Danilo Milošev Wostok jedan je od najzapaženijih autora jugoslovenskog alternativnog stripa 90-tih. Njegov stil, prepoznatljiv od samih početaka oglašavanja, karakteriše, krajnja ležernost prema mediju i njegovim pravilima i duboko ciničan otklon a brojni pseudonimi-reinkarnacije iza kojih se krije zaštitni su znak poznat i van granica ove zemlje. Album „Nikad se ne zna“ (prvi u kolekciji ’Mladi lavovi’) čini 7 storija (na ukupno 86 tabli) rađenih po motivima priča Nabora Devolca (u kome je Wostok našao duhovnog sabrata) objavljenih u knjizi „Daljinski samoupravljač (i druge priče)“ u izdanju Matice srpske (1996.g.). Devolčevo traganje za korenima ljudske gluposti, kako one u pojedinca tako i grupa/naroda, pokazalo se kao zahvalno tle za Wostokove vizuelne nadgradnje. Dva senzibiliteta spojila su se u vrtlog urnebesnog crnog humora začinjenog bizarnostima (ponekad na granici morbidnosti). Tako jedan od strip junaka pokušava da istera povampirenog komunistu (koji liči na glumca Zorana Radmilovića) uz pomoć komšija-povampirenih degenerika; u autobusu gradskog saobraćaja sakupljene su sve moguće varijacije fizičkih i mentalnih bogalja u bratskom kolu na putu prema propasti; čovek i njegov mačkoliki pas (naslednik psa-zeca i psa-žabe) stradaju pod tomovima sabranih dela Lenjina dok komšijska porodica umire od gladi jer su nezgodne gošće/gosti njihovog potomka u osetljivim godinama pokrale posuđe. U svim stripovima nižu se slike i scene iz socijalističkog perioda ove države pomešane sa bezgraničnom duhovnom prazninom prosečnih, širokih narodnih masa i uz malo karikiranja (tj. dovođenja nekih postavki do krajnosti) rezultiraju dubokim, beznadežnim apsurdom na koji čitalac ne može a da se ne nasmeje. U tome će mu dodatno pomoći Wostokovo vizuelno interpretiranje reči nesvakidašnjim, neočekivanim slikama čime efekat začudnog dobija novi zamah. Ovo konfrontiranje teksta i crteža funkcioniše bez greške u celom albumu i jedna je od njegovih bitnih karakteristika. Wostokov i Devolčev crni soc-realistički strip postavlja visoke standarde koji su reper za savremene i buduće stvaraoce i čitaoce.
(1998)


U tekućoj književnoj produkciji opstaje nekoliko podvrsta tzv ’sekundarne literature’ – od jedva proširenih vesti o pojavi neke knjige preko prikaza do kritika i, konačno, sintetičkih sameravanja kojih je, obzirom na širine teorijskih zahvata, najmanje ali koja prevazilaze potrebe trenutka i ulaze u domen književne istorije. Aleksandar B. Laković spada u kritičare čije su namere i htenja u tumačenju literature visoko profesionalno ambiciozne i teže trajnijim rezultatima. U knjizi „Od totema do srodnika“, kojoj u podnaslovu stoji „Mitološki svet Slovena u srpskoj knjiženosti“ sabrano je 20-tak ogleda o poeziji i prozi savremenih srpskih pisaca i u njima Laković traga za etno-antropološko-mitskim slojevima i značenjima tekstova. Stoga je svaka knjiga ili pesma povod za poniranje u genezu i strukturu određenog pojma-institucije sa ovdašnjih prostora i za analizu njegovog uticaja na mentalni sklop naroda-grupe-pojedinca kroz prošlost do sadašnjosti (a u eseju o poeziji Slobodana Vukanovića i na određivanje budućnosti). Obzirom da mitologija na svojim krilima nosi celokupnu egzistenciju jedinke, od njenog rođenja, preko svih perioda života, do smrti, odnosno usmerava ga prema izgrađenim vrednosnim sistemima na kojima je utemeljen i funkcioniše nacionalni kolektivitet, traganje za određenim simbolom zahteva široko znanje te sposobnost da se isti prati kroz brojne promene a da bi se prepoznalo njegovo funkcionisanje i interakcije sa drugim elementima. Autor dodatno otežava svoj zadatak stavljanjem svojih razmatranja u kontekst opštih civilizacijskih tokova i filozofskih teorija i koncepata.
            Predmeti analize su vatra u prozi M. Demića, motiv božanstva-kulta-tabua vuka u poeziji V. Pope, dvojnika demona-pesnika i pesnika-demona u delu R. Vojvodića, kuće, gosta i sna u poeziji A. Vukadinovića, ogledala kod Z. Petrovića, zvona u stihovima D. Jevrić, motiv kape u narodnoj poeziji, petla kod S. Rakitića, životinjskog sveta u delima D. Popovića i R. Zlatanovića, hrasta u pesmi Lj. Simovića, oraha kod Đ. Sladoja i lekovitog bilja kod S. Vukanovića, te smrti i trajanja u stihovima S. Pavićevića, D. Ignjatovića i V. Jagličića. Svakom tumačenju Laković prilazi spremno i agilno, opremljen znanjem iz obimne literature o određenoj problematici, i zadire ispod prvih slojeva dela da bi stigao do manje vidljivih nivoa ’odgovornih’ za osnovnu konstrukciju-obrazac na  tragu arhetipskog a koga umetnik ne mora biti svestan, već prema onoj maksimi da ’pesma zna više od pesnika’. Do ovakvih dubina i zaključaka nesumnjivo je teško doći ali se to u Lakovićevim tekstovima ne vidi jer je on sposoban da piše smisleno, jasno i metodično, bez posezanja za nepotrebnim mistifikacijama  čime iskazuje poštovanje kako prema knjigama kojima se bavi tako i prema čitaocima kojima izlaže svoje ideje, što je svakako pažnje vredan napor.
(2001)

Intervju je svakako najneposreniji način novinarskog predstavljanja ličnosti. Namesto opisivanja, prepričavanja ili objašnjenja, dakle prikazivanja ’iz druge ruke’, živa reč otkriva unutrašnje pejzaže aktera razgovora. Naravno, novinar mora da dozvoli svom sagovorniku da razvije misli ali i da ga usmeri, spreči lutanja. Stoga je intervju koji ima intenciju da predstavi jednu ličnost u njenoj posebnosti (a ne tek da iskoristi trenutak medijske pažnje koju je ova privukla) izuzetno zahtevna kategorija a knjige ovakvih tekstova retke na našoj kulturnoj sceni. Zvonko Prijović (1965), nakon 15 godina intenzivnog novinarskog rada, sakupio je 15 razgovora urađenih u razdoblju od 1987. do 1996.g. sa poznatim ličnostima iz svetova književnosti, pozorišta i estrade.
            Knjigu otvara intervju sa Arsenom Dedićem iz 1987. u kome on predstavlja svoje stvaralaštvo ali i glasno razmišlja o društvenom okruženju, dok u razgovoru iz 1996.g., koji zatvara knjigu, sabira ono što je u međuvremenu uradio i sagledava stanje nastalo raspadom zajedničke nam države. U ovom decenijskom okviru koji podrazumeva razvoj, krizu i raspad jednog sistema vrednosti i traganja za novim, sopstvenim i grupnim, egzistiraju i ostali segmenti knjige. Josipa Lisac, govoreći o 70-tim i 80-tim, otkriva lagano posustajanje poleta jedne generacije umetnika, dok njen mlađi kolega, Đorđe Balašević, nonšalantno odgovara (uz dozu cinizma) na pitanja iz upitnika koji je svojevremeno sastavio Marsel Prust. Mustafa Nadarević opčinjen je podvojenošću ličnosti glumca i uznemiren zatvorenošću tada ’jedinstvenog kulturnog prostora’. Pozorišni reditelj Petar Zec ukazuje na bogatstvo i aktuelnost Andrićevog dela.
            Razgovori sa književnicima započinju sa Svetislavom Basarom, majstorom paradoksa i istraživačem propasti Zapadne civilizacije. Mileta Prodanović, slikar i pisac, i Aleksandar Jerkov, književni kritičar, u intervjuu iz 1994.g. simultano razmišljaju o sukobu građanske tradicije i novokomponovanog kiča i šunda. Branko Kukić, pisac i esejista, sagledava ulogu inertnih masa u istoriji i mesto intelektualca u društvu, dok o (ne)opravdanosti poezije u današnje postindustrijsko vreme govori pesnik Jovan Zivlak. Postmodernu u umetnostima (likovnoj i književnoj) razmeravaju Andrej Tišma odnosno pesnik i prozaista Milan Orlić. Pesnici mlađe generacije, Dragan Jovanović Danilov i Zoran Bognar, pokušavaju da definišu svoje poetske motive, interesovanja i uzore a Milenko Pajić pripoveda o ljubavi i usudu pesnika Laze Kostića i Lenke Dunđerski.
            U konačnom sagledavanju knjiga intervjua „Iskušenje vremena“ Zvonka Prijovića predstavlja interesantnu lepezu individualnih stavova i ideja ali i, zahvaljujući autorovoj sposobnosti da sagovornika inspiriše na aktivno promišljanje savremenosti, bogatu sliku jednog važnog istorijskog trenutka.
(1998)


