Vestern je, kao kulturološki fenomen, faktički nastao paralelno sa svetom kojim se bavio: dok se na neistraženom Zapadu (koji je postao Divlji zapad) lutalo, osvajalo, ratovalo, otimalo i gradilo čitaoci novina i zabavnih sveščica u gradovima na Istočnoj obali pratili su reportaže i feljtone o tome; naravno, mašta manje-više neukih pisaca i ambicioznih novinara „ulepšavala“ je stvarnost kako bi i tiraži njihovih dela rasli. Ni Stari svet nije bio imun na egzotiku Novog pa su se mnogi preduzimljivi pisci poduhvatili zadatka da napišu atraktivno štivo - najpoznatiji je Karl Maj ali je on imao i svoje prethodnike i naslednike. Pokretne slike su donele novu popularnost vesternu a i strip je, na svom polju, obilno koristio ovu temu. U drugoj polovini XX veka vestern je od mitologizovanja stigao do antivesterna a iskristalisale su se i dve „škole“ vesterna: američka i evropska i svaka je imala svoje favorite: Zena Greja i Luka Šorta, stripove „Usamljenu zvezda“ i „Usamljeni rendžer“, filmove Džona Forda i Džona Vejna odnosno, s naše strane bare, Marka Vilijama/Frenka Laramija, stripove „Teks Viler“, „Bluberi“, „Komanča“, nemačkog filmskog Vinetua i italijanske špageti vesterne. Strip serijal „Ken Parker“ započeo je život u magazinskom formatu 1974.g. a u knjiškom 1977.g. ispod pisaće mašine Đankarla Berardija i oštre olovke Iva Milaca; početna, klasična vestern ideja korigovana je pod snažnim uticajem filma „Džeremaja Džonson“ Sidnija Polaka iz 1972.g. u kome glavnu ulogu - usamljenog, pravdoljubivog trapera - igra Robert Retford (pa Ken pomalo liči na njega). Šavovi na spoju dva koncepta poprilično vidljivi: priča započinje tri dana pre kraja 1868. godine dakle posle Građanskog rata i na početku poslednjih velikih ratova vojske SAD i Indijanaca a Ken Parker po svom oblačenju, naoružanju (duga puška kremenjača) i rezonima kao da kasni bar tri decenije za svojim vremenom i živi u dobu Dejvi Kroketa, otvorenih, neistraženih prostora i romantične časti, pravdoljubivosti i solidarnosti prvih pionira-graničara. Ken je navikao na teškoće i odricanja, na to da pažljivo nišani i mirno puca jer je pitanje da li će, ako promaši, imati vremena da napuni pušku. Njegovi protivnici su skloni hedonizmu koji brzo prelazi u bahato rasipanje, nepromišljenosti i lakim rešenjima odnosno, zahvaljujući revolverima i puškama repetirkama, nekontrolisanom pucanju. Zbog ovako velikih razlika neminovno je da Ken stalno dolazi u sukob sa novim vremenom i ljudima koji ga nose.
            „Ken Parker“ je vrlo brzo stekao ugled valjanog vesterna „sa dušom“ i postao štivo na kome su odrastale generacije. Četiri decenije od originalnog pojavljivanja u Italiji i posle nekoliko edicija koje su ovaj strip objavljivale na prostorima SFRJ i njenih naslednica (počev od Dnevnikovog legendarnog „Lunovog magnus stripa“), agilni „Darkwood“ započinje objavljivanje celog serijala u knjigama koje sadrže po dve epizode (svaka je duga oko 100 strana). Autori, kako to i priliči početku novog serijala, najpre iskušavaju klasične situacije-zaplete: u prvoj epizodi „Duga puška“ Ken mora da osveti mlađeg brata pa, goneći trojicu neznanih, mučkih napadača, stupa u vojsku, kao i osumnjičeni (koji su među devetoricom novajlija) i nevoljno učestvuje u borbama sa Čejenima mada on, kao pravi graničar, poštuje starosedeoce. Kako vojni pohod napreduje osumnjičeni ginu a Ken naslućuje ko su ubice - njegove mete. U epizodi „Majntaun“ Ken će se sukobiti sa bandom koja otima stoku vojci i uništiti je u žestokoj borbi a onda presuditi vođi bande u ime poginulih drugova. Kad ostane sam protiv svih pomoći će mu sveštenik koji se (uprkos propovedima) svojom voljom uključuje u sukob, posrnula „laka“ devojka „zlatnog srca“ i, konačno, Dakota Indijanci (zato što je njihovog dečaka oteo od lovaca na skalpove). U obe epizode ikonografija serijala se postepeno razvija a profil Kena Parkera produbljuje i senči. Berardijeva priča se širi i popunjava kako ozbiljnim temama tako i humornim pauzama između velikih događanja. Milacova linija je još uvek tvrda i kruto precizna i tek će doći epizode u kojima se ona umnožava i slobodno vrluda.
