Agilna „Čarobna knjiga“ u okviru svoje nove edicije „Riznica Boneli omnibus“ objavljuje kompletirane „mini strip serijale“ italijanskog strip giganta „Sergio Bonelli Editore“-a što je za ovo tržište relativno novi profil izdanja. Istini za volju, tvrdo ukoričena izdanja Bonelijevih serijala već su prisutna na našoj sceni (Teks Viler, Zagor, Dilan Dog...) ali se ova edicija razlikuje po tome što sabira tzv „mini serijale“. Naime, šefovi kompanije Boneli shvatili su, po ugledu na američke strip korporacije, kako je nužno da šire ponudu odnosno da ne mogu da je baziraju samo na beskrajnim, višedecenijskim serijalima jer se ukus publike promenio. Rezultat ove odluke je niz serijala različitih tematika koji su u samom startu određeni-ograničeni ne samo klasičnim Bonelijevim formatom sveske sa stotinjak crno-belih stranica koja izlazi u mesečnom ritmu nego i predviđenim-planiranim rokom trajanja (čitaj, brojem svezaka koje će se pojaviti). Uprkos rezervama pa i otporima čini se da je to bio dobar potez koji je Boneliju doneo nove čitaoce i otvorio mnoge, drugačije stvaralačke prostore. Među, nakon više od dve decenije ovakvog rada, brojnim junacima zaokruženih serija zapažena je pojava junaka Jana Diksa, istražitelja umetnina, koga je stvorio crtač (radio na „Kenu Parkeru“, „Dilan Dogu“, „Teksu Vileru“, „Marti Misteriji“...) i scenarista Karlo Ambrozini (1954), poznat i kao autor serijala „Napoleone“ koji je izlazio od 1997. do 2006.g. u 54 sveske. „Jan Diks“ se pojavio maja 2008. i do svog zaključenja, jula 2010.g. „sakupio“, izlazeći svakog drugog meseca, 14 avantura.
            Diks je još jedan u nizu istražitelja - ovog puta umetnina, čvrst muškarac srednjih godina, neformalnog stava i ponašanja, obrazovan ali jak na pesnicama i - naoružan, koji je nominalno angažovan kao konsultant u Rajksmuseumu u Amsterdamu; on je ekspert za starine i konzervaciju, likovni kritičar i terenski momak koji odrađuje svakovrsne „akcione“ poslove.  Diksov poslodavac je direktorka muzeja Anika sa kojom je on u turbulentnoj vezi koja se često prekida pošto Anika, kao samostalna žena, traži pažnju i želi da je u centru Diksovog života a on je, opet, ljubitelj pića i žena (kojima ne može da odoli pa im lako pada u naručje). Zbog ovako promenjive intimne situacije posao često trpi a ljubavnici su nervozni i svađalački nastrojeni što je dodatni, dobrodošli izvor tenzija. Diks ima asistenta, momka Gerita koji je uglavnom korisna logistička podrška. Četvrti stalni član neformalne ekipe je penzionisani sudija Hilman koji po potrebi pribavlja informacije i umiruje ljubavnike a njegova „mana“ što okuplja stare, luckaste prestupnike. Diks „operiše“ širom Evrope (što je svakako egzotično u odnosu na istražitelje smeštene u već „etablirana“ mesta za kriminal i misterije kakva su Engleska i Amerika) i susreće slikare, falsifikatore, kolekcionare i preprodavce kao redovne „stanovnike“ svetova likovne umetnosti; pored njih „zalutaju“ i drugačiji živopisni tipovi. Mada zapleti najčešće započinju kao kriminalistički vrlo lako se u sve, kao dodatna ekskluziva, mešaju elementi fantastike i horora. Svaka epizoda je samostalna osim labave veze koja se ogleda u stanju ljubavi Anike i Diksa.
            Prvi tom sabranih Diksovih avantura sadrži četiri epizoda (na čak 518 strana). Prva „Smrt jednog slikara“, koju je nacrtao sam Ambrozini, prati otkrivanje porekla „nove“ Vermerove slike koja jeste ali i nije falsifikat. „Jaguarova soba“ je na tragu „magijskog realizma“ i spaja tajanstvenu Južnu Ameriku i beskrupulozni, bilo kakve duhovnosti lišen (evropski) kapitalizam. Hororistički intonirana „Naša Gospa od Pčela“ meša policijsku istragu, sumanutog ubicu, poludelog slikara i brzu, žestoku akciju. „Trijumf smrti“ prepliće vremenske linije, fatalnu sudbinu nedovoljno poznatog slikara Bazilijusa iz XVII veka i antikvara, profesora Everdingena portret čijeg pretka Bazilijus nije dovršio zbog sticaja (najblaže rečeno) natprirodnih okolnosti.
