U nekolikim protestnim okupljanjima širom Zapadnog sveta u poslednjoj deceniji lako je bilo zapaziti brojne demonstrante koji su nosili masku belog, nasmejanog lica, narumenjenih obraza, sa musketarskim brčićima i bradicom, pokriveno visokim šeširom. Prepoznatljiva maska ima vrlo jasno značenje: aktivni otpor represivnim režimima a napravljena je po uzoru iz grafičke novele “V kao Vendeta” odnosno celovečernjeg filma iz 2005. godine. “V kao Vendeta” je najpre, od septembra 1988. do maja 1989. godine, objavljena kao mini serija u izdanju “DC Comics”-a u 10 svezaka; nakon sjajnog prijema kod publike i kritike strip je doživeo nekoliko novih izdanja od kojih su dva, 30th Anniversary Deluxe Edition” Absolute Edition”, poslužila kao osnov za novoizašlo izdanje “Čarobne knjige” pod oznakom “Special DC Gold”, velikog formata i luksuzne opreme, na 400 strana, koje je obogaćeno „dodatnim stranicama stripa i ilustracijama umetnutim u tok priče, i sa znatno podrobnijim pratećim sadržajem“.
            Za literarni predložak stripa zaslušan je Alan Mur (1953), izuzetno egzotična ličnost (on je okultista, ceremonijalni mag i propagator anarhističkih načela) i jedan od najvećih inovatora “priča u slikama” – barem onog kompanijskog segmenta - druge polovina XX veka. Iza njega stoje remek-dela kakva su “Saga o stvorenju iz močvare”, “Nadzirači”, “Iz pakla”, “Liga izuzetnih džentlmena”, “Prometej”, “Neonomikon”. “V kao Vendeta” unekoliko odskače od njegovih prepoznatljivih interesovanja koja se kreću u rasponu od revitalizovanja starih super-junaka, preko rekombinovanja istorijskih činjenica (stvarni i literarnih) do omaža opusima literarnih veličina (Lavkrafta). U ovom slučaju reč je, barem na prvi pogled, o klasičnoj antiutopiji (utemeljenoj na iskustvima naučnofantastičnog žanra; Mur kao uzore pominje Orvela, Hakslija, Bredberija, Tomasa Diša, Harlana Elisona). Pozornica dešavanja je Britanija koja je preživela atomski rat iz 1988.g. zahvaljujući činjenici da su laburisti od Amerikanaca izdejstvovali da povuku sve nuklearne rakete sa teritorije Britanije pa Britanije nije bombardovana ali nije izbegla globalne posledica rata. Posledice rata su vidljive i 1997. g. (kada strip “kreće”) kako u racionalizaciji životnih namirnica tako i u funkcionisaju fašističke diktature jedne partije koja kontroliše stanovništvo moćnom policijskom mašinerijom (uz pomoć crkvenih moćnika), kreira javno mnjenje odnosno medijskom propagandom - koja podrazumeva i parole kakva je “Snaga kroz čistoći. Čistoća kroz veru” i sveprisutni pozdrav “Britanija istrajava” - drži svoje podanike u  zabludama. Oni koji nisu po volji režima (crnci, homoseksualci, intelektualci) nestaju u koncentracionim logorima u kojima se vrše svakovrsni eksperimenti “in vivo”. Opstanak i napredovanje u službi moguće je samo ako postoji bezuslovna pokornost jedinke. Priča počinje kad mlada devojka Ivi, želeći da sebi obezbedi hranu i novac za najnužnije potrebe, odluči da počne da se bavi prostitucijom i nespretno pokuša da nađe mušteriju za koga se ispostavi da je policajac Odeljenja za poroke koji ima pravo da sa njom radi šta hoće, čak i da je ubije. Tu tragediju sprečava tajanstveni pomagač sa belom maskom, visokim šeširom, ogrnut dugim plaštom. Tajanstveni V odvodi Ivi u svoje sklonište prepuno umetničkih slika, knjiga i ploča. V nastavlja svoju usamljeničku borbu protiv sistema pojedinačnim egzekucijama odnosno rušenjem simbola državne moći (parlamenta, što nije uspelo Gaju Foksu 1605.g, statue pravde). Sve potrage za “šifrom V” ostaju bez rezultata mada policija saznaje da je on jedan od logoraša nad kojim su vršena tortura što je ostavilo traga na njegovoj ličnosti, odnosno njegovoj normalnosti. Akcije koje preduzima V dovešće do masovnih nereda i pada jedne garniture moćnika. Ipak, V će  glavom platiti svoju pobedu mada će ga, kao simbola neuništivosti otpora, naslediti dostojni zamenik.
            “V kao Vendeta” kombinacija je nekoliko znanih žanrovskih obrazaca (totalitarna država, inertne mase, partijski aparatčici, otpor sistemu) nadograđenih živopisnim detaljima (V rado citira Šekspira i druge pesnike) kao i atipičnim rešenjima (iako se bori za pravednu stvar V ima mračnu stranu ličnosti koja je u stanju da muči Ivi). Provokativna početna postavka o fašizaciji Britanije, razvijena je u raskrinkavanje svih totalitarnih režima u kojima su na ključnim položajima ljudi minornih intelektualnih kapaciteta, konformisti skloni zaverama i podmetanjima da bi se peli na lestvicama moći (što je, očito, univerzalni princip za sve organizacije koje raspolažu bilo kakvom vlašću). U tako pogubnom okruženju otvoreno je pitanje da li je destruktivna snaga usamljenog osvetnika, kakav je V, dovoljna za obaranje sistema. Da bi postigao katarzu Mur namerno preuveličava snagu pojedinca dajući mu bezmalo super moći i tako ga izdiže na nivo ideala. Otuda i sam naslov stripa: umesto znanog V kao Viktorija-Pobeda (Čerčilovog pozdrava u II svetskom ratu) sada postoji V kao osveta za poniženje i uništeno ljudsko dostojastvo.
