantastične serijale svog vremena (a još nije okončan, najnovija 21. epizoda pojavila se 2010. godine). Mezijer i Kristin deo su velikog strip talasa koji se, podstaknut i aktivnom kulturnom politikom Francuske koja je podsticala domaće stvaralašto kako bi se izborila sa naletom američke popularne i jeftine zabave, digao posle 1945. godine i udario temelje francusko-belgijskoj strip školi. Posle mnogo lutanja i traganja za svojim identitetom, koji dugo nije bio fokusiran samo na crtanje, Mezijer se „primirio“ i, sarađujući sa drugom iz detinjstva, piscem Kristinom, osmislio „Valerijana“ koji je najpre počeo da izlazio u prestižnom mesečnom strip magazinu „Pilot“ (tako je bilo sve do 1985. godine). Mada je nastao u vreme kada je naučnofantastični strip bio atraktivna i tražena, pa, stoga, i masovno štancana roba, „Valerijan“ ili, kako se u originalu zove, „Valerijan i Lorelina“, uspeva ne samo da opstane već i da se primetno razvija i produbljuje.
Početna postavka pozornice za priče je relativno jednostavna i žanrovski prepoznatljiva: 2314. godine otkrivena je prostorno-vremenska teleportacija i stvoreno zemaljsko galaktičko carstvo kome je sedište Galaksiti. Ljudski rod se odao uživanjima svih vrsta. Prostorsko-vremenska služba kojom upravljaju tehnokrati odgovorna je za održavanje reda. Njeni agenti patroliraju prostorom i vremenom i bore se sa piratima, odnosno istražuju daleke planete na kojima postoje potrebni resursi. Valerijan je jedan od najsposobnijih prostorno-vremenskig agenata koji dobija teške zadatke. Njegova saputnica je Lorelina sa kojom je u (nedovoljno) određenim emotivnim odnosima. Ovaj tandem u svakoj epizodi rešava neki problem ili razotkriva misterije na egzotičnim planetama, a neretko odlaze i u prošlost Zemlje.
Prvi tom integralnog „Valerijana“ na 232 kolor stranice sadrži početnu, nultu epizodu odnosno prve četiri epizode serijala. U nultim „Lošim snovima“ Valerijan dobija zadatak da uhvati Ksombula koji je sabotirao kompjutere Službe snova i brojnoj klijenteli pokvario popularnu zabavu sanjanja programiranih snova. Trag vodi u XI vek, vek magije i čudovišta; Valerijana iz nezgodne situacije spasava spretna, crvenokosa Lorelina koja će mu pomoći i u ispunjenju zadatka. Ali Ksombul se ne predaje i u epizodi „Grad pokretnih voda“ beži iz zatvora u Njujork 1986, kada je počeo potop na Zemlji i mračno doba koje će trajati sve do otkrića teleportacije. Valerijan ga proganja ali upada u nevolje iz kojih ga opet spasava Lorelina. Njih dvoje će posle mnogih peripetija pobediti Ksombula i tako izvršiti zadatak da bi se u narednim epizodama otisnuli u nepoznati, duboki svemir. U avanturi „Carstvo hiljadu planeta“ agenti odlaze u Sirt, centar pomenutog carstva sa kojim ljudi još nisu u kontaktu. Ustrojstvo trgovačke civilizacije krije i tajnu čije otkriće će osvetliti jedan od segmenata zemaljske istorije. „Svet bez zvezda“ nalazi se u srcu planete koja preti da uništi jednu ljudsku naseobinu a agenti će se opet boriti sa neobičnim društvenim podelama. Epizoda „Dobro došli na Alflolol“ stavlja agentima u zadatak da reše neobičan problem: na planetu Tehnorog iz koje ljudi crpe sirovine vraćaju se starosedeoci, potpuno hedonistički nastrojeni. Sukob između civilizacija različitih koncepcija postojanja je neminovan, Alflololijanci bivaju oterani u rezervat iz koga beže a Valerijan i Lorelina pokušavaju da im pomognu.
Iako je žanrovski prepoznatljiv (svemirska putovanja, sukobi, različiti oblici vanzemaljskih inteligencija) „Valerijan“ umnogome odskače od obrazaca: niti je antropocentričan, niti je mačoistički, niti protežira nasilje. Lepši deo agentskog tandema nije bespomoćan već često upravo spasava muški deo ekipe iz nevolja. Nema ni militantnosti kao ni ludih naučnika i zlobnih svemirskih čudovišta.  Rečju, avanture su osmišljene bez jeftinog senzacionalizma i robovanja šablonima. Mezijerov crtež vidno napreduje iz epizode u epizodu, nestaju opterećujući detalji a slike ipak dobijaju na punoći, kadriranje i montaža kvadrata/tabli sve su dinamičniji. Karikaturalnost likova, isprva vrlo jaka, ublažena je i bliža realizmu.
Serijal „Valerijan“ važna je karika u razvoju evropskog i svetskog žanrovskog stripa a njegove epizode su i posle gotovo pola veka uzbudljive i zavodljive te zaslužuju čitalačku pažnju.

(“Dnevnik”, 2015.)

http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:578744-I-nobelovci-u-svemirskoj-akciji

Fumio Obata (1975) odrastao je u Japanu uz manga stripove i anima crtane filmove. U Englesku se seli 1991.g. gde se školuje, upoznajući evropski strip i crtani film. Od 2008.g. stvara u formi „odvojenih slika“. Objavio je grafičke novele „Neverovatna priča o soja sosu“ (2011) i „Tako se to desilo“ (2014). Uz crtanje stripova aktivan je ilustrator knjiga za decu odnosno predavač na više koledža.
