Herman Ipen (1938) ubraja se među najbolje autore francusko-belgijske strip škole poslednjih decenije XX veka i prvih XXI veka. Nesuđeni stolar i arhitekta kao strip crtač debitovao je 1964. godine u magazinu „Spiru“. Njegov rad, posedno na istorijskom stripu „Jugurta“, zapazio je afirmisani scenarista Greg i ponudio mu saradnju na pustolovnom serijalu „Bernard Prins“ koji je Herman crtao od 1966. do 1980, godine (ukupno 18 albuma). Po Gregovim scenarijima Herman 1969. godine započinje rad na vestern serijalu „Komanča“ (do 1983. ukupno 14 albuma). Oba serijala bila su vrlo popularna i uglavnom pozitivno ocenjena kod kritike. Ipak, Gregove priče su, zbog njegove prezauzetosti, bivale sve slabije pa je Herman, čiji se crtačka veština razvijala, počeo da razmišlja o samostalnom stripu u kome bi bio kompletan autor. Konačno, 1978. godine pojavila se, u nekoliko strip magazina (1979. u jugoslovenskom magazinu „Strip art“ urednika Ervina Rustemagića), prva epizoda serijala „Džeremaja“.  Uspeh „Džeremaje“ naveo je Hermana da zaključi svoju saradnju sa Gregom i potpuno se „osamostali“. Godine 1983. Herman započinje novi serijal „Tornjevi Boa-Morija“, situiran u srednji vek u Evropi, koji će se nominalno okončati posle 10 albuma ali i pretočiti u serijal „Boa-Mori“ (sa do sada objavljenih 5 albuma, po scenarijima Hermanovog sina Iva). Pored ovih serijala Herman je uradio, samostalno ili po tuđim scenarijima, 22 nezavisna („one shot“) albuma. Sa ovakvo blistavim opusom Herman je nesporno jedan od najzapaženih savremenih strip autora.
            „Džeremaja“ je spretno zamišljena mešavina naučne fantastike i vesterna. Opšti okvir i temelj svih priča je građansko-rasni (crnačko-belački) rat u SAD koji je, nakon upotrebe atomskih bombi, najvećim delom uništio dotadašnju civilizaciju. Život se, ipak, nastavlja ali u sasvim drugačijim uslovima: centralne državne vlasti nema, genetske mutacije izazvane radijacijom postaju očigledne, ljudi su se organizovali u manje zajednice a praznim prostranstvima lutaju horde bandita i otpadnika, između pravde i sile postoji znak jednakosti jer ko ima silu taj je u pravu. Ljudi ponovo žive kao u doba Divljeg zapada mada, ti-i-tamo, još postoje i funkcionišu enklave koje koriste tehnologiju XX veka. Glavni junaci serijala su dvojica mladih momaka, Džeremaja i Kurdi Maloj. Džeremaja je oličenje poštenja i naivnosti dok je Kurdi „ispekao zanat“ lutalice koji iznad svih principa stavlja sopstveni opstanak. Dvojac se, uz manje ili veće konflikte, slaže i dopunjuje i, na svom putovanju bez cilja, upada u razne nevolje stajući na stranu slabijih. Tokom vremena (pretočenih u, za sada, 33 albuma a 34. izlazi 2. oktobra ove godine) Džeremaja polako sazreva i menja se, pokušava da se smiri, dok Kurdi ostaje neukrotivi vragolan, veran samo sebi i vezan jedino za svoju mazgu Ezru.
            Kako je vreme potvrdilo „Džeremaju“ kao kvalitetni serijal pored novih albuma reprinutuju se i stare epizode u novoj opremi. Tako je i „Čarobna knjiga“ započela objavljivanje serijala u knjigama sa po tri epizode. Prvi tom, u punom sjaju kvalitetne štampe i tvrdog poveza, sadrži prve tri epizode objavljene 1978. i 1979. godine.  U premijernoj „Noći grabljivica“ Džeremaja, kome trgovci robovima unište selo, upoznaje Kurdija i njih dvojica postaju „okidači“ pobune protiv ekstravagantnog zločinca, ljubitelja orlova, koji robove prodaje nezavisnoj državi Indijanaca. „Usta puna peska“ dovode mlade pustolove usred sukoba bandita i milicije oko kovčega sa novcem dok su „Divlji naslednici“ još jedan susret sa nemilosrdnim vladarima malih zajednica i pokušajem borbe protiv njihove tiranije.
