U FOKUSU
            Vremena intenzivne izdavačke aktivnosti, brojnih medija i, nadasve, bezgranične otvorenosti Interneta čine se idealnim za ljubitelje bilo kakve umetničke vrste/žanra. No, navodno obilje i laka dostupnost nisu bez mana jer se u moru mogućnosti otvara drugi problem, ne više gde tražiti već - šta tražiti. Iako su nominalno dostupne sve informacije  valja znati šta je to što zadovoljava nečije želje i interese. Otuda su dobrodošli (ili čak nužni) vodiči, leksikoni, almanasi iz svih oblasti umetnosti (i drugih ljudskih delatnosti/aktivnosti). Njihova se instruktivna uloga menja jer se okruženje promenilo ali to nimalo ne umanjuje njihov značaj. A što je oblast kojom se ovakve publikacije bave specifičnija to je njihova relevantnost veća, značajnija.
            U jugoslovensko/srpskoj istoriji naučne fantastike postoje dva almanaha koji su otvorili i obeležili epohe. „Andromeda - almanah naučne fantastike“ urednika Gavrila Vučkovića, izdanje BIGZa, u tri toma (1976, 1977, 1978), označio je početak ambicioznog predstavljanja ovog žanra do tada marginalizovanog i tretiranog kao šund litaratura. Iako nije potrajala dugo „Andromeda“ je imala veliki odjek na tadašnjoj kulturnoj sceni. „Monolit - Science Fictio almanah“ urednika i izdavača Bobana Kneževića označio je sledeću stepenicu u razvoju naučne fantastike na ovim prostorima jer je čitaocima otkrio da pored klasične postoji i moderna naučna fantastika nastala u okrilju „Novog talasa“, umetnički zrela i provokativna. „Andromeda“ je oživela knjišku ediciju „Kentaur“ dok  „Monolit“ (do sada objavljeno deset tomova) prati knjiška edicija „Znak Sagite“ i aktivnosti Kluba ljubitelja naučne fantastike „Lazar Komarčić“ koji je okupio mnoge mlade pisce žanrovske fantastike.

REČ KRITIKE
„Književnu fantastiku: almanah 2014.“ uređuje Dragoslav Igrošanac, inače urednik Internet sajta „Art Anima“ koji već osam godina kontinuirano i ozbiljno prati dzarešavanja na savremenoj žanrovskoj sceni. „Književna fantastika“ baštini iskustva almanaha prethodnika ali odlazi i korak dalje. „Andromeda“ i „Monolit“ su objavljivali romane, novele, priče, poeziju i eseje i tako donosili teško dostupne informacije o svetskim dometima naučne fantastike; povremeno su objavljivali i dela domaćih pisaca. „Književna fantastika“ isključivo se bavi domaćom fantastikom odnosno teorijskim radovima domaćih autora. Sadržaj je podeljen na primarnu i sekundarnu književnost; prvi deo čini deset priča renomiranih autora (Zoran Živković, Goran Skrobonja, Zoran Jakšić, Ilija Bakić, Ivan Nešić, Adrijan Sarajlija, Darko Tuševljaković, Oto Oltvanji, Pavle Zelić, Aleksandar Žiljak) i poezija Slobodana Vukanovića, koje otkrivaju širinu tematske i stilske lepeze koja se kreće od prepoznatljivih žanrovskih tema/obrazaca preko njihovog mešanja do glavnotokovske fantastike. O svom radu, u delu „Intervjui“, govore Z. Živković, Slobodan Vladušić i Mina D. Todorović. Teorijski segmenti „Ogledi“ i „Istraživanja“ donose promišljanja opusa značajnih pisaca Dž. G. Balarda (piše Dejan Ognjanović), Kurt Vonegata (piše G. Skrobonja), Filipa Dika (piše Mladen Jakovljević). O romanu „Gvozdena peta“ Džeka Londona piše Zorica Đergović Joksimović a Ksenija Prodanović odgovora na pitanje „Zašto je distopija toliko popularna kod mladih?“. Almanah zaključuju prikazi aktuelnih knjiga, spisak naučnofantastičnih knjiga koje su važne piscu Ivanu Lutzu i tekst o strip školi „Đorđe Lobačov“ koju dve decenije vodi Vladimira Vlade Vesović.
Almanah „Književna fantastika“ otkriva da je žanrovska fantastika odavno iskoračila iz zabrana paraliterature odnosno da je nesporno respektabilni deo sveukupne savremene literature kome valja pokloniti punu pažnju.
(„Dnevnik“, 2014)
U FOKUSU

