Savremena popularna kultura temelji svoje postojanje na mešavini nekoliko sastojaka: atraktivnosti sadržaja, korespondenciji sa određenim segmentima masa potencijalnih potrošača i njihovim (pretpostavljenim i sugerisanim) željama i, konačno, agresivnoj reklami. Na žalost vlasnika kompanija koje se bave proizvodnjom masovne zabave jedinstveni recept za pravu mešavinu sastojaka - ne postoji. Otuda na svetskoj sceni istovremeno postoje izuzetno popularni i traženi proizvodi, oni koji su umereno uspešni i (bez)brojni koji su „promašene investicije“. Tvorevina - knjiga, film, strip, muzika, kompjuterska igrica - može ostati nezapažena iako su se u fazi pripreme za izlazak na tržište sve „kockice“ lepo složile odnosno iako je njena tema uzbudljiva/akciona/romantična i u skladu sa modnim trendovima koji se trenutno dopadaju konzumentima, iako je u njenu promociju uloženo mnogo novca. Publiku, naravno, ne interesuje analitika kreatora već krajnji rezultat koji joj se, ko zna zašto, dopada ili ne. Strip „Saga“ stiže, zahvaljujuće vrednoj „Čarobnoj knjizi“, pred ovdašnje ljubitelje „priča u slikama“ sa oreolom jednog od najpopularnijih i najnagrađivanijih serijala današnjica - ovo današnjica upravo to i znači jer je strip startovao marta 2012. godine i još uvek traje (za sada u 48 poglavlja na već više od 1000 stranica!). „Saga“ je u SAD osvojila nacionalne godišnje strukovne nagrade „Ajzner“ i „Harvi“ za strip serijal 2013, 2014. i 2015. godine kao i nagrade za najbolji scenario, najbolji crtež, najbolje kolorisanje, najbolje naslovne strane; „Saga“ je 2013. dobija i žanrovsku nagradu „Hugo“ za najbolju naučnofantastičnu priču. Scenarista Brajan K. Von (1976) jedno je od „čuda od deteta“ američke strip scene koji iza sebe, pre „Sage“, ima uspešne serijale „Y poslednji čovek“, „Eks mašina“, „Ponos Bagdada“ a poznat je i kao scenarista tri sezone popularne TV serije „Izgubljeni“; „Saga“ je njegov izlet u svetove izvan korporacijskog stripa.
            Osnovni zaplet priče prepoznatljiv je: momak i devojka se, uprkos zabranama, zaljubljuju, stupaju u brak i rađa im se čedo ljubavi. Ovim postupkom par se zamerio svojim gospodarima i mora bekstvom da spasava sebe i bebu. Vonova verzija stare priče kaže da dve rase, sa planeta Pristanište i Venac, „od kako je sveta i veka“ međusobno ratuju širom svemira besomučno uništavajući planete i domoroce. Vojnik Marko sa Venca, koji na glavi ima ovnovske rogove i uši i pripada rasi koja praktikuje magiju, biva zarobljen. Njegova tamničarka Alana sa Pristaništa, koja na leđima ima krila a njena rasa se oslanja na tehnologiju, uprkos razlikama zaljubljuje se u njega. Njihova devojčica Hejzel rađa se na planeti Rascep - scenom rođenja započinje „Saga“ - i nosi karakteristike oba roditelja (zametke krila i roščiće). Begunci pokušavaju da dođu do Šume raketa kako bi sa jednom takvom pobegli u duboki Svemir. Usput naleću na svakojake prepreke, čudovišta i bizarne pomagače - duhove u ratu ubijene dece domorodaca. Jedan od duhova, devojčica Izabela (koja je poginula u eksploziji mine koja joj je otkinula noge), pristaje da ih vodi, pod uslovom da se poveže sa dušom živog domoroca, bebe Hejzel, što će joj omogućiti beg sa Rascepa. U međuvremenu suprotstavljene vojske angažuju specijalce da eliminišu neposlušni par: slobodne strelce, Uhoditeljku (mnogooku devojku-bubu) i čoveka pod imenom Volja koga prati Lažimačka (koja zna kad neko laže); na drugoj strani je Princ Robot IV (čije ljudsko telo krasi glava u obliku monitora). Begunci će, uz mnogo muka i poneku bračnu trzavicu oko nepoznate prošlosti, stići do drveta-rakete i otisnuti se prema planeti Spokoj (i drugom tomu) praćeni tragačima ali i novopristiglim likovima.
