U FOKUSU
Ime Vi­li­ja­ma Gib­so­na (1948) ne­ras­ki­di­vo je ve­za­no za još uvek po­sled­nju - iako staru već tri decenije - ve­li­ku „re­vo­lu­ci­ju“ u dinamičnoj istoriji na­uč­ne fantasti­ke: po­ja­vu kiberpanka, sa­svim spe­ci­fič­nog sa­gle­da­va­nja bu­duć­no­sti ko­ja pod­ra­zu­me­va po­sto­ja­nje dve real­no­sti, fi­zič­ke i vir­tu­el­ne (koja se rađa, funkcioniše i širi u sa­dej­stvu kompju­ter­skih Mre­ža), global­nu pre­vlast multinaci­o­nal­nih kom­pa­ni­ja i neo­li­be­ral­nog kapitalizma, Ze­mlju na rubu popu­la­ci­o­nog, urbano-eko­lo­škog i ener­get­skog ko­lap­sa. U tom sve­tu za svo­je me­sto pod suncem bo­re se mali kri­mi­nal­ci, mar­gi­nal­ci, ki­ber-ka­u­bo­ji (lopovi/pla­će­ni­ci ko­ji operi­šu možda­nim vezama pri­klju­če­ni na Mre­žu) i mno­štvo besprizorni­ka.
Tvo­rac pokreta i pr­vi me­đu ki­ber­pan­ke­ri­ma bio je i ostao Vi­li­jem Gib­son. Nakon serije briljantnih pri­ča: „Džo­ni Mne­mo­nik(1981), „Ka­ko smo po­pa­li­li Kro­mu(1982), Fragmenti ho­lo­gram­ske ru­že(1984), “Ho­tel No­va ru­ža’ (1984), ob­ja­vio je 1984. g. prevratnič­ki roman “Ne­u­ro­man­ser” ko­ji je zaslužio sve žan­rov­ske na­gra­de te go­di­ne i inaugurisao kiberpank kao relevantan žanrovski pravac. “Ne­u­ro­man­ser” je početni seg­men­ti tri­lo­gi­je “Širenje” koju još čine “Grof  Nu­la” (1986) i “Mo­na­lizin natpo­gon” (1988). Dru­ga tri­lo­gi­ju “Most” či­ne ro­ma­ni “Virtuel­na svetlost” (1993), “Idoru” (1996) i “Sve za­ba­ve sutrašnji­ce” (1999). Trilogiju „Plavi mrav“ čine „Prepoznavanje obrasca (2003), „Zemlja aveti (2007) i „Nulta istorija (2010). Gibson je kao vanredan pisac prepoznat i van okvira žanra a brojne teorije uvažavaju njegova promišljanja virtuelne realnosti.

REČ KRITIKE


 "Neuromanser“ razvija ikonografiju naznačenu u prvim pričama zaokružujući je u profil bliske budućnosti u kojoj nema ni traga od optimističkih ideja kakve su zagovarali Artur Klark i autori njegove generacije. Svet će, po Gibsonu, postati malo, teskobno mesto u kome niko nema iluzije o svom opstanku u mutnim strujama velikog kapitala za koga je sve na prodaju. Kejs, nekada uspešni jahač matrice, načinio je fatalnu grešku i pokrao svoje poslodavce. Oni ga nisu ubili ali su mu ruskim mikotoksinom unakazili nervni sistem. U potrazi za izlečenjem u ilegalnim klinikama Kejs odlazi u Tokijo; ali, leka nema i on postaje još jedan sitni preprodavac u lavirintima Noćnog grada Ninseija čije je životni vek vrlo kratak. Ipak, Kejs prihvata ponudu tajanstvenog poslodavca, biva izlečen i kreće u vrtoglavu avanturu preko zemaljskog šara i orbitalnih putanja do beskrajnih virtuelnih svetova koji sadrže podatke velikih kompanija ali i sasvim nove entitete veštačke inteligencije.