Crtež Dejvida Lojda (1959) koji “liči” na stare crno-bele fotografije koje su (ne)uspešno obojene, sa zadebljanim linijama i bez senki (kjaroskuro) daje čitavom dešavanju patinu prošlih vremena u kojima su mnoge pojedinosti trajno izgubljene u slojevima prašine.
Grafička novela “V kao Vendeta” stekla je kultni status koji traje već tri decenije i, sva je prilika, nastaviće da traje i u vremenima koja dolaze jer se igre državne moći i nemoći masa nastavljaju. Mur je u mnogočemu prepoznao “lik stvari koje će doći” i razotkrio ih u ovom delu na pouku svim znatiželjnim čitaocima.
(“Dnevnik”, 2019.)

„Sedam praznih kuća“ je treća knjiga Samante Šveblin (1978), zvezde savremene latinoameričke i svetske književnosti, koja je objavljena na srpskom jeziku u majstorskom prevodu Ljiljane Popović Anđić i Branka Anđića i izdanju agilne izdavačke kuće „Agora“ (delo je originalno objavljeno 2015.). Reč je o knjizi priča (kao i u slučaju knjige „Ptice u ustima“; druga prevedena knjiga „Spasonosna razdaljina“ je roman) koju čini sedam segmenata različtih dužina, od minijatura (kakve su „Dešava se uvek u ovoj kući“ i „Četrdeset kvadratnih centimetara“) do novele („Sipljivo disanje“). Naravno, čitalačka pažnja je isprva usmerena na razotkrivanje značenja samog naslova odnosno na razumevanje odrednice „prazne kuće“. Kuće odnosno domovi (jer je u nekim pričama reč o stanovima u zgradama) o kojima autorka pripoveda u stvari nisi prazne; u njima ima domaćina-stanara koji tu „sprovode“ svoj svakodnevni život, manje-više trivijalizovanu egzistenciju koju čine puke fizičke rutine tako da se čini da u svom tom trajanju nema ničega posebnog - bilo da je reč o starom bračnom paru („Sipljivo disanje“) ili o mladim supružnicima („Čovek bez sreće“). Kuća, dakle, nisu prazne – barem na prvi pogled – jer u njima određeni ljudi zauzimaju prostor. Ipak, kako pripovedanje odmiče naziru se pukotine u toj trivijalnosti iza kojih se pomaljaju ili nastupaju/nastaju lomovi. Iskliznuće iz standardizovanog (uobičajenog) različitih je oblika i intenziteta: od manjih neugodnosti međukomšijskih odnosa („Dešava se uvek u ovoj kući“) koji mogu biti koren većih remećenja („Sipljivo disanje“) do ozbiljnijih bračnih sukoba („Moji roditelji i moja deca“) ili bega (planiranog, spontanog) od kuće („Četrdeset kvadratnih centimetara“, „Izaći“). Svaki od tih „poremećaja“ nedvosmisleno pokazuje užas običnosti i uređenog modela razmišljanja i življenja odnosno neumitno nastupanje haosa kao manifestacije dejstva drugog zakona termodinamike („toplotne smrti svemira“) koji tvrdi da svaki uređeni sistem teži svom raspadu. Obznana tog saznanja odnosno te činjenice može biti brutalna (smrt dečaka u „Sipljivo disanje“) ili manje/više neugodna (pojava neznanca koji odvodi devojčicu u „Devojka bez sreće“, neurotično postupanje majke koja ulazi u tuđe kuće i tamo priređuje scene „Ništa od svega toga“ te bizarno-ekscentrično ponašanje bake i deke koji, navodno, zavode i kvare decu u „Moji rodielji i moja deca“). Kako god bilo, tek, junaci priča spoznaju tu nepoznatu, neistraženu, nesigurnu teritoriju koja se prostire iza granica sveta koji oni pokušavaju da drže pod kontrolom i u kome se osećaju sigurni i zaštićeni; oni, na lakši ili teži način, otkrivaju da se zavaravaju kad misle da su granice sigurne i teško (nemoguće) probojne jer je dovoljan sasvim mali iskorak-prestup pa da se pokrene nezaustavivi sled događaja čiji ishod niko ne može ni predvideti pa ni naslutiti. Sitna nepažnja izazvaće fatalne lomove u sopstvenom životu ali i životu bližnjih ili suseda. Odlazak u nedovoljno poznate delove grada i susret sa nepoznatim ljudima može izazvati potpunu promenu mentalnog profila, slom dotadašnjeg vrednosnog sistema. Trenuci nesigurnosti i teskobe pred iskorak bivaju zamenjeni kolebljivim nastupanjem u nešto novo – nepoznate ulice, među potpune strance (bili oni ravnosušni, nezainteresovani ili neprijateljski raspoloženi) te, konačno, u neopozivu fatalnost demencije kao predvorja smrti.