            „Tako se to desilo“ je grafička novela na gotovo 160 stranica i prati običnu, svakodnevanu priču savremenog globalnog sveta. Jumiko, mladu dizajnerku koja je pre desetak godina iz Japana došla u London da gradi karijeru, pozivaju da se vrati kući jer joj je otac poginuo. Susret sa porodicom i rodbinom, sa telom mrtvog oca, ceremonije bdenja i kremacije, trenuci su u kojima se, u teškoj, stresnoj atmosferi, sažimaju životne linije. Sećanja na razgovore sa ocem prepliću se sa slikom njegovog smirenog, mrtvog lica. Jumiko pokušava da razgovara sa bratom ophrvanim emocijama, zatvorenim u sopstvene obaveze. Lakša je i punija komunikacija sa bratovom suprugom, i njihovo dvoje male dece. Ipak, Jumiko više nije pravi deo porodice, ona je neko ko je u njoj samo povremeno. Ta posrednost potencirana je i racionalnim zapažanjima koje Jumiko doživljava kao svoju čudnu reakciju - umesto emocija koje su „primerene“ smrti i ritualima koji je prate. Dualitet oveštalih formi kojima ona (ali ni drugi prisutni) ne zna pravo značenje (niko ne zna šta sveštenik zaista peva ali svi znaju da je pevanje obavezno), s jedne strane, i stvarnih emocija, onoga što bi čovek trebao/morao da oseća, zbunjuje Jumiko.        
Posle kremacije oca Jumiko, ispraćena samo od snaje i dece, odlazi da poseti majku koja se davno razvela od njenog oca. Odnos majke i ćerke uzdržan je, bez burnih izliva emocija, uz razgovore u kojima se stvari/odnosi identifikuju i formulišu. Majka je intelektualka koja je i u starosti aktivna, piše i objavljuje knjige. On argumentovano govori o svom razvodu, o društvenim konvencijama koje su je gušile i silile na žrtve odnosno o promenjenim okolnostima u kojima Jumiko ima mnogo veću slobodu da se dokaže kao stvaralac. Kada je uvidela i žensku stranu istine Jumiko, u fantazmagorijskom snu, u kome se, simbolično, raspadaju zidovi/ograničenja, konačno odrasta i postaje zrela ličnost, svesna svojih odluka i njihovih posledica, oslobođena balasta porodičnih i tradicijskih veza. Kao takva, samosvesna i odlučna, ona se vraća u London, u svoj grad i svoj život.
            Obata bez preterane afektacije i suvišnih reči razmišlja o emigraciji i asimilaciji, otvorenosti prema drugačijim kulturnim miljeima, identitetu pojedinca. Izmeštenost iz sredine u kojoj je neko rođen i u kojoj su mu roditelji i preci, odlazak u drugu, nominalno multikulturnu, dakle tolerantnu, nesporno rađa pitanja odnosa prema sopstvenom nasleđu odnosno otkrivanja koliko je subjektivna ambicija važnija i vrednija od nacionalne pripadnosti. Na nivou ličnih okruženja otvaraju se pitanja odnosa odraslog deteta prema roditeljima, odnosno njegovog prihvatanja da se otac i majka više ne moraju pitati da se nešto uradi ili ne uradi već da se od njih samo zatraži mišljenje/savet. S druge strane, ako već nema većih trauma zbog razvoda roditelja, postoje one (makar i ovlaš skicirane) između brata i sestre čiji životi više nisu vezani.
            Potencijalni odgovor na gotovo sve dileme ove priče je u simbolici No pozorišta koje privlači Jumiko. Temelji su mu u stvarnom životu, emocijama, karakterima i uobičajenim situacijama a nadgradnja je u odvajanju pozorišta od stvarnosti, u strogom formalizovanju izgleda i karaktera, uzdržanosti u glumi i stvaranju nečega što nije direktni odraz realnosti već njeno apstrahovanje i svođenje na estetski i etički kod. I dok se u običnom životu, tradicija razgrađuje, gubi njen smisao, u No pozorištu se insistira na trajnosti odlaskom u drugu krajnost - u ravan čistih značenjskih simbola. Da li je time izneveren život, kao temelj pozorišta, ili se pozorište izdiglo u božanske visine, pitanje je na koje će svaki čitalac/gledalac morati sam da odgovori.
            Jednako kao što je priča delikatna i crtež je jedinstven u svojoj majstorskoj jednostavnosti. Efektno je i korišćenje vodenih boja odnosno akvarela koji pojednim prizorima, posebno slikama neba i oblaka, daju notu izvišene (ne)stvarnosti. Potpuni utisak zaokružuje funkcionalno kadriranje posebno ubedljivo na tablama sa velikim crtežima.
            Rečju, „Tako se to desilo“ potvrđuje da je grafička novela kategorija 9. umetnosti koja ne poznaje tematske i crtačke granice osim onih u talentu svojih stvaralaca. A Fumio Obata je autor velikih potencijala koje ume da pretoči u izuzetna dela.

            („Dnevnik“, 2015.)
Stara narodna mudrost kaže „Kad mačke nema – miševi kolo vode“. Da li ista ili slična poslovica postoji u Belgiji nije opšte poznato ali za svet Štrumpfova koji je stvorio belgijanac Pejo (u „civilnom“ životu Pjer Kilifor, 1928-1992) svakako važi ona koja kaže „Kad Velikog Štrumpfa nema  - rasulo kolo vodi“. Elem, pošto njega njegovi magijski poslovi odnosno spravljanje čarobnih smesa odvedu izvan sela (jer mu je ponestalo mlečike) stvari među malim, plavim mangupima počinju da se ozbiljno komplikuju. Od Velikog Štrumpfa na odlasku dobijaju samo savet da se „lepo štrumpfuju dok on nije tu“, a na upražnjeno mesto glavnokomandujućeg odmah pokušava da uskoči nekoliko pretendenata - prvi među njima je Kefalo, jedini Štrumpf sa naočarima, koji sebe smatra prirodnim zamenikom Velikog Štrumpfa, dok ostali misle da je on dosadni štreber. Pošto spontani demokratski način izbora ne proizvede rezulate jer svaki Štrumpf glasa samo za sebe (osim naravno Mrguda koji ne voli sebe) zakazuju se izbori. Ambiciozni Štrumpf slučajno otkriva najjače sredstvo politike - obećanje i njime pridobija glasače (Kefalo naivno veruje da će on biti izabran zahvaljujući svom ubeđivanju glasača). Izabrani se, međutim, odmah samoproglašava za kralja! Što bi naš narod rekao „Daj nekome vlast pa ćeš videti kakav je“. Kad snažni Gruber ode da se obračuna sa samozvancem biva - unapređen u „velikog kapetana (glavnog) u službi za zaštitu štrumpfovskog legaliteta“! Počastvovani Gruber odmah bira svoju vojsku-stražare sa halebardama i – eto nam države. Pošto je uspostavio red kralj realizuje svoje najvažnije ideje - proglašava radnu obavezu u cilju izgradnje svog dvora i menja svoju odeću u - zlatnu.
