PENZIONERI SU PR(A)VI LJUDI


Vedro jutro osvanulo je nad lepom varoši provincijskom. Oblaci su se razišli, košava smirila, sveže je ali sunce obećava da će zagrejati vazduh. Stari trgovac, deda Pera, izašao pred kuću da se malo ispravi i protegne. Sve izgleda oko sebe ne bi li video to proleće koje željno čeka. Za sada samo čuje kako ptičice pevaju u golim krošnjama a onda i kuckanje štapa. Prilazi mu ispisnik deda Đoka. Biće da je krenuo do radnje da pazari veknu hleba i kesicu mleka.
            „Bro jutro Pero. Kako si?“
            „Bro jutro. Može se. Ti kreno do radnje?“
            „Ko i svaki dan. Šta ću? Babu slabo drže noge. A treba čovek malo i da se provetri. Ova zima sve nešto kilavi al nikako da prođe.“
            „Ume Baba-Marta da zabiberi. A i mi smo kilavi. Pa, jel imaš štagod novog?“
            „A šta bi bilo? Sedimo ceo dan unutra, gledamo televiziju, čas vetar duva, čas kiša pada, kunjamo, sevaju kosti, trokira pritisak i srce... Šta čoveka, kad je mator, drugo može da strefi? Imaš ti nešto novo?“
            „Bogami, ja baš imam. Juče sam, eto, čuo da smo mi penzioneri najvažniji i najpouzdaniji ljudi.“
            „Šta to pričaš.“
            „Slušaj. Zazvrči juče predveče telefon. Ja gledo televiziju a baba nešto petljala po kujni. Slabo se ja javljam na telefon, to baba voli da toroče al vikne mi da se javim, njoj masne ruke. Pa kaže „Da nisu unuci bolesni, sva deca su u školi bolesna, bolje bi bilo da ne idu. A da nije ćera bolesna?“ a onda „Da se nije nešto loše desilo? Da nije zet slupo auto? Ili se nešto pokvarilo“. Ona ti uvek nešto sluti. Dosta, presečem pa dignem slušalicu. A odatle se javi neki mlađi ženski glas: „Jel to stan porodice te-i-te.“ Jeste, mi smo, kažem. „Drago mi je, ja sam predstavnik firme te-i-te. Vaš broj je izvučen i naša firma vam nudi da kupite našu robu pod najpovoljnijim uslovima.“ Ja već zaustio da kažem da nećemo jer je moja baba išla ko zna kolko puta na te prezentacije. Tu ti daju ručak i onda pokazuju šta da kupiš, plus dobiješ neki poklon. Baba uvek nešto kupila, kaže, sramota je da ode praznih ruku kad su je već naranili i bili fini. Samo, što joj ti jastuci i druge kerefeke ništa baš ne trebaju pa onda poklanja ćerki i familiji... Lepo je to al košta. I, kažem ti, taman da reknem kako nam ne treba a ona pita „Da li je neko u porodici zaposlen u nekoj državnoj firmi“ a ja ću – niko. Ona se nešto snuždi, „Šteta“ kaže, pa će „A da li je neko nezioner?“ Meni nešto bude milo pa kažem – nego šta, i ja i moja baba. „Odlično, odlično“ odgovara ono devojče ko da joj kamen pao sa srca. „Pa vi ste onda naš idealni kupac, možemo da vam odobrimo prodaju na 12 rata. Penzioneri su lica sa najpouzdanijim primanjima i imaju najveći kredit u našoj firmi“. Pravo da ti kažem i meni bi nekako milo oko srca. Eto, bar neko poštuje i nas penzionere. Drugi viču kako smo im na teretu, kako izvoljevamo, skupi smo a eto, od svih drugih, trgovci nas najviše vole. Ispada da smo, kako god da okreneš, prvi ljudi. A i treba tako – mislim, zaslužili smo, pošteno smo radili pa je red i da nam se oduži. Šta kažeš, a?“
            „Šta da kažem? Voledu nas samo zbog para.“
            „Pa za šta drugo? Neće da nas volu što smo lepi i pametni, kad nismo. Ih, ti baš sve oćeš da pokvariš.“
„Pa jeste kupili nešto?“
            „Ići će baba u idući utorak da vidi šta sve nude.“
            „Znači, opet će da donese neko jastuče. Ako, šta fali, trebaće kad idete negde u goste... Odoh sad ja dalje, uzdravlje.“
(2013)

Novi (čak dvo)broj „Stripera“ poriče, na radost čitalaca, izjavu njegovog urednika i spiritus movens-a Radovana Popovića da ovdašnji andergraund strip časopisi izlaze jednom godišnje a i ređe, jer je „Striper“ izbacio tri broja u dve sveske, što je udarničko prebacivanje plana. Novi dvobroj na 64 strane predstavlja radove brojnih mladih i oprobanih strip alternativaca/andergraundera različitih poetika i doživljaja samog medija 9. umetnosti.
            Prve strane pripadaju kaiševima Thusday Madness-a, Mr. Stocca-e i S. Mihajlovića te uvrnutim drugarima, pužići i vuku, iz serijala „Fossil Swatch“ A. Opačića.
Saša Mihajlović u prepoznatljivom preplitanju realnosti i fantastike otkriva tajne odrastanja dečaka Milana, zvog bolesti izolovanog od sveta koji , uprkos zabranama, traga za senzacijama kojih je lišen. „Ribe u krošnji“ Vladimira Kuzmanova su vizuelno raskošna priča o raskidu drugarstva i njegovim smrtnim posledicama.
            Smrt, i to iznenadna, konobara Laze Derikože deo je slike iz polusveta koji prati Mr. Stocca, dok se Tromb u „Ekološkoj priči (Ha!!)“ poigrava smenom životinjskih vrsta na Zemlji posle pada poluradioaktivnih bombi.