            Prvi tom „Kena Parkera“ potvrđuje da je reč o stripu koji je i danas atraktivan jer odskače od rutinirane, konfekcijske korporativne strip ponude i vidno kreće u smeru usložnjavanja i višeznačnosti po čemu će postati poznat, popularan i uvažavan. U svakom slučaju, „Ken Parker“ je, nesporno, obavezno štivo svih strip sladokusaca.
            („Dnevnik“, 2018.)


Najstariji ovdašnji časopis za (žanrovsku) fantastiku „Znak Sagite“, počeo je da izlazi u martu 1993.g. i do danas je objavio 24 broja - u proseku jedan godišnje (statistika, naravno, daje pogrešnu sliku obzirom da je bilo godina kada se pojavilo više brojeva odnosno godina bez i jednog broja). Nominalni podnaslov prvih 20 brojeva „Znaka Sagite“ glasio je „Science Fiction, Fantasy&Horor“ dok je sadašnji „Više od fantastike“; ako je prva odrednica bila samoodređujuća (i samoograničavajuća) važeća sugeriše otvorenost za sve fantastične sadržaje i više od toga. Na takvoj otvorenosti insistira i urednica Angelina Meringer u „Reči urednice“ novog 24. broja („Everest media“, 2018) najavljujući priče, eseje, poeziju, intervjue, preporuke i tekstove o nekim „veoma, veoma uvrnutim stvarima“. Struktura časopisa je prepoznatljiva: „primarna“ književnost (proza, poezija) u prvom i „sekundarna“ (eseji, prikazi) u drugom delu. Broj otvara „Nesretni susret u Lankmaru“ (iz 1970) Frica Lajbera (1910-1992), klasika naučne i epske fantastike. Novela pripada podžanru „mača i magije“ koji je tada bio u usponu i traganju za načinom izlaska iz senke Tolkinovog „Gospodara prstenova“. Pripovest o dvojici vragolastih lopova slobodnjaka koji kradu od esnafski organizovanih lopova u bizarnom gradu (i svetu) srednjevekovnog „štimunga“ i pripadajuće funkcionalne magijom, sa insistiranjem na opisima egzotičnih enterijera, okruženja, manira oblačenja i naoružanja, pleni lepršavom lakoćom kojoj pola veka od pojavljivanja nije umanjilo šarm (ali jeste nelekturisani prevod). U sličnom tonu teče priča „O anđelima“, igrarija o dosadnom raju i anđelima birokratima, Hošija Šiničija, znamenitog autora kratkih proza; ovu priču prati informativan tekst o Šinićijevom stvaralaštvu Nikole Dragomirovića. Domaću fantastiku predstavlja 11 kratkih priča autora različitih generacija i poetika: od „proverenih“ (Boban Knežević, Darko Macan, Dragan R. Filipović - koji se na radost čitalaca oglasio posle dugog ćutanja) do onih koji treba da donesu dah svežine i promena na domaću žanrovsku scenu (Vukić, Segedinac, Satarić, Milić, Petrović, Robnik, Orlović, Antonić). Deset pesama Milana Draškovića vezuje modernistički manir pevanja sa naučnofantastičnom tematikom koja se, pak, često temelji na korišćenju naslova poznatih žanrovskih dela.
            „Sekundarni“ segment otvaraju eseji: „Fantastična naučna fantastika Morisa Renara“ Artura B. Evansa i „Oporuka Aleksandra Nikiforovića ili zaboravljena poruka Slobodana Mišića Paležanskog“ Miodraga Milovanovića. Evans temeljno i argumentovano piše o delu Morisa Renara (1875-1939), najboljeg francuskog SF pisca u periodu 1900-1930, otkrivajući pomake koje je doneo žanru i njegov uticaj na savremenike i pisce novih generacija. Milovanović se u istraživačko-analitičkom tekstu bavi delom zaboravljenog pisca S. M. Paležanskog (1903-1941) odnosno njegovim romanom „Oporuka Aleksandra Nikiforovića“ iz 1927.g. koji smešta u „korpus tekstova srpske avangarde vezan za ludilo“; Milovanovićev esej dostojan je kakvog relevatnog zbornika naučnih radova iz knjižene istorije. Uz esej je štampana i priča S. M. Paležanskog (sa fantastičkim elementima) „Na vratima smrti“. U stvaralačke radionice spisateljice Keri Von i ilustratora Kristofa Vašeja pokušala je da zaviri – intervjuišući ih - spisateljica Tamara Lujak.