            

           Gru­ba „pan­ker­ska“ ose­ćaj­nost, is­kri­vlje­na-gu­bit­nič­ka vi­zu­ra sve­ta prepletena je sa brzim akcijama (Gibson je, kako tvrdi, na svakoj stranici ostavljao “kuku” koja vuče čitaoca dalje), nesvakidašnjim ide­jama i vanredno uspelim pripovedačkim stilom koji kombinuje novosmišljene kovanice sa ekspresivnim opisima. Gibsonova inventivnost ogleda se i u odustajanju od, za žanr karakteristične, pauze u pripovedanju tokom kojih se daju potrebna objašnjenja o novim pojmovima; Gibson ne zaustavlja priču a objašnjenja daje “usput” (ili ostavlja čitaocima da ih sami smisle). U konačnom iščitavanju “Neuromanser” je, i nakon tri decenije, roman provokativnog sadržaja i izuzetnih umetničkih dometa koji ostaje u temeljima naučne fantastike ali i svekolike literature XX veka.

            (“Dnevnik”, 2014)


U naizgled običnom letnjem jutru otac budu sina i požuruje ga da ne zakasni u školu. Bunovni omladinac silazi u kuhinju i u trenutku prosvetljenja shvata da danas ne treba da ide u školu jer - počeo je raspust i raskriljuju se vrata toliko priželjkivanog slobodnog vremena za koje je on, imenom Vuk a nadimkom Krivi, zajedno sa drugom, imena Krešo a šire znanim kao Ajs, zaplanirao mnoštvo važnih rabota i akcija. Nošen mladalačkim poletom Krivi odlazi da probudi svog druga. Vreme je lepo, sunčano, svet izgleda sasvim novo, obećavajuće. Čini se da je dovoljno samo odvažiti se i krenuti u avanturu...
            Ova idilična slika sasvim odgovara predstavama i očekivanjima mlađanih heroja koji žive u varljivom trenutku kada detinjstvo još nije okončano, pa nisu zaboravljene sve igre i izazovne tajne koje treba otkriti, a mladost i svet odraslih su još uvek daleko, mada nisu potpuno van vidokruga. Ma koliko priželjivali ulazak u nove sfere dečaci kao da oklevaju da učine taj odlučni korak, još uvek su negde između svetova. Ipak, matica vremena neumitno ih nosi iz mirnog doba zaštićenosti u vrtloge oštre stvarnosti. Taj će se put - iz sigurnosti dečačke postelje i školskih briga do gorkih saznanja i rušenja temelja dotadašnjeg življenja -  poklopiti sa odmicanjem dana i noći. Sledeća zora zatiče bivše dečake sa druge strane praga prisilne zrelosti, bez iluzija i oslonaca, bez ideja kuda dalje.
            Đurićeva priča postepeno ali neumitno vodi dvojicu vršnjaka u situacije koje ih, manje ili više bolno, lišavaju blagodeti naivnosti. Od lakih predomišljanja o tome kako bi spojili svoje „singl“ roditelje, za njihovo i svoje dobro, preko pomoći susedu, u ime lepog vaspitanja, i susreta sa grupom nasilnika (što je nova verzija stare netrpeljivosti dugokosih i do glave ošišanih, odnosno emotivaca i snagatora), teče naizmenično smenjivanje igara-iskušavanja snova-priželjkivanja i konflikata, od kojih je svaki sledeći sve oštriji i bolniji. Stepenice uspona (ili poniranja?) u svet tvrde, surove realnosti i grubih igara koje bole, strme su i oba dečaka će se okliznuti na njima, udariti se teško, „zaraditi“ masnice i ožiljke koji ostaju sa čitav život.
Potraga za romantičnom, starom civilizacijom Gepida potonuće, zajedno sa bezrazložnim začikavanjem opasnosti od zahuktalog voza, u zaborav pred ružnim licem nezaposlenosti i bede koja se ceri bespomoćnoj mladosti, pred klasnim razlikama koja određuju vrednost nečije ličnosti. Ti se produkti novodemoktaratskog društva kaleme i opterećuju večne probleme ljubavi, drugarstva, izneverenih nadanja i izigranih poverenja. Ipak, ove potonje su situacije koje se podrazumevaju, deo su razvoja svake pojedinačne ličnosti, pitanje mentaliteta i karaktera. Sasvim su drugačiji problemi susreti sa obesnim momcima koji i nekada viteška sportska nadmetanja koriste samo za iživljavanje nad slabijima, ili susret sa obrazovanim ljudima koje je metamorfoza u „bolje društvo“ pregazila, spoznaja da primitivni i priprosti ljudi vladaju ovim tranzicijskim vremenima, da oni imaju novac i moć. Za bivše dečake fatalna su otkrića da je Vukov otac traženi ratni zločinac koji se spektakularno hapsi pred TV kamerama odnosno priznanje da se Krešina majka prodaje za malo hrane jer je to jedini način da opstanu i ona i sin.
A kad se sve ove stare i nove istine iz sveta odraslih sakupe i ispreče kao zid pred mladim, naivnim, nespremnim dečacima, koji hrle prema obećanom svetu „mogućnosti i šansi za svakog“, sudar sa tom preprekom brutalan je. Pošteđenih nema jer, u stvari, oni nisu nikada ni imali tu proklamovanu šansu da izmaknu, oni su bili vezani, okovani lancima propadanja svojih roditelja, njihovim grehovima koji, pre ili kasnije, neminovno, izlaze na videlo dana. Naravno, i drugi su roditelji jednako grešili ali su uspeli da novcem (bez obzira kako stečenim) izgrade sebi i svojoj deci ugled, prestiž, oreol više klase koja je nedodiriva, zaštićena od države i sistema.
            Mračna priča o odrastanju u maloj ravničarskoj varošici iscrtana je krhkim, izduženim linijama sa mnogo polja ispunjenih umekšanim senkama. Ta skoro providna, lavirana crna koja kvadratima daje patinu sepije i starih slika, samo pojačava utisak uhvaćenosti u klopke realnosti „smutnih vremena“ koja se nemilosrdno valjaju nad svima, kako starima, koji su za njih odgovorni, tako i mladima, nevinima koji će im biti žrtvovani.
(2014)