            Specifičnost serijala jesu i promene crtača - svaku epizodu crta drugi autor - sasvim različitih stilova i tehnika. Ambrozinijevu nedovoljnu ukroćene liniju u drugoj epizodi „nasleđuje“ Đulio Kamanji kome je polazište oštri kjaroskuro; Paolo Baćilijeri se čvrsto drži karikaturalnosti dok manir Gabrijele Ornigotija podseća na Ambrozinija ali sa više tamnih površina. U svakom slučaju znatiželjni čitalac će u svakoj svesci dobiti starog junaka u novom (ob)liku što je svakako iskorak iz uobičajenog manira za strip serijale.
            „Jan Diks“ je zanimljivo osmišljen junak koji spaja nekolike krajnosti: dovoljno je realan a, opet, egzotičan, dovoljno je „dobar“ i poželjno „nevaljao“, snažan je, snalažljiv ali i mudar. Njegove avanture na teritorijama koje nisu previše žanrovski „trošene“ atraktivne su i zabavne. Rečju, „Jan Diks“ je korektan, zanatski umešno realizovan korporativni strip serijal na koji svakako treba obratiti pažnju.
(„Dnevnik“, 2018.)

Spisatelj i teoretičar Stanislav Lem (1921-2006) nametnuo se, nakon nekolicine dela (počeo je da objavljuje 1946.g.) u kojima je “pekao zanat” i iskušavao “ideološke granice”, kao izuzetan autor naučne fantastike najpre u okriljima “Istočnog bloka” a potom i s one strane “Gvozdene zavese”. Serioznost njegovih knjiga zasenila je kako američku publiku tako i “bratstvo” po peru; zbog izuzetne erudicije jedno je vreme „proturana“ priča da se iza ovog imena, u stvari, krije moćni kompjuter Lunar Excursion ModuleLEM. Oštri stavovi iz njegove studije “Fantastika i futurologija” (1973) - pre svih da je američka naučnofantastična proza 1950-tih i 1960-tih „beznadežan slučaj sa izuzecima“ od „celih“ 1% produkcije - toliko su naljutili kolege da su ga izbacili sa mesta počasnog člana Udruženja američkih pisaca naučne fantastike; tek je zalaganjem nekolicine autora, na čelu sa Ursulom Le Gvin, Lemu vraćeno članstvo, čime su, makar i posredno, priznate i njegove tvrdnje. Lemov odmak od žanrovskih (i socrealističkih) obrazaca počinje zbirkom priča “Zvezdani dnevnici Iljona Tihog” (1957) posle koje će uslediti zapažene knjige “Invazija sa Aldebarana” (1959), “Memoari pronađeni u kadi” (1961), “Solaris” (1961), “Nepobedivi” (1964), Kiberijada” (1965), “Glas gospodara” (1968), Kongres futurologa” (1971), “Uviđaj” (1982), „Fijasko“ (1986), “Mir na Zemlji” (1987). Knjigama “Savršeni vakuum” (1971), “Imaginarna važnost” (1973) i “Biblioteka XXI veka” (1986), u kojima piše prikaze nepostojećih filozofskih i naučno fantastičnih knjiga, Lem je zaslužio da ga nazovu “Borhesom Svemirskog doba”. U knjizi “Summa technologiae” (1964) Lem pronicljivo razmatra aspekte budućeg razvoja nauka (kibernetike, egzobiologije). Jednako su važne i sjajne studije “Filozofija slučaja” (1968) i pomenuta “Fantastika i futurologija” (1977) u kojima se bavi teorijom književne recepcije i recenzije.
Roman “Glas gospodara” originalno je objavljen pre pola veka dok se u bivšoj Jugoslaviji pojavio 1978.g. u znamenitoj biblioteci “Kentaur”; nove generacije ovaj roman mogu čitati u izdanju “Solarisa” kao završnu knjigu u četvorotomnim “Izabranim delima Stanislava Lema”. U “Glasu…” Lem ispisuje svoju varijaciju jedne od ključnih tema naučne fantastike: otkrića postojanja vanzemaljskog inteligentnog života u svemiru. Naime, naučnici izdvajaju, u međuzvezdanim šumovima,  poruku - “zvezdani kod” - nakon čega biva formiran Projekat “Glas gospodara” u kome su angažovani vrhunski stručnjaci sa zadatkom da dešifruju kod. Mada je na osnovu “recepta” iz poruke stvorena bizarna materija (čije funkcionisanje kao ni svrha nisu jasni), slikovito nazvana “Žabokrečina” odnosno “Gospodar muva”, sve (bez)brojne teorije o poruci i njenim pošiljaocima završavaju u ćor-sokacima te je, konačno, projekat neslavno ugašen. Knjiga “Glas gospodara” u stvari su nezavršena sećanja matematičara Pitera Hogarta, učesnika u Projektu; rukopis je nađen u njegovoj zaostavštini i objavljen 1996.g. Hogart, koga su smatrali jednim od najbriljantnijih umova svoje generacije, angažovan je kao nezavisni ekspert i njegova su promišljanja problema obarala mnoge rezultate do kojih su došli drugi naučnički timovi. Hogartove analize postignutog kao i spekulacije utemeljene na spajanju znanja različitih disciplina postepeno ga uveravaju da čovečanstvo jednostavno nije doraslo do razumevanja poruke, da je ono “sramota Galaksije” odnosno da je ova vrsta i njena civilizacija “plod sasvim lep u začetku, (a) već blizu  toga da se obesi o sopstvenu pupčanu vrpcu”. Ipak, ni beskompromisni Hogart ne uspeva da se otrgne uticaju politike i vojske (koji u Projektu imaju svoje ljude) niti da prevaziđe sujete i lične netrpeljivosti svojih kolega odnosno da se pomiri sa saznanjem da je paralelno postojao i drugi, “tajni tim” naučnika koji je radio na rešenju istog problema.