            Pokretnim slikama pozabavila su se dva duža teksta: „SFRJ: istorija jugoslovenskog naučnofantastičnog filma“ Dimitrija Vojnova i „Holivudski filmovi o Srbiji“ Mladena Kalpića; u oba teksta faktografija je začinjena autorskim komentarima, anegdotama i dosetkama što doprinosi njihovoj ubedljivosti. Statičnim slikama 9. umetnosti bavi se tekst Nikole Dragomirovića „Strip: Legenda o Isu“ o uspelom mitološko-paganskom serijalu koji su stvorili Žan-Lik Istin (scenario) i maestro Dejan Nenadov (crtež). Na drugoj strani scene, onoj bližoj alternativnom stripu, stvara Bojan Milojević Asterijan koji se čitaocima predstavlja sa 10-tak tabli izuzetnog grafizma.
            Uz još par prikaza filmova i kompjuterskih igrica iz pera Marka Gilmora, Marije Milosavljević i Stevana Mitrova Radojčića, zaključuje se aktuelna „doza“ „Znaka Sagite“, dovoljno zanimljiva i zabavna da znatiželjni čitalac poželi da novi broj ipak izađe u ovoj godini.
            („Dnevnik“, 2018.)


Strip serijal „Princ Valijant“ nesporno je remek-delo 9. umetnosti i kulture XX veka. Njegov tvorac Hal Foster (punim imenom i prezimenom Harold Rudolf Foster, 1892-1982) duže od četiri decenije, od 13. februara 1937. do 1979. godine pisao je i crtao (više od 1760 tabli !) sagu o mladom princu iz Tule na Severu koji postaje jedan od najpouzdanijih vitezova Okruglog stola i kao izaslanik i vojnik Kralja Artura obilazi bezmalo čitav znani svet tog doba - a reč je o petom veku naše ere. Valijant će sam i sa svojim družinama jahati i ratovati diljem Evrope te stići i do Amerike i Afrike. Avanture viteza koji nosi „raspevani mač“, oženjen je princezom Aletom sa Maglovitih ostrva i ponosni otac dve bliznakinje i tri sina i polako ali sigurno stari i sedi, traju i danas; strip je od Fostera preuzeo Džon Marfi (scenarija je pisao njegov sin), pa Gari Gani, crtež, i Mark Šulc, priča, sve do današnjeg tima (crtež Tomas Jejts, Mark Šulc priča) koji stvara nove pustolovine. „Princ Valijant“ i dalje izlazi u nedeljnim, kolor tablama i premijerno ga objavljuje preko 300 američkih dnevnih novina.
            „Princ Valijant“ je od početaka vanserijska istorijsko-avanturistička priča: Foster je proučio epohu kojom se bavi, od velikih događaja i metoda ratovanja do svakodnevice, odevanja, ishrane i stanovanja a potom sve to pretočio u ritersko-porodičnu sagu i izvanredan klasični realistički crtež bez balona jer se tekst upisuje ispod slike ili u njenim uglovima. Tako je primat slike očuvan a rečenice „teku“ u kontinuitetu baš kao prava priča. Mada se zanatska strip tehnika u međuvremenu razvila (u pravcima dinamizovanja priče i njenog vizuelnog dela) magija ovog stripa je očuvana i „radi“ kao i u vreme prvog objavljivanja. Naravno, deo zasluga za to ima i istorijska tema serijala koja po prirodi stvari „traži“ klasičnu (odmerenu i pomalo statičnu) priču i sliku. Jednako važan je i Fosterovo insistiranje ne samo na junačkim delima, pohodima, bitkama, dvorovima i njihovoj pompi već i na sasvim običnim, trivijalnim stvarima. Otuda pored kraljeva, velikaša, vitezova i njihovih neprijatelja stripom se kreću sasvim obični ljudi, seljaci, njihove žene i deca, prosjaci, zanatlije, mornari, pijačni prodavci... Tek će poslednjih decenija XX veku u istoriografskim naukama posebna pažnja biti posvećena upravo tim „sitnicama koje život znače“, stvarima koje, u suštini, „zauzimaju“ većinu vremena jedne epohe. Foster je, čini se, bio po tom pitanju znatno ispred svog vremena i to stvarajući u formi koja nije priznavana za umetnost. „Princ Valijant“ je jedan od najubedljivijih umetničkih uvida u rani Srednji vek na tlu Evrope dok se Fosterov album „Srednjevekovni zamak“ (stvaran u vreme II svetskog rata a u obliku albuma objavljen 1957.g.) smatra pravom naučnom studijom ondašnjeg vremena, običaja i shvatanja.