            Džeremaja je, isprva, jedva stasali, neiskusni i naivni momčić koji je otrgnut iz relativne sigurnosti i bačen na nemilost (i retku milost) ljudi ogrubelih u svakodnevnoj borbi za opstanak. Kurdi je, mada mlad, prekaljeni borac (reklo bi se ne uvek u časnim rabotama) koji nema iluzija i sklon je lakšim rešenjima problema. U mračnom okruženju dobrodušna naivnost i vera u humanost nisu vrline već mane mada su obični ljudi, kada su priterani uza zid, spremni da se bore za opšte dobro. Džer i Kurdi često su upravo onaj trun koji će učiniti da tas pretegne na stranu odbrane čovečnosti a ne na stranu pokoravanja i poniženja.
            Herman, vičan vestern ikonografiji (izbrušenoj u „Komanči“ kao jedinom evropskom serijalu koji može da parira „Bluberiju“), vešto je meša sa prizorima raspada i rasula moderne civilizacije; spajanje (i kontrapunktiranje) starog i modernog nudi neslućene mogućnosti za crtačke egzibicije. Usto, Hermanov osećaj za kadriranje i montažu izuzetno je „filmski“ tako da su priče dinamične a table sjajno komponovane. Crtež je jednako dobar u pejzažima kao i mimikama odnosno gegovima a kolor mu dodaje novi kvalitet.
            Sveukupno, i posle gotovo četiri decenije od nastanka prve epizode „Džeremaje“ ubedljivo su, sveže i atraktivno štivo za stripoljupce.

            („Dnevnik“, 2015.)
Dvojac, crtač Hose Munjoz (1942) i scenarista Karlos Sampajo (1943) spada među najcenjenije tendeme savremenog stripa. Argentinci koji su, zbog političkih (ne)prilika, morali da pobegnu iz svoje zemlje i svoju sreću potraže u Evropi, nametnuli su se serijalom „Alak Grešnik“ (započetim 1975.) odnosno „Bar kod Džoa“ (započetim 1981.) koji su ih predstavili kao talentovane, inteligentne autore koji poznaju medij u kome stvaraju odnosno njegove obrasce i sposobni su ne samo da ih poštuju već i prevaziđu. Sampajo je umeo da, u najboljem maniru „tvrdo kuvanih“ odnosno „noar“ krimića ispriča priče koje su bile i kriminalističke ali i sociološke i psihološke, sa puno gorčine i cinizma ali i melanholije i finog humora. Na ovakvom temelju Munjoz je gradio svoj jedinstveni crtački stil koji je na granici realističkog i karikaturalnog, neumoljivo kjaroskurovski, robustan, pun crnih ploha i oštrih linija. Otuda su ovi stripovi na prvi pogled bliži „andergraund“ nego glavnostokovskim atmosferama ali je njihova vizuelna silovitost nesporna. Munjoz je svoj stil temeljio na uzorima kakvi su Hugo Prat i Alberto Breća a bliski su mu (pored pokojnog, nepravedno skrajnutog Mikelucija) i poneki savremenici kakvi su izvikani Frenk Miler („Grad greha“, „300“) ali i veoma talentovani Bezian.

            Strip „Bili Holidej“, prvi put objavljen 1991. godine oslanja se na životnu priču slavne i kontraverzne džez pevačice Eleonore, Bili - Ledi Dej - Holidej (1915-1959). Ipak, ovo nije biografska strip-priča jer je kratki život ove umetnice suviše buran da bi stao na 48 tabli. Otuda je Sampajo odlučio da o Bili govori kroz tek nekoliko životnih epizoda i to posredno prateći nastojanje novinara da, u toku jedne noći, napiše članak povodom 30 godina od smrti Ledi Dej. Istog dana, na drugom kraju Njujorka, Alak Grešnik će otkriti da je on, dete belog rasiste, bio, kao policijska straža, kraj samrtničke postelje Bili Holidej, okrivljene za posedovanje narkotika, i poželeti da se dostojno oprosti od nje. Konačno, još jedan „sporedni“ lik iz života Ledi Dej, Rufus, pojaviće se da ostavi cveće na njen grob.