Novi roman Đorđa Pisareva (1957) nastavak je njegovih spisateljskih ekspedicija u neistražene predele Svetova literature. Obrisi pravca autorovih napredovanja omeđeni su globalnom zapitanošću koju je stari istočnjački mag odredio kao dilemu da li je on sanja leptira ili ovaj njega, i koja se modifikuje, u svom razvoju, u pitanje šta jeste realnost i je li mimezis nova realnost. Ili, kako sam Pisarev u uvodu romana kaže, kad se odbace sva preuveličavanja i razni ukrasi, ono što ostaje zadovoljava potrebu ovog pisca za istinom (a pisac je kod njega uvek aktivan činilac, junak knjige, a ne samo eterični, sveznajući ispisivač redova). Pisac (i čitalac) zna da se, ipak, bave realnošću i da ono što izmisli nikada neće biti uverljivo koliko i sam život, dok, s druge strane, priča mora biti redukovana da ne bi otišla u preopširnost – i eto (ponovo) kontradiktornosti između mikro i makro pogleda a njenim rešenjem, kakvo god da je, neće biti zadovoljeni svi principi ali „ne možeš imati sve u isto vreme“ zaključuje Pisarev.
            Unapred se odredivši i (ne)ograničivši pisac otvara dveri svog sveta, nudeći ga na uvid i poverenje čitaocu ali ne odručući mu pravo na sumnju i podozrenje (koji su čak preporučljivi) spram teksta. Prvi deo romana je parafraziranje psihoanalitičkih slučajeva iz stručno-popularne literature; reč je o serijama varijacija likova rascepljene ličnosti koja se ispoveda podstaknuta pitanjima stručnjaka (dr Lenga poznato-nepoznatog antipsihijatra; prepoznatljiva imena začin su za zbunjivanje čitalaca i zavođenje na (ne)tačna tumačenja. Finale svake seanse je fatalno-bogohulno pitanje „a kako sve vi umrli“ u toj inkarnaciji, i sledstveno uskrsli iz jedne u drugu inkarnaciju, drugi život. To „Putovanje do kraja svih stvari“ prate simptomi patologije porodice u rasulu, rivalstva dece, fetišizma i fiksacija upletenih u vrzino kolo usuda. Naravno, posle uzimanja anamneze sledi lečenje (za bizarnu boljku sleduje isti lek), koje će se u drugom delu knjige pomešati sa bizarnim kriminalističkim slučajem (u stilu Čestertona ili Demeka). Simptomatična „kuća bolesti“ povezaće se sa „kućom knjiga“ i u sumnjivom hepi-endu, sa pripadajućim kartama mesta okršaja, kulminirati otkrivanjem krivca i strahovitom kaznom da se iščitaju sve knjige sveta, ali i otvaranjem drugih, paralelnih stvarnosti kroz koje se krstari na (psihoanalitičarskoj) sofi. U svojevrsnom epilogu ljubazna pisma izmeniće Leng, Pisarev i Milton, dovoljno da nešto od pročitanog objasne ali i zamagle i mistifikuju.
            Jednoznačnost i jednosmernost ne postoje u stvarnosti knjiga Đorđa Pisareva. Fraktal-fragment je najveća jedinica ovih sveto-liter-nazora. Kako će se ti delovi sastaviti i kako u tom slaganju funkcionisati, podložno je zakonima nasumičnosti, tajnovitih sila i spremnosti pisca za akrobatske figure sa tekstovima (uključujući tu i salto mortale, bez zaštitne mreže). Na ovakvim temeljima izrasta zamak sa bezbroj soba, vrtova, lavirinatima, ogledalima sa i bez odraza, bibliotekom, opsednutošću, opsesijama, fizičkim torturama... Princip uzrok-posledica ukinut je ili, u najboljem slučaju, relativizovan, istorija svedena na nevezane serije anegdotskih bizarnosti, citata kultnih ili zaboravljenih pisaca. U džungli pojedinačno/grupnog višeznačja i vrednosti koja se razlistala na neizbrojive, na pausima iscrtane nivoe (ne)svesnog, mentalno-fizičkog sklopa, nema ultimativnih rešenja. Kada se svi pausi i slike slože ne podudaraju se ni u jednoj konturi, linije su umnožene, seku se i prepliću, idu istim tragom ali uvek uz korak odstupanja. Mada haotičan, ovaj pogled jeste jedini pravi izraz nagomilanih nanosa milenijuma koji izdiše i otvara vrata nastupajućem. Pisac koji želi da ostane veran dobu koje živi mora da prihvati ovakvo stanje, da krene od Borhenosve ostavštine (koji je učio kako da se istina ispriča kao laž, dok su ostali učili kako da se laž ispriča kao istina) i nastavi sa otkrivanjima novih vizura literature. „Zaverom bliznakinja“ Pisarev je priložio vanredno uspelo delo toj viziji novog doba svetova stvarnosti i literature (ili su oni, ipak, lica jednog entiteta?).
(2000)


U širokoj izdavačkoj lepezi nekih ’normalnih’ zemalja, tamo daleko, između ekskluzivnih i luksuznih knjiga i masovnih džepnih izdanja, mesto pod suncem izborili su brojni prelazni oblici među kojima i tzv Chapbooks (chap – drugar, prijatelj, ortak). Reč je o knjižicama namenjenim publici specifičnijih interesovanja, što ograničava tiraž i povećava njihovu dragocenost za konzumente pa otuda i njihovo ime. Ovdašnje već poslovične izdavačke (ne)prilike koje podrazumevaju drastično smanjenje broja objavljenih naslova, dakle i nedovoljno pokrivanje brojnih oblasti stvaralaštva (o cenama, rabatima i ostalom da i ne pričamo) ne poznaju ovu ’chap’ kategoriju iako je ona i te kako potrebna. Otuda projekat „Dark Chest of Woders - Tamna škrinja čudesa“ (po jednoj posveti Stivena Kinga), pokrenut od Horor i SF pisca i izdavača Gorana Skrobonje, nužno privlači pažnju. Naravno, ideja objavljivanja knjižice po ugledu na ’chap’-ove morala je da pretrpi odgovarajuće prilagođavanje ovdašnjoj sredini te je tako tiraž bibliofilski (50 komada) a način umnožavanje – fotokopiranje. Prelom i tehnička obrada teksta su kao i kod standardnih knjiga, korice su kolorne, obim od 60 do 120 strana, cena 20-tak dinara a distribucija po odabranim knjižarama. Tradicionalni knjigofili zaljubljeni u velike izdavače i tvrde poveze ovakva izdanja neće udostojiti pogleda ali ona njima, istini za volju, nisu ni namenjana. Ciljna grupa ’Tamne škrinje čudesa’ su čitaoci željni novih svetova i saznanja, koji znaju za onu Reja Bredberija da o knjizi ne treba suditi po koricama. A do sada izašle knjige potvrda su ove mudrosti.

1. BAKHE – Antologija savremenog ženskog horora, izbor Goran Skrobonja, prevod Goran Skrobonja, Vasa Čurčić, 1996.
            Na dinamičnoj horor književnoj sceni autorice su definitivno zauzele svoje mesto i stoje rame uz rame sa kolegama u časopisima, antologijama i bestseler listama. Obzirom na važeće teorije o ženskom pismu-literaturi zanimljivo je iščitavati ove priče i pratiti kako dame barataju žanrovskim ikonografijama i obrascima postavljenim prevashodno od muškaraca, odnosno kakav je ženski tretman straha, užasa, nasilja kao stožernih tema ove proze. Jedanast priča ove antologije dokazuju da ženska verzija horora nipošto nije mekša od muške (uostalom, očekivati tako nešto značilo bi da se i dalje polazi od predrasuda). Krečići se kroz sve podžanrove horora, od medicinskog, natprirodnog do brojnih varijacija teme fizičkog nasillja i britalnosti, autorke često umeju da iznenade kako samim postavkama priče tako i opisima tortura, sakaćenja, psiho-fizičkog maltretiranja. Možda upravo na tim ravnima treba tražiti specifikum ženskog viđenja horora (osim, svakako, u feministički obojenim pričama koje imaju drugačiji koncept; takva je naslovna priča ove antologije, spisatlejice Elizabet Hend koja opisuje svet u kome su žene fizički nadmoćnije i organizovanije i tu moć i sprovode). Imena Keti Kodže, Kim Antiu, Lusi Tejlor, Nensi Kolins, Džudit Komo, Elizabet Masi, Melani Tem, Nine Kiriki Hofman, Roberte Lens i Popi Z. Brajt treba zapamtiti baš kao i ovu antologiju koja nam je otkrila sasvim nov segment svetske literature.