            Trinaesti tom sabranih tabli „Princa Valijanta“ (izdavač „Čarobna knjiga“), u tvrdom povezu i punom koloru, sadrži dogodovštine originalno objavljene 1961. i 1962. godine. Na Maglovitim ostrvima kraljica Aleta će doneti na svet drugog sina – Galana. Ipak, porođaj neće poštedeti ni mamu ni tatu vojničkih i državničkih poslova. Putevi ih nadalje vode do Svete zemlje pa do Rima odnosno preko Pirineja i Engleske do Valijantovog zavičaja. Ono što sreću je prelepa ali nemilosrdna priroda, gradovi i države u rastu ili propasti - kakva je zadesila nekada dični Rim - odnosno čitavu Evropu rastrzanu stalnim ratovima starosedelaca sa divljim, pljačkaškim plemenima. Na toj neveseloj pozornici odvija se prava porodična epopeja u čijem je središtu Valijantov prvenac - princ Arn koji stasava u mladića i ulazi u svet odraslih što znači mladog ratnika (i budućeg viteza). Njegova otmica i oslobađanja formalno su kraj dečaštva pa Arn sa brižnim ali i ponosnim ocem odlazi na opasna putovanja na kojima će upoznati znamenita mesta i neobične ljude te biti u prilikama da dokaže svoju dovitljivost i srčanost. Istovremeno saga o Valijantu ulazi u novi krug pa Valijant i njegov sin posećuju mesta koja je Valijant obilazio kao mladić. Konačno ishodište, koje je istovremeno i polazište, jesu močvare, u kojima je započela strip epopeja, i susret sa džinom Torgom. U trenu se vremenske linije spajaju: Torg se sprema da napadne Arn ali pred njega staje Valijant i podseća ga na njih nekadašnji susret i borbu a zatim, kao zalog prijateljstva, Valijant Torgu poklanja novi nož jer se stari istrošio od upotrebe.
            U osnovne pripovedne niti Foster mudro upliće zaokružene epizode koje rasterećuju osnovne tenzije i doprinose stvaranju bogatije atmosfere epohe odnosno šire uvid u dešavanja izvan uobičajenih okvira društveno-porodičnih odnosa i interakcija. U ovom je tomu posebno zanimljiva priča o devojci Talun, proteranoj iz stepskog plemena, koju sudbina združuje sa Valijantovom družinom. Dvojica Valijantovih sluga zagledaju se u Talun ali ona se zaljubljuje u viteza (koji joj za to ne daje povod). Ljubomora i spletkarenje vode do neminovnog obračuna ali i moguće romanse preživelog sluge i otresite devojke. Uz već poznate priče o zlim i nemilosrdnim gospodarima koje stiže zaslužena kazna - što podrazumeva i javna pogubljenja sa nasmejanim dželatom na gradskom trgu „koliko da se svetini ne uskrati zaslužena zabava“ - stoji i lepršava pripovest o druženju Alete i vesele vidre Gos’n Brke koje pokvari Valijan pa biva počašćen ljutim ujedom (mada bi pripovedačev zaključak o univerzalnom kaćiperstvu ženskog pola - ljudskog i životinjskog - danas svakako naišao na ljutite odgovore).
            Fosterovo crtačko umeće ostavlja bez daha. Pred pažljivim čitaocem-gledaocem razastiru se galerije portreta različitih fizionomija i karaktera, šarolike nošnje, različiti modeli oklopa, mačeva, sedala i mamuza odnosno zaprežnih kola i brodova. Fascinantne su rekonstrukcije „živih“ srednjevekovnih gradova (Jerusalima, Damaska, Bagdada, Rima...) kao i ruševina onih ranijih (Balbeka, Alepa, Vavilona, Ksetifona...) te pejzaži pustinja, mora, planina... Otuda je višekratno prelistavanje i razgledanje „Princa Valijanta“ neminovno jer će svako novo otkriti detalj koji upotpunjuje sliku tog vremena i uvećava poštovanje prema Fosterovom veličanstvenom ostvarenju.
(„Dnevnik“, 2018.)