           Srle i Kefa (tj. srce i mozak), poznati junaci A. Zografa, rešavaju da, dok im gazda spava, prošetaju spoljnim svetom da bi tamo, posle svakojakih peripetija, pronašli devojke i sa njima se vratili kući.
            Na sledećim stranama Nina Meljević otkriće kako se Crvenkapa spasila zle bake i njenog kompanjona vuka, koji su je izrabljivali kao radnu snagu u keramičarskoj radnji.
            Lazar Bodroža crtežima sa grotesknim likovima ilustruje priču „Takmičenje iz matematike“ Nabora Devolca.
            Tabla Wuka Palibrka bavi se odsecanjima nogu, otpadanjima ruku, pozajmljivanjem glave i sličnim veselim aktivnostima.
            Traganje za „Blagom malog Smuka“ je razbarušena razbibriga Nedima Hadžiahmetovića sa veselim krajem koji nasleđuju optimističke slike opšte dezintegracije Septica i Miroslava Lazendića.
            „Careva poruka“ Wostoka, po priči F. Kafke, artistička je egzibicija nastala u vreme kada je domaći andergraund strip počinjao svoju avanturu.
            Kosta Milovanović bavi se davanjem (bes)korisnih saveta za probleme tužnih čitalaca.
            Danijel Savović je svoju fantaziju bez reči sa jezovitim paralelama na skoriju prošlost (vojska, bombardovanje, špijuniranje sumnjivih pojedinaca...) crtao u kasarni a potom u rovu, uspevši da na 14 tabli održi kontinuitet pričei razvoj tenzije.
            „Rupičasto dete“ Ane Mitorović i Petzina bubbica zatvaraju najnoviji „Striperov“ izlet u tajne svetova stripova oko nas koji će zabaviti, nasmejati, zbuniti i zabrinuti one koji im posvete dužnu pažnju.
(2001)



            Osmi broj „Novog Stripera“ donosi, kako se to i očekuje od ovog izdanja, mnoštvo veselih, ciničnih, tužnih i mračnih priča u slikama afirmisanih i mladih alternativnih stvaralaca. Čitalac ima utisak da je urednik, Radovan Popović, iz sve snage želeo da na 40 strana predstavi što više uzbudljivih strip svetova ne bi li tako ponovo dokazao da kraj nas postoji neodoljivo bogatstvo koga smo nedovoljno svesni. Zbog toga sadržaj „Stripera“Danijela Savovića o Šagalovskim vizijama dve anđelice sa stripom u krilima. počinje od korica, illustracije-stripa
Neda Dokić je autorka koja se najčešće pojavljuje u ovoj svesci. Njene junake (Miša u epizodi „Miša“ i Lasta u epizodi „Lasta“, Serafina u proleće, kao i one bezimene) zatičemo u apsurdističkim dilemama iz kojih za te bizarne kreature nema zadovoljavjaućeg izlaza.
Saša Mihajlović autor je kaiša sa novim mukama „Glave noja“ i priču o tužnom Danielu, njegovom prijatelju Svetozaru koji iz mrtvih podiže pogrešne ljude i oživljenom cirkuskom aktobati kome brzo dosadi novo stanje.
            Mr. Stocca daje svoj doprinos varljivosti onoga što (ne) vidimo i ljubavi prema leptiru („Uspaljene misli“ u epizodi „Kurcšlus“).
            Parčence doživljaja Popoška i Cveća, ovog puta u bestežinskom stanju, delo je Wostoka i Grabowskog, za kojima sledi susret bubica sa famoznim zlom usisivača u izvođenju Tihomira Čolanovića.
            Srđan Đile Marković otkriće nam kako su u jednoj maloj, vrlo maloj zemlji njeni mali ljudi naučeni da budu samo mali a da je zamišljanje velikog vrlo opasno. Sa svoje strane Tromb će ovom razmišljanju priložiti puzle otkačenih „Đubretarije Pizdarije“ koje se završavaju – hapšenjem.
Ivana Filipović portretiše sudbinu sestara sklonih seksualno/životnim eksperimentima a koje stanuju u njenom komšiluku.
            „Agonizmi“ Živana Miloradovića zahvalan su povod za strip Miloša Krsmanovića – Krleta.
„Eden moment od eden običen den na eden zaeban policaec“ tema je stripa gosta iz Makedonije, Gorana Dačeva.
U storiji „Živela dečija anarhija“ A. Zograf otkriva prednosti sveta u kome žive deca i postavlja pitanje zašto klinci žude da odrastu?
            Ivan Grubanov majstorski pretače u strip žudnju za letenjem ili šetnjom sa dragom Luis nepokretnog Supermena.
            Razigranim crtežom i vrcavim dijalogom A. Opačić predstavlja doživljaje pužolikog Fossila i vukoliikog Swatcha.
            „Za doručak pavlaka, litar konjaka za ručak, posle posla zabava“ i tako u krug baulja junak Dejana Uzelca.
            Uz muke maratonca koga ganjaju vragolaste curice, kako to vidi Nataša, te „Otmicu babe“ Bodrože, „Gilipterove sinove“ Ane Matić, Dućine Indijance i tužnu devojku Veljka Pajka, kao uvid u radove „onih koji obećavaju“, zatvara „Striper 8“ ponudu kojoj se svakako treba vraćati (radi obnove gradiva).
(2001)

Striper, magazin za ekstremiste“ broj 7, pojavio se na kioscima! Već ovaj začuđujući podatak dovoljno je opravdanje za novinski tekst (čak i uprkos neravnomernoj distribuciji, vremenskoj i prostornoj, što će reći da ga ipak nema u svim gradovima, odnosno da se, tamo gde jeste, nije pojavio u isto vreme nego je ponegde kasnio). U pitanju je potez visokog rizika, ekonomski najverovatnije neisplativ ali sa jednom značajnom mogućnošću: da će i van strip centara (Beograd, Novi Sad, eventualno Niš) neko kupiti „Striper“ i da će se tom/toj klincu/klincezi sadržaj dopasti, da će tako otkriti da još neko razmišlja kao ona/on, a možda će iz fascikle izvaditi skrivene crteže ili nacrtati neke i sve to poslati izdavaču. Naravno, biće i onih što će baciti ovu svesku jer u njoj nema očekivane lake zabave i razbibrige ali, rekosmo, rizik postoji.
            A šta se može naći u ovom raritetnom izdanju?
            Sama mistično-jeziva korica Relje Pajića, sa naslovima-parolama (Teslin eksperiment, Novo tumačenje snova, Tajne organizacije, Predskazanja, Proročanstva, Prognoze, Vukovi ne zaboravljaju, Zver se kaje, Poslednji dan) parodira bombastične naslove novina koje su se namnožile u ova smutna vremena.        
            Unutrašnjost, pak, pruža uvid u svo šarenilo domaćeg alternativnog stripa kome je zajednički činilac autorska samosvojnost u iskoraku u bizarno, na nivou priče i crteža. Bezazlenu otkačenost ponudiće Neda Dokić, mr. Stocca ili Momci, u kaiš gegovima, a table Nede Dokić te Wostoka i Grabowskog dodaće i zrno dečije lucidnosti pomenutoj naivnosti/nevinosti, u čemu će im se pridružiti „Fantom iz sudopere“ Miloša Krsmanovića.
            U dužem, bezimenom stripu Dejan Uzelac zavodi razigranom grafikom, dok „Dobar dan“ Cirila Hornjaka donosi crtačke egzibicije povodom „krevetskih“ igara.         
           Danijel Savović u pričici „Sve, sve ali zanat“ zabavlja nas značenjem poslovice u starom-novokomponovanom svetu.
            Mračna priča i grafika dopunjuju se u stripu Jakoba Klemenčića o vukovima koji (još od korica) ne zaboravljaju.
            Saša Mihajlović u stripu bez reči demonstrira suvereno vladanje višeslojnom pričom u vizuelno prepoznatljivom miljeu.
            Uspešno poigravanje naracijom u (ne)stvarnom svetu lutaka predstavlja i preporučuje i preporučuje Ivana Grubanova, još jednog mladog a „proverenog“ autora.
            „Poslednji dan“ Tihomira Čelanovića nova je epizoda iz mikrokosmosa bubica (koje se ponašaju kao ljudi) sa ponešto (na prvi pogled) prekomplikovanim crtežom.
            Za (eventualne) novopristigle u ekstremni priče u slikama, čitanje „Stripera“ najbolji je način da se upoznaju sa ovim smerom 9. umetnosti i odluče da li će mu pristupiti. Čitaoci koji već poznaju „materiju“ u novom broju će moći da isprate radove starih prijatelja. Dakle, kako bi rečeno u jednoj reklami „za svakoga po nešto“, već prema volji i afinititetima.
(2001)