            Šveblingova sve priče započinje primireno, bez žestokih izliva emocija ili intenzivnih fizičkih akcija, puštajući da se dešavanja nižu naizgled sasvim podrazumevano/predvidivo, uz tek poneku  usputnu naznaku (sićušne) anomalije, sve dok se „ispadi“ ne nagomilaju pa ravan percepcije postaje toliko iskrivljena da čitalac shvata kako već neko vreme stvari nisu u redu ali da je to stanje sada očigledno kao što je očigledno i da se ništa više ne može popraviti i vratiti na staro. Konačno, priča se završava bez jasnog razrešenja odnosno bez potpune katarze, gotovo kao da je dalje pisanje u nekom trenutku postalo toliko nepotrebno da je tačka na poslednjoj rečenici sasvim pogodbena/zadesna (ali očekivana). Ovakvim postupanjem spisateljica je na tragu velikana pripovedanja kakvi su Kortasar i Karver. Začudnost u običnom (previše) lako mutira u teskobu i fantastični (fanatični) užas varljive životne (ne)sigurnosti. Ta uznemirujuća saznanja zaokupljaju i prate čitaoca iz jedne priče u drugu potvrđujući autorkine reči da je želela (i ostvarila, evo knjige kao dokaza) da stvori svet u kojem se sve priče „hrane jedna drugom“ a što umnogome podseća na arhetipsku sliku zmije koja proždire svoj rep istovremeno stvarajući i uništavajući sebe, slaveći postojanje i njegov nestanak.
            „Sedam praznih kuća“, sveukupno, rafinirana su i provokativna proza, šturog jezika i matafora ali i uznemirujućih vizija koje ne ostavljaju prostora za ravnodušnost i nezainteresovanost.
            („Dnevnik“, 2019.)


Vestern priče nastajale su paralelno sa osvajanjem zapada budućih Sjedinjenih američkih država. Za doseljenicima koji su tražili blagorodnu zemlju i vodu ili zlato i srebro išli su novinari i slični poznavaoci slova (nepismenost je bila pravilo) i ispisivali stvarne dogodovštine koje su, po potrebi, umeli da “ukrase”. Stanovnici urbanizovanih obala rado su čitali takve priče sa “divlje granice”. Tako je vestern brzo postao popularan i nastavio to da bude kroz pisane medije i, kasnije, radio emisije odnosno filmove na velikim i malim ekranima. Mada mu već par decenija popularnost opada, ovaj žanr i dalje ima publiku. Deo popularnosti vestern svakako duguje i stripu koji je u svojoj jednovekovnoj istoriji, u svim oblicima (novinski, magazinski, knjiški), “vrbovao” generacije dečaka i vodio ih u avanture koje se pamte zauvek. Tu popularnost i atraktivnost iskoristili su i Đankarlo Berardi (1947), scenarista i Ivo Milaco (1949), crtač, stvarajući 1974.g strip junaka Kena Parkera (najpre u magazinskom pa u knjiškom formatu). Dvojac je početnu priču gradio pod uticajem filma „Džeremaja Džonson“ iz 1972.g. u kome usamljenog, pravdoljubivog trapera igra Robert Retford (pa Ken pomalo liči na njega) na šta su nadovezali iskustva „špageti vesterna“ i američkog „antivesterna“. Serijal započinje posle Građanskog rata a na početku poslednjih velikih ratova vojske SAD i Indijanaca. Parker je  traper, naoružan dugom puškom kremenjačom (koju je nasledio od dede) i velikim nožem; njegovi stavovi primereniji su dobu Dejvija Kroketa, pravdoljubivosti i solidarnosti pionira-graničara; navikao je na teškoće i odricanja dok su njegovi protivnici skloni hedonizmu, bahatom rasipanju, nepromišljenosti, lakim rešenjima i nekontrolisanom pucanju. Zbog razlika u životnim svetonazorima Ken je u sukobu sa novim vremenom i ljudima koji prljaju sve kutke nekada čiste, nevine zemlje.
            Četiri decenije od pojavljivanja u Italiji i posle edicija koje su ovaj strip objavljivale na prostorima SFRJ i njenih naslednica (od legendarnog Dnevnikovog „Lunov magnus stripa“), agilni „Darkwood“ je započeo objavljivanje kompletnog serijala u knjigama koje sadrže po dve epizode. Četvrti tom, sa epizodama “Pod nebom Meksika” i “Velika pljačka u San Francisku” (iz 1977.g), prati Parkerovu poteru za plaćenim ubicom Donaldom Velšom, odgovornim za uništenje plemena Indijanaca; naravno, Velš je samo izvršilac prljavih planova biznismena koji traže zaradu. Parker pokušava da uđe Velšu u trag iako je prošla godina od njegovog dolaska u Meksiko (u međuvremenu Parker je, pošto je od rane na glavi izgubio pamčenje, živeo sa Indijancima iz plemena Hunkpapa). Ipak, tragaču se sreća osmehuje zahvaljujući pomoći čudnog para - lepe Karmen i divovskog Ramona - te susretu sa prijateljem - starim Dašom, Dašijelom Foksom. Velš, pak, šuruje sa lokalnim generalom koji ima predsedničke ambicije; kompanjoni, međutim, ne veruju jedan drugom a general se uverava da ga je Velš prevario što mu se ni malo ne dopada... U krvavom obračunu stradaju Karmen i Ramon a Velš beži. Ken i Daš ga prate…
            Da je Velša teško ubiti uveriće se i ajkule na početku epizode “Velika pljačka u San Francisku”. No, i Velš ima svoje slabosti: koketne a sposobne žene, kakva je Dona Ešford, snalažljivi džeparoš, i zlato koga ima u državnoj kovnici novca na brdu iznad San Franciska. Njih dvoje pripremaju veliku pljačku dok Parker i Daš pokušavaju da otkriju Velšovo skrovište. Vrlo su blizu ali uvek korak iza ubice sve dok Ken ne uhvati balon kojim Velš beži sa otetim zlatom. U obračunu noževima Velša, konačno, izdaje sreća i - pravda je namirena…
            Berardijeve varijacije vestern obrazaca efektne su i uzbudljive, protkane svakovrsnim prepoznatljivim mestima (vlastoljubivi meksički generali; Karmen i Ramon koji su još jedna inkarnacija priče o lepotici i zveri ili Esmeraldi i Kvazimodu, zvonaru bogorodičine crkve) odnosno šarmantnim minijaturama (obavezni gradski odrpanci i pijanci kao i musavi vragolani koji pomažu junacima). Ozbiljni ton priče pravovremeno se “relaksira” humornim epizodama i gegovima. Uverljivosti zapleta bitno doprinosi Milacov crtež koji, od početne tvrdoće i krutosti, dostiže do slobodne, na momente lepršave linije koja je njegov „zaštitni znak“. 