Prinuda, pak, počinje da rađa otpor; zaverenici oslobađaju uhapšenog Šaljivka (koji je kralju dao eksplozivni poklon) i beže u šumu. Kralj organizuje poteru za koju svaki učesnik dobija medalju i kreće u potragu za logorom odmetnika; vojnici, međutim, koriste priliku da prebegnu na slobodu. Osetivši se ugroženim kralj ograđuje selo upravo pre poziva pobunjenika da abdicira. Sukob dve vojske je neminovan; dvor biva razrušen, selo demolirano. Opkoljen, sa šačicom lojalnih stražara, kralj odbija da se preda i, pre poslednjeg juriša na njega - vraća se Veliki Štumpf koji, svojim autoritetom, uvodi „stari“ red a kruna i plašt, simboli nekadašnjih ambicija i borbe, završavaju kao dodatak strašilu u polju. Uprkos srećnom kraju i veselju – bivši kralj kreće da počisti nered a pridružuju mu se ostali - čitaocima ostaje gorak ukus u ustima jer uviđa kako je tanušna opna civilizovanosti, tolerancije i (ako već ne demokratije jer Veliki Štrumpf nije izabran na svoju vodeću funkciju) nečega što najviše liči na „prosvećeni apsolutizam“. Paralele sa realnim događajima, savremenim ili onima iz bliske i dalje prošlosti, uočljive su i nimalo prijatne.
            Pejo i Delport svoju su priču upakovali u formu stripa za mlađu publiku ali sadržina itekako premašuje ovu grupaciju te je dopadljiva i starijima, svima od 5 do 80 godina. Ova „celovečarnja“ epizoda u trajanju od 40 (dakle, skoro pa standardnih albumskih 48) tabli krcata je mračnim i zloslutnim događanjima ali i gegovima i dosetkama tako da svi oni čine izbalansiranu celinu koja je čita lako uprkos sumornom potekstu. Taktika da se priče ne šire na silu (da bi zadovoljio zadati obim epizoda) i da se, samo kada ima dovoljno materijala, stvara velika epizoda pokazuje se i u „Kralju Štrumpfova“ kao opravdana. Pripovedačko-scenaristički nerv Pejoa i Delporta uspešno je, bez praznih hodova, dozirao tenzije sa kulminacijom u poslednje dve table. Razrađeni su i detalji koji podupiru priču iako možda nisu uvek vidljivi na prvi, ovlašni pogled; takva je kraljeva zlatna garderoba (dok svi ostali nose bele kape i donji deo, „špilhozne“, osim, naravno, Velikog Štrumpfa koji ima crvenu opremu) kao i njegovo uštogljeno kraljevsko obraćanje podanicima. Sve ovo u funkciji je otkrivanja odnosa u rasponu od beskrupulozne ambicije, spletkarenja i komformizma-ulizištva (u čemu prednjači Kefalo ali su i drugi „slabi“ na obećanja i nagrade) te apatije i nesposobnosti/nevoljnosti da se na zlo reaguje odmah a ne kada ojača i počne da uzima svoj danak. Ono što je počelo kao igra i iskušavanje snaga postaje fatalna mašina/sistem koji neumoljivo deli ljude/Štrumpfove na pobornike i protivnike, na podobne i one koji to nisu pa ih treba pridobiti za „pravu stvar“ ili, ako to ne ide, onda ućutkati i ukloniti.
            „Kralj Šrtumpfova“ sjajna je gorko-vesela univerzalna priča o vlasti i svemu oko nje i jedan je od vrhunaca ovog inače kvalitetnog strip serijala.

            („Dnevnik“, 2015.)

            Naučna fantastika kao literarni žanr razvijala se par decenija bez kritičkog i teorijskog promišljanja, bez takozvane „sekundarne literature“. Razlozi za ovakvo stanje različiti su: ponajpre je, pre nego što je imenovana kao poseban žanr, naučna fantastika stvarana u korpusu glavnog literarnog toka; kada je, 1920-tih godina u SAD, u cilju lakše prodaje izdanja petparačke namene i vrednosti, izdvojena kao žanr, naučna fantastika je od akademskih krugova prokazana kao polje nedostojno ozbiljne pažnje. Mada ovakav stav u Starom svetu nije u potpunosti uvažavan, „loš glas“ je i tu imao veliki uticaj (ali ne i u zemljama Istočnog bloka u kome je naučna fantastika tretirana kao relevantna pojava od koje su traženi i ozbiljni rezultati). Kao reakcija na odbijanje zvaničnih krugova, u okriljima naučnofantastičkog geta pojavljuju se i dela koja prate istoriju žanra i vrednuju je, rukovodeći se samo za žanr skrojenim vrednosnim parametrima. Ipak, postojanje naučne fantastike kao segmenta kulturnog miljea i njegovog specifičnog fenomena, moralo je da privuče i seriozne teoretičare izvan žanra koji će pokušati da je klasifikuju i vrednuju objektivnim, naučnim instrumentarijumom. Ovaj proces započet retkim knjigama tokom 1960-tih, jačao je i doveo naučnu fantastiku u akademsko-naučno okrilje. Jedna od pionirskih teorijskih knjiga koje se bavila ovim žanrom objavljena u Jugoslaviji je „Od Lukijana do Lunjika“ (izdanje „Epoha“ Zagreb, 1965.) Darka Suvina (1930). Reč je o delu koje i posle pola veka ostaje, uprkos manjkavostima, relevantno na ovim prostorima (pa i šire, pošto je Suvin, posle odlaska u Kanadu, od 1970-tih na ovamo objavio više knjiga u kojima je, između ostalog, produbljivao i razvijao teze formulisane u ovoj knjizi).