Ukoliko bih želeo da uporedim književnost i strip, dolazim do zaključka da više "zadovoljstva" pruža strip, a više patnje poezija, kaže Dejan Bogojević, književnik, slikar i strip autor

Mladi umetnici skloni traganju za različitim izrazima često posegnu za medijem 9. umetnosti, bilo tako što iskoriste neke od njenih obrazaca ili se i okušaju u stvaranju priča u slikama. Dejan Bogojević (1971, Valjevo), pesnik i prozaista (9 knjiga poezije i 2 knjige proze), avangardni likovni umetnik, već 5 godina aktivan je i na strip sceni.

DNEVNIK: Recite nam nešto o Vašem susretu sa stripom.

DEJAN BOGOJEVIĆ: Prvi susret je bio sa stripovima koje su čitali moji vršnjaci, s "kaubojcima". Sećam se da su nam branili da čitamo stripove, kao "lošije ćemo učiti". Znači prvo su došli Blek, Zagor, Kapetan Miki, potom Alan Ford, malo sam "zakačio" Mirka i Slavka. Oduvek sam se divio crtežima, dinamici, magiji koju strip najizvornije poseduje. Kasnije pristižu Moebius, Manara, nezaobilazni Robert Crumb. Konačno opredelio sam se za autorski-andergraund strip zbog sopstvene stvaralačke prirode jer sam tada uveliko pisao, čitao i slušao underground. Već prvi susret sa stripom provocirao me je da pokušam da stvaram u toj oblasti.

DNEVNIK: Tako ste počeli da izdajete fanzin "Pomamna nozdrva"?

DEJAN BOGOJEVIĆ: Za pet godina izašlo je 16 brojeva "Pomamne nozdrve" na koje sam ponosan. Oduševila me je i saradnja sa ljudima koji prave fanzine pa sam u mnogima objavljivao svoje strip table. Značajna faza u radu bio je "Crni kreč", andergraund institucija u Valjevu a i šire. Osnovali smo ga M. Kostić i ja. "Crni kreč" je zaslužan za buđenje autorskog stripa i hepeninga u Valjevu. Tu je stvoreno zdravo jezgro stripa koje sarađuje i u "Pomamnoj nozdrvi": pomenuti Milivoj Kostić, Radoje Pavlović i dve dame, Danijela Pantelić i Danijela Bogojević a, na svu sreću, pojavljuju se i mlađi autori.
Sa "Crnim krečom" sam izlagao u Valjevu, Užicu, Mionici, tokom 1997, a naredne u Kotoru i Čačku. Značajne su i Međunarodne izložbe stripa u Sloveniji 1997. i 1999. U Zrenjaninu se pojavila moja sveska poezije i stripa pod naslovom "Smrtonosno za nos". Na konkursu "Leta gospodnjeg '99" (Valjevo) dobio sam II nagradu za strip, učestvovao sam na izložbi stripa "Umjesto gluposti" u deset gradova Crne Gore. Prošle godine imao sam prvu samostalnu izložbu stripa "Susret sa antimaterijom". Kao krunu dosadašnjeg rada na stripu smatram objavljivanje mog stripa "Prohibition" u svetskoj antologiji "Cool strip art anthology" 2000. godine.

DNEVNIK: Okrenutost andergraundu je vaš zaštitni znak. Zašto andergraund?

DEJAN BOGOJEVIĆ:  Poetika andergraund stripa je višeslojna, podstiče različite i veoma zgusnute vizuelne doživljaje i potpuna unutrašnja proživljavanja emotivnih stvarnosti. Da bi stvorili dobar andergraund strip nije neophodno biti dobar crtač, bitnija je ideja, celokupan sklop zaogrnut u svojevrsnu atmosferu i možda je ta atmosfera odgovor zašto "radim" baš ovakav strip. U mojim stripovima najbitniji su simboli, najšire shvaćeni, kao i razmena energije sa belinom papira pre samog čina (uzmimo da je to slično vođenju ljubavi). Da bi stvorio dobru tablu potrebno je uložiti sebe bez rezerve, bez onoga "to se podrazumeva". Takođe mogu povući paralelu između mog književnog angažmana i rada na stripu - osnova je nadrealna (to su i drugi zapazili), to je, jednostavno, deo mene. U samom stvaranju stripa kod mene veoma značajno mesto ima tekst, priča, ma koliko ona izgledala nepovezana, reljefna, svoju fizionomiju dobija uz pomoć mrlja, linija, raznih kolaža, bez ikakvih intelektualnih dosetki.
Nisam počeo da stvaram stripove "od malih nogu" jer oni traže ozbiljno bavljenje sobom i drugima, filozofiju postanka i poruke drugim svetovima. A ukoliko bih želeo da uporedim književnost i strip dolazim do zaključka da više "zadovoljstva" pruža strip a više patnje poezija; produhovljenje sledi u oba slučaja.

DNEVNIK:  Kako vi, kao aktivan stvaralac, procenjujete Ju strip scenu?

DEJAN BOGOJEVIĆ:  O našoj strip sceni možemo da pričamo sa različitih pozicija - produkcija fanzina na trenutke se zahuktava pa utihne, retko se pojavljuju albumi, časopisi krenu nekoliko brojeva pa se ugase, na sve to utiče dosta faktora izvan stripa, izvan umetnosti. Značajno mesto u Ju stripu ima vršačka scena, Wostok i ekipa oko "Patagonije". Značajan, ako ne i najznačajniji naš andergraund strip autor Aleksandar Zograf, zanimljiv mi je po istraživanjima prostora sna, tu ideju već mnogi izrabljuju. Beogradski "Striper" uspeo je da okupi kvalitetne autore i da reprezentativna izdanja. Pomenimo i uspeh našeg stripa na internacionalnoj sceni što daje pravu sliku o našem potencijalu i prodornosti. Prodornost je ključni pojam u andergraund stripu a život u ovoj i ovakvoj sredini i okruženju "primorava" nas na prodornost kao meru opstanka, umetničkog i svakolikog. Da bi slobodno stvarao umetnička dela, a sada govorimo o stripu, čovek mora odbaciti mnoga negativna nasleđa, npr. "budi kao svi drugi", kao najrasprostranjeniju filozofiju življenja, u kojoj uopšte i nema filozofije; prići "temi" bez predrasuda je najvažniji ali i najteži uslov bez koga je izlišno i pričati o andergraund stripu.

