„Sedam praznih kuća“ je treća knjiga Samante Šveblin (1978), zvezde savremene latinoameričke i svetske književnosti, koja je objavljena na srpskom jeziku u majstorskom prevodu Ljiljane Popović Anđić i Branka Anđića i izdanju agilne izdavačke kuće „Agora“ (delo je originalno objavljeno 2015.). Reč je o knjizi priča (kao i u slučaju knjige „Ptice u ustima“; druga prevedena knjiga „Spasonosna razdaljina“ je roman) koju čini sedam segmenata različtih dužina, od minijatura (kakve su „Dešava se uvek u ovoj kući“ i „Četrdeset kvadratnih centimetara“) do novele („Sipljivo disanje“). Naravno, čitalačka pažnja je isprva usmerena na razotkrivanje značenja samog naslova odnosno na razumevanje odrednice „prazne kuće“. Kuće odnosno domovi (jer je u nekim pričama reč o stanovima u zgradama) o kojima autorka pripoveda u stvari nisi prazne; u njima ima domaćina-stanara koji tu „sprovode“ svoj svakodnevni život, manje-više trivijalizovanu egzistenciju koju čine puke fizičke rutine tako da se čini da u svom tom trajanju nema ničega posebnog - bilo da je reč o starom bračnom paru („Sipljivo disanje“) ili o mladim supružnicima („Čovek bez sreće“). Kuća, dakle, nisu prazne – barem na prvi pogled – jer u njima određeni ljudi zauzimaju prostor. Ipak, kako pripovedanje odmiče naziru se pukotine u toj trivijalnosti iza kojih se pomaljaju ili nastupaju/nastaju lomovi. Iskliznuće iz standardizovanog (uobičajenog) različitih je oblika i intenziteta: od manjih neugodnosti međukomšijskih odnosa („Dešava se uvek u ovoj kući“) koji mogu biti koren većih remećenja („Sipljivo disanje“) do ozbiljnijih bračnih sukoba („Moji roditelji i moja deca“) ili bega (planiranog, spontanog) od kuće („Četrdeset kvadratnih centimetara“, „Izaći“). Svaki od tih „poremećaja“ nedvosmisleno pokazuje užas običnosti i uređenog modela razmišljanja i življenja odnosno neumitno nastupanje haosa kao manifestacije dejstva drugog zakona termodinamike („toplotne smrti svemira“) koji tvrdi da svaki uređeni sistem teži svom raspadu. Obznana tog saznanja odnosno te činjenice može biti brutalna (smrt dečaka u „Sipljivo disanje“) ili manje/više neugodna (pojava neznanca koji odvodi devojčicu u „Devojka bez sreće“, neurotično postupanje majke koja ulazi u tuđe kuće i tamo priređuje scene „Ništa od svega toga“ te bizarno-ekscentrično ponašanje bake i deke koji, navodno, zavode i kvare decu u „Moji rodielji i moja deca“). Kako god bilo, tek, junaci priča spoznaju tu nepoznatu, neistraženu, nesigurnu teritoriju koja se prostire iza granica sveta koji oni pokušavaju da drže pod kontrolom i u kome se osećaju sigurni i zaštićeni; oni, na lakši ili teži način, otkrivaju da se zavaravaju kad misle da su granice sigurne i teško (nemoguće) probojne jer je dovoljan sasvim mali iskorak-prestup pa da se pokrene nezaustavivi sled događaja čiji ishod niko ne može ni predvideti pa ni naslutiti. Sitna nepažnja izazvaće fatalne lomove u sopstvenom životu ali i životu bližnjih ili suseda. Odlazak u nedovoljno poznate delove grada i susret sa nepoznatim ljudima može izazvati potpunu promenu mentalnog profila, slom dotadašnjeg vrednosnog sistema. Trenuci nesigurnosti i teskobe pred iskorak bivaju zamenjeni kolebljivim nastupanjem u nešto novo – nepoznate ulice, među potpune strance (bili oni ravnosušni, nezainteresovani ili neprijateljski raspoloženi) te, konačno, u neopozivu fatalnost demencije kao predvorja smrti.
            Šveblingova sve priče započinje primireno, bez žestokih izliva emocija ili intenzivnih fizičkih akcija, puštajući da se dešavanja nižu naizgled sasvim podrazumevano/predvidivo, uz tek poneku  usputnu naznaku (sićušne) anomalije, sve dok se „ispadi“ ne nagomilaju pa ravan percepcije postaje toliko iskrivljena da čitalac shvata kako već neko vreme stvari nisu u redu ali da je to stanje sada očigledno kao što je očigledno i da se ništa više ne može popraviti i vratiti na staro. Konačno, priča se završava bez jasnog razrešenja odnosno bez potpune katarze, gotovo kao da je dalje pisanje u nekom trenutku postalo toliko nepotrebno da je tačka na poslednjoj rečenici sasvim pogodbena/zadesna (ali očekivana). Ovakvim postupanjem spisateljica je na tragu velikana pripovedanja kakvi su Kortasar i Karver. Začudnost u običnom (previše) lako mutira u teskobu i fantastični (fanatični) užas varljive životne (ne)sigurnosti. Ta uznemirujuća saznanja zaokupljaju i prate čitaoca iz jedne priče u drugu potvrđujući autorkine reči da je želela (i ostvarila, evo knjige kao dokaza) da stvori svet u kojem se sve priče „hrane jedna drugom“ a što umnogome podseća na arhetipsku sliku zmije koja proždire svoj rep istovremeno stvarajući i uništavajući sebe, slaveći postojanje i njegov nestanak.
            „Sedam praznih kuća“, sveukupno, rafinirana su i provokativna proza, šturog jezika i matafora ali i uznemirujućih vizija koje ne ostavljaju prostora za ravnodušnost i nezainteresovanost.
            („Dnevnik“, 2019.)

0 komentara:

Постави коментар

top