U FOKUSU


           Uspostavljanje posebne kategorije - grafička novela - u strip umetnosti otvorilo je, u poslednje tri decenije, sasvim neslućene horizonte. Oslobođeni dotadašnjih stega i predrasuda talentovani autori su osvajali teritorije do tada rezervisane za „ozbiljne“ umetničke forme kakva je literatura, odnosno, u njenom okviru, romani, kao kruna proznog stvaralaštvo (mada je taj status vrlo problematičan). Otpori ovom smeru razvoja stripa došli su iz geta ljubitelja klasičnog stripa ali i iz tabora branitelja etabliranih umetnosti. No, jednom osvojena sloboda nije se mogla ukinuti a novi stripovi samo su potvrđivali potrebu za promenama. U kontekstu kretanja ka promenama možemo sagledavati i delo Meri M. Talbot i Brajana Talbota, naslovljeno kao „Ćerke“ koje je ovenčano nagradom „Kosta“ u žanru biografije 2012. godine.

            Delo je neobično i po tome što je spojilo jednog „proverenog“ strip autora kakav je Brajan Talbot (1952), koji je imao šaroliku karijeru: crtao je andergraund stripove, one o super junacima ali i „Sendmena“ (1991-1993), „Grendvila“ (2009). Njegove grafičke novele dobile su prestižne nagrade („Priča jednog lošeg pacova“,1995, „Alisa u Sanderlendu“, 2007), nosilac je akademskih titula. Meri Talbot (1954) je naučnica međunarodnog renomena, predavač i autor niza knjiga koje se bave pitanjima jezika, roda, medija, moći i potrošačke kulture. Grafička novela „Ćerke“ njeno je prvo okušavanje u strip mediju. Zajedničko delo bračnog para Talbot izuzetna je umetnička tvorevina koja umešno koristi sve prednosti dobre priče - uznemirujućeg svedočanstva o bolnim odrastanjima u porodicama bez razumevanja - i atraktivnog vizuelnog strip medija.