            U prvih šest poglavlja „Sage“ koja čine ovu knjigu, Von je postavio žanrovske temelje serijala: reč je o mešavini naučnofantastične „spejs opere“ sa prepoznatljivom ikonografijom epske fantastike. Egzotika svemirskih „širina“ sa bezbroj planeta i svakovrsnim žiteljima, romansa i akcija višestruko su prepleteni, s dobrim osećajem za „tajming“ raspoređivanja tenzija i s merom u pristupu (znači bez sociološko-filozofskih izleta ili stilskih egzibicija). I crtež je u istoj ravni: jednostavan ali doteran, dinamičan, vešto izrežiran i komponovan u table. Ono što je, čini se, začin koji je „Sagi“ doneo prednost nad drugim delima tekuće produkcije je preovlađujući ton aktuelnog fenomena-žanra poznatog kao „young adult fiction“ (u našoj verziji pomenuti bi bili „stariji maloletnici - mlađi punoletnici“) koji se poslednjih godina kristalizovao i postao izuzetno popularan - u romanesknim i filmskim serijalima kakvi su „Sumrak“ ili „Igre gladi“. Dela ovog usmerenja bave se dogodovštinama junaka koji su stariji od tinejdžera ali još nisu zakoračili u puno zrelost - serijal o Hariju Poteru primer je veze ali i razlike između literature za ove dve ciljne grupe. Naravno, glavni konzumenti takvih sadržaja upravo su mladi u uzrastu koji imaju i junaci takvih dela.
            Rečju, u svom uvodnom tomu „Saga“ se otkriva kao precizno profilisan strip na zanatski visokom nivou koji svakako ima dovoljno potencijala da se razvije u atraktivan serijal.
            („Dnevnik“, 2017.)
Serija strip albuma u kojima se sakupljene zgode i nezgode Štrumpfova, malog, plavog šumskog naroda nastavlja se, u izdanju vredne „Čarobne knjige“, desetim tomom koji sadrži dva stripa-epizode plus par „Štrumpfastičnih šala“. Pojoa, kao kompletni autor (dakle bez dosadašnjeg redovnog saradnika-scenariste Delporta) neumorno prati šta se dešava među 100 Štrumpfova, u njihovom selu i šumi računajući tu i glavnog neprijatelja jednoobraznih plavaca u belim „špilhoznama“ i sa belim kapicama (osim Velikog Štrumpfa koji je u crvenom). Elem, u čak 32 strane dugoj priči „Štrumpf šegrt“, kao i svaki vredni i posvećeni alhemičar-mag-naučnik Veliki Štrumpf radi dugo u noć i, sledeći uputstva iz knjige, spravlja čudotvorne napitke. Ono što on ne zna jeste da jedan „mali“ Štrumpf želi da nauči taj zanat. Pošto ne uspeva da tačno zapamti recept koji čuje prisluškujući pod prozorom (što će, naravno, izazvati eksploziju) „mali“ pošteno priznaje svom idolu šta želi ali ga ovaj odbija jer je - premlad. Naravno, ovaj pristup je pogrešan (kako li se Velikom Štrumpfu omakao taj nepedagoški propust?) pa „mali šegrt“ na svaki način pokušava da se domogne željene knjige sa tajnim receptima i, ne libeći se kriminalnih radnji, provali u laboratoriju Velikog Štrumpfa ali biva uhvaćen. No, tu njegovim mukama nije kraj – ostali Štrumpfovi reše da ga ismevaju pa mu poture lažni recept koji neće doneti željeni rezultat. Poniženi šegrt se odlučuje na očajnički hrabar i opasan poduhvat - upad u Gargamelovu kuću i krađu njegove knjige recepata. Prerani povratak vešca tera šegrta da iscepa list knjige i samo s njim pobegne. Problem je što na toj stranici ne piše čemu napitak služi. Pošto ne uspe da bilo koga ubedi da proba tečnost (ne mareći za njihovu dobrobit) šegrt je ispija sam i postaje - ružni gušter. Pokušaji Velikog Štrumpfa da ga vrati na staro ne uspevaju pa očajni šegrt ponovo odlazi Gargamelu „na rupu“ i upada u klopku. Požrtvovanost šegrta budi savet ostalih i oni mu pritiču u pomoć, spasavaju ga i vraćaju u pravi oblik. Na kraju su svi Štrumpfovi ponešto naučili iz ove avanture a to bi trebali i čitaoci, oni mali i oni malo odrasliji. Jer, obrazovanje traži strpljenje i opreznost od učenika ali i uviđavnost učitelja. S druge strane, ultimativne zabrane mogu imati suprotan efekat i „razdražiti“ odbijenog. Pejo je anticipirao ono što se ovde moderno zove „dualno školstvo“ a nekada je bilo „jedinstvo teorije i prakse“. Takođe je  jasno i precizno odslikao funkcionisanje „terora većine“ i „vršnjačkog nasilja“ koji imaju pogubne posledice na žrtvu, od njenog poniženja do navođenja na beg iz neprijateljske sredine sa fatalnim ishodom. Fenomen nasilja okruženja nije novijeg datuma a metode njegovog minimalizovanja svakako podrazumevaju i takozvano „senzibilisanje“ odnosno razvijanje svesti o pogrešnosti terora grupe nad jedinkom. Pejo vrlo delikatno otkriva mehanizme nasilja i njegove posledice a nudi i moguće rešenje u vidu homogenizovanja grupe. Naravno, prednost stripa je što nije naglašeno deklamatoran i deduktivan za razliku od rutinskih politikantskih referata ili senzacionalističkih vesti u medijima.
