Strip album jednostavno ali, kako se to vrlo brzo ispostavlja, i efektno nazvan „Devedesete“ vraća čitaoce sa malo dužim pamćenjem u (ne)slavna vremena na ovim prostorima, u period krvavog raspada dotadašnje socijalističke zajednice, ratova koji (ni)su vođeni, sankcija i izolacije od ostatka „civilizovanog“ sveta. To je trenutak sloma svih dotadašnjih sistema vrednosti, traganja i (ne)snalaženja u novonastalom haosu, bujanja svakovrsnih ideja i pokreta, (navodno) konstruktivnih ili destruktivnih, nazadno-reakcionarnih ili (kvazi) naprednih. Između uzdizanja nepojamnih talasa propadanja, paradoskalno, ipak su se podizali i talasi(ći) novog. Jedan od takvih noviteta je i alternativni, andergraund ili autorski strip koji su na svojim ramenima poneli i do danas doneli brojni autori. U početku težišta ovog neformalnog strip pokreta bili su A. Zograf u Pančevu i nekolicina autora okupljenih oko vršačkog magazina „Patagonija“, među kojima su najagilniji bili (i najduže ostali na sceni) Wostok i Grabowski. Našavši se na brisanom prostoru, bez obaveze da se obaziru na tradiciju i okruženje, mladi strip autori tragali su za sopstvenim glasom i sopstvenom linijom, za vizurama iz kojih će sagledavati svakovrsne teme ali i same granice strip medija. Ovakva je sloboda rezultirala, iz današnje pozicije gledano, bezmalo neverovatnim brojem raznorodnih priča/stripova, koji ni malo ne liče na prethodne. Nepresušna energija eksperimentisanja, želja za iskušavanjem sopstvenih snaga, talenta i domišljatosti, neobaveznost prema bilo kakvoj javnosti ili autoritetu urednika (jer su radovi najčešće objavljivani u samizdat fanzinima, bez ikakvih očekivanja zarade), pokazali su se kao prava kombinacija za nastajanje vrednih stripova; čak se i u radovima koji deluju nedovršeno/neuspešno oseća dah radosti stvaranja i „osvajanja slobode“. Naravno, pre ili kasnije, nekoliki su autori zastali i odustali od daljeg kreativnog rada, priklanjali se „tradicionalnijim“ strip formama ili potpuno nestajali iz stripa.
            „Devedesete“ na 150 strana donose deo onoga što je tada mladi tandem Wostok/Grabowski napisao/nacrtao u par godina intenzivne saradnje. Znatiželjne čitaoce ovog albuma svakako će, ponajpre, intrigirati stepen pozitivne destrukcije ustaljenih šablona u stripovima. Čini se da autorima ništa nije sveto, ni jedna velika ideja ili tradicija. Oni nemaju milosti prema bajkama i alegorijskim pričama, baš kao što ne prezaju od karikiranja žanrovskih modela; ništa u ovim stripovima ne može se i ne sme podrazumevati ili olako shvatati. Početak serijala o devojčici Popošak i psu Cveće jednako je (neočekivano) brutalan (sahrana majke) koliko je nastavak, u stvari uvod u apsurdistički koloplet lišen standardnih linija uzrok-posledica. Sličnu destrukciju nose i dva nastavka vragolija derana Woo i Grr; to svakako nije klasični dečiji strip iako su mu deca junaci već strip za decu nekog novog, iščašenog vremena i sveta. Ta specifična uvrnuta osećajnost, koja ima drugačije vrednosti (ili ih uopšte nema, mada je i nepostojanje reda vrednosti - vrednost), nastavlja da se otkriva u ostalim segmentima albuma, u različitim niovima stilizacije: one za korak-dva izmeštene od realističnog („Donjeprčilovački masakr testerom!“, „Priča o Jockuru“, „Idemo dalje“, „Biti ili ne biti“, „Snajper“, „Srećna nova deco“), sledeće koje se odmiču još dalje („Billy, borac za pravdu“, storije o Aaronu) sve do potpunog odmaka u metafiziku („The Leader of Man“, „Loneliness“, „Godliness“ - koje su, uz „Om“ i „Oh, love!“, „Haiku“ - radikalni eksperimenti sa čistom vizuelnom naracijom, bez opterećenja rečima). U tom kolopletu bizarnog i oneobičenog, otkriva se jedna zanimljivost - iako žive i stvaraju u doba rata, hiperinflacije, propasti države i (do)tadašnjeg načina života, autori se direktno uopšte ne bave svojim okruženjem, ništa od buke i besa sa ulica i frontova ne dolazi na njihove table. Ali, sve doživljeno prelama se u njima i izlazi u obliku rušilačkih priča koje nemaju milosti prema tradiciji (jer se ova urušila sama od sebe), koje se ne osećaju obavezne prema tzv dobrom ukusu, hipokriziji morala i didaktike. Jer, čemu sve te fame o Velikim Istinama kad je svet, navodno na njima temeljen, neslavno pao u prašinu? No, ovakvo tumačenje i doživljaj imaće jedino savremenici Wostoka i Grabowskog; sledeće generacije biće oslobođene istorijskog nanosa i u potpunosti zavedene strip igrarijama umetnika. „Devedesete“ su, dakle, bezuslovno osuđene da, stigavši iz Prošlosti, žive u Sadašnjosti i dolazećoj Budućnosti.
           
(„Kvartal“ br 20/21, 2013)

