Pogledi ljudskog roda prema okolnim planetama i ono što se tamo vidi umnogome su zavisili od dostupnih tehničkih aparatura i od mašte onih koji gledaju. Tako se željeno često mešalo sa viđenim proizvodeći čudnovate rezultate - setimo se tzv kanala na Marsu i spekulacija koje su na tim temeljima bujale. Sličan je i 'slučaj' Venere: hemičar Svante Arhenius je 1918.g. ustvrdio da su oblaci koji obavijaju Veneru puni vode tako da je površina planete pokrivena močvarama i tropskim šumama kakve pokrivaju Kongo. Sve do 1960-tih ova je pretpostavka opstajala u svesti običnih ljudi i delima bezbrojnih pisaca naučne fantastike koji su zaplete svojih priča i romana rado smeštali u Afrikoliko okruženje, i to ono iz doba Karbona, filovano egzotičnim živim svetom (od dinosaurusa do biljaka mesožderki) i raznolikim inteligentnim bićima. Mada su naučnici 'tropsku Veneru' brzo stavili pod sumnju, tek su prve sonde (američka Mariner 2 iz 1962.g. i niz ruskih od 1967.g. nadalje) koje su se spustile na Veneru otkrile pravo stanje stvari: vrelu i suvu planetu sa otrovnim kiselinama u atmosferi. Istini za volju, ruski naučnici i inženjeri su prve sonde projektovali tako da, ako zatreba, plutaju u vodi. Od vremena kada je nauka otkrila pravi lik Venere ona je i u naučnoj fantastici promenila svoje lice.
    Kao i sve ostale planete Sunčevog sistema i Venera je postala pozornica bezbrojnih dela novog žanra - naučne fantastike. Ralf Ferli je sredinom 1920-tih objavio niz priča (najpoznatije su «Radio zver» 1925, «Radio planeta» 1926.) o pustolovinama naučnika sa Zemlje na Veneri prepunoj egzotične flore i faune na čelu sa razumnim bićima koja komuniciraju radio talasima. Ferlijeve priče inspirisane su serijalom Edgara Rajs Barouza o avanturama na Marsu. Sam Barouz je između 1934-1946. objavljivao serijal o Veneri kao tropskom svetu velikih okeana i šumskih kontinenata ispod večitog pokrova oblaka; planetu naseljavaju humanoidi na nekim poljima napredniji od ljudi dok su na drugim zaostali. Glavni junak će (naravno) spasavati tamošnju princezu od zlih neprijatelja. Serija Otisa Adelberta Klina «Planeta Perila», «Princ Perila» i «Luka Perila» (1929-1932.) inovativna je priča o Zemljaninu koji je telepatski poslat u um Venerana. (Žitelji Venere uglavnom se nazivaju Veneranima a ne Venerijancima i mogu imati razne oblike; možda najbizarniji je da su oni ose veličine zemaljskog konja, kao u romanu «Jargo» Ž. Suzan iz 1979.). Roman «Poslednji i prvi ljudi» (1932.) Olafa Stejpltoda govori o ljudima koji beže sa umiruće Zemlje i uništavaju inteligentnu morsku vrstu na Veneri; njihovi potomci žive u idiličnom društvu koje je ovladalo moćnim tehnologijama. U «Prolasku crne Zvezde» (1930.) Džon Kembel opisuje moćne Venerane sposobne da izgrade svemirske brodove. U «Parazitskoj planeti i žderačima lotosa» (1935.) S. Vajnbauna u zoni između vrele dnevne i smrznute noćne strane Venere žive bizarna parazitska bića. Usijana, oblačna, močvarna Venera pozornica je i niza priča Li Braketa (od 1940. do 1949.) dok su, u seriji priča i romana pod imenom «Istorija budućnosti» Roberta Hajnlajna, Venerani primitivni ali uglavnom miroljubivi a kolonisti sa Zemlje su zemljoradnici koji se bore sa neprijateljskim vremenskim prilikama. C. S. Luis u «Svemirskoj trilogiji» (1943.) Veneru opisuje kao Rajski vrt dok u «Noćnom sukobu» (1943.) i nastavku «Bes» (1947.) Katnera i Murove, na Veneri besni rat plaćenika. Venera će postati raj kada bude 'teraformirana' kako to opisuje A. E. van Vogt u «Svetu Nula-A» i «Igračima sa Nul-A» (1948, 1956.). Veneru će kolonizovati Kinezi i ostali Azijati da bi pobegli od pretnje Amerikanaca