“Glas gospodara” prepun je subverzivnih elemenata koji “podrivaju” žanrovske šablone da bi stvorili “istinsko”, seriozno naučnofantastično delo vrlo specifične stilistike i poetike. Umesto standardizovane priče o superiornim naučnicima koji (o)lako rešavaju zagonetke Univerzuma znatiželjni čitalac dobija temeljnu analizu (mogućeg) problema otkrića inteligentne kosmičke poruke sa akcentom na zadatosti i ograničenjima ljudskog uma odnosno, šire, ljudske vrste. Hogart više puta gorko zaključuje da naučnici i kad stignu do istine - s njom ne umeju da izađu na kraj. Na nezadovoljstvo ostalih koji ga smatraju saboterom i stoga nepoželjnim učesnikom Projekta, on veruje da poruka nije namenjena civilizaciji koja je na tako niskom stepenu razvoja, kakva je ova na Zemlji, i da zato i ne možemo da je razumemo. Hogart svojih žaoka nije poštedeo ni naučnu fantastiku tvrdeći da je nemaštovita i da pisci “naučnih bajki” serviraju uhodane istine, maskirane, bizarne  stereotipe koji čitaocima donese “bezbedno čuđenje” posle koga ostaju “neizbačeni iz svoje životne filozofije”. Hogart ne ostaje dužan ni samom sebi pa, uprkos nizu knjiga koje ga slave kao vrhunskog naučnika, tvrdi da su osnovne odlike njegovog karaktera “kukavičluk, zloba i oholost”! On ne štedi ni čitaoce i piše da oni koji očekuju “sladostrasni drhtaj” (kao u filmovima od kojih se ledi krv u žilama) odustanu od daljeg čitanja jer će biti razočarani.
Lem je napisao krajnje neobičan i zahtevan roman u kome jedva da ima par dijaloga; umesto njih nižu se svakovrsne domišljate hipoteze za razrešavanje problema odnosno njegovo sagledavanje iz pozicija različitih nauka (kosmološke teorije s kraja knjige istinski su fascinantne) uvek udruženo sa širokim digresijama na probleme nastanka i održavanja života, evolucije, razvoja civilizacije i političke organizacije sveta (blokovska podela i trka u naoružanju bitan je element opstanka i nestanka Projekta). Ipak, nije reč o pukoj naučno-teorijskoj raspravi jer su u sve “umešani” i psihološki profili aktera i njihove interakcije. “Glas gospodara” je svojevrsni filozofski roman sa jakim intelektualnim nabojem i porukama koje će spoznati samo posvećeni čitaoci. Lem je razgradio ne samo uobičajene žanrovske obrasce već i formu romana tvoreći zauzvrat izuzetnu celinu koja fascinira duboko promišljenim i vispreno otvorenim pitanjima opstanka ljudske vrste na pragu kosmičke budućnosti.
(“Dnevnik”, 2018.)


.

Knjiga „Kad kuće nismo zaključavali“ romaneskni je prvenac Aleksandra B. Lakovića (1955) zapaženog pesnika i kritičara, antologičara i urednika. Znatiželjni čitalac kome je poznat Lakovićev poetski opus svakako će na stranicama romana potražiti odjeke autorovih stihova i, čini se, to njegovo očekivanje neće biti iznevereno. Pesnika i romanopisca vezuju ne samo tematska interesovanja već i obraćanje pažnje kako na velike tako i (možda i više) na male, obične stvari, odnosno sveprisutna primirenost tona i jezička preciznost. Konačno, kako je to u pesničkim knjigama gde su svaka pesma i svaki ciklus delići velike slike odnosno komadići mozaika, lepo sami za sebe ali, istovremeno, lepi i kao deo celine (za razliku od zbirki koje ostaju, kako im ime kaže, skup istovrsnih ali i raznorodnih segmenata), tako u ovoj knjizi – „podeljenoj“ u cikluse – priče sjaje kao zaokruženi, završeni komadi koji se, pak, postepeno, kako čitanje odmiče, slažu, sada kao fragmenti, u jednu životnu priču koja je, opet (kao i svaki život), žiža, tačka prelamanja u prolaznoj sadašnjosti, tačka sabiranja, sastajanja različitih prošlosti i rađanja (mogućih) budućnosti.

