DUH SA SEKIROM I DALJE HODA (A POMALO I LETI)

Pedeset  godina života sasvim su 'ozbiljan' događaj u životu svakoga - žene ili muškarca bilo da su oni od krvi i mesa ili od mašte. Istina, 'pravi' ljudi stare na jedan a bića od papira/slika/reči na drugi način; teško je otkrivati pravila u toj raboti jer poneko stari dostojanstveno, autoritativno, dok drugi nikada ne dostižu bilo kakvu zrelost, ponavljajući iste greške i trošeći iste zablude i opravdanja. Oni koji su, kao mladci, puno obećavali padaju u senku klinaca autsajdera koji su izrasli u bitne pojave. Zašto su stvari ispale tako a ne drugačije, tajna je sastavljena od bezbroj sastojaka, pojedinačno možda malih i nebitnih ali krucijalnih u jedinstvenoj konstelaciji svakog pojedinačnog slučaja-jedinke. Ovog puta razmotrimo slučaj jednog pedesetogodišnjaka koji je i nadalje prpošan i u punoj snazi. Reč je o Zagoru, strip heroju koji je, pod produkcijskom palicom Serđa Bonelija, u leto 1961. godine na trafikama otkrio svoj lik (delo a bogami i odelo) i počeo da osvaja pažnju i pali maštu dečaka (mada ni devojčice nisu ostajale hladne na njegove bicepse i tricepse, mio lik i frizuricu) najpre u Italiji a zatim i u ostatku Evrope. U Jugoslaviji se ovaj momak obreo već 1968. godine da bi brzo postao jedna od ključnih ikona popularne kulture nekoliko generacija koje su odrastale pod njegovim uticajem širenim sa stranica svezaka "Zlatne serije" i "Lunov magnus stripa".
                Zagor, među Indijancima znan kao Zagor-Te-Nej ilitiga Duh sa sekirom, samozvani je mirotvorac iz neodređenog doba znanog kao Divlji zapad, koji boravi u kolibi usred Darkvuda, guste šume koja mestimično liči na džunglu, sa sve lijanama, a povremeno postaje močvara. Zagor je uvek na strani potlačenih i ugnjetavanih a protiv nasilnika svih boja, rasa i veličina. U svojim mirovnim akcijama deluje sam ali se rado oslanja na regularnu američku vojsku - plave bluze. Iz svoje baze koju je teško naći, ovaj rmpalija kreće u avanture u kostimu koji podrazumeva žutu majicu sa amblemom - stilizovinim orlom - na grudima, u farmerkama i dubokim čizmama sa resama. Za pojasom nosi mornarički kolt iz koga ne promašuje i kamenu sekiru kojom deluje na neprijateljsku silu bilo da istu bije po svim delovima tela ili tako što sekiru baca na daljinu ili u visinu. Mada mu u snazi nema premca, s vremena na vreme, i Zagor poklekne u borbi ali je to privremeno, tek da zaplaši obožavaoce, jer se vrlo brzo uspravlja i nastavlja da mlati oko sebe sa još više snage. Pošto junak koji drži do sebe treba da ima nekog pratioca i Zagoru je dodeljen Čiko (punim imenom Don Čiko Felipe Kaetano Lopez i Martinez i Gonzales; Indijanci ga zovu 'mali čovek sa velikim stomakom'), kratkonogi, debeljuškasti Meksikanac, dobrodušni majstor-kvariš, zadužen za humorističke pasaže priča, izvor i uzrok mnogih zavrzlama i problema. Dvojcu definitivno nedostaje dama (kako bi se zatvorila jedna podvrsta strip trojstva snaga-lepota-trapavost). Njegovi tvorci, Boneli i Feri, verovatno su mislili da bi ženski lik umanjio zavodljivost dečačke avanture ali ova nedoslednost nije promakla oku teoretičara i strip alternativaca (tako je strip vragolan Wostok smislio da su Zagor i Čiko ljubavni par u kome Čiko ima aktivniju ulogu). Zagor je višestruko funkcionalan lik - pomalo je megdandžija-revolveraš, bokser, pomalo liči na Tarzana - kada jezdi kroz šumu 'vozeći' se na lijanama i ispuštajući krik koji plaši protivnike, pomalo je istraživač, uvek 'duša od čoveka' - dakle sve što vole dečaci.
                Za pola veka svojih lomatanja u bezbroj priča u slikama, koje su smislili nekoliki scenaristi i proizveli brojni crtači, znatiželjnici su saznali Zagorovu tužnu priču (o ubijenim roditeljima, teškom odrastanju, osveti koja ima gorki ukus), pratili ga uzduž i popreko Amerike, u borbama sa belcima, Indijancima, praistorijskim čudovištima, vanzemaljcima i ostalim karakondžulama. Poneke epizoda bile su sasvim rutinske, bilo je i ispodprosečnih a, tu-i-tamo, dešavala mu se i neka sasvim originalna i dobro skrojena avantura. Sveukupno, Zagor se prevashodno pamti po svojim uzrečicama-poštapalicama, npr '1000 mu skalpova', '1000 mu bubnjeva Darkvuda', po Čikovim nezgodama ili ponekim nonsensima; ostali sadržaj je maglovit i ne mnogo bitan. Ovaj strip skromnih ambicija i dometa uspeo je, neverovatno ali istinito, da postigne priličnu popularnost, da traje 50 godina i da mu se kraj ne nazire.
                Zagorova legenda na ex-Yu prostorima deo je Jugo-nostalgije; na trafikama se ponovo mogu videti sveske sa njegovim novim avanturama a uporedo se reprintuju stare epizode. Ipak, gro njegove publike čine sredovečni čitaoci. Moglo se to videti pre par godina kada je Zagorov originalni crtač Feri, za vreme beogradskog Sajma knjiga, potpisivao Zagoreve albume - većina prisutnih bila je (malo ili mnogo) sedokosa. Mladima je, u ovo digitalno doba, strip spor, nedovoljno atraktivan i zanimljiv pa im ne drži pažnju; video igrice su atraktivnije i zavodljivije. Očigledno je da strip, ako želi da opstane kao medij i fenomen, mora da se menja i prilagođava mladima. Hoće li u toj borbi Zagor uspeti da proslavi još neki jubilaran rođendan ostaje da se vidi. U ovom trenutku on se dobro drži, leti s grane na granu, urliče, mlati sekirom i deli pravdu na radost klinaca, onih sa malo godina i onih koji, koliko god da su stari, nikada nisu odrasli.