            2. Oto Oltvanji – Klaustrofobična žaoka, novela, 1996.
            Mladom piscu gotovo je nemoguće da objavi novelu kod nas (o knjizi da i ne govorimo). Za časopise ovi radovi su predugi, sve duže od 10-15 strana nije im interesantno - a kamoli proza od 60 strana. A upravo je novela, forma na granici priče i romana, atraktivna i primerena vremenu u kome živimo. Oltvanjijeva novela preispituje standardnu horor situaciju – oslobađanje mračne sile do tada zapretene u nekom objektu (od raznih kuća i sličnih artefakata do prirodnih staništa, mračnih šuma, pećina i sl.). Nakon oslobađanja sledi osveta i pokolj onih koji su silu izazvali/probudili je ili slučajnih prolaznika čiji je greh što su živi. Osim poigravanja rastom i kanalisanjem tenzije, ovakve teme nude prostor za živo slikanje stvarnosti, profilisanje junaka, njihovih odnosa i stavljanje svih ovih elemenata na probu u trenu sudara sa haosom. Autor je pomenute mogućnosti umešno iskoristio, upličući kolorite rok kulture i prepoznatljivog miljea u dinamičnu priču koja najavljuje talentovanog pisca. Ilustracije za knjigu uradio je poznati subotički strip autor Damir Šmit.

            3. Jan Mekdonald – Plavi hotel, izbor i prevod Goran Skrobonja, 1997.
            Mekdonald je nesporno najzanimljiviji mladi autor na engleskoj i svetskoj SF sceni poslednijih godina. Njegovih 10 objavljenih knjiga potvrđuje da je u pitanju samosvojna pojava koja donosi novu svežinu u već pomalo ustajali žanr (poslednji veliki preokret desio se polovinom prošle decenije pojavom kiber-panka). Novina se ogleda u drugačijoj osećajnosti koju kritičari najčešće određuju kao posebnu vrstu magijskog realizma znanog iz dela hispanoameričkih autora. Visoka poetičnost i snažno i zavodljivo mitologizovanje (ikonografisanje) bizarnih svetova ne ostavlja čitaoce ravnodušnim. Bilo da varira teme iz Hičkokovih filmova, kao u naslovnoj priči, ili piše tvrdi SF, vilinsku priču ili mračne sage o budućnosti, Mekdonald nudi drugačije, sveže vizije.
            Ovo je prvo šire pojavljivanje Mekdonalda kod nas i njime je znatiželjnicima (i sladokuscima) dat uvid u tekuća, značajna dešavanja u žanrovskoj fantastici.

            4. Goran Skrobonja – Gorko srce, novela, 1997.
            SF novela već afirmisanog pisca Gorana Skrobonje varijacija je večite teme  zavere, ovog puta na globalnom nivou. Vešto manipulišući istorijskim faktima autor gradi priču o otporu čovečanstva Ultimativnoj Entropiji gradnjom Utopije u novoj dimenziji sna. Glavni će junak, tragajući za bivšom ljubavnicom, upasti u vrtlog borbi za vlast koja podrazumeva makijavelistički (ili jezuitski) princip žrtvovanja većine interesima manjine. Skrobonja radnju vodi precizno i odmereno, uspevajući da brojna objašnjenja, tzv ’spori delovi teksta’, ne opterećuju priču i usporavaju dešavanja. Kao uspešan način maskiranja jednog mesta na kome se objašnjava svet novele pojavljuje se paralelna povest o nastanku, načinima pripreme i vrstama viskija. U svakom pogledu reč je o valjanom delu.

            5. Goran Skrobonja – Sveti rat, novela, 1997.
            Horor čini pretežni deo Skrobonjine spisateljske avanture i često se prepliće sa elementima ostalih žanrova; u ovoj noveli spojeni su SF i Horor. Naime, u nekom trenutku budućnosti, Srbija, koja je praktično u ratu sa celim svetom a prostire se od Beča i Pešte do Grčke, dolazi na rub vojnog sloma. NATO privodi kraju projekat koji će izmeniti tok rata. Da bi se to osujetilo treba angažovati najboljeg, najsposobnijeg komandosa, jednog od dvojice preostalih srpskih – vampira. Naizmenično nizanje delova vampirove prošlosti (od ustanka protiv Turaka, upoznavanja sa unukom Vlada Cepeša tj. Drakule i inicijacije u vampirsko bratstvo do daljih doživljaja u vihorima istorije ovih prostora) i sadašnjosti (put u središte NATO-a) u završnoj je sceni začinjeno još jednim ovdašnjim specijalitetom – obračunom između braće. Preplitanjem folklornih motiva, istorijskih fakata i prepoznatljivih detalja iz sadašnjosti stvara atmosferu u kojoj identifikacija i naklonost prema junacima ima važnu ulogu. Naravno, Skrobonja ne dozvoljava da se priča deformiše u propagandu ’a la Rambo’ dokazujući da vlada spisateljskim zanatom o čemu svedoči i nesumljivi kvalitet ove novele.

            Zaključimo prikaz do sada objavljenih knjiga edicije „Dark Chest of Wonders“ željom da serija nastavi svoj život i donese još ekskluzivnih naslova iz svetske produkcije odnosno predstavi nove radove domaćih autora koji zaslužuju pažnju (ali je od etabliranih izdavača ne dobijaju).
(1997)


Ingeniozna ideja Engleza Pitera Volfa o seriji džepnih knjižica pod zajedničkim naslovom „Bleferski vodič“ bazirana je na nasušoj potrebi pojedinca da se, uprkos svom neznanju, istakne u nekoj grupi, što se konkretno svodi na dilemu: ’Šta usred žurke reći o nečemu o čemu se nema ni blaga predstava a da to okupljenima zvuči i deluje ubedljivo i oštroumno?’ Volf kaže: ’Blefirajte’, što će reći ’nasamarite, natociljajte, nadmudrite’. U tome će vam pomoći „Bleferski vodiči – serija knjižica sa činjenicama, žargonom i ekspertizom“. Pod ’ekspertizom’ se podrazumeva stav koji uglavnom odudara od opšte usvojenih. Svaki vodič obrađuje jednu oblast života, od umetnosti do tehnike, i daje o njoj osnovne činjenice propuštene kroz optiku subverzivnog cinizma koji donosi netipičan pogled i razmeravanje. I, sudeći po prodaji – a „Vodiči“ su (ima ih za oko 200 tema; među njima je i „Bleferski vodič za blefiranje“) već godinama na vrhu lista bestselera – ove knjižice imaju svoju milionsku publiku širom sveta.
            Kod nas je izdavanje „Vodiča“ upravo započelo, prevedeno je nekoliko naslova a kao svojevrsni kuriozum pojavio se i prvi domaći vodič (par njih je u pripremi). „Bleferski vodič za/kroz horor“ napisao je Goran Skrobonja, jedan od najboljih poznavalaca dešavanja na ovom polju koji se i sam uspešno ogleda u pisanju horor proze.
            Horor je svakako zanimliva i atraktivna tema obzirom na njegovu izuzetnu ekspanziju u protekloj deceniji na svim poljima, što je donelo nebrojano mnogo bezvrednih tvorevina koje su sakupljale novac od publike ali i dela koja su bitno pomicala granice u ovoj oblasti. Naravno, sve to, i komercijala i umetnost, sastavni su delovi fenomena horora i Skrobonja ih se dotiče u „Vodiču“. U prvom delu knjige on, pošto predoči sve prednosti horor blefa (jer horor je ’in’, ’zanimljiv’ i ’pomoću horor blefa lako možete smuvati frajera/ribu’), daje kao svojevrsne uvode kratke istorijske preglede horor književnosti, filma, muzike, stripa i periodike, da bi u odeljku  „Ko je ko u svetu horora“ poimenice nabrojao (uz kratak komentar) autore odnosno bitne pojave i likove/junake popularnih horor dela, čime zaokružuje konture horor subkulture. U ovom delu pominju se i retki domaći književnici koji su imali hrabrosti da se ogledaju u ovom žanru za koji i dalje važi mišljenje da je šund i paraliteratura. (Najubedljiviji kontraargument na ovakvo mišljenje, koji je izneo Teodor Sterdžen povodom napada na SF, i koji glasi da jeste da 90% SFa ne vredi ali i 90% bilo čega isto tako ne vredi – niko ne razmatra i uvažava.) Zaslepljenost komercijalnim ostaje osnovni razlog za nipodaštavanje horora, koje u akademskim krugovima ide dotle da mu se odbijaja i žanrovska posebnost, te se horor tretira tek kao specifična ’atmosfera’ u delima. Ovakva gledišta svesno previđaju izgrađenu horor ikonografiju koja ga jasno izdvaja od ostalih (priznatih) žanrova. U krajnjem, i ovaj „Vodič“ doprinos je predstavljanju te posebnosti.
            Imajući u vidu ograničeni prostor, obavezu informativnosti i odgovarajućeg tona, možemo zaključiti da je Skrobonja uspeo da napiše zanimljivu i lepršavu knjigu koja stoji ravnopravno sa „Vodičima“ koje su uradili inostrani autori. Za one koji horor ne poznaju ovo će biti valjan uvod; oni koji o hororu ponešto znaju ovde će naći nove podatke ali i kritička razmeravanja (ponekad vrlo smela); za sve koji nameravaju da, uz pomoć ovog „Vodiča“ steknu neke poene, biće to moćno oružje. Uspeju li u svojim namerama potvrdiće ono što je komentator „Open World“-a napisao: „Blefiranje je umetnost.“ Dodajmo – umetnost za sva (buduća) vremena.
(1996)