REČ KRITIKE
            U književnosti postoji žanr „bildungsromana“ kao dela koje prati odrastanje, školovanje i stasavanje junaka; ovi su romani bili vrlo popularni u XIX veku a njihova se tradicija nastavlja do danas. „Ćerke“ se mogu svrstati u ovu kategoriju jer se bave „procesom“ ulaska deteta u svet odraslih, uz specifičnost što je u ovom slučaju reč o čak dve junakinje koje su vremenski i prostorno udaljene ali ih zato vezuju neke druge stvari, konkretno ličnost Džejmsa Džojsa koji je jednoj od njih, Luciji, fizički otac dok je otac druge, Meri, ekspert za Džojsov opus. Pored ove spone, obe junakinje imaju i istu porodičnu situaciju, odnosno oca koji ih, manje ili više, ali svakako vrlo autoritativno sprečava u razvoju talenata koje poseduju. Devojčice su ne samo u senci privilegovane braće već i pod senkama predrasuda kojima njihovi očevi, iako vrhunski intelektualci, robuju, podržavani svojim suprugama. Ovo ponižavanje ćerki započinje naizgled bezazlenim opaskama zaposlenih očeva na račun preterane nestašnosti ali se razvija u gotovo neprestano osporavanje svih ideja koje devojčice imaju. Sukob očeva i ćerki tinja, rasplamsava se i smiruje ali neminovno kulminira u trenutku koji stasalim devojkama određuje dalji život. U slučaju Lucije to znači potonuće u fatalnu mentalnu bolest dok Meri uspeva da se otrgne, ne bez bola i poniženja, očevom uticaju.
Dve biografije prepliću se otkrivajući, bez obzira na razlike, principe ponašanja koji se, iz generaciju u generaciju, menjaju ali vrlo sporo i uz teške žrtve. Svaka životna priča ima svoju prepoznatljivu boju, sivu za Luciju, smeđu za Meri, što naznačava i težinu njihove sudbine. U pričama nema patetike ili mudrovanja već realnih životnih situacija, lepih ali i onih od kojih ostaje gorčina u grlu.