DNEVNIK: Koji su vaši planovi vezani za strip?

DEJAN BOGOJEVIĆ:  Radim na novim brojevima "Pomamne nozdrve", ovaj fanzin će trajati. Za kraj godine planiram drugu samostalnu izložbu stripa. Po pravilu učestvujem na strip konkursima. Početkom iduće godine sasvim je moguće pojavljivanje strip albuma ili tačnije knjige sastavljene od mojih strip frangmenata originalno komponovanih i pretočenih u jedinstvenu celinu.

(„Dnevnik“, Novi Sad, 14.06.2001.g.)

Nastavljajući svoju misiju otkrivanja i afirmisanja savremenog domaćeg alternativno/autorskog stripa, magazin “Patagonija“ posvećuje novi broj ženskom stripu, „Zoni F“, kako glasi naslov projekta rađenog u saradnji sa Ženskom Alternativnom Scenom „Luna“ iz Vršca. Namera ovog poduhvata je, kako u uvodniku „Patagonije“ piše Dušica Pavkov „da dovede u fokus pažnje jednu moguću (postojeću) žensku strip scenu“. U magazinu koji je formata i obima knjige objavljeni su radovi autorki iz Srbije, sadašnje i bivše Jugoslavije i afirmisanih autorki iz sveta (SAD, Holandija, Kanada, Finska) s namerom da se učini vidljivim jedan „hrabri ženski svet“ (D. Pavkov). Junakinje objavljenih stripova, a žensko autorstvo najčešće podrazumeva upravo žene kao aktere (kao što Virdžinija Vulf kaže „Žene ne pišu knjige o muškarcima“), jesu „uhvaćene (zatočene) sred teatra trivijalnosti svakodnevice i uposlene na zadatku upisivanja autentičnih ženskih iskustva u svetu po meri očeva“ (D. Pavkov). One osvajaju pravo da o svom iskustvu govore na sopstvene načine, melanholično, samo-agresivno, cinično, ironijski, šokantno, brutalno, sofisticirano, ali uvek tako da podrivaju institucionalizovani patrijarhat.
Objavljeni radovi egzistiraju, dakle, na raznim poetsko-likovnim nivoima, od anegdotskog preko komičnog do apsurdističko-metafizičkog tona, te od karikaturalnosti, novoprimitivističkog crteža do stilizacije i apstrakcije. I umetnička vrednost-uverljivost stripova varira, izuzento uspeli stoje pored onih koji tek naznačuju talenat i potencijale autorke. Ovakva šarolikost rezultat je namere redakcije da ne pravi prigodnu antologiju stripova već panoramu koja će predstaviti i afirmisana imena i mlade umetnice ili debitantkinje koje će u sledećim godinama oblikovati i obeležavati ovdašnju strip scenu. Tako se „Zona F“ pojavljuje i kao značajan dokument o jednom trenutku u razvoju jugoslovenskog stripa, koji će budući proučavaoci i ljubitelji prelistavati kao verodostojno svedočanstvo o događanjima s kraja XX veka (isti je slučaj bio i sa prethodnom brojem „Patagonije“ koji je doneo radove sa jugoslovenskog konkursa za strip bez reči).
Među 40-tak autorki, kao najzanimljivije pomenimo, od domaćih:  Lolu, već legendarnu najmlađu autorku stripa na svetu, i njene starmale bravure, Gabrijelu Bulatović sa svetovima dečijeg horora, borhesovsku metafiziku Danijele R., minimalizam Zoje Bajbutović, Elizabetu Novak i Danijelu, uvrnute bajke Nede Dokić, avanture Gordane Baste iz mlađih dana, anti-reklamsku minijaturu Ivane Filipović.
Među autorkama iz sveta najzapaženije su Roberta Gregor i njene neodoljivo gorko-smešne dogodovštine emancipovanih žena, nacističko-mitotvoračke barokne igrarije Done Ber i lepršava Žili Dose. Ove tri umetnice predstavljene su i kratkim intervjuima-prilazima njihovog rada.
Napomenimo da su svi tekstovi (uvodnik, stripovi, prikazi...) prevedeni na engleski i srpski, što otvara mogućnosti šire recepcije ovog, u svakom pogledu, vrednog i zanimljivog izdanja koje potvrđuje značajno mesto „Patagonije“ na domaćoj strip sceni.
(2000)

