U FOKUSU
            Rok’n’rol muzika jedan je od civilizacijskih fenomena druge polovine XX veka, koji je obeležio najpre Zapadni svet a onda, manje ili više, i ostatak planete Zemlje. Mada je započeo kao mladalački refleksni bunt protiv stega na polju zabave, rok je izrastao u specifičnu životnu filozofiju koja je usmeravala stasavanje i zrele godine niza generacija. Stoga tvrdnje nekih teoretičara da je reč o jednoj od najvažnijih pojava u istoriji, posebno Grega Markusa u knjizi „Tragovi karmina: tajna istorija kulture XX veka“, svakako valja uzimati za ozbiljno ali biti svestan i opasnosti da se ovom fenomenu pripisuje više važnosti i zasluga no što ih objektivno ima; naravno, i potpuno odricanje bilo kakvih kvaliteta i potencijala rok’n’rola stvara iskrivljenu sliku realnosti. Čini se, stoga, da su po ovom pitanju mišljenja i dalje (preterano) podeljena koliko zbog njegove intrigantnosti toliko i zbog nedovoljnog vremenskog odmaka od trenutka događanja.
            Kako god bilo, rok se nije razvijao samo u najvećim gradovima najvećih zemalja „slobodnog kapitalističkog sveta“; i u državama koje su bile blizu nekadašnje Gvozdene zavese ova je muzika (i ono što je prati) imala svoje pristalice, izvođače i publiku. Ovo ponajviše važi za bivšu SFR Jugoslaviju i njene naslednice. U proteklih 50-tak godina na ovim je prostorima nekoliko generacija mladih rokera stasalo i bilo smenjeno dolaskom mlađih. Upravo zbog stalnih tih „migracija“ puno stvari palo je u zaborav a nekolike knjige istorija rok dešavanja u pojedinim mestima/regijama način su da se, radi novih naraštaja, spasi što se još spasti može. Tako je i Vršac dobio knjigu koja prati razvoj rok muzike u ovoj banatskoj „lepoj varoši“ od 1963. do 2013. godine. Obimnog posla sastavljanja ove hronike prihvatio se novinar Goran Kukić (1964), koji decenijama unazad, kroz više medija, prati lokalna rok dešavanja.

REČ KRITIKE
            Knjiga „Rok pod kulom“ podeljena je na decenijska poglavlja koja obrađuju dešavanja tokom tog desetleća. Početak pripada „bit sastavu“ „Kristali“ koji je žario i palio salama za igranke Vršca i okolnih mesta (što je podrazumevalo i gotovo obavezne tuče) a bio poznat i u ostatku tadašnje Jugoslavije. Neverovatni entuzijazam nosio je mladiće koji su sa Radio Luksemburga „skidali“ hitove rok muzike a sa domaćih stanica festivalske šlagere, dovijali se kako da „elektrifikuju“ instrumente ili da ih sami naprave (radio aparati su služili kao pojačala). „Kristale“ su nasledili razni VIS (vokalno instrimentalni sastavi) živopisnih imena „Crvene ruže“, „Plave zvezde“, „Crni dečaci“, „Plamteće zvezde“ a njih drugi sastavi jer su momci, odlazeći u vojsku i na školovanje, napuštali muziku; isti se obrazac ponavljao i narednih decenija. Nastupajuće 1970-te su donele ozbiljniju, ambiciozniju svirku koja je podrazumevala i prve samostalne, autorske numere i snimke načinjene u lokalnim studijima koje su vodili ambiciozniji muzičari. Ipak, ma koliko bendovi kakvi su „ZUM“, „El Mayo“ ili „Neutron“ bili uspešni, kreativni i snalažljivi, tok vremena je krnjio njihov entuzijazam a „ozbiljan“ život nametao pravila u kojima za rok nije bilo mnogo mesta. Osamdesete donose pokušaje na polju intelektualne i ambijentalne muzike sastava „Karstof“, „Ur“, „Ghandarva“, više realizovanih snimaka i objavljenih kaseta/ploča; istovremeno se širi i lepeza različitih muzičkih usmerenja od tvrdog roka i panka do mekšeg pop zvuka. Ustaljuju se „Gitarijade“ kao manifestacije koje okupljaju mlade muzičare (povodom različitih lokalnih svečanosti), mesta za svirke, od „Rupe“ u Domu omladine do „KEC-a“ i raznih klubova. Devedesete je obeležio raspad zemlje i njenih insitucija odnosno rokerska „dezorijentacija“; mladost je ipak nalazila način da se zabavi i izrazi, kroz muziku, svoj bunt. Novi milenijum unekoliko je povratio pozicije roka u Vršcu, učestala su okupljanja i ambiciozniji projekti ali je najuspešnijima i dalje nedostajao još jedan korak da iz provincije izađu pod svetla velike rok scene. No, nove generacije pristižu donoseći energiju, želju za uspehom u, i dalje poželjnom, svetu rok muzike.