Rej Bredberi (1920-2012) smatra se klasikom dva literarna žanra - horora i naučne fantastike - koji se neretko prepliću mada, u osnovi, imaju različite polazne pozicije odnosno dva shvatanja i razmeravanja svetova-realnosti (onostrani, mitski i natprirodni odnosno naučni, uzročno-posledični). Oba žanra su, takođe, u SAD (pa i ostatku Zapadnog sveta), u XX veku dugo tretirana kao paraliteratura, bez obzira na sjajne preteče (E. A. Po, Džek London...). Uprkos toj „zadršci“ (otvorenoj ali i prećutnoj) prema žanru, Bredberi je, na nekolikim listama, svrstavan među najveće američke pripovedače XX veka što svakako potvrđuje njegovu vanrednu spisateljsku umešnost i ubedljivost. Za života je objavio 27 romana, od kojih je najpoznatiji distopijski „Farenhajt 415“ i oko 600 priča od kojih je većina najpre objavljivana po časopisima a potom sabirana u zbirke od kojih se kao najznačanije pominju „Marsovske hronike“, „Ilustrovani čovek“ i „Opevam svoje električno telo“. Prva priča štampana mu je 1938. godine (mada je već sa 14 godina dobio narudžbinu za jednu priču) a objavljivanje u časopisima je za samoukog pisca bez formalnog akademskog obrazovanja bilo izvor prihoda i osnov egzistencije. Otuda je bio primoran da osluškuje zahteve publike i poštuje uslove koje postavljaju urednici a da, uprkos ograničenjima, razvija sopstvene teme i sopstveni literarni stil.
„Mračni karneval“ originalno je objavljen 1947.g. i to je njegova prva knjiga koja sadrži 27 priča (na više od 300 strana) od kojih su neke prvi put objavljene dok su one ranije publikovane prepravljane i doterivane. Svojevrsni kuriozum jeste i činjenica da je u zbirci „Oktobarska zamlja“ iz 1955.g. Bredberi preštampao čak 15 priča iz „Mračnog karnevala“ (neke priče su prerađene za to izdanje) očito smatrajući da one zaslužuju drugo izdanje. „Mračni karneval“ je zvanično reprintovan 2001. godine sa dodatkom 5 novih priča. Imajuće u vidu Bredberijevu sklonost da dorađuje svoje ranije objavljivane priče znatiželjni čitalac će se neminovno naći u nedoumici zašto srpsko izdanje „Mračnog karnevala“ ima samo 13 priča i po kom kriterijumu se one odabrane; na žalost ovo izdanje ne sadrži nikakav predgovor-pogovor koji bi dao odgovor na takva pitanja.
U „Mračnom karnevalu“ nalazimo raznorodna tematska interesovanja mladog pisca, u rasponu od stilskih vežbi do prvih koraka u pravcima po kojima će Bredberi, kasnije, biti zapažen i zapamćen. U kategoriji prepoznatljivih priča, u ovoj knjizi, ponajpre se ističu priče o dečacima koji upoznaju čudesa sveta koji ih okružuje ( „Jezero“, „Čupavac“, „Čovek sa sprata“, „Hajde da se igramo otrova“, „Noć“). Posmatranje i razumevanje događaja iz vizure deteta kome nisu poznati osnovni principi po kojima funkcioniše svet (jer proces socijalizacije, kao prihvatanja zakona zajednice, nije završen) ne samo da oneobičava „običnu“, trivjalnu stvarnost dok svako odstupanje od nje izdiže u sfere potpuno neprepoznatljivih svetova (posebno u „Čupavcu“) već dozvoljava autoru da preispituje činjenice koje odrasli prihvataju kao „normalne“. Tako se pozicija „nepouzdanog pripovedača-junaka“ otkriva kao izuzetno pogodna za poigravanje značenjima i vrednosnim sistemima. Sličan potencijal imaju i priče čiji su junaci jedinke, zbog svog nekonvencijalnog-nekonformističkog ponašanja, izopštene iz grupe odnosno lica sa psihičkim manama („Rezervoar“, „Mrtvac“, „Nasmešeni ljudi“, „Pogrebnik“). Naravno, pokoravanje modelima  interakcija u malim zajednicama ultimativni je uslov za prihvaćenost i uključivanje u grupu. Otuda su nedostatak empatije i društvene solidarnosti poželjni i ohrabrivani baš kao i izrugivanje pa i nasilje prema „otpadnicima“. Bredberi nenametljivo ali  upečatljivo beleži te mikro procese koji se slažu u veliki sliku konzervativne sredine malih varošica.