U svetovima savremene domaće strip umetnosti koji su, na prvi pogled, poprilično šaroliki (mada se, dubljim analizama mogu prepoznati nekolike karakteristike zajedničke kod većeg broja autora), nimalo nije lako biti drugačiji, odnosno dostići tačku u kojoj se poetika nekog autora odmah prepoznaje. Đorđe Milović već godinama zauzima upravo mesto rezervisano za autora osobene odnosno suptilne poetike. Ukoliko bismo pokušali da definišemo elemente koji određuju Milovićevo stvaralaštvo nećemo imati lak zadatak; isprva bi se moglo reći da se on razlikuje kako po svojim pričama tako i po crtačkoj tehnici odnosno po zaista nesvakidašnjem spoju ovih segmenata. Naravno, takav odgovor samo izaziva nova pitanja jer nije previše određen. Možda bi bilo preciznije reći da Milovića, odnosno njegove radove, određuje atmosfera duboke, sveobuhvatne melanholije proizašle iz samorefleksija junaka koji su, svaki na svoj način, izmešteni iz uobičajenih životnih tokova (bez obzira u koju epohu i na koje geografske koordinate priča bila nominalno smeštena). Opšti ton priča diktira i grafizam, očiglednu, mada varljivu, nesigurnost linija, figura i objekata odnosno pejzaža na slikama. Dijalog slike i reči okvirne priče tanan je i interaktivan.
            Sve navedeno vidljivo je u albumu provokativnog naslova „Drugim očima“. Milović u njemu iscrtava 16 strip priča koje kao predložak imaju kratku prozu nekoliko autora od kojih su najzastupljeniji Pirandelo pa Borhes i Virdžinija Vulf, a sa po jednom pričom, A. Grin, Ž. Tardi, Bucati, M. Marčetić i M. Selimović. Naravno, kako to i sam autor kazuje u svojoj uvodnoj reči, kontakt literature i stripa otvara brojna pitanja u rasponu od prevazilaženja nivoa ilustrovanja priče do prevođenja jednog medija u drugi, uz rizik da se u toj transakciji mnogo više izgubi nego dobije. Iako je strip jednim segmentom vezan za tekstualnu naraciju, literarne pripovedačke strategije ne mogu se mehaničko-rutinski preslikavati u strip jer je njegova vizuelna strana previše moćna/sugestivna i konstantno se otrže okvirima reči/rečenica. S druge strane, slika ne može uspešno da prati refleksivne literarne pasuse. Otuda se poduhvat stripovanja neke priče prevashodno svodi na osećaj autora kako za originalni tekst tako i strip, odnosno na osećaj njihove ravnoteže koja ponekad ide na uštrb bogatstva teksta a ponekad na uštrb gubljenja vizuelne dinamike. Konačno (ili tačnije najpre) je potrebno da strip autor svoju crtačku tehniku prilagodi/saobrazi literarnom predlošku. Milović se samim odabirom priča opredelio za određeni ton koji dominira (koliko god da su priče nominalno različite) a on proizilazi iz nesposobnosti, nesigurnosti ili nemogućnosti junaka da dosegnu svakodnevnu rutinu okoline u kojoj egzistiraju. Njihova izdvojenost i izopštenost različitog je porekla (ili nikada nisu ušli u kolotečinu ili su iz nje ispali, odnosno nikada joj u potpunosti nisu pripadali mada su pokušavali da ispoštuju obrasce ponašanja) ali su rezultati bezmalo identični i fatalani. Samo kazivanje/pripovedanje najčešće je na nivoima unutrašnjeg dijaloga protagoniste, kojim se pokušavaju „svoditi računi“ življenja, što diktira određenu statičnost i posrednost; ponekad su, međutim, dešavanja burnija („Povratak paklu“, „Izvesne obaveze“, „Dašak“) ali je ta dinamika samo potvrda odvajanja, iskoraka/ispada iz rutine trivijalnosti. Ovakva postavka donosi manjak dijaloga odnosno reči koje su izgovorene; mnogo je više teksta koji prati misli junaka. Sveukupna postavka tražila je od Milovića ne samo da odabere ključne misli i dileme odnosno rečenice već i da ih ne samo proprati već i nadogradi slikama. I upravo na tom polju ogleda se njegovo majstorstvo. Treperavim, drhtavim, kolebljivim linijama on iscrtava grube konture tela i lica odnosno enterijera i eksterijera; slike deluju kao skice, manje ili više dorađene ali ipak nedovršene. Pero uvek zastaje na korak ili dva od preciznog, realističkog crteža. Strip odaje utisak bloka sa skicama na osnovu kojih će se uraditi crtački doterane table. Iz tih „skica“ očito je da crtač vlada zanatom i tehnikama, da je sposoban da linijom izvede sve što poželi. No, on nema nameru da pređe tu poslednju stepenicu do zaokružene slike jer bi time izgubio efekat oneobičenosti, odrekao bi se deformacija koje nose mnogo više značenja nego „normalnost“. Njegovi junaci, u krajnjem, nikada nisu dosegli običnost, nisu postali bezlično svakodnevni upravo zbog svojih mana/dilema/hendikepa/naivnosti te bi im ulickane slike bile neprimrene. Za njih svet nije doteran i dovršen, nije u potpunosti ispunjen jer ga oni kao takvog ne vide, niti ga kao zaokruženog doživljavaju.
            Milović je promišljenim odabirom priča i njihovim nadahnutim transponovanjem u medij stripa uspeo da stvori amalgam koji je jedinstven, samosvojan, nadmoćno ubedljiv, elegantan u estetici izvitoperenog i nedovršenog. Album „Drugim očima“ majstorsko je delo vrsnog umetnika koje zaslužuje divljenje, poštovanje i uvažavanje.

("Kvartal" br 20/21, 2013)

 



Iako su u svetu klubovi ljubitelja naučne fantastike sasvim normalan oblik okupljanja zaljubljenika u ovaj vid umetnosti, kod nas su ovakva društva vrlo retka. Zbog toga je godišnjiva rada Kluba ljubitelja naučne fantastike „Faros“ iz Bele Crkve događaj vredan pažnje. Klub je osnovan 11.08.1996.g. i okuplja 30-tak članova različitih zanimanja i godina starosti. Sastanci kluba su sedmični i na njima se razgovara o novim SF izdanjima i prikazuju SF filmovi. Na otvorenim tribinama Kluba gosti su bili Zoran Pešić Sigma i Goran Stanković, književnici iz Niša i organizatori niškog SF kluba „Lira“ (Pešić je rođen u Beloj Crkvi). Gosti su govorili o osnovnim odrednicama žanra, dešavanjima u svetu i kod nas odnosno o svom radu.
            Značajna aktivnost kluba je izdavanje Časopisa za naučnu fantastiku „Faros“. Do sada su se pojavila tri broja koji sadrže intervjue sa gostima Kluba, prikaze aktuelnih knjiga, filmova i kompjuterskih igara, članke o značajnim SF piscima. Časopis objavljuje priče mladih autora dajući im tako mogućnost da se oglase u javnosti i šansu da stasaju u nove nade domaće SF književnosti. „Faros“ je raspisao i stalni konkurs za sve vrste radova na SF teme (priča, esej, strip...).
            Svi zainteresovani za druženje sa SF istomišljenicima mogu se javiti na adresu Kluba – Faros, ul. 1. oktobra 24, Bela Crkva.
(1997)