            Kukićeva knjiga je, u odnosu na slične, zanimljivija jer se ne ograničava samo na ređanje činjenica već donosi brojna sećanja na rokerske legende (kakve su Dule Gluvi, Ilija Kiridžija, Aca Glavonja, Bata Kaurma, Brana Santana, Čapa, Blagoje Cole, Moma, Miša Mangup, Dima i drugi) odnosno lična svedočenja aktera rok dešavanja (nekolicina njih više nije među živima); te uspomene i zapažanja daje širu i dublju sliku prošlih dana i ovu istoriju boje plemenitim nijansama napatvorenih pojedinačnih želja, životnih ambicija, njihovih ostvarenja ali i poraza i razočarenja, sveukupno udenutih u jedan značajni društveni pokret.
            („Dnevnik“, 2015.)
Nikola Vujčić (1956) nametnuo se specifičnim, pritajenim, uzdržanim tonom svojih stihova kojima se, pak, spram većine pesnika svoje i mlađih generacija, relativno retko oglašavao. Pesnik ostaje veran svom poetskom svetonazoru i u novoj knjizi „Svedočenje“ podeljenoj u šest bezimenih ciklusa (označenih tek brojevima). Tematska težišta pesama su reči/govor, njihova snaga i nemoć, prošlost sagledavana iz vizure sadašnjosti i sredovečnosti, približene pragu starosti, emocije kao refleksi realnosti i kao asocijativni reperi. Naravno, svaki od segmenata može se sagledavati pojedinačno, kao tema pojedinih pesama ali su svi oni i „toponimi“ jedne mentalne mape, jednog identiteta i njegove celokupnosti viđene u nizu trenutaka, od kojih se neki, sa većim ili manjim odstupanjem, ponavljaju i variraju u različitim predznacima i vrednostima, što usložnjava moguće čitanje/tumačenje; na primer - „Ruke su, uz noge, trup i glavu, najveći vidljivi / delovi tela.“ („Ruke“) i „Naše telo se sastoji od glave, trupa, ruku i nogu.“ („Naš jezik“) gde je ključna razlika u terminu „vidljivi“ i logičnom sledu prema (nepomenutom) opozitu „nevidljivi“.
            Knjigu „Svedočenje“ otvara istoimena pesma sa nekoliko intrigantnih slika na koje će se nadovezivati druge slike/stihovi: „U svakom od nas postoji ćutanje, / sagorelo, tvrdo i crno, gde je, misliš / sve. / Kao što od naraslih grana / nastaje ugalj, tako od reči / nastaje tišina.“ nastavljaju se u „Drška noža, iskrenuta, viri. / Da li će je neko zgrabiti, da preseče / ovu tišinu? / Ćutim, i gledam. / / Kao da nisam tu.“ („Mrtva priroda“) i nadalje u „Ponekad osetim da je neka reč zaključana, da nema / svoje misli već, unutra, čuva tišinu.“ („Ćutanje“).
            U pesmi „Svedočanstvo“ početna se slika razvija u drugu: „Ali, te naoko mrtve stvari, / znaju da zagreju tvoje srce. / Ako se ugalj zapali, ako se tišina / rastišini, plane vatra i od pepela / i smeha nastaje novo prisustvo.“, na koju se vezuju stihovi „Kad govori, reči mu svetle. Nose svetlost, / zgasitu i zapaljivu, tešku kao ugalj.“ („Žar razgovora“) i „Svetlost  stvara. Istiskuje iz sebe / blešteće stvari.“ („Svedok“) te „U paperju vatre koja / leži na ognjištu, / legu se te reči, koje zaviruju, / da me vide.“ („Govor“).