            „Klopku za Štrumpfove“ na samo 8 strana postavlja - a ko bi drugi - Gargamel vešto koristeći vrline, mane i slabosti svakog od Štrumpfova: preteranu radoznalost, mrgodnost, obožavanje lepote, deklarativnu mudrost, sklonost prežderavanju, slabost „na ženski šarm“, spremnost na „neslane šale“ pa, konačno, i brzopletu želju da se pomogne onima u nevolji. Očito je da se sve osobine, i dobre i loše, ako neko ima zle namere mogu iskoristiti protiv potencijalne žrtve. Gagamelova je namera da Štrumpfove pretvori u svoje robove (sa sve bukagijama na njihovim nogama) što mu i uspeva, barem za kratko i za malo, jer Veliki Štrumpf beži iz klopke a onda krene u akciju spasavanja. Njegov „lek“ za Gargamela isti je kao i onaj koji je veštac primenio - korišćenje slabosti za postizanje cilja - što znači korišćenje Gargamelove ljubavi prema zlatu koja ga odvodi u zatvoreni kovčeg. Tako svako dobija ono što je želeo ali ne i kako bi želeo - baš tako veli i poslovica „Pazite šta želite jer vam se može ostvariti.“
            Pejo lako i lepršavo, zahvaljujući svom talentu, pripovedačkoj i crtačkoj veštini, gradi priče na osetljivoj razmeđi između bezbrižne zabave i seriozne pouke. Šale, avanture, infantilnost uz poneku ne baš prijatnu scenu zapleteni su, nenametljivo a efikasno i efektno, u strip koji svakako zaslužuje pažnju.
            („Dnevnik“, 2017.)
Mora, brodovi i mornari, putovanja nepreglednim pučinama trajne su teme Umetnosti. Čini se da, ma koliko je o ovim temama rečeno, napisano, naslikano, snimljeno, uvek ima prostora za nove avanture. Francuski strip umetnik Kristof Blen (1970) jedan je od stvaralaca koji su vezani za svetove u centru kojih su mora/okeani. O tome piše/crta iz ličnog iskustva jer je, kako saznajemo iz pogovora ovog albuma, vojni rok služio u mornarici a svoje „upečatljive uspomene“ iz mornarskom života opisao u knjizi „Sveske jednog mornara“ objavljenoj 1994. godine (godinu dana posle služenja vojske). Fascinacije onim što je video, iskusio i doživeo - vojne brodove koji su ogromni, složeni mehanizmi, strogu disciplinu i specifičnu izolovanost koja čini da je brod svet za sebe - temelji su i albuma „Reduktor“ iz 1999. godine. Blen je i nadalje zatočenik mora što je potvrdio i neobičnom serijom „Isak pirat“ (1999-2005), o slikaru koji odlazi na brod i postaje pirat, koja je već dostupna domaćim čitaocima zahvaljujući agilnom „Darkwoodu“.
            Priča „Reduktora“ započinje ispred Mornaričkog nastavnog centra na čijim stepenicama mornar Žorž Gilber, student okeanografije, očekujuće premeštaj dok mu dosađuje mornar iz kantine. Žorž biva raspoređen za kormilara na brodu zlokobnog imena „Ratobornik“ ukotvljenom u lucu Brest. Žorž upoznaje šaroliku posadu ogromnog broda, od mornara sa kojima deli spavaonu, preko manje ili više sposobnih oficira i živopisnog doktora-kozera do uštogljenog kapetana. Među kolegama-saborcima, naizgled tvrdim-prekaljenim momcima, izdvajaju se Nordiz, zabušant i muvator koji poznaje sve i svakoga i Luj Blino, pisac koji se prijavio u mornaricu kako bi pronašao priče za svoje knjige. Osim obrazovanja Blino i Gilber dele i vrlo neprijatnu muku - pošto brod isplovi obojica pate od konstantne morske bolesti što na njih navlači bes pretpostavljenih. Rutina plovidbe podrazumeva smene na brodskoj pasareli, vežbe spasavanja ljudi iz mora, kartanje i svađe u spavaoni, požar u kuhinji... Kad brod dobije zadatak da pronađe nepoznatu podmornicu koja je negde u teritorijalnim vodama nervoza među posadom raste, svako ima svoju verziju događaja, od pomirljivih do one o neminovnosti rata, a neslaganja u mišljenjima se rešavaju svađama i tučama. Nordiz bolesnim, izmučenim drugovima nudi, mada je to zabranjeno, da ih odvede ispod palube, među mašine jer se tamo ljuljanje broda manje oseća. Blino i Gilber pristaju i trojka ulazi u svet mraka i paklene vreline, beskrajnih hodnika, zlokobnih crvenih senki i čudovišnih, bučnih mašina. Gospodari podzemlja su mehaničari koji se ponašaju kao sekta posebnih, odabranih ljudi (koji ponekad liče na đavole).