            „Od Lukijana do Lunjika“ sa podnaslovom „Povijesni pregled i antologija naučnofantastične literature“, u obimu većem od 560 strana, čine Suvinova istorijsko-teorijska razmatranja (oko 20% knjige) i „praktični primeri“: priče, poezija, delovi drama i romana kojima se „ilustruje“ određena epoha odnosno savremeni trenutak žanra. Autor nakon izlaganja namera i pristupa-koncepcije dela daje hronološki pregled dela značajnih za žanr (skraćeno ga označava kao SF, engl. Science Fiction) počev od „Mitološke epohe“ i „generičkih mitova“ starih naroda do 1932.g. i Hakslijevog „Vrlog, novog sveta“.
            U nastavku Suvin se najpre bavi „prenaučnom fantastikom“, u poglavljima o antici, srednjem veku, renesansi i baroku. Tezu o postojanju naučne fantatike pre nastanka nauke u savremenom značenju tog pojma on opravdava i marksističkim istorijskim materijalizmom. Kako god bilo, očito je reč o temama (žeđ za znanjem, utopije, nove zemlje u kojima se može stvoriti pravedno društvo) koje su u temeljima ljudske civilizacije (bez obzira da li postoji nauke kao posebna delatnost). U delu knjige koji je fokusiran na 19. i 20. vek klasifikuju se određene teme naučne fantastike i analizira njihov razvoj i dometi. Svako poglavlje završava se odlomcima analiziranih dela, od Lukijanovih „Istinitih priča“, Danteovog „Pakla“, Držićevog „Dundo Maroja“, Siranovih „Pokrajine i carstva Meseca“, Bekonove „Nove Atlantide“ do „Pogleda unazad 2000-1888“ E. Belamija, i „Vijesti iz Nigdjenijeva“ V. Morisa. Segment „Na prelazu stoljeća„ bavi se rodonačelnikom naučne fantastike H. Dž. Velsom, odnosno autorima ovog perioda uz ilustracije iz dela Londona, Čapeka, Zamjatina i Krleže. Poslednja celina „Druga trećina 20. stoljeća“ analizira (tadašnju) savremenu naučnu fantastiku, bogatstvo tema i ideja koje prezentuje. Kao ilustracija, na čak 200 stranica, slede priče američkih i engleskih pisaca (Hajnlajna, Kordvejnera Smita, Olivera, Kristofera, Šeklija, Oldisa), ali i francuskih (Klajna, Batina) i istočnoevropskih (Lema, braće Strugacki, Aljtova) i pesmu „Zaljubljeni kosmonaut“ Vesne Parun (u knjizi je objavljena i pesma „Saopštenje o Ikaru“ Ivana V. Lalića).
            Knjigu okončava „Nešto kao zaključak - SF kao folklor naučnog razdoblja“ u kome Suvin tvrdi da je naučna fantastika „folklor naučnog razdoblja“ koje je počelo Oktobarskom revolucijom. „Ona odgovara naučnom razdoblju po širini svoje vizije, koja čovjeka uvijek prikazuje u odnosu na veće celine - društvo, kosmos i sl.; po kvalitetu vizije, otkrivačke i antiindividualističke; i po smjeru vizije, anticipatorno otvorene prema zbiljno novome.“ To je književni rod „koji je spreman da najsvetije datosti mjesta, vremena, ljudskih i kosmičkih odnosa tretira kao varijable, te (u slučaju, dakako, da posjeduje književne kvalitete) prevaziđe didakiku činjenicom da ne razmatra samo smjerove mogućih odgovora na goruća pitanja već i mogućnosti iskrsavanja novih usijanih pitanja čiji vulkani još skriveni drijemaju.“
            Suvin naučnu fantastiku ne posmatra kao pristrasni, vatreni ljubitelj, već teži da je pozicionira u literarnoj istoriji i da joj prepozna karakteristike. Njegova zaključak je da je ovaj žanr „književnost spoznajnog očuđenja“ velikih umetničkih kapaciteta (termin „začudnosti u naučnom razdoblju“ preuzet je od Bertolda Brehta iz njegovog dela „Mali organon za pozorište“). Uprkos metodološkim manjkavostima, ponekim nedovoljno obrazloženim tvrdnjama i preteranom insistiranju na marksističkoj teoriji, ova temeljna studija za izučavanje naučne fantastike svakako zaslužuje pažnju savremenih čitalaca, bilo da su ljubitelji svekolike književnosti ili samo ovog žanra.
            („Dnevnik“, 2015.)
