Rat i sve što ga prati – vojske, razaranja, ubistva – stalni su, svidelo nam se to ili ne, pratioci čovečanstva, od praistorije do današnjih dana. A tako će i ostati – slažu se (manje više nevoljno) i političari i sociolozi i umetnici mada je objašnjenje ovog fenomena različito: od čovekove genetske predodređenosti do sveukupnog ustrojstva Prirode i društva ili sociološko-ekonomskih datosti. Teorija o kraju istorije Frensisa Fukujame koja je, krajem XX veka, najavljivala da će, posle pobede liberalnog kapitalizma nad komunizmom, svet uploviti u doba prosperiteta bez sukoba (osim na rubovima civilizacije) nije se dokazala u praksi pa ju je, brže-bolje, smenila teorija Semjuela Hantingtona o „sukobu civilizacija“ koji će se desiti u XXI veku, potvrđujući tako da za rat „nema alternative“. Stvarnost se, naravno, odražavala u Umetnosti pa su priče o svakojakim oružanim sukobima bile i ostale njene nezaobilazne, većne teme. Naučna fantastika je samo nastavila ovaj sled baveći se ratovima u budućnosti (na Zemlji i u svemiru) tako da je, vremenom, čak, stvoren čitav podžanr – vojna naučna fantastika (military science fiction) – koji sva dešavanja posmatra iz vizure „neposrednih izvođača ratova“, vojnika i vojnih jedinica opremljenih posebnom (fantastičnom) tehnikom. Vojna fantastika očigledno je veoma popularna pošto se „proizvodi“ u velikim količinama u literaturi, stripu, filmu i kompjuterskim-virtuelnim igricama; podžanr ima, uz „obične konzumente“, verne-vatrene (i brojne) fanove koji je troše u velikim količinama.
            Zemaljska vojna naučna fantastika svoje početke ima u klasičnom romanu H. Dž. Velsa „Rat svetova“ koji se, istina, nije preterano bavio vojnim operacijama iako je pominjao učešće vojske ali je doveo novog, žanrovski prepoznatljivog neprijatelja u „dvorište“ čovečanstva. Potonji pisci zdušno su sledili Velsov primer gradeći svakakve verzije sukoba sa pristiglim „alienima“ kao i prikaze novih borbi između država i naroda. Iole obavešteni ljubitelj lako će se dosetiti romana i priča kakvi su „Večiti mir“ Džoa Haldemana, novela „Odsustvo“ Lucijusa Šeparda (oba dela se bave budućim ratovima na teritoriji Centralne i Južne Amerike) ili „Čekićevi treskači“ i „Neuklopivi“ Dejvida Drejka (Haldeman i Drejk su veterani Vijetnamskog rata). Šta bi se desilo kada bi zli gušteroliki vanzemaljci upali na Zemlju usred II svetskog rata opisivao je Hari Tartldov u serijama romana „Svetski rat“ i „Kolonizacija“. Svakako valja pomenuti i serijal filmova o Terminatoru, „Dan nezavisnosti“ ili „Na rubu vremena“.
            Ipak, vojna naučna fantastika mnogo je „življa“ u svemiru jer mogućnost da se ratovi sa svakovrsnim vanzemaljcima vode na nepoznatim planetama ili o „otvorenom“ Univerzumu upotrebom čudesnih sredstva, od lasera do svemirskih krstarica, raspaljuje maštu autora i konzumenata. Teško je odoleti izazovu brze akcije, žestoke pucnjave, uvežbanih, disciplinovanih junaka sa mnoštvom dopadljivih ubistvenih spravica, egzotičnih bića i predela; naravno, ponekad su borbe same sebi cilj a ponekad se iza sveg ustrojstva krije i slavljenje totalitarizma kao idealnog sistema - za šta je, zbog romana „Zvezdani jurišnici“  (koji je možda i najpoznatiji klasik vojne naučne fantastike), optuživan Robert Hajnlajn. Na drugom kraju etičke skale stoji roman „Večiti rat“ Džoa Haldemana (koji razotkriva lične tragedije boraca). Među zapaženim i hvaljenim delima svemirsko-vojnog usmerenja (koja vrlo čestu idu u serijama romana) valja pomenuti npr „Vojniče, ne pitaj“ Gordona Diksona, „Enderovu igru“ Orsona Skota Karda, „KoDominium“ i „Zapadno od časti“ Džerija Purnela, „Carstvo čoveka“ Dejvida Vebera i Džona Ringa, „Pad carstva Dreda“ Voltera Džoa Vilijamsa, „Man-Kzin ratove“ Larija Nivena, „Galaktičke marince“ Jana Daglasa,  „Vorkosigan sagu“  Lois MekMaster Bužold. Među filmovima i TV serijama tu su „Ratovi zvezda“, „Krstarica Galaktika“, „Zvezdana kapija“, strip “Svemirski bojni brod Jamoto“...
