Strip serijal „Mort Sinder“ spada u klasična i kultna dela 9. umetnosti. Rezultat je saradnje dva izuzetna umetnika: pisca i scenariste Hektora Germana Osterhelda (1919-1978 - stvarni datum smrti nije poznat jer su Osterhelda oteli-zarobili vojnici argentinske hunte i od tada mu se gubi trag) i crtačkog genija Alberta Breće (1919-1993). Ovaj dvojac je zaslužan za niz sjajnih dela koja ulaze u sve anale stripa; uz „Morta Sindera“ svakako treba spomenuti serijale „Erni Pajk“, „Šerlok Tajm“, „Eternaut“ te album „Če“. Obojica su deo argentinskog strip buma iz 1950-tih i 1960-tih kada se ova umetnost intenzivno razvijala i privlačila stvaraoce iz čitavog sveta (među njima i mnoge italijanske crtače na čelu sa Hugom Pratom).
            „Mort Sinder“ je izlazio u nastavcima u nedeljnom magazinu „Misterix“ i njegovoj inkarnaciji „Supermisterix“ u periodu od 1962. do 1964. godine. Svih deset epizoda, na oko 220 stranica, sabrano je u tvrdoukoričenu knjigu većeg formata u izdanju „Darkwooda“-a, dopunjenu visprenim predgovorom dr Dejana Ognjanovića odnosno, na kraju knjige, sećanjima Patricije Braća na svog oca, Brećinim autobiografskim beleškama te biografijom Osterhelda iz pera Sergeja Karova. Poseban specijalit je niz ilustracija domaćih strip umetnika u čast Morta Sindera i njegovih „otaca“.
            Mada serija nosi njegovo ime, Mort Sinder se pojavljuje tek u drugoj epizodi što je kako legenda kaže posledica Brećine neodlučnosti oko Mortovog izgleda (pitanje Ezrinog izgleda Breća je rešio tako što je nacrtao sebe, istina starijeg nego što je tada bio). U prvoj epizodi (6 tabli) „Faraonov dar“ stari antikvar iz Čelzija, Ezra Vinston, „sin i unuk antikvara“, ugledaće u novokupljenom staroegipatskom ogledalu prelepo lice žene pisara faraona VII dinastije nakon čega sledi niz halucijacija za koje Ezra pokušava da nađe racionalno objašnjenje ali ne uspeva pa se glasno pita „Da li je prošlost tako mrtva kako mi to verujemo?“ Sledeća priča, „Ljudi olovnih očiju“ (na preko 80 strana!), baca Ezru u vrtlog neobičnih događaja: antikvar dolazi u posed neobične amajlije za koju se potom raspituju ljudi „olovnih očiju“ a on ih slaže bez nekog posebnog razloga; pošto otkrije da na ruci ima trag amajlije Ezra traži pomoć lekara ali - svi koje sreće takođe imaju isti beleg! Istovremeno se  posvuda nalaze novine koje pišu o pogubljenju i sahrani ubice Morta Sindera. Ezru beg od ljudi sa tragom amajlije vodi baš na groblje gde je Sinderov grob. Na isto mesto dolaze i ljudi olovnih očiju... Ezra će pomoći Sinderu da ustane iz groba a zatim obojica beže od progonitelja. No, Ezra biva uhvaćen i odveden do doktora Angusa koji operacijama na mozgu stvara ljude olovnih očiju koje potpuno kontroliše i tako namerava da pokori svet! Mort spasa Ezru ali oni ne uspevaju da umaknu pa Mort, kako ne bi pao u ruke ludog doktora, traži da ga Ezra ubije - što ovaj i uradi! U konačnom obračunu Mort će se ponovo vratiti iz mrtvih i osujetiti Angusa a potom sa Ezrom krenuti u nove doživljaje. „Ljudi olovnih očiju“ su ključna priča serijala prepuna tajni koje se ne razrešavaju (Mort ne otkriva ko je), frustracija i teskoba, sumnji, straha i zebnje, potera i uzaludnih bekstava... Osterheld maestralno kreira i kontroliše tenzija ostajući intrigantno i uznemirujuće nedorečen usred atmosfere mračnih naselja, grobalja, močvara i katakombi te jednako zastrašujućih blistavih operacionih sala.