            
Priče o uništenju naroda/naselja/sveta prate ljudsku civilizaciju na svim kontinentima, od antičkih vremena do danas; one su jedan od univerzalnih opšteljudskih obrazaca/tema (bilo bi zanimljivi videti rezultate proučavanja koje bi pokušalo da otkrije da li je veći broj priča o gradnji ili o uništenju čovekovih organizacija). Od Atlantide preko biblijskog Potopa ovaj „sadržaj“ se prostire do savremenih kulturnih proizvoda. Naučna fantastika ovu je baštinu unapredila specifičnim uglom gledanja, zapleta i razrešenja; propast sveta u ovom žanru izazivaju sile Prirode koje čovek nije mogao da pobedi, nuklearni rat, neuspeli eksperimenti ali i zloupotreba i uništavanje resursa, ekološko zagađenje, mutacije, prenaseljenost te, konačno, i ratoborni vanzemaljci. Svaka od žanrovskih priča nosi u sebi elemente globalnih, makro dešavanja i prikaze pojedinačnih sudbina; od umešnosti autora zavisi da li će, u konačnom izgledu, delo biti ubedljiva slika u čijem centru je junak ili će se sve završiti na taksativnom navođenju uzroka i posledica sa tek „dekorativnim“ ljudima-maketama. Ma koliko da je globalna strana priče atraktivna ona će ostati samo nerealizovana dobra ideja ukoliko u njoj nema ličnosti prema kojima „konzument“ može usmeriti emocije. Uspostavljanje ravnoteže ova dva segmenta književnog/filmskog/dramskog/strip dela ono je što bitno utiče na njegovu ubedljivost i kvalitet ili slabost.
            Strip album scenariste Predraga Đurića i crtača Pavela Koze naslovljen kao „Kraj sveta“, dok na stranicama impresuma stoji „epizoda 1: Kiša“ bavi se, dakle, prastarom-večnom temom, propašću sveta kakav nam je znan, odnosno kakav je znan junacima stripa. Ono što ovdašnjim čitaocima odmah „upada u oči“ je smeštanje priče u blisku budućnost na ovim prostorima, konkretno u Novi Sad, grad-heroj. Osnovni okvir priče podsetiće čitaoce na raniji Đurićev strip scenario za album „Tito“: Novi Sad je zatvoren grad, okružen žicom i policijom da bi sprečio kolone izbeglica da uđu. Unutar grada odvija se borba za vlast, bogati su beskrupulozni u sticanju još više novca, oni koji rada svedeni su na robove a oni koji traže posao ponižavaju se ne bi li ga dobili (i postali robovi). Na sve to već skoro tri nedelje pada kiša koja mnoge podseća na potop i smak sveta što na ulice izvodi svakovrsne proroke i fantatike. Doktor Tišma, njegova supruga Antoanet i sinovi: žestoki srednjoškolac Žan-Pjer, naklonjen tvrdim nacionalistima, i student istorije Ognjen, pokušavaju da „skrpe kraj s krajem“ ali im to baš i ne uspeva. Ognjen, uprkos talentu i uspehu na fakultetu, pokušava da se zaposli i nekako organizuje svoj život; njegova devojka Marija, Jermenka, pak, prinuđena je da seksualno „opslužuje“ svoje gazde. Kontrast njegovoj bednoj svakodnevici su žurke-orgije Ognjenovog bogatog kolege, dečka sa pedigreom. Sticajem okolnosti Ognjen se slučajno nađe pored puta ubice gradonačelnika i taj podatak stiže do visokih krugova. Stari doktorov prijatelj upozorava ga da sina skloni iz grada. I baš tog jutra dešava se čudo - kiša prestaje. No, poboljšanje je kratkotrajno jer odasvud navire voda, Novi Sad se ruši i biva potopljen. Porodica Tišma uspeva da se spase i vesla u nepoznato; na boku njihovog čamca ispisano je „La Pasionarija“.
            Đurićev scenaristički rukopis prepoznatljiv je i provokativan. On opisuje mračni svet nemilosrdnih i nezasitih kapitalista/robovlasnika i korumpiranih političara, konformizam i elitizam bogatih, slabost i apatiju siromašnih, svakovrsne fanatike, paranoju, strah od stranaca/izbeglica... Socijalne interakcije porodice Tišma „pokrivaju“ velike segmente društvene stvarnosti pa je njena slika potpunija i uverljivija. Naravno, Đurić ne krije svoje simpatije za određene likove i njihova uverenja. Crtež Pavela Koze realističan je, uverljiv i funkcionalan a montaža i kadriranje adekvatno dinamični. Čini se da su mu zamućeni prizori kiše, nereda, hrpa stvari, ljudske bede draži od reda i bogatstva jer je u njima spontaniji.
            Rečju, „Kraj sveta“ epizoda „Kiša“ zanimljivo je ispričan i nacrtan strip i kao takav dobra je osnova za atraktivan serijal.
            („Dnevnik“, 2015.) 
Milan B. Popović (1976), pesnik, muzičar, novinar i kolumnista, svakako je zanimljiva pojava na ovdašnjoj kulturnoj sceni. Autor je četiri pesničke knjige - Molitva tetoviranog srca” (2006), “Vreme brutalnih dobronamernika” (2006), “Oka da ne ispustim dah” (2007), “Na kori integralnog hleba i olovci” (2011) - koje se tematski kreću u rasponu od dilema pojedinca u neprijateljskoj sredini do svakodnevnog, trivijalnog trajanja, dok su stilski okrenute iskustvima rokerskog, neakademskog “pevanja”. Popović je 2010.g. okupio 18 rok bendova, pretežno “metal” orijentacije, koji su ispevali pesme na njegove stihove i sve to upakovao u projekat „Vreme brutalnih dobronamernika“. Ova kompilacija bila je pravo osveženje za ovdašnje kulturne (ne)prilike u kojima se stvaraoci uglavnom kreću utabanim stazama. Ona je potvrdila ono znano starijim generacijama - da je veza između rok muzike i alternativne umetničke scene gotovo prekinuta. Aktivno učešće rok stvaralaca u opštem kulturnom okviru, koje se 1980-tih podrazumevalo, potpuno je zaboravljeno i izopšteno u savremenoj kulturi. Za rok pokretima kakvi su “Novi talas”, “Novi primitivizam” i “Art rok” ostala je praznina iz kojoj su tek pojedini rokeri uspeli da iskorače, izvan marginalizovanja i rok geta. Popularnost urbanog “turbo” i “tehno folka” odnosno njegovo koketiranje sa pop muzikom bezmalo je izopštila rok muziku sa trenutne javne scene. Audio disk „Vreme brutalnih dobronamernika“ bio je početni impuls u pravcu uspostavljanja novih relacija na ovom polju a „Hronično neumorni“ su snažan korak u tom smeru.