Naučna fantastika najčešće se bavi budućnošću ljudske civilizacije, planete na kojoj ova obitava, te Sunčevog sistema i nadalje čitavog Univezuma, sa svim što takva vremena donose, od Raja ili Pakla u režiji Čoveka na jadnoj majčici Gei i šire, do katastrofa svekolikog Kosmosa ili odlaska u neke čudesne dimenzije iza linija prostor-vremena ili s one strane crnih rupa. No, interesovanja ovog žanra kreću se i unazad, u istoriju ali sa sasvim specifičnom namerom-zadatkom: umesto opisivanja onoga što istorija tvrdi da se desilo, naučnofantastičari promišljaju šta bi bilo da se neki od istorijskih događaja nije odigrao. Na delu je, dakle, još jedna od varijacija ideje o verovatnom postojanju svetova paralelnih sa onim u kome smo mi, odnosno da se od nekog trenutka linije svetova dele i odlaze u različitim smerovima. Prve knjige sa ovakvim pričama pojavile su se krajem XIX veka («Drugi svet» Ž.H. Ronija, «Planetareva priča» H. Dž. Velsa, «Duhovi gusara» V. H. Hodžson) i bile zabavna spekulacija bez naučničke potpore. Alternativne istorije bile su popularne u tzv naučno fantastičnim 'palp' časopisima 1920-tih i 1930-tih, mada su uglavnom neumešno sročene i sa zadatkom da daju pozornicu za avanturističko vratolomne zaplete. S druge strane, van paraliterarnog sveta, Albert Ajnštajn je postavljanjem svoje teorije relativiteta otvorio teorijsku mogućnost da paraleni svetovi postoje mada, istini za volju, ni palp pisce ni palp publiku tako nešto nije posebno zanimalo.
            Drugi svetski rat više je doprineo razvoju podžanra alternativne istorije nego što su to sve kasnije naučne teorije o mogućnosti njihovog postojanja. Još dok se rat vodio pojavile su se prve priče o njegovim drugačijim tokovima a po zvaničnom okončanju borbi na frontovima, one su nastavljene na stranicama časopisa i knjige i - traju do dan danas, istina ne tako intenzivno ali ipak traju. Naravno da među njima ima puno 'pucačkih' priča ali je nemali broj i vrlo promišljenih dela. Iako se pišu dela u kojima su 'ključni' događaji rasprostiru od opstanka Rimskog carstva, promena u organizaciji katoličke crkve, propasti reformacije u Engleskoj, do pobeda Južnjaka u Američkom građanskom ratu, i dalje je najomiljenija i autorima i čitaocima ostala upravo ideja o različitom završetku II svetskog rata. Fascinacija vremenski još uvek bliskim dešavanjima, milionskim žrtvama sukoba, uništavanjem čitavih zemalja, slomom starog sveta i pomaljanjem novog, ostaje neokrnjena. Naravno, dalo bi se psihoanalitičarski čeprkati i po toj opčinjenosti velikim Zlom ali zaključci (sklonost bezuslovnom prihvatanju autoriteta i terora koji ovaj sprovodi, odbijanje da se solidariše sa tuđim stradanjem) verovatno ne bi bili opšte popularni. Da u tome ima nečega, prokomentarisao je Keit Roberts povodom uspeha svoje priče «Weihnachtabend», u kojoj Hitler uz pomoć Britanaca pobeđuje, sledećim rečima: «Užasnuo me je uspeh te priče. Samo pomeni nacistička zverstva, i oči zasijaju čak i ljudima koji su najliberalniji, najhumaniji.» Kako bilo da bilo, među alternativnim istorijama sa temom II svetskog rata dvorcu najpoznatije su «Čovek u visokom dvorcu» Filipa K. Dika, «Zvuk njegovog roga» Sarbana, «Otadžbina» Roberta Herisa ili, uz pomenutu Robertsovu, priča «Uhvati taj cepelin» Frica Lajbera.
            «Čovek u visokom dvorcu» Filipa Dika (1928-1982) originalno se pojavio 1962. i osvojio žanrovsku nagradu «Hugo» za najbolji roman te godine; roman je za ovdašnje tržište nedavno objavio beogradski «Alnari/Editor». U Dikovoj 'varijanti' istorije Japan je okupirao najveći deo nekadašnjih SAD i Južnu Ameriku: Nemačka gospodari Evropom i Afrikom a vinula se i do Meseca, Venere i Marsa. Japanska vlast je meka, tolerantnija dok nacisti, potisnuvši fašističku Italiju, i dalje sprovode genocid Jevreja, Slovena i Afrikanaca, izvodeći čudovišne eksperimente. Ni odnosi Japana i Nemačke nisu naročito prijateljski; u visokim krugovima Partaja i SS-a razmatra se ideja o brisanju (makar i nuklearnom) ranijih saveznika. Plan donekle usporava smrt Martina Bormana, Hitlerovog naslednika, i borbe raznih glavešina i struja oko izbora naslednika, sve dok ne bude izabran doktor Gebels. Neočekivana Bormanova smrt dovodi u pitanje i uspeh posete kurira Abvera koji ima zadatak da u San Francisku stupi u kontakt sa visokim predstavnikom Japana i otkrije mu fatalni plan. Domaćin susreta je g. Tagomi, trgovinski službenik; želeći da susret bude u potpunosti u skladu sa japanskom tradicijom ali i adekvatan posetiocu, on pokušava da pronađe odgovarajući poklon za gosta kod g. Čildana, koji se bavi prodajom predmeta iz Američke istorije, što je vrlo unosan posao jer su okupatori postali kolekcionari takvih artefakata (moderna američka umetnost, naravno, ne postoji). Najveći deo tih predmeta, ispostaviće se, kopija su napravljene u posebnim fabrikama. U jednoj od njih upravo je otpušten, zbog sukoba sa poslodavce, Fred Frink, po poreklu Jevrej. Sa dojučerašnjim kolegom on će otvoriti malu radionicu za pravljenje unikatnog, originalnog nakita; niko od trgovaca, međutim, neće biti zainteresovan za novo jer živi od kopija istorije. Frinkova bivša supruka, Julijana, instruktor džudoa u Koloradu, jednoj od država koje priznaju Japansku vlast ali su koliko-toliko samostalne, u baru kraj autoputa, 'pokupi' Džoa Činadelu; kao odušak teskobi oni planiraju ludi provod da bi na putu za Denver ona shvatila da je kraj nje nacistički ubica koji treba da ubije pisca knjige «Skakavac pritiska» Abendsena jer je u njoj predstavljena alternativna istorija u kojoj su Nemačka i Japan izgubili rat. Julijana ubija ubicu pa odlazi do pisca kako bi ga upozorila na opasnost i potvrdila svoju sumnju da je knjiga napisana tako što je konsultovan «Ji đing», knjiga proročanstava koju Japanci 'koriste' već 5000 godina(a sada to rade i oni koje su porobili). U finalnoj sceni proročanska knjiga joj odgovara da je ono što piše u «Skakavacu» - istinita!