U jednoj noći novinar će pokušati da otkrije i shvati život žene koja je silovana sa 14 godina, potom zarađivala za život kao prostitutka, postala pevačica, narkomanka, žrtva bahatih, pogrešno odabranih muškaraca, bila slavljena i obožavana, zaradila više novca nego i jedna druga osoba crne kože njenog vremena. Ipak, i u vreme najveće slave Bili Holidej je  žrtva rasističkih ponižavanja baš kao što je gonjena zbog upotrebe droga. Novinar, koji zbog prekovremenog posla ima probleme sa devojkom, pokušava da nađe odgovarajući ugao iz koga će sagledati njen život ali, kako nije preterano nadahnut, naklonjeniji je mračnim trenucima nego istraživanju njene sugestivne pevačke umetnosti. Čak je i emotivna veza Bili Holidej i saksofoniste Lestera Janga, krajnje osobenog čoveka bizarnih manira, sagledana površno, kroz jednu incidentnu situaciju. Očito je kontraverznost „dame koja peva bluz“ prevelika da bi stala u jedan prigodan članak. Krajnosti koje je ona spajala, od bede do bogatstva, fizičkog i duhovnog pada u zavisnost i vrhunske umetnosti koju je stvarala, potrebe za razumevanjem i nežnošću i neprestanih razočarenja, krhkosti i razmaženosti, slobode koju je tražila i rigidnosti rasističkog sistema, učinile su da Bili Holidej bude to što jeste. Sampajo je svestan da jedan takav život ne može stati ni u strip album pa se zadovoljava njegovim fragmentima smeštenim u isto tako oslikanu atmosferu vremena u kome je Lejdi Dej živela.
No, priča je, ipak, smrću pevačice zaokružena u svoj svojoj nedovršenosti i provokativnosti. Na njenim temeljima Munjoz dozvoljava sebi da se „razmaše“ poigravajući se kadriranjem, detaljima, dubokim i plošnim „masovnim scenama“, nadahnutom vizuelizovanjima muzike. Grubi obrisi likova i objekata, koji podsećaju na „stil“ (odnosno njegovo odsustvo) primitivne umetnosti  adekvatno su „lice“ vremena i (ne)prilika u kojima opstaju crnci u urbanim džunglama perjanice „slobodnog sveta“. U prizorima zadimljenih lokala ili zatvora tenzije i frustracije intenzivno zrače iz mračnih površina kao i tvrdih fizionomija. Snaga susreta i sudara crne i bele, bez ikakvih valera, izbija iz svakog crteža istovremeno ga čineći („bojeći“) plemenitom patinom čiste začudnosti.
Album „Bili Holidej“ nesavršen je i nedorečen kakav je bio i život dame koja je žudela za nežnošću i prihvatanjem. Njegov vizuelni lik, uprkos robusnosti, plemenit je i melanholičan kakav je bio i topli, promukli glas večne Ledi Dej.
            („Dnevnik“, 2015.)
U FOKUSU

           Istorija stripa, kako evropskog tako i američkog, beleži niz dela 9. umetnosti koja su, na prvi pogled, bila namenjena najmlađim čitaocima ali su ih čitali i oni sa više godina. U tim su avanturama (npr. „Bima i Buma“ ili „Krcka“) uživali svi, od 3 do 73 godine, naravno na svoj način. Među te univerzalne stripove za sve uzraste spadaju i oni o Štrumpfovima, koje je nacrtao Pejo po sopstvenim pričama ili po scenarijima rađenim u četiri ruke sa I. Delportom.

Davne 1957. (ili 1958.) godine, u prestižnom strip magazinu „Spiru“, u epizodi „Frula sa šest rupa“ stripa „Jovan i Cvrle“ („Johan i Pirlouit“), smeštenog u srednji vek, glavni junaci zabasaju u selo malih, plavih ljudi čudnog imena Štrumpfovi. Njihov autor Pejo (Pjer Kilifor, 1928-1992) verovao je da Štrumpfovi imaju veći potencijal od epizodnog (u čemu ga je podržao i urednik) pa je nacrtao nekoliko kraćih epizoda o njima (prva se pojavila već 1959.g.) koje su naišle na pozitivan odziv publike i tako je počeo njihov samostalni život u kome je strip dostigao evropsku a potom svetsku popularnost i slavu. Legenda kaže da je reč „štrumpf“ nastala tokom jedne večere kada je Pejo zatražio od svog drugara Frankena (tvorca Gaše) da doda so ali mu se umesto prave omakla reč „štrumpf“ na šta mu je Franken odgovorio da vrati štrumpf kad završi sa štrumpfovanjem. Tako je zadesno smišljen ključni termin koji je ime za bića, univerzalni glagol i uzrečica/poštapalica.