Vršačka strip scena jedan je (uz magazin „Košava“ i aktivnosti oko likovno-kulturnog centra Konkordija) od nosilaca novog umetničkog senzibiliteta u ’lepoj varoši pod bregom’ u prvoj polovini 90-tih, i okuplja mlađe umetnike koje animira na aktivan rad bez kompleksa famozne ’provincije’. Magazin „Patagonija“ i fanzin „Krpelj“ promovisali su najpre kompletne strip autore ali i ostale saradnike ’u poslu’ stvaranja stripa. Među njima je i Nabor Devolac (u skladu sa andergraund manirom u pitanju je pseudonim poznat iz domaće literature), pisac po čijim kratkim pričama je Wostok uradio desetak stripova. Postavši, dakle, najpre poznat i prepoznatljiv u strip mediju, Devolac je 1996.g. objavio knjigu „Daljinski samoupravljač (i druge priče)“ u prestižnoj ediciji „Prva knjiga“ Matice srpske.
            Susret sa ’originalnim’ Devolcem jednako je uzbudljiv i razgaljujući kao i onaj posredstvom ’priča u slikama’. Osnovni ton ovih proza je humoran a teme su im naša svakodnevice u kojima su prepletene nacionalne ’duhovne’ karakteristike (od tvrdoglavosti do naivnosti i nazad do inata), soc-realistička (bliska) prošlost i malograđanski folklor. Bez pardona autor se poigrava ’svetlim tradicijama’ bratstva i jedinstva, omladinskim radnim akcijama, zastavama i mitinzima, sletovima i partijskim sastancima, tradicijama koje se naprečac ne mogu izbrisati (iako ih se sada svi odriču) i ostaju u mentalnom sklopu širokih narodnih masa. Dodaju li se rečenom rok’n’rol i strip ikonografija, kao destruktivni elementi, turbo-folk cirkus u ulozi propagatora sveopšte vulgarizacije u ime radnog naroda i njegove sreće, odnosno, na isti način doživljeni buljuci ukrasa svakodnevnog života (od masmedijskih produkata, ratnih filmova, TV serija, fudbala do modernih vračara), pred čitaocima se otvara neodoljivo klupko apsurda koji jeste odraz (iskrivljen ali odraz) onoga što se lakonski naziva sadašnjost. Bilo da se služi poznatim strategijama komedije situacije i karaktera ili samo linijskim gomilanjem ’normalnih’ događaja koji prerastaju u grotesku, Devolac uvek iznalazi način da ono što priča ne zastrani u propagatorstvu ili sličnim dnevno političkim kategorijama. Na isti način on se odnosi i prema svojim junacima: iako je nužno da ih u mnogo čemu karikira, autor ih ne svodi na marionete, kartonske kulisa već zadržava njihovu životnost koja pomaže prepoznavanju malog čoveka izmanipulisanog od polit-birokratskog aparata i nateranog da se saginje i prihvata sluganstvo.
            Ostajući veran strip mediju Nabor Devolac je u knjigu ukomponovao i strip crteže Wostoka koji se pojavljuju kao ilustracije ali i sastavni delovi teksta-priča (kao njihov početak nakon koga sledi ’normalan’ tekst) odnosno kao kompletna strip biografija autora. Ovakvim postupkom samo je potvrđen alterativni, neetablirani odnos pisca prema oveštalim literarnim formama i njegova privrženost novom, tradicijom neopterećenom, senzibilitetu.
(1998.)


Mladen Oljača, rođen 1970.g. u Novom Sadu, gde i danas živi i radi, spada u grupu agilnijih strip autora mlađe generacije (za razliku od dobrog broja onih koji znaju da crtaju ali im se, iz bilo kog razloga, to ne radi). Njegovi crnohumorni stripovi o političarima, bizarnim likovima ili svakodnevici, crtani prepoznatljivim karikaturalnim manirom pojavljuju se u mnoštvu časopisa i fanzina, od domaćih „Patagonije“, „Lavirinta“, „Bumeranga“, „Grafičke zavere“, „Uuaarrgghha!“ i drugih, do slovenačkih „Stripburger“ i „Skirocore“, makedonske „Cool strip art antology“, nemačkog „Inside“, finskih „Sivullinen“ i „Arse“, grčkog “YUS“. Učestvovao je na mnoštvu grupnih izložbi, počev od „Anti nazi stripa“ i „Eko stripa“ u Ljubljani 1995.g, „Zlatnog pera“, Beograd 1996.g, „Dana stripa u Nišu“ i „Salona stripa“ u Zaječaru, na pratećoj izložbi u čast Enki Bilala, Beograd 1997.g, na „Jugoslovenskom salonu karikature“, Festivalu nezavisnih stvaralaca „Break 21“, Ljubljana, izložbama stripa na temu ljudskih prava, borbe protiv ovisnosti, na temu hendikepiranih i neprivilegovanih (sve u Ljubljani), na izložbi „Umijesto gluposti“ koje su obilazile Crnu Goru... Zaslužio je i nekolike nagrade: magazina „Stripburger“ za Anti nazi strip 1995, ilustraciju na temu ljudskih prava 1996, za strip na temu hendikepiranih i neprivilegovanih 1998.g, te otkupnu nagradu na „I danima stripa“ u Nišu 1997.g. i 3. nagradu na konkursu „Srbija 2001“ REX-a i Radija Free B92, prošle 2000. godine.

DNEVNIK: Recite nam nešto o svojim strip počecima.
OLJAČA: Prvi susret sa stripom imao sam ’od malih nogu’, sa 5-6 godina, prvo kao čitalac (tačnije ’gutalac’) svega što je izlazilo od stripa, a nešto kasnije i kao ’crtač’, koliko je to moglo biti ozbiljno sa 7-8 godina. Prvi ’ozbiljan’ susret sa ’pravim’ stripom desio se 1986.g. u školi stripa koju su vodili „Dnevnikovi“ autori na stranicama tog lista, na čelu sa Tozom Obradovićem i Banetom Kercom. Tu sam dobio prvu pravu predstavu ’kako se to stvarno radi’.
            Sledeći bitan momant, koji je od fundamentalnog značaja za moje dalje bavljenje stripom, desio se 1989.g, odmah po mom povratku iz vojske, kada je započelo okupljanje i druženjene formalne grupe mlađih novosadskih strip autora (rođenih od 1966. pa na gore). Slučajan, sasvim spontan susret sa prva dva čoveka iz buduće grupe, koja se vremenom brojčano solidno popunila, izrodio se u redovna okupljanja petkom uveče, na kojima se družilo, diskutovalo, ’pljuckalo’ po tuđim radovima i... šta sve još ne. Uglavnom, ovi susreti i razgovori presudno su uticali na moja današnja shvatanja medija, stavove i poglede, kao i praktičan rad u stripu. S dužim ili kraćim prekidima, na najrazličitijim lokacijama u gradu (po principu ’snađi se’), u različitim ’sastavima momčadi’ – a po mojoj proceni kroz ova druženja prošlo je 50-tak ljudi – ovi ’sastanci petkom’ potrajali su do danas, uobličivši se u svojevrsnu strip radionicu u okviru nevladine organizacije „Stvaralačka omladina Novog Sada“, koja nam je pružila gostoprimstvo u svojim prostorijama. Jedna od posledica mog učestvovanja u radu radionice je upoznavanje i povezivanje sa priličnim brojem ljudi aktivnih na YU strip sceni, što mi je puno pomoglo u radu i razmišljanju o stripu.