KAD JE ŽUTO SAZRELO ili BABA MARA I SEMAFOR


U rano prepodne deda Joca stavlja šešir i krene niz ulicu. Ne ide mu se ali mora do apoteke da kupi nedeljno sledovanje lekova za babu i njega. Ima već par godina kako svako jutro, u podne i uveče piju po šaku lekova. Te šarene tablete im dođu kao dodatak jelu. Da nije njih ko zna da li bi i ovolike godine napunili. A, opet, ni sa lekovi nije im uvek dobro. Vreme nose svoje i tu nema pomoći. Sem ilovače - daleko bila - ta leči sve. Ide on tako pa se, malo-malo, opipava po džepovima pantalona da proveri da li je novčanik, sa parama i spiskom tableta, na mestu, i ključ od kapije, i najlon kesa. U apoteci daju neke male i tanke kesice koje se čas posla iscepaju, pa valja poneti dobru najlonku da se nešto ne izgubi usput. Dok tako prebira po glavi šta mu treba učiniti, deda Jocu trgne glas: „Zdravo Joco, kud si tako navro?“
            Pogleda, kad ono na klupi pod bagremom kome lišće polako vene, sedi njegov drugar Joži Urban.
„E... Zdravo. Idem do apoteke za lekove. A ti, kako si, šta radiš?“
            „Izašo sam napolje da se nadišem svežeg lufta. Sve nešto dahćem ko šarov. Jeste da nije više onako toplo ko letoske al, i opet, ne prija mi ova promena – čas oblačno, čas sija sunce. Prosto ne znaš kako da se obučeš, čas mi ladno čas se oznojim. Ma, nikome ovo ne prija. A jesen nam stigla, skratio se dan, noći sveže, ujutro padne rosa. Lišće na lipi svenulo i užutilo se. Kaže mi Sreta da je bio u ataru. Kukuruz tek što nije stigo za branje. Kako je ono od vreline bio podgoreo nije se oporavio, kiše su mu kasno stigle. Zrno ostalo poluprazno, nije imalo čime da se nalije. Nije mu vreme baš bilo udešeno.“
            „Vreme tera svoje. Tu niko ne može ništa. A kad pogledaš, pitanje je kako je paoru bolje. Ako je žetva solidna cena padne toliko da ne možeš da se pokriješ a kamoli da zaradiš – vidiš šta nam rade otkupljivači za suncokret... Opet, ako žetva omane, cena je skuplja al dobiješ manje roda i opet si na gubitku... Kako god okreneš, paoru je kratko i tesno skrojeno. Eto... Nego, odoh ja sad da stignem i vratim se što pre.“
            „Ajde, ajde, samo pazi kad semafora pored škole. Juče baba Mara tamo oko podne zamalo da nadrlja.“
            „Što? Da je nije neki auto udario?“
            „Ma skoro da je bilo još gore. Pričala nam sinoćke, kad smo sedeli ispred kuća. Kaže stigla do prelaza, gleda, nigde auta, onaj crveni čovečuljak semaforski počeo da žmiga pa, ko veli, da pobegne sa sunca, pređe preko. Kad tamo iza jednog parkiranog auta izađe policajac. Zaustavi je, kaže da je prešla na crveno i da mora da plati kaznu. Baba Mara se načisto prepala. ’Nije, dete, bilo tako’ kaže, ’pa nema nijednog auta na putu, gde da čekam na suncu, ja sam stara’. Onda dođe i drugi policajac, mršti se nešto. ’Nemojte deco, mala mi penzija, odakle da platim kaznu’, kuka ona. ’Nikoga okolo nije bilo, ne bi ja smela da pređem da je išo neki auto, a toplo je, ne smem ja dugo na suncu, mogu da padnem u nesvest, imam visok pritisak’. Zgledaju se policajci pa će prvi ’Dobro, ovaj put ćemo da vas pustimo al nemojte da žurite na prelazu, sačekajte da bude zeleno’. ’Pa bilo je zeleno’, kaže baba Mara malo osokoljena. ’Neće biti’. ’Dobro, bilo je žuto“, tvrdi baba a zaboravila da za pešake ima samo crveno i zeleno. ’Neće ni to biti majko, bilo je zrelije, mnogo zrelije’, smeje se policajac a baba Mara ti uteče koliko su je noge nosile. Tako ti je kad se vadiš i lažeš  - a ne umeš.“
(2013)

PERONSKA KARTA ili POŠTO JE SAT VREMENA?


Dvojica urednih, sredovečnih muškaraca sede u jutarnjem autobusu za metropolu i, gledajući kroz prozor prve jesenje magle, pričaju.
            „Ne možeš da pogodiš šta mi se juče desilo. Znaš da mi je kratko vreme od izlaska iz firme do polaska busa. Ni sam ne znam koliko puta mi je bus pobegao ispred nosa. E, ali ono što sam juče doživeo nikad pre nisam. Krenem kombijem što polazi ispred fabrike ali, ko za inat, sve semafore je morao da „overi“ i kad sam stigao ispred autobuske stanice a ono moj bus ulazi na peron. Ja, šta ću, navrat-nanos istrčim iz kombija pa trk za busom, pored dignute rampe pa posred puta. Ako ovaj ne uhvatim sledeći bus za kuću imam za sat vremena. A napolju zapara, zapeklo sunce ispod oblaka. Jedva dotrčim do peron, zaduvam se, nisam više ni u godinama ni u formi. Moj bus se već parkirao i otvara vrata. Kad, neko viče iza mene „Gospodine, gospodine“ i evo ti momka u crnoj majici na kojoj piše Obezbeđenje. „Niste kupili peronsku kartu“, kaže momak. „Nisam, nemam vremena, bus mi je stigao“, kažem. „Morate da kupite peronsku na šalteru.“ „Znam ali pobeći će mi bus a sledeći imam tek za sat vremena“. „Trebali ste da dođete ranije na stanicu.“ „Dolazim s posla, danas nisam mogao da stignem pre, tako se desilo. Znam da mora da se kupi peronska i kupujem svakog dana ali danas, eto...“ „Ali morate da kupite peronsku kartu.“ „Pogledaj, imam povratnu kartu, peronska košta 15 dinara, evo ti 20 dinara, kupi je ti i poništi, molim te, da mi ne ode bus.“ „Ne, vi morate da kupite kartu. Ne mogu ja da kupim. Kamera vas je snimila. Ako vas pustim izgubiću posao. Morate da kupite peronsku kartu“. „Jel ti misliš, da ja hoću da se švercujem ili šta? Misliš da mi je posle 8 sati posla milo da trčim po vrućini. Zašto nećeš da ti kupiš peronsku mesto mene? Pobeći će mi bus.“ A iz busa, na metar od nas, izlaze putnici a novi čekaju da uđu, vidi to i momak. „Morate da kupite peronsku.“ Gledam ga, može sin da mi bude, šta da radim, da se svađam ili pravim lud... možda me gurne ili udari nečim, otkud znam kakva su mu naređenja. „Vi idite da kupite peronsku a ja ću da ga zaustavim da ne izađe iz stanice“, kaže momak. Potrčim niz peron pa u stanicu a tamo, naravno, radi samo jedan šalter i već neko kupuje kartu. Konačno dam tih 15 dinara i dobijem plavi papirić i, minut kasnije, istrčim napolje imam šta da vidim – bus izlazi sa stanice. Niko ga nije zastavio.“
            „I, šta je bilo, stigao si bus?“
            „Otkud. Probao sam ali je izašao na put i otišao.“
            „I? Jesi se vratio da im skrešeš?“
            „Ne. Bacio sam onu bednu peronsku kartu i peške krenuo do bus stajališta skroz na izlazu iz grada. Smučilo mi se. Sam sebi sam bio i jadan i bedan. Da me neko tretira kao švercera, muljaru i lopova - sve za 15 dinara. I da neće da razume da mi je potrebna pomoć. Ako moj sat nekome vredi 15 dinara onda ni ja ne vredim više. A još manje vredi taj klinac kome ceo posao zavisi od 15 dinara i koji je uplašen da će ga otpustiti zbog te siće. Bedno je to. A onaj koji je izdao nalog da ni za koga nema razumevanja – taj sedi u nekoj klimatizovanoj kancelariji, kola ga dovoze i odvoze, sav je važan i cenjen. Ispali smo mi sitne duše, ne bi se setili da pomognemo nekome, onako ljudski, bez da nas na to pozivaju sa televizije. Napujdali su nas jedna na druge, da se merkamo ispod oka, s nepoverenjem i zlobom. Sve se gleda kroz taj prokleti nikakvi dinar, za njega smo dušu prodali a opet ga većina nema niti će da ga ima. Bogataše, političare i njihove bulumente ne računam – oni se sa nama običnom boranijom ne mešaju niti za nas mare. Problem je ono što se nekad zvalo normalan svet a koji odavno nije ni normalan ni svet. I zato nam je gore nego što bi bilo da smo ostali ljudi. Ali to niko neće da vidi i uradi nešto.“