 „Hronično neumorni“, na dva audio kompakt diska, sadrže ukupno 33 muzičke numere u dvosatnom trajanju. Bendovi i pojedinci (Del Arno bend, Vudu Popaj, Nikola Čuturilo, Zele Lipovača, Bjesomar, Kruks, Cao i drugi) sa prostora bivše Jugoslavije različitih su usmerenja, u rasponu od tvrdog roka, hip-hopa, regea do sasvim individualnih usmerenja. Otuda se prepoznatljivi rok rifovi solo gitara i čvrste ritam sekcije smenjuju sa raspevanim, lenjim harmonijama ili tvrdim matricama kao pozadinom za repovanje ali ima i distorzivnih, disonantnih numera odnosno onih u kojima pesnik izgovara svoje stihove. Stilsko bogatstvo kakvo se retko (ili nikako) ne može naći na jednom mestu/u jednom izdanju odražava i sadržinsku raznovrsnost stihova. Pažljivi slušalac tako može da čuje poetske ispovesti osobe zbunjene svetom koji je okružuje, otkriti muke prilagođavanja osetljivog pojedinca. Sistem vrednosti kojim se treba rukovoditi jedna je od stalnih tema izražena i ponavljanjem konstatacije da je lirski subjekt „drugačiji“ dakle neprilagođen, nedovoljno socijalizovan. Iz te „uloge“ veoma je teško krenuti u aktivan život, uspostaviti adekvatan kontakt sa svojom generacijom odnosno izgraditi emotivne veze (otuda i retke ljubavne pesme). Ono što sasvim logično sledi iz ovakve degradirajuće, besperspektivne pozicije je buđenje otpora protiv ustrojstva društva/države koji oštro odjekuju u nekoliko angažovanih pesama („Predsedniče“, „Istine mamlazi kriju (Batina)“). Takvih pesama odavno nije bilo na ovdašnjim prostorima i one uspostavljaju stari rokersko-buntovni stav prema institucijama, malograđanštini i opšte propagiranim vrednostima koje se svode na krotkost ispraznog potrošača za koga je (i za političke i ekonomske vladare) najbolje da nema nikakve mentalne želje osim zatupljujuće trivijalne zabave. U takvom, našem svetu „Hronično neumorni“ su oni koji se ne mire, koji odbijaju da budu potrošni, bezlični poslušnici, vraćajući se izvornoj snazi i misiji nekonvencionalne rok muzike koja insistira na ljudskoj slobodi i dostojanstvu.

(“Dnevnik”, 2015.)
Knjiga „Carmina Galli“ zapaženog pesnika srednje generacije Nikole Živanovića (1979) otkriva se kao ambiciozno zamišljen odnosno nadahnuto i pažljivo realizovan „pesnički projekat“ kakvih, čini se, nema previše u ovdašnjoj savremenoj pesničkoj praksi. Naravno, sasvim je „legitimno“ pesničke knjige stvarati slaganjem stihova u cikluse a ove, u nekom trenutku, sklopiti između korica, kao što je i „legitimno“ i izazovno „ogranizovati“ knjigu po određenim principima, kao funkcionalnu celinu vođenu kakvom idejom/teorijom kako je to ranijih decenija  radio poneki „poeta doctus“. I dok „slobodno“ stvorena/sklopljena knjiga nudi šarolikost tema i pesničkih stilova, koncepcijski građena pesnička knjiga, zarad svoje fokusiranosti, može biti preciznija i prefinjenija ali i siromašna zbog izostajanja različitosti gledanja i pevanja. Otuda je nalaženje ravnoteže u onome što se želi postići i izbegavanje jednostranosti dodatni zadatak za pesnika.
            „Carminu Galli“ otvara „Ljubavna pesma Svetog Sebastijana“; i mada joj pesnik dodaje podnaslovsku odrednicu „po T. S. Eliotu“ reč je, zapravo, o unekoliko slobodnijem prepevu Eliotove pesme (dvosmisleno/provokativnog sadržaja). Zašto je Živanović odlučio da na ovaj način započne knjigu biće opravdano pretposlednjom pesmom „Carminu Galli“, koju čine dve „knjige“ sa po osam pesama; ime iz naslova ove pesme može se vezivati za starorimskog pesnika i političara Kornelija Gala od čijeg dela su ostali tek fragmenti. Gala je bio i prevodilac a shodno tadašnjim pravilima prevodioci su smatrani autorima i pesama koje su preveli. Možda zato, sledeći ovu napuštenu tradiciju, Živanović svoj prevod objavljuje kao svoju pesmu, odužujući se pravom autoru (tek) pomenutim podnaslovom a ova domišljatost skreće pažnju na ambicioznu zamisao/organizaciju čitave knjige. I prva i pretposlednja pesma posvećene su ljubavi, njenim „manifestacijama“ u fizičkom i duhovnom doživljaju/stanju u rasponu od pokornosti kao izraza pasivnog obožavanja, preko fascinacije voljenim bićem do menjanja percepcije i doživljaja sveta izazvanih upravo ljubavnim zanosom (intenziviranim fizičkom odvojenošću od ljubavnice u „Carmina Galli“).