            Naredne epizode (uglavnom ne duže od 20-tak strana) slede sličan obrazac: dileme ili sumnje u vezi sa nekim predmetom iz Ezrine antikvarnice rešava Mort tvrdnjama da zna o čemu je reč jer je bio svedok tog vremena i dešavanja. Zatim Mort priča svoje doživljaje a u epizodi „Čarlijeva majka“, čak, odvodi Ezru u bitku iz I svetskog rata. U epizodi „Vavilonska kula“ Mort, potaknut komadom cigle, pripoveda o svom učešću u gradnji kule koja je lansirna rampa za brod koji je trebao da stigne do Meseca što je sprečio tajanstveni vanzemaljac. „Brod robova“ bavi se Mortovim doživljajima na brodu koji je prevozio crne robove. Ukleti „Vitraž“ koji je napravio sveštenik Inka da bi se osvetio konkvistadorima omađijaće Ezru i navesti ga da pokuša da ubije Morta. „Grobnica princeze Lisis“ vodi Ezru, Morta i fanatičnog arheologa u potragu za nepoznatom staroegipatskom princezom; njeno otkriće, pak, opet će dovesti do susreta sa vanzemaljcima. „Bitka kod Termopila“ je uzbudljiva pripovest o hrabrosti, požrtvovanosti i iskrenom prijateljstvu koju kazuje Mort, jedan od retkih preživelih. Osim povesti o bližoj i daljoj prošlosti Mort će pričati i uzbudljive priče o svom bekstvu iz zatvora odnosno pobuni zatvorenika („U zatvoru „Plava golubica“ Marlin i Kaluđer).
            Osterheldovo pripovedanje nadahnuto je i ubedljivo; izostanak objašnjenja Mortovih sposobnosti samo potencira sveprisutnu tajanstvenost i začudnost (legenda kaže da je sve to posledica neizvesne sudbine izdavanja serijala). Kominacija žanrova (naučna fantastika, horor, krimić) u različitim istorijskim epohama stvorila je egzotični amalgam kome je teško odoleti. Na sve to se nadovezuje ingeniozna Brećina eksplozivna crtačka majstorija koja razbija uobičajene obrasce čistih i lepih slika donoseći sudar elegantnih linija i robusnih crnih i beli površina. Table su prepune neobičnih rakursa, groteskno-karikaturalnih fizionomija, slika koje su nalik negativu crno-belih fotografija, zlokobnih enterijara i pejzaža od kojih je teško odvojiti fascinirani pogled.
            „Mort Sinder“ je istinsko remek-delo koje oduševljava svojom nepatvorenom imaginacijom a nadahnutom subverzivnošću obesmišljava rutinske, konfekcijske strip proizvode.
            („Dnevnik“, 2019.)


ДНЕВНИКОВА КЊИГА: Сазвежђе Лем

Извор: Dnevnik.rs
    
Приредио: Саша Радоњић, Издавач: Соларис 2019.


Антологија прича “Сазвежђе Лем” коју је приредио Саша Радоњић на једном месту обједињује ауторе који су били у најужем избору за награду “Станислав Лем” коју додељује новосадски “Соларис”. Антологију чине приче најбољих домаћих писаца које су писане у често неправедно запостављеном кључу фантастике, научне фантастике, хорора и слипстрима.
Писање и сањање као синоним са стварањем света присутно је код Филипа Давида и Јовице Аћина који имају по две приче у овој збирци. Занимљиво је да приче Јовице Аћина „Отац сан“ и Филипа Давида „Ја сам неко други“ обе поетизују фигуре очева који се појављују као архетипски јунаци у симболичким причама (значењски повишен лик оца, по трећи пут, али у другачијем контексту, појављује се и у Кнежевићевој приповетки).
Илија Бакић пише под утицајем Борхеса у сјајној причи „Свод“ у којој калифов научник покушава да пробије кристални небески свод који су он и његови радници затекли у облацима пошто су саградили огромну кулу. Нарација у крајње сажетој и поетичној причи је тако густо ткана, да се готово после сваке реченице отварају „удице“ потенцијалних, нових прича, које би „Свод“ могао да отвори.