(2013)
„Naravno, ovo je subjektivan izbor. Kao i svaki drugi, uostalom“, kaže Nikolaidis na početku predgovora svoje knjige koju će odrediti kao „Izbor savremene crnogorske Poezije Razlike“. Dalja objašnjenja podsetiće čitaoca na brojne manifeste avangardnih pesničkih pokreta, što će reći slede definisanja zatečenog stanja u književnom životu i najava promena, novih pravaca koje „prevratnici“ otkrivaju. A ono što su mladi i buntovni zatekli u crnogorskoj „savremenoj“ poeziji jeste zabran visokih zidova iza kojih kunja epsko-ruralni diskurs, zastarela modernistička shvatanja, ekspresivnost izraza i mit o ukletom umetniku. Osnovna fama ovog samodovoljnog i somoljubivog sveta jeste da je „već sve napisano“. Ušančeni u svojim uverenjima „ozbiljni“ crnogorski pesnici ne pokazuju volju da primete a kamoli prihvate novine u liku postmodernističkih vizija literatura. Vladajući je konsenzus o „estetskoj hibernaciji“ u kojoj će se prespavati promene a kad one minu nastaviće se po starom.
            Ipak, promene koje znače prevrednovanje (i provetravanje) literarne scene zapljusnule su 1980-tih crnogorski poetski milje. Prvi talas postmoderne kulminiraće izborom iz novih pesničkih strujanja, pod naslovom „Kvarenje omladine“ koji je uradio Želidrag Nikčević. Ali, Nikčevićev kritičarski filter propustio je znatne količine epskog, konstatuje Nikolaidis koji se ne libi da upotrebi i oštrije izraze kakvi su npr. „šačica književnih nekrofila“. Ovaj izbor, kao oličenje drugog talasa postmodernizma, očišćen je od svih nanosa starog, zahvaljujući idenztitetu koji je postmoderna stekla kako na planu teorijskog usvajanja i izgradnje kritičarskih merila tako i pojavi nekoliko relevantnih književnih dela novog usmerenja. „Poezija razlike“, dakle, nudi sliku nove poezije, novog, drugačijeg interesovanja i senzibiliteta, novih horizonata koji se raskriljuju ili barem naziru i najavljuju svoj dolazak.
            Nikolaidis se odlučio da u izbor uvrsti i nekoliko pesnika starije srednje generacije, kao preteče događaja iz 1980-tih (M. Lombard, S. Vukanović, I. Lakušić; primetimo da je najmanje prostora dato Vukanoviću – jedna pesma! – iako je on, kao aktivan pobornik Signalističkog pokreta, kontinuirano „sprovodio“ subverziju epskog te znao da mu se itekako podsmehne). Od pesnika rođenih 1950-tih zastupljeni su B. Vuković, R. Uljarević, M. Popović; iz generacije 1960-tih M. Popović, Ž. Nikčević, Rakočević, Brković, N. Nikčević; od najmlađih, rođenih 1970-tih objavljeni su stihovi G. Božovića, Goranovića, M. Vukovića, Bećanovića, Damjanovića, Markovića, Milačića i I. Marojevića.
            Umesto važećih modela mitova, matafizike i istorije novi stihovi nude ironiju, cinizam, parodiju, pastiš, pseudo dokumentarnost, nihilizam, ludizam, sofisticirane akrobacije atrizma. Šarenilo poetskih usmerenja otežava iznalaženje zajedničkih karakteristika predstavljenih pesnika (osim one početne – nepristajanja da se slede etablirani putevi „pravih“ poetkskih vrednosti). Primetan je konstantan pokušaj iskoraka iz „velikih“ tema u male događaje, svakodnevicu, otvaranje prema iskustvima savremenih medija (filma, ron’n’rola), u iskrivljenim (humornim, bizarnim) vizurama uz često prisutan odmak od materije osećajnosti i promovisanja subjekta koji je otuđen kako od sveta tako i od sebe. Samosvojnost svakog pesnika dokaz je tragalaštva za novim kvalitetima i izrazima i zalog opstanka i razvoja pesničke umetnosti koju ovaj izbor najavljuje.

(1998)
           