            („Dnevnik“, 2014)
            Naslov strip albuma ovog puta je, po onoj latinskoj „nomen est omen“, sama suština priče koja se može pogledati i pročitati na 46 strana. Još kada na poslednoj korici znatiželjni čitalac ugleda preporuku Dejana Nenadova, strip legende, nema nikakvih dilema da strip valja  otkrivati bez žurbe, pažljivo i sa obaveznim vraćanjem na prethodne listove, što zahteva sadržaj i lirski oneobičen crtež mladih umetnika iz Meksika.
            Priča govori i Den'anu, vladaru moćnog carstva dinastije Tan'an koje, rasprostrto između mora i planinskih vrhova, traje i živi hiljadu godina. Cilj svih slavnih vladara bio je očuvanje carstva i mira u njemu i tako je bilo sve i kad su se varvari iznova pojavili na granicama i nasrnuli. Car Den'an ispunio je svoju dužnost i pobedio u velikom boju. No, umesto da se slavodobitno vrati u prestonicu on, prepuštajući vlast svojoj supruzi Jol'ani i vernom generalu Taju, odlazi na daleko ostrvo, u tvrđavu koju je pokorio u svojoj prvoj pobedi. Svi su zbunjeni ovim postupkom. Nastalo zatišje koriste neprijatelji i ponovo nasrću. General Taj dolazi svom caru i moli ga za pomoć jer prestonica samo što nije pala. Ali Den'an odgovara da više nema onoga koga Taj traži. General odlazi da časno pogine a čovek koji se odrekao svega što je bio odlazi na drugu stranu - da pronađe sebe. Ta se potraga odvija u dva pokušaja koji rezultiraju nalaženjem neke vrste ispunjenja i smirenja iz kojih bivši Den'an biva istrgnut ili odlazi svojom voljom.
            Putovanje i potraga odavno su prepoznati kao obrasci priča sa mnoštvom značenja, o kojima su raspravljali mnogi teoretičari (Nortop Fraj, Mihal Bahtin, Džozef Kembel, V. J. Prop). Junaci odlaze na put, u potragu za nečim, od starovekovnih saga, kakva je Gilgameš, preko bezbrojnih bajki i usmeno prenošenih pripovesti do pisane, autorske literature (ova tema, naravno, postoji i u ostalim umetničkim medijima: film, pozorište, strip...). Na svom putu junak doživljava preobražaj, biva iniciran u novi, drugačiji svet, bilo da ulazi među odrasle članove zajednice ili stiče druga, veća znanja i moći. Obavezan deo puta je i umiranje, simbolično ili stvarno i povratak u život. Preporođeni, promenjeni junak vraća se u zajednicu iz koje je pošao i, postavši vladar ili vođa, menja njenu organizaciju. Neprestano pojavljivanje ovakvih priča kroz istoriju i različite kulture dokaz je njihove arhetipske ukorenjenosti u ljudskoj vrsti. Naravno, svaki autor nadograđuje početni kostur priče zavisno od svog talenta, obrazovanja i interesovanja.
            Đurićeva verzija u nekolikim detaljima se poklapa sa osnovnim obrascem ali i odstupa od njega, što svakako njegov „Put“ čini zanimljivijim. Tome doprinose i povremena vraćanja u prošlost glavnog junaka iz kojih čitalac saznaje činjenice koje do tada nisu bile poznate a koje bacaju novo svetlo na ličnost Den'ana. Tako se otkriva da je on bio u sukobu sa ocem, grubim i neobzirnim, te da mu je oteo vlast i ubio ga. Žig oceubistva se, igrom okolnosti, obrće u žig sinoubice jer svojim odustajanjem da pomogne gradu i svojoj porodici pod opsadom, Den'an osuđuje i suprugu i sina na smrt, što svakako nije plemenit već krajnje egoističan čin jer junak stavlja svoje duhovne nedoumice iznad pitanja života i smrti  najmilijih – ako oni to zaista jesu bili. U sledećim putovanjima u prošlost saznajemo da je moćni car prestao da voli suprugu jer nije ličila na devojku koju je zavoleo, da je razorio grad iz koga je ona došla, odnosno da sa sinom nikada nije uspostavio dublju vezu.
Simptomatična je i epizoda o robu koga su Den'an i Taj voleli dok su bili dečaci ali za čiju sudbinu nisu marili u narednim godinama. Den'anova fasciniranost mirom svog nekadašnjeg prijatelja pred zlom sudbinom koja ga je, nedužnog, zadesila, mogla bi se tumačiti i kao izvrtanje potisnutog osećaja krivice a naknadno sećanje na ovu epizodu svojevrsno je samokažnjavanje.
            Den'an je većim delom svojeg odmetanja od sopstvene ličnosti pasivan i prepušten slučaju koji ga najpre dovodi do naselja sasvim običnih ljudi bez prevelikih prohteva i stoga sposobnih da spokojno žive u skladu sa svojom sudbinom. Među njima bivši car spoznaje mir koji mu se dopada ali koji ne uspeva da iživi jer selo biva napadnuto i uništeno. Den'an nastavlja svoj put i nalazi starca koji veruje da je on njegov odlutali sin sa čim se Den'an prividno miri. Ipak, on od starca očekuje saznanje istine i ogorčen je što mu je ovaj ne saopštava. U nastavku putovanja, opet vođen slučajem, Den'an, dolazi do svete planine a potom, na mestu sa koga je počeo svoj put, svojom voljom „ulazi“ u ulogu oca koju jednom već nije valjano odigrao. Ipak, pošto je njegov „sin“ započeo uspešan samostlani život, ostareli Den'an samoprekorno i naizgled plemenito odlazi na more i nestaje. Moglo bi se reći da je to okasneli čin ponovnog samokažnjavanja koji je usledio posle saznanja da o njegovom carevanju retko da neko nešto zna.
            Tako se junak, u ovoj verziji priče, nije vratio u zajednicu iz koje je potekao i nije joj doneo boljitak. Čak ni za ono malo mudrosti koje je na putu stekao nije previše zaslužan. Iako je izlišno misliti o bivšem caru Den'anu kao dobrom ili lošem čoveku, o njemu kao bezimenom skitnici se može govoriti kao o čoveku koji nije lako prihvatao okolnosti u kojima bi se zatekao i dugo nije uspeo da prevaziđe sopstvena ograničenja. Samo u tom segmentu, eventualno, treba govoriti o napredovanju njegove ličnosti. To svakako nije veliki korak u jednom životu, pre je to tek - pomak.
            Ovako nesvakidašnjoj i složenoj priči, i pričama u priči, trebalo je i drugačije grafičko ruho. Stripom, uprkos mnoštvu linija koje i jesu i nisu senke, dominira prozirnost. Lica, predmeti, pajzaži izgledaju neobično, kao da se iza pojavnog kriju još neki likovi, konture nečeg drugog, skrivenog a bitnog. Posebno su efektni delovi kvadrata koji se ne mogu prepoznati kao objekti (pre bi se moglo reći da su asocijacije objekata) i kao takvi su kontrapunkt „običnim“ predmetima, što sveukupno potcrtava atmosferu začudnosti. Tako je dopadljivost crteža neverbalnim slojem dopunila dešavanja i tekst koji ih prati.
            Rečju, „Put“ je svakako intrigantno delo kome treba pokloniti punu pažnju.