Помало шаљива прича „Телефон“ Зорана Живковића бави се писцем ког сам Ђаво (и то преко телефона) поставља у немогућу позицију да одабере да ли жели да постане популаран за живота и заборављен после смрти, или презрен за живота, а легенда пошто напусти овај свет. Варијацију на тему уметника који прави договор са Нечастивим доноси и прича „Ктулујско око“ Бобана Кнежевића али овај пут у далеко мрачнијем тону, натопљена лавкрафтовском фантастиком.
Крвава хорор прича Горана Скробоње (чије је приповедање увек, без промашаја „заразно“ за читање), прати необичног главног јунака који је краљ пиратских видеотека.
За Новосађане ће свакако занимљива бити прича Мирјане Новаковић и благи омаж „Досијеу икс“ о жени која истражује чудне појаве на плацу срушене кафилерије на Клиси, и покушавајући да открије да ли је истина да свако ко залута на то место неповратно изгуби седам минута живота.
Многе приче из збирке прате класични фантастични образац са кратком и језгровитом нарацијом, и поентом или обртом на крају. Једна од таквих је свакако и динамична „Закључана соба“ Ота Олтвањија, о породици која се носи са смрћу мужа и оца.
Осим поменутих аутора, у збирку су уврштене и приче Ђорђа Писарева, Горана Петровића, Лауре Барне и других. „Сазвежђе Лем“ је једна од оних књига које су пријатна вечерња или поподневна забава, пошто су приче маштовите и вешто написане.
Настасја Писарев



Strip serijal „Skalpirani“ scenariste Džejsona Arona i crtača Rajka Miloševića Gere, koji je povremeno imao „ispomoć“ drugih majstora olovke i pera, započeo je svoju avanturu 2007. i potrajao do 2012.g. kada je okončan. Sveukupno je objavljeno 60 svezaka (svaka sa oko 24 stranice), u izdanju američke kuće „Vertigo“, koja je formalno deo „DC“ giganta poznatog po super-herojima na čelu sa Supermenom, Betmenom i Čudesnom ženom; no, „Vertigo“, u mesečnim sveskama ili knjiga,  prvenstveno objavljuje ambicioznije i serioznije stripove namenjene odrasloj i zahtevnijoj publici. Stoga ne čudi da su „Skalpirani“ odmah privukli veliku pažnju čitalaca i dobili pohvalne (ali i negativne) kritike stručnjaka. Agilni „Darkwood“ za ovdašnje stripoljubce objavljuje serijal u pet knjiga „de luks izdanja“.
Sama postavka priče egzotična je i provokativna jer se dešavanja odvijaju u jednom od indijanskih rezervata koji nominalno imaju status autonomnih oblasti (čitaj, geta ili koncentracionih logora) za jadne ostatke starosedelaca koje su beli doseljenici masakrirali (izvršili genocid) u ime civilizacije (otimanja prirodnih bogatstava i resursa). Nekadašnji gospodari prerija, šuma i planina „humano“ su saterani u rezervate gde su prinuđeni da žive od državne milostinje; potomci ponosnih lovaca i ratnika i danas žive na marginima najbogatijeg i najdemokratskijeg kapitalističkog društva, prehranjući se bonovima za hranu i sitnim kriminalom. Alkoholizam, narkomanija i prostitucija su redovne, svakodnevne pojave formalno suzbijane i kontrolisane od lokalnih policajaca (takođe Indijanca) kojima rukovode korumpirani političari-poglavice; svako od njih ima svoju računicu i ambicije da i dalje zarađuje na tuđoj grbači, muci i neznanju. Mlade generacije pokušavaju da nešto promene (često i nasilno) ali upotreba alkohola i droga potapa ih u bezvoljnu, nemu (ugojenu) masu kojom vladaju siledžije i njihovi nalogodavci. Rezervat Oglala Sijuksa pod nazivom „Prerijska ruža“, u južnoj Dakoti, gde je veliki narod Sijuksa došao da umre oličenje je bezmerne ljudske bede i zla. Brojni živopisni strip (anti)heroji nisu ni potpuno dobri ni potpuno loši jer iza svakoga stoji životna priča koja ga istovremeno i opravda i optužuje. Centralni lik dešavanja, Dešajel Zli Konj, agresivni momak, zaposlen kao potrčko-policajac (ali i tajni agent FBI-ja), sin je buntovne majke Đine. Dešajelov šef je Crvena Vrana, poglavica, bivši buntovnik a sada političar i biznismen koji diluje drogu, nemilosrdno uništava konkurenciju i otvara veliki kasino koji će, kako on tvrdi, svojom zaradom poboljšati život u rezervatu; njegova ćerka Kerol besomučno menja ljubavnike, Dizel je manijakalni ubica, FBI agent Nik opsednut je željom za osvetom dugom tri decenije, Kečer okajava svoje grehe u alkoholu i misticizmu, mladi Dino samo hoće da pobegne u Kaliforniju dok Lorens, u ime mladalačkih ideala, doživotno leži u zatvoru za ubistva koja nije počinio... Drugi tom serijala nastavlja da zapliće sudbine (od ubistva Đine i dolaska predstavnika poslovnih partnera Crvene Vrane koji seju užas i smrt do stradanja nedužnih svedoka i ljubavni susreta koji su grčeviti pokušaji da se oseti nešto lepo i normalno).