Mora i okeani bili su i ostali divlja granica za čovečanstvo, velika, nedovoljno poznata, izazovna, prelepa i strašna. Dok su se, zahvaljujući ekspedicijama popunjavale i poslednje beline na geografskim kartama kontinenata, široki plavi pokrivač planete Zemlje ostajao je i dalje jednako (ili tek neznatno manje) nepoznat. To beskrajno prostranstvo, kako i priliči, krotili su samo „pravi“ ljudi - neustrašivi, surovi i hrabri - od moreplovaca iz antičkih vremena preko Vikinga do veštih carskih i kraljevskih kapetana i gusara i pirata (ovi potonji prisutni su i dan danas; mada je kod nas uvreženo shvatanje da su pojmovi pirati i gusari sinonimi, preciznosti radi ukažimo na razliku: gusari su bili „privatni preduzetnici“ koji su napadali brodove određenih zemalja po nalogu-ovlašćenju svog poslodavca, najčešće vladara države koja je želela da bude neprikosnoveni vladar morskih puteva, dok su pirati napadali svaki, dakle bilo čiji, brod za koji su verovali da će im doneti plen). U popularnoj kulturi Zapadnog sveta, najinteresantniji „morski vuci“ bili su i ostali Vikinzi i gusari/pirati. I jedni i drugi su heroji bezbrojnih knjiga, stripova i filmova; oko njih su ispleteni moderni mitovi i izgrađena posebna ikonografija prilagođena potrebama „konzumenata“ (a oni su najčešće dečaci i omladinci) i samo delimično (i neobavezno) zasnovana na istorijskim činjenicama. Naravno, i drugi se savremeni-popularni mitovi i ikonografije jedva ili nimalo ne zasnivaju na faktima (na primer oni o Divljem zapadu ali i oni o srednjevekovnim vitezovima) što im uopšte ne smeta da funkcionišu, dopunjuju se i šire. Reklo bi se kako o verodostojnosti ovih tvorevina brinu samo retki znalci i „cepidlake“ dok je konzumentima dovoljan samo privid uverljivosti utemeljen na mutnim predstavama dobijenim iz šturih školskih znanja i sećanjima na ranije pročitana/viđena dela sa sličnom tematikom. Ovakvo stanje stvari, pak, može biti vrlo izazovno za autore koji su skloni da ozbiljno i temeljno porade na opštima mestima pop-mitova i ista razviju i nadograde sopstvenom, samosvojnom idejom. Među takve autore svako spada Tim Pauers (1952), pisac knjiga koje se oslanjaju delom na istorijske činjenice, delom na mitove i ikonografije a delom na njegove dovitljive, neobične i sveže ideje. Potvrda uspešnosti ovog recepta je i roman „Na čudnijim plimama“, originalno objavljen 1987.g. a odskora dostupan domaćim čitaocima u prevodu Sebastiana Adanka i izdanju kuće „Sirius B“ koju vodi Branislav Kuzmić.
            Priča romana započinje prepoznatljivo-tradicionalno: početkom XVIII veka momak iz Evrope putuje brodom u Južnu Ameriku, na brodu upoznaje devojku, sprijateljuje se sa kapetanom a onda brod napadaju gusari pod vođstvom kapetana Dejvisa;  ova vesela družina poslednjih je godina pljačkala španske brodove (što im je obezbedilo ime „bukaniri“) a sada pljačka „sve što im ne nađe na putu“. Posle impulsivne reakcije mladić prisilno postaje član gusarske posade i dobija „umetničko“ ime Džek Šendi. Kako odmiče, priča se sve jasnije odvaja od uobičajenih šablona i ulazi u sasvim nov i neobičan milje. Osnovna postavka čitavog zamešateljstva jeste da je onostrano/metafizičko, oličeno u magijskom, nestalo iz civilizovanog „Starog sveta“ ali da i dalje postoji i funkcioniše u „Novom svetu“ što gusari obilno koriste u svakodnevnom životu, upotrebljavajući vradžbine koje čuvaju njih i njihove brodove od stradanja u boju i olujama, pomažu da im eventualne rane zarastu, da njihovi protivnici zanemoćaju, da žene ih zavole... Osim tih „običnih“ postoje i veće i teže magije odnosno postoje mesta na kojima se od moćnih sila može, pod uslovom da se poštuju rituali, dobiti sve što se zatraži, od oživljavanja voljene osobe do sopstvene reinkarnacije. Ovakvim, moćnim ali i rizičnim izazovima ne mogu da odole svakovrsni mračni učenjaci iz Evrope ali ni kralj svih gusara - Crnobradi. Tako se uobičajena gusarska priča izvrće u potragu za onostranim, za natprirodnim moćima i, konačno, prevazilaženjem kobne smrtnosti. No, egzotično-ezoterijski se zaplet i dalje odvija na pozornici sa prepoznatljivim, odredivim lokacijama Karibskih mora i ostrva, odnosno sa „istinskim“ istorijskim dešavanjima (uključujući tu i prelomni trenutak u kome se okončava gusarsko doba jer u Nju Providens dolazi guverner i donosi opštu amnestiju britanskog kralja za sve koji su spremni da se odreknu gusarenja; dolazak civilizacije, naravno, označava i početak naglog opadanja snage magije). Pisac se u oslikavanju svojevrsnog sudara svetova (novog-starog, civilizovanog-divljeg, racionalnog-magijskog), čvrsto drži materijalne uverljivosti kao što istrajno prati osnovne linije vudu magijskog „svetonazora“, uključujući tu i oživljene mrtvace - zombije. Otuda roman deluje ubedljivo na obema stranama stvarnosti (ovostranoj i onostranoj) i pruža čitaocu priliku da uživa u prizorima pomorskih bitaka, da oseti atmosferu gusarske svakodnevice na moru ili u ostrvskom skrovištu, baš kao što mu otvara dveri mističke, jezive džungle (sa bizarnim stvorenjima) ili otkriva tajne čudnovatog procesa novog rođenja u spoju krvi i morske vode. Tako se „Na čudnijim plimama“ otkrivaju kao nesvakidašnja literarna avantura prepuna jarkih prizora i boja (na sreću čitalaca beskrajno udaljena od ušećerenog filma „Pirati sa Kariba 4“ kome je, navodno, bio literarna podloga), avantura koja u sebi nosi zavodljivost sećanja na detinja oduševljenja i zanose, uživanja u eskapizmu, dobroj akciji i primarnoj jezi koju donosi susret sa (večitim) Nepoznatim, bio on materijalan ili spiritualan.

(2012)

PRVI KORACI PO DRUGOM PUTU – Zimske igrarije Dom omladine Vršac – 24.12.1992.

            Strukturiranje slobodnog vremena mladih je, više-manje, stručan naziv za problem sa kojim se treba da nosi Dom omladine Vršac. Isti je za tu svrhu i stvoren. (Naravno, pronicljivi mogu iz prve da pogode iza „strukturiranje...“ stoji najvažniji društveni proces – socijalizacija novodošlih tj. novorođenih.)
            No, uvek postoje 2 puta kojima se ide: lakši i teži. Onaj prvi kaže: Mladi vole samo laku zabavu i to ćemo im i dati. Onim drugim se ređe ide jer kaže: Tačno je da klinci vole laku zabavu ali samo ako im se jedino to i servira tj. zavoleće oni i ozbiljniju muziku i pozorište i slikarstvo i književnost ako im to predstavimo tako da se od tih velikih reči ne uplaše. Ali, avaj!, trebaće puno rada i strpljenja da se to ostvari a zarada će biti mala. Lakši put je isplativiji.
            Novo rukovodstvo DOVa rešilo je da, ipak, pođe tim drugim putem. Otvorilo je lepezu priredbi i počelo sa Letnjim muzičkim igrarijama, Grožđebalskom gitarijadom, Džez klubom, Kulturno eksperimentalnim centrom, da bi 1992. završilo a 1993. počelo Zimskim igrarijama. Iz priloženog spiska događanja jasna je koncepcija: Igrarije i Gitarijada su priredbe za široku publiku, na njima ima za svakoga po nešto, odvijaju se u vreme raspusta i proslava. Džez klub i KEC su specijalizovani za one koji znaju šta hoće. Diskoteka „Rupa“ i dalje radi na radost svih.
            Zimske igrarije sadržavale su, po svom dobrom i pravilnom receptu, ono za šta se misli da mladi najviše vole – koncerte rok grupa („Obojeni program“, „Glavom u zid“, „Ledi Četerli“, „Klinički mrtav“, „Orion“) ali i džez („Unitted Jazz Quartet“) i, čak, 3 predstave van obavezujućeg pozorišnog rituala „vidi i budu viđen“ („Let iznad Jugovine“ i „Ica šampion“ vršačkih glumaca i „Kralj grebatora“ beogradskog Pozorišta na Terazijama). Predstavljeni su i likovni radovi mladog nam sugrađanina Žive Miloševića. 3 filmske projekcije podsetile su, kao neka vrsta kinoteke (u nastajanju?), da se nekada film gledao na velikom platnu. Kviz je bio prilika za malo takmičenja u znaju i spretnsoti prisutnih.
            Cilj Igrarija – da se mladi zabave i druže kako su navikli ali i sa, za njih nesvakidašnjim umetnostima predstavljenim bez previše pompe – ostvaren je. Publike je bilo i izgleda da im se ponuđeno dopalo. Neke nove Igrarije možda će im ponuditi i ozbiljnu muziku, odabrane filmove, književne večeri... Jer, prvi korak je učinjen i stvari se kreću.
            I, na kraju, kao bitno, pomenimo one koji su svojim novcem pomogli da se u Vršcu mladima desi nešto dobro:
SPONZORI: PP „Triton“
                                 Kafe-restoran „Kod Cace“
                                 Omladinski uslužni servis
                                 PP „Ferum“
GENERALNI SPORAZUM: „Biofarm“
            Hvala im!
(„Košava“, 1993)

