BUVLJAK U IŠČEKIVANJU RACIJE

Među nezvaničnim znamenitostima grada pod kulom već gotovo tri decenije je i buvljak. Ne tako davno mogli su se u pobočnim ulicama oko buvljaka videti autobusi kojim su se dovezli šoping kupci iz raznih gradova Srbije. Odmah do njih bili su parkirani autobusi iz Rumunije kojima su pristigli prodavci ali i kupci. U stvari, buvljak je i postao poznat upravo zahvaljujući robi iz ove nekada tvrdo socijalističke a potom oslobođene i ka čarima kapitalizmu hrleće susedne države. Stariji 'Vrštani' setiće se da je buvljak, koji se onda zvao 'furda', posle II velikog rata radio najpre u produžetku zelene pijace i bavio se prodajom i kupovinom iznošene odeće i obuće, svakovrsnih starih stvari od šrafova do jastuka i posteljine ili pročitanih stripova i školskih knjiga. Ptom je furda premeštena na prostor takozvane stočne pijace, na poljanu kraj klanice gde se i danas nalazi. Tamo se četvrtkom i subotom nastavljala prastara sirotinjska rabota koju ni prosperitet socijalizma nije mogao uništiti jer, kao i pre rata, uvek je bilo onih koji nisu mogli da odu u prodavnicu i kupe novo već su morali da potrebno nađu među polovnim, od nekoga već korišćenim i odbačenim stvarima. Tako su, u dva reda, pored klaničnog zida, sred prašine i blata, uz zvučnu pratnju svinja, prasića ili teladi iz kaveza smeštenih malo dalje, gušeni ponekad teškim mirisima spaljivanih kostiju i dlake, nevični prodavci nudili, na zemlji zastrtoj novinama ili čaršafima, ponešto od sadržaja svojih šupa i špaizeva a, uz obavezno cenkanje i nadmudrivanje, robu su kupovali ljudi vrlo slični prodavcima. Atmosfera italijanskih neorealističkih filmova lebdela je nad čitavom furdom, neka tužna veselost igrala je preko lica koja nikada nisu živela dovoljno dobro, koja su zapamtila bedu predratnu i ratnu a ni od blagodeti ovog vremena nisu puno osetila. Taj tihi umor planuo bi kod nekog od prodavaca kada bi im službenik naplaćivao pijačarini, ovde zvanu 'armincija'. Tarifa je bila potpuno pogodbena i određivana na licu mesta prema količini i vrednosti izložene robe. Neki od prodavaca nije mogao da prihvati odrezanu cenu, pokušavajući da dokaže kako to što leži pred njim ne vredi toliko, da on od toga ne može da se obogati. Ipak, većina je rezignirano vadila novac i plaćala zakup parčeta prazne zemlje koje su zauzeli zato što su stigli pre nekih drugih.