            Dik do tančina opisuje političke i društvene procese u američkim državama: pokušaj amerikanaca različitih društvenih statusa (od radnika do dobro stojećih trgovaca i fabrikanata) da usvoje okupatorove filozofske poglede na svet koji određuju njihovo ponašanje i mentalitet, stasavanje druge generacije Japanaca, mladih i blistavih (kako bi ih danas nazvali) japija; u drugom planu je sudar beskrajno brutalnog, militantnog nacizma i istočnjačkog principa primirenog razvoja, oslanjanja na uzdržanost u odnosima čak i prema porobljenom stanovništu koje se uvodi u sopstvenu kulturu i svakodnevnim korišćenjem «Ji đinga». Psihološki portreti junaka romana koji traže svoje parče sunca, detaljni su i upečatljivi; Ursula Legvin, znamenita spisateljica u svom eseju «Naučna fantastika i gospođa Braun» navodi da je lik g. Tagomija jedan od retkih likova u naučnofantastičnim knjigama opisanih uverljivo kao i gospođa Braun Virdžinije Vulf, što je svakako kompliment koji zaslužuje pažnju i uvažavanje.
            Uprkos uspehu, Dik je, umesto da prati psihološko-realistički obrazac  iz ovog romana, nastavio da razvija drugačije linije gradnje svetova i junaka u njima, tako da u njegovom opusu preovladavaju dela bazirana na standardnoj žanrovskoj ikonografiji (roboti, androidi, čudnovata tehnologija, vanzemaljci svih vrsta i sl.) koju konstantno izmešta iz ustaljenih obrazaca, otkrivajući tačke loma sistema vrednosti i koncepata prostora i vremena. Čak i u «Čoveku u visokom dvorcu» nalazimo takav subverzivni element u pojavi knjige «Skavac pritiska» koja poriče jednu stvarnost najavljujući drugu koja je ona prava (čitaoci će, posredstvom citiranih odlomaka i iz dijaloga junaka, otkriti da ova istorija liči na onu koja je nama poznata ali da i od nje odstupa). U kasnijim Dikovim romanima nepodudaranje realnosti biće dovedeno do krajnjih granica šizofrenije u kojoj junaci bivaju izbačeni iz svog sveta u drugi, vrlo sličan, ali koji ne podrazumeva baš njihovo postojanje. Po ovakvim je idejama Dik blizak kasnije pristiglim postmodernistima glavnog književnog toka i kiber-pankerima naučne fantastike. No, ove činjenice ni malo ne utiču na «Čoveka u visokom dvorcu»; njegova nesporna umetnička uverljivost i vrednost svrstava ga u sam vrh romana sa temama iz alternativne istorije, u 'pododseku' «Da su nacisti pobedili u II svetskom ratu kako bi nam bilo?». Odgovori na pitanje i njihovo sameravanje sa okruženjem u kome živimo (a podudarnosti i te kako ima) u mnogo čemu mogu biti neprijatni i, u svakom slučaju, vrlo 'otrežnjujući'.
Intervju, razgovarao Dušan Vidaković
Pitanja:
  1. Budućnost stripa u eri dominacije elektronskih komunikacija.
  2. Trendovi u svetskom stripu i koliko ih Srpski autori prate?
  3. Trendovi u svetskoj SF literaturi i koliko ih Srpski autori prate?
  4. Koliko je blizu apokaliptični 'kraj sveta' o kome su pisali mnogi književnici (pa i ti)? I kako bi planeta izgledala posle tog 'kraja sveta'?



Odgovori:
1. Strip je, kao elegantna starinska umetnost linije i duha, ugrožen preteranim šarenilom elektronskih medija koje mu krade pažnju klinaca, publike iz koje se regrutuju kasniji ozbiljni čitaoci; zbog toga prestaje da bude šund zabava (to će mu oteti elektronske instant žvake) i prelazi u umetnost koju prate posvećenici; no to je slučaj i sa ostalim 'ozbiljnim' umetnostima. O kompjuterskom crtanju stripova još je rano govoriti mada se elektronsko kolorisanje stripova odavno radi. Ma koliko kopirala strip pogled na svet elektronika ne može da ga otme. Zadovoljstvo listanja kolor strip albuma ili magazina sa stripovima u nastavcima ne može se preneti na diskove. Kada su stripovi narezani na CD oni te puka informacija o onome što se može osetiti 'uživo' na stranici papira.
2. Strip obuhvata Zemlju, od Evrope, SAD, Južne Amerike, do Japana i Kine (Kinezi su crtali 'poučno revolicionarne' stripove još od polovine XX veka). Generalno, Ameri se 'lože' na 'super-heroje' a Evropljani na umetnički strip. U svakom slučaju, nemoguće je izbrojati sve tematske pravce i smerove ili stilske škole u komercijalnom i 'serioznom' stripu pa se usmerenost samo na neki segment podrazumeva. Tzv mejnstrim (glavnotokovski) strip, bez obzira da li je za široku publiku ili za zahtevnije, posluje po ekonomskim zakonima i vodi računa o isplativosti projekata dok je autorski strip i dalje oslobođen tog pritiska i baziran na entuzijazmu. Naravno, postoje srećni spojevi kvaliteta i komercijalnosti. U svoj toj gužvi, ovdašnji autori se dobro snalaze. Generacija izbegla početkom 1990-tih probila se (ili propala) a i mlađi autori beleže uspehe. Velike strip kuće iz Francuske ovde redovno 'love' talente a alternativci se snalaze preko svoje mreže.