ZIMSKE IGRARIJE KAO PRUŽENA RUKA

 
          
Renesansa rada vršačkog Doma omladine kojoj smo prisustvovali čitave prošle 1992.g. nastavlja se bez obzira što se poklapa sa najdubljom krizom ponude tzv. kulturnih sadržaja mladima. I u nekim prošlim, boljim i srećnijim vremenima mladim generacijama ovaj grad nije nudio mnogo izbora. Osim disko klubova i bioskopa sve ostalo je bilo rezervisano za onu „ozbiljnu“ publiku. Kasnije su, kao novost, došli kafići, nestao bioskop a klinci i dalje bili prepušteni na milost i nemilost sopstvene invencije. Nikakvi putokazi nisu ostavljani. Sve velike reči bile su i ostale u referatima. Kriza, rat i opšta apatija u kojoj i najbolja ideja najlakše propada, staviše tačku na kraj rečenice.
            Ali...
            Novo rukovodstvo DOVa otvorilo je vrata svoje zgrade i raširilo lepezu svakojakih događanja nudeći tako, pored već „klasične“ „Rupe“, mladom svetu druženja i sa nekim drugim zabavama koje bije glas da ih mladi ne vole previše.
            Tako su, posle Letnjih muzičkih igrarija, otvaranja i rada klubova namenjenih ljubiteljima džeza i alternative u kulturi, te Grožebalske gitarijade, 24.12.1992.g. koncertom poznate rok grupe „Obojeni program“, startovale Zimske igrarije, kolažni program za one koji su na školskom raspustu.
            Priredbe teku svakodnevno. Na njima možete čuti i videti vršačke, pančevački i beogradske bendove, debitante ali i one čije se pesme nalaze na top-listama (do sada su nastupali, pored pomenutog „Obojenog programa“ i „Glavom u zid“, „Ledi Četerli“, „Klinički mrtav“). Ni džez nije zapostavljen – slušali smo vršačko-pančevački „United Jazz Quartet“. Otvorena je i izložba crteža i slika Žive Miloševića, našeg mladog sugrađanina.
            A, ako vam se ne oblači svečana toaleta zanimljive predstave „Let iznad Jugovine“ (u produkciji DOVa i izvođenju S. Blagojevića i V. Nikića) i „Icu šampiona“ (T. Pejčića) možete videti u sali na spratu DOVa. Za ljubitelje prave filmske projekcije, sa projektorom i rolnama, tu je „Frankenštajn junior“ Mela Bruksa. Oni, pak, voljni da okušaju svoje znanje i spretnost mogu se prijaviti za učešće u kvizu.
            I tako teku Zimske igrarije. Sve do 18.01.10993.g. Publike ima. Druženja ima. Svaki predlog za poboljšanje programa je dobrodošao.
            DOV je pružio ruku. Prihvatite je.
(„Vršačka kula“, 1993)



U leto 1992.g. u Domu omladine Vršac javnosti su predstavljeni stripovi mladog sugrađanina skrivenog iza pseudonima Wostok. Ova nesvakidašnja izložba je događaj od koga se beleže aktivnosti neformalne grupe strip autora ovog grada (koje je ta izložba ujedinila). Iste jeseni objavljen je, u izdanju DOV-a, strip album Wostoka, otvorena njegova izložba, magazin „Košava“ predstavio je tri vršačka strip autora. Iako su stilska opredeljenja grupe različita: od mračne stilizacije apsurda Wostoka i scenariste N. Devolca, preko klasične andergraund ikonografije Genevre do art alternative Grabovskog i scenariste Budimira Babića i postmodernističkih citata Mučibabića, zajedničko im je odstupanje njihovih radova od „standardnog“ stripa što ih svrstava u opoziciju tekućoj (jedva postojećoj) strip produkciji.
            Sledeći poduhvat ove grupe bilo je izdvanje strip magazina „Patagonija“ (opet u izdanju DOV-a i organizaciji B. Babića) koji je predstavljen i u „velikim“ medijima i privukao znatnu pažnju što je za posledicu imalo otvaranje novog kruga udruživanja idejno srodnih strip autora, ovog puta na nivou čitave Jugoslavije. Nedugo posle „Patagonije“, u jesen 1993.g. Wostok je samostalno pokrenuo andergraund fanzin „Krpelj – podzemni žurnal“ koji je, iako fotokopiran u 10 primeraka, već uhodanim kanalima komunikacija poklonika obišao čitavu zemlju i vrbovao nove saradnike a među njima i najmlađeg strip autora na svetu – vrščanku Lolu, koja je tada imala tek nešto više od tri godine!
 