…..Sledstveno tome, da nije bilo prađeda i njegovog postojanja na crnogorskom kršu ne bi bilo ni seobe 1920-tih u Metohiju, u selo Dobrušu, niti bi se krčile močvare, ne bi bilo ni oca ni njegovog tragično poginulog brata u poslednjim danima rata, niti pripovedača koji će svojim očima gledati – mada ne uvek i razumevati viđeno – kako nestaje staro vreme a rađa se, razvija, dešava novo doba koje porodicu vodi u Peć, Prištinu, Kragujevac, Beograd…
…..U ovo prostorno-vremensko-porodično tkanje upliću se, živi i mrtvi, prisutni i odsutni (pored predaka, roditelja, braće i sestara) rođaci, kumovi, tetke, prijatelji, profesor, poštar, kućni ljubimci, televizor, biblioteka, bolesti, snovi, poplave, želje, stvarnosno i onostrano. Pojedini akteri imaju svoje samostalne priče a, potom, iz njih odlaze u sledeće kojima su, nominalno, junaci neki drugi ljudi. Poneko se, opet, više puta pominje uzgred, kao „sporedni lik“ da bi, konačno, stigao do svoje verzije događaja mada ima i onih što će svuda biti i ostati samo pomenuti, samo „statisti“.
…..Život, uostalom, ima nerazaznatljive puteve a događaji i nečiji doživljaji vremenom se razotkrivaju kao sticajevi (ne)sretnih okolnosti na koje se može uticati vrlo malo (ili ni toliko). Kakva bi nečija životna priča bila da nije bilo pogibija ili zadesnih smrti, da se neko nije našao baš tamo gde je bio i povukao obarač? Da đed nije unuku darivao novac za knjige, da se baba nije plašila da će načinom odlaska sa ovog sveta obrukati familiju, da nije bilo čudnog osionog rođaka ili Malog koji će u dalekom svetu postati slikar? A šta je tek sa smrtima od malarije i sušice koje su čitave kuće u novom zavičaju iskorenile? Šta je sa očima isplakanim za umrlim sestrama i braćom? Konačno, šta je sa navalama neobjašnjivih slučajnosti, sa naziranjem zaumnih principa sudbina koji se iznenada predstave zbunjenom čoveku?
…..U svim vremenima, svejednako teškim, gorkim, životnih je radosti (bilo i jeste) malo, teško dolaze a brzo nestaju. Jednako tanana je i žiška samog postojanja, rađanja, odrastanja i nalaženja sopstvenog mesta u selima, gradovima, među rodbinom i susedima u vremenima smutnim, ratnim i poratnim, koja donose nove vlasti, nove običaje i zabrane. Postojanje i opstajanje imaju cenu koja se mora platiti spaljenim selima, izdajama i pogibijama, mukom da se zaradi hleb, da se odoli iskušenjima i sačuva čisti obraz, sopstveni i porodični.
…..Autor o svim tim malim a opet krucijalnim činjenicama, o prošlosti i svakodnevici i odjecima koje će ostaviti, piše bez afektiranja, pompeznosti i (melo)dramatičnosti, bez ostrašćenosti koja bi zamaglila realnost, sa distanciranošću koju nosi protok godina i decenija. Niti njegovih priča vode ga napred i nazad, uz i niz strelu vremena ali ih on vešto spaja u široku sliku. Otuda je začudno i zbunjujuće povremeno pominjanje pripovedačeve sklonosti da ponešto zaboravi, jadikovanje nad nemogućnosti da se do tančina razabere u tkanju vremena. No, ova nepouzdanost biva „opravdava“ u finalnom segmentu koji sve prethodne spaja u romanesknu celinu (pa dotadašnje priče postaju poglavlja romana) istovremeno postavljajući pitanje na koje nema (ili nema konačnog) odgovora – može li se spoznati totalitet postojanja, može li se izračunati suma, rezultat svih prošlosti i sudbina? Ili je svaka priča, po svojoj prirodi, ograničena, jednostrana, delimična? Ljudski nesavršena?