No, reči nisu samo blage, one su tajanstvene („ali reči mi / ništa ne govore.“ „Rane“), opasne („Ostale su samo / oštrice reči.“, „Umor“; „Neke reči sastrugane u sjaj njene su oči, / oštre poput stakla / usamljenije od kaveza.“, „Šapat“). Pred tom silom nemilosrdnom („Rečenice gladne, toliko gladne da / izmišljaju svoju žrtvu.“, „Šapat“) kao da nema utočišta jer imenovanje osmišljava doživljaje, daje im, dotad bezobličnim, oblik, dovodi ih na površinu (u klopku) svesti. Bez njih sve je nalik magli, slutnji, iluzijama koje tište, zbunjuju, uznemiravaju onoga ko i tako ne uspeva da se snađe u svakodnevici, ko lako tone u vreme prošlo, u dane kada je sve bilo svežije, čistije i primamljivije. Seta i melanholija prevladavaju, tuga za onim čega nema i što, posmatrano iz sadašnjosti, izgleda kao izgubljena blagodet jer tada „Daljina me je osvajala, a ja sam / osvajao daljinu.“ („Detinjstvo“). Ali, nema više stare kuće, srušena je pa, otuda, nema ni tako željenog povratka. Kao što nema ni ubogih sobičaka u kojima se stanovalo sa puno nadanja i mladalačkog poleta. To je bespovratno nestalo a „Sad živim ono što mi se činilo nemogućim, / ispruženih ruku izranjam na drugu obalu. / Izbačen na drugo mesto.“ („Boravišta“).
Sadašnjost, makar bila i udobnija, nije blagonaklona i popustljiva prema onima koji gledaju unazad. Protok vremena troši i razara i odnos prema voljenom biću bilo zbog latentnog nedostatka trenutaka u kojima ljubavnici pripadaju samo jedno drugom („Vreme je prekratko da bih te / upamtio.“, „Putovanje“) ili zato što što „Osećanja postaju ravna / i hladna, poput žice“ („Umor“). Tako se zatvara pun krug - vremena koje protiče i razvodnjava sećanja odnosno donosi bledu sadašnjost i neizvesnu budućnost, tela koje slabi i gubi snagu („ono što je već / odavno prošlo, što se, negde u meni, zbilo i tako / zbijeno pretvorilo u ožiljke i žuljeve.“, „Rane““), emocija koje venu, spoznaja koje, posle početnog uzleta usporavaju, postaju trome i izgubljene u senzacijama novog sveta i, konačno, reči koje bi mogle biti težište na koji se ličnost oslanja ali koje su takođe nepouzdane pošto „Reči se troše jer se stalno kreću.“ („Šapat“). Njihova je trajnost ograničena a verodostojnost kao i snaga upitna. Potom sledi i priznanje potpunog poraza, raspršivanja svih iluzija jer „Kad napišem neku reč shvatim da nemam njeno / iskustvo, / da ne mogu ispričati ni svoj život“, („Rane“).
            U konačnom svođenju računa više je gubitaka nego pobeda, više propuštenih nego iskorišćenih mogućnosti, više sećanja nego ispunjene sadašnjosti. Otuda toliko patine u stihovima, toliko melanholije koja, ipak, ne tone u slatkastu patetiku i samosažaljevanje. Pesnik uspeva da zadrži nužno potrebnu meru u emotivnom balastu stihova istovremeno demonstrirajući nesvakidašnju svedenost i eleganciju u izrazu. Veoma je podsticajno pratiti kako barata visoko apstraktnim pojmovima, na koje se poziva određujući početna stanja pesme, i na koje, potom, nadograđuju pojedinačno, dakle ono što je na sasvim drugom kraju skale. Sudar i spoj opšteg, pročišćenog i eteričnog – kakvi su pojmovi svetlosti i tame, vremena, dubine i daljine, vatre, vazduha... – i sićušne, trivijalne čestice postojanja jedinke – od vožnje biciklom, otvaranja prozora, šetnje zaraslim šumskim putem, puža golaća na stazi, razgovora sa mladim pesnikom... – pesmama daruje uzbudljivu vrtoglavost uzleta (ili pada), širine (ili teskobe) da bi, sveukupno, izgradio jedno vrlo lično, intimističko svedočenje o velikim istinama i sitnicama, o nemanju (i nepostojanju) jednog odgovora na postojanje, o jedinstvenosti svakog trenutka koji je prošao, upravo traje ili će doći.