Na ovim prostorima Štrumpfovi su se krajem 1960-tih pojavili u „Kekecu“ a bilo ih je u „Stripoteci“ i „Biser stripu“. Mlađe generacije najčešće ne znaju da su Štrimpfovi strip junaci ali ih pamte iz istoimene crtane TV serije (u produkcije Hane i Barbere, stvarane od 1981. do 1989.g.) odnosno jednog celovečernjeg holivudskog (neuspelog) „blokbaster“ filma.

REČ KRITIKE
            Beogradski izdavač „Čarobna knjiga“ uvrstio je u svoj izdavački plan objavljivanje kompletnih, hronološki poređanih Štrumpfovskih avantura (17 albuma plus pojedinačne geg epizode) u kvalitetnoj štampi i punom koloru. Tako će mali (visoki su 3 jabuke), plavi ljudi (ni patuljci ni trolovi), koji liče ko jaje-jajetu (uz dva izuzetka), u belim hulahopkama, iz kojih viri repić, i sa belim kapama (nalik onima koje nose patuljci) biti dostojno predstavljeni mladima i onima koji se tako osećaju.
            Prvi album čine dve epizode od po 20 tabli, „Crni Štrumpfovi“ i „Leteći Štrumpf“. Već prvom pričom o Štrumpfovima (kao glavnim junacima) autori izmiču šabloni i rade nešto sasvim neuobičajeno: umesto da čitaoce polako upoznaju sa Štrumpfovima, njihovim svetom, navikama i vrlinama oni ih dovode na korak od - istrebljenja. Naime, jednog ne preterano vrednog Štrumpfa uješće „Bzzz-muva“ i on će pocrneti, postati zao i agresivan, voljan samo da ujeda plave Štrumpfove za rep i tako ih preobrati. Očas posla plavci će biti opkoljeni i eliminisani a zlokobno „Gnap! Gnap!“ zaoriće se selom. Ipak, eksplozija polena cveta Tuberoze vratiće sve na svoje mesto pa će srećni plavi Štrumpfovi prirediti veliku zabavu. Humor i gegovi preobraćaju se u intenzivnu stravu i iznenadnu katarzu - i sve to na 20 strana. U tom brzopoteznom upoznavanju sa Štrumpfovima (koje će se tek razvijati) neki likovi već su se nametnuli a otkriveni su poneki kolektivni principi i pravila.
            Po sličnom receptu, mada sa manje tenzija a više humora, razvija se priča o Štrumpfu koji je rešio da leti jer mu se čini da će mu tako bili lepše i lakše (ni on ne voli da radi odnosno da „štrumpfuje“). Epizoda prati njegove (neuspele) pokušaje-eksperimente da postane „leteći Štrumpf“, koji se podudaraju sa razvojem čovekove ideje o letenju, od pravljenja krila od perja ili tkanine, preko balona do raketa. Ipak, tek će magični napitak dići plavog mališu u vazduh da bi on tamo shvatio da ne može da upravlja svojim lebdenjem. Iz te nevolje spasavaju ga drugovi, istina ne baš prefinjeno jer ga nahrane - ciglama. Tako je nesuđeni letač vraćen na tlo (pa i malo dublje) ali on, naravno, time nije zadovoljan jer sada mu se hoće da bude mornar ali, na poslednjoj strani, zbog svoje težine završava na dnu potoka.
            Priče o Štrumfovima imaju sve što treba da sadrže dela namenjana deci: malo šale, malo zbilje, zapleta i uzbuđenja te, konačno, malo pouke. Strip je tome dodao i čist crtež, lepu prirodu i dopadljive junake (glavni zloća, veštac Gargamel pojaviće se tek u trećoj epizodi a njegov nevaljali mačak Azrael samo prošeta u „Letećem Štrumpfu“). Svi sastojci „umešeni“ su kako treba, nijedan ne štrči niti preteže pa je ovo, sveukupno, pravi, ljupki strip za sve generacije i sva vremena.

            („Dnevnik“, 2015)
Roman „Bergdorf“ ovenčan je 2014. godine nagradom „Miroslav Dereta“ za neobjavljeni roman. Obzirom da je na ovdašnjoj literarnoj sceni forma romana u žiži interesovanja bezmalo svih izdavača odnosno da je to najčešći izbor velike većine čitalaca, nagrada za neobjavljeni roman ima veliki značaj i „težinu“ posebno jer delo koje zasluži nagradu biva štampano i stavljeno na uvid čitaocima i kritici odnosno biva sameravano sa ostalim romanima objavljenim u tekućoj sezoni.
