![](https://resources.blogblog.com/img/icon18_edit_allbkg.gif)
(„Dnevnik“,
2024.)
![](https://resources.blogblog.com/img/icon18_edit_allbkg.gif)
(„Dnevnik“,
2024.)
Agilna „Čarobna knjiga“ nastavlja da svojim izdanjima opravdala svoje ime. U već etabliranoj i prestižnoj biblioteci „Stari kontinent“ upravo je objavljen album „Drakula“ scenariste Marka Konava i crtača Korado Roia. Album je još “vruć” i aktuelan na evropskoj strip sceni; na “Luka komiks and gejmes 2022” prestižnom festivalu u Italiji, izdavačka kuća “Lo skarabeo” je predstavila svoj najnoviji horor strip “Drakula: Red zmaja”, koji je instantno postao hit i predmet razbuktalih diskusija fanova i kritičara. Objavljujući taj album “Čarobna knjiga” nastavlja svoje napore da ovdašnji stripoljupci “uhvate korak” sa tekućom produkcijom 9. umetnosti. Pojava ovog dela, pak, zanimljiva je i iz drugog ugla: naime “Čarobna knjiga” je 2021. godine objavila album “Drakula” Žorža Besa, što se takođe desilo vrlo brzo posle originalnog izdanja iz 2019. godine. Naravno, stripovi koji za polazište imaju „adaptaciju“ proslavljenog, klasičnog ali i dalje popularnog romana „Drakula“ Brema Stokera (1847-1912) iz 1897. godine nisu nikakav izuzetak. Osim što je jedno od ključnih dela za istoriju horora kao literarnog žanra, „Drakula“ je i ikona popularne kulture XX veka koja je ušla u brojne umetničke forme (od filma i stripa do pozorišta, TV serija i kompjuterskih igrica), u svakodnevni govor odnosno fundus pojmova čije značenje je opšte poznato. Popularnost je, neminovno, donela bezbrojne „prepravke“ i vulgarizacije originala, već prema potrebama onih koji su ih izvodili i onih koji su takve sadržaje konzumirali. Tako je popularni mit o grofu krvopiji iz bespuća Transilvanije obavijen mnoštvom velova koji zamagljuju original a ponekad ga i menjaju bezmalo do neprepoznatljivosti.
(“Dnevnik”, 2024.)
![](https://resources.blogblog.com/img/icon18_edit_allbkg.gif)
(“Međutim”, 2024.)
https://medjutim.dnk.org.rs/magija-i-kosmari-snova-prikaz-knjige-ocinstvo-borisa-lazica/
(“Dnevnik”, 2024.)
(„Medjutim“,
2024.)
Srboljub Nikić (1971) dobro je znan ovdašnjim ljubiteljima i poštovaocima autorskog stripa. Njegovo pojavljivanje na strip sceni 2013. godine bilo je prijatno iznenađenja jer je otkrilo radoznalog, alternativnog autora sa dobrano izgrađenim stilom i stavom prema mediju u kome stvara; iznenađenje je bilo tim veće što Nikić dolazi van etabliranih centara strip produkcije a što bi se moglo smatrati već pomalo zaboravljenom tekovinom (demetropolizacijom stripa) ovdašnjeg alternativnog-andergraund stripa 1990-tih. U deceniji koja je započela prvim Nikićevim “grafičkim romanom” pod naslovom “Žig petokrake” on je objavio još šest strip knjiga potvrđujući svoj talenat i posvećenost stvaranju.
(“Dnevnik”, 2024.)
(„Dnevnik“,
2024.)
![](https://resources.blogblog.com/img/icon18_edit_allbkg.gif)
(„Dnevnik“,
2024.)
Dragi Bugarčić u svojim je pričama i romanima stvorio ogledalo za svet u kome je živeo on i oni koji su u tu bili ranije i ostavio ga za ugled i opomenu onima koji će u njemu postojati u vremenima koja dolaze. U literaturu ušao vrlo mlad ali već izgrađen i samosvojan, 1966. godine pričom “Vašarište” da bi 1970. godine objavio čak dve knjige, zbirku priča “Semenkare” i roman “Sparina”. Odziv na njegovu prozu bio je silan – 1972. godine zastupljen je u znamenitoj i značajnoj antologiji Ljubiše Jeremića “Nova srpska pripovetka”. Književno napredovanje u tematskoj raznolikosti i stilu nastavljeno je do 1979. nakon koje je usledila tišina duga petnaest godina! Ali, pošto je 1994. godine objavio roman “Strah”, Bugarčić više nije stajao sa pisanjem i objavljivanjem sve do svog poslednjeg dana. U bezmalo šest decenija književnog rada iscrtao je veliki književno-geografsko-istorijsko-filzofski krug koji itekako zaslužuje posvećenu čitalačku i kritičarsku pažnju.
U romanu pratimo
Vektora, mutnog lika koji dospeva na svemirsku stanicu kod nenaseljene planete
u nekakvoj svemirskoj bestragiji, i njegove bizarne susrete, pomalo
kafkijanske, pomalo nalik na Golaća na urvini Strugackih,
sa stanovnicima te stanice. I birokratijom. Mnogo zbunjujuće birokratije. I
kroz te susrete naslućujemo da osvajanje svemira nije uopšte onako glamurozno
kako to ljudi zamišljaju, da dosta nekadašnjih osvajača svemira završi tako po
bestragijama bez ikakve perspektive; a istovremeno, naslućujemo i neobičnu
subkulturu koja se razvija na toj stanici.
I tu je, naravno,
sudar dva potpuno različita sveta.
I sve to kroz eksperimentalnu
prozu, fragmente, slutnje, pripovedača ne uvek pri čistoj svesti, na mestu gde
je čak i nešto obično podrazumevano poput kontinuiteta dovedeno pod znak
pitanja.
Preporuke.
https://ivanamilakovic.wordpress.com/2024/02/03/procitano-u-januaru-2024-godine-deo-prvi/
Od ta tri
romana, Perfektni perfekt mi je bio najizazovniji za praćenje,
zbog izrazito fragmentarne strukture, istovremenim dešavanjima na više nivoa
(što fizičkih, što mentalnih), plus ubačenim likovnim elementima. Što je i bio
cilj eksperimenta u ova tri romana: videti koliko daleko može da se ode sa
eksperimentalnim tehnikama a da roman i dalje može da se prati.
(Eksperiment je definitivno
uspeo, sva tri romana mogu da se prate bez problema, samo se treba navići)
Što se radnje tiče,
isprva vam se čini da pratite zgode i nezgode nekoga na odsluženju obaveznog
vojnog roka u staroj Jugoslaviji, sa sve nedostatkom higijene, požarstvima,
birokratijom, vežbanjem na terenu, snalaženjem sa ovim i onim, pokušajima da se
u sve to uklopi i pisanje… Međutim, kako roman odmiče, shvatate prvo da je to
sa vojskom maaalko intenzivnije nego što biste očekivali, a zatim postaje jasno
i da se radi o futurističkom društvu gde vojsku služe svi, i muškarci i žene,
ne što ima rata, nego za svaki slučaj. I to služenje vojske traje od dvadesete
do četrdesete godine života (ništa od navedenog nisu spojleri, ionako je stvar
u eksperimentu). I naš nesrećni protagonista pokušava da se snađe u tome, a kao
da se sve raspada, uključujući i njega samog…
Roman vredan pažnje.
Preporuke.
https://ivanamilakovic.wordpress.com/2024/02/13/perfektni-perfekt-ilija-bakic/