DNEVNIK: U svetlu ovih iskustava kakvi su Vaši pogledi na strip?
OLJAČA: Kao i većina drugih strip autora, počeo sam sa ’konzumiranjem’ mejnstrima. U tom periodu sam smatrao da je najvažniji kvalitetan crtež, što ’upeglaniji’ i ’savršeniji’. Priča, naravno, avanturističko-kriminalističko-naučnofantastično-Džeremajsko-Konanovsko-Sudija Dredovskog-i sličnih sadržaja bila je u drugom planu. A onda je došlo upoznavanje andergraunda. I ispostavilo se da lep crtež, sam po sebi, nikako nije dovoljan. ’Dapače’ priča je ono što je bitno jer, ako nemaš šta da kažeš – što si uopšte ’otvarao usta’. ’Zevanje u prazno’ baš i nije neki prizor za divljenje.
            Zaključak: crtež treba usavršiti, truditi se oko njega ali on uvek treba da ostane u funkciji priče, da joj pomaže da bude što uverljivija i efektnije ispričana. Jaka priča je 70% dobrog, smislenog stripa.
            Što se tematike tiče, mene lično nekako su sve draži stripovi koji imaju jake veze sa realnošću, sa stvarnim problemima i sadržajima, sa realnim, životnim likovima. Ne sviđaju mi se junaci koji ’nikad ne jedu, ne piju, ne vrše nuždu’. Svoje ’heroje’ volim da fizički iskarikiram ali se trudim da imanju svoju realnu osnovu u nekom psihičkom aspektu, da budu ljudi (i životinje) od krvi i mesa, sa svim onim sitnim životnim problemima koji mi i jesu najzanimljiviji za ’obradu’. Pored toga, i okruženje u poslednjih 10-tak i kusur godina bitno je uticalo na sadržaje mojih stripova, tako da je priličan broj tabli i kaiševa socijalno-političke sadržine (serijali „Novi Sade... laku noć!“, „Zloba Zlobica“, ilustracije rađene tokom studentskih protesta 96/97 za „Studentski proglas“, kaiševi rađeni na temu ’otpora’, karikature političara...). Uvek se trudim da neki realan problem, koji mi se nameće kao interesantan, maksimalno iskarikiram, ’uvrnem’ ga do apsurdnosti, ponekad i do granice (ne)ukusa, kako bih što upečatljivije saopštio ’poruku’. Uporedo sa karikiranjem teme ide i karikiranje likova. Volim da strip bude ironičan u svakom pogledu.

DNEVNIK: Čime se trenutno bavite i koji su Vam planovi?
OLJAČA: Od avgusta 1998.g. honorarno sam radio karikature, ilustracije i serijal strip kaiševa „Novi Sade... laku noć!“ za „Novosadski nedeljnik“, koji je ugašen oktobra 2000.g. posle 84 nastavka da bi ga nasledio serijal kaiševa „Zloba Zlobica“. Za „Zonu sumraka“ radim serijal „Dr. Moon“, scenarista je Saša Jovanović; u „Svetu“ crtam serijal „Alo, alo 011“, u „Penzionerskim novinama“ serijal kaiševa „Mali Perica“. Moje ilustracije pojavljuju se u „Sexi humoru“, „Junioru“, „Mom ljubimcu“. Uskoro treba da se pojavi sveščica sa sabranim kaiševima i tablama „Zlobe Zlobice“ pod naslovom „Zloba Zlobica u zemlji čuda“. Scenarista je Saša Jovanović sa kojim radim i ’dugometražni’ strip pod radnim naslovom „Superheroji“, na temu lokalnih ’superherojskih’ pojava: Lalixa, Crnogorixa, Bretmana, Superserba, Pravdicionara, sa sve njihovim ljubimcima i mezimcima Krmexom, Pit-Srb terijerom... Biće puno sprdnje sa lokalnim mentalitetima i karakterima, kao što u „Zlobi...“ obrađujemo svima nam drage likove (bivše).
            Pored ovoga, koliko mi vreme dozvoli, trudiću se da održim saradnju sa fanzinaškom i polufanzinaškom scenom (ovde mislim na ’magazine’ koji ritmom izlaženja i ’profi’ uslovima saradnje više naginju fanzinima nego onom za šta se predstavljaju). Ipak, ova fanzinska scena donosi svežinu i nove ideje koje pomeraju okoštale standarde ’velikih’, uglavnom bivših domaćih izdavača.
            Velika želja mi je i da nađem nekog ko bi bio voljan da finansira album sa sabranom gomilom urađenih kratkih stripova. Dakle: Sponzori, javite se!
Razgovarao Ilija Bakić
(2001)

KUD SE DEDE ZLATNA SREDINA?


Zapekla zvezda a jedva da je deset sati. Ulica prazna, nigde žive duše. Ni baba Divna ne sedi pred kućom a ona je doskora stalno bila napolju pa sve čeka ko će da prođe da porazgovara s njim koju reč. Sad se sve živo zavuklo u ladovinu. Al, kad natera muka - mora se napolje. Eto, deda Milovan žuri, sve se sapliće, da stigne do male prodavnice na periferiji lepe varoši i, u pola glasa, psuje ženu što se ranije nije setila da joj treba sirćeta za salatu. Znoj mu već rosi čelo ispod obaveznog šešira a curka i niz leđa. Brže-bolje pređe put pa pored igrališta do vrata ’radnje’. Kad otud izlazi njegov ispisnik, Pera, stari trgovac.
            „Gde si Pero?“
            „A evo me, bio da kupim soka za unuke i jednu ’krmaču’ pivca za zeta i mene. Trebaće.“
            „Ako, ako.“
            „A ti?“
            „Zaboravila ona moja neke špecije pa...“
            Uto, iz ’radnje’ izlazi i baba Julka.
            „Ju, preseče me. Šta stojite na vrata? Ne može čovek da iziđe kako treba.“
            Pre nego što bilo ko od prozvanih stigne da odgovori a iznutra se začuje: „Zatvaraj ta vrata. Klima radi. E kakvi ste, ko da ste se na njivi rodili.“
            Baba Julka se skloni sa ulaza i zatvori ga.
            „Mnogo prgava ova prodavačica. Mnogo. Samo viče. Ta ujutru mrzi ceo svet a posle podne i samu sebe.“
            „Pa što dolaziš kad je takva?“
            „Daleko mi ona druga samousluga. Ko da ide po ovoj vrućini? Vidiš da gori i nebo i zemlja.“
            „Akoz je tako, ondak bidni fina i zatvaraj vrata.“
            „Kako da zatvorim kad ste vas dvojica stali tu, nasred puta, ko dve zaludne babe. Ajde mičite se, nemam ja vremena da se s vama naganjam.“
            „Ma, ti i da oćeš - ne bi mi teli s tobom.“
            Baba Julka promrmlja nešto sebi pod maramu i ode a ’zaludne muške babe’ se sklone u tanku ladovinu krivog bagrema da prodivane još neku.
            „Izgore sve. Kažu na televiziji još do kraja nedelje ovako. Skroz nenormalno vreme. A ranije nije bilo tako. Znao se red: zimi ladno, u proleće lepo, leti toplo taman kolko možeš da istrpiš. Zapeče par dana tamo oko žetve i u avgustu - i to je to. Jesen lepa dok ne okiša al dotle je kukuruz već u ambaru, grožđe je obrano, žito posejano pa se samo čekaju mrazevi da se kolju svinje. Ovo sad nema nikakve mere.“
            „Nema bogami. Sve se premetnulo. Što kažeš ’nema reda’. Sad il je jako ladno il je jaka vrućina. Izgubilo se i proleće i jesen. Danas si u jakni, zima je, duva vetar a sutra - pravo u kratke rukave, da se ugušiš od vrućine. Očas posla se promeni. Nema više sredine.“
            „I narod ti je takav postao. Svi bi nešto na brzinu. Odma da su bogati, dok lupiš dlan o dlan. Ko ima tom se presipa, ko nema šupalj mu nos bez kraja. Ima ih što ne radu a bogati su, drugi radu a nemaju ništa, ne dobijaju platu, a akoz nešto i dobiju jedva da je dosta za ranu.“
            „Pre se bar znalo: ideš u školu, odslužiš vojsku, zaposliš se, oženiš, izrodiš decu. Sad je sve naopako. Džaba ti škola ako nemaš nekog svog da te zaposli. Eno komšijin mali - ma nije više ni mali, sigurno je preguro tridesetu - završio neki arheološki fakultet, s tim može da radi u muzeju ili da iskopava po atarima, i godinama nema posla. Kad je poslednji put bio na birou kaže mu ona službenica da bi bilo najbolje da se prekvalifikuje. ’U šta’ pita momak, a ona će ’u drvodelju, to se sad traži’. Da je teo da bude tesar ili stolar nije moro tolike škole da završi. I šta će sad? Nije više ni mlad, nije ženjen, zavisi od roditelja - moraće da upiše taj kurs a s onom diplomom može da se slika.“
            „Ako ima pare da plati slikanje, jel da? Nikakva mu vajda od te škole. Bolje da je nešto švercovo ili da se barem upiso u neku stranku. Onda bi bilo kakve koristi. Vidiš kako je kod nji. Prvo je bilo hitno da se glasa za sva mesta - kao da se uštedi, da sve bude brže gotovo jer više ne sme da se čeka - a sad imaju vremena, dok se ne nagode ko će kolko da dobije. Šta ih briga što svi propadosmo? Sad su opet došle njiove četiri godine carevanja. Eh, teško si ga nama... Nego, odoh ja dok se još baba nije naljutila. Ako počne da viče nema di da pobegnem, svuda je vrućina, i u šupi, i pod ambarom i u bašti. Zato moram da slušam.“
            „Idem i ja. Ni kod mene nije bolje. A znaš kako kažu: ’koga je moliti - nije ga srditi.“
(2012)

KAD NEMA MAČKE...