Četvrti tom „Kena Parkera“ učvršćuje ugled ovog „vesterna sa dušom“ kao serijala koji, iz epizode u epizodu, napreduje u smeru usložnjavanja i višeznačnosti što ga, sveukupno, čini nezaobilaznim reperom za svakog ljubitelja kaubojskih „priča u slikama“. 
            (“Dnevnik”, 2019.)


Alehandro Žodorovski (1929) izuzetna je pojava u Umetnosti: višestruko talentovan ogledao se u bezmalo svim umetnostima a ponajviše onima baziranim na lepoj reči (poezija, romani, drame) i na slici (pokretnoj – filmu, odnosno statičnoj – stripu). Njegov opus karakteriše poigravanje nadrealnim situacijama i atmosferama, okultnim znanjima i iskustvima (svih civilizacija i epoha), sa obrascima tekuće popularne kulture odnosno sa prepoznatljivim žanrovskim ikonografijama. Rezultat neobuzdane stvaralačke slobode i imaginacije jesu vrcava dela koja plene pažnju konzumenata i vrlo lako prelaze iz kategorija popularnosti u više i trajnije statuse kultnih dela.
            U strip svetovima Žodorovski je znan po mnoštvu samostalnih storija odnosno serijalima na kojima je sarađivao sa crtačima-velikanima kakvi su bili Moebijus, Janjetov, Himenes, Ladron... Agilni izdavač „Čarobna knjiga“ prihvatio se zadatka da objavi ultimativnu ediciju posvećenu znamenitom Žodoverzumu (koji obuhvata svetove Inkala, Metabarona, Tehnopapa, Megaleksa).
Prvi tom u ovom projektu je upravo izašli album (u tvrdom povezu i punom koloru) „Poreklo Metabarona - Kastaka“ (kao integral, koji spaja dve epizode, originalno objavljen 2014.g.). Na prvim stranicama znatiželjni čitalac prisustvuje ritualnom dvoboju koji treba da potvrdi (ne)sposobnost mladića da preuzme brigu o zaštiti svoje porodice. Iako starac Berar pobeđuje on, pozivajući se na izuzetak od pravila, pošteđuje svog zeta da bi mu potom ispričao istoriju svoje porodice koja počinje na planeti Patulj-Ahura, svojevoljno odvojenoj od interplanetarne civilizacije i utemeljenoj na ratničkoj tradiciji, na kojoj postoje dva neprijateljska naroda Amakure i Kastake. Rezultat njihovog ratovanja je istrebljenje jednog naroda i potpuna sterilnost muškaraca drugog. Jedini plodni muškarac - Dalaj (začet od vođe uništenih Kastaka) sukobljava se sa svojim formalnim ocem... Tada na planetu stižu predstavnici sekte Nanotehnosa koji nude zaštitu (kako bi obezbedili svog Nanopapu) a kad budu odbijeni uništavaju planetu. Jedini preživeli su Dalaj, njegova žena Antigrea i njihove dve kćeri. Kako bi se osvetili Nanotehnosima oni postaju Kosmopirati; posle prvih uspeha porodica preuzima vođstvo nad svim piratima. No, kad izgubi odsudnu bitku Dalaj nalazi planetu na kojoj želi da, prema običajima, sahrani poginulu suprugu i sreće Ganga, milenijskog anđela-orlušara čiji duh preuzima u svoje telu. Zatim sledi novi udarac: obe kćeri su smrtno bolesne pa Dalaj spaja njihove zdrave delove u jedno telo, superiornu Nartu koju će oploditi ljuti ratnik Urlih Plavi (i potom se ritualno ubiti). Dete začeto u tom činu, Berar, nastavlja tradiciju klana Kastake i predaje je zetu Otonu fon Salci...
            Priča Žodorovskog nesputano meša ikonografiju „svemirske opere“ (podžanra naučne fantastike) sa arhetipovima odnosno prepoznatljivim situacijama iz bajki, mitova i saga počev od ratničke filozofije klanova (u tradiciji samurajskog Bušido kodeksa) preko priča o junacima plemenitog roda koji opstaju među hordama kriminalaca i besprizornika, priča o osveti i otporu moćnim silama do onih o skrivenom blagu i njegovom čuvaru (ptica Gang) odnosno o stvaranju novog života sastavljanjem delove različitih jedinki (znanih iz romana „Frankenštajn“ ili „Alrauna“). Otuda bi se moglo govoriti o „Kastaki“ kao sintetičkoj i visoko alegorijskoj priči smeštenoj u okvire popularnog žanra (koji nudi beskraj Svemira, u kome je sve moguće,  kao univerzalnu pozornicu dešavanja). No, Žodorovskog nikada nisu mučile teorijske dileme određivanja sopstvenog dela pa je tako i u ovom slučaju; on sasvim slobodno gradi svetove-svemire nesputan bilo kakvim (moralnim, ideološkim) obzirima ili zabranama. Taj razgaljujući polet zrači iz svake stranice i dodatno zavodi i bodri čitaoce da ga prate. U svemu tome Žodorovskom svesrdno pomaže Das Pastoras (što je umetničko ime štanskog crtača Hulija Martineza Pereza, 1956) sugestivnim, minucioznim slikama (koje često, posebno u portretima, podsećaju na velikog Igora Kordeja) sklapanim u efektne, dinamične table.
