Agilna “Čarobna knjiga” obradovala je brojne stripoljupce sa čak dva albuma legendarnog Mebijusa: “Metalne hronike - Haos” i “The Long Tomorrow - Slepa citadela”, upravo objavljena u biblioteci “Stari kontinent” u tvrdom povezu i punom koloru.
U svetovima naučne fantastike, stripa, ilustracija i filma ime Mebijusa  (iliti Žana Žiroa, 1938-2012) sinonim je za čistu, nepatvorenu ingenioznost. Sve vezano za njega čudesno je i fascinantno, počev od egzotične biografije do gotovo šizofrene podele (ali i spoja) na Žiroa, crtača (kasnije i scenariste) kultnog vestern stripa “Bluberi”, i subverzivno razbarušenog Mebijusa, dve različite a autoritativne pojave koje su, svaka na svojoj “teritoriji”, stvorile relevantan i nezaobilazan opus koji je etalon kvaliteta kako za čitaoca tako i stvaraoce. Samostalno ili u saradnji sa drugim autorima, među kojima je, opet, najpoznatiji i najznačajniji Alehandro Žodorovski, Mebijus je uspeo da stvori/iscrta nadahnuti, inventivni vizuelni portret/profil budućnosti koji se raširio u sve horizonte popularne kulture s kraja XX veka i u prvim decenijama XXI veka i, u svesti nekoliko generacija, postao model za “lik stvari koje će doći”. Svaka analiza naučnofantastičnih stripova i filmova, ilustracija i reklamnih plakata iz ovog perioda uverljivo će dokazati navedene teze. Mebijusova verzija budućnosti prepuna je čudesne tehnologije (u skladu sa Klarkovim zakonom po kome se razvijena tehnologija ne razlikuje od magije) ali i slobodne, čiste i nedirnute prirode, mračnih tonova kao i vilinske lepote, mnogo haotičnosti i još više infantilnosti. Prepoznatljivi su njegovi impozantni svemirski brodovi kao i ogromni gradovi na bezbroj nivoa, njegovi astronauti hodaju pored božanstva i pretećih ili bezazlenih alijena, ljudske kreature uokolo šetkaju sa smešnim kapama i šeširima. Trivijalno i ezoterično, svakodnevno i krucijalno mešaju se jednako uspešno kao i sofisticirane filozofske aluzije sa gegovima. Pogled na bilo koji Mebijusov samostalni crtež ili kvadrat neke strip table otkriva njegov unikatni osećaj za sliku, za kompoziciju, celinu i detalj. Sve pomenuto vidljivo je u drugom tomu Mebijusovih radova, naslovljenom sa “Metalne hronike - Haos”, koji sadrži mnoštvo samostalnih crteža i slika (namenjenih časopisima, koricama knjiga i njihovom ilustrovanju ili reklamnim kampanjama) kao i brojne skice iz Mebijusovih radnih beležnica i svezaka. Sav ovde skupljeni material svedoči o razvoju umetnikovih veština crtanja ali i gradnje slike, eksperimentima sa senčenjem i upotrebom crtica i tačaka te o korišćenju žanrovske ikonografije i njenom razvoju i transformisanju. Konačno, ilustracije su dokaz Mebijusove izuzetne sposobnosti da u samo jednom kvadratu stvori atmosferu i ispriča/sugeriše situaciju/priču. Njegov osećaj za narativnost kao i za začudno ostavlja znatiželjne posmatrače bez daha posebno kada pored gotove slike stoji haotično našarana skica. “Metalne hronike – Haos” daruju dragoceni uvid u stvaralački radionicu i sam proces nastajanja izuzetnog dela.  

Treći tom Mebijusovih dela
„The Long Tomorrow – Slepa citadela“ sadrži danas već klasične prevratničke naučnofantastične stripove. Mebijus je 1975.g. bio deo ekipe koju je okupio Žodorovski s namerom da stvori filmsku adaptaciju naučnofantastičnog romana „Dina“ Frenka Herberta. Film je trebao da bude iskorak iz vizuelnih-scenarističkih-glumačkih-muzičkih obrazaca, na saradnju su pozvani izuzetni autori, od Mebijusa, Gigera, Orsona Velsa do Mika Džegera, grupe Pink Flojd i - Salvadora Dalija. U svoj toj kreativnoj gužvi Mebijus je upoznao Dena O’Banona (1946-2009; autor scenarija za film „Alien“ iz 1979.g.) koji mu je pokazao skice za strip na kome je radio. Mebijus je, oduševljen pričom, zatražio pravo da je nacrta. Tako je nastao strip „The Long Tomorrow“ o marginalnom detektivu koga, u košmarnom mega-gradu, angažuje bogata klijentkinja za laki posao koji se, kako to biva, zakomplikuju. Ova parodija na tvrde krimiće, svojevrsna priprema za smotanog detektiva Džona Difula iz ciklusa o Inkalu, pleni atmosferom, enterijerima i haotičnom radnjom. Mebijusov frustrirani-agresivni-medijski grad-džungla budućnosti biće likovni temelj za film „Blejd raner“ Ridlija Skota (1982) i kiberpank roman Vilijema Gibsona „Neuromanser“ (1984). U sličnom okruženju dirigovanih masovnih neuroza razvija se i sledeći strip u albumu, priča bez reči „Rock City“. Naredni „svemirski“ i apokaliptički stripovi stilske su vežbe na prepoznatljive, neinventivnim trošenjem šablonizovane žanrovske teme koje Mebijus revitalizuje i nadograđuje potvrđujući da je vispreni pripovedač koji vešto koristi žanr, opštu kulturu i nadrealistički humor i apsurd.
Bezmalo pola veka od stvaranja Mebijusove slike jednako su uzbudljive i fascinantne a priče vrcavo duhovite i intrigantne, pune citata i aluzija. Njegovo delo definitivno je nezaobilazni reper globalne kulture kraja XX i početka XXI veka.