(2014)
U FOKUSU
            Daglas Adams (1952-2001) nezaobilazno je ime popularne kulture poslednjih decenija XX veka. Njegova naučnofantastična „trilogija u pet knjiga“ poznata kao „Autostoperski vodič kroz Galaksiju“, objavljena u periodu od 1979. do 1992.g, obavezna je lektira za već nekoliko čitalačkih generacija. Brojne fraze ove humorističke sage, koja je najpre emitovana na BBC radiju, postale su uzrečice u svakodnevnom govoru a njihov autor sinonim za urnebesnu prozu koja parodira žanrovske konvencije ali i sve drugo što joj padne šaka. Mada je bio telentovan, duhovit i vrlo nefokusiran, zbog čega nije poštovao rokove za predaju rukopisa izdavačima (pa je jednom bio zaključan više od mesec dana u sobi dok ne isporuči novi roman), Adams je uspeo da napiše dva romana iz serije „Holistička detektivska agencija Dirka Džentlija“, da putuje širom belog sveta, učestvuje u raznim humanitarnim i dobrotvornim akcijama, da propagira kompjuterizaciju među običnim ljudima, družio se sa članovima grupa „Pink Flojd“ i „Prokol Harum“ a bio je i autor skečeva ingenioznog „Letećeg cirkusa Montija Pajtona“. Na vrhuncu snage umro je od srčanog udara ostavivši mnoštvo nedovršenih tekstova i nerealizovnaih planova.
            Jedan od tih nerealizovanih projekata bilo je nastavljanje saradnje sa Markom Karvardinom (1959), svetski poznatim zoologom i aktivistom za zaštitu Prirode i životinja. Ono što su ova dvojica uradila na zajedničkim putovanjima ušlo je u radio emisije BBCija i knjigu „Još malo pa nestalo: Autostoperski vodič kroz svet koji iščezava“.