            Rečju,  „Poreklo Metabarona - Kastaka“ izuzetno je uspeo uvod u strip serijal koji je redefinisao granice „svemiske opere“ dodavanjem alegorijskih, bajkolikih i mitoloških slojeva što je, sveukupno, rezultiralo sasvim nesvakidašnjom, osobenom atmosferom i osećajnošću.
            („Dnevnik“, 2019.)

PARKER, GRANVIL - KVARTAL 28-30


EGZISTENCIJALNI TVRDI KRIMIĆ- „Parker Ričarda Starka “ Darvina Kuka; izdavač „Darkwood“ 2014. - 2017.


U razvoju kriminalističkog žanra veoma je značajan period takozvanog „tvrdo kuvanog krimića“, koji se kao manir pojavio u popularnim “palpkrimi-magazinima, pre svega u „Dark Mask“, krajem 1920-tih i odatle se proširio na knjige, film i strip, postajući ne samo tražena roba već i model koji je otvarao nove mogućnosti u prevazilaženju trivijalne zabave. Naravno, sindikalno/korporativni pisci najamnici besomučno su štancali priče/romane/scenarije koji su vulgarizovali potencijale „tvrde škole“ ali su dela Dešajela Hemeta, Rejmonda Čendlera, Džona Mekdonalda ili Rosa Mekdonalda umetnički uverljivo svedočila o velikoj snazi ovog usmerenja. Nastao u vreme velike ekonomske krize „tvrdi krimić“ je, umesto elegantnih, sofisticiranih detektiva i policajaca, opisivao doživljaje grubih, sirovih najamnika koji imaju svoju verziju pravde koja sasvim odgovara okruženju u kome se kreću, od sirotinjskih četvrti prepunih sitnih i krupnih kriminalaca, mafijaša i korumpiranih policajaca do visokog društva, dekadentnog, perverznog i beskrupuloznog. „Tvrdi krimić“ je nastavio razvoj i posle II svetskog rata, uprkos godinama prosperiteta, nalazeći na američkom ali i evropskom tlu nove autore koji su se kretali utrtim stazama dodajući nove teme i stavove. Među autorima čije se shvatanje krimića temelji na „tvrdoj školi“ bio je i Donald E. Vestlejk (1933-2008), agilni autor koji se okušavao i u drugim žanrovima (naučna fantastika, horor...). Pišući pod pseudonimom Ričard Stark stvara Parkera, ubicu i pljačkaša koji će biti junak 24 romana, počev od „Lovca“ iz 1962. godine. Parker, čije se ime ne zna (Parker mu nije pravo ime; u “Lovcu” je bio Voker), kriminalac je bez sentimentalnosti, dilema i griže savesti, velike snage i spretnosti, pragmatičan i prilagodljiv, oprezan, promišljen i nemilosrdan. Njegov lični kod časti i ponosa podrazumeva poštovanje date reči, isključuje izdaju i prevaru (kolega u poslu ili devojke). Parker je „slobodnjak“, nevezan za mafiju ili druge sindikate kriminala; nije gramziv, „radi“ da bi stekao novac koji, mada voli luksuz, umereno troši. Bez nerealnih je ambicija ali voljan da se žestoko bori za ono što smatra da mu pripada; u kriminalnim krugovima uživa visok ugled jer je pouzdan, ne zaleće se nego detaljno planira i uspešno izvodi akcije. On je uspostavio egzistencijalnu ravnotežu, zadovoljan je sobom i, ma kako to zvučalo čudno, srećan (mada taj pojam nije u njegovoj svesti). Naravno, ravnoteža nije trajno stanje pa se Parker, hteo ne hteo, pored policajaca i “objekata” poslovnih aktivnosti (bankara, vlasnika radnji), sukobljava i sa primarnim okruženjem: bivšim drugovima, nevernim devojkama, predstavnicima organizovanog kriminala. Rečju, bezmalo savršeni profesionalac dolazi u sukobe sa predstavnicima zakona i „nekvalitetnim“ predstavnicima svoje branše
Parker je odmah po pojavljivanju privukao pažnju ljubitelja krimića a zatim i filmske industrije što je donelo petnaestak manje ili više uspešnih ekranizacija počev od filma “Point blank” iz 1967.g. režisera Džona Bormana. Dejvid Kuk (1962-2016)  je 2009.g. objavio prvu strip „adaptaciju i ilustraciju“ Vestlejk/Starkovih romana sa namerom da tako “obradi” sve ili bar većinu romana o Parkeru.
U „prvom slučaju“ iz romana „Lovac“, Parkera, nakon uspešne pljačke, izdaju i upucaju kompanjon i dotadašnja devojka; on se vraća iz mrtvih u Njujork da bi se osvetio.  Iako uspe da se dođe do krivaca zamera se kriminalnoj organizaciji kod koje je njegov novac. U finalu Parker dobija ono što traži ali računi sa organizacijom nisu izmireni. Drugi Vestlejkov roman i druga strip adaptacija, pod nazivom „Firma“, nastavak je Parkerovih avantura. Pošto je operacijom promenio lice Parker kreće u otvoreni rat sa Firmom, poziva svoje drugove, kriminalce slobodnjake da napadaju Firmine poslove sve dok on ne uspe da uđe u trag gazde ogranka koji ga proganja. Ali, da bi se osigurao za ubuduće Parker, pre raščišćavanja računa, sklapa dogovor o daljem nenapadanju sa gazdinim naslednikom. Na kraju se čini da je primirje uspostavljeno i da Parker više nije tražena meta pa se, solidno novčano obezbeđen, vraća mirnom životu. „Firma“ je oda otporu mračnim sistemima, slobodnoj inicijativi i posvećenosti cilju - iako je smer delovanja, iz perspektive društva, štetan.