Tri sata popodne. Upeklo sunce ispod oblaka koji prete pljuskom. Sparina. Na peronu autobuske stanice skupio se svakojaki narod: radnici koji su završili smenu i vraćaju se kući, đaci kojima se školska godina završava pa su časovi skraćeni (a ako i pobegnu ranije niko neće primetiti), razni putnici namernici koji su obilazili lekare specijaliste i druge institucije. Svi pokušavaju da nađu nekakav hlad i, onako znojavi, izviruju da vide stiže li autobus, koji je pošao iz prestonice i voziće ravnicom banatskom sve do granice.  Čekanje se odužilo ili to samo tako izgleda kad je čovek nervozan.
            Konačno, eto i autobusa. Staje na peron uz škripu kočnica. Narod se sjatio do vrata koja se otvore da propuste konduktera. Za njim izlaze oni kojima se put završio. Jedva mogu da se probiju kroz gomilu. Kondukter viče: „Polako. Pustite ljude da izađu. S nama mogu oni koji idu do kraja linije. Puni smo. Za ove iz okolnih sela sad će da stigne drugi autobus.“
            Kad više niko ne izlazi navale ljudi unutra.
            „Polako. Kuda vi“, pita kondukter.
            „Do sela...“,  odgovori prosedi, neobrijani muškarac.
            „Pa, rekao sam da sačekate. Evo autobusa za nama. Zajedno smo krenuli i samo što nije stigao.“
            „Ma, šta ga ja znam dal će da stigne. Kupio sam kartu i neću da čekam.“
            „Ama, podavićemo se unutra. Vrućina je a klima jedva radi. Sačekajte.“
            Muškarac uđe u autobus bez osvrtanja. Za njim nagrnu i drugi. Očas posla zauzmu prazna sedišta i popune prolaz između njih, navale na vozača. Oni na ulazu guraju i dalje.
            „Nema više mesta. Narode, čujete li?“ viče kondukter ali niko ne obraća pažnju.
            Doterana gospođa demonstrativno staje ispred njega: „Ja idem do poslednje stanice. Kako da uđem? Posle ovog imam autobus tek u šest sati. Nema smisla da čekam. I ja imam kartu.“
            „Znam gospođo. I ovi što se guraju znaju da će drugi autobus da stigne za koji minut. Sve su to stalni putnici. Ali, vidite, neće da sačekaju. Oni imaju svakih pola sata prevoz ali hoće baš sad. Šta ja da radim?“
            Uto iz autobusa,  na svoja vrata, izađe i vozač pa stane do kolege: „Ja ovako ne mogu da vozim. Zalepili su mi se za menjač. Unutra je da svisneš od vrućine.“
            „I šta ćemo sad?“
            „Ništa. Čekamo da stigne drugi autobus pa će putnici da se raspodele i svi zadovoljni.“
            Kao odgovor na ovaj predlog iz autobusa stigne povik: „Oćeš ti da voziš ovo čudo? Šta čekaš?“
            „Vozi ga ti kad si tako pametan.“
            Sa ulaza neko pripreti: „Prijaviću vas u firmu da maltretirate putnike.“
            „I treba da prijaviš. Imaš sreće što nema policije okolo pa da je tebe prijavim.“
            „Policije, ko za inat, nema kad zatreba. Ko zna koliko puta sam morao da razdvajam putnike koji su se potukli. I da prečim pijanima da uđu u autobus“, kaže kondukter.
            „Ma, nema vlasti. To je ono što ne valja. Da ima vlasti bilo bi i reda“, uključi se sedokosa baka. „Ko je ranije smeo da viče na nekoga u uniformi ili na poslu? Znao se red. Sad se narod otrgao i prozlio, to mu je najlakše. Šta god mu kažeš on viče ’to je moje pravo’. Samo gledaju svoj interes. Niko ne mari za drugoga. Loš smo narod, loš. Treba nam čvrsta ruka da nas utera u red.“
            „Nema to više, bako, sad je demokratija. Nema više ništa na silu i s batinom.“
            „Moj sinko, batina je iz raja izašla, pa neka kaže ko šta oće. A kad nema mačke – miševi kolo vode. Za ovih mojih skoro 80 godina svašta sam videla ali ovakvog zla i zavisti i samoživosti nikad nije bilo. Ni u staroj Jugoslaviji, ni za vreme Tita, ni kad je rat bio. Nikad. Uvek je bilo nekog poštovanja i straha. Ranije su se deca učila da poštuju starije i da znaju šta je red. A sad... šta ova deca da nauče kad se matori guraju i svađaju? Još su i dobri kad vide kakvi smo.“
            „Bako, to su nova vremena. Demokratija ti je kad te neko, da prostiš, tera u materinu, a ti ideš gde ti se hoće.“
            „Šali se ti, šali al ovo na dobro neće da izađe. Kad nema reda i sloge u familiji, pa nema u državi, čemu da se nadaš?“
            „Da će da stigne drugi autobus“, zaključi kondukter i pokazuje kako taj upravo ulazi u stanicu.
            Za tren se pretrpani autobus ispraznio a pristigli popunio. A, ostalo je, i u jednom i u drugom, praznih mesta.
(2012)

Zlatko Milenković (1969) spada među najagilnije aktiviste domaće strip scene. Njegovo delovanje pokriva nekoliko polja, od stvaranja stripova preko izdavanja fanzina do rada na elektronskom časopisu „Strip vesti“. Kao i većina njegovih kolega i Zlatko se sa stripom upoznao u detinjstvu: „Sa 5-6 godina redovno sam pratio neke stripova a moj istraživački duh naterao me je da pokušam da stvaram ono što volim da čitam. Povremeno sam želeo da budem i književnik a bogami i kosmonaut. Kada sam shvatio da kosmonaut neću biti, u 11. godini, prevagnula je želja da budem strip autor jer je u to vreme nasleđeni crtački talenat počeo da dolazi do izražaja. Ljubav prema vizuelnim umetnostima, književnosti i avanturi najbolje se mogu spojiti u mediju stripa, a tu je i želja da se ne bude nemi posmatrač već da i ja malko zagrebem točak istorije. Stripovsko sazrevanje ide od klinačke zaljubljenosti u Bonelijeve stripove, preko prvog susreta sa Spajdermanom u „Eksu“, do trenutka kada sam prvi put video Kerčevog „Kobru“ u „YU stripu“, koji me je definitivno odlepio do ’malih’ stripova i pokazao da ’veliki’ (iz „Stripoteke“, „YU stripa“, „Strip arta“) mogu da budu bolji. Tu je došli i oduševljenje Bluberijem, da bi me „Maču Piču“ (nedavno preminulog) Radovana Devlića upoznao sa novim uzorom. Možda je najveći utisak na mene  ostavio prvi nastavak Hermanovih „Tornjeva Boa Morija“, objavljen u „Strip artu“. To su neke prekretnice u mom čitalačkom ukusu a svakako i u stvaralačkom radu.“
            Prvu ilustraciju Zoran je objavio u „Dnevnikovom“ SF časopisu „Alef“ 1988.g. a prvi strip 1991.g. u „Šajkaškim novinama“. Slede saradnje sa magazinom „Stav“, od 1992.g, nedeljnicima „Nezavisni“ i „Ruske slovo“ od 1996.g, magazinima „Reflex“ i „MonopoList“ od 1999.g. Brojne karikature i crteži pojavljuju se u „Piscu“, „Sexpressu“, „Vestima“, „Danu“... Sopstvenim snagama 1995.g. objavljuje album „Sve je to ljudski (ili možda nije)“ u kome je sabrao već objavljene ali i nove stripove na SF teme i one o vojnicima i političarima. U Američkim alternativnim izdanjima našlo je svoje mesto nekoliko njegovih ilustracija a od 1998.g. sarađuje sa islandskim strip magazinom „Blek“, gde objavljuje stripove a tu je objavljen i veliki intervju sa njim. Zlatko je izlagao na „Zlatnom peru Beograda“, „Bijenalu jugoslovenskog stripa“, izložbi „60 godina stripa u Srbiji“, na „Bitef stripu“...
            Sumorna situacija na planu izdavanja domaćeg stripa i želja da zna šta se dešava na toj sceni, da pročita poneki tekst o stripu, naterala ga je da pokrene svoje strip fanzine i Strip vesti. „ZinFan TripS“, voljan da razmrda uspavanu i lenju novosadsku scenu, okupio je mlade i one malo iskusnije autore oko ideje da se andergraund i glavnotokovski stripovi kontinuirano objavljuju i tako se, osim upoznavanja publike sa onim što se crta, stvori zaliha stripova za neku kasniju ’ozbiljnu’ strip reviju. Do sada su se pojavila četiri broja  „ZinFana“ (jedan je autorsko delo Mladena Oljače) a dalje izlaženje krajnje je neizvesno. Paralelno sa ovim projektom Zlatko je objavio dve epizode (treća je u pripremi) svog stripa „Roby Zgazgi“ o avanturama robota sa propeler-kapicoma i njegovog prijatelja dečaka u fantazmagorijskom svetu zlih nacista, dobrog pilota Crvenog barona, lebdećeg broda Titanik, uvrnutog profesora dr Dooma.
            Elektronski časopis „Strip vesti“ otvorio je sasvim novo poglavlje u domaćem stripu. „Nakon godinu i po surfovanja Internetom ustanovio sam da nas ima dosta sa e-mail adresama. Ljudima je trebao izlaz u svet a Internet je bio najjednostavniji i najjeftiniji, pogotovo za nas iz restlova stare Juge. Na HIES-u i „strip.co.yu“ video sam da su se dešavale neke stvari na ovim prostorima a da ja nisam čuo za njih. Znao sam kada se u Marvelu menja urednik, kada Diamond, zbog malog tiraža, prestaje da distribuira strip koji je dobio Eisnerovu nagradu ali ne i da u Novom Sadu već pet godina postoji strip radionica. Sve je to ’skvrčalo’ u mojoj glavi i jedno popodne sam odlučio da sakupim e-mail listu radi razmene informacija, napravio pilot poruku, par puta obrisao oznojane dlanove i kliknuo ’send’. Već za par nedelja imao sam 70 adresa, a prvobitno sam razmišljao da bi vredelo raditi i za 20 ljudi, i to je izbrisalo prvobitne sumnje o negativnim reakcijama kojih sam se plašio (mogli su reći: Šta ovaj kreten zamišlja? Ko je on da nam puni mail box-ove koještarijama?). Danas Strip vesti imaju 360 pretplatnika, nekoliko stalnih saradnika i mnogo povremenih, skoro 6000 poseta sajta iz svih bivših Ju republika i inostranstva,  tutulu NIN-a za najvažniji strip događaj u Srbiji 1999. godine, izašlo je preko 100 brojeva, plus 20 vanrednih. Među čitaocima ila ljudi sa prostora bivše Juge, naših iz Amerike, Kanade, Izraela, Paragvaja, Južnoafričke Republike... Od broja 101 Vesti su se modernizovale, koriste se Ju slova, imamo kolor i druge pogodnosti HTML tehnike. Zbog loših telefonskih vaza i sporog prenosa fajlova još uvek izbegavam ubacivanje sličica ali i to će uskoro biti izvodljivo. Želja mi je da zakupim prostor na nekom serveru i proširim sadržaje, da vremenom sajt napravim profitabilnim uz pomoć sponzora, ali to je budućnost - kada dovoljno strip fanova bude imalo para da kupi računare i redovno posećuje web stranice. Sada je glavni problem naše zakonodavstvo koje ne dozvoljava fizičkim licima da otvore domen-Internet adresu.“
            Zbog svega rečenog, za zainteresovane do daljnjeg važe adrese: zcomics@neobee.net odnosno hppt://www.unovomsadu.com/strip/sv a Zlatkova lična prezentacija je na adresi hppt://members.tripod.com/ZM97. Zlatko, inače zaposlen u jedinom domaćem (preživelom) strip izdavaču „Marketprintu“, gde održava internet prezentaciju, komunicira elektronskom poštom i radi u klubu ljubitelja stripa. Objavjuje radove u retkim strip izdanjima (npr ’Bumerang’ br. 3); u situaciji kada nema dovoljno publikacija-magazina „koji će objavljivati domaće autore i nema mogućnosti da sa mapom svojih stripova mogu sesti u voz i otići na neki strip festival u potrazi za izdavačem  kojem će se dopasti senzibilitet mojih stripova“ Zlatko Milenković je shvatio da je jedini način promovisanja onog što radi, u ovom trenutku, kombinacija virtuelnog stripa i onog na starom, dobrom papiru.
Razgovarao Ilija Bakić
(2001)