…..Laković ispisuje priče kao da su one ispričane na nekom intimnom porodičnom okupljanju, za stolom ili kraj ognjišta. Ne trudi se da svaku pripovednu liniju okonča u istoj priči-poglavlju u kojoj ju je i započeo (jer će to uraditi u nekoj drugoj priči-poglavlju). Njegov jezik je jasan a iskaz neposredan i zadržavan brojnim zarezima koji „teraju“ na zastajanje koje bi koristio i sugestivni govornik kako da bi udahnuo tako i da bi uvećao uzbudljivost i uverljivost svoje priče, podcrtao značenja i znamenja koja se pomaljaju iz zbira ljudskih, pojedinačnih i generacijskih postojanja i trajanja, dugih ili kratkih, zdravih ili bolesnih, srećnih ili paćeničkih ali uvek veličanstvenih u svojoj neponovljivosti.




Saša Radonjić (1964) zapaženi književnik (pesnik, romanopisac, pripovedač i esejista) i muzičar (kantautor i član „Solaris Bluz benda“), novom knjigom nastavlja niz svojih dela u kojima se mešaju/spajaju proza, dnevnički zapisi i filozofsko-sentencijske zabeleške a okvirna tema svih njih je promišljanje umetnosti, savremenog društva, istorije i sopstvenog življenja. Granice između literarnih kategorija/žanrova za Radonjića nisu važne pa on nije ni malo opterećen zadatim/ustaljenim normama već se slobodno/neomeđeno prepušta prirodnim, spontanim tokovima svojih misli. Novi segment neformalne trilogije, posle „Švedskog stola“, samoodređenog kao „Dnevničke beleške“, i „Autobiografskih (i drugih) nestvarnih priča“, je delo „Večernji doručak“, sa podnaslovom „Priče i dnevničke zabeleške“ (ova „srećna“ formulacija spaja žanrovske odrednice obe prethodne knjige). Kao što su pomenuti naslovi iz trilogije specifična poigravanja sa ustaljenim jezičkim frazama (švedski sto je, primarno, način serviranja/iznošenja pred konzumente raznovrsne hrane, odnosno da li i kako autobiografske priče mogu biti nestvarne?) tako i „Večernji doručak“ budi (oksimoronsku) dilemu koja možda jeste (a možda i nije) razrešena autorevim pojašnjenjem „VEČERNJI DORUČAK je obrok za nekrunisane kraljeve nesanice i njihove bludne drage“ koje je na tragu (literarno uvek dobrodošlih) mistifikacija, ovog puta sa romantičarskom aromom.
Knjigu otvara 11 kratkih autobiografskih priča (sa jednim izuzetkom), u rasponu od opisa sopstvene teške bolesti (i bezmalo smrti) nakon koje je sledio oporavak i povratak/bujanje stvaralačke energije, kreativnih (ne fetišističkih) uspomena iz starog zavičaja odnosno na tamošnje pretke, prisećanja na sopstvene literarne početke te tople izraze poštovanja pojedinim stvaraocima sve do promišljanja opštih/večitih ljudskih dilema u savremenom kontekstu odnosno sopstvenih stvaralačkih (spisateljskih i muzičkih) kolebanja i iskušenja. Ton ovih proza je prevashodno melanholičan i kada su emocije u prvom planu i kada „preteže“ učenost i nesputana spekulacija.
Najobimniji segment knjige „Ikebana“ sadrži kratke zapise i/ili sentence, neretko aforistički intonirane, na temu bolnog raspada Jugoslavije u bratoubilačkom ratu, bombardovanja 1999. godine, svevremenih zapitanosti (od iskušenja ateizma i religioznosti do pouka savremene teorijske fizike ili osmišljavanja bespuća interneta), piščeve bolesti (kao suočenja sa sopstvenom konačnošću) i oporavka (kao povratkom u poznatu realnost bitisanja) odnosno stalnog promišljanja literarnih tema i stvaralačkih muka. Ne zazirući od humora pa i cinizma, pukog „tvrdog“ verističkog manira ali i visoko estetizovanih metafora - upravo takav je niz lucidnih i ludističkih iskaza o ikebani i njenim značenjima - Radonjić ispisuje specifičan intimistički dnevnik „onoga što sanja i onoga što mu se dešava“. Literatura (i njeni svetovi) u svim tim odlomcima meša se sa tekućom stvarnošću i sećanjima na prošlost tvoreći neraskidivo jedinstvo koje određuje piščevu ličnost i intelektualne odgovore na izazove i provokacije sveta u kome postoji i opstaje. Nastavak ovakvog stava i „prakse“ su „Književne SMS po(r)uke zamišljenom protivniku“ koje su, kako ih pisac (samo)definiše, „kratkog daha i urokljivih očiju“. Lepršave i vrcave rečenice spajaju i prepliću čitalačka iskustva različitih epoha i stilskih opredeljenja što će znatiželjnom čitaocu izmamiti osmehe prepoznavanja i začuđenosti koji se, istovremeno, pridružuju već postojećem, potcrtanom utisku da Književnost nema granica i da je sastavni, vitalni, dinamični deo svekolikog življenja (ne samo mentalnog).