            „Pljačka“, po istoimenom romanu iz 1964. godine, najvećim delom je tipična priča o dešavanjima „s one strane zakona“, iz vizure „loših momaka“, koja od žestokog početka (u kome Parker golim rukama ubija tipa koji ga prati) „vuče“ čitaoce sve dublje u zaplet. Pozornica dešavanja je preterano nameštena ali je to deo svesnog poigravanja žanrovskim obrascima. Galerija živopisnih kriminalaca krajnje je funkcionalna pošto u akciji učestvuje čak 12 ljudi koje čitaocu moraju biti prepoznatljivi. Svi oni su obični „radni ljudi“ (u kriminalnom biznisu) sa vrlinama i slabostima; usput, nenametljivo ali i nedvosmisleno saznajemo da su neki od njih ratni veterani koji se nisu najbolje snašli u mirnodopskom svetu (a što u vreme pisanja romana nije bila preterano česta literarna tema jer su odjeci ratne pobede još bili glasni). U trenutku kada, usred akcije, pljačkaši saznaju da su namagarčeni i iskorišćeni za osvetu jednog čoveka prema celom gradu, priča izlazi iz šablona i traži dodatnu pažnju. I finale takođe odstupa od viđenog - Parker „nasleđuje“ devojku poginulog kriminalca (kao „nagradu preživelom ratniku“), znajući sasvim sigurno šta plaća i šta će za to dobiti ali mu se po glavi mota i slika devojke koja je (želeći bolji život) iz opljačkanog i spaljenog gradića svojevoljno pobegla sa mladim kriminalcem - u trenutku cinične spoznaje Parkeru se čini mu da je momak bolje prošao od njega. Takve (krucijalne) dileme jednog okorelog ubice i pljačkaša stvarno se ne viđaju često!
            „Ubijalište“ je rađeno po 14. romanu o Parkeru, objavljenom 1971. godine. Zaplet je sasvim jednostavan: Parker sa drugovima pljačka blindirani kombi i otima džak sa novcem. Ali, automobil begunaca izleće s puta. Parker jedini uspeva da se izvuče iz olupine i sa novcem mora da se sakrije u zatvoreni zabavni park „Ostrvo zabave“. Dok se penje na ogradu ugleda mračne tipove koji dodaju kovertu sa mitom policajcima. Međutim, i ovi vide begunca a kad čuju izveštaj o pljački 73.000 dolara sve im postaje jasno. Parker zna da je u klopci i da će, pošto pošalju „poštenu policiju“ na pogrešan trag, loši momci i korumpirani policajci ući u zabavni park da ga nađu, ubiju i uzmu novac. Ne preostaje mu ništa drugo do da skupo proda svoju kožu... Priča o opkoljenom momku koji se bori protiv brojnijeg neprijatelja znana je i bezbroj puta ponovljena i žanru i van njega pa je, osim već standardne postavke u kojoj se Parker bori sa nepoštenim kriminalcima (pa je njegovo časno ponašanje razlog što je simpatičan čitaocima), začinjena egzotičnim tematskim celinama parka (od sobe sa ogledalima, „kuće voska“, prikaza ostrva Havaji, brodoloma, potraga kroz galaksiju do „ostrva Alkatraz“) u kojima Parker sprema zamke za svoje progonitelje. Ipak, težište priče je na akciji koja čitaocu ne nudi niti dozvoljava predah i brzinom uspešno prikriva nedoslednosti i nedostatke zapleta.
Darvin Kuk se, nakon karijere u dizajnerskom i animatorskom biznisu, od 2000.g. bavio stripom, kao scenarista ili crtač, u raznim projektima, od serijala o Betmenu, Spajdermenu, Supermenu ili Spiritu do vestern i zombi storija. Njegove „adaptacije i ilustracije“ romana o Parkeru na razmeđi su realističnog i karikaturalnog, sa vidljivom grafičkom stilizacijom potcrtanom umešnim korišćenjem  trobojnog postupka (crna, bela i za svaki album druga boja, plava, siva, narandžasta), što, osim uvek dobrodošlog oneobičavanja prizora, dodatno patinira atmosferu koja podseća na stare filmove ili TV programe i postiže utisak „umekšavanja“ i „ulepšavanja“ prošlih vremena. Ikonografija urbane prošlosti velikog grada koji spaja sjaj i bedu, luksuz i ekstravaganciju i one koji se trude da ih dosegnu ili oponašaju, od jeftinih, veštačkih plavuša natapiranih frizura do finih biznismena sa manirima koji se bave kriminalom, brzo zavodi čitaoce. Kadriranje prizora naglašeno je filmsko, po uzoru na najbolje crno-bele „noar” krimi filmove, rezovi su kratki i plene smenom slika i sugestivnim, efektnim rakursima. Pojedine table na kojima nema teksta već je sve ispričano sličicama odista su impresivne i deluju kao komad filmske trake sa nizom slika „frejmova“. Kuk je vrlo uspešno odradio svoj posao stvorivši dela koja se jasno oslanjaju na prozne predloške ali imaju i svoju osobenu, uverljivu dinamiku stripa/grafičke novele. Kuk nije rutinirani autor jer je voljan da napravi i neuobičajene pomake u formuli koja je već donela zadovoljavajuće rezultate (od posebnog tretmana sećanja do ubacivanja u priču dnevnih novina ili kataloga, sa drugačijim likovnim rešenjima).