            Sve navedeno o vojnoj naučnoj fantastici znao je (ili barem trebalo da zna) Džon Skalzi (1969) kada je pisao svoj debitantski roman „Starčev rat“, objavljen 2005.g. koji je prerastao u serijal od, za sada, 6 romana i nekoliko samostalnih novela i priča iz tog sveta (srpsko izdanje „Čarobna knjiga“ 2018). Priča se većim delom kreće u prepoznatljivim žanrovskim granicama - vojna obuka, druženje regruta, borbe, pobede i porazi, požrtvovanost, hrabrost... - nužnim da bi se postavila uverljiva pozornica i izgradili likovi sa kojima čitaoci mogu da se identifikuju. Džon Peri, Zemljanin, za svoj 75. rođendan pridružuje se Kolonijalnim oružanim snagama - KOS - koje štite ljudske naseobine širom svemira jer, tamo gore, mnogo vrsta traži prostor za život (i hranu pošto neke rado jedu ljude). Motiv za učlanjenje u KOS je obećana popravka ostarelog i bolesnog tela svakog regruta; na žalost Perijeva žena je umrla ranije pa nije dočekala odlazak u svemir. Perija i ostale čeka iznenađenje – umesto popravke starog dobijaju novo, super telo i u njimu kreću u ratove sa bizarnim alijenima. Na ovaj žanrovski „novum“ nastaviće se novi kada Peri upoznaje vojnike iz Specijalnih jedinica ili Brigada duhova koji su još savršeniji ratnici sa jednom manom – u super telu su umovi stari tek par godina (dok su u telima „običnih“ vojnika iskusni umovi staraca). Razlike i nerazumevanje između ovakvih vojnika čine se nepremostivim. Zaplet dodatno komplikuje Perijev susret sa telom koje liči na njegovu bivšu ženu u kome „živi“ prgava devojčica-mašina za ubijanje. Epopeja se, naravno, nastavlja i razvija u sledećim knjigama.
            „Starčev rat“ je dopadljiva mešavina strogih i tesnih žanrovskih obrazaca i njihovih izmena i dopuna, obogaćena duhovitim dijalozima (uz poneke stranice spekulacija i objašnjenja ustrojstvo sveta u kome se priča odvija). Roman je postavio solidan temelj za uspešan serijal a ovdašnjim ljubiteljima ostaje nada da će brzo biti u prilici da čitaju sledeće nastavke.
            („Dnevnik“, 2018.)





    Oto Oltvanji (1971) spada među retke ovdašnje prozaiste srednje generacije prepoznate kao autore koji svoja dela grade na tradiciji žanrovske literature (naučna fantastika, horor, krimić) i nedvosmisleno se ne odriču tog iskustva (mada je žanrovsko i dalje prokazana kategorija među akademskim kritičarima i teoretičarima). Naravno, žanrovsko određenje nije vrednosna kategorija i svakako ne „propisuje“ valjanost dela stvaranih u ovim „ključevima“. S druge strane, žanrovsko, po svojoj prirodi, nije statično već je reč o vrlo dinamičnim kategorijama-poljima na kojima se ubrzano (mnogo brže nego u glavnom literarnom toku) „osvaja (umetnička) sloboda“. Rečeno je vidljivo i u dosadašnjim Oltvanjijevim knjiga, listom romanima („Crne cipele“ 2005, „Kičma noći“ 2010, „Iver“ 2015), koje se mogu sagledavati i kao stalni odmak od standardno shvaćenog obrazaca i ulazak u neistražene (i/ili nedovoljno istražene) prostore/horizonte. Nova knjiga „Priče misterije i magije“ (2017) nastavlja taj istraživački niz dodajući i jedan formalni novitet - reč je prvoj Olvanjijevoj zbirci priča mada je on čitaocima duže vreme poznat kao pripovedač koje je objavljivao u periodici i mnogim tematskim antologijama. Otuda je dobar deo priča iz knjige imao premijeru u ranijim izdanjima; uz njih stoje i priče pisane upravo za ovu knjigu.

    Zbirka, koju čini 12 proza različitih dužana, podeljena je u tri celine „Misterija“, „Misterija i magija“ i „Magija“. Ovom podelom pisac je želeo da grupiše priče po težišnom utisku/atmosferi: u „Misterijama“ (5 priča) nema elemenata fantastike a osnovna zagonetka zapleta rešava se u realističkom, neretko u kriminalističkom, maniru. U „Magijama“ (5 priča) su sadržane - i funkcionišu - sve vrste fantastike kojima se Oltvanji bavio, dakle i naučna i glavnotokovska fantastika odnosno horor. Segment koji spaja oba principa, „Misterija i magija“ (dve novele), dokaz je da se neretko priča „otme“ kategorisanju i nastavi u smeru koji, sledeći sopstvenu logiku, spaja elemente u samosvojnu celinu pa njoj određivanje nije ni potrebno ni bitno.