    Tako je furda, u prvim poratnim decenijama, bila nezvanična socijalna ustanova namenjana snabdevanju i oblačenju nižih slojeva (pošto klasa osim radničke nije bilo). Polovinom 1970-tih počele su se dešavati promene koje će promeniti furdu. Malogranični promet sa Rumunijom donekle je otvoren, stanovnici bliskih država mogli su da, s pograničnom dozvolom u džepu, pređu granicu i posete davno neviđene rođake ili prošetaju gradićima i selima koji su se prostorali do Temišvara. Dovitljivost običnog sveta ponovo je došla na svoje i ubrzo su na furdi osvanuli margarini, orasi i donji veš iz Rumunije. Tako je daleki Trst dobio jaku i blisku konkurenciju; istina, nije bilo farmerki i slične ekskluzive ali jeste svakodnevnih sitnica. Jednom otkrivena pukotina u monolitnim zgradama država proširivane su zdušnim radom pojedinaca i grupa koje su nanjušile laku zaradu. Ispostavilo se da su i tamošnji mrgodni carinici žaljni naše vegete, cigareta ili najlon čarapa a ovdašnji nisu bili izbirljivi, prihvatali su svakovrsne ponude. Tako je Vršac s okolnim selima otkrio šverc. Na temeljima furde počeo je da niče buvljak sa novom robom. Zarada je rasla pa su počeli da se pojavljuju i prodavci koji svoju ponudu baziraju samo na švercu. Naravno, bilo je i onih koji su radili 'na veliko' i sa nedozvoljenom robom (zlatom i srebrom). Tih godina, polovinom 1970-tih, u svetskim bedekerima koji daju instrukcije zapadnjacima kako da putuju iza gvozdene zavese počinju se pominjati Vršac, restoran «Šaran» kao mesto za promenu deviza u rumunske  leje i buvljak kao mesto za nabavke. U 1980-tim buvljak dobija prve prave tezge koje se zakupljuju a asortiman ponude širi se otkrivanjem novih proizvođača, Bugarske, Nemačke i potom Turske; osim odeće, obuće i konzervi na prodaju stižu i kućna hemija, kozmetika i tzv mali kućni aparati te mnoštvo potrebnih sitnica. Ulazak na vrata buvljaka sve je više ličio na ulazak na orijentalni bazar šarenih boja, između tezgi razapetom robom, mnoštvom naroda koji se tiska, prodavcima vrele kafe ili komada bureka koji se tiskaju među kupcima i šetačima, poletnim i grlatim prodavcima, džeparošima, muzikom sa piratskih kaseta, dimom roštilja. Polet buvljaka početkom 1990-tih uznesen je u neslućene visine 'zahvaljujući' nepravednim i ničim izazvanim sankcijama. Uz okeane nafte i benzina iz Rumunije se izlivaju tone hrane, cigareta, toalet papira, kozmetike, svezaka i olovaka, baterija... a sve se to preko tezgi buvljaka pretovaruje u bezbrojne kese i cegere običnog sveta. Preduzeća koja su propala ili slala radnike na plaćena odsustva postala su izvor mnoštva prodavaca koji su, s ogromnim torbama 'krmačama', putovali, kupovali, donosili i nudili, po vrelini ili ciči zimi svakovrsnu robu, prihvatajući razik da propadnu umesto zarade za goli život. Buvljak je preturio preko glave i veliki udar izazvan poslednjih godina pristizanjem Kineza sa jeftinom robom i nastavio da živi, unekoliko manje isplativo ali i dalje aktivno.
Ulogu socijalnog amortizara buvljak je prihvatio u potpunosti i sve do danas je ispunjava i odrađuje bez dana bolovanja, bez poštede, bez subvencija. Čak ni povremeni udari policije i carinika, plenidbe robe, najčešće bez zapisnika ili pokretanja prekršajnog postupka prema prodavcima, nisu uspeli da unište buvljak jer ogromna većina onih koji su na njemu tu su jer nemaju gde drugde. Uglavnom su to mali ljudi, sasvim samostalni ili poslednji u lancu velikih švercera; njihovim kažnjavanjem ne može se uništiti tzv siva ekonomija jer je ona u drugim, bogatijim krugovima na koje, čini se, ni jedna vlast nije mogla ili smela da udari. Redovni prodavci za tezgama buvljaka nerado pričaju o svom poslu ali se iz škrtih reči postepeno naslućuje da zasnivaju svoju rabotu na prostoj računici: izgubili su posao ili ga nikada nisu ni imali, imaju penzije od koji ne mogu da plate ni komunalije, gotovo je neverovatno da će se ponovo zaposliti jer posla nema, ako ga i nađu neredovan je, kod privatnika koji bi da im oderu i kožu a zarada je nedovoljno da ishrane porodicu; preostaje ima samo da ili počnu da kradu ili, ako nemaju drugi pošteni način, da krenu putem sitne trgovine. Neki od njih na ovaj buvljački način već punu deceniju uspevaju da skrpe kraj s krajem. Nije im lako ali - mora se. Da se može živeti od nečega drugog već bi se tome okrenuli ali... Ne žale se, ali ni ne očekuju da će im neko pomoći, pre će im neko i ovu šansu oteti. A šta onda? Kuda se okrenuti, kuda denuti, kako decu izvesti na put? O tome misle prodavci na vršačkom buvljaku ovih dana dok očekuju šta im je, kakvu muku, vlast spremila. Ako je od vlasti to ne može biti dobro. Fama o sivoj ekonomiji i fiskalnim kasama lebdi nad tezgama. Ako smo platili carinu i pijačninu šta još treba, pitaju se slušajući priče o racijama na pančevačkom buvljaku i najavama novih. Zašto ne kontrolišu privatnike koji imaju radnje, maltretiraju svoje radnike i ko zna šta još rade? Na buvljaku nema penzijskog osiguranja, ne smeš da se razboliš, kisneš i zebeš, plaćaš pijačninu a ima dana kad se skoro ništa ne proda. Svet nema para, sve je više šetača između tezgi ali mora se živeti. Ako mi rušimo državu neka nam daju da radimo u firmama i problem je rešen. Samo, takvih firmi nema ili te plaćaju da ne možeš da platiš ni struju i vodu a posle te otpuste i opet si na ulici. Dobro je što su se oni iz Pančeva i Niša setili da štrajkuju ali teško da će od toga biti nešto. Ne vide ministri u kabinetima kako je ovde. Daleko smo im a, drugo, moraju da ispune naloge stranaca pa makar nas sve doveli do prosjačkog štapa, kaže prodavac koji ima 45 godina života, višu ekonomsku školu, 15-tak godina štaža, rešenje da je tehnološki višak i 4-članu porodicu. Zato su nam prodali firme za bud-zašto i isterali na ulice. Ne trebamo nikome, matori smo, para nemamo. Sad hoće da nas fiskalizuju, a to je samo još poreza; ko to ne može da plati neka propadne. A u radnjama je roba odmah poskupela, gazde prebacile cenu kase na kupce pa ispada da kupci plaćaju državu. I na buvljaku će sve da poskupi kod onih koji ostanu pa će biti još manje kupaca i čemu to vodi? Sleže ramenima. Niko ovde ne prodaje i kupuje od besa nego zato što nema dovoljno pa se krpi kako zna i ume. Šta će sa nama? Da svi odemo na kazan sirotinjske kuhinje ili će da nas potamane? Možda će štrajk nešto malo da odloži ali isteraće vlast svoje po našoj grbači.
Iz perspektive buvljaka i ljudi na njemu Vršac nije prosperitetan grad. Ali, naravno, niko sa buvljaka ne ulazi u statistike o prosečnim zaradama - čak i tamo im nema mesta. Njih ima u evidenciji bivšeg biroa rada, sadašnje nacionalne službe zapošljavanja ili centra za socijalni rad. Ima ih i u pretnjama ministara finansija i obećanjima nekih drugih. U međuvremenu prostor za opstanak buvljaka sužava se i spolja i iznutra: uvedene su vize i dažbine za sve zemlje iz kojih je pristizala roba na ovdašnji bazar, država trenira strogoću i fisklane kase. U centru obruča je buvljak, vršački i slični mu širom zemlje Srbije i njegovi prodavci. Ima li im izlaza?

0 komentara:

Постави коментар

top