koji su postavili nuklearne vojne baze na Mesec; usto, na Veneri je klima pogodna za gajenje pirinča - o svemu tome piše Džek Vilijamson u romanima «Protivzemljanski brod» (1949.) i «Protivzemljanski šok» (1950.). Strip junak Den Deri (1950-1967.) bori se protiv superinteligentnog diktatora Mekona koji vlada severnom hemisferom Venere koju od južne deli pojas užarenih gasova. Remek-delo o 'mokroj' Veneri je priča «Duga kiša» Reja Bredberija (1951.) u kojoj stalni pljusak briše svest astronauta sa Zemlje. U filmu «To je pokorilo svet» (1956.) Venerani su šargarepoliki, sa mnogo gadnih zuba u ustima; film «20 miliona milja do Zemlje» iz 1957.g. predstavlja Venerane kao gušterolike monstrume. «Planeta purpurnih oblaka» braće Strugacki (1959.) otkriva Veneru kao tropski raj na kome će istraživači pronaći i trilobite. Niz ruskih fantasta pisao je o Veneri kao svetu koji osvajaju hrabri sovjetski socijalistički kosmonauti, odeveni u majice na kratke rukave, spremni da se sukobe sa svim izazovima pa i praistorijskim čudovištima; takvi su romani «Venera - sestra Zemljina» i «Tajna kamene čaše» G. Martinova, «U pandžama čudovišta» V. Vlatka ili «Planeta bura»  A. Kazanceva (po kojem je snimljen i uspeli film iz 1962.). Nemački film «Utihla zvezda» (1960; na Zapadu prikazivan kao «Prvi brod za Veneru»), po romanu «Astronauti» Stanislava Lema otkriva da je eksplozija u Tunguziji 1908.g. izazvana padom letelice sa Venere; ljudska ekspedicija leti na Veneri ali tamo nema nikoga jer su se žitelji samouništili (verovatno u nuklearnom ratu). Novela «Vrata njegovog lica, svetiljke njegovih usta» (1965.) Rodžera Zelaznija, koja je svojevrsna parafraza Melvilovog «Mobi Dika» smeštena je pučine beskrajnih okena Venere. Najuspelije priče o tropsko-okeanskoj Veneri koju je nauka 'izbacila' iz igre sabrane su u antologiju «Zbogom fantastična Venero» iz 1968.
    Nova, 'prava', Venera koja odgovara stanju stvari na terenu, možda nije bila zavodljiva kao njena prehodna verzija, niti je nudila bizarne vanzemaljce ali je autori naučne fantastike nisu zaboravili. U Nivenovim «Umirenima u paklu» (1965.) Zemljani moraju da slete na vrelu Veneru da poprave svoj brod. U priči «Ja sam prolaz» (1971.) Stivena King, astronaut otkriva da je sa Venere, u svom telu, doneo smrtonosnog vanzemaljca. Polovi «Trgovci sa Venere» (1972.) segment je serijala o rasi Hičija koja je posejala aftefakte po Sunčevom sistemu (pa i Veneri) i nestala. «U peharu» (1975.) Džona Vorlija bavi se ljudima koji žive na Veneri i sve manje liče na stanovnike Zemlje. Serija romana «Venera snova» (1986.), «Venera senki» (1988.) i «Deca Venere» (2001.) Pamele Sadžent je ep o teraformiranju Venere i njenim kolonistima. Serijal Marka Brandisa o 'svemirskim partizanima' bavi se gradovima-gulazima pod kupolama na Veneri. Roman «Venera» (2000.) Bena Bove (deo njegove serije o planetama Sunčevog sistema) ostaje u okriljima trenutnog stanja Venere koju redovno posećuje istraživačke misije sa Zemlje. Venera se pojavljuje u mnogim TV serijama (u svemiru Zvezdanih staza na njoj su svemirske akademije), u crtanim filmovima («Venerijanski ratovi», 1989. po japanskom manga strip serijalu, jednoj epizodi «Kauboj Bibapa» iz 1998.) i kompjuterskim igricama («Transljudski svemir», «Zlatno Sunce» i drugima). Venera je u prošlom veku prošla put od izmaštanog egzotičnog mesta sa džunglama i okeanima, koje mnogo liči na praistoriju Zemlje do negostoljubive vrele pustinje ali to nije izbrisalo njenu atraktivnosti za naučnu fantastiku jer u krajnjem, ipak je ona naša susetka, što bi se reklo 'drugi kamen od Sunca'.

0 komentara:

Постави коментар

top