            Uskoro Nordiz, simpatično ali svima dosadno spadalo, poziva kormilare da ponovo siđu ispod palube kako bi im pokazao nešto izuzetno. Oni nevoljno kreću, opremaju se lampama kod elektičara i tri sata silaze u utrobu broda sve dok ne dođu do prostorije koju zauzima reduktor brzine, fantastični sklop zupčanika napravljenih izuzetno precizno pošto pokretljivost broda zavisi od njih. Oduševljen čuđenjem kolega Nordiz skače po nauljenim zupčanicima. Njegovo glupiranje fascinira pisca koji hoće da zapiše sve što vidi, vadi zarezač da naoštri olovku ali ovaj pada u reduktor! Brod staje. Sluteći da može biti optužena za sabotažu i streljana, prestrašena trojka pokušava da se vrati na palubu ali se gubi u lavirintu hodnika. Na površini komandant naređuje potragu za osumnjičenima što će izazvati i trzavice između raznih rodova koji služe na brodu. Pometnja povećava i bujanje novih glasina o podmornici koja, navodno, kruži oko broda...
            Izgubljeni, na ivici živaca begunci lako padaju u vatru i međusobne obračune. Norviz beži od drugova, izlazi na palubu i baca se u more. Pisca hvata brodska policija a kormilara sakrivaju mehaničari. Gonjem grižom savesti pisac beži iz pritvora i silazi u reduktor da ispravi svoju grešku ali ostaje zaglavljen. Kormilara odvode u pritvor gde, izgubivši osećaj za vreme, čeka osudu ili oslobođenje. Kada mu saopšte da je slobodan on, zbunjen, u luci ugleda „Ratobornika“ i od mornara-prolaznika saznaje priču o nekom mornaru koji je izvučen iz reduktora tako što je ovaj potpuno demontiran. Sada se i brod rasklapa. Ali kraja toj priči nema jer sagovornici moraju da jure za poslednjim autobusom.
            „Reduktor“ je uverljivo i ubedljivo delo sjajne atmosfere sa mnoštvom dopadljivih a životnih likova, vešto skicirnim odnosima u grupi, sa vrcavim dijalozima, začudnim zapletom i izuzetnim ukrasima kao što su fantazmagorijski snovi, bizarni doživljaji  (o pretrazi sadržaja utrobe mrtvog kita) i šizofrene anegdote (posebno ona o sudbini psa u podmornici). Brenov karikaturalno-primitivni likovni manir potpuno odgovara priči dok povremeni crteži većih dimenzija kao i vanredno ekspresivni kolorit uveravaju znatiželjnog čitaoca-gledaoca da pred sobom ima rad sofisticiranog crtača stiliste. Sveukupno gledano, ovo je delo na tragu najboljeg „autorskog stripa“ i „grafičkih novela“ - koji baštine formu 9. umetnosti ali ne poštuju obrasce klasičnog, sindikalno-korporacijskog stripa.
            Rečju, Blenov „Reduktor“ je realistično-fantastična, gorko-humorna pripovest koja zaslužuje punu čitalačku pažnju, uvažavanje i divljenje.
            („Dnevnik“, 2017.)  


Strip karijera Aleksa Rejmonda (1900-1956) započela je silovito: čak dva serijala -„Flaš Gordon“ i „Džim iz džungle“ - imala su premijeru 7. januara 1934.g. Dve nedelje kasnije, 22. januara, krenule su avanture „Tajnog agenta X-9“, po scenariju proslavljenog pisca Dešijela Hemeta; ipak, zbog Rejmondove prezauzetosti, ovaj junak je već sledeće godine predat na „staranje“ drugim autorima. Rejmond je nastavio rad na „Flašu“ i „Džimu“ u nedeljnom strip dodatku, na čitavoj stranici velikog formata, u koloru, i to sa tri kaiša „Džima“ na vrhu strane i četiri kaiša „Flaša“ ispod; izgled originalnih stranica zadržan je i u izdanju „Čarobne knjige“ koje u šest tomova prati Rejmondov rad na ovim stripovima od početaka do 1944.g. kada je Rejmond, zbog odlaska u rat, prekinuo da ih crta. Po povratku u civilstvo nije mogao da se vrati ovim stripovima jer je izdavač u međuvremenu za njih angažovao druge autore.