3. Američka SF književnost vodeća je u svetu jer ima najveću produkciju i reklamu pa je najzastupljenija u medijima i diktira standarde i trendove. I za ovu rabotu, kao i za strip, važe pravila korporativne umetnosti u velikim kućama, što znači određenu dozu uštogljenosti i kalkulisanja, prema tome da li je pisac u prvom, drugom ili desetom redu best-seler autora. Veća je sloboda kod malih izdavača koji dozvoljavaju eksperimentisanja svih vrsta i tako 'guraju' žanr napred, što je najočitije u kratkim formama. I dalje je na delu prožimanje SF-a sa hororom i epskom fantastikom i, u nadalje, sa glavnim tokom, što rezultira delima koja nije lako definisati ali su zanimljivija i od čistog žanra i čiste 'ozbiljne' književnosti. Domaći pisci, nakon što je Zoran Živković 2003.g. osvojio 'Svetsku nagradu za fantastiku', imaju - možda - šansu da se predstave na svetskoj sceni ali ovo zavisi od previše biznis-nepoznanica (nalaženja dobrog prevodioca i agenta). To što pratimo svetsku scenu (sa distance) ali je ne kopiramo već imamo svoj glas mogla bi biti preporuka za 'beli SF svet'.
4. Kraj sveta je prastara umetničko-filozofsko-religijska (razbi)briga. SF je, 'zahvaljujući' realnim opasnostima od miroljubive ili ratne zloupotrebe nauke, razvijala ovaj smer razmišljanja dolazeći do čudnovatih zapleta i fatalnih raspleta (najčešće bez iskupljenja 'pravednih'). Nakon što  ljudi sebe izbrišu s lica planete ona će, ako nije definitino mrtva, početi da liže rane i ponovo stvoriti život ali bez milosti prema zaostalim ljudima. Psihijatri bi rekli da mi, kao vrsta koja nema ni minimum međusobne solidarnosti, znamo šta radimo ali ne želimo da prestanemo, žudeći za konačnom i neopozivom kaznom. Ovakav mazohizam ne poznaje ni jedna živa vrsta na Zemlji ali to nije nešto za ponos i diku. Što bi rekao naš narod 'onim čega se pametan stidi budala se diči'. Zbog svega toga, apokalipsa je neminovna. Jedina nepoznanica je kada i kako će se to desiti – ali to je manje bitno pitanje.
Prikaz romana «Venis u podzemlju» Džefa Vandermera
izdavač: Moć knjiga, Beograd 2003.g.
            Poznavaoci američke naučne fantastike literature znaju da pored one od velikih kuća bučno reklamirane postoji i medijski skrajnuta tzv mala ili nezavisna naučna fantastika koja opstaje u okvirima manjih časopisa i nezavisnih izdavačkih kuća. U tim prostorima stasavaju autori koji imaju maksimalnu slobodu izražavanja i eksperimentisanja za razliku od pulena velikih izdavača koji ne smeju da preteruje sa invencijom (ceni se držanje šablona koji prolaze) i, ako promaše, imaju pravo na popravni onoliko puta koliko to direktori dozvole (a to je jednom ili dvaput). Otuda u nezavisnom taboru stasavaju ideje i pravci koji će, ako ih publika 'proguta', biti prisvojeni i od velikih. Među nezavisnim piscima koji uspešno grade svoje poetike a sve češće na njih obraća pažnju i velika žanrovska scena je i Džef Vandermer (1968). Aktivan od druge polovine 1980-tih on se nakon nekoliko izuzetnih priča i novela sabranih u zbirke «The Book of Frog» (1989.), «The Book of Lost Places» (1996.) i «City of Saint Madman: The Book od Ambergris» (2001.) te novele «Zaljubljeni Dradin» (1996. objavljene kao samostalna knjiga) i romana «Venis u podzemlju» (2002.) nametnuo kao pisac samosvojne i prepoznatljive poetike i vanredno lirski intoniranog stila. Najviše pažnje privukle su Vandermerove priče smeštene u fantazmagorijski svet koji se vrti oko čudesnog grada Ambergris; njoj pripadaju i novele «Zaljubljeni Dradin» (kod nas objavljena u 'Polarisu' Zorana Živkovića, 2001.) i «Preobražaj Martina Lejka», osvajač Svetske nagrade za fantastiku 1998.g. (kod nas štampana u 10. broju časopisa 'Znak Sagite' Bobana Kneževića).