           Književni pravci imaju preteče, tvrdio je Horhe Luis Borhes, koje utiru puteve kojima će, kasnije, krenuti mnogi autori. Na žalost, mnogi od tih preteča ostaju skriveni od pažnje naslednika kao što ni za života, najčešće, nisu bili poznati i cenjeni. Slučaj Edmona Abua (Edmond About, 1828-1885) samo se delimično poklapa sa prethodnim opaskama jer je Abu za života bio popularan, čitan, prevođen i cenjen. Proglašavan je za najvećeg francuskog pisca XIX veka, najistaknutijeg predstavnika „francuskog duha“; bio je član Francuske akademije. Pisao je mnogo, od pripovedaka, romana, drama i putopisa, preko brojnih novinskih reportaža i članaka, pamfleta i kozerija do knjiga koje su se bavile arheologijom, istorijom, diplomatijom, socijologijom, društvenim pitanjima. Važio je za  čoveka koji „nije umeo da napiše retka a da nekog ne zakači“.  Nije se libio da piše protiv papske vladavine ili nemačkog imperijalizma; neke knjige su parodije na čitave države: tako je ismevao savremenu Grčku, njenu zaostalost i sumnjive rabote (u njoj banditi imaju akcionarska društva čiji su članovi mnogi ugledni Grci). Optuživan za plagijatorstvo i zbrzano pisanje u kome je sve podređeno zabavnosti i dobrom vicu. Abu je odgovarao da je pisac „dnevnog trenutka“, da ne piše za večnost već da razveseli i nasmeje svoje savremenike. Junaci su mu uglavnom pripadnici srednje klase, obični ljudi, ni junaci ni zločinci, sa mnogim manama i retkim vrlinama. Među Abuovim delima izdvajaju se  „Pariski brakovi“, „Roman jednog valjanog čoveka“, „Stara stena“, „Felah“, „Podlac“ „Duge noge gazda Pjerove“; par romana svrstava se u fantastiku „Beležnikov nos“, „Slučaj gospodina Gerena“ i „Čovek sa slomljenim uvetom“.

REČ KRITIKE
„Čovek sa slomljenim uvetom“ objavljen je 1861.g. („Nema mesta za mrtve“, Džepna knjiga Sarajevo,1959), priča o francuskom pukovniku Fugasu koji je zarobljen i osuđen na smrt 1813.g; noć pred streljanje umalo se smrzao pa je na njemu eksperiment izveo profesor Majzner, naučnik koji veruje da se živa bića, pod kontrolisanim uslovima, mogu isušiti i potom, dodavanjem vode telu, ponovo oživeti. Godine 1959. mladi naučnik Reno kupuje Fugasovu mumiju i, uz pomoć naučnika poslatih iz Pariza, oživljava ga. Ovaj postupak izaziva senzaciju u javnosti ali ispostavlja se da je pukovnik prgav i neotesan, sklon jelu i piću, kavgi i pompeznim govorima što njegovoj okolini nimalo nije drago. Vrhunac nesporazuma je kada Fugas u verenici mladog naučnika prepozna reinkarnaciju svoje drage i nameri da se njome oženi! Zatečena devojka, pak, ne pruža uverljiv otpor. Reno ubeđuje nastrljvca da se aktivira u vojnoj službi, da uzme nasledstvo koje mu je profesor Majzner ostavio i da pronađe svoje dete i suprugu. Fugas pristaje i kreće u ostvarenje plana. Ali, prošlo je 46 godina od njegove „smrti“ i Francuska nije ono što je bila. Pukovnik u grotesknim epizodama ne uspeva u svojim namerama pa se vraća verenici da bi saznao da je on njen – deda. Skrhan neuspesima, mesec dana po vaskrsavanju, umire zaključivši:„Svaki čovek treba da živi sa svojim vremenom; živeti kasnije, to znači živeti prekasno!“.
Roman, pisan u vreme kada je Žil Vern tek počinjao karijeru, i danas pleni svežinom, humorom i dosetkama. U prvom delu Abu stvara „naučnu atmosferu“ dok je drugi deo parodija društva i naravi sa neočekivanim završetkom. Rečju, „Čovek sa slomljenim uvetom“ (uvo je slomljeno dok je bilo isušeno), vrcav je roman i jedan od nedovoljno znanih temelja naučne fantastike.
(„Dnevnik“, 2014)
            