Objavljivanje stripova na jednoj stranici „tražilo“ je male slike, pretrpane detaljima, kako bi se ispričala nova „doza“ zapleta uz uzbudljivo-neizvesnu poslednju sličicu koja „tera“ čitaoce da potraže sledeći nastavak; tako je Rejmond iz nedelje u nedelju razvijao i usavršavao crtež u skučenim prostorima. Prelomni trenutak za njegovo napredovanje došao je sa promenom novinskog formata zbog koga je jedan strip zauzimao čitavu stranu (što je već forma strip table) i dozvolio crtaču da se razmaše. Mada su se stvari brzo vratile na staro tj. stari format, pomak je napravljen pa stripovi nadalje drugačije „dišu“ i formalno i tehnički: „Džim“ se pojavljuje u dva standardna kaiša a „Flaš“ u tri krupnija kaiša koje ume da „poremeti“ veća, ambicioznije zamišljena i realizovana slika. Trend smanjivanja prostora koji pripada doživljajima „Džima iz džungle“ a u korist „Flaša Gordona“ nastavljen je dok „Džimu“ nije ostao samo jedan kaiš dok je „Flaš“ dobio dva velika kaiša. Avanture plavokosog atlete, njegove devojke Dejl i profesora Zarkova bile su „adut“ za izdavača (Gordona je, u jednom periodu, redovno objavljivalo 150 novina!) tako i za autore, crtača Rejmonda i saradnika/scenaristu Dona Mura (čija uloga još uvek nije razjašnjena: nije jasno da li je Mur pomagao Rejmondu u stvaranju zapleta ili je bio kompletni scenarista). Iskušavanje Rejmondovih likovnih i montažerskih sposobnosti intenzivnije je u „Flašu“ mada se neka rešenja prenose i u „Džima“ tako da se neretko iste fizionomije pojavljuju na istoj strani, u gornjem i donjem stripu.
Četvrti tom “Flaša Gordon i Džima iz džungle” sadrži stranice objavljene od 11.3.1939. do 5.1.1941.g. Stripovima prethode zanimljivi tekstovi o autorima na koje se Rejmond ugledao - pre svega ilustratore braću Klark - i o saradnji sa Ostinom Brigsom.
U ovom tomu pustolov “Džim iz džungleiliti Džim Bredli nastavlja svoje avanture po egzotičnoj južnoj Aziji u društvu fatalne crnke Lil (nekada znane kao Šangaj Lil, predvodnice bande kriminalaca) i vernog sluge urođenika Kolu. Uvod u novu Džimovu avanturu najčešće podrazumeva da neko traži njegovu pomoć i to uvek u nevreme: dok Džim i Lil uživaju u večeri u ekskluzivnom restoranu ili ga nego budi iz sna u luksuznom hotelu u gluvo doba noći. Tako se dešava da očajni muž plantažer moli Džima da pronađe njegovu ženu koja se “dala na urođeništvo”; Džim, pak, tvrdi da je žena podlegla “ludilu džungle”. Pošto se potraga uspešno okonča Džima angažuje bogati plantažer da raskrinka “nevaljalog” belca koji buni urođenike. Problem će biti rešen ali se Džimov ljubavni život komplikuje pošto vesela plavuša Kiti “baca oko” na njega pa ljubomorna Lil odlučuje da napusti Džima. Stvari se komplikuju kad Džim i Kiti dožive brodolom i dospeju na pusto ostrvo! Odatle će ih spasiti podmornica jedne od zemalja koja je u ratu - 1940.g. II svetski rat je već besneo u dobrom delu sveta iako su SAD još bile neutralne. Džim će, kao i mnogi strip junaci, krenuti u rat - država ga angažuje da spreči sabotažu u Panamskom kanalu (kraj ove avanture biće u sledećem tomu). Tako je Džim, pustolov sa izrazito kolonijalističkim šmekom, postao ponosni patriota koji izgovara zapaljive rečenice o slobodi!