DIVLJE A NEŽNO ČUDOVIŠTE Rođendan King Konga


Ovih se dana (marta 2013.g.) navršava 80 godina od prvog pojavljivanja King Konga u javnosti. Taj je događaj, naravno, zabeležen na filmskoj traci i prikazivan tako često da je navedeni džinovski gorila postao jedna od najprepoznatljivijih ikona XX veka, čiji se sjaj protegao i u novi milenijum; staru slavu „podgrejao“ je i film Pitera Džeksona iz 2005. godine. I tako – svi znaju da je King Kong harao u mračnim afričkim džunglama na izolovanom ostrvu sve dok tamo nije zabasala filmska ekipa sa dovitljivim i ambicioznim avanturistima i jednom – plavušom kao neodoljivim mamcem. Snimanje filma se iskomplikovalo da bi na kraju strašni Kong bio zarobljen i prebačen u Novi svet gde je trebalo da bude cirkuska atrakcija ali - nikakvi lanci ne mogu zadržati sirovu snagu zavedenu lepotom. Bežeći na vrh Empajer stejt bildinga Kong, umesto u sigurnost, upada u klopku jer ga pogađaju i ubijaju vojni dvokrilci. I tako, lepotica je spasena a zver mrtva. Slično zamešateljstvo, sa više specijalnih efekata spremili su 1976.g. i producent Dino de Laurentis i režiser Džon Gilermino, sa Džesikom Lang u ulozi plavojke odnosno 2005.g. pomenuti Džekson.
            Svojevremeno, dakle pre osam decenija „King Kong“ je bio tehnički vrlo ambiciozno zamišljen i izveden film, za nizom inovativnih postupaka koji su, kasnije, postali standardni specijalni efekti. Ekipa koja je film osmišljavala ništa nije prepuštala slučaju pa su angažovani vrhunski profesionalci (na scenariju je radilo nekoliko autora a među njima je bio i proslavljeni autor krimića Edgar Valas koji je napisao osnovni kostur priče). Trud se isplatio jer je „King Kong“ postao ne samo vrlo popularan film svog vremena već je uspostavio etalon prema kome su se merili svi naredni filmovi koji se bave tajanstvenim čudovištima.
            Tajnu višedecenijskog uspeha „King Konga“ odnosno intrigantnosti njegove priče pokušali su da odgonetnu, polazeći od različitih teza i pozicija, mnogi teoretičari (među domaćim autorima najinventivniji je bio Ranko Munitić u knjizi „Čudovišta koja smo voleli“). Nominalno, to je priča o čudovištu i borbi ljudi sa njim. Kroz čitavu istoriju ljudi su se sretali i borili sa neprijateljskom Prirodom odnosno sa zverima koje su, kao vrhunski predatori, bile odraz te stalne, moćne pretnje koja prevazilazi snagu Čoveka. Mnoga od tih bića bila su idoli primitivnih naroda, objedinjujući tako strah sa obožavanjem i poniznošću. Reč je, dakle, o jednom arhetipskom obrascu koji je opstao i u vremenima kada je većina tajni Zemlje otkrivena a Čovek je sam sebe proglasio pobednikom u borbi sa Prirodom. Ipak, da li je ta pobeda tako besprekorna i bezuslovna? Čak i da pobeda jeste potpuna (a nije), stari strahovi, mada potisnuti, opstali su i, čak, mutirali. Ljudska plemena više se ne tiskaju oko vatre, okružena tamom u kojoj vrebaju gladne zveri koje se, ponekad, oglašavaju užasavajućim urlicima, ali u kolektivno nesvesnom ostali su utisnuti strah i osećanja bespomoćnosti. Takve slike  (osim što pojedince muče u snovima) ponekad izbijaju na javu u slučajevima masovnih psihoza i histerija ili, u blažem, prijemčivijem obliku, u formi priča, onih tekstualnih i drugih pretočenih u (ne)pokretne slike. Da bi se ti bazični strahovi pojačali, autori posežu za različitim sredstvima. Jedno od delotvornijih smislio je ser Konan Dojl, tvorac Šerloka Holmsa, u svom romanu „Izgubljeni svet“ (iz 1912.g.) u kome svog istraživača-profesora Čelindžera šalje u izolovanu dolinu koja i dalje živi u praistoriji sa pripadajućim dinosaurusima, primitivnim biljkama i čovekolikim precima (čije postojanje u to doba nije naučno verodostojno). Taj se obrazac pokazao interesantnim bezbrojnim piscima, strip autorima odnosno filmadžijama pa je više decenija opstajao i privlačio publiku. Spoj egzotičnih lokacija na kontinantu sa koga je čovečanstvo počelo da se širi a koji je i dalje „divalj“ i „necivilizovan“ sa mračnim kultom klanjanja sirovoj snazi koja je sposobna da pobedi i praistorijska čudovišta, polazište je i filma „King Kong“. Ono što se nadalje dešava svojevrsni je upliv kolonizatorske sile koja je sposobna da pobedi nazadnu prošlost. Pobeda racionalnog obrasca, spojenog sa moćnom tehnikom, nad zaostalošću i divljaštvom, za trenutak je blistava. Ipak, film je delo XX veka kada su romantične predstave od superiornosti belih kolonizatora bile već poprilično istrošene pa su scenaristi zaplet začinili slobodnom preduzetničkom pohlepom koja, kako je to odmah jasno, neće doneti ništa dobro. I zaista, sila koja se činila pokorena otela se i počela da pustoši blistavi urbano-ljudski mravinjak. Civilizacija se otkrila kao ranjiva ali vrlo brzo je na scenu opet stupila ubistvena sila u tehnološki nadmoćnom obliku koja je eliminisala pretnju. Verovatno nesvesno, autori su sugerisali da je jedina konstanta istorije – razarajuća sila, što svakako ne služi na čast civilizovanosti (i zbog čega King Kong, u završnici filma, pridobija simpatije gledalaca).
            Druga značajka priče o King Kongu jeste njegova fatalna zavedenost – lepotom (ženskom ali i univerzalnom). Još je u antičkim vremenima iskovan mit o zverima koje su postale pitome slušajući predivnu muziku (bespomoćnog) svirača. Ovog puta zver je „poklekla“ pred lepotom ženskog lica i tela. Iskonska snaga poklonila se gracilnosti i krhkosti i u svojoj opčinjenosti poželela da tu lepotu zaštiti i zadrži samo za sebe, po cenu samouništenja. Brojni su cinični komentari izrečeni povodom ovog dela priče, od onog da je King Kong idealan partner svake žene: jak i spreman da se žrtvuje zbog drage, do onih koji u celom zamešateljstvu vide „lečenje“ komplekasa isfrustriranih muškaraca prepunjenih izveštačenom romantikom. Kako god bilo, ovaj deo priče odupire se jednosmernim objašnjenjima i nadalje intrigira kako dokone umove gledalaca tako i naučnike okrenute tajnama ljudskog ponašanja. Tajne (bizarnog) Erosa i (neumitnog) Tanatosa u „King Kong“ verziji, u stvari, jesu onaj element koji ga je odvojio od konfekcijske produkcije. Ovaj neuobičajeni i teško razumljivi-objašnjivi odmak doprineo je da film uđe u legendu (naravno, moguće je da su scenaristi samo hteli da razbiju monotoniju i u pretežno mušku priču ubace vrišteću žensku ulogu). Zanimljivo je da i u dva filmska rimejka ova linija biva potcrtana.
            King Kong je u godini svog pojavljivanja stradao (iste 1933.g. je snimljen i film „Kongov sin“, no, i on, kao i otac, gine na kraju) ali je odmah kročio u slavu koja, ma koliko bila kontraverzna, traje do dan danas i ne pokazuje znake slabljenja. Čak i nove generacije koje nisu gledale originalni film ali jesu čitale stripove ili igrali igrice znaju za velikog moćnog gorilu koji ima nežno srce.
(2013)
           