Konačno, mladi se pisac srčano hvata u koštac sa temama koje manje ili više odstupaju od uobičajenih. Tako je „Nadgrobni spomenik“ sasvim neočekivana lepršava fantazmagorija sa jakim humorističkim tonom. U „Malom ubici“ spretno se negira ustaljeni obrazac o bebama kao bespomoćnim stvorenjima. „Gomila“ je priča zloslutne atmosfere i još mračnijeg, uznemirujućeg konteksta koji dozvoljava različita spekulativna tumačenja (od naučnofantastičnog do kultno-paganskog). Najduža i, čini se, literarno najambicioznija pripovetka „Sledeći“ kreće se u nekoliko ravni: započinje kao prepoznatljiva „kolonijalna“ proza (sa egzotičnim detaljima i kulturološkim jazom između turista i domorodaca) da bi se transformisala u preciznu studiju narastanja teskobe i jeze pred nepoznatim koje, na kraju, kulminiraju trijumfom neracionalno-zaumnog. Imponuje Bredberijevo sigurno vladanje tenzijama i gradnjom atmosfere od naizgled beznačajnih segmenata.
Bredberi pripoveda lako i poletno, njegove su rečenice pregledne i varljivo jednostavne. Ipak, dešava se da su mu opisi preterano kitnjasti, ton melodramatičan i afektirano melanholičan što se može doživljavati kao stilistička mana-slabost. No, posle više od sedam decenija od originalnog objavljivanja knjige ovo manirističko modeliranje teksta pretapa se u plemenitu patinu (davno minulih vremena) i postaje prepoznatljiva karakteristika autora koji je svojim delima postavio visoke žanrovske standarde u tretiranju tema i spisateljskoj veštini.
(„Književna fantastika“ br. 05, 2018.)

Franja Straka (1952) jedan je od najaktivnijih i najupornijih ovdašnjih strip alternativaca. Njegov dosadašnjih strip opus obiman je, šarolik i razbacan u mnoštvu izdanja. Ipak, čini se da centralno mesto njegovog dosadašnjeg rada zauzima publikacija pod imenom „Samoniki korov strip“ koja je, od početka svog izlaženja 2002.g. do sada, izašla u oko 550 brojeva. „Samonikli...“ je u trenutku svoje pojave bio novost za ovdašnju strip scenu pošto je bio „e-zin“ odnosno elektronsko izdanje koje je Straka zainteresovanim čitaocima slao putem e-maila. Time je koncept andergraund stripa koji podrazumeva alternativno umnožavanje i distribuciju dobio još alternativniji oblik; naime, dok su 1990-tih domaće andergraund stripadžije „pravile“ fotokopirane fanzine koje su potom poštom slali zainteresovanima, besplatno ili uz minimalnu naknadu (koja pokriva samo troškove proizvodnje i poštanskih usluga), Straka je bitno unapredio koncept uz korišćenje savremene tehnologije. On je stripove crtao na klasični način pa skenirao, elektronski obrađivao, pakovao (čitaj, kompresovao) i besplatno slao zainteresovanima koju su mu se javljali na kontakt mail. Tako je, u duhu andergraud stripa, sačuvana izvorna sloboda stvaranja bez ograničenja kakva bi nametnuli urednici (glavni, umetnički, tehnički) odnosno format, obim publikacije i njen ritam izlaženja. Naravno, jedina (ujedno i najteža) cenzura radova je autocenzura sa kojom se svaki alternativac borio kako je znao i umeo (ako bi podlegao njenom uticaju takav autor više nije mogao biti pravi alternativac). Ultimativno ograničenje u ovakvom konceptu stvaranja bilo je - i ostalo - u autorovom talentu, njegovoj radoznalosti i domišljatosti odnosno u njegovoj predanosti radu (tako je otpao često potezani izgovor o uredniku koji sprečava stvaraoca da radi više a iza koga se, naravno, krila klasična lenjost). Kako god bilo, Straka je izdržao sva iskušenja, od besparice do tehničkih kvareva opreme i vrlo redovno objavljivao nove „Samonikle korov stripove“ na radost sve brojnije publike. Ono što je, ipak, ostalo nedorečeno-neostvareno jeste pojava „Samoniklog...“ u, za strip, primarno-originalnom obliku - na papiru; ovim albumom (i onima koji slede), u uzdanju alternativne-andergraund kuće „Bratstvo duša“ koju vodi uporni, provereni entuzijasta Zdenko Franjić, i ova je „falinka“ konačno ispravljena.