Za to vreme, u svom univerzumu, na planeti Mong, Flaš Gordon, borac protiv tiranije, požrtvovana Dejl i mudri profesor Zarkov odlaze u neistražene predele večnog leda - veoma je zanimljivo na istoj stranici razgledati prizore plaža na toplim morima - u “Džimu iz džungle” - i snežnih pustinja - u “Flašu Gordonu”. Elem, pošto skrši još jednu raketu Flaš i njegova družina (sa njima je i princ Ronal, zaljubljen u Dejl) bore se za opstanak dok ih (u providnom termoizolacionom odelu) ne spase prelepa kraljica Frija iz zemlje Frigije. U narednih godinu dana čitaoci su pratili nadmetanje Frije i Dejl za Flašovu naklonost, pokušaje tradicionalista da spreče kraljičinu udaju za stranca, ekspedicije u nepoznato, borbe sa svakojakim čudovištima kao i džinovskim divljacima koji žive u pećinama. Čista radost istraživanja nepoznatog meša se sa ljubavnim mukama i jadima zbog kojih će Flaš naporno raditi (jer mu je to lakše nego da razume žensku ćud) ali i par puta biti smrznut i vraćen među žive; cena jednog oživljavanja biće i da se Dejl odrekne Flaša što će Frija pokušati da iskoristi želeći da se uda za Flaša makar i po cenu da se odrekne prestola! I taman kad se intrige, zavere i podmetanja razjašnjavaju na scenu stupa tajni agent Minga Nemilosrdnog koji otima Dejl i odvodi je u prestonicu Monga. Flaš i Zarkov hrle da je oslobode i tako se vraćaju svom primarnom zadatku - svrgavanju tirana. Na svom putu Flaš će sresti mnogo istomišljenika, od drumskih lopova do pripadnika esnafa Elektiričara, i sa tom vojskom krenuti u novu revolucionarno-oslobodilačku kampanju borbe protiv Minga. Uprkos vojnim operacijama Dejl neće biti mirna jer devojke jednostavno ne mogu da ostave Flaša na miru pa nasrću ne mareći za njene suze! Rat, ljubav i ljubomora konstantno pršte na strip stranicama Flašovog životopisa.
Znatiželjni čitalac i posle više od 70 godina može uživati u elegantnim crtačkim bravurama “barokne fantastike” odnosno ovozemaljskim i svemirskim vratolomnim pustolovinama koje vrve od prepoznatljivih situacija i originalnih, novouspostavljenih obrazaca koje su rado “eksploatisali” mnogi autori stasali posle Aleksa Rejmonda.
(„Dnevnik“, 2017.)

Na ovim prostorima jedan od „standarda“ za humoristički strip, uz „Asteriksa“, „Taličnog Toma“, „Alana Forda“, „Hogara“, svakako je i „Iznogud“. Strip, koji traje duže od pola veka, uspeo je da iz jedne generacije stripofila „pređe“ u sledeće, dokazujući da dobar strip nije roba za jednokratnu upotrebu već ima kvalitete koji izdržavaju i najteži test - protek vremena. Serijal je započeo 25.01.1962. godine u časopisu „Rekor“, pod naslovom „Avanture kalifa Haruna al Prašida“. Četiri godine kasnije, 1966.g, objavljen je prvi album ovog serijala pod naslovom „Veliki vezir Iznogud“. Od 1968. do 1973.g. Iznogud se pojavljuje u prestižnom magazinu „Pilot“ zajedno sa legendarnim junacima Asteriksom i Taličnim Tomom. Sledeće tri godine, od 1974. do 1977.g, u „Žurnal di Dimanšu“ Iznogud komentariše vesti; stripovi su sakupljeni u dva albuma pod naslovom „Gnusni Iznogud komentariše vesti“. Iznenadna smrt genijalnog scenariste Renea Gosinija (1926-1977), kreatora „Umpah Paha“, „Taličnog Toma“, „Asteriksa“ i „Iznoguda“, ne prekida serijal: 1978.g. je objavljen poslednji zajednički album „Želim da postanem kalif umesto kalifa“ a Žan Tabari (1930) nadalje crta i piše priče o Iznogudu - sveukupno 14 albuma - uvek potpisujući kao autora i svog prijatelja Gosinija. Nakon Tabarijeve smrti 2011.g. serijal nastavlja Tabarijev sin Nikola u saradnji sa nizom scenarista. Strip „Iznogud“ i dalje izlazi a doživeo je i dve ekranizacije: kao crtana serija (1995) i bioskopski film (2005). Čitaoci socijalističke Jugoslavije pratili su „Iznoguda“ u više izdanja, od „Politikinog zabavnika“ iz ranih 1970-tih preko „Stripoteke“, „Eks almanaha“ i drugih.
Serijal je crtan prvenstveno za časopise pa su njegove epizode su kratke, od 8 do 20 strana; posle određenog vremena epizode su sabirane u album, bogato opremljen i štampan na kvalitetnom papiru. Namera „Darkwood“-a i „Čarobne knjige“ je da objavljuju albume po redosledu originalnog pojavljivanja.