            Roman «Venis u podzemlju» koji nosi i podnaslov «Fantastični roman iz mračne daleke budućnosti» ne pripada Ambergris ciklusu ali sa njim ima mnogo dodirnih, tematskih i stilskih, tačaka. Priča prati odnose tri junaka: blizance Nikolasa i Nikolu te Šadraha, bivšeg ljubavnika Nikole. Njih troje pokušavaju da opstanu u Venisu, čudovišnom gradu-državi koji se prostire na više od 30 nivoa pod i nad zemljom; nepostojanje centralne vlasti otvorilo je mogućnost da se nivoi osamostale u distrikte prepoznatljive po različitim stepenima bogatstva ili mizerne bede. Nikolas pokušava da se proslavi kao umetnik, najpre 'žive' umetnosti (što podrazumeva genetsko vajanje izmišljenih živih bića) a potom i 'mrtve' umetnosti (holo skulptura, izmišljenih sleng fraza i slično). Nakon pljačke stana spoznaje svoju promašenost i netalentovanost i obraća se za pomoć Šadrahu, koji radi za mističnog sveprisutnog umetnika-bogataša Kvina, jer namerava da u Kvinovom 'Cirkusu Šangaj' nabavi jednog mirkata, veštačko biće koje bi ga služilo i štitilo. Pošto dobije uputstva Nikolas odlazi i nestaje. Njegova sestra pokušava da ga pronađe, obraća se Šadrahu, potom dobija iznenadni poklon, mirkata i nestaje. Šadrahu ne preostaje drugo do da se spusti u podzemlje i pronađe prijatelja i neprežaljenu ljubav. U ovoj tački roman se od umešno žanrovski sročenog uzdiže u fantazmagoriju prepunu kreaturama 'skinutih' sa Bošovih i Brojgelovih slika, sa aluzija na starogrčki mit o Orfeju i Euridiki i Danteov «Pakao». Svaki od podzemnih nivoa - onih sa rudnicima, onih što recikliraju otpad sa površine, gusto naseljenih stambenih (u kojima žive ljudi koji nikada nisu videli sunce) ili zatrpanih napuštenim ostacima mašina i inih stvari - krug je pakla, degradacije čovečnog i kolevka priručne civilizacije odbačenih genetski skrpljenih bića. Nakon što nađe Nikolu, u katedrali koja je i fabrika kreatura i pijaca za prodaju ljudskih 'delova' i stovarište neiskorišćenih organa, udova ili sakatih tela, Šadrah kreće u potragu za Kvinom, koji je tvorac čitavog sistema. Naoružan laserskim pištoljem i živom glavom mirkata-ubice koju je zalepio na tanjir (i zove je Jovan Krstitelj), osvetnik, nakon iscrpljujuće potrage u kojoj sreće i hirurški 'preuređenog' Nikolasa, stiže na duboki nivo koji je boravište vladara. Sa mračnih obala pretrpanih morbidnim bićima programiranim da se bore ili budu ubijena, Šadrah se otiskuje na more, sve do levijatanske ribe u čijim razjapljenim čeljustima živi Kvin. Konačni susret otkriva da je Kvinov plan o smeni ljudsku vrstu njegovim proizvodima stigao u fazu kada može biti usporen ali ne i zaustavljen. Šadrahova pobeda otuda je bitna za njega i Nikolu ali je i otkriće poraza sveta u kome su ljudi živeli i bahato ga trošili.
            Roman je, kao što se da videti, sazdan na temelju nekoliko standardnih žanrovskih tema. Vandermer zapliće znane motive (ekološke propasti, etičke degradacije, zastrašujuće zloupotrebe nauke izjednačene sa magijom i ludog naučnika-umetnika koji se igra Boga) sa mitološkim pričama i stvara kompleksno delo koje čitaoca istovremeno privlači i plaši. Svako od težišta priče obrađivano je u bezbroj priča ili romana, bivajući u nekom periodu u žiži interesovanja i pisaca i čitalaca, da bi potom ustupilo primat (kao da je reč o smeni na modnim pistama) nekom drugom tematskom usmerenju. Mnoge su vizije budućnosti u kojima čovečanstvo, za razliku od optimističko-svemirskih Klarka ili Asimova, ostaje 'zaglavljeno' na planeti koja posustaje, istrošena silnom upotrebom ruda i fosilnih goriva, uništene ili bespovratno osakaćene prirode; umesto atomske ljudi budućnosti skapavaju u eko-apokalipsi (kako to ubedljivo opisuje npr. Gregori Benford u romanu «Vremenski pejzaž»). Fatalni spoj kolapsa planete Zemlje i moćne nauke koja može samo da odloži neminovni kraj ali ne i da ga promeni, potpuno će ogoliti egoizam onih koji su bogati i nameravaju to, svaku po cenu, i da ostanu, od namernog držanja ostale populacije u bedi do, ako je potrebno, i 'nuklearne kremacije' nepoželjnih (setimo se kako likovi kiber-pank romana Vilijema Gibsona sasvim mirno govore o besprimernoj bedi u mafijaškim kolhozima Rusije ili spaljivanju nekih pokrajina i gradova u malim, brzim ratovima za primat na tržišu). Na ovakvoj pozornici stari Frankenštajnovski mit o stvaranju veštačkog života dobija novi polet; šepure se u takvim svetovima genetske igrarije bogatih i dekadentnih naučnika-umetnika, opravdavane ili grandioznim planovima ili pukom dosadom. Androidi Filipa Dika, stvarani da bi radili teške i prljave poslove na drugim planetama, sada su 'avanzovali' i više nisu proganjani a pridružuju im se bića koja su žive lutkice za decu ili obične vežbe iz gnusnosti. Naći smisleno mesto pod suncem ili u mraku podzemlja gotovo je nemoguće jer društvo nema interesa za jedinke; njen nastanak je deo nekog nefunkcionalnog plana a nestanak dobrodošlo olakšanje. Najviši domet življenja je iluzija o sopstvenoj veličini (Nikolasa) ili spoznaja da je izgubljena vredna emotivna veza (Nikola i Šadrah); naravno, ako i dođe do ponovnog kontakta on više liči na uzajamno tešenje dva istrošena bića nego na ljubav. Kako god bilo, telesni dodir pokazuje se kao nezamenjiv; Nikola je posle raskida sa Šadrahom 'upražnjavala'  ljubavi sa virtuelnim partnerima iz kompjuterske mreže Venisa ili mreža drugih gradova (neki od tih ljubavnika bili su elektronski likovi živih muškaraca a neki potpuni proizvod veštačkih inteligencija) ali ni jedna od tih veza nije bila trajna, nešto je nedostajalo, nešto što je imao Šadrah, čovek od krvi i mesa koji je uspeo da pobegne iz rodnih, podzemnih nivoa i ugleda svetlo dana. Da bi spasio Nikolu vratio se u mrak koji istovremeno preti ali i krije primarne emocije koje čoveka čine onim što jeste.
Ne želeći da posegne za žanrovskom pirotehnikom, Vandermer stvara slike teške, gušeće atmosfere, pune pretnje i mračnih slutnji. Njegovo pripovedanje ne isporučuje 'na poslužavniku' sve pojedinosti, ono nije instatno (sa hitnom kućnom dostavom) već zahteva ulaganje napora kako bi se otkrila sva značenja određene scene i čitavog zapleta; ovo čitalačko 'dograđivanje' donosi jače vezivanje za tekst i dublji doživljaj nego standardne mentalne žvake. Pisac odbacuje sve izlizane (ali prepoznatljive) žanrovske kalupe za 'livenje' monstruma, opredeljujući se za nastavljanje Boš-Brojgelovske tradicije koja je dijametralno drugačija od holivudskog recepta za zastrašivanje. Odbijanje da roman bude pozitivistički i uzročno-posledičan, što je većinski 'glas' naučne fantastike, ali ni proračunato degutantno skaradan, što je ustaljen način konfekcijskog horora, omogućilo je piscu da u priču (posebno u njenom podzemnom delu) unese atmosferu svojstvenu nadrealizmu i njegovom zadesno zaumnom poimanju stvarnosti, vremena i postojanja, što rezultira vanredno upečatljivom atmosferom u romanu i prizorima arhetipske snage; istovremeno reč je o izuzetnom eksperimentalnom odmaku od žanrovske rutine. U konačnom iščitavanju i sagledavanju «Venis u podzemlju» se otkriva kao pravi biser trenutne literarne naučno fantastičke scene i to onog inventivnog dela koji poseže za novim slobodama u pisanju i izražavanju.