            Serijal albuma „Parker Ričarda Starka“ Darvina Kuka, koji je „Ubijalištem“ zadesno priveden kraju, sveukupno se predstavlja kao uverljiva, zanimljiva i zabavna stilska strip vežba utemeljena na istoriji žanrovske ikonografije („tvrdo kuvanog krimića“) i nadahnuto „potkrepljena“ rafiniranim vizuelnim „štimungom“.
                  
STIM-PANK DOGODOVŠTINE PRGAVOG INSPEKTORA JAZAVCA IZ SKOTLAND JARDA - „Granvil“ Brajana Talbota; izdavač Darkwood, 2012-2016.


Brajan Talbot (1952) je engleski strip autor bogatog opusa koji se prostire od andergraund i korporacijskih stripova do ambicioznih, inovativnih  grafičkih novela koje su privlačile značajnu čitalačku odnosno kritičarsku pažnju i dobile više prestižnih nagrada. „Avanture Lutera Artrajta“, stvarane do 1978. do 1989, jedna su od prvih britanskih grafičkih novela za kojima su sledile dirljiva „Priča jednog lošeg pacova“ (1995; srpsko izdanje „Omnibus“ 2014), „Alisa u Sanderlendu“ (2007), stim-pank „Granvil“ (2009-2012), intimističke „Ćerke“ (sa Meri M. Talbot, 2012; srpsko izdanje „Omnibus“ 2013). On je crtao stripove o super junacima kakvi su Sudija Dred ili Betmen) te proslavljenog, antologijskog „Sendmena“ (1991-1993).
U Talbotovom stvaralaštvu su funkcionalno spojene naizgled nespojive krajnosti komercijalnog, alternativnog i umetničkog stripa mada svaka od ovih kategorija ima posebna pravila i karakteristike, potencijale, domete i ograničenja. Suprotnosti komercijalnog i umetničkog podrazumevaju se dok je alternativni strip neukrotivi, nepredvidivi faktor čiji su rezultati potpuno neizvesni. Iz tih se razloga strip stvaraoci najčešće drže jedne forme i ne zalaze u ostale. Talbot se pokazao kao produktivan i vešt zanatlija ali i kao razbarušeni alternativac odnosno kao precizan i dubok, višesmilen umetnik. Njemu, što je takođe retko, nisu strani ni fantastičko-žanrovski miljei niti pretežno realistički prosede. Ovakva univerzalistička sposobnost čini ga kompletnom stvaralačkom ličnošću sposobnom za visoke uzlete imaginacije.
Serijal “Granvil” započet je 2009.g. i do 2012.g. su objavljena četiri albuma (“Granvil”, “Ljubavi moja”, “Crna ovca”, “Badnje veče”) a posle pet godina pauze, 2017.g. objavljen je album „Viša sila“ reklamiran kao „veliko finale“ (da li će biti tako ostaje nam da vidimo). Ovdašnji izdavač prva četiri albuma “Granvila” u reprezentativnom ruhu (tvrde korice, pun kolor, kvalitetna štampa) je agilni “Darkwood” koji je objavljivanje započeo samo tri godine posle svetske premijere.
„Granvil“ je, kako stoji na koricama albuma „Naučnofantastična pustolovina inspektora Lebroka iz Skotland jarda“ dok na unutrašnjim stranicama autor određuje sadržaj kao „Maštarija“. Svet u kome se priča događa veoma je specifičan, alternativno istorijski sa dodatkom atmosfere basni: Britanija je izgubila rat sa Napoleonom i, sa ostatkom Evrope, potpala pod francusku okupaciju dok je engleska kraljevska porodica pogubljena (na francuskom „specijalitetu“ - giljotini). Posle gotovo dva veka ropstva i duge kampanje građanske neposlušnosti te anarhističkih bombaških napada, Engleska dobija nezavisnost pod imenom Socijalistička Republika Britanija ali je, kao mala i nebitna zemlja, prezrena je od i dalje moćne Francuske s kojom je povezuje most preko Lamanša. Centar čitavog sveta je Pariz zvan i Granvil. Naravno, kao i u našem, običnom svetu zločini, špijunske zavere i političke intrige ne prestaju.  Priča prvog albuma započinje žestoko - ubistvom engleskog diplomate koje će istražiti inspektor Lebrok koji je domišljat kao Šerlok Holms ali i vičan borbi (i ljubavnim osvajanjima) kao detektivi američke tvrdo kuvane škole (na primer Majk Hamer). Inspektora i njegovog okretnog pomoćnika Pacija trag vodi u Granvil, među elitne kabaree i mračne uličice; oni tamo otkrivaju da je ubijeni diplomata bio špijun na tragu zavere moćnika voljnih da izazovu haos za koji bi optužili engleske anarhiste. U tim namerama sprečiće ih Lebrok mada ne pre nego što strada i sam car Napoleon XII nakon čega će u Francuskoj izbiti revolucija. Priča drugog albuma „Ljubavi moja“ naslanja se na prvi: Labrok i Paci pokušavaju da uhvate surovog ubicu Besnog Psa koji je pobegao iz zatvora pred samo pogubljenje a onda volšebno, uprkos blokadama puteva, osvanuo u Granvilu gde ubija prostitutke. Mada suspendovan zbog neposlušnosti Labrok odlazi na lice mesta i pokušava da složi sve kockice u mozaiku. Jasno mu je da je Besnom Psu  pomogao neko vrlo moćan odnosno da ubica u Granvilu traži nešto od državne važnosti. Klupko zločina se odmotava a njihov uzrok je u bliskoj prošlosti, u danima otpora i akcija najfanatičnijih boraca iz Besne brigade koji nisu znali za milost. Mračna tajna pobede – masakr pobunjeničkih vođa – vodi inspektora u sam politički vrh nove države, do nesuđenog premijera! Čini se da nijedna pobeda nije čista, da slavodobitni oslobodioci kriju tajne koje bi voleli da se zabašure univerzalnim opravdanjem ostvarenja najvažnijeg cilja - slobode. Opravdanje da rat traži i donosi stradanja i žrtve nije (uvek) dovoljno jer čak i u najmračnijim vremenima postoje (ili bi trebale da postoje) granice humanosti (i među životinjama!). Konačno, na maksimu da „cilj opravdava sredstva“ ne pristaju svi.