Radonjić u jednoj o autopoetičkih misli-tezi kaže „Kao pisac, uvek sam nastojao da mi knjige više budu prozori, a što manje vrata, odnosno da se kroz njih što više i što dalje vidi, a ne da se negde ulazi, još manje izlazi!“ a knjiga „Večernji doručak“ u potpunosti potvrđuje te reči. Kroz nju je moguće sasvim slobodno i neobavezno kretanje, višestrano čitanje (od početka, s kraja, na preskok) i, vrlo poželjno, potrebno i preporučljivo, ponovno i ponovno iščitavanje. A bogatstvo širokih, nesputanih pogleda i uvida u svakovrsne horizonte (i iza njih), oplemenjenih mudrošću i humorom, nudi pregršt raritetnih intelektualnih i emotivnih fascinacija, otkrovenja i (samo)spoznaja.
(„Dnevnik“, 2018.)








ПРЕПАРИРАНИ ФАУН
Илија Бакић, ОД И ДО, Еверест медиа, Београд 2017.

„маларме гради          други свет“
(Илија Бакић)
Илија Бакић (рођ. 1960), песник, приповедач, романсијер, есејиста и уредник, иако иза њега стоји осам песничких књига, највише је критичке пажње завредио као прозни писац. Ипак, његова поезија, а посебно актуелна поема ОД И ДО (2017), завређује пажњу јер на необичан начин успева да допринесе свежином песничког израза.
Поема је, наиме, подељена на два сегмента: „ДО И ОД (МАЛАРМЕ)“ и „ЗАБАЦИВАЊЕ (ОКА) КОЦКЕ“. Опредељење за поему, фигура Малармеа и аура његове поезије песничка су преокупација Илије Бакића већ дужи временски период. У периодици је песник објављивао поезију која је постала саставни део књиге ОД И ДО, мада је унео знатне измене у формалном погледу. Примера ради, у часопису Градина (бр. 31, 2009) објавио је циклус „Од и до (Маларме)“, у Књижевности (бр. 4, 2013) „Не или да или можда (Маларме)“, а у зборнику Столеће сигнализма (2014) шест сегмената који творе поему „Ко је (Маларме)“.
Интересантно је да песник у периодици објављује стихове углавном конвенционално распоређене, док поеми даје ново рухо у књизи. Он миљковићевски гради поему на два колосека творећи својеврсну „паралелну песму“, али, такође, у другом сегменту поеме спацијално распоређује песничку грађу и то на дупло ширим хартијама од самог формата књиге. Покушајући да отелотвори Малармеа у својој поезији, Бакић успоставља дијалог не само са поетиком европског симболизма, већ и са ствараоцем српског симболизма који је француском песнику посветио песму „Малармеу“.
Станислав Винавер се у звуковно ефектним, кратким и јампским стиховима отвореног слога, обраћа Малармеу: „О! Маларме! / Како чар ме / Твоје музе / Чудновати / Што тих пати / Обухвати, / Свега узе. // Неразјашњив немир неки, / Мирис бола блед, далеки. // О, песниче! / Свуд бол ниче, / Свуд се јеца… / И свак чека / Чуда нека – / …Као деца“. Чини се да је Бакић можда раздвојио први сегмент поеме на две колоне управо да би допринео сугестивнијој динамици стихова, коју Винавер постиже римама и језгровитошћу четвераца. За Виневара је, такође, кључно да је лирски субјект обухваћен чарима Малармеове музе, дакле, оним што је надахњивало Малармеа, док је код Бакића кључна личност или главни лик сам Маларме:
„маларме стоји          на углу
под и пред њим         укрштају се
прсти улица“.
С друге стране, и формални и семантички аспекти поеме могу се протумачити у светлу Малармеове познате еклоге „Поподне једног фауна“, будући да Илија Бакић у оба сегмента своје књига зазива ову еклогу:
„на рамену му          чучи
добро               
 уш  ушивени
препарирани            фаун“
и:
„у глуво поподнеглуво поподне
једног пауна пауједног фауна“.