REČ KRITIKE
            Čovek je, u pokoravanju Majke Prirode, tragajući za staništima, hranom i sirovinama, bespovratno rušio sve što mu je bilo prepreka ili što mu je zatrebalo, bez premišljanja o posledicama svojih dela. A ta su dovela do poboljšanja tzv „kvaliteta života“ čovečanstva (istina, za neke više za druge manje) ali i do uništenja prirodnog okoliša odnosno istrebljenja biljnih i životnjskih vrsta. O posledicama civilizacijskog razvoja, bahatosti i nebrige čovečanstva za sopstvenu planetu počinje se govoriti u javnosti tek je u drugoj polovini XX veka, kada je pojavljuju i brojne organizacije za zaštitu životinja. Na žalost za mnoge životinje više nije bilo spasa pa su potpuno nestale a veliki broj vrsta na granicama je istrebljenja. Adams i Kaverdin preduzeli su, u organizaciji BBC radija, 1985, 1988. i 1989. putovanja širom sveta kako bi, na licu mesta, pokušali da nađu neke od najugroženijih životinja. Put ih je vodio na Madagaskar, Novi Zeland, u Afriku, Indoneziju, Kinu, na Mauricijus u potragu za noćnim lemurom zvanim Aj-aj, komodskim gušterima, planinskim gorilama, belim nosorozima, debelim kakapo papagajima, Maurisijuskom vetruškom, baiđi delfinom... Adamsove priče o mukama putovanja po zabitima, o divnoj prirodi i ružnim postupcima vlasti i krivolovaca, o nesretnim sudbinama životinja, ispričane su lako i poletno, sa puno humora koji samo potcrtava teške situacije. Čini se da opstanak ugroženih vrsta pre svega zavisi od retkih posvećenika spremnih da žrtvuju sebe ne bi li spasli blaga ove planete koje drugi ne cene. Njihov je uspeh neizvestan ali oni su barem pokušali da nešto promene, baš kao Adams i Kaverdin. Poražavajuća je činjenica što je dobronamernih tako malo a da vreme za neke vrste bespovratno ističe.

            („Dnevnik“, 2014)

BOMBARDOVANJE U STRIPU 2000.G.


Da prošlogodišnje bombardovanje Jugoslavije nije ostavilo ravnodušnim ni strip umetnike iz Italije, može se videti u nultom broju strip novine „Kerosine Revoluzione“, specijalnom izdanju strip magazina „Kerosine“. Pod naslovom „Balkan, Evropa“ novina donosi tekstove koji se bave situacijom na Kosovu, koja je bila povod za bombardovanje, anketu među mladim Italijanima o opavdanosti ovog rata, fotografije izbeglica iz Sarajeva, Mostara i Goražda, podatke o posledicama NATO bombardovanja Srbije te 12 kratkih stripova i ilustracija nastalih kao reakcija na neslavna događanja. Osim italijanskih autora (Claudia Amantini, Stefano Somogyi, D. Morgante, A. Pepe, Laura Canti, Nicola Argenti, Fabio Sammartino, Maicol e Mirco) zastupljeni su i radovi Andreja Stulara, Letača, Irene Buca i Kiklopa (ovo troje su iz pančevačkog „Kulturbunta“), preuzeti iz slovenačkog magazina „Stripburger“ 25/2000
            Iz istog broja „Stripburgera“ preuzet je i crtež „Noćno bombardovanje“ vršačkog andergraund tandema Bocha i Wostok. Crtež prati i tekst koji objašnjava njegov nastanak i, u osnovi, je bizarna priča o podudaranju fikcije i stvarnsoti. Naime, 24. marta 1999. Wostok i njegov otac Bocha započeli su snimanje svog novog andergraund filma „Bombardovanje Bolidvuda“ koji je na već prepoznatljivo ciničan način trebao da parodira NATO bombardovanje Bosne, neizbrisane tragove perioda socijalizma i karaktere naroda „Bolidvuda“. U vreme snimanja stigle su i prve vesti o NATO napadu na Srbiju. Uprkos neočekivanom poklapanju događaja, film je dovršen i prikazan na letošnjem festivalu „low file“ filma u Subotici a crtež je svedočanstvo o jednom trenutku  lične i opšte istorije.
            U međuvremenu su Bocha i Wostok nastavili svoje filmske akcije i snimili novi film „Propali projekat: Veštac iz Burjana“ koji je takođe prikazan na subotičkom festivalu.
(2000)


top