            „Svedočanstvo“ je knjiga zrelog i profilisanog izraza koja smelo barata nekim od opštih poetskih tema, ne beži od emocija a ipak uspeva da bude (i ostane) sveža i ubedljiva te, konačno, dozvoljava, blago i tanano, svom (nesavršenom) čitaocu da se prepoznaje u stihovima.
            („Koraci“, 2015.)



U FOKUSU
            U istoriji svekolike Umetnosti zabeleženi su primeri stvaralaca koji su, u svom vremenu, bili apartne pojave u odnosu na tekuću produkciju odnosno vladajuće umetničke obrasce i principe. Dela takvih autora nailazila su na veće ili manje nerazumevanje savremenika da bi, neretko, od narednih generacija bila prepoznata kao autentična i kvalitetna te postajala svojevrsni reper za dalji razvoj date umetničke forme/žanra. I u devetoj umetnosti, stripu, postoje takvi neobični autori a jedan od njih je i Gvido Krepaks (1933-2003). Rođen u Milanu kao Gvido Krepas, arhitekt po obrazovanju, par godina po završetku fakulteta bavio se dizajnom i ilustracijama za naslovne strane časopisa i ploča da bi od 1963. g. počeo da crta stripove. Jedan je od osnivača strip magazina „Linus“, 1965. g., u kome započeo objavljivanje svog najznačajnijeg dela, serijala „Valentina“; u prvoj epizodi „Neutron“ Valentina je sporedni lik ali će kasnije postati junakinja niza epizoda koje se od 1968. pojavljuju i u formi albuma kojih je, za Krepaksovog života, objavljeno 27, na koje će se nadovezati albumi sa ilustracijama i skicama.
            Krepaks je, pored svoje najvažnije junakinje, stvorio desetak albuma sa drugim heroinama, od Justine (po markrizu De Sadu), famozne O, Emanuele do Belinde, Anite, Bjanke, u lepršavim i erotizovanim avanturama. Krepaks je takođe crtao strip adaptacije književnih dela kakva su „Dr. Džekil i mr. Hajd“, „Frankenštajn“, „Drakula“, „Proces“, „Kazanova“, „Okret zavrtnja“ ali i originalne stripove različitih tema. Sveukupno, njegov će strip opus ostati zapamćen po prepoznatljivom crtežu, specifičnom kadriranju i montaži tabli odnosno finoj erotici koja ne prelazi u vulgarnost. Ono što ga je činilo apartnim jeste sklonost fantazmagorijskim, halucinantnim, somnambulnim sadržajima koji se samo delimično mogu „opravdati“ duhom hipi generacije 1960-tih a koji nailaze na prihvatanje potonjih generacija.

REČ KRITIKE
            Album „Valentina, biografija jednog lika“ predstavlja  prvi tom „zvanične“ istorije ove heroine, što znači da epizode u njemu nisu poređane po vremenu objavljivanje već po godinama Valentininog odrastanja (mada se ona u nekoliko epizoda priseća svog detinjstva i mladosti i tako dopunjuje praznine u svojoj biografiji). Valentina Roseli je rođena u jeku II svetskog rata, 25.12.1942.g. u Milanu i odrastala u posleratnom svetu obnove „običnog života“ i promene političkih sistema sa kojima su se mešale njene fantazije izazvane pričama, stripovima (Flaš Gordon, Mandrak, Dik Trejsi) i filmovima (njena frizura je ugledanje na glumicu Luizu Bruks). Epizoda „Neustrašiva Valentina“ (iz 1971/72), prati stasavanje mlade lepotice i njene probleme, od neuklapanja u okruženje i neslaganja sa porodicom do anoreksije kao mogućeg odbijanja da postane žena; paralelno se prati i rast Filipa Rembranta, budućeg Valentininog ljubavnika i supruga. Epizoda „Neustrašiva Valentina od papira“ (1968) meša realnosti i fantazije mlade Valentine. Nakon ovih stripova sledi segment „Iza kulisa jednog stripa“ (koji će se ponavljati posle svake nove epizode) u kome Krepaksov sin Antonio i supruga Luiza objašnjavaju pojedine table odnosno njihovu „realnu podlogu“ u umetnikovom životu.