            Sećajući se početaka serijala Gosini je pričao kako je veliki vezir nastao slučajno: dok je pisao scenario za strip „Nikolica“ u epizodi koja se dešava u kampu u prirodi učitelj deci priča o veziru koji je žarko želeo da postane kalif umesto kalifa. Kada je Gosiniju i Tabariju iz redakcije „Rekora“ predloženo da pokrenu novi serijal došli su na ideju da parodiraju „Hiljadu i jednu noć“ ali iz specifične vizure zločestog i upornog vezira. Gosini je odlučio da se prepusti zadovoljstvima osmišljavanja najotrcanijih štosova i igara reči na tu temu. Naravno, Gosini je preskroman jer su mnogi autori pokušavali da „dobace“ do takvih štosova i igara rečima ali su neslavno propadali jer samo majstorska dela mogu biti jednostavna i lepršava.
            Svaka epizoda stripa je celina za sebe i počinje iz standardizovane postavke - u bogatom srednjevekovnom Bagdadu stoluje debeljuškasti dobričina (naivčina), kalif Harum al Prašid (u originalu Harun al Pusah); njegova „desna ruka“ je veliki vezir Iznogud koji ima žarku želju da „postane kalif umesto kalifa“ i traži sve moguće i nemoguće načine da to ostvari. Iznogud (na engleskom „nije dobar“) je prvi negativac, u francusko-belgijskoj strip školi, koji je postao junak stripa. Njegova ambicija, zloba i beskrupuloznost nemaju granica; večno gladan moći on ne bira sredstva da postigne svoj cilj u čemu mu, ne uvek sa potrebnim entuzijaznom (jer često izvlači deblji kraj), pomaže sluga Dil el Tant. I dok je slugi jasno da zla rabota nema uspeha Iznogud, zaslepljen planovima o moći i slavi, neprestano smišlja podlosti i zavere. Vezirova zloba utiče i na njegov izgled - od sitnog, suvog tela do dugog, šiljatog nosa i isto takve brade - i histerično-kolerično ponašanje. Njegov nesvesni protivnik je, pak, sav okrugao i mek, na prvi pogled dobroćudan do infantilnosti; i Dil el Tant je trbušast jer i u njemu ima neke dobrote.
            Treći tom Iznogudovih nevaljalstava donosi četiri nova pokušaja da se eliminiše kalif. Vezirov repertoar podlosti neiscrpan je: pošto odmor krije mnoge opasnosti - davljenje, sunčanicu, ajkule, vrtloge - on, u priči „Letnji odmor ili More, nemoj da te brige more! Pođi na more!“ ubeđuje svog gospodara da odu na more kao obični turisti. Naravno, svi njegovi planovi neslavno propadaju jer „ko drugom jamu kopa - sam u nju pada“ što u ovom slučaju znači da sam mora da zatrpa rupe pred nezgodnim čuvarem plaže. Sledeći genijalni plan, u „Sportovima u kalifatu“, bazira se na pričama putnika Ali Čamprija koji tvrdi da postoji nešto što se zove sneg što je „hladno i klizavo, ljudi lome kosti ili se smrznu“. Ove preporuke su dovoljne da Iznogud, uz malu pomoć proteranog meteorologa, u pustinji stvori raj za zimske sportove, da tamo dovede kalifa i - izvuče deblji kraj. Ni pokušaj slanja kalifa na jedrenje u brodu baksuznog kapetana Mare al Maler, koji je imao već 27 brodoloma, neće ispasti kako je zamišljeno ali će putnici videti nekoliko ostrva sa živopisnim domorocima-ljudožderima, kiklopom i pticom Rok. Konačno, u „Gazbutanovom balonu“ vezir će se okrenuti sredstvima iz uvoza - napitku od koga se postaje buba mokrica. Samo, kako da natera kalifa da popije pun balon eliksira? Potrebna je višestruka domišljatost. Ali, poslednja, fatalna kap neće završiti u grlu kalifa već onesvešćenog... pogodite sami.
            „Iznogud“ je vragolast i veseo strip, urnebesan do apsurda. Tabari majstorski crta pokrete junaka, izraze lica, mimiku koja potcrtava replike. Poneki crtež je na prvi pogled „gust“ ali će pažljivi gledalac u njemu otkriti mnoštvo sjajnih detalja. Gosinijev scenario je, pak, ingeniozno remek-delo vođenja priče, gradnje i dizanja tenzija uz mnoštvo finih detalja, iščašenih replika i paralelnih dešavanja koji se svi stiču u finalnim scenama kulminacije (što se neretko dešava bukvalno u poslednjoj sličici)!