O knjizi «Do visina Olimpa 1» Svetozara Tomića; «Marketprint» Novi Sad 2003.
            Na ovdašnjim prostorima 9. umetnost (pre)dugo je 'uživala' status šund rabote te se akademski teoretičari njome, naravno, nisu bavili. Taj stav je, krajem 1970-tih, počeo da se menja a ulogu tumača priča u slikama preuzeli su entuzijasti svesni da će njihov rad biti marginalizovan i previđan i da će samo 'zahvaljući' tvrdoglavosti moći nešto da postignu. Ipak, preko retkih tekstova u novinama, književnim časopisima i knjigama, stručnih časopisa kakav je «Pegaz» Žike Bogdanovića, te knjiga «Strip, poreklo i značaj» Svetozara Tomića, «Istorija Jugoslovenskog stripa 1» Slavka Draginčića i Zdravka Zupana, «60 godina domaćeg stripa u Srbiji» Slobodana Ivkova, «Strip u Srbiji 1975-1995» mr Anice Tucakov, «Slatkog Stripa» i «Našeg slatkog stripa» Vase (Fumeti) Pavkovića, predstavljen je razvoj ovog medija u svetu i kod nas. Svaka nova knjiga o stripu dobro je došla za bolje upoznavanje sa specifičnim vizuelno-verbalnim medijem, čedom XX veka. Otuda je pojava knjige «Do visina Olimpa 1» Svetozara Tomića svojevrsni kulturološki događaj kome se mora posvetiti puna pažnja.
            Svetozar Tomić (1940), karikaturista, slikar i dizajner, posvećenik je stripa i njegov aktivni promoter što u ulozi urednika «Stripoteke», «Asteriksovog zabavnika», «Spunka», «Spunk novosti» na kojima su odrastale generacije čitalaca, što kao strip kritičar i istoričar. Godine 1985. objavio je bogato ilustrovanu studiju «Strip, poreklo i značaj» u kojoj razmatra osobenosti medija, njegove korene i najraniju istoriju. Istraživanja započeta tim delom nastavljana su u knjizi «Do visina Olimpa 1», prepunoj strip kaiševa i tabli, najčešće u boji.
(Iako je bogata oprema knjige rezultirala i odgovarajućom cenom, valjalo bi je što pre kupiti jer će dogodine ista biti skuplja, zahvaljujući novim, blagorodnim porezima; kupovinom će, istina, biti oštećena država jer po objašnjenjima ministara datim na nedavno završenom Sajmu knjiga, poskupljenje knjiga biće u interesu svih, čak i čitalaca, ali, kako je dobro znano, oni koji čitaju a priori su sumnjivi, nedruštveni elementi, pa im zato tu rabotu valja što više otežati ako se već ne može demokratski onemogućiti.)
Pošto je u prethodnoj knjizi predstavio opšti okvir razvoja 9. umetnosti, u novoj je, kako sam autor navodi, želeo da ukaže «na određene stvaraoca stripovnog izražavanja koji su razvijali nove umetničke forme i kreirali originalne grafičke izraze... Njihovi doprinosi za razvoj stripa mogu izgledati neujednačeni, ali stvarajući u raznim vremenima i uslovima, iznalazeći brojne narativne i vizuelne tehnike koje obiluju pravim istraživačkim podvizima u slikovnom prosrotu, uzdigli su strip na nivo koji mu je omogućio da se izdvoji kao nezavisna i originalna umetnička forma.» A da bi se predstavio u obliku koji ima i danas, strip je morao da, nakon prvih uspešnih spojeva slike i teksta u radovima Tepnera, Dorea i Buša, 'sačeka' razvoj novinske štampe, odnosno mogućnost da se neki delovi dnevnih novina štampaju u boji. To vreme je došlo 1893.g. kada je američki novinski magnat Pulicer počeo da štampa kolor reprodukcije slika u svom «Njujork vorldu». Pokušaj nije uspeo pa je Pulicer umesto slika počeo da štampa vinjete u boji, angažujući mlade umetnike i među njima Ričarda F. Autkolta koji od 1895.g. crta slike o dešavanjima u zabačenom, siromašnom Hoganovom sokaku. Na jednom se pojavljuje ćelavi, jednozubi mangup u dugoj, umazanoj plavoj spavaćici koja, u sledećim slikama menja boje sve dok 5. januara 1896.g. ne postane žuta. I tako je rođen prvi strip junak - Žuti dečak. Pulicerov uspeh, posebno popularnost stripa, nije promakao njegovom takmacu Herstu, vlasnika «Njujork žurnala» koji 1897. pokreće kolor dodatak «Američkog humoristu», uz pompezni slogan da njegov «blesak utuče da duga izgleda kao olovna cev». Među ilustratorima je u Autkolt. Ali ni Pulicer ne odstupa i na sudu brani pravo na «Žutog dečaka». Rezultat sporova je da je «Žuti dečak» objavljivan u obe novine a u žargon ušao termin «žuta štampa» kao oznaka za beskrupuloznost i senzacionalizam po svaku cenu. Od tada pa nadalje, razvoj stripa dobrim delom zavisi od nadmetanja dva magnata, velikih 'transfera' umetnika i sudskih sporova oko prava na strip junake; princip vezivanja junaka za izdavačku kuću a ne autora koji ga je stvorio i danas je karakteristika američkog sindikalnog stripa. «Žuti dečak» je postao ljubimac širokih čitalačkih masa, dok su intelektualci bili sumnjičavi prema njemu. Autkolt je napustio «Njujork žurnal» i počeo da radi na drugim stripovima, bez većeg uspeha, sve do 1902.g. kada je stvorio novog vragolana, Baster Brauna, dečaka u mornarskom odelu i njegovog psa Tajga i crtao ga do 1926.g. Herst je, u međuvremenu, našao novog pulena, Rudolfa Dirksa koji od 1897.g. crta «Katzenjamer kids» («Deca koja mauču»; kod nas poznat kao «Bim i Bum»), prepun manguparija Hansa i Frica koji malteritaju Kapetana i Inspektora. Dirks u strip uvodi novine: odvojene crteže i govorne balončiće. Herst i Dirks posvađali su se 1912.g. a sud je rešio da Herst zadrži pravo na ime stripa a Dirks pravo da crta strip pod novim imenom, što je on i činio (najpre kao «Hans i Fric» a onda «Kapetan i deca») sve do 1958.g. kada je strip nastavio njegov sin.