           
Drugi broj strip magazina "Placebo" nastavlja tragom prvenca. Osnovna koncepcija ovog izdanja precizirana je podnaslovom "jugoslovenski mainstream i underground strip" (a ritam izlaženja je tromesečan) i to po sendvič principu: strip - prikazi/članci/ vesti - stripovi.
            Broj otvara Aleksandar Babić Moebiusovskom fantazmagorijom "Mantra", njenim prvim delom "Uvodi", u čiji strip crtač kome radovi "liče" na nekoga (!) biva odbijen na dugoočekivanoj audiciji pa reši da se ubije skokom s visoke zgrade nekog megapolisa daleke budućnosti. No, Moćne sile tehnobogova spasavaju ga i angažuju za akciju u kući samog đavola nakon koje će slediti nove avanture...              
             Babić je pažljivi posmatrač Moebiusovih radova kao i Janjetovljevih - tu i tamo ih citira ili parafrazira - što će reći da je prihvatio njihovu ikonografiju, od svedenog crteža, komponovanja slika do smešnih šešira, lebdećih vozila i arhitekture. Kao i svaki sličan pokušaj i ovaj može da ostane na nivou pukog oponašanja ili se razvije u samosvojnost. Nakon 14 tabli i nekoliko ilustracija u ovom broju, osim zapažanja crtačko-montažersko-pripovedačkog talenta, još je rano za davanje nekog određenog suda.
            Magazinski deo "Placeba" započinje pričom o američkom izdanju "Cerebus" započetom 1977, koje 24 godine i 5000 stranica kasnije važi za jedan od stubova nezavisnog - alternativnog stripa na Novom svetu. O razvoju stripa u Argentini u burnim godinama druge polovine XX veka ekskluzivno piše Javier Nunez. Intervju sa autorom i izdavačem iz Holandije, Joost Swarteom otkriva razvoj njegove karijere, uzore, ideje o samom strip mediju. Kratke vesti o aktuelnim domaćim strip izdanjima, izjave domaćih autora te anketa da li je Holivud svojim filmovima protiv strip fanova (i heroja), zaključuju tekstualni deo broja a nastavlja ga drugi deo stripa o druženju Uroša i Kasijusa Kleja, iz pera Dejana Uzelca koji potvrđuje svoju grafičku izuzetnost kao i osobeni humorni pomak vidljiv i na tabli "Det vaz xast a drim tim".       
            Mirko Čolak se predstavlja pričom bez reči "Moja Izabela" u kojoj je (takođe) vidljiv dah i duh Moebiusa što je, kako je rečeno za Babića, koliko podsticajno toliko i opasno. Na koricama "Placeba 2" su ilustracije D. Uzelca (naslovna) i A. Babića; i to bi bilo sve na (ne)zadovoljstvo stripoljubaca.
(Dnevnik, Novi Sad, 11. avgusa 2001)



Mala družina domaćih strip izdanja dobila je novog člana - magazin "Placebo" iz Zrenjanina. Kako je to više puta ponavljano, pojava prvog broja strip publikacije za naše je uslove izuzetan uspeh a potom se, sa svakim novim brojem, problemi oko iste samo umnožavaju (jer ovde i dalje važi da svaka dobra ideja ima najviše šansi da propadne - što se stripadžijama ne dopada ali je višestruko potvrđeno). U najboljem slučaju izdanje opstaje ali izlazi neredovno, nema ga na kioscima, ne plaća honorare autorima itd... No, valjda će neka publikacija i tu pravilnost prekinuti - možda baš "Placebo".
            Redakciju "Placeba" čine Dejan Uzelac, Vladimir Kuzmanov, Vladan Nikolić, Mišo Živanov i Vladimir Popov, strip autori i poznavaoci a sadržaj prvog broja čine upravo njihovi radovi.
            Dejan Uzelac predstavljen je sa dve table ("Vrag je odneo šnalu", "Amanda i Žare"), dužim stripom "Žeđ za glađu" i prvim delom serijala "Ringe-ringe raja došao čika Klaja". Njegov grafizam prepoznatljiv je po robusnom crtežu, namerno "naivnom" i često obogaćenom upotrebom tehnike laviranog tuša, dok je tematska okosnica priča "oneobičavanje" svakodnevice uplivom sarkazma i apsurda.
            Vladimir Kuzmanov u stripovima "Krajputaš" i "Pandora & me" kombinovanjem različitih likovnih tehnika i dinamičnom montažom tabli efektno govori o fantastičnim događajima sa neočekivanim poentama.
            "Something without" Miša Živanova varijacija je priče o u mašti zagubljenom (anti)junaku.
            Vladimir Popov pokušava da parodira superheroje u "Čudnim stvarima", dok se Vladan Nikolić predstavlja duhovitom tablom "Zatočenik stripa" (scenario D. Pavković) o junaku koji mora da ostane na sceni do kraja stripa te humorističkim "Kraljem mrava" koga na pravu meru dovodi nestašna beba-slon.
            "Placebo" sadrži i nekoliko stranica sa tekstualnim prilozima. Pored vesti o novim svetskim strip projektima (Frenka Milera, Stena Lija) možemo pročitati odgovore Garta Enisa, scenariste stripa "Propovednik", na primedbe da strip vređa Boga i vernike. V. Kuzmanov piše o razvoju serijala "Američka liga pravde", prvom timu superheroja iz 1940. koji se do danas bori sa hordama zlih momaka. Sa Zoranom Janjetovom o onome što (ne)voli da radi i čime se trenutno zanima razgovarao je Miša Živanov. Informativnost članaka je nesporna mada oni poprilično odudaraju od alternativnosti stripova između kojih su umetnuti. U svakom slučaju "Placebo" zaslužuje pažnju, podršku i najbolje želje.
(Dnevnik, Novi Sad, 03.05.2001)