    „Misterije“ daju uvid u traumatično školsko detinjstvo u naseljima Subotice („Teslino nasilje“), u ne manje problematično samoodređivanje u mladalačkim godinama („Nećeš da nas lažeš“), u način/metod da se raskine sa zlom vezanim za (nepokopanu) ratnu prošlost („Sve uračunato“), u „običnu“ krađu u tržnom centru sa jeftinim, mladim najamnim radnicima kao akterima („Velika mogućnost napredovanja“) i u nešto ozbiljniju pljačku banke i ulogu životnih marginalaca u njoj („Devojke na prozorima“). „Misterija i magija“ spajaju se u dodiru svetova umornih, mirnih starosedelaca i egzotičih, tajanstvenih (pretećih) izbeglica („Aleja blistavih bodeža“) i naizgled rutinskog zadatka pisca-najamnika koji prerasta u susret sa nepojamnim poigravanjem stvarnostima („Fabulator“). „Magija“ nudi naučnofantastičnu psiho-terapijsku posetu prošlosti („Oči boje biske“), razbarušeno razgaljujuću, neobuzdanu fantazmagoriju („Naš hotel u nultoj tački grada“), mračno-sluzavu muzičku avanturu („Pank“), alternativnu „domaću“ zombi verziju rata („Lepše nego ptice“) odnosno horor iskustvo detinjstva uz sablasne televizore („U tehnikoloru, večno mlad“).

    Znatiželjni čitalac će zapaziti, nezavisno od podela-segmenata, nekolike elemente Oltvanjijeve proze. Najpre su očigledne „stilističke vežbe“ na zadate žanrovske teme (večne, svakovrsne zavere, zombiji...) koje su uvek dobrodošle kako za piščevo „razigravanje“ mašte i umešnosti tako i za čitalačko upoznavanje sa autorovom inventivnošću odnosno voljom i sposobnošću da poštuje obrasce (kao obavezan element žanrovskog prepoznavanja i identifikovanja) ali se njima i poigrava, istražuje ih, menja i nadograđuje (da, recimo, obrazac „umetnu“ u lokalni milje). Tematski je vrlo prisutno bavljenjem detinjstvom odnosno mladošću, u rasponu od realističke do hororističke vizure, uz inventivno korišćenje prednosti svakog od njih. U konačnom zaključivanju ovog usmerenja lako se može ustvrditi da su razlike između glavnotokovskog i žanrovskog doživljaja minimalne, odnosno da strava odrastanja obuhvata široku lepezu stanja i emocija kojima se mogu (ili ne) pripisivati različiti predznaci. Na ovakav utisak nadovezuju se ratne traume (u kojima je užas delo ljudskih ruku a ne monstruma) kao i naslućeni kulturološki „sukob civilizacija“ kao najava nadolazećih tektonskih poremaćaja postojećeg ustojstva (državnog, regionalnog, globalnog). Pomenuto „umetanje“ obrazaca u lokalni milje vidljivo je i u pričama sa krimi razrešenjima s tim što je u njima jaka socijalna nota - prepoznavanje sadašnjosti koja svojim liberalno-kapitalističkim čeljustima melje mlade, slabe i nejake; u ovom se kontekstu mogu sagledavati i (anti)junaci priča, oni koji se nisu snašli u svom okruženju ili oni koji svesno odlaze u drugi plan prepuštajući životnu pozornicu drugima, ambicioznijima, beskrupuloznijima. Naklonost i razumevanje takvih „otpadnika“ i „gubitnika“ jedna je od osobenosti proza iz ove knjige. Konačno, Oltvanji dokazuje (u „Naš hotel...“) da ume lepršavo, duhovito i vispreno da meša obrasce žanra i glavnog toka tvoreći, uz humorno-ironijsku distancu, dopadljivi amalgam.

    „Priče misterije i magije“ predstavljaju pisca značajnog iskustva koji se nije učaurio u granice dosadašnjih uspeha već je i dalje, podrazumevajući dosadašnja dostignuća, otvoren za izazove novih tema, vizura i rakursa pripovedanja. Bilo da je na sigurnom ili novog terenu Oltvanji je pouzdano-temeljan, izbalansiranog razvoja zapleta i tenzija, sigurnog i tečno-dinamičnog iskaza, jasnih zapažanja i glatkih rečenica. Tematska raznovrsnost i zanatska spretnost zalog su čitalačkog uživanja u ponuđenim prozama i nova potvrda da valjanost literature ne zavisi od žanrovskih odrednica već od spisateljskog talenta koga Oltvanjiju svakako ne manjka.