U “Crnoj ovci”, Lebrok i Paci se vraćaju u Granvil koji je u socijalnim previranjima, da bi rešili bizarno ubistvo umetnika Gistava Gavranea u iznutra zaključanoj sobi (u krimiću postoji čitav podžanr dela koja se bave takvim ubistvima). Bizarno rešenje neće otkriti ubicu niti prekinuti niz zločina jer će i Ogist Gloden, naslednik Gistavovog nedovršenog posla (murala sa socijalnom tematikom) biti ubijen. Indicije vode do industrijalca, bogataša i mecene umetnosti Krestoa (on je žabac), koji potpomaže slikare Novog vala, ljute protivnike figurativnosti; istovremeno u podzemnom zamku Kresto drži naučnike i inženjere koji  konstruišu borbene robote. Da zamešateljstvo bude još veće Lebrok sreće svoju simpatiju iz prethodne posete Granilu, jazavicu Bili, glamuroznu prostitutku i slikarskog modela, odlučnu, nezavisnu ali ne i previše suptilnu damu. Veliki prevrat koji na ulice izvodi ubilačke robote stavlja, u opštem metežu, na tešku probu sposobnosti svih junaka da prežive i spasu državnu upravu. U četvrtom albumu, “Badnje veče”, Lebrok se (bez Pacija) vraća u Granvil kako bi spasao devojčicu Bucku Mrvic koja pristupa komuni crkve evolucione teologije koju vodi harizmatični jednorog Apolon. Mada Apolona i njegovu svitu prati loš glas iz inostranstva (osim obmana, zavođenja mladih i krađa postoji sumnja u izazivanje masovnog samoubistva poklonika), u Francuskoj su oni „čisti“. Sticajem okolnosti Lebrok upoznaje Talija Tomsona koji takođe prati Apolona; Tali je inspektor Pinkertonove detektivske agencije i - „testoliki“ jer su ljudi u Novom svetu izjednačeni sa životinjama dok se u Evropi još tretiraju kao niža bića. Apolon, u želji da stekne političku moć, planira da, na skupu koji je kopija poslednje Isusove večere, organizuje stranku koja će se, sa njim kao vođom, boriti za istrebljenje ljudi optužujući ih da su krivi za lošu društvenu situaciju. Lebrok i Tali, uz pomoć prostitutke Bili kreću u akciju oslobađanja Bucke. U Apolonovom sedištu osim harema otkrivaju Docu, Apolonovog mentora koji priznaje mnoge grehe svog pulena kao i njegovu strast prema pronalaženju jevanđelja izbačenih iz Biblije. Nakon vratolomnih akcija Apolon gine na rukama Bucke, beg ostalih nevaljalaca je osujećen, Talije je obavio zadatak a Lebrok predstavio Bili svojoj deci. Nađena jevanđelja završavaju u vatri jer se u njima krije vrhunska jeretička istina (za koju svet nije spreman) da je Isus bio - čovek! „Badnje veče“ je na tragu priča o tajnim prevratničkim znanjima (kao u Braunovom „Da Vinčijevom kodu“), odnosno mističkim kultovima i manipulacijama masama.
Stim-pank je podžanr naučne fantastike, nastao u drugoj polovini 1980-tih godina, koji meša atmosferu XIX veka (nominalno engleske viktorijanske epohe) sa tehnološkim racionalizmom i sledstvenim doživljajem civilizacije XX veka. Čitavo alternativno-istorijsko zamešateljstvo “Granvila” sa prepoznatljivom ikonografijom stim-panka (vozila i automati na paru, svakojaki transportno-putnički baloni, patinirana atmosfera...) obogaćeno je činjenicom da su junaci priče – životinje (ili životinske glave na ljudskim telima): domišljati, nabildovani i na pesnicama i pištoljima brzi Lebrok je jazavac, Paci je, naravno, pacov, Napoleon XII je lav, francuski premijer zec, hijena je policijski komesar, ministar vojni je nosorog, diplomata je vidra, Besni Pas je pacov... Ova basnolika postavka daje pričama svežinu, šarm i bogati sloj asocijacija. U ovom svetu ljudi su prezrena nakaradna stvorenja, „testoliki“, vrsta šimpanza evoluirala u Angulemu (gde se, u našoj realnosti, održava najveći svetski festival stripa), bez građanskih prava i bez pasoša pa ih u Britaniji nema.
         “Granvil” je, u četiri dostupna nam albuma, dopadljiv zbog razigranog crteža i dinamično koncipiranih tabli kao i zbog zapleta odnosno aluzija na tekuću savremenu istoriju te humornog odmaka koji je koliko veseo toliko, povremeno, i ciničan. Talbotove „Maštarije“ definitivno nisu neobavezne instant akcione razbibrige za jednokratnu upotrebu a zapleti se ne iscrpljuju u bizarnim dešavanjima već odlaze i korak „iza scene“ dajući širu društveno-političku sliku (kojoj se, uz malo truda, može naći „parnjak“ u našoj stvarnosti). Zahvaljujući autorovoj visprenosti ova stim-pank basna sa poukama valjano je realizovana pa je „Granvil“ zanimljiv strip serijal visokog umetničkog potencijala i kvaliteta.
            (“Kvartal” 28-30, 2018.)

           



top