Pesnička avantura Dušana Vidakovića započela je i dosledno se kreće u svetovima velikih pesničkih formi starog Japana – haiku i tanga poezije – tradicija koja su odavno prevazišle lokalne okvire i ušle u trezore sveopšte tradicije stiha (otud ne stoje primedbe pojedinih kritičara da ne treba posezati za ’tuđim’ već samo za ’našim’ formama pevanja). Naravno, upotreba nekog oblika ne podrazumeva samo puko podražavanje, peslikavanje obrazaca i tema već i njihovu nadgradnju u skladu sa ovovremenim,  ovoprostornim iskustvima. U Vidakovićevom slučaju to znači da je ispoštovana stroga 7-5-7 haiku forma odnosno da je u dobrom delu pesama insistirano i na folizofskom tj. zen sklopu emotivnih i prenosno-enigmatskih značenja ali se ’radilo’ i na unošenju lokalnog kolorita u stihove, što predstavlja, u krajnjem, više nego zanimljiv i zahtevan eksperiment.
            Knjiga „Brzinom voza“ (prvo izdanje 1992., drugo 1997.) upravo se razvija u građenju i spajanju dualiteta japansko-tradicionalnog i domaćeg-novog senzibiliteta. U skladu s osnovnim postavkama haikua da u jednom prizoru spaja mikro i makro svetove, traga za veličanstvenošću malog i naslućuje grandioznost velikog, pesnik se kreće kroz velike teme prirode, osnovnih elemenata (voda, vetrovi, nebo, smene godišnjih doba), detinjstva, ljubavi. Grupisanjem po pet haiku pesama pod jedan naslov sem fragmentarnog nizanja prizora postignuta je i unutrašnja dinamika segmenata, samosvojno kretanje, promene, one očite (u prirodi) i suptilnije (u emotivnom liku). Stoga zima postoji kao doba godine ali i u kostima osame a sneg veje na ulicama i TV ekranu. U razvoju klasičnih tema Vidaković postepeno unosi novine da bi, od segmenata „Antihaiku“ te ciklusa „Razglednice“ i „Brzinom voza“, uronio u lokalne pejzaže i kolorite otkrivajući niz vinjeta o mentalitetu ljudi odnosno fascinantne lepote i fenomene prirode. Kroz ove pesme tako izranja svet do sada opisivan etno-epskim manirom a koji, ovog puta, u oštrim potezima biva razobličen do svoje srži: od uzavrelih mirisa u lokalnom vozu Valjevo-Stave, razbarušenog Ilijskog vašara, Valjeva u noći do Serjože ždrepca, u prašnjavom prozoru voza, susrećemo se s minimalističkim antropološkim studijama ili traktatom o putovanju železnicom. U dubljim slojevima ova se knjiga otkriva kao pohvala putovanju, fizičkom i duhovnom, kretanju koje jeste sinonim egzistencije, od rođenja, odrastanja, sazrevanja do smrti tela i misli. U svim sistemima koji se razvijaju kao jedina konstanta pojavljuje se, upravo, dinamika, sveopšto, svekoliko kretanje.
            „Knjiga o hodu“ (prvo izdanje 1994., drugo 1997.) nastavak je Vidakovićevog istraživanja putovanja kroz pejzaže i raspoloženja. Knjiga je inspirisana i posvećena ’Ruži lutanja’ Miroslava Mandića, umetničkom projektu koji je otelotvorenje simbioze telesno-duhovne avanture kretanja, i čini je 30 haiku pesama svrstanih pod slova azbuke. Prizorima predela, od drumova, mora, reka i šlepera do predgrađa, gradova u leto ili jesen (bezimenih i prepoznatih kao Beč ili Berlin), pridodati su krokiji razdraganosti, sete, nostalgije, uz poneki vrcavo-podrugljivi stih. Tako se uspostavlja interaktivna veza između viđenog i doživljenog, odnosno ono što putnik vidi određeno je njegovim emocijama i obrnuto, emocije se menjaju prema okolini kroz koju se prolazi. Stoga ne postoji jednoobraznost u stihovima ove knjige već oni prate unutrašnju logiku samog puta. Pesnik je u najboljoj tradiciji haikua uspeo da, u minimalnom broju reči, bez rasplinjavanja i praznoslovlja, zaokruži jednu samosvojnu celinu koja je osnov širokim krugovima fascinacija lepotom i zapitanosti nad tajnama trajanja.
(1998)