            Dejan Mak (1974) prvi roman „Pariska menažerija“ objavljuje 2005. godine u izdanju Književne opštine Vršac. Tim delom on nagoveštava interesovanja za savremeni trenutak odnosno za junake koji pokušavaju da pronađu moduse sopstvene egzistencije i njenog smisla kao i da se pozicioniraju u svojoj okolini i prema bliskim osobama. Slične relacije u temelju su i „Bergdorfa“ s tim što je on situiran na ovdašnji prostor, u varošicu, sivi grad, u podnožju brega. Vladan Mihajlović, autor knjige „Tragedija ratnika“ koja je pobudila interes javnosti, inače službenik u opštinskoj upravi, ne uspeva da se snađe u sopstvenom životu. Neodlučan je i apatičan, nevoljan da preduzme značajne korake i definiše smer u kome će se nadalje kretati. Zbog toga njegova dugogodišnja veza propada kao i literarne ambicije kojih se javno odriče preko lokalne televizije. Odustajanje i dugo kolebanje izjednačavaju ga sa većinom starih drugova koji takođe „ne znaju šta će sa sobom“. Oni drugi, „aktivni“, pak, jure za karijerama i blagodetima potrošačkog modela postojanja.
            Samoubistvo Ivana Šmita, kolege iz kancelarije sa kojim Vladan nije uspostavio nikakvu komunikaciju ispostaviće se kao trenutak u kome počinje konačno razrešenje dotadašnjih dilema. Neočekivana pokojnikova poruka odvešće Vladana na mesto za koje nije znao da uopšte postoji, u Bergdorf, seoce s druge strane brega koje, iako blizu grada, funkcioniše po vanvremenim načelima. Kontrapunktiranje dva principa, frustriranosti i mira, složenosti i jednostavnosti staviće na probu Vladanove snage. S jedne strane brega on ulazi u političke igre lokalnih moćnika, pristaje na kandidaturu za predsednika opštine, drži govore i zadobija simpatije sugrađana, nastoji da održi kontakte sa starim društvom; s druge strane on, slušajući razne priče/legende, pokušava da otkrije istinu o nastanku Bergdorfa odnosno iščitava rukopis romana Ivana Šmita, identifikujući se sa njim. Grčevitost grada i opuštenost bajkovitog sela odražavaju se i u dvema ljubavnim aferama, brzoj i neobavezujućoj sa novinarkom gradske televizije i laganoj, punoj razumevanja sa Anom, Šmitovom ćerkom.
            Mada boravak u Bergdorfu daje snagu onima koji ga posećuju (i ta im snaga koristi u gradu), raskorak između dve opcije postaće toliki da ga Vladan ne može i ne ume izmiriti i kompenzovati pa će morati da donese odluku kojoj će strani brega pripasti u potpunosti. Taj postupak „proizvešće“ posledice koje se ne mogu ispraviti i stoga određuje ostatak njegovog života.
            Pošto na početnim stranicama oslika trivijalna, prepoznatljivo savremena postupanja i dešavanja, autor, nakon što se Bergdorf „obznani“ junaku i čitaocima, paralelnim opisima mehanizma funkcionisanja savremenog demokratskog političkog „teatra“ odnosno začudnog spleta legendi, vezanosti za tlo, vazduh, prirodu i enegije u njima, stvara i kanališe tenzije koje vodi prema kulminaciji i razrešenju sukoba. Kada samo vreme, kao krucijalna odrednica življenja, počne da se koleba a neobjašnjive pojave likova na različitim lokacijama naznače postojanje još dubljih, temeljnijih zakona čija moć jedva da se može naslutiti, priča se sklapa, barem na nivou pojedinačnih sudbina. Svako dalje opisivanje značilo bi zadiranje u principe koji nemaju dodirnih tačaka sa tekućom svakodnevicom.
            Dejan Mak u „Bergdorfu“ postavlja niz intrigantnih pitanja o tekućem vremenu i njegovim šablonima u koje, milom ili silom, uklapa/ukalupljuje jedinke i daje naznake ili tek delimične odgovore na njih, ostavljajući čitaocima da dopune/domisle sopstvene stavove i određenja prema dilemama koje se, pre ili kasnije, svima postavljaju u ovim „smutnim vremenima“.
            („Dnevnik“, 2015.)