            Znatiželjni čitalac će, dakle, imati priliku da obnovi svoje poznavanje „Samoniklog...“ ili da se upozna sa njim. U svakom slučaju, prvih šest brojeva sadrži dovoljno uzbudljivih strip iznenađenja da svakoga uvere u Strakin bujni, neobuzdani talenat. On, posle provokativnog naslova, subverzivno započinje gorko-humornom životnom (za strip netipičnom) pričom o (ne)dobijanju stana ubogog radnika i nastavlja da se odmiče od znane nam realnosti u alternativnu stvarnost bizarnog žitelja solitera koji stan deli sa životinjama (u svojoj uobrazilji), umišljenog super-heroja i stvaraoca sa dilemama o sopstvenom (ne)delu sve do apsurno-bizarnih vic/geg-tabli. Vrlo brzo postaje jasno da se ništa u ovim stripovima ne podrazumeva; naprotiv, sve je podložno testiranju na (bes)misao, od junaka priča do konzistentnosti samog strip medija, načina pripovedanja, komponovanja tabli i redukcije crteža. Straki nije strano da, sasvim nonšalantno, započne jednu priču a završi u drugoj, da slike budu bez teksta odnosno da u kvadratu tekst potpuno zameni crtež. Karikaturalnost kao početno opredeljenje sasvim prirodno i spontano ume da sklizne u apstrakciju ili visoku likovnu estetizaciju kao i namerno primitivistički crtež. Humorni pasaži u kojima vizuelni kalamburi prate tekst smenjuju se sa pitanjima o krucijalnim dilemama postojanja i opstajanja pojedinca.
            Strakini radovi su, zahvaljujući njegovom osnovnom stavu da ništa nije sveto i nedodirljivo, pohvala čistoj lucidnosti i ludizmu otvorenog duha koji se kreće kroz stvarnost širom otvorenih očiju i ne libi se da postavlja pitanja na koja nije lako ni prijatno (ili nije moguće) odgovoriti. Dodatna prednost jeste što se sve to dešava u stripu, mediju za koji vlada uverenje da je bezazlen i isprazno zabavan. „Samonikli korov strip“ je dokaz da je strip može biti intelektualno intrigantan, neobavezan i istraživački uzbudljiv. Stoga je ovo izdanje prava poslastica za prave strip sladokusce.
(„Dnevnik“, 2018.)



            Među (bez)brojnim junacima francusko-belgijskog stripa koje su, posle II svetskog rata, devojčice i dečaci na prostorima Jugoslavije mogli da čitaju bila su i dvojica veseljaka Spiru i Fantazio („prekršteni“ u „Spira i Ćira“); osim magazinskih epizoda objavljeno je i par kolor albuma sa njihovim avanturama pa bi se moglo reći da su oni poprilično popolurni, posebno kada su bili u društvu sa Marsupilamijem a crtao ih je Andre Franken. No, mnogo je toga o ovom popularnom dvojcu nepoznato i tako bi i ostalo da nema albuma „Spiru i Fantazio vanredna serija“ u  izdanju „Darkwood“-a (iz 2015.g.). Knjiga na više od 190 kolor stranica sadrži čak četiri albuma iz „Vanredne serije Spiru i Fantazio“ koje je francuski izdavač „Dupius“ objavio 1976. (dva albuma) i 2003. godine. Tako je tamošnjim (a sada i ovdašnjim) čitaocima koliko-toliko otkrivena istorija ovog stripa a ona seže, ni manje ni više, čak 80 godina unazad sve do 1938.g. kada je na prvog strani prvog broja „Spiruovog žurnala“ rođen potrčko Spiru; naime, direktor hotela „Muste“ je objavio oglas za potrčka koji treba da bude „mlad, veseo, prijatne pojave, vredan, vredan, snalažljiv itd.“ Ali, kandidati su bili sve sem traženog pa je direktor otišao do umetnika da mu nacrta najnoviji model potrčka što je ovaj i uradio a potom sliku poprskao „vodom života“ i oživelog potrčka poslao u svet! Originalni tvorac Spirua je Rob-Vel od koga je „Dupius“ 1943.g. otkupio autorska prava; strip je išao iz ruke u ruku sve dok nije stigao do legendarnog crtača Žižea koji mu je doneo i prvu slavu. Zbog brojnih obaveza Žiže je 1946. „Spirua i Fantazia“ predao mladom Frankenu koji će ga stvarati sve do 1969.g. kada je napustio strip i posvetio se svom legendarnom junaku „Gaši“. Jakoj i samosvojnoj ličnosti kakva je Franken nije bilo lako naći adekvatnu zamenu pa je „Dupius“ angažovao više umetnika (Furnije, Nik, Tom i Žanri, Morvan i Munuera, Šalan...) koji su se, duže ili kraće, zadržavali na serijalu. Serijal izlazi i danas i broji gotovo 60 redovnih i desetine vanrednih (samostalnih, prigodnih) albuma.