            U nastavku, nakon kratke erotske fantazije, započinje epizoda „Krivina Lezmo“, u stvari prva epizoda serijala iz 1965.g. o prefinjenom esteti Filipu Rembrantu, koji je i famozni Neutron, borac protiv zločina sa superiornom tehničkom opremom i sposobnošću da parališe pogledom. Priča prati njegovu akciju usmerenu na raskrinkavanje bande ubica mladih bogataša, što omogućava da njihove supruge-udovice „pre vremena“ naslede novac koji će podeliti sa svojim nalogodavcem. Valentina se upoznaje sa Filipom i započinje vezu koju ometaju njegove osvetničke aktivnosti. Na kraju avanture je neizvesno da li će se Filip vratiti u Ameriku ili ostati u Italiji sa Valentinom. Epizoda je vidljivo slabije osmišljena i nacrtana od ostatka serijala ali je njeno parodiranje akcionih stripova simpatično u svojoj naivnosti i nespretnosti. Završni segment ovog albuma, „Valentinino dete“ (1969/70), nastavak je Valentininog odrastanja: ona i Filip postaju roditelji malog Matije, a pre porođaja doživljavaju neobičnu avanturu koju svako različito tumači; realnost junaka meša se sa njihovim fikcijama u kojima se pojavljuju Semjuel Beket, Dik Trejsi, Luiza Bruks, veštica i đavo iz Bulgakovljevog romana „Majstor i Margarita“. U ovoj je epizodi Krepaks u punom zamahu svog talenta, od razbarušenog crteža koji je ponekad virtuozan a potom, čak i u sledećem kvadratu, nevešt, naizgled amaterski, izuzetno razigranih tabli do mnoštva citata iz visoke i popularne kulture. Album zaključuje nadahnuti tekst Mira Silvere koji vrlo lucidno tumači Krepaksovo delo.
„Valentina“ je strip koji traži čitaoce otvorenih pogleda i slobodnih shvatanja a njihov trud nagrađuje odista vanrednim umetničkim doživljajima i senzacijama.
            („Dnevnik“, 2015.)

U FOKUSU
Samanta Šveblin (1978) spada u najpoznatije savremene argentinske pripovedače, kako u domovini tako i svetu (prevođena je na petnaestak jezika). Sa samo dve objavljene zbirke priča, „Srž nereda“ (Prva nagrada „Haroldo Konti“ na argentinskom pripovedačkom konkursu za mlade pisce Nacionalnog fonda za umetnost, 2001. godine) i „Ptice u ustima“ (nagrada kubanske izdavačke kuće „Kasa de las Amerikas“ koja se dodeljuje autorima sa čitavog španskog govornog područja, 2008), Šveblin se nametnula kao intrigantna, provokativna književna pojava. Britanski književni časopis „Grant“ svrstao ju je 2010. godine među 22 najbolja pisca španskog govornog područja mlađa od 35 godina. Čitalačka publika naših prostora upoznala je Šveblin 2012. godine u knjizi „Borhesova deca, antologija savremene argentinske pripovetke“ koju su priredili Branko Anđić i Ljiljana Popović Anđić a objavila zrenjaninska „Agora“. Nedavno je spisateljica bila u Srbiji i održala predavanje u Novom Sadu.