U FOKUSU
            U par prošlih godina Predrag Đurić (1974) nametnuo se ovdašnjoj strip sceni ne samo kao izdavač već i kao aktivan strip scenarista čije priče su vrlo često socijalno angažovane i jasno ideološki profilisane. Ovakva su interesovanja i ovakav angažman krajnje atipični za savremeni srpski strip u kome, jednostavno, nema (ili jedva da sporadično ima) autora koji se promišljeno i uverljivo bave onim što se svima nama dešavalo u skoroj prošlosti i što nas svakodnevno okupira, od najtrivijalnijih pitanja golog opstanka od jutra do večeri, sve do pokušaja sagledavanja profila budućnosti ovih prostora. Naravno, i ćutanje je oblik izražavanja stava ali je, neminovno, po svojoj prirodi, pasivno i „pomirljivo“. Time se iznova aktualizuje stara dilema da li muze moraju i smeju da „ćute dok topovi govore“ ali i u „smutnim vremenima“ pre nego topovi progovore odnosno u danima kad topovi zaćute (na kraće ili duže vreme)? Na ovo pitanje svaki autor daje odgovor prema sopstvenom doživljaju svoje uloge u svetu. „Ćutolozima“ se može pripisati komfomizam, defetizam ili elitizam a „angažovanima“ naivni idealizam, prigodnost i sumnjiva umetnička vrednost. Jedinstveni odgovor za sve ne postoji pa, otuda, ni opšti recept za ocenu svakog pojedinačnog umetničkog dela.
            Đurić je, pak, svojim radovima „ušao“ u lavirinte i vilajete naše bliske prošlosti i sadašnjosti u koju su se pretočili događaji koji su slomili jednu državu i epohu ali su umesto obećane slobode, demokratije i blagostanja doneli jad i bedu, besperspektivnost za mlade i stare, izrabljivanje onih koji rade u nemilosti tajkuna, sitnih biznismena, korumpiranih policajaca i sudija, političara i dušebrižnika. Od tih prizora, koje svako prepoznaje i sa njima se identifikuje zastaje dah, steže se knedla u grlu i diže gorčina u stomaku. No, Đurić se ne zadovoljava samo beleženjem događaja „na terenu“; njegovi junaci odbijaju da ostanu krotke žrtve i dižu svoj glas i pesnicu kako bi se odbranili.

REČ KRITIKE
            U grafičkoj noveli „Tito“ Đurić odlazi u blisku budućnost ovih prostora, ovog puta u 2050. godinu, u Novi Sad razrušen višegodišnjim građanskim ratom. Poremećaji koji su 1990-tih zahvatili jednu državu i uništili je očito se nisu smirili pa su i države naslednice prolazile kroz nemire i nove sukobe. Vrhuška koja je 2050.g. na vlasti uživa u privilegijama i bori se da ih očuva ne mareći za „običan puk“ koji pokušava da preživi kako zna i ume. Za mlade nema ni popusta ni milosti: ili će se prikloniti moćnima i ropski izvršavati ono što im se naredi ili će tavoriti u bedi, iščekujući propast. Na ničijoj zemlji, još nepokoren, je i Tito, petnaestogodišnjak bez roditelja (stradali su u ratu), koji živi sa dedom i sluša njegove priče o davnom vremenu sreće i blagostanja koje je stvorio veliki drug Tito. Dečaku je teško da shvati sve priče ali, istovremeno, stalno zapaža da nema osmeha na licima prolaznika. On odrasta na ivici zakona, „peče zanat“ kriminalca sve dok, sticajem okolnosti ali i dobrote koju nosi u sebi, ne počini delo (ili prestup) koji će ga dovesti među borce za pravdu, u pokret otpora vlastima i bogatašima. Vođen dedinim pričama ili znamenjem svog imena, Tito postaje revolucionar, nameće se kao vođa, onaj koji, po njegovim rečima, zna kako da ljude povede putevima slobode. Finale priče je gorko ali i optimistično; u domenu klasičnog stripa ono bi značilo nastavljanje serijala ali „Tito“ svakako ne spada u standardne proizvode 9. umetnosti.
            Za vizuelni segment stripa zadužena/zaslužna je Jelena Vučić kojoj je ovo prvi strip album i to još u boji. Umetnica je ambiciozni zadatak, uz povremene kolebljivosti i nedorađenost, uspešno privela kraju predstavljajući se kao talentovani crtač koji treba da „peče zanat“ ali od koga se mogu očekivati novi, valjani radovi.
            („Dnevnik“, 2015.)
top