Борислава Вучковић у студији „’Поподне једног фауна’ – од модерне до савремене популарне културе“ даје синтезу рецепцијских промишљања о Малармеовој еклоги код нас: „у луксузном издању из 1876. године с цртежима Едуара Манеа (Édouard Manet) објављена је Малармеова еколога ‘Поподне једног фауна’, која у књижевном смислу открива примјетну пјесникову сродностс барокном умјетношћу, али и најављује Валеријевог (Valéry) ‘Змијца’ (…) ‘Поподне једног фауна’ у духовном смислу представља извјесно олакшање, препуштање плотским и природним задовољствима. Фаун из ове поеме није биће него персонификација метафизичког сукоба којим је обиљежен читав Малармеов мисаони и поетски напор, који се затечен и уплашен својим сензуалним фантазмагоријама враћа у свој мрак испуњен тишином и сјенама ствари“. У примерима Бакићевих стихова видимо да је од овог Малармеовог фауна остала само „добро ушивена“ спољашњост, те да је он испражњен од своје малармеовске суштине, као што се унутрашњост и утроба празне од органа, а кожа се пуни посебном смесом.
Препарирани фаун на Малармеовом рамену успела је песничка слика која у асоцијативно поље призива и Поа са гавраном на рамену, али и јунаке са соколовима који им чуче на плећима. Дакле, фаун постаје недељив од Бакићевог Малармеа. Тиме је песник потенцијално назначио да у симболистичкој симболици фауна треба трагати за смислотворним аспектима његове књиге.
Малармеов фаун, пробудивши се из поподневног сна, „види нимфе те пожели да их појури али за то нема још снаге. Није ни сигуран да ли их је сањао. Највећи део поеме бави се његовим маштаријама, односно асоцијацијама на њих. На крају, он заиста и наиђе на две нимфе, загрљене и у сну; он их носи на место где мисли да се у њима наужива, међутим – да би то успео мора да их раздвоји. Чим је то и учинио, оне су успеле да побегну“ (Послеподне једног фауна). Две нимфе Малармеовог фауна као да су „паралелне песме“ Бакићеве поеме. Међутим, како је фаун препариран и испражњен од своје малармеовске суштине, и нимфете су ресемантизоване. Оне, наиме, више не представљају путеност, разврат и пожуду у коју фаун жели да урони, већ су се, отелотворивши се у текст поеме, испреплитале, стварајући тело саме песме, док би се поподневни сан могао односити управо на сан о стварању нових речи:
„ако                 нову би реч пустио дотад видљиве
у             
џ       другојачије слике преметнуле
*************би се јер
и                   
 *оне кринке су
а                    
*испод тих наредне јесу“.
Белина између нимфети, тј. између „паралелних песама“ можда је сигнум „препарираног фауна“ – присутан је у форми коју твори белина, али није упесмљен, он је стога постао сан нимфета, чији ехо осећамо на крају Малармеове еклоге: „Пару, збогом; сад ћу уснут вам сред тмина“.
Коначно Малармеови стихови у којима се апострофира чешња: „Трчим; кад, крај стопа, леже (док их жуљи / окушана чешња тог зла бити двоје) / уснуле кроз руке неспутане своје; / отимам их, нераздвојив их, и летим / том сплету, мрженом сенкама уклетим“, кореспондирају са завршницом Бакићеве књиге „Чеш(љ)ање (омултиверзум(е) пејзажна песма ком. 4/1“, али с тим да је суштина ове завршнице да се након бацања коцки одбаце лажне метафоре и пронађе сама срж:
„одскачу // одскачу
лажне метафоре и остаје само
срж бисерна жута                у
углу“.
Песничком књигом ОД И ДО Илија Бакић уобличио је и заокружио досадашње песничко промишљање о Малармеу, али настављајући се на линију српског симболистичко-авангардног певања о француском песнику, задатог још поезијом Станислава Винавера. Ако је Мирољуб Тодоровић фонетским (гласовним) сонетом „Жмара“ успоставио песнички дијалог са Винаверовим телеграфским (једносложним) сонетом „Верлен“, Илија Бакић то естетски ефектно и промишљено чини преко Малармеа, гранајући сигналистичко стабло континуитета унутар српске и европске књижевности.
Ауторка: Јелена Марићевић



Ovaj je znatiželjni čitalac najpre pregledavao, listao i čitao poneku pesmu ili stih knjige Pauna Petronijevića uznemirujuće naslovljene „Istrgnut klas“, vođen onom tihom radošću otkrivanja koja prati svaku novu knjigu koja dospe do njega a posebno pesničku knjigu jer je Poezija Kraljica Literature koju poštuje i klanja joj se, u ova digitalna vremena, sve manje stvaralaca. A ovaj, neznan mu, Pesnik očito se duboko i ponizno klanja vladarki lepe reči koja, pak, baš i nije preterano milosrdna. Njegovi stihovi odišu istinskom i radosnom svežinom mada iz njih, povremeno, izbijaju i tamni valeri. A onda se pred kraj knjige otvorila  „Beleška o pesniku“ a za njom i nadahnuti „Pogovor“ Milijana Despotovića i - sve se izmenilo.