„Skalpirani“ su izuzetno surova i nasilna noar krimi priča. Njeno iščitavanje moguće je na više nivoa - kao grube ali klasične priče o policajcu na tajnom zadatku u samom srcu kriminala koji gubi svoj identitet ili kao slike geta ogrezlog u nasilje i poroke. No, kako niz događaja odmiče znatiželjni čitalac je sve sigurniji da pred sobom ima modernu verziju putovanja kroz Pakao iz koga povratka nema. U tom Paklu boja kože (bela, crna, crvena ili žuta) nije ni od kakvog značaja za moralnost i „ispravno“ ponašanje - zli su zli bez obzira na rasu. Ipak, „indijansko pitanje“ je jedan od glavnih argumenata negativnih kritika serijala: scenariju je oštro zamerano da podstiče politički nekorektne predrasude o „lošim Indijancima“. Ovo napadno „čistunstvo“, međutim, potpuno je neosnovano. Više pažnje zaslužuju primedbe da strip ponavlja oveštale krimi šablone. „Skalpirani“ nesporno koriste žanrovsku ikonografiju ali to nikako ne rade rutinski. Aronova pripovedačko-scenaristička veština na zavidnom je nivou. Radnja naizmenično „skače“ iz sadašnjosti u prošlost i ovo kretanje napred-nazad otkriva i razrešava mnoge tajne ali daje i uporedni uvid u razvoj ličnosti što je, pak, jedno od težišta priče - propast mladalačkih ideja i zanosa - koje samo potcrtava bezizlaznost iz okruženja i situacija u kojima junaci opstaju.
Prljavi grafizam R. M. Gere briljantna je i organska vizuelizacija priče. Bravurozne kjaroskuro slike Gera montira u vratolomno brze table koje ostavljaju bez daha. Gustina detalja i bizarnost rakursa ne dozvoljavaju da se preko slika „olako“ pređe. Čitava površina stranice (bez margina) poprište je vrhunskog crtačkog umeća. Slike urasle jedna u drugu grade monolitne celine guste atmosfere i vanredne likovnosti. Gera je u „Skalpiranima“ na vrhuncu svog impozantnog i višestruko dokazanog likovnog umeća ovog puta obogaćenog i sjajnim, sugestivnim kolorisanjem. Gostujući crtači, Džon Pol Leon i Davide Furno, ma koliko da su vešti jednostavno nisu dorasli Gerinom majstorstvu.
Zaključimo da su „Skalpirani“ izuzetan strip serijal robusne snage i duboke tragedije, u kome kipte „krv, znoj i suze“, i kao takav ne ostavlja čitaoce ravnodušnima niti dozvoljava da bude brzo zaboravljen.
(„Dnevnik“, 2019.)

Miki Šepard je literarni entitet koji je stvorio Đorđe Pisarev (1957) jedan od najzapaženijih prozaista srednje generacije, istrajni sledbenik postmodernističkog literarnog svetonazora koji istražuje i iskušava kanone književnosti pa, između ostalih,  problematizuje i pitanja autorstva.