           „Patagonija 2“ pojavila se u proleće 1994.g. i sadržavala je osim andergraund, art i alternativnih stripova domaćih snaga i dva stripa iz Kanade, specijalno poslata za objavljivanje u ovom magazinu! Ovim brojem „Patagonija“ je definitivno zausela svoje mesto u domaćoj izdavačkoj produkciji koja beleži još neke projekte vezane za andergraund strip: „Gradina Trip“, i zbornik eseja „Tragovi u plavoj ilovači“ koje je priredio B. Miltojević, pojedine priloge u magazinu „Tron“. „Krpelj“ je u međuvremenu stigao do 11. broja. Lola i Wostok uzeli su učešće i u projektu „AUT- zidni strip magazin“.
            Sva ova aktivnost, zahvaljujući pominjanoj mreži istomišljenika, uspela da pređe embargo-granice i predstavi se stranoj publici. Dva najsvežija primera su iz Slovenije i Holandije.
            Uprkos zaobilaznim putevima u Vršac je stigla vest o strip izložbi koju organizuje „Stripburger“ i na kojoj su među 33 autora vrščani Wostok i Lola ali i pančevac Zograf i beograđanin Redža (obojica takođe stalni saradnici vršačkih strip izdanja „Patagonija“ i „Krpelj“). Izložba će tokom celog leta obilaziti sva veća mesta u Sloveniji.
            Druga vest kaže da je fanzin „Vera Kraut“ u broju 14 od 7. jula 1994.g. objavio pozitivne recentije „Krpelja“ br. 11 (koji je u celosti ispunjen radovima male Lole) i „Patagonije 2“. Kako je koncepcija „Vere Kraut“ da prati događanja na evropskim i američkim prostorima na strani gde su recenzije naših izdanja našli su se i tekstovi o knjigama i kasetama iz USA i Engleske. Na kraju rubrike objavljene su adrese izdavača publikacija koje se mogu nabaviti i preko redakcije fantzina!
            Zaključak povodom svega iznesenog samo je jedan: Strip kultura nema granica.
(„Vreme“, 1994)


Konstantno traganje za novim vizurama, slojevima i horizontima stvarnosti koja ga (nas) okružuje odlika je stvaralaštva Saše Rakezića, poznatijeg pod pseudominom Aleksandar Zograf. Bilo da analizira ratna i poratna dešavanja ili poseže za detinjim doživljajima, on otkriva iskliznuća u apsurd ili drugačije realnosti, ostajući veran mediju stripa. Najdublji prodor u novo Zograf ostvaruje u traganju za hipnagogijskim halucinacijama. Reč je o vizijama, slikama i rečenicama koje doživljava u fazi polu-sna, u koju svako od nas ulazi kada tone u san ili se budi. No, najveći broj ljudi ne koncentriše se na ove pojave ili ih jednostavno zaboravlja. Zograf, koji još od 1987.g. praktikuje tehniku „lucidnog snevanja“, pamti svoje snohvatice i pretače ih u crteže ili kratke stripove, uspevajući tako da sačuva deo svog bića izražen u snoviđenjima. Kako sam kaže, hipnagogijske vizije pomažu mu da uhvati veliki vihor kreacije koji neprestano stvara fantomske slike u nekom delu uma. „Izvlačenje tih kreacija na svetlo dana-realnosti“ otkriva čitaocima niz bizarnih bića i situacija, kao i sasvim apstraktne kompozicije. Njihova nesputanost sasvim je u duhu nadrealizma u kome su fantazmi oslobođeni kontrole uma smatrani za najvrednija umetnička dela, i što je najpotpunije ostvareno u slikarstvu, dok su se u literaturi idealu najviše približili tzv. „automatski tekstovi“. Zograf je svojim zaumnim hipnagogijskim vizijama učinio novi korak na tom cilju. Crtežima su dodate i zvučne halicijacije koje je autor „čuo“ u polu-snu, u obliku rečenica kakve su: „Sam protiv svih ptica“, „Glas drveta“, „Tvoj alter ego te poziva na čašu piva“, „Ako ne postojimo ovde gde smo, možda uopšte ne postojimo“...
            Zograf je svoje hipnagogijske slike objavljivao u brojnim domaćim i stranim strip izdanjima a od 1998.g. publikuje ih i u sopstvenom izdanju „Hypnagogic Review“, koje distribuira kroz knjižare širom sveta. Novi, peti broj revije čine crteži iz polu-sna i desetak audio vizija nastalih u periodu od 1991.g. do januara ove godine i koji su novi dokaz intrigantnosti i zavodljivosti slobodne imaginacija.
(2001)


REŽISEROVA VERZIJA


U jesen 1992.g. pojavio se u zapadnim bioskopima a početkom 1993.g. i na video kasetama SF film „Blade Runner“, režisera Ridlija Skota. Pre tačno 10 godina tj. 1982.g. u istim bioskopima prikazivao se film istog naziva i istog režisera i pobrao silne pohvale i poneku nagradu. Oba filma su najvećim delom identični.
U čemu je onda stvar?
U podnaslovu „director’s cut“ - „režiserov rez“ (ili „režiserova verzija“) koji stoji ispod naziva filma iz 1992. a označava da je u pitanju ona verzija filma koju je režiser napravio a moćnici filmske kompanije odbacili tražeći da se film našminka tj. snimi srećan kraj, kako to gledaoci vole.
I bi tako.
A onda je stigao video.
Prvo se na video kasetama objavljena (a onda i u bioskopima prikazana) neskraćena verzija slavnog filma „Lorens od Arabije“ pa je isti trend nastavljen video-integralnom verzijom Linčove „Dine“ (koja traje oko 5 sati a u bioskopima je sasečena na 2 sata) i, čini se, kraja nema. Nova tehnologija otkrila je nove mogućnosti.
Izbor je: ili bioskopska verzija, na radost kompanija ili video-režiserska-kaseta-verzija (novi bioskopski život nije obavezan), na malo manju radost kompanije i preveliku stvaralaca i gledalaca, onih probirljivijih.
I to je nekakva demokratija, zar ne?
(„Košava“, 1993)

P.S.
1982.g. postojale su dve bioskopske verzije „Blade Runnera“ jedna za američko tržište (još ušminkanija, bez previše scena nasilja) i verzija za ostatak sveta (ušminkana ali sa više scena nasilja).
2007.g. Ridli Skot je napravio i tzv „Blade Runner - final cut“ ovog puta digitlaizovanu i prepravljenu verziju filma.