            Između ove dve pesme, koje nominalno egzistiraju u različitim epohama razdvojenim gotovo dve hiljade godina, raspoređeno je (podela u cikluse nema) tridesetak pesama koje se dešavaju u tekućoj savremenosti (uz poneko odstupanje kao što je, na primer, pesma „Gle kako juri Pasifaja“ koja je svojevrsni uvod u „Carminu Galli“). Tematski one se, međutim, manje ili više direktno vezuju i oslanjaju na ono što spaja prvu i pretposlednju celinu - na ljubav prema drugom biću (a, kroz nju, i prema sebi i sopstvenom postojanju). Različita su lica ove emocije jer su različita lica stvarnosti, one obične, svakodnevne, trivijalne, u koju se može uprti prst, koja se može videti, osetiti kao telo, blisko, u postelji, čuti kako govori ili ćuti, i one ekstremno intenzivne, spremne da, u zanosu, uništi predmet/objekt/biće svoje ljubavi („U tvom crnom oku dok me daviš / Ponori su kakvih nigde nema,“, „Repriza“ koja se može čitati i kao dovođenje do krajnosti situacija iz Eliotove pesme). Postoji, potom, ljubav koja se obznanjuje i u svom odsustvu, u praznini koju ostavlja kad je nema (ali će se pojaviti/vratiti). No, što je ova emocija dalje to se više/dublje relativizuju temelji življenja sve dok njeno odsustvo ne stavi pod znak pitanja egzistenciju jedinke, kako to stoji u pesmi „Čovek koji nije imao ništa“ - „Njegova kuća odavno je bila prazna / deca su otišla, žena umrla...“; ili, kako se tvrdi u pesmi „U kosturnici“ - „Kosturi samo ne govore o poljupcima, o milovanjima, / o erogenim zonama, o bojažljivim dodirima, / Da li zato što opet ostaše neuhvatljivi / Ili zato što ljubav nikada ne umire“. Tako se ponavlja prastara priča po kojoj je Eros (prisutan ali i odsutan) neminovno i neraskidivo vezan za Tanatos pa je niz pesama u ovoj knjizi okrenut tom drugom kraju, smrti i starosti kao „uvodu“ u nestanak. Ali pesnik ne govori o fatalnosti tog stanja/događaja; ton njegovih pesama o starosti i (kao njenom okončanju) smrti primiren je, gotovo bezbrižan pa, čak, i šeretski kada se podsmeva tabuu starosti i strahu od smrti te piše „Trudi se da stariš bezrezervno i prosto / Da od mladosti ne ostane ni traga.“ („Vitanovačka“). A u višesegmentnoj pesmi „Godine učenja“ nalazimo i ove stihove „Seti se zato one male / Starice što je jednog dana / Oprala suđe pa je sišla / U baštu, legla i umrla / I gle nije joj bilo ništa.“ Te, konačno, kao protivljenje imperativu večne mladosti, koji savremena zapadna civilizacija agresivno nameće kao ideal, „Star čovek je / kruna civilizacije. / Svet kao duhovna tvorevina / može postojati samo u duhu.“ („Poslednji“). Humorno je intoniran i dijalog  u „Pesnik i muze“ o mladosti („Mladi nemaju ukusa za bilo šta,“), nevinosti i seksualnosti i, naravno, o smrti (sa zenovsko zagonetnom tvrdnjom „Da istu stvar kad mislimo na žive / nazivamo životom / A kada mislimo na mrtve smrću.“)
            Između krajnosti, pak, traju dani, odvijaju se (ne)obični događaji („Stranci“, „Moj pravi, moj savršeni, moj idealni“), sitnice („Jutarnji katalepton“), zaumna dešavanja („Lice“, „Bela soba“); sve se to sadeva u trajanje, popunjava praznine ne bi li se postigla punoća, celina postojanja/trajanja („Aprilske sličice“, „Tamarinih pet minuta“). Deo egzistencije su i bunt, nezadovoljstvo sobom, okruženjem i drugima zbog kojih se sve vrednosti poriču („O kako mi se gadi lepota!“, „Kukurek i kadulje“).
            Kao stvarni a lepršavo provokativni omaž Eliotu (mada se već pesma „Repriza“ unekoliko nadovezuje na „Ljubavnu pesmu Svetog Sebastijana“), stoji pesma „Ključevi za Eliota“ koja nakon preporuke za čitanje njegovih stihova stalno i na svakom mestu zaključuje „Treba ga čitati istrajno i pažljivo / I bez razumevanja.“ Čitaocu je ostavljeno da odluči da li je ovo pohvala ili pokuda Eliota, jesu li njegovi stihovi samom svojom zvučnošću, ritmikom ili melodičnošću dovoljan (i jedini) estetski doživljaj ili će, možda, njihovo prihvatanje doći nesvesno jer poezija „deluje“ na primarnijim nivoima svesti?
            Poslednja pesma, „ Reka spasa“, sa upečatljivom slikom razapetog Hrista na svakom kovčegu/čamcu u kome je mrtvac nastavak je ali i antiteza pesme „Hrist u crkvi N“, s prvih stranica knjige. Dok u „Hristu u crkvi N“ odjekuje zapitanost nad značenjem samih simbola vere spram njene (beskrajne) širine, „Reka spasa“ je upravo vizija te sveobuhvatnosti i svevremenosti koja, kao aksion, temeljni zakon, sebe ne dokazuje.
            Živanović u ovoj knjizi demonstrira sposobnost da jednako lako i konzistentno piše  slobodnim stihom i u rimi, po starim obrascima, kratko i dugo, da ulančava zasebne pesme u veće celine, da menja vizure (od apstraktno-opšteg do verističko-pojedinačnog), tonove, raspoloženja i emotivne predznake stihova. Zavidna poetska zanatska veština dozvoljava mu da gradi ambicioznu i zahtevnu pesničku kulu utemeljenu na poznavanju dela prethodnika i uzdignutu snagom talenta i imaginacije.

            („Srpski književni list“ 13/118, 2015)

Dnevnik, Novi Sad, 04.11.2015.