Biografije Šeparda i Pisareva u mnogim se elementima prepliću (počev od iste godine rođenja) na šta Pisarev nadovezuje opšta mesta: Šepardova životna priča je tipična za američke pisce (strudirao je pomorsko pravo i biologiju, bavio se raznovrsnim zanimanjima – trgovački putnik, berač pamuka, matroz, konobar, novinar a zatim i urednik – predavao kreativno pisanje na fakultetima, pisao lake psihološke brošure s temom usamljenosti ili ljubavi, učestvovao u književnim kolonijama, organizovao sajmove. Ipak, Šepardov život nije dovoljno poznat publici a njegov nestanak u jednoj TV emisiji obavijen je tajnom (tako dragom postmodernizmu, setimo se fame o Pinčonu).
Šepardovi romani (navodno) parafraziraju mitove o američkom Divljem zapadu, političke, socijalne i proleterske romane koji su u SAD bili popularni  tridesetih i četrdesetih godina XX veka.
Nastavljajući da gradi opsenu o fatalnom i fantomskom piscu Pisarev piše da je Šepard cenjen kod kritike što potvrđuju prikazi/recenzije Nortopa Fraja, Džonatana Kalera, Ihaba Hasana, Džima Volasa Houksa… Od brojnih Šepardovih knjiga domaćoj publici su poznate samo Strašne priče i Istinite priče o duhovima koje je (naravno) preveo Đorđe Pisarev. Na žalost još se čeka na prevod knjige eseja-kritika Uz obalu (koja je Šeparda uvela u prvu garnituru kritičara Srednje Amerike a potom i na bestseler-liste kada je otkriveno da se dobar deo tekstova odnosi na nepostojeće knjige – koje će kasnije Šepard početi da ispisuje); isto se tako čeka i na prevod krucijalnog dela (zbirke priča-romana) Devet malih delova.
Stanicu za lov na kitove u čijem podnaslovu stoji „Izabrana dela“ preveo je i priredio (opet naravno) Pisarev dok je sjajne ilustracije nacrtala Nastasja Pisarev. Kako i priliči ambiciozno i seriozno sačinjenom delu, Stanica… sadrži kritičke osvrte na Šeparda odnosno „Hrestomatija“ koja čine citati dela pisaca različitih epoha koji su Šepardu bili uzor i inspiracija; iza naslova „Iz stručne literature“ nalaze se citati iz naučnih dela koja analiziraju fenomene koji se pominju u Šepardovim pričama (spiritizam, duhovi, fantomi, parapsihologija). Između ove „sekundarne literature“ smeštene su izabrane proze iz knjiga Istinite priče o duhovima odnosno Strašne priče u kojima su, nominalno, opisane obznane „onostranog“ i „natprirodnog“ koje prkose razumu buržuja i malograđanima viktorijanskog „profila“ (mada ima i izuzetaka kakav je jedan Viking); pomenuti „subjekti“ u svojim se rasuđivanjima i ponašanju rukovode principima kauzalnosti i istih se nikako ili vrlo nevoljno odriču. Ali, „onostrano“ nije na „razumskoj“ strani stvarnosti pa tvrdoglavo-uporno podriva tekovine kapitalizmom formatiranog modernog (čitaj racionalnog) čoveka i inicijalno izaziva duboku (egzistencijalnu, mentalnu) jezu i zebnju junaka (a i čitalaca).
Druga polovina knjige donosi novele „Kao uspavane princeze opkoljene trnjem od leda“ i „Stanica za lov na kitove“. Kako (prevodilac) Pisarev kaže u „Napomeni prevodioca“„Kao uspavane princeze…“ izaziva „naprasno pomeranje stvarnosti, grčenje dijafragme i ‘tera na primalni krik’“ dok je od kritike tretirana kao ‘treš’ jer suviše naginje naučnoj fantastici. Stanica…“ je smatrana nedovršenim i previše literarnim amalgamom Avantura Artura Gordona Pima i Srca tame. Oba dela vezuje početno citiranje dela Konrada Ajkena Gospodin Arkularis koje nije prigodno već esencijalno jer obe celine korespondiraju sa njim tako što preuzimaju određene motive, razrađuju ih i produbljuju. Začudno je kod „… princeza…“ vezano za atmosferu zebnje, jeze i telesne ugroženosti dok je „Stanica…“ paradoksalno vedrijeg tona, sred postapokaliptičkog miljea i, na drugoj strani, raskošne prirode koja živi po svojim (večno prilagodljivim) zakonima. U obe proze važan „junak“ je brod koji plovi morima i rekama i, u „… princezama…“, krije titanske, mračne tajne dok je u „Stanici…“ (ne)pouzdani dom šarolikom društvu nevoljnika.