U FOKUSU

           Mladen Oljača (1970) spada u mlađu/srednju generaciju domaćih strip autora koja je stasavala u vremenu ratova (koje ova država nije vodila), ekonomskih sankcija i izolacije od ostatka (kulturnog) sveta. Ove nevolje su, pak, naterale strip kreativce da se snalaze i dovijaju kako i gde da objavljuju svoje radove; obzirom da je puno toga umnoženo u sopstvenoj „režiji“ autori nisu imali probleme sa strahom od uredničke cenzure što je, s druge strane, pospešilo razvoj prirodnog mladalačkog bunta obilno hranjenog prizorima raspada države i sistema vrednosti, potenciranjem kriminalnih aktivnosti, od najsitnijih do onih u državnom vrhu. Nije stoga čudo da su bezmalo svi autori tog alternativno-andergraund strip talasa činili manje ili veće iskorake odnosno otklone prema stvarnosti, sa jasnim crno-humornim i cinično-sarkasičnim tonom pripovedanja odnosno karikaturalnim grafičkim izrazom. Ipak, ova prinudna sloboda rezultirala je i velikim brojem autora koji su odustajali od strip stvaralaštva koje ne donosi ni minimalnu materijalnu sigurnost, mogućnost da redovno objavljuju niti satisfakciju priznanja.

            Oljača je jedan od prekaljenih autora-slobodnjaka koji su ostali i - opstali u nesigurnim strip svetovima, više puta počinjući iz početka u raznim redakcijama dnevnih i nedeljnih novina, učestvujući u mnogim projektima i na raznim konkursima. Sve ove nedaće nisu ga pokolebale u načinu na koji posmatra svet i stvara priče u slikama; pre bi se reklo da su pročištile njegov izraz a poente učinile ljućim i bolnijim.
           
REČ KRITIKE
            „Bad Boy“ je na 92 strane sabrao 40 stripova i par nezavisnih ilustracija, nastalih u periodu od 1996. do 2000. godine. Stripovi su prvenstveno minijature na jednoj ili dve strane uz retke izuzetke (najduži strip ima šest strana). Ovakvo „minimalističko“ opredeljenje nameće autoru strogu disciplinu i ekonomičnost kako u građenju priče tako i u njenom vizuelnom segmentu. Preciznost je odlika Oljačinog stvaranja (verovatno potencirana i njegovim novinskim iskustvom) koju on suvereno demonstrira uspevajući da, naizgled bez preteranog napora, uspešno, duhovito poentira u poslednjoj replici/sličici. Osnovni ton priča, kao i dobrog dela ilustracija, je crno-humorni, u rasponu od lako razigranih komičnih situacija do onih koje se okončavaju brutalnim raspletima zbog kojih čitaocu zastaje knedla u grlu.
            Oljača gleda svet oko sebe širom otvorenih očiju i vidi mnogo običnih situacija, od večitih redova pred šalterima, nerazumevanja starih i mladih generacija, narkomanske vezanosti za televiziju kao i za „obične“ droge do mnogih verzija prastare priče o ljubavi koja počinje (ne)uspešnim udvaranjima a okončava spoznajom neprelazne razlike u karakterima partnera. Viđeno biva provučeno kroz filtere koji će pojačati kontraste i otkriti ono skriveno kao što je i crtež stilizovano karikaturalan. Pored pomenutih tema Oljača rado „prerađuje“ poznate kulturne obrasce - iz bajki, popularne kulture, filmova i stripova o super herojima - dajući im novo, iskrivljeno lice i značenje koje izneverava oveštala, instantna značenja. Oljačina verzija mnoštva svetova subverzivna jer skida njihove ušećerene skrame i tera čitaoca da razmišlja o onome što vidi. Kako to primećuje i izdavač i pisac predgovora Živojin Tamburić konstatujući da seu ovim crno-humornim pričama „odvija sukob sa trivijalnom stvarnošću i razrešava kroz rezignaciju, ali i jednu malu humorističku osvetu“.
            („Dnevnik“, 2014)
top