ILIJA BAKIĆ



Agilna „Čarobna knjiga“ je, nastavljajući objavljivanje strip serijala „Džeremaja“ scenariste i crtača Hermana Ipena (1938) - u tvrdom povezu, punom koloru i vrhunskoj štampi - znatiželjnim stripoljubcima ponudila već četvrti tom. Epizode 10 „Bumerang“, 11 „Delta“ i 12 „Julije i Romea“ objavljene su 1984, 1985. i 1986. godine, najpre u brojnim strip magazinima (među njima je bio i „Strip art“ urednika Ervina Rustemagića iz SFR Jugoslavije) a potom (godinu ili dve posle premijere) i u obliku albuma što je u to vreme bio uobičajeni manir (koji je podrazumevao da nisu svi stripovi iz časopisa dobijali svoju albumsku verziju). Ipak, vreme velikih strip magazina bilo je na zalasku najviše zbog pada prodaje koji su, pored drugih uzroka, izazvali i sami izdavači svojim ne previše razumnim postupcima od kojih je najvažniji da je vreme između objavljivanja stripa u nastavcima i albuma stalno skraćivano sve dok se stripovi nisu odmah pojavljivali kao albumi što je obesmišljavalo kupovinu magazina.
            Džeremaja“ je u epizodama iz ovog toma potpuno formiran serijal (započet 1979. godine) koji Herman suvereno vodi. Početna postavka priče – avanture dvojice momaka u svetu koji opstaje na zgarištu bivših SAD uništenih ratom između crne i bele rase – širi se kako na polju ličnog odrastanja i razvoja glavnih junaka tako i na nivou sve dubljeg upoznavanja sa različitim licima najnovijeg Novog sveta. Tako ljubavna veza lepe Lene i Džeremaje neće biti krunisana venčanjem jer Džer ne želi da ostavi na cedilu svog druga Kurdija koji, kao i uvek, zapada u ozbiljan sukob sa osionim silnicima i biva uhvaćen u unakrsnoj vatri klasične sačekuše; Lena nema razumevanja za staro prijateljstvo i ostavlja nesuđenog mladoženju Džeremaju. Drugari nastavlju da lutaju starim drumovima, vođeni večnom glađu i besparicom. Iako se serijal tako vraća svojim počecima, avanture su sve složenije i ozbiljnije. Tako se u „Bumerangu“ priča plete oko lokalnih izbora i mutnih rabota kojima moćni političar namerava da eliminiše protivnika. Čini se da, iako je stari svet zbrisan, modeli vladanja, laganja birača i beskrupulozne borbe za vlast ostaju isti i čvrsto vezuju ulickane političare i sirove kriminalce. Otimačine i prevare i nadalje su najlakši način da se zaradi za život a taj cilj se ostvaruje svim sredstvima. Možda je osnovna razlika od tekuće nam savremenosti postojanje prostora za „ličnu inicijativu“ - tako u epizodi „Delta“ grupa avanturista odlazi u napuštenu - dakle ničiju - rafineriju da bi tražila eventualne rezerve nafte koja je u postapokalipričnom svetu i dalje „crno zlato“; naravno, i drugi avanturisti imaju iste ideje pa je sukob neminovan (ili je to, ipak, samo slobodna tržišna utakmica?).
            U svetu haosa i bede ideja o utopiji ponovo je privlačna jer se čini da ju je zaista moguće ostvariti. To misli i grupa tehnokrata koja je izgradila zatvoreni „grad iz snova“. No, iza blistavih fasada nije sve sjajno jer gradu trebaju mnoge ruke za obavljanje svakodnevnih trivijalnih, prljavih poslova pa se za njih angažuju nevoljnici iz okolnih logora (kojima se nameće čvrsta, striktna disciplina i bezuslovna pokornost). A dolazak nevoljama nateranih ljudi neminovno će u malom raju izazvati probleme, posebno ako su među njima Džer i Kurdi. Doda li se ovome malo večne švaleracije i buntovna ljubav dvoje mladih koji odbijaju da se kupaju - eto recepta za brzu propast utopije koju pobeđuju nepokorni elementi.
            Herman spretno kombinuje ozbiljne elemente dešavanja sa pošalicama i vragolijama gradeći priče koje su stripovski lake, brze i šarmantne ali se, istovremeno, bave itekako važnim društvenim pitanjima. Ne zapostavljaju se ni duhovni život junaka (ma kako siromašan i rudimantaran bio) kao ni odnosi između aktera priče, od običnih ljudi preko većih ili manjih kriminalaca do „krupnih riba“ (vođa bandi i zajednica). Uz valjani zaplet i razrešenje epizode su raskošno nacrtane i dinamički sjajno montirane a poneke table kako enterijera tako i eksterijera svakako će izmamiti uzdahe oduševljenja. Jednako su upečatljivi prizori ruševina i napuštenih fabričkih postrojenja odnosno malih skrpljenih naseobina kao i oni velelepnih gradova od stakla, čelika, hroma i mermera. Veliki doprinos potpunom utisku dao je i izuzetno sugestivni kolor kojim je Frejmond obogatio crtež.
„Džeremaja“ je i posle bezmalo četiri decenije od pojavljivanja nesporno reprezentativan serijal koji je ustrajno pomerao kvalitativne granice naučnofantastičnog stripa insistirajući na serioznosti koja umetničkom delu obezbeđuje trajnu atraktivnost i valjanost.
            („Dnevnik“, 2018.)