http://www.dnevnik.rs/kultura/bakic-lik-stvari-koje-dolaze





Drugi tom sabranih priča u slikama o legendarnim Štrumfovima donosi dve kratke epizode u potpunom „izvođenju“ njihovog originalnog tvorca Pejoa, u „civilnom“ životu znanog kao Pjer Kilifor (1928-1992), Belgijanca koji je od malih nogu bio upućen na vizuelne medije, od kinooperatera koji obožava naučnofantastične i istorijske filmove preko crtača u studiju za animirane filmove i autora ilustracija za svakovrsne publikacije do strip stvaraoca. Vrhunac njegove karijere započeo je  stripovima o Štrumpfovima na kojima je radio do smrti, okružen slavom i poštovanjem.
Stripovi o Štrumpfovima pojavljivali su se u velikom rasponu formata, od geg tabli, kraćih epizoda (na oko 20 strana) i „celovečernjih“ epizoda u standardnoj albumskoj dužinu od 48 do 50 strana. Kraće forme bile su pogodnije za mlađu publiku ali i objavljivanje u strip magazinima dok su duže epizode nastajale kada je Pejo imao dovoljno materijala; pošto nije bio vezan za određenu formu Pejo nije morao da odugovlači odnosno da ima „prazan hod“ u svojim pričama, da bi popunio potreban broj stranica, što je svakako doprinelo ukupnom kvalitetu epizoda. Ovo šarenilo jedino je malo „mučilo“ izdavače strip knjiga pošto su morali da se dovijaju kako da „upare“ priče i dostignu standarni broj stranica po albumu; no to je, ipak, sasvim beznačajna muka.
Dakle, drugi tom sabranih priča u slikama o legendarnim Štrumfovima, u izdanju „Čarobne knjige“, donosi dve epizode „Štrumfokradica“ i „Štrumfonija u C-duru“. U prvoj priči pojavljuje se glavni negativac  serija – čarobnjak Gargamel (pomenut je, kao veštac, u drugoj epizodi serijala, „Leteći Štrumpf“, dok je zlobni mačor Azrael u istoj prošetao pozornicom-kvadratom). Gargamel je namerio na ostvari san svakog alhemičara i napravi kamen mudrosti s kojim će svaki metal pretvoriti u zlato. Jedan od sastojaka recepta je i – Štrumpf pa se nesuđeni bogataš iz nekakvog leksikona obaveštava o tome šta je to. A u knjizi piše: „Štrumpf. Vrsta malog šumskog duha, stanovnika sela Štrumpfova, koji se ponekad mogu sresti i u našim krajevima... Štrumpfovi govore posebnim jezikom - Štrumpfovskim. Oni su, priča se, vrlo lakomi na biljku koja se zove salsaparila“. Ovo Gargamelu daje ideju pa on smišlja plan... I tako se jedan ne baš dobar Štrumpf poslan, s mudro-dosadnim drugom po orahe, polakomi na putokaz prema polju salsaparila i upadne u zamku a odatle bude odnet u Gargamelov zamak. Drug nesrećnog Štrumpfa, onaj dosadno pametni koga će nazvati Kefalo, vrati se u selo i sve ispriča Velikom Šrumpfu a ovaj organizuje akciju spasavanja u kojoj će do izražaja doći dovitljivost i hrabrost ali, pre svega, sloga malih plavaca.
            Gargamel je uzrok nevolja i u priči „Štrumpfonija u C-duru“. Ovog puta on lukavstvom, prerušen u dobru vilu Auroru, prevari Štrumpfa odbačenog od drugara jer ne ume da svira a želi da bude član orkestra koji izvodi veličanstvenu kompoziciju iz naslova. Lakoverni Štrumpf želeći da ostvari svoj najveći sam (mada se koleba između muzike i velike torte od salsaparile), čarobnim instrumentom uspava svoje drugove a onda u selo bane Gargamel. Odbačeni Štrumpf spasavajući sebe pobegne u šumu i dalje od nje tako da se Gargamel na kraju izgubi i ne može da pronađe selo nemoćnih Štrumpfova. A nevoljni junak nastavi sa pokušajima da probudi drugove da bi konačno saznao da im leka - nema. Tužan on reši da odsvira poslednju pesmu, Štrumpfovsku elegiju, usnulima. Kraj je naravno srećan: hrabri i loši svirač primljen je u orkestar i svi Štrumpfovi veselo sviraju – jer imaju čepove u ušima. Ova epizoda ostaće zapamćena i po pojavi Mrguda u punoj slavi svojeg namćorluka; on je Štrumpf koji ništa i nikoga ne voli i stalno se duri. Taj večiti opozicionar jedan je od najšarmantnijih junaka ove strip serije.
            Pejo je sve sigurniji u stvaranju/smišljanju priča i njihovom crtanju. Humor je, uz infantilnu bezazlenost malih plavih dobričina, i dalje osnovni adut stripa a njegova poučnost vešto je upakovana u dopadljive priče i potpuno nenametljiva – kako i treba da bude ako se želi nešto poručiti deci, onoj maloj ali i velikoj. Rečju, zadovoljstvo i zabava u druženju sa Štrumpfovima zagarantovani su.
            („Dnevnik“, 2015.)

101 LICE FANTASTIKE, Agora 2015.


Аутор
Наслов
101 lice fantastike / Ilija Bakić
Врста/садржај
тыпе оф материалкњига
Језик
српски
Година
2015
Издање
1. izd.
Издавање и производња
Novi Sad ; Zrenjanin : Agora, 2015 (Novi Sad : Sajnos)
Физички опис
325 str. ; 24 cm
Збирка
#Biblioteka #Pogled preko svega ; #knj. #10
Напомене
Tiraž 1.000.
ISBN
ISBN 978-86-6053-158-4
Предметне одреднице
УДК
821.163.41-92
821-312.9.09
COBISS.SR-ID
298163207
top