Tri meseca kasnije nego što je trebalo (broj 2 izašao je u septembru 2000.g.), pojavio se „Bumerang“ broj 3 ali će pravi stripoljupci lako oprostiti ovu docnju zadovoljni što je broj ipak stigao na kioske, nadajući se da to znači da će sledećih brojeva takođe biti a ako budu i redovni – eto razloga za voacije! Naravno, ne bi se olako trebao trošiti kredit kod čitalaca pošto svako strpljenje ima kraja a otežavajuća i ograničavajuća okolnost u ovom slučaju jesu stripovi u nastavcima jer, ako sledećeg dela predugo nema, može se izgubiti interes da se strip uopšte pročita. (Ovo svakako podrazumeva i široku i blagovemenu distribuciju revije.) No, kako god (u budućnosti) bilo, novi „Bumerang“, pod uredničkom palicom Saše Marijanušića, otvaraju, umesto njegove reči, zanimljive „Strip vesti“ o radu domaćih autora i dešavanjima u svetu stripa, koje priređuje Zlatko Milenković, pokretač i urednik istoimenih „Strip vesti“ dostupnih zainteresovnaima putem elektronske pošte. Milenković je autor i serijala „Noćna smena“, započetog u ovom broju, u kome upoznajemo policajca koji danju spava u ćeliji a noću dežura i čeka sveže uhapšenike da bi od njih čuo (ako je moguće) zanimljive priče i tako prekratio vreme, što, sveukupno, zvuči obećavajuće.
            Pored uvoda u „Noćne smene“ dva serijala uveliko se razvijaju. Novih 10 tabli Kerčevog „Cat Clow“, epizoda „Pacovdija u plavom“, prati ženu mačku i inspektora Kameron Hila dok kroz kanalizaciju traže mutirane ljude-pacove i njihovog gazdu, dajući tako Kercu šansu da isporuči novu dozu vrcavih dijaloga i razigrane crtačke egzibicije u scenama tuča. Čitaoci će svakako nestrpljivo čekati rasplet događaja.
Drugi deo stripa „Max Debris“ scenarista Marka Stojanovića i Đorđa Mlosavljevića i crtača Toni Radeva, nastavlja da zapliče razne prevarantske i nacističke mreže oko slika Otona Muhe, posebno one pod imenom „Slovenska apoteoza“. Reč je o humorističko-karikaturalnom stripu sa simpatičnim junacima, na tragu francusko-belgijske škole.
Ostatak „Bumeranga“ ispunjavaju kratki stripovi. „WC – War Conflict“ Ljube Filipovića je gorko sarkastična priča o borbi vojski oko jednog klozeta. Mladen Oljača zabaviće čitaoce posprdnim „All You Need Is Love“, s tim da se zadnja reč čita kao „Money“, što se „nežnim dušama“ i feministkinjama sigurno neće dopasti.
Broj zatvara geg „Pohod“ Nebojše Bačića (o tri Turčina, ne baš naročito spretna i jednom prgavom medvedu, a sve to u koloru). Tako ističe 40 strana „Bumeranga“, za koga se nadamo da će prebroditi porođajne muke i opstati na radost ljubitelja priča u slikama.
(2001)


Ako je pojava prvog broja novog strip magazina „Bumerang“ bila prijatno iznenađenje, pojava drugog broja je dvostruko prijatnije iznenađenje. U vremenima kada svaka dobra ideja ima najviše šansi da propadnje, izlazak prvog „Bumeranga“, u izdanju malo poznatog „Grafoprodukta“ iz Subotice, i posvećenog u potpunosti domaćem stripu mlađih autora, mogao se smatrati entuzijastičkim potezom visokog rizika (bez obzira na nesporni kulturološki značaj ove publikacije koja se pojavljuje posle mnogo sušnih godina i to, ni manje ni više nego, na kioscima!). Stoga je sveska sa brojem 2 na koricama, nadamo se, znak da će projekat opstati, makar i ne izlazio u najavljenom mesečnom ritmu (ovu neredovnsot lako će mu oprostiti svi stripoljupci).
            „Bumerang 2“ već se na prvi pogled razlikuje od prvenca. Naime, format magazina je povećan na, za strip uobičajene, A4 dimenzije. Sadržaj takođe nudi nove promene: dok u „jedinici“ nalazimo priče u rasponu od akcionih, preko metafizičkih do humorističkih, rađene manirom kako tzv „glavnotokovskog“ tako i „alternativnog“ stripa, novi broj je u potpunosti „glavnotokovski“, što ni u kom slučaju nije mana, mada je početna „šarolikost“ možda zanimljivija kao koncept.
            Broj otvara prvi deo nove epizode serijala „Cat Clow“ Baneta Kerca, najpopularnijeg domaćeg strip autora 80-tih, koji se vraća pred ovdašnju publiku posle decenije odsustva. Kerac je heroj (tako piše na zidu nacrtanom na naslovnoj strani „Bumeranga 2“) akcionih stripova iz „zlatnih godina domaćeg stripa“, koga su krizne 90-te oterale u pečalbu, mada je on i ranije radio za inostranstvo. Ponovni susret sa super mačkom u mrežastim čarapama potvrđuje sve već znane nam kvalitete (realistički crtež, jasnu akcionu priču, vrcave dijaloge) a intervju sa Kercem donosi informacije o radu jednog od retkih strip profesionalaca sa ovih prostora, koji nema iluzije i ne mistifikuje ni svoj rad ni medij u kom deluje, već nonšalantno samerava „stanje stvari“.
            Drugi serijal započet u novom „Bumerangu“ je „Max Debris“ crtača Toni Radeva i scenarista Marka Stojanovića i Đorđa Milosavljevića. Reč je o krimi-humorističkoj priči crtanoj karikaturalističkim manirom belgijsko-francuske škole.
U nastavku broja  nalazimo zafrkanstsku priču o lokalnim naravima, pod naslovom „Tu-tum“ Darka Atanasijevića, te western „Budala i zakon“ Zorana Stoiljkovića Kize, nedorečenog scenarija i crteža. Uz strip gegove Simona Vučkovića i Zoltana Nađđerđa, kao uvod i finale, zatvara se ovaj broj „Bumeranga“.
Čitaoci zainteresovani za razrešenje serijala koje su počeli da prate odnosno oni voljni da saznaju šta se to dešava sa domaćim stripom, svakako će nestrpljivo očekivati novi „Bumerang“ jer bez ovakvih izdanja strip scena jedne sredine sporo se i teško razvija.
(2000)