Opšte je, mada netačno mišljenje da postoje pisci koji pišu za deci, za omladinu i za više ili manje ozbiljne punoletnike. Ali kako to reče Terry Carr u svojim trač-bapskim komentarima priča objavljenih u antologiji „Odabrane naučne-fantastične priče“ ima romana koji su dobri samo da bi bili pročitani iguanama. Pisac tih romana je poznati iguana-pisac i još poznatiji rasturač slave Amer-SF-škrabala Stanislav Lem.
            Jedan je njegov roman – „Eden“ – objavljen u novom kolu „sad me vidiš – sad ne“ edicije „Kentaur“ a u sklopu njene interne namere da objavi čak 6 Lemovih romana. Carr bi bio oduševljen dok bi se široke iguanske mase, naravno, uzdržale od komentara.
            Lem je „Eden“ napisao u leto 1958., kako je to sam naznačio na kraju knjige (kada je knjiga uopšte prvi put izdata nećete saznati jer oznaka copyright-a ne postoji u „Kentaurovom“ izdanju), kad više nije bio nov pisac ali svoje najveće knjige tek je trebalo da napiše. „Eden“ je prva knjiga u kojoj se Lem ozbiljno usredsredio na problem prvog kontakta nas i onih Drugih. Slediće: „Solaris“, „Nepobedivi“, „Glas gospodara“, „Fijasko“ u kojima će ovaj motiv biti variran i dograđivan.
            O čemu priča „Eden“?
            „Greška je bila u proračunima.“ Raketa je, neplanirano, tresnula na Eden, planetu poznatu ali neistraženu. Posada, šta će?, pomalo popravlja brod a pomalo lunja okolo. Osim čuda prirode – čiji opisi su jedan od bisera knjige – nailaze na fabriku a potom i na druge instalacije tamošnje civilizacije. Naravno, pojma nemaju čemu sve to služi (a još i radi). Na putu za grad Edenovaca jedan od domaćih ih presreće i oni ga, u samoodbrani, ubiju, utrpaju se u njegovo vozilo, malo ga provozaju a onda, posle igre, i polome (šta će deca?). U daljim ekspedicijama nailaze na rake, prazne ili sa leševima, naselje domorodaca koji se čudno ponašaju (ko ne bi da mu Zemljani upadnu u kuću?), jedan od njih im se pridružuje ali astronauti baš i ne znaju šta bi s njim jer je, što se kasnije ispostavi, slabouman (da nije zar bi im se pridružio?), potom ih Edenovci zagrade zidom koji ljudi, naravno, probiju i naiđu na naselje u kome život neometano teče uveče, sve to snime pa se, u povratku, nađu na putu nečega što liči na progon napaćenih (sa  sve otrovima pride) i oni se umešaju – spaljujući progonitelje. Na brodu vrte snimljeni film i baš ništa im nije jasno, sve im liči na nešto zemaljsko i taman kad smisle (zemaljsko) rešenje sete se da su na Edenu, kad - usred rasprave upada domorodac koji se provukao kroz sve prepreke a ne bi li im razrešio bar neke od nedoumica. Ljudi saznaju o anonimnoj tiraniji koja vlada Edenom, o eksperimentima sa Edencima koje vlast negira a čiji je produkt umesto Edenaca novog doba gomila slaboumaca kojih se treba rešiti. Čuvši sve to posada odluči da se ne meša u unutrašnje stvari Edena iako se dežurni humanisti malo grizu zbog toga, popravi raketu i odleti spaljujući plamenom iz mlaznica, prilikom uzletanja, ona dva Edenca koji biraju smrt namesto povratka u lagere.
            Tako se sve završava na opšte zadovoljstvo čitalaca, astronauta a bogami i Edenovaca (o iguanama da i ne pričam). Edenci bivaju ostavljeni bez bratske pomoći da se na miru maltretiraju i budu maltretirani (pa kako im bude) a astronauti mogu konačno da prestanu da se iščuđavaju (kao da su sa Zemlje pali) i da gnjave svoje vijuge pitajući se: šta li im je ovo a šta ono i, kao, mi to nemamo. Što će reći – astronauti „pojma nemaju“. Zbog takvog stava Lem bi se oštro zamerio onom recenzentu što reče da budale ne lete u svemir. Stvar je u tome što gore to da li su vajni astronauti pametni ne određuju oni sami nego baš mali zeleni ili kakvi njihovi rođaci. No, ne možemo poreći da nas tata Marks na to nije upozorio onim da nije čovo ono što milsi da je već je ono što je uradio a drugi to ocenili i izogovarali.
            A ono što je Lem hteo da kaže je da tamo gore treba stiskuti učkur i petlju pa se odreći nadmenosti i zapeti, iz sve snage, da bi se razumeli oni Drugi (bude li ih bilo). Treba prerasti kratke panalone i bubuljice, zajedno sa kolevkom Zemljom i zato je kontakt težak. To što neko leti raketom ne znači i da je posisao svo znanje Svemira. Upravo zbog te svesti o težini i tegobama susreta Lem je prešišao buljuke američkih i svih drugih skribomana kojima je prvi kontakt šansa da ižive svoje komplekse koje na ljudima nisu mogli.
            Druga važna stvar kod Lema je da je on, u principu, pošteni pesimista koji ne veruje da su ljudi sposobni da prevaziđu sebe. U „Edenu“ kontakta nema, ako se ono ubijanje ne računa, sve dok Lem astronautima ne dovede dobroćudnog domoroca kako bi ih ovaj spasao od totalne sluđenosti. Upravo je taj susret trenutak kad Lem, ne ostajući dosledan toku romana, razočarava jer bira previše providno rešenje koji uništava mogućnosti raznih viđenja i tumačenja edenske civilizacije svodeći ih na jasnu aluziju na stanje u Istočnom svetu 1950-tih. Žrtvujući ideju radi kraja razumljivijeg čitaocima željnih sažvakanih poruka, Lem daje kraljicu za lovca, na žalost.
            Srećom, u kasnijim knjigama nema tih lakih rešenja. Lem je sazreo (čitaoci kako koji). „Solaris“ ne daje objašnjenja. U „Nepobedivom“ mada ljudi ipak skontaju ponešto o različitim pravcima evolucija nema razumevnaja između mesa i metala. U „Glasu gospodara“ težina kontakta je tolika da ni odabrani naučnici ništa ne ukapiraju. „Fijasko“ je finale: Oni uopšte ne žele da se druže sa ljudima.
            I tako, ono što je započelo „Edenom“ završava „Fijaskom“. Pobede kod Lema moraju biti zaslužene i zavređene ali i pored truda ljudi se ne mogu otarasiti onoga što jesu, uvek ostaju samo Zemljani i tako od kontakta nema ništa. Da bi se susreo sa drugima moraš prevazići sebe a onda to više i nisi ti. Što bi rekli Latini „circulus vitiosus“.
            E sad, da ne bih preterao sa hvlajenjem evo i zamerki: dokazujući tezu Lem je zaboravio ljude. Koordinartor, Hemičar, Doktor i drugi samo su šabloni, funkcije bez svog života. Ta šupljina, opet, opšte je mesto kod Lema – čast izuzetku: „Solaris“ – i njegovi čitaoci su na to navikli. Što se toga tiče glasam za Ursulu Legvin i gospođu Braun.
            I tako, kad se sve sabere stvari i ne stoje tako jako loše. „Eden“ je korektan roman, dobro vođen do pred kraj (eh, ti krajevi!). Lem je napisao i bolje knjige ali mnogi drugi mu nisu dosegli no do članaka a kamoli do „Edena“. Ono što je Lem ukapirao pre 30-tak godina neki mogu samo da priželjkuju. O „Summi technologiae“ da i ne govorim.
            I još nešto: znamo da su iguane matora vrsta koja je svašta preturila preko glave i mudro gura dalje, za razliku od nas. Ako se one interesuju za Lema i on za njih onda tu sigurno nešto ima.
            P.S. I koja reč o izgledu knjige: posle likovno izuzetnog prvog, crnog kola „Kentaura“, reprodukcija slika savremenih jugoslovenskih slikara i ilustracija domaćih crtača spadosmo na šljašteće, rutinske ilustracije američkih profesionalaca. Glasam za povratak bilo kojeg od prethodnih rešenja.

(„Alef“ br. 21, 1990)
top