            Ima u teorijama umetnosti onih koje, pri tumačenju umetničkih dela, insistiraju na poznavanju života stvaraočevog i povezivanju njegovih životnih prilika i neprilika sa onim što je u tom trenu (i onima koji su sledili) pisao/slikao/komponovao; neke druge teorije, međutim, odbijaju vezivanje ovakvih činjenica ne želeći da prihvate kako se stvarnost autorova direktno preliva i odslikava u njegovim delima. Kako god bilo, čini se da su svi teoretičari pomalo u pravu ali i da greše i da se ultimativna pravila ne mogu uspostavljati jer je broj izuzetaka od njih prevelik te da je najpoželjnije misliti i suditi o svakom stvaraocu i njegovom delu posebno.
            Kada je reč o Paunu Petronijeviću (1936-1962) neminovno je, barem ovom čitaocu, vezivanje njegovih pesama sa usudom bolesti koja ga je 11 godina (od 26 godina koliko ih je poživeo) mučila, iscrpljivala, opterećivala, gušila i pretila mu sve do konačno kraja. Paun je, međutim, njoj uprkos stvarao, predano pisao pesme. A u tima je carevala i danas, više od pola veka kasnije, caruje Priroda u svojim večitim ciklusima rasta i opadanja, sna i buđenja i opojnosti postojanja... Pesnikov pogled u Prirodu je bistar i oštar, dubokoprodirući, a opet razigran, blag i blagonaklon jer ona je njegova kolevka i dom, radost i uteha. Visoko nebo, dan i noć, Mesec i Sunce, nežna trešnja, čudesne ptice, rodna zemlja i plahe vode jesu primarno, osnovno spoljno okruženje Pesnikovo ali i elementi od kojih je sazdan tako da su oni njegovi damari, otkucaji njegovog bila. To jedinstvo i uzajamna veza, srođenost sa Prirodom, boje stihove dubokim, punim, iskrenim emocijama darujući im notu veličanstvenosti uprkos Pesnikovoj neveseloj svakodnevici. Bilo bi, barem ovom čitaocu, izuzetno drago - a čini mu se dok iščitava ove pesme da tako i jeste bilo - ako su Priroda, njena neporeciva lepota (deo koje je i smena godišnjih doba, rađanja i nestajanja) proželi Pesnikov duh svetlošću i doneli mu mir i olakšanje od telesnih muka i tako brzog, neumitnog kraja. Jer, samo ponekad, u stihovima ove knjige, zaškripi jad, zaškrguću stisnuti zubi besa zbog sopstvene nemoći i slabosti. Mnogo je, nemerljivo mnogo više radosti i opijenosti, sreće što se može prisustvovati i uživati u čudima Prirode i Postojanja. Poznavanje sveta - onog pred sopstvenim licem, viđenog rođenim očima, čutog svojim sluhom danju i noću, kad
je Sunce u zenitu ili u muklo doba tmine, na livadi, obali potoka, na brdu - jeste svrha bitisanja Pesnikovog na koju se nadovezuje jedinstvena snaga, moć-dar svedočenja, pretakanja senzacija u glasove, reči i traganje za njihovim skladom. A ta moć-dar, kolika god da je, u osetljivom će biću neminovno rađati i sumnju u sopstvenu sposobnost da se dosegne veličanstvenost uzora pošto je pesma, u trenu kada je završena, ne samo zapis i izveštaj već i mnogo više - ona postaje deo sveta, deo Prirode, deo Pesnikovog duha koji se odvojio i uzdigao iznad tela i postao samostalan. Zato se Pesnik često obraća Pesmi, tom otelotvorenju svom u drugom (ob)liku i to opet (kako drugačije nego) u svojim pesmama. I Pesmi kao sadržaju, kao formi u koju su reči spojane ali i kao činjenici, kao novom telu koje postoji u prostoru i vremenu te, konačno, i kao svom doprinosu Prirodi, kao svedoku svog sopstvenog postojanja i trajanja bez koga bi trag o njemu nestao. Tako su ustreptali ponos na svoje delo i strah da ono ne bude valjano i dostojno, sile koje razapinju Pesnikov duh darujući ga i zadovoljstvima zbog napisanog i nesigurnošću pred novim, još nerođenim stihovima. No, takve su dileme univerzalne muke stvaranja od kojih ni jednom, ma koliko velikom, Umetniku uzmaka nema; u krajnjem, ove dileme dokazuju i potvrđuju da je Paun Petronijević - bez obzira na svoje (pre)mlade godine u kojima nije stigao da upozna mnoge delove sveta u kom se zadesio, niti je uspeo da izbrusi svoj pesnički zanat i njime nadogradi veliki talenat u sebi sadržan - ipak, uprskos svemu, bio i ostao pravi Umetnik, vrli podanik Kraljice Poezije koji zaslužuje naš duboki naklon, iskreno uvažavanje i poštovanje.
            („Svitak“, broj 90-93, 2017.)

top