NEKI DRUGAČIJI S.F. (I OSTALE FANTASTIKE) III


Svakakve i svakojake fantastike muvaju se oko nas (ovde se misli na književne fantastike; one stvarne – tipa horor – ne računaju se), što po časopisima što u knjigama. Pomenimo neke:
ELESDER GREJ „KRAJ OSOVINE“ priča, časopis „Sveske“ br. 22, decembar 1994. Pančevo, str 122-142.
„Sveske“ (urednik Bogdan Mrvoš) nastavljaju sa objavljivanjem Grejevih priča. Posle one iz broja 18, pod naslovom „Nastanak Osovine“, pojavio se i njen nastavak – „Kraj Osovine“. izgradnja kule zvane Osovina, nakon 2000 godina, dostiže, uprkos brojnim problemima (unutrašnji sukobi, spetke i ratovi) svoj cilj – nebo. Pokušaj da se ono probije izazvaće opštu katastrofu, propast jedne civilizacije i nastanak nove. Uprkos poznatoj temi i ponekom preterivanju u aluzijama na ovdašnje čovečanstvo, Grej je napisao vrlo dobru priču. Dilema da li je ona SF – nebitna je (mada priča jeste SF). Obe priče preuzete su iz Grejeve zborke „Uglavnom neverovatne priče“ iz 1983.g. Nadam se da će „Sveske“ nastaviti sa objavljivnajem Grejevih dela.
ROBERT BLOH „DOM DALEKO OD KUĆE“ priča, časopis „Ovdje“ br. 311-312, november-decembar 1994.g. Podgorica, str. 78-80.
Minijatura o dami koja dolazi u posetu rođaku psihijatru koga nikad nije videla. U ludnici je u punom jeku zabava na kraju koje će se ispostaviti da su rođak i čitavo osoblje bolnice pobijeni od veselih pacijenata. Oni će to uraditi i posetiteljki jer je omela čoporativno bekstvo. Sve u svemu: jedna nepretenciozna pričica pa su i njeni rezultati takvi – zabavni.
EMBROUZ BIRS „SMRT HALPINA FREJZERA“ priče, izdavač „Solaris“, Biblioteka svetske fantastike, Novi Sad, 1994. 130 strana.
Stari mizantrop predstavljen je izborom priča koje se bave onostranim, pre svega susretima ljudi sa natprirodnim bićima i silama (u kojima naša strana izvlači deblji kraj). Jedna od priča bavi se božanskim kompleksom čoveka: čovek stvara inteligentnu mašinu, idealnog šah igrača, ali ga ona (mašina) ubija. Ova knjiga otkriva nam još jednu (nepoznatu ili nedovoljno poznatu) stranu Birsovog rada. Stari cinik se bavio i pisanjem jezivih priča, priča strave i misterije, kako se to tada zvalo, te ga možemo svrstati u red autora preteča savremenog horora a pomalo i SF-a. Senzibilitet se vremenom promenio ali koren savremenih horor priča i onih Birsovih ili Poovih ostao je isti – strah od nepoznatog.
MLADEN DUŠANOV-UREKAR „LOVCI ANĐELA“, izdavač „Književni klub Jazzbina“, Beograd, 1994. Edicija „Rara“, tiraž 99 primeraka.
            U pitanju je knjižica (dimenzije 10 x 15 cm) od 64 strane sa pričom koja u normalnim knjižnim dimenzijama ne može da ima više od 20-tak strana tako da ste je mogli pročitati za šankom kluba-izdavač. Urekarovi lovci na anđele su sitni šrafovi izvršioci u mašineriji i rade kako im se kaže ali nemaju previše poverenja u svoje naredbodavce i na prvi znak njihovog pada menjaju stranu, kao i svi pravi profesionalci. Njihov dijalog vrca od aluzija i parafraza na društvene, političke i književne teme te tako dozvoljava višestruka i višesmislena tumačenja  u  kojima radnja i ne mora da zauzima najznačajnije mesto. U svakom slučaju, u pitanju je proza sa dovoljno elemenata fantastike u sebi da bi bila pomenuta u ovom pregledu.
MOMČILO NASTASIJEVIĆ „RODOSLOV LOZE VAMPIRA“, priče, izdavač „Solaris“, Biblioteka srpske fantastike, Novi Sad, 1994.         
U godini obeležavanja stogodišnjice rođenja Momčila Nastasijevića (1894-1938) objavljen je izbor njegovih fantastičkih priča iz knjiga „Rane priče“, „Iz tamnog vijaleta“ i „Hronike moje varoši“. Veliki srpski pesnik, začetnik jednog posebnog,osobenog pesničkog izraza koji i danas ima sledbenike i dokazuje svoju vitalnost, pisao je sjajnu prozu na koju nas ova knjiga podseća. Istina, priče iz prvog segmenta ovog izbora (one iz „Ranih priča“) tek su nagoveštaj, pomalo nesiguran, onoga što će uslediti ali već dela iz zbirke „Iz tamnog vilajeta“ otkrivaju stvaraoca duboko uronjenog u ruralnu viziju sveta u kome vladaju natprirodne sile, mitovi i legende, verovanja u sudbine i prokletstvo neznaboštva. Vrhunac izbora su priče iz „Hronike moje varoši“ u kojima ključa i u lica vam eksplodira najlepši, najbogatiji, najblistaviji SRPSKI jezik, onaj koji ispunjava um strahopoštovanjem, iskonskom snagom reči. Te priče, ili bolje: pesme, otvaraju dveri mitskog, prastarog postojanja krhke ljudske jedinke. Fantastika postoji na nivou priče ali ujedinjena sa jezikom kojim se kazuje tvori bisere neverovatne snage. Nastasijević je gorostas srpske fantastike kome se moramo vraćati i klanjati.
A sada malo teorije na neočekivanom mestu:

BOŽIDAR ŽEČEVIĆ „ČITANJE SVETLA“,
eseji, izdavač YU film danas, GP Prosveta/IKA Prometej, Novi Sad,
Knjiga je sastavni deo časopisa „YU film danas“ br. 28/29, str. 94-124.

U svojoj knjizi-zbirci eseja o filmu, u delu „Mitološki krugovi“, poglavlje „Ka antropologiji žanra: naučna fantastika i mit“ Zečević razmatra fenomene mitologije i naučne fantastike i iznosi tezu po kojoj je SF u suštini preuzeo i razvio stari mitski obrazac „pradoživljaja čovekovog osvajanja prostora“, oličen u seriji mitova o Agronautima. Autor ovu ideju razvija analizirajući segmente mita, pojedine situacije na putu Agronauta ka Zlatnom runu, nalazeći u SF filmovima nove verzije tih dešavanja. Na kraju Zečević kaže da se uzdržava „od privlačnog zaključka da je cela naučna fantastika, u stvari, samo kolektivno sećanje na povest o Argu“ jer je i ova samo „trag još starijeg otiska, koji se krije negde u mitskom pradoživljaju čoveka“. Zbog toga se moderna antropologija mora pozabaviti celim SF žanrom „kao istočnikom civilizacije po udelu jednakom glavnim izvorima koje proučava; moraće da je uzme u obzir kao dokaz iz novog mitološkog vremena za duh i obličje drevnog principa: ’Ovo je sekira moga dede, moj otac joj je napravio novo držalje, na koje sam ja uglavio novo sečivo’“. (Esej je napisan na , ostrvu Feačana gde je stao Argo, 1980-1981.g.) Šta reći na ovo? U antropologiji ali i teoriji književnosti poznati su katalozi  priča, mitova, arhetipova koji postoje u svim kulturama u svim   Autori, svesno ili ne (ali pod uticajem kolektivno nesvesnog u kome su svi arhetipovi zapisani), grade svoja (ne)dela po tim obrascima i ako dovoljno strpljivo tražite naći ćete ih u svakom umetničkom delu. Zečevićev ogled jedan je od pokušaja da se obrasci otkriju u SF žanru, što je hvale vredno, posebno na ovdašnjim prostorima (tamo napolju to je još odavno uradio Nortop Fraj). Zato, jasno je, pokušajte da nađete knjigu ili časopis i iščitajte ogled. Ako se i ne složite sa svakim primerom, svakako će se otvoriti zanimljivi prizori i pogledi na omiljeni nam žanr i fantastiku.
Toliko o teoriji ali i samoj umetničkoj fantastičkoj praksi. O ponovnoj pojavi „Hobita“ („Solaris“, Biblioteka Cult) neki drugi put.
(„Emitor“, 1995.)

top