            Spiru je zamišljen kao dečak potrčko-liftboj sa prepoznatljivom crvenom uniformom i kapicom (uz manje izmene frizure tako izgleda i danas). Ubrzo on dobija drugara – nestašnu vevericu Spipa. Žiže je 1944.g. uveo novog junaka – Fanatazija, štrkljastog novinara sa nemirnim šiškama. Franken je stvorio Marsupilamija, čudnu zverku iz Južne Amerike (koju je poveo sa sobom kad je otišao iz serijal). Strip ekipu čine i žitelji sela Šampinjak (Grof od Šampinjaka, Spiruov i Fantazijev domaćin i drug u avanturama, samoljubivi Gradonačelnik, pijanac Čokanjon), nekolicina reportera, ludi naučnik Zorglub, zločesti Don Vito Kortizone (naravno mafijaški bos), Zanafio (Fantaziov zli rođak). S vremena na vreme se pojavljuje i Gaša Šeprtlja koji se zahvaljujući svojoj upečatljivosti „osamostalio“.
            Spiru i Fantazio su u prvim godinama uglavnom imali „obično neobične“ doživljaje kakvi su oni (reprintovani i u ovoj knjizi) iz epizode „Tenk“ (iz 1947. prva Frankenova epizoda), „Nasledstvo“ ili „Spiru i montažna kuća“. Ove su pričice bazirane na prostodušnim zapletima (drugari kupuju od američkih vojnika polovni tenk koji ne umeju da voze pa uništavaju sve oko sebe, da bi otkrio šta je nasledio Spiru mora dobro da se pomuči i ode čak u Afriku, potencijalno unosan posao prodaje montažnih kuća za plaže slavno propada) u kojima dominiraju desetke, gegovi i jurnjave u stilu nemih filmova a sve iscrtano u nizu kaiševa sa malim sličicama. Ambicioznija je epizoda „Robot Radar“ u kojoj naši junaci moraju da se bore sa pomahnitalom tehnološkom novotarijom. Sukob sa ludim naučnicima i njihovim planovima odnosno eksperimentima-proizvodima postaće jedna od stalnih tema serijala baš kao i putovanja na egzotične lokacije i sukobi sa svakovrsnim nevaljalcima. Ili kako se kažu Tom i Žanri u jednoj tabli iz 2001.g. – momci ponedeljkom hapse opasnu personu, utorkom svrgavaju diktatora, sredom hvataju retku, zaštićenu zverku, četvrtkom onesposobljavaju ludog naučnika, petkom sprečavaju pljačku veka, subotom spasavaju planetu a nedeljom kuvaju za Tetka Juliju! Poneke od pobrojanih rabota, poteklih iz pisaće mašine i pera različitih autora, mogu se videti i u ovoj knjizi. Znatiželjni čitalac će pratiti i vizuelni razvoj-odrastanje Spirua i ekipe kada ih je radio Franken odnosno njihove različite izglede koje su formirali drugi crtači. Očit je i razvoj crtačkih tehnika i sklapanja strip tabli kao i usložnjavanje priča-avantura na šta će uticati i zadati broj stranica ali i ambicije scenariste. Tako uz bezazlene igratije („Fantazio i fantom“ Žižea, 1946) nastaju i one sa socijalnim senkama (Rob-Velova epizoda o crnom bokseru Bubici i Spiruu kao njegovom menadžeru, 1942-1943) ili se priče usložnjavaju u preklapanjima realnosti i snova („Odmor u šumi Tandar-broć“ Furnijea, 1973) sve dok se ne stigne do stadijuma u kome se parodira i parafrazira istorija samog serijala („Čelično srce“ Šalanova, ambiciozna, na žalost nezavršena epizoda, 1982).
            Rečju, knjiga „Spiru i Fantazio vanredna serija“ je, osim velike doze razonode, smeha i avantura, sjajan uvod u poznati strip serijal, njegove početke i razvoj ali, istovremeno, uvid u razvoj stripa i promene u tretmanu i doživljaju stripa kao umetničke forme.
(“Dnevnik“, 2018.)

top