Šepard (odnosno njegov „alter ego“ Pisarev) ne zazire od žanrovskog iskustva već se predstavlja kao pisac koji suvereno vlada žanrovskim matricama-obrascima (preuzetim iz gotskih, horor i naučnofantastičnih dela ali i ruske „harmsovske“ škole), spretno se poigrava njima, meša ih i nadograđuje stvarajući prozu koja pleni uverljivom sugestivnošću i lepršavošću ali, isto tako, i metatekstualnim konotacijama. Ovakav stav prema žanru nedvosmislena je subverzivna provokacija akademističkim običajima i manirima (lepog literarnog ponašanja, čitaj nemešanja sa tzv. paraliteraturom). No, kao što Šepard/Pisarev insistira na mistifikaciji autorstva i umetničkog dela (u ovom slučaju famoznih knjiga Uz obalu i Devet malih delova) tako insistira i na „agresivnom“ eklekticizmu. Stilske vežbe iz gotskog manirizma razgaljujuće su i, istovremeno, otvaraju pitanja (ne)postojanja-(ne)funkcionisanja efekata jeze i strave u (karikiranim) obrascima i šemama. Jer, mogu li se doživljavati takve senzacije ukoliko čitalac, poučen prethodnim iskustvima, već zna (ili barem sluti) rasplet odnosno finalni (fatalni) ton priče? Par stranica kasnije (u „In vitam aeternam“ gde proza prelazi u poeziju), Šepard/Pisarev razgrađuje-razbija tkivo priče i iskušava efekte fragmentalnosti te (ne)ostvarenje-(ne)funkcionisanje začudnog u takvom, „krnjem“ izvođenju.
Završne proze („Kao uspavane princeze…“ i „Stanica za lov…“) svojevrsne su varijacije na nekolike teme (od avanturističko-kolonijalne do teskobno postapokaliptičke) i, uz rafinirano pripovedanje, plene odmakom od, za horor i naučnu fantastiku, prepoznatljivih šema uzrok-posledica (bez prokazanog „besciljnog“ meandriranja i stilističkih „izleta“). Poznavanje Ajkenovog Gospodina Arkularis obogatiće, pak, čitanje-percepciju ovih priča dubljim slojem asocijacija; no, i „neupućeni“ čitalac (ipak) neće biti uskraćen za intrigu i njeno (ne)očekivano razrešenje.
Konačno, Stanica za lov na kitove otvara i pitanje same prirode romana jer se, uprkos raznorodnosti i razuđenosti, može iščitavati kao funkcionalna celina (samoodređena kao „izabrana dela“) koja ima unutrašnju (romanesknu) koheziju povezanu konstantnim naporom da se tajne (stvaranja i pripovedanja) postavljaju, prepoznaju i razrešavaju u nizu zadatih situacija-varijacija a sve to na radost čitalaca voljnih da aktivno promišljaju tekstove i otkrivaju ultimativno, neponovljivo zadovoljstvo u umetnički uverljivom tekstu.



Istrajno nastavljajući objavljivanje strip serijala „Džeremaja“ scenariste i crtača Hermana Ipena (1938) - u tvrdom povezu, punom koloru i vrhunskoj štampi - agilna „Čarobna knjiga“ upravo je stripoljubcima ponudila deveti tom koji, kao i prethodni, sadrži tri epizode: epizodu 25 - „A ako jednog dana zemlja...“ (originalno objavljena 2004), 26 - „Luka u senci“ (2005) i 27 - „Elzi i ulica“ (2007). Nakon gotovo tri decenije od započinjanja serijala (prva epizoda se pojavila 1979) Herman, koji je kompletni autor „Džeremaje“, i dalje prati avanture dvojca Džeremaja i Kurdi koji krstari širom Amerike razorene međurasnim sukobom koji je uništio centralnu državu i otvorio veliku arenu opstanka ili propasti. Civilizacija ustupa mesto nasilju, pljačkama i ubistvima mada manje zajednice uspevaju da se organizuju i uspostave institucije koje obične ljude brane od kriminalaca odnosno osiguravaju, kako se to političko korektno formuliše, zadovoljavanje osnovnih životnih potreba - naravno za određenu (visoku) cenu uz sve „prateće“ karakteristike (korupciju i zloupotrebu vlasti). Isprva svet liči na novu verziju Divljeg zapada ali se situacija postepeno menja u korist obnove tehnologija i tržišne ekonomije. Sledeći taj trend Džer i Kurdi će promeniti „prevozna sredstva“ i jahanje konja i mazge zameniti jahanjem motora - što ume da ubrza putovanja ali i da ih poprilično oteža posebno kad ponestane „čorbe“ kojom „poje“ motore.