Strip „Saga“ jedan od od najpopularnijih i najnagrađivanijih serijala današnjica - ovo današnjica treba bukvalno shvatiti jer je strip startovao marta 2012. godine i još uvek izlazi (za sada u 54. poglavlju na više od 1000 stranica!). „Saga“ je u SAD osvojila gotovo sve najprestižnije nagrade sa strip - „Ajzner“ i „Harvi“ za strip serijal 2013, 2014. i 2015. godine kao i nagrade za najbolji scenario, najbolji crtež, najbolje kolorisanje, najbolje naslovne strane; „Saga“ je, takođe, 2013. dobila i naučnofantastičnu žanrovsku nagradu „Hugo“ za najbolju priču. Ovakav i ovoliki uspeh mogao se i očekivati obzirom da je scenarista Brajan K. Von (1976), „čudo“ američke strip scene koje iza sebe, pre „Sage“, već ima uspešne serijale „Y poslednji čovek“, „Eks mašina“, „Ponos Bagdada“ a poznat je i kao scenarista tri sezone popularne TV serije „Izgubljeni“ („Lost“). „Saga“ je Vonov očito vrlo ambiciozni izlet u svetove izvan korporacijskog stripa što bi trebalo da znači veću kreativnu slobodu odnosno manju vezanost za imperative isplativih tema-sadržaja.
            Koren zapleta ove „priče u slikama“ (koja pred domaće čitaoce stiže zahvaljujući agilnoj „Čarobnoj knjizi“) večan je i prepoznatljiv: uprkos zabranama momak i devojka se zaljubljuju, stupaju u brak i rađaju čedo ljubavi zamerivši se time bukvalno svima; porodica zato mora bekstvom da spasava sebe i bebu. Von „podiže ulog“  stare matrice smestivši je u svemir tako da su sukobljene čitave rase sa planeta Pristanište i Venac, koje „od kako je sveta i veka“ međusobno ratuju širom znanog im univerzuma besomučno uništavajući planete i domoroce. Dakle, u vojnika Marka, sa Venca (sa ovnovskim rogovima i ušima iz rase koja praktikuje magiju), zaljubljuje se njegova tamničarka, Alana sa Pristaništa (na leđima ima krila a njena rasa koristi tehnologiju). Njihova devojčica Hejzel rađa se na planeti Rascep - scenom rođenja započinje „Saga“ - i ima karakteristike oba roditelja (zametke krila i roščiće). Begunci sa bebom i njenom dadiljom, duhom devojčice Izabele (koja je poginula u eksploziji mine koja joj je otkinula noge) i Markovim roditeljima, beže u raketi-drvetu prema planeti Spokoj. Za njihovim tragom kreću tragači unajmljeni plaćenik Volja, koga prati Lažimačka (koja zna kad neko laže) a pridružiće im se i Gvendolina, Markova bivša verenica, i, iz drugog tabora, Princ Robot IV (čije ljudsko telo krasi glava u obliku monitora). Posle mnogo peripetija par stiže do svog cilja Spokoja i sreće pisca Osvalda Hajsta čija je knjiga „Noćni dim“ bila „inspiracija“ za rađanje zabranjene ljubavi (drugi knjigu tumače kao skrivenu subverziju). Pisac uopšte nema visoko mišljenje o „Noćnom dimu“ napisanom „samo zbog jedne stvari: brze isplate honorara“ ali cinično priznaje da nema nameru da posetioca ubeđuje kako nije genije, ponavljajući tako staru istinu da je literatura/umetnost i više i manje od namera autora i da ima sopstveni, nezavisni život.
            Treći tom čine poglavlja (12-18) koja prate turbulentan odnos pisca, bračnog para i Markove majke (Hajst se zaljubljuje u nju a ni ona, iako sveža udovica, nije ravnodušna). U međuvremenu Volja biva smrtno ranjen pa Gvendolina kreće na Spokoj da od Marka izmoli magiju sa njegovo spasenje. Na Spokoj stiže i Princ Robot IV i stvari se žestoko komplikuju: pisac brani naslov novog rukopisa „Suprotno od rata“, biva ranjen a onda i ubijen; Robot IV takođe je pogođen ali on može, pošto je mašina, da se restartuje; ogorčena na Markovu neveru Gvendolina napada Alanu i Hejzel, Marko ih, naravno, brani... U čitavo zamešateljstvo ulazi i dvojac tabloidnih novinara Apšer i Dof koji pokušavaju, razgovarajući sa porodicom i kolegama, da otkriju da li je zvanična verzija događaja - po kojoj je Alana oteta - zaista tačna. Njihova rabota ne dopada se nekim moćnicima pa novinare posećuje tajanstvena Sorta sa velikim psom Slatkišem i ubeđuje ih – otrovom - da zaborave priču o Alani. Sorta će, potom, u bolnici posetiti Volju i predstaviti se kao njegova sestra Sofi. Ko je ona zaista saznaće se u sledećim epizodama. Konačno, ovaj tom se završava optimističkom slikom na kojoj je malena Hejzel - prohodala.