Šveblin, po sopstvenom priznanju, veruje u dobru, zanimljivu, podsticajnu književnost a užasava se dosadne. Njeno „polje“ rada su priče, zahtevna i zavodljiva forma koja neprestano stavlja na probu autorov talenat i sposobnost da bude uverljiv, uzbudljiv, fragmentaran a zaokružen. Ne treba zaboraviti ni da Šveblin dolazi iz književnosti u kojoj se priče itekako poštuju (sasvim netipično prema ostatku sveta kojim caruju romani) te da su ih pisali velikani kakvi su Borhes, Kortasar i Silvina Okampo, što svaki novi pripovedački glas stavlja pred velike izazove i čini težim ali, takođe, uspehe većim. Njen stariji kolega po peru, Vinsente Batista, tvrdi da se njene knjige „opasno približavaju utopiji savršene knjige“.
Upravo objavljene „Ptice u ustima i druge priče: izabrane priče“ izbor su od 16 priča iz obe do dosadašnje knjige Samante Šveblin, uz dodatak priče „Olingiris“, štampane 2010. u pomenuom časopisu „Grant“ a koja je deo još neobjavljenog rukopisa. Izbor je sačinio i priče preveo Branko Anđić.

REČ KRITIKE
            Mada tematski vrlo raznorodne priče Samante Šveblin u jednom svom značenjskom nivou mogu se iščitavati kao neprestano odmicanje od realno-faktografskog doživljaja sveta, koji se tretira kao manje ili više uspela opsena, i otkrivanje odnosno primicanje temeljnijem, primerenijem principu svekolikog besmisla. Njen odnos prema prepoznatljivoj stvarnosti različit je i menja se iz priče u priču, u rasponu od „citiranja“ realnosti, barem u početku priče, koje potom biva podrivano uplivom apsurda ili fantastičkih elemenata, sve do ubrzanog odmicanja od nje, koje počinje bezmalo u prvoj rečenici, nakon koje se ulazi u sasvim drugu realnost i paralelni svemir u kome, mada stvari i odnosi „liče“ na znane (iz ovdašnjeg sveta), u osnovi vladaju drugačiji principi. U tim se zapisivanjima stvarnosnog i odmacima od nje mogu prepoznati uticaji Karvera, Kafke ili Markesa kao i obrasci fantastike književnosti glavnog toka ali i horor žanra. Naravno, sve to prolazi specifični filter i, ispisano prepoznatljivo uzdržanim rukopisom, stvorili prozu posebne osećajnosti i afinitita svojstvenih upravo Samanti Šveblin.
            Pojave i obznane/otkrivanja apsurda ili natprirodnog elementa/činioca variraju u širokom rasponu od, na jednoj strani/krajnosti, posrednog prisutnog (ili, možda je bolje reći, napadno odsutnog) objekta zapleta, kao u priči „U stepi“, do vidljivog i delujućeg ali ne i objašnjivog fenomena („Crne rupe“). Različiti su i načini prepoznavanja i razaranja „običnosti“ u kafkijanskoj klopci „Prema veseloj prestoničkoj civilizaciji“, fizičkoj brutalnosti koja će kulminirati u odmazdi, u „Ubiti psa“, ili u često potenciranom potpunom neslaganju aktera u viđenja/sagledavanju događaja, u „Benavidesovom teškom koferu“, „Olingirisu“, „Irmanu“ ili „Pticama u ustima“. „Konzerve“, pak, potpuno savijaju racionalnost i izvrću je u besmislicu dok „Čovek sirena“ neskriveno odbija pokoravanje tradicionalnom. Odsustvo pouzdanih repera prema realnosti vidljiva je i u varljivosti umetničkih tvorevina koje ne mogu da obuhvate stvarnost već proizvode njene „defektne“ fragmente („Pod zemljom“, „Glave o asfalt“). Sveopštu nestabilnost i nesigurnost doživljenog, sumnje u ono što se (ne)vidi pojačaće i gorki humor koji je neretko rezultat nesporazuma među akterima (kao u „Deda Mraz spava kod nas“, „Moj brat Valter“).
            U konačnom svođenju utisaka „Ptice u ustima i druge priče: izabrane priče“ Samante Šveblin otkrivaju se kao lucidne i provokativne, stilski valjano napisane kratke proze došle iz pera autorke nesvakidašnjeg talenta.

            („Dnevnik“, 2015.)
top