Najnovija izborna vrteška u zemlji Srbiji konačno se završila. Posle žestokog ’presinga’ na goloruki narod, koji je podrazumevao sve znane oblike propagande, od plakata i bilborda do mitinga i TV duela pobednici se znaju i sad je samo pitanje kako će oni međusobno da podele zadobijeno carstvo. Što se glasača tiče čitava ujdurma je gotova i mogu da je zaborave do sledećih izbora. Onima koji bi ipak da se osvrnu (u gnevu) i vide kroz šta su prošli, ukazaće se nekolike posebnosti predizborne kampanje. Specijalitet je svakako bio ulazak kandidata (čak i onih najviših) ne samo u seoska dvorišta domaćina, već i u njihove obore i štale, u staklenike i bašte - pa i dalje, sve do njiva... Ovo iznenadno prisećanje vlasti (potencijalne) da je Srbija zemlja seljaka, bilo bi pohvalno da nije tako naprasno i tendenciozno i lako čitljivo.  Navikao je narod da se u predizbornim kampanjama glamurozno otvaraju impozantni objekti kakvi su mostovi čije dimenzije ne premašuju 10-tak metara (pa i manje) ili da se svečano preseče traka ispred jedva stotinjak metara friško asfaltirane seoske ulice. Ovakvi poduhvati spadaju u normalno predizborno ponašanje. Ali kad kandidati u odelima i ’šimi’ cipelama, uđu u štale i staklenike, ili zabasaju nasred polja - to je nešto sasvim novo. A to novo je, gle čuda, pokrenulo nešto staro, skoro zaboravljeno, čega odavno nije bilo - političke viceve. 
            Ova izborna kampanja biće zapamćena po povratku jednog od sigurnih znakova mentalnog oporavka naroda. Predugo političkih viceva nije bilo. A postojali su čak i za blagog vremena Titovog. Mada su dušebrižnici smatrali da su oni delo ’spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja’ koji bi da oslabi socijalističku zajednicu, Tito je govorio da su politički vicevi korisni jer precizno odslikavanju problem. Takvih viceva bilo je i za vladavine Miloševićeva; što je njen kraj bio bliži to ih je bilo više. Sa promenom vlasti vicevi o političarima gotovo da su potpuno nestali među narodom; tek bi poneki osvanuo da malo razveseli gladni narod bez posla i perspektive. Nešto ozbiljno nije valjalo kad je narod zaćutao - tog muka plašio se i veliki ’špiclov’ Miloš Obrenović. No, ne lezi vraže, eto nama izbora i - viceva. Istina nema ih previše ali ipak su tu. Imena aktera se menjaju, ali zapleti su ’životni’ i pogađaju metu. Najbrojniji su poljoprivredni vicevi, kao onaj u kome seljak ustaje rano ujutru, obuče se i ode u dvorište pa se brzo vrati i pita svoju ženu koja je i dalje u krevetu: ’Ko je pomuzo kravu, ti ili (opciono ime političara)?’. U drugom vicu povrtar viče na ženu zašto nije pazila na decu jer su mu oplevila svu papriku; žena se pravda da deca nisu ni ulazila u plastenik a čovek zaključi da onda mora da je bio političar taj-i-taj, kome je on džaba objašnjavao razliku između paprike i korova. Na sličnim mukama je i birač (iz sela ili grada) koji, vraćajući se kući, kupi novine i kesicu čipsa pa sedne i otvori novine a tamo - političar, ovaj baci novine pa uključi televizor a političar na svim kanalima; nesuđeni birač ugasi televizor pa pogleda u kesicu čipsa i zaključi: ’E neću da je otvorim, pa makar se (političar) ugušio!’ Na pitalicu ’zašto mame više ne kupuju deci čokoladu’ odgovor je ’da političari ne bi došli na svečano otvaranje!’    
            U svetlu predizbornih trendova aktiviran je i vic o čiči koji čuva ovce na planini; kad, evo džipa iz koga izađe momak u sjajnom odelu koji kaže da će da pogodi koliko čiča ima ovaca, a kao nagradu će da uzme jednu ovcu. Čiča slegne ramenima a momak otvori laptop, namesti satelitsku antenu, uključi GPS, kucka malo i kaže: toliko je ovaca. Čobanin potvrdi a onda kaže momku da će on, u ime revanša, da pogodi ko je momak, pa ustvrdi da je ovaj ekspert. Momak upita kako je znao a čiča objasni: ’Lako, došao si a niko te nije zvao, rekao si mi ono što znam i treće - vraćaj mog šarplaninca!’ Naravno, eksperti mogu biti iz bilo koje stranke ali je čiča samo jedan - običan zdravorazumski čovek iz naroda koji jako dobro zna kad ga ’lažu i mažu’ makar se pravdali da to čine samo za njegovo dobro.
(2012)

Problemi sa zbirkama priča čiji segmenti nastaju u dužem vremenskom periodu u najmanju ruku su dvojaki: prvi su vezani za unutrašnju bliskost/jedinstvo segmenata, a drugi za odnos zbirke, u trenutku njene pojave, prema trenutnim književno-žanrovskim kretanjima. Ursula Legvin se suočila sa oba problema u svojoj knjizi „Ruža kompasa“, originalno objavljenoj 1982. godine, jer su njenih 20 novela i priča nastale (a neke čak i bile objavljene u SF periodici) 70-tih godina. Izuzetno dobrim naslovom knjige koji, kako autorka u predgovoru kaže, podrazumeva kretanje u svim vremensko/prostornim pravcima, Legvinova je pokušala (i ostvarila) svojevrsni okvir bez rama za svoju knjigu u kojoj je kohezija postignuta povezivanjem priča slične tematike u celine/smerove te provlačenjem poneke sličice kroz priče iz različitih odeljaka. Neke proze ipak se nisu dale svrstati izdvajajući se svojim humorom - netipičnim za Legvinovu - odnosno nepripadanjem nijednom od žanrova koje autorka piše. Osnovna sila koja sve segmente knjige drži na okupu je prevashodna zaokupljenost sudbinom junaka što je, u krajnjem, credo čitave umetničke prakse Ursule Legvin. Bez obzira da li je u pitanju minijatura ili novela, stroga žanrovska priča ili ona koja je uronjena u književnu maticu, autorka (sem u retkim izuzecima) ne odstupa od realističko-deterministički-psihološkog postupka građenja likova. Čak i priče smeštene u metafizički ili bajkoliki milje utemeljene su u realizam postupkom koji bi se, najjednostavnije, odredio kao 'uobičajavanje neobičnog' (za razliku od obrnutog postupka - 'oneobičavanje običnog' - što je jedna od tendencija književnosti glavnog toka) i koji rezultira uverljivošću, tako bitnom za SF kao žanr koji u sebi pokušava da spoji realizam i fantastiku.
            Bavljenje junakom, njegovim psihološkim životom, kao konstanta dela Ursule Legvin, po čemu je njen rad u žanru, rad u kome je stvorila određene standarde, značajan, u ovoj knjizi se povezuje sa još jednom žanrovskom neobičnošću. Naime, glavni junaci „Ruže kompasa“ (osim onih u prelepim pričama o drugačijim životnim oblicima) su - žene, žene kao bitni učesnici u događajima a ne kao šablonizovane makete vrišteće, dugokose izazivačice nevolja. Za SF vazi predrasuda (zasnovana, istini za volju, na popriličnom broju činjenica) da je muško-šovinistički žanr koji je lepši pol najčešće ili koristio po pomenutom šablonu ili jednostavno prećutkivao kao deo pejzaža. Legvinova, pak, smešta svoje junakinje u žanrovski već poznata okruženja i istražuje mesto, reakcije, delovanje žena, netipičnih junaka u tipičnim (muškim) situacijama, usresređujući se na ispitivanje odnosa žena-muškarac u totalitarnim sistemima (koji zabranjuju brak, razvoj nauke) odnosno u istraživačkim misijama ili na novim svetovima. U svakom slučaju, pred nama je bitan žanrovski pomak, dokaz razvoja, zrelosti žanra. Međutim, u svim pričama nalazimo prenapadno tipizirane ženske principe: ljubav, nežnost, odanost mužu, požrtvovanost, i na toj značenjskoj ravni, pitanje 'da li bi takve junakinje izdržale iole ozbiljnija feministička tj. ginokritička razmaranja' ne treba ni postavljati, jer je odgovor nedvosmisleno - ne. Tek će kasnije godine i nove autorke početi da razmišljaju i u tim pravcima. Ipak, neosporno je da je rad Legvinove omogućio i predstojeća feministička usmerenja.
            Pitanje književno-žanrovskog okruženja u kome se „Ruža kompasa“ našla u trenutku svog pojavljivanja takođe daje dvostruki odgovor. Jer, priče zbirke nastajale su u jednoj deceniji a pojavile se u novoj, u 80-tim, u vreme uspostavljanja novog žanrovskog pokreta - kiber-panka - koji nudi drugačije viđenje budućnosti i mesta ljudi u njoj. Istovremeno na književnim prostorima glavnog toka, u koje Ursula Legvin ulazi svojim nežanrovskim pričama, cveta postmoderna. U odnosu na oba pokreta/koncepcije „Ruže kompasa“ je knjiga koja počiva na oprobanim, potvrđenim i zastarelim temeljima. Njen realizam je u deceniji kada je stvaran bio i te kako značajan za razvoj žanra (tj. onog dela žanra koji je hteo da prevaziđe svoja paraliterarna ograničenja) i Legvinova je zbog toga važna pojava na SF i Fantasy sceni. Ali, u međuvremenu se stanje promenilo i u žanru i u glavnom toku. Kasnije knjige Ursule Legvin, roman „Stalno se vraćajući kući“ ili zbirka „Bufalo devojke, hoćete li izaći večeras“ dokaz su da se autroka nije zadržala na svojim klasičnim dometima već je hrabro i uspešno krenula u nove vizije. U čitavom opusu Legvinove „Ruže kompasa“ ostaju dokument o radu na uozbiljavanju žanra, odnosno o pauzi nastaloj kad je pomak postignut, pauzi nakon koje će uslediti novi umetnički prodor u nepoznate svetove.
(1994.)
top