Von nastavlja da razvija i popunjava priču nizom „flešbekova“ u kojima se odigravaju prošli događaji. Žanrovski temelji serijala - naučnofantastična „spejs opera“ obogaćena  ikonografijom epske fantastike - „potvrđuju“ se egzotičnim planetama i bićima - u ovom tomu pojavljuju se pomahnitali kosturi (jedan od njih će Markovoj mami odgristi uvo). Ipak serijalom trenutno dominira romansa i porodične nesuglasice (i poneka oštrija akcija) uz dozirane tenzije i relaksirajući humor, sa ponekom trunkom sociološko-filozofskih izleta. Crtež je jednostavan ali doteran, dinamičan, kompjuterski obojen i vešto ukomponovan. „Saga“ je kvalitetan reprezent aktuelnog fenomena-žanra poznatog kao „young adult fiction“ izuzetno popularnog - u romanesknim i filmskim serijalima kakvi su „Hari Poter“ (započet kao tinejdžerska a okončan kao mladalačka priča), „Sumrak“, „Igre gladi“, „Lavirint“... Dela ovog usmerenja bave se dogodovštinama junaka koji su stariji od tinejdžera ali još nisu zakoračili u puno zrelost. Naravno, glavni konzumenti takvih sadržaja upravo su mladi u uzrastu koji imaju i junaci takvih dela.
            („Dnevnik“, 2018.)


„U kuhinji sa Zevsom“, roman Đorđa Pisareva (1957) u potpunosti potvrđuje njegov ugled jednog od najintrigantnijih savremenih prozaista. Nakon romana „Pozna večera za Gospođu Fibi“ (2016), koji je, zaodenut u delo namenjenoj „mlađoj publici“, spojio infantilno i seriozno, Pisarev se u novom delu kreće stazama nastalim spajanjem postmodernizma, eseja i humorno-satiričnog pogleda na ljude i karaktere. Njegovi junaci su ekipa iz kuhinje restorana (ili hotela) „Zevs“: gospodin Veza, koga zovu i Zevs, glavni kuvar, pomalo umorni velemajstor koji voli da dobro kuva kako bi gosti bili dobre volje, kuvarice, pomirljiva, za sve spremna i sposobna Pospana Ana, darovita početnica Milica-devojčica i večito zaposlena tetkica Mara te kuvar-alkoholičar Pjer, misteriozni Gazda koji se plaši otvorenog prostora i, konačno, mačkica debelica. Oni svakodnevno spremaju hranu za gladne goste, drže se jelovnika ili improvizuju, razmenjuju trivijalne ali i mudre rečenice o sopstvenoj egzistenciji odnosno o životu kao nestalnoj, prevrtljivoj pojavi koja ima svoje neuhvative zakonistosti (ili ih uopšte nema jer je potpuno nasumična i zadesna). Naravno, bez ishrane nema života pa je kuhinja nesporno, takoreći idealno mesto za obe rabote - jelo i življenje. Jer, znano je, „zdravlje na usta ulazi“ i „put do muškog srca vodi preko (punog) stomaka“. Sledstveno tome, što je hrana bolja to je i život bolji pošto je zadovoljstvo ukusima koji su prošli nepcem kao i osećaj punog stomaka siguran znak da je čovek živ i da, osnažen i pun poleta, može krenuti u nove radne i životne pobede. A da bi zgotovljena jela zaista bila kakva trebaju da budu - hranjiva, ukusna, slasna „prste da poližeš“ - važni su recepti po kojima se spremaju - a tu važi pravilo kakav je kuvar takvo je jelo. Zato se kuvari u kuhinji nadmeću i nadmudruju svojim receptima i malim/velikim tajnama. Te priče, pak, nisu prazne jer roman upravo obiluje proverenim receptima za sasvim obična (pa čak i ona koja se nazivaju „sirotinjska“) jela kao i za specijalitete; na početku svakog poglavlja kao i u okviru njega znatiželjni će čitalac naći preporuke kako spremiti neko jelo. Ova je praktična uloga knjige (kao usputnog kuvara) sasvim u skladu sa davnašnjim poučnim i obrazovnim namenama knjiga i jeste podsetnik na „istinski“ svet koji okružuje knjige i u njima se „ogleda“ ali ga, ukoliko je čitalac voljan, može učiniti i boljim. Uz recepte, opet, idu i „sovjeti zdravoga razuma“ u obliku poučnih poruka, mudrih saveta koji su ispisani/izvezeni na keceljama kuvarskog osoblja (u porodičnim kućama su, u prošlom veku, te poruke bile izvezene, uz obavezno cvetove i neki crtež, na „kuvaricama“ koje su kačene po kuhinjama kao podsetnik i opomena domaćicama).