Na stranicama «Njujork heralda» 1905.g. pojavio se novi junak «Mali Nemo u zemlji snova» Vinzora Mek Keja, koji na nedeljnim tablama u boji, kroz razigrane, fantazmagorijsko-realne crteža, putuje kroz carstva snova kralja Morfeusa, sreće bezbroj čudesnih bića, od malog kućnog duha sa cigarom, ljudoždera Impija, brbljivog Dr Pila, psa Sliversa do svemirskih kreatura, životinja i čudovišta. Nemo vremenom odrasta, postaje agresivan, a menja se i zemlja snova postajući sve turobnija, sličnija stvarnosti. Svaka avantura završava se buđenjem iz noćne more i utešnim rečima roditelja ili bake i deke. A već iduće nedelje Nema čekaju novi pejzaži, veselja u čudnim zgradama, divlji vozovi, egzotiči vrtovi, cirkusi... I Mek Kej je menjao tabor, 1911.g. prelazi u Herstov «Njujork Ameriken», prekida sa radom od 1914. do 1924. a tri godine kasnije Nemo nestaje sa stranica novina i ulazi u legendu.  «Mali Nemo» je tematski i likovno bio izuzetak u tadašnjoj novinskoj ponudi a na istom tragu se razvijao još jedan briljantan strip «Krejzi Ket» Džordža Herimena. Započet kao 'podstanar' dnevnog stripa «Porodica sa gornjeg sprata», «Krejzi Ket» se osamostalio 1913.g. odvodeći čitaoce u pustinjski pejzaž Kokonine, među gole planine, pod mesec zakucan klinom ili obešen o kanap. Tamo Ket pati za mišem Ignjacem, koji pak želi da ubije tu «mrvu od mačke». Ali svaka cigla koju lansira u njenu glavu za Keta je izraz ljubavi. Policajac Ofis Pup, zaljubljen u Ket brani dragu i hapsi Ignjaca. Uvrnuti ljubavni trougao prolazi kroz bezbroj neverovatnih, ingeniozno apsurdnih situacija, čas smešnih, čas gorkih. Herimanov škrabavi crtež je besprekoran i nudi vrhunski  likovni doživljaj. «Krejzi Ket» su voleli obični ljudi, državnici, umetnici. Čak je i Herst, biznismen bez obzira, smatrao ovaj strip umetnošću koja se mora poštovati. Kada je Herimen 1944.g. umro, Herst nije dozvolio da se strip nastavi znajući da niko ne može premašiti briljantnost originala. Zahvaljući «Krezi Ketu» mačka je ustoličena kao redovni strip heroj. Na žalost, «Mali Nemo» i «Krejzi Ket» nisu dovoljno poznati domaćoj publici pa je svako tabla u ovoj knjizi dobrodošla informacija.
Nasuprot artificielnosti Malog Nema i «Krejzi Keta» nalazili su se stripovi bazirani na gegovima. Za popularnost ovih sadržaja bitna je još jedna inovacija, podržana od Hersta, dnevna strip traka ili kaiš; tako je stvoren standard novinskog stripa: dnevni kaiševi i nedeljna tabla na čitavoj strani. Bad Fišer je prvi u potpunosti iskoristio mogućnosti dnevne trake a njegovi najznačajniji junaci su štrkljasti Mat, večiti gubitnik na konjskim kladionicama i debeli Džef. Njihove dogodovštine zasnovane na nespretnosti, podmetanjima, sprdanju i nesporazumima. Popularnost «Mata i Džefa» omogućila je Fišeru da postane jedan od prvih umetnika koji se obogatio crtajući stripove. Herst je zaslužan i za nastanak stripova u koji se bave odnosima u porodici a najbolji primer za to je Mak Manusovo «Vaspitavanje oca», kod nas poznato kao «Porodica Tarana». Od 1913.g. publiku zabavljaju debeljuškasti Džigs i supruga mu Megi i kći Nora. Džigs, zidar i Megi, vešerka dobili su pare na lutriji i postali bogaši; ali, dok Džigs i dalje održava veze sa starim prijateljima u bircuzi «Kod Toše na ćoše», Megi je prava pokondirena tikva a Nora već pripada visokim krugovima. Urnebesne situacije, lakonski humor, sukob snobizma i prostodušnosti i briljantni crtež odlike su ovog, i danas živog, klasika.
Tomićeva knjiga otkriva pionirske dane novog medija, prilike koje su ga odredile i reprezentativna dela koja su postala 'zaostavština za budućnost' ne samo stripa već sveukupne kulture. Oznaka '1' u naslovu obećava da možemo, nadajmo se uskoro, očekivati nova putešestvija u zavodljive svetove priča u slikama.