            Upravo će nestašica benzina naterati dvojac da, u epizodi „A ako jednog dana zemlja...“, nađu angažman kao obezbeđenje transportu čiji učesnici ne ulivaju poverenje jer očigledno kriju bizarne tajne. Usto ni predeo kroz koji voze nije ni malo pitom a, konačno, Džera i Kurdija prati i osvete željan nevaljalac koja nisu eliminisali par epizoda ranije. Tenzije između putnika dovešće do otvorenog obračuna među golim stenama pod okriljem magle...
            Pejzaž umnogome određuje ton i sledeće epizode „Luka u senci“: osim par početnih prizora na osunčanoj morskoj obali i poslednje table na kojoj Džer i Kurdi odlaze, čitava se priče odvija u lici prekrivenoj oblacima i maglom što je savršena pozadina za mračna dešavanja u rigidnoj zajednici verskih fanatika koju će uništiti upravo oni koji treba da je preuzmu i dalje razvijaju - dakle deca pokornih vernika. Kako će izgledati to novo društvo posle međugeneracijskog rata (u kome mnogi stradaju) znatiželjni čitaoci neće saznati jer naši junaci odlaze dalje; u stvari se vraćaju u gradić Longton gde živi Džeremajina tetka Marta (koja se povremeno pojavljuje još od prve epizode) i kojoj Džer ima nameru da poveri na čuvanje Milovu, mladu devojku-otpadnicu iz verske zajednice. Plan, ipak, nije ostvariv jer je tetka Marta postala džangrizava, večito nezadovoljna starica. Situaciju komplikuje pojava Elze, ambiciozne devojke koja je, pošto su je izbacili iz lokalne bande, spremna da zarad svojih planova o bekstvu opljačka lokalnog političara, zavede Kurdija i „obrlati“ Milovu.
            „Džeremaja“ se od svojih početaka izdvojio iz tekuća strip produkcije nekolikim specifičnostima: pomešao je naučnu fantastiku i vestern, dozvolio je junacima da odrastaju, sazrevaju i stare, nije insistirao na redovnim pobedama glavnih junaka; uz sve rečeno ide i izuzetan crtež i fantastičan osećaj za montažu tabli. Od 19. epizode Herman je novotarijama dopunio način crtanja (pored uobičajenih crteža koji se naknadno kolorišu, pojedine epizode su rađene kao akvareli, svaki kvadrat je mali akvarel sa minimumom crtačkih linija) te promenio paletu boja (intenzivan kolor za koji je bio zaslužan Frejmond i kojim dominiraju čiste boje sada je zamenjen tamnijim i upadljivo „izbledelim“ tonovima) što sveukupno stvara utisak „teže“ atmosfere. No, čini se da ove promene nisu kozmetičke odnosno „egzercirne“ (kao dokaz Hermanovih likovnih veština). Naime, pažljivi pratilac serijala lako će zapaziti da se Džer i Kurdi neretko nalaze u situacijama koje liče na neke iz njihove prošlosti (bizarne grupe, verske sekte, zajednice u kojima su vlast i kriminal spojeni). Ali, u ovom „drugom krugu“ poznatih tema junaci su stariji i ozbiljniji pa je i sagledavanje ljudskih interakcija dublje i sadržajnije. Otuda i izostanak katarzičnih, „lakih“ razrešenja problema odnosno, čak, izostanak „konačnih odgovora“ što sugeriše da iz sveta haosa i bede nema izlaza.
            Rečju, Hermanov „Džeremaja“ je strip koji se ne „troši“ u ispraznom recikliranju ranijih epizoda već, naprotiv, produbljuje vizure i ustrajno pomera kvalitativne granice samog serijala ali i celokupnog korpusa naučnofantastičnog stripa.
            („Dnevnik“, 2019.)

top