            I već u toj tački materijalni svetovi dotiču se sa onima koje su sazdale reči. Jer i književni junaci (kao i njihovi stvaraoci) moraju da jedu pa je gotovo nemoguće nabrojati raznovrsna jela kojima se oni slade. Gospodin Veza to zna jako dobro jer je njegova omiljena knjiga legendarna „knjižica“ majstora Rablea „Prejezovito žitije velikoga Gargantue, oca Pantagruelovog“; no, njemu su znani i brojni drugi primeri obroka koje literarni junaci svih epoha malo-malo konzumiraju, čalabrcnu, tamane, zalivajući ih svakovrsnim pićima. Uz svu tu obilnu, egzotičnu, masnu ili slatku hranu ipak ima i izuzetaka - kod Alise u zemlji čuda samo se pije čaj dok „junaci Reja Bredberija prednost daju duhovnoj hrani, pa za doručak, ručak i večeru konzumiraju knjige.“ Što bi se reklo, ti se literarni junaci hrane literaturom (i literarnim junacima u njoj).
            Sledeći vezu „realnog“ življenja i književnosti a u kontekstu kuhinje (čitaj hrane) kao centra sveta (bez hrane nema života) priča-roman ravnomerno se prostire u oba horizonta postojanja razmeravajući život literaturom i literaturu životom u svakom trenutku - od običnog, mirnog dana preko važnog susreta Milice-devojčice sa budućim momkom (Pikarom Juniorom) u kome je znak prepoznavanja Selindžerova knjiga pa do mučnih bolničkih dana Pospane Ane. Preplitanje ovih dimenzija stalno je tako da se, pre ili kasnije, nameće pitanje: ima li života van literature, nije li fizička realnost određena književnom, nisu li život i literatura, ma kako to apsurdno izgledalo, jedno? Jer svaki od junaka (i mi sa njima jer ih čitamo) određen je literaturom (i šire filmom, televizijom, stripom - rečju Umetnošću), niko ne bi bio ovakakv kakav je sada da nije uživao u tim blagodetima koje su ga oblikovale, gradile, tesale i, konačno, duhovno hranile. Stoga je odricanje od Književnosti (Umetnosti) odricanje od punoće intelektualnog, znatiželjnog, radosnog postojanja i svođenje na puko instinktivno fiziološko trajanje - u gladovanju.
            Ovi, sasvim (ne)mogući uvidi u zaleđe romana slobodni su zaključci znatiželjog čitaoca jer se Pisarev ne bavi izravnim i izričitim mudrovanjima. Njegovo pripovedanje je lepršavo i vrcavo, začinjeno dosetkama i pozivanjem na sijaset dela iz klasične i popularne kulture. Životne (ne)zgode junaka podrazumevaju kako svakodnevne trivijalnosti tako i šire uvide u mehanizam delovanja sudbine što im, sveukupno, daruje neodoljivu lakoću (postojanja) i šarmantnu uverljivost. Konačno, autor ne propušta da razgali čitaoca nizom detalja koji povezuju segmente-poglavlja: naslovi poglavlja su citati ili parafraze poznatih književnih i drugih umetničkih dela (što samom poglavlju daje određeni pred-naboj) dok završnica poglavlja (sa opisom na šta - koje jelo - miriše kuhinja i finalom „I gotovo!“) obavezno izmami zadovoljni osmeh (pre)poznavanja.
            U konačnom sagledavanju roman „U kuhinji sa Zevsom“ pleni višeznačjem, spojem različitih i raznorodnih emocija i intelektualnih zahteva te pripovedačkim majstorijama što ga, sveukupno, čini kompleksnim delom koje zahteva posvećenog čitaoca i traži angažovano čitanje (i iščitavanje) koje će biti nagrađeno vanrednim - slasnim - književnim doživljajem.
            („Naš trag“ 1-4/2018.)


Strip karijera Aleksa Rejmonda (1909-1956) deli se u dve faze: prvom dominiraju „Flaš Gordon“ i „Džim iz džungle“, serijali koji su imali premijeru 7. januara 1934.g; već 22. januara krenule su avanture i „Tajnog agenta X-9“, po scenariju proslavljenog pisca Dešijela Hemeta (zbog Rejmondove prezauzetosti, ovaj junak je sledeće godine predat drugim autorima). Druga faza počinje po Rejmondovom povratku iz II svetskog rata kada je, ostavši bez posla i svojih „starih“ strip heroja, morao da počne iz početka i stvori novog junaka - detektiva Ripa Kirbija - sa kojim će ponovo dosegnuti vrhunce popularnosti i kreativnosti koje će naglo prekinuti smrt u saobraćajnoj nesreći. Rejmond je crtao „Flaša“ i „Džima“ u nedeljnom strip dodatku, na čitavoj stranici velikog formata, u koloru, sa tri kaiša „Džima“ na vrhu strane i četiri kaiša „Flaša“ ispod; kasnije se broj kaiševa menjao dok se nije ustalio na jedan kaiš „Džima“ i dva kaiša „Flaša“. Avanture plavokosog atlete, njegove devojke Dejl i profesora Zarkova bile su „adut“ za izdavača („Flaša“ je, u jednom periodu, redovno objavljivalo 150 novina!) i autore, crtača Rejmonda i saradnika/scenaristu Dona Mura (mada nije jasno da li je Mur pomagao Rejmondu u pisanju zapleta ili je kompletni scenarista). Iskušavanje Rejmondovih likovnih i montažerskih sposobnosti intenzivnije je u „Flašu“ a neka rešenja prenose se i u „Džima“ tako da se vrlo slične fizionomije često pojavljuju na istoj strani, u gornjem i donjem stripu. Izgled originalnih stranica zadržan je u ovom kapitalnom izdanju „Čarobne knjige“ koje u šest tomova prati Rejmondov rad na stripovima od početaka do 1944.g. kada je, zbog odlaska u rat, prekinuo da ih crta.