Rečju, „Iznogud“ funkcioniše bez ikakvih zastoja ili praznog hoda, čitaoce lako uvlači u svoj svet i može ih nasmejati do suza.
            („Dnevnik“, 2017.)
Adrijan Sarajlija (1976) spada među retke samosvojne autore koji, mada se kreću u okrilju žanrova fantastike (naučna i epska fantastika, horor), ne prate ustaljene žanrovske šablone i obrasce. Svojim prvencem-zbirkom priča „Manufaktura G“ (2010) i romanom „Ogledalo za vampira“ (2012) Sarajlija spremno i spretno zaranja u nepoznato te svojom invencijom i svežinom razgaljuje znatiželjne čitaoce nudeći im pravo literarno uživanje - neuobičajeno, van žanrovskih standarda, nadahnuto, duhovito i vrcavo.
Tim smerom i manirom Sarajlija nastavlja i u novoj knjizi „Goli glasovi“ koja je - zapazimo to i istaknimo - (ponovo) zbirka priča tako retkih u današnjem ultimativnom dobu romana. Napomenimo da Sarajlija ispisuje priče iako je već dosegao, vrlo uspešno, horizont romana, tog navodnog vrhunca proznog stvaralaštva. Ljubiteljima drevne veštine pričanja priča može samo imponovati što se pisac vratio primarnoj formi pripovedanja, i to u rasponu od minijature i kratke priče do pripovetke. U svakoj od njih Sarajlija demonstrira svoju disciplinu, sposobnost da delo razvija i prilagodi formi - a ona je izuzetno zahtevna u kratkoj priči - odnosno da kontroliše pripovedne tokove i njihove tenzije. Zato će udarna rečenice minijature odjeknuti kad i kako valja ostavljajući blesak-odjek koji oštro osvetljava i menja sve do tada pročitano. U pripovestima će se, pak, gusto i bogato splesti i rasplesti pripovedne linije tako da čitalac bude iznenađen i začuđen i, konačno, vrlo zadovoljan širokim tematskim i stilističkim zahvatima.
U nekoliko, od ukupno 15, priča Sarajlija sigurnim potezima izvodi „stilske vežbe“ na prepoznatljive motive dajući čitaocu mogućnost da „obnovi i utvrdi (žanrovsko) gradivo“ i oseti se (koliko-toliko) sigurnim na poznatom terenu. No, to je tek zagrevanje za priče u kojima se nude-otkrivaju drugačije, nestandardne vizije svetova budućnosti i budućnosti svetova. U takvima ima sjaja novih tehnologija sa mnoštvom zaslepljujućih dostignuća ali i (previše) mutacija i izopačenosti, degradacije i dekadencije jer svaki napredak neminovno uzima danak što u krvi i stradanju što u zaludnom trošenju onih koji sa njim ne mogu da drže korak. Konačno, budućnost nije samoniklo monolitna; ona ima svoje korene, spoja staro-tradicionalno sa neumereno-savremenim. A linija spoja i razgraničenja ovih principa u „Golim glasovima“ najočitija i najživopisnija je na dalekoistočnim zemaljskim prostorima. Koliko god društva budućnosti bila egzotična i prepuna mogućnosti na njihovim širokim, močvarnim marginama živi u neznanju, bedi i bolesti ili u samoodabranom buntovnom odbijanju konvencija, nepregledno mnoštvo marginalaca, otpadnika, „poniženih i bednih“. Nove porodične i socijalne forme i interakcije izrodiće obrasce gotovo nepojamne složenosti koji će izmeniti psihološke profile ličnosti pridošlih generacija. Sarajlija hrabro iscrtava te različitosti spreman da zarad uverljivosti literarne slike podigne novoe spoznaje i razumevanja napisanog što traži pojačani čitalački angažman koji podrazumeva i učešće u literarnom eksperimentu-egzibiciji praćenja dogodovština literarnog entiteta imena Moritomo, koji svoju inkarnaciju ima u prozi i poeziji Slobodana Škerovića. Tako se u ovoj knjizi stvara paralelna lična istorija (anti)junaka pustolova-filozofa-vragolana ispisana fragmentima-epizodama iz pogodbenog životopisa.
Rečju, „Goli glasovi“ Adrijana Sarajlije su plemenita mešavina uzbudljivih vizija stvaranih na temeljima naučne fantastike, magijskog realizma i horora, bez robovanja jednosmernom uzrok-posledica pripovedačkom šablonu, sa nesputanim, odvažnim poigravanjima jezikom, iluzijama i aluzijama odnosno višestrukim značenjima.
(„Dnevnik“, 2017.)
top