I DRVEĆE UBIJAJU, ZAR NE?

Incident sa redom platana koji je vlast naše metropole namerila da poseče a građani se tome suprotstavili - naravno neuspešno - nije usamljen slučaj na ovdašnjim prostorima. Na žalost o sličnim problemima u drugim gradovima se (ni)malo zna zahvaljući centralizovanosti velikih medija, koji preferiraju vesti iz metropole i par velikih gradova a provinciju guraju u zapećak (mada, varošice i sela, tzv. provincija, čine veći deo države u kojoj živimo). Tako veliki mediji fabrikuju lažnu sliku o događanjima van centra; sa svoje strane, lokalni mediji rade isto jer misle i delaju kako lokalni centri moći kažu. Otuda se o nekim po vlasti potencijalno nezgodnim događajima, a ovog puta je reč o seči drveća, može saznati samo ako se to desi u Beogradu ili ako se vesti prošire neformalnim kanalima od kojih je najvažniji Internet. Tako će znatiželjnici saznati, često prekasno, da se drveće masovno seče širom Vojvodine, od Sombora do Vršca, iako je zvanično i bučno proklamovana pokrajinska akcija pošumljavanja drvećem širomašne pokrajine. Urbana jezgra ostaju bez stabala nasleđenih od prethodnih generacija; time se ruži lice ’lepih varoši’ i seku ’pluća gradova’ kako se to nekada govorilo (a sada se demagoški mudruje nad svežim panjevima). Da li su naši stari zaista bilo toliko zaludni i neprosvećeni kada su sadili i negovali drvorede? Deklarativni razlozi za ubijanje drveća različiti su - ili je, navodno, drveće bolesno ili se baš tuda šire putevi (i nužno potrebni parkinzi) ili se, konačno, grad reorganizuje da bi bio moderniji a drvo je, jelte, nešto zaostalo, demodirano i suvišno pa mora da nestane. Neminovno je da ima bolesnog drveća koje treba ukloniti - pošto se o njemu nije vodila briga kada je trebalo a lečenje istog je skupo - no, zdravi panjevi svedoče da je, pored bolesnog, redom sečeno i zdravo drveće - verovatno preventivno, da se ne razboli. Neretko lokalna vlast ne smatra za potrebno da obavesti podanike o svojim rabotama pa testere jednostavno osvanu na određenom mestu i obave posao. Ako se i daju formalna opravdanja-izgovori oni bivaju, ma kako da su jadni i providni, ’progutani’ u tišini zahvaljujući nezainteresovanosti velikih i vlastopoklonstvu lokalnih medija. Građani malih varošica istina gunđaju protiv onoga što im se radi ali nisu spremni da izađu i protestvuju. Oni stariji se plaše da će trpeti posledice kada osvetoljubiva vlast sazna da su javno bili protiv jer, valja biti oprezan i, u ova loša vremena, čuvati ono malo posla i prihoda koji se imaju. Mladi takođe računaju - ako ih neko zapazi kao bundžije to će im biti minus prilikom zapošljavanja na retkim slobodnim (strogo kontrolisanim) radnim mestima; one koji planiraju da odu u veliki grad (ili beli svet) ne interesuju lokalni problemi a treći bi, eventualno, da malo protestvuju preko Internet foruma ili ’fejs buka’ ali im je ’smorno’ da izađu na ulice (i pridruže se šačici ’bundžija-gubitnika’). I tako testere ne miruju. A kad drvo padne trebaće bar 20 godina da novo drvo (bude li posađeno i opstalo pored svakojakih vandala) daruje hlad i čist vazduh; do tada će se promeniti garniture vladara i podanika i cirkus popravki i renoviranja ponovo će uzeti svoj danak u drveću sve dok, napokon, u gradovima ne ostanu samo zgrade, putevi, goli trgovi, parkinzi i nemi podanici. Primer Beograda i njegovih za seču predviđenih platana dokazuje da u velikim gradovima ima onoga čega u provinciji nema - ima hrabrosti u masi koja garantuje snagu i anonimnost; u malom gradu svi se znaju i teroru palanke se ne može pobeći. Čak i ako nisu uspeli, borci za platane su makar pokušali da dignu glas za razliku od nemih lepih varoši. Baš kako su govorili stari Latini „Rekoh – spasih dušu“.
    Priča o seči drveća ima i drugi nivo koji nije čista (gola, vulgarna) ekonomija (tipa više parkinga veća vajdica za nekoga u vlasti); taj nivo otkrivaju reči ’opravdanja’ da je bezbednost građana najvažnija - a drveće, po prirodi stvari, nije bezbedno. Istina, nisu bezbedne ni loše osvetljene i slabo regulisane raskrsnice, klimave fasade, rupe u trotoarima i putevima, mračne ulice ali - to su delovi ljudske džungle na asfaltu, to su rezultati civilizacije dok je drveće nešto zaostalo iz primarne Prirode. Kao da je biti povređen ili ubijen od automobila ’ljudskije’ nego stradati od pada suve grane na glavu. Ne vredi uopšte govoriti da je broj lakše ili teže stradalih od drveća minoran u odnosu na one koje pokose vozila ili se ’skrše’ u rupama u mračnim ulicama. Drvo je, očito, prirodni neprijatelj Čoveka (čitaj Vlasti) a civilizacija je dobra čak i ako povređuje/truje/sakati; zato treba raskrstiti sa Prirodom, treba je izbrisati sa ulica, smestiti u rezervate-parkove u koje svako ulazi na svoju odgovornost. Čovek-Pobednik neće trpeti zulum preostale Prirode i ukloniće je iz svetlog XXI veka. Ako se još ispostavi da drveće zauzima mesto šinama, kioscima, parking mestima - dakle svemu što donosi zaradu - onda zaista nema dileme, lako je izabrati između Progresa i Prirode. Možda bi Pobednik i tolerisao drveće ako bi moglo da živi mada mu se seku žile, ako ne bi tražilo da se o njemu brine. Jer, briga za automobile se podrazumeva a drveće neka se snalazi samo, pa, ako to ne ume - testera mu je lek i spas. Uostalom, to što drveće pravi hladovinu rešiće se lako - i bilbordi imaju senku, zar ne?

0 komentara:

Постави коментар

top