Povodom romana «Stanari» Bernarda Malamuda; izdavač Stylos, Novi Sad
            Krajem 1960-tih, u napuštenoj zgradi predviđenoj za rušenje Hari Leser, pisac, belac, Jevrejin, uporno kuca stranice svog novog romana - o ljubavi - koji stvara već 10 godina. Oseća da je na kraju posla; stoga odbija ponude i pretnje kućevlasnika da se iseli. U njegovom zatvorenom svetu postoji samo knjiga na kojoj radi; svi ostali kontakti, sa drugim pripadnicima ljudskog roda, od žena sa kojima spava do sina iz propalog braka, samo su usputna dešavanja kojih je lako odreći se. Jednog dana Hari otkriva da se u zgradu uselio uljez – Vili-Bil Spier, crnac (sa velikim C) i pisac početnik. Prezišavši neprijateljstvo (zbog uznemiravanja), Leser uspostavlja kolegijalan odnos sa bratom po peru što podrazumeva i odlaske na žurke, poznanstvo sa šarolikim svetom osvešćenih crnaca i Vilijevom belom devojkom ('kučkom') Irenom, glumicom alternativnih pozorišta. Prijateljstvo traje sve dok Vili ne zatraži od Lesera da pročita njegov rukopis i kaže mu šta o njemu misli. Na kritike odgovara gnevno, optužbama da Leser želi da uništi njegovu kreativnost i otupi oštricu crnačke literature namenjene prosvetljenju ugnjetenih crnačkih masa. Sukob kulminira u trenu kada Leser priznaje Vilu da mu je preoteo devojku. Posle tuče sledi krajnja osveta – crna braća provaljuju u Leserov stan i spaljuju rukopis romana. Belac mora da rekonstruiše i ponovo napiše svoju knjigu. Obuzetost ovim poslom tolika je da zaboravlja Irenu. U međuvremenu, u zgradu se vraća i crni pisac. Neminovni susret znači samo jedno – fizičku eliminaciju suparnika. Vlasnik zgrade uzalud moli za mir.
            Ovako se, u osnovnim crtama, razvija roman «Stanari» Bernarda Malamuda, originalno objavljen 1972.g., dakle u vreme svakovrsnih previranja u SAD, od rasnih, ratnih do generacijskih. Crnci se bore za ravnopravnost, miroljubivim marševima i govorima Martina Lutera Kinga i militantnim akcijama Crnih Pantera, rat u Vijetnamu pritiska čitavu državu a sukob mladih hipika i konzervativaca svakodnevni su. Pisac 'hvata trenutak' u kome stvara i prenosi nam ga, precizno i upečatljivo. U takvoj konstelaciji snaga, ideje crnog pisca o definitivnoj razlici između bele i crne rase i o nastupajućoj smeni vladajućih boja kože, te zadatku koji on, kao stvaralac, ima u tim prelomnim vremenima, pune su revolucionarnog žara koji je nadograđen na bes zbog diskriminacije. Za njega literatura ima misiju kojoj mora odgovoriti. Ovakve stavove nalazimo  kroz čitavu istoriju književnosti. Pisanoj reči nametana je obaveza da se bori za nacionalni, rasni ili klasni identitet, da prenosi ideale i programe. Takva dela najčešće su nestajala sa pokretima koji su ih koristili potvrđujući da se literatura ne može trošiti na propagandu. Ukoliko se svodi na 'reklamu' i u njoj nema drugih slojeva, književnost nema vrednosti kojima bi preskočila vreme u kojem je stvorena. Sledeći problem sa 'osveščujućom' literaturom i njenim insistiranjem na stvarnosnom nivou jeste pitanje ubedljivosti. Polazište Vilijevog pisanja su sopstvena iskustva; ubrzo se ispostavlja da ona ne samo da nisu dovoljna već, što je važnije, ne deluju, onako prebačena na papir, uverljivo. Zato on mora da kreira i konstruiše događaje kako bi bili dovoljni 'životni'. Tako se iznova potvrđuje činjenica da je literutura veća od života i da, ma koliko zavisila od realnosti, ima unutrašnje zakonitosti koje određuju njenu valjanost. Upravo zato istiniti događaji često deluju neubedljivo kada se prenesu u medij pisane reči. Malamud kroz Vilijeve dilema daje skicu razvoja ideja o odnosu stvarnosti i literature.
             «Stanari» su okrenuti i samoj psihologiji stvaranja. Pisci u romanu, uprkos svim razlikama, u mnogome su slični. Iako je Leser tih i povučen a Vil eksplozivan, obojica su posvećeni svom pisanju do krajnjih granica fizičke i psihičke iscrpljenosti, spremni da, ukoliko im je rad ugrožen, posegnu za nasiljem u odbranu svog poseda. Njihov život je neprestano takmičenje dva principa – življenja života ili njegovog posmatranja. Leserov roman o ljubavi stvara se iznutra, kroz višestruko filtriranje realnosti; Vil želi da svoju stvarnosnu prozu oslobodi filtera pa živi 'punim plućima'. Kako god bilo, obojica su svojevrsni voajeri svakodnevice. Na drugom kraju ovog spektra jesu međusobni odnosi pisaca. Koliko god pokušavali da budu trpeljivi i tolerantni, čak i da sarađuju, u njihovom odnosu oseća se rivalska tenzija koja kulminira u dvoboju mitskih razmera. U osnovi, ovo je neminovno jer pisci grade nove svetove, dakle, posežu za božanskim atributima. Iz te perspektive svi obični ljudi, makar oni bili i ljubavnice, ne dosežu visine Olimpa a, u međusobno odnosu bogova neminovno je da se bore za prevlast. Sukob je, otud, strahovit i totalan a preklinjanje za milost običnih smrtnika ne može ga prekinuti jer su bogovi obuzeti svojim rabotama i ne vide nikoga i ništa ispod sebe.
            Malamudov roman spada u poseban tematski literarni 'zabran' – u dela koja se bave piscima i njihovim svetovima. Dok su 'obični ljudi' vekovima bili subjekti-objekti o kojima se piše, životi pisaca (ne u smislu pukih biografija) novijeg su datuma. U ovakvim knjigama izmešani su  različiti nivoi, ima tu bizarnog voajerizma ali i egzibicionizma, ispovednog tona i konstrukcija na zadatu temu ali i filozofskih razmatranja o nadgradnji realnosti i suštini božanskih atributa. Kako god bilo, ovakva dela znak su da je literatura sposobna za 'samoposmatranje' koje dokazuje njeno odrastanje i narastajuću samosvesnost (što je posledica izlaska pisaca iz anonimnosti najpre tzv narodnog stvaralaštva a potom i namernog skrivanja od javnosti). «Stanari» spadaju u ubedljiva dela ovog podžanra koja su pisana tako da su, bez vulgarizacije, dostupna kako 'običnim' čitaocima tako i ljudima iz 'struke'.
top