Šesti, finalni tom sadrži stranice “Flaša Gordon” i “Džima iz džungle” objavljene od 15.11.1942. do 13.8.1944.g. Pošto je Rejmond otišao u vojnu službu februara 1944.g. ovaj tom “pokriva” table objavljene dok je još bio civil i one koje su izdavaču ostale na “zalihama” pošto je obukao uniofrmu. Pošto u knjizi nije izričito naznačeno koja je poslednja Rejmondova stranica znatiželjni čitalac će to morati sam da rekonstruiše prateći Rejmondove potpise na crtežima. Kako bi okončao Flašovu avanturu na Tropiki, izdavač je u ovaj tom uvrstio i table koje je nacrtao (ni blizu vešto kao Rejmond) Ostin Brigs (1908-1973). Za razliku od većeg dela prethodnog toma kada su Džim i Flaš uzeli aktivno učešće u II svetskom ratu i borili se protiv Japanaca i Nemaca sada su njihova bojišta definitivno podeljena. U gornjem kaišu novinske stranice Džim iz džungle iliti Džim Bredli, nekadašnji pustolov sa izrazito kolonijalističkim šmekom, ponosni je patriota sa činom kapetana koji radi za vojsku a onda za Ef-bi-aj i brani SAD u inostranstvu i na domaćam terenu od špijuna i sabotera. Posle uspešnih akcija u saradnji sa kineskom armijom Džim se vraća u Vašington usput se srećući sa “starom” ljubavi Lil De Vrij. Dvojac će dobiti zadatak da uništi moćni špijunski krug u džunglama Brazila što neće biti lako ali – ništa nije nemoguće za spretnog i hrabrog Džima i vernog mu, požrtvovanog slugu Kolua. U nastavku akcije oni će u džunglama Amazona sprečiti sabotere koji ubijaju sakupljače kaučuka, strateške vojne sirovine. Pošto raskrinka još jednu špijunsku organizaciju u Njujorku, koju predvodi Japanac, Džim odlazi u Afriku da otkrije tajnu bazu nemačkih lovačkih aviona… Sve u svemu, Džim ratuje bez prestanka, na svim frontovima i protiv svih neprijatelja!
Flaš Gordon, na svom (većem) delu stranice nastavlja putovanje po divljem kontinentu Tropika, na planeti Mongo (na koju se vratio posle ratnih misija na Zemlji). Zemljanin opet  radi ono što najbolje zna – bori se za Slobodu. Zato spasava kraljicu Deziru kojoj je zli princ Brejzor oteo presto i započinje borbu za povratak legitimne vladarke. Posle bekstva kroz egzotične predele surovih pustinja “začinjenih” vulkanima i krvožednim čudovištima, u saradnji sa lopovom Gundarom i njegovom družinom, Flaš kreće u gerilski rat. Vojne uspehe će, ipak, pomutiti ženska ljubomora i spletke. I tako s jedne strane pršte bombe a s druge zavodljivi pogledi i teške reči. Istina, sve je to manje-više već viđeno u prvoj Flašovoj poseti planeti Mongo ali zavodljiva mešavina moderne tehnologije i art deko estetike, egzotičnih predela i bića odnosno večitih ljudskih slabosti i mana ima puno potencijala koje autori umešno koriste. Naravno, Pravda će trijumfovati, Flašova misija se okončava krunisanjem kraljice i njenim venčanjem a napaćena Dejl će oprostiti svom dragom stvarne i izmišljene flertove kao i poneki nestašno zalutali pogled prema drugim lepoticama!
Rejmondov crtež i dalje je sjajan mada ljubiteljima svakako nedostaju veliki, ambiciozni crteži kakvih je ranijih godina bilo više. Na nekoliko stranica oba stripa su crtana drugačijim manirom – jednostavnijim potezima – kao da je Rejmond tražio nov izraz ali, ipak, nije nastavio u tom smeru. U svakom slučaju, Džimove i Flašove dogodovštine i dalje su zabavne i, danas, oplemenjene nostalgijom a savremeni čitalac, pored uživanja u avanturama i elegantnim crtežima, ima priliku da prepoznaje obrasce na kojima je građena 9. umetnost u drugoj polovini XX veka.
(„Dnevnik“, 2018.)

top