BESMRTNI KRALJ PALPA

Legenda kaže da je Edgar Rajs Barouz, sedeo u svojoj iznajmljenoj kancelariji i razmišljao šta će sa sobom: imao je 35 godina, ženu i dvoje dece, do tada je promenio bezbroj zanimanja (propao je u vojnoj školi, kao rančer, trgovački putnik, stručnjak za brzo odvikavanja od alkohola...), bio je bez para, trenutni posao veletrgovca zarezača bio je pred bankrotom. Želeći da odagna crne misli dohvatio je šarenu svesku sa gomile novina. Bio je to primerak „Ol storisa“, u tom trenutku vodećeg časopisa u sferama tzv lake ’palp’ literature; između korica ovog popularnog i tiražnog izdanja štampane su sve vrste zabavnih priča - od istorijskih, ratnih, ljubavnih, avanturističkih, kriminalističkih do fantastičnih - namenjenih najširem čitalaštvu. Barouz kaže da je posle par hiljada reči (u SAD mera dužine teksta je broj reči) pomislio da ako za pisanje ovog đubreta nekome plaćaju onda će on postati pisac jer, iako do tada nije napisao ni jednu priču, svakako ume da napiše nešto isto tako zanimljivo, uzbudljivo i glupavo. Posle iščitavanja hrpe publikacija lakog sadržaja, Barouz je zasukao rukave i bacio se na posao. I, dana 14. avgusta 1911.g. poslao je rukopis svog prvog romana redakciji „Ol storisa“. U trenutku sumnje uplašio se da je priča, naslovljena „Ispod marsijanskih meseca“, previše maštovita i da će urednik posumnjati kako ima posla za ludakom, pa je kao autora potpisao Normal Bina (Normalni pasulj). Roman se uredniku toliko dopao da ga je odmah prihvatio i Barouzu plati 400 dolara, što je bio bogat honorar za svakoga a kamoli za nekoga bez prebijene pare. Roman je objavljivan u nastavcima, od februara do juna 1912.g. a kao autor je potpisan Norman Bin. Dok je publikovanje trajalo Barouz je napisao još dva romana od kojih je jedan odbijen ali je treći prihvaćen, plaćen čak 700 dolara, i štampan već u oktobru 1912. pod naslovom „Tarzan od majmuna“! I posle toga više ništa nije bilo isto ni za Barouza ni za popularnu kulturu XX veka.
            Novopečeni pisac je shvatio da mu svakojake priče prosto naviru što je radovalo urednike časopisa i sve brojnije obožavaoce. Do svoje smrti 1950.g. Barouz je pisao lako, brzo i - mnogo. Broj priča i romana koje je objavio je - u zavisnosti od izdanja odnosno sabiranja priča u tomove, njegova sabrana dela broje između 85 i 100 knjiga! Tematski raspon dela takođe zaslužuje poštovanje - od realizma sa jakom socijalnom notom („Devojka iz Holivuda“), srednjevekovnih dvorskih intriga („Ludi kralj“), avantura u stilu Robinzona Krozoa („Devojka iz pećine“), praistorijskih priča („Večiti ljubavnici“), horora („Monstrum“), do vesterna („Apač đavo“, „Ratni poglavica“); ipak, nekoliko serijala težište su Barouzovog stvaralaštva. Najstariji je onaj o Marsu (koga njegovi stanovnici zovu Barsum) na kome se, nekim čudom, obreo Džon Karter, oficir Konfederacije. Romani prate njegov uspon od roba do Ratnog gospodara Marsa koji se ženi Princezom od Helijuma (tako se zove prestonica Borsumske imperije). U 11 knjiga (nastalih između 1917-1943) čitaoci prate čudesne avanture koje teku uzduž i popreko Marsa, sreću fantastična bića čudesnih oblika i moći, prisustvuju ratovima, zaverama, ljubavima i rastancima. Po zapletu i atmosferi ovom serijalu je sličan onaj o Amtoru (koji mi znamo kao Veneru), na kome, u 6 romana (1934-1946), pravdu deli neustrašivi Karson Nepir. Teoretičari su ovaj Barouzov tok stvaranja nazvali ne naučna fantastika nego ’naučna romantika’ jer u ovim dinamičnim pričama sa mnogo akcije i čudesa nauka jeste deo osnovne postavke ali potom nema veliku ulogu u razvijanju zapleta. Na sličnom tragu su i mini serije o „Zemlji koju je vreme zaboravilo“ (1918-1924, o dolini u kojoj praistorija nije prošla; posle naslovne „Zemlju koju je vreme zaboravilo“ slede “Ljudi koje je vreme zaboravilo” i “Izvan vremensko ambisa”) ili o Mesecu (1926-7, „Mesečeva služavka“, „Mesečev čovek“ i „Crveni soko“). Praistorijski svet u srcu Zemlje, nazvan Pelucidar, poprište je 7 romana (1922-1942); čudnovatu mešavinu praistorijskih ljudi, inteligentnih majmuna, kraljevstava u stalnom ratu posetio je i Tarzan u romanu „Tarzan u srcu Zemlje“ iz 1930. godone. Naravno, napoznatiji Barouzov junak je Tarzan koji je izrastao u jednu od ikona kulture XX veka. Plemeniti divljak aristokratskog porekla, branilac devičanske divljine od bezumne civilizacije, krstari dubokom crnom Afrikom (mada pravi izlete i u ’beli svet’) u  avanturama sabranim u 30-tak knjiga (Barouz ih je ispisivao od 1912 do svoje smrti a u njegovoj zaostavštini nađene su skice za još bar deset romana o kralju džungle). Tarzan je gotovo instantno postao popularan pa su se knjige o njemu prodavale u ogromnim tiražima a na njih su se nadovezali stripovi, radio serijali i, kao vrhunac, filmovi. Sa slavom je došlo i bogatstvo pa je Barouz, osim psa koji je dobio ime Tarzan, kupio sebi lično kraljvstvo, ogroman ranč severno od Los Anđelesa, nazvan Tarzana iz koga je vladao svojom kompanijom i celokupnim palp svetom. Kralj palpa je 1941.g. bio na Havajima i preživeo napad na Perl Harbor i, kako je bio prestar za aktivnu vojsku, postao najstariji ratni dopisnik sa ovih ostrva, a u ’pravi’ rat poslao je svog najvećeg heroja Tarzana.
            Protekli vek dokazuje da je Barouzova proza ne samo opstala već i da je još uvek čitljiva i sveža. Mada pisane iz krajnje praktičnih razloga i po šablonima-receptima, Barouzove priče i dalje su uzbudljive; iz njih izbija romantični duh mladosti, želje za slobodom, avanturom i egzotikom. Očigledne slabosti, kojih ima u svim knjigama, obojene su plemenitom patinom sentimentalnosti prema detinjstvu i nisu razlog za omalovažavanje; pre bi se reklo da Barouz ne bi bio to što jeste bez tih manjkavosti koje nose šarm jednog drugačijeg, naivnijeg ali otvorenijeg, cinizma lišenog, shvatanja sveta. Čar palpa upravo je u tom bezazlenom eskapizmu od surove stvarnosti iz koje se, s vremena na vreme, mora pobeći.

0 komentara:

Постави коментар

top