            (“Dnevnik”, 2021.)

 

         Jedan od obrazaca popularne kulture XX veka svakako je i „vestern“ koji se, u svim medijima (od petparačke literature, preko muzike do filmova i stripova), bavio Divljim zapadom. Generacije dečaka odrastale su prateći doživljaje kauboja, trapera, vojnika u plavim bluzama; njihove avanture na putešestvijima kroz neistražene predele, sukobi sa starosedeocima ili sa zlim banditima bili su hrana za maštu i način za usvajanje vrednosnih obrazaca. No, iza tih uzbudljivih dela postojala je i stvarna istorija koja nije bila ni malo sjajna i časna i koja je, kako je popularnost vesterna opadala (a sa njom i ulaganja u propaganu), izlazila na videlo. Ono što se odista događalo u vremenima kada su belci otimali teritoriju Indijancima ipak nalazi put i do široke čitalačke publike u dokumentarno-istorijskim knjigama. Jedna od novijih knjiga (2010) iz ove oblasti je „Carstvo letnjeg meseca“ Sema K. Gvina, nagrađivanog američkog novinara i pisca; knjiga je 82 nedelje bila na bestseler listi „Njujork tajmsa“ i ušla u najuži izbor za Pulicerovu nagradu a ovdašnjim čitaocima ponudila ju je agilna „Čarobna knjiga“ u nadahnutom prevodu Gorana Skrobonje.
        Autor se poduhvatio ozbiljnog zadatka da na temelju brojnih izvora (od memoara i sećanja učesnika preko službenih izveštaja do novinskih članaka te obilaska lokacija opisanih događaja) ispiše istoriju Komanča koji su živeli na Srednjem zapadu sadašnjih SAD, ogromnoj teritoriji istočno od Stenovitih planina zvanoj Velike ravnice, nepreglednom moru trave uočljivih bez geografskih repera (barem za bele doseljenike). Ravnicom su tada lutali milioni bizona koji su bili ključni za opstanak Indijanaca kao izvor hrane, kože, sirovina za sačinjavanje raznih predmeta... Isti prostor Komanči su delili sa još nekoliko plemena sa kojima su bili u stalnim sukobima. Rutinu života koji je bio na nivou praistorijskih sakupljačkih plemena poremetio je dolazak belih osvajača Španaca, Francuza, Meksikanaca, Teksašanima. Susreti i sukobi sa prvim osvajačima donele su Komančima neočekivani dar – konje. I dok su ostala plemena slabo ili nimalo iskoristila prednosti korišćenje konja, Komanči su izgradili čitav kult oko konja koji im je omogućio izuzetnu pokretljivost kao i prednost u borbama; Komanči su postali izuzetni jahači sposobni da u punom galopu, skriveni iza vrata konja protivnika gađaju strelama i kopljima. Belci nisu mogli da im pariraju svojim puškama-musketama koje su se sporo punile. Tek će pojava prvih revolvera omogućiti rendžerima (dobrovoljačkim odredima koji su branili doseljenike u Teksasu) da budu koliko-toliko ravnopravni sa Komančima; rendžeri će S. Koltu pomoći da usavrši revolvere koji će, sa puškama repetirkama, zapečatiti sudbinu Indijanaca.
        Kroz opise bitaka Komanča sa doseljenicima kao i borbi Komanča sa drugim Indijancima, razmatranja zvanične državne politike koja je s jedne strane pokušavala da sklopi mir sa starosedeocima a s druge da zadovolji zahteve za zemljom doseljenika što je rezultiralo haosom na terenu (sve dok, posle Građanskog rata, nije doneta odluka da se „indijansko pitanje“ trajno reši), defiluju mnogi živopisni likovi doseljenika, Indijanaca i vojnika, a centralno mesto pripalo je Sintiji En Parker, koju su Komanči oteli kao devojčicu i koja je postala žene poglavice Peta Nokona i izrodila mu decu; Sintija, zvana „Bela skvo“, „spasena“ je od divljaka i vraćena porodici ali nikada nije prihvatila civilizaciju belaca. Njen sin Kvana bio je poslednji ratni poglavica Komanča koji je, poražen, 1875.g. otišao u rezervat, dodao imenu prezime Parker, i postao cenjeni borac za prava Indijanaca.
            Osim obimne faktografije i uverljivih opisa duha ondašnjih vremena, Gvinova knjiga pleni izbalansiranim stavom prema akterima. On ne osporava namerno uništavanje starosedelačkog stanovništva i kulture (danas bi to moralo biti okarakterisano kao genocid), bahatost i brutalnost doseljenika, nesposobnost i korumpiranost vlasti. S druge strane, on ne idealizuje Indijance i njihov način života (koji podrazumeva stalne pljačkaške pohode na Indijance i belce), ne skriva njihovu surovost (ubijanje, mučenje i sakaćenje zarobljenika – od silovanja, odsecanja noseva do paljenja delova tela), ne previđa izrabljivanje žena (dok muškarci samo love i ratuju, žene rade sve ostale poslove, od štavljenja bizonskih koža, pravljenja odeće, gajenja dece, preseljenja logora...). Ideja o „plemenitim divljacima“ time gubi bilo kakvo opravdanje kao što ni priča o civilizovanim belcima nema potvrdu u realnosti nasilja, izrabljivanja, otimačina i prevara Indijanaca. Na Divljem zapadu pobedili su oni koji su bili divljiji od drugih, oni koji su zatirali protivnike ne birajući sredstva. I to je ružna istina i naravoučenije ove knjige!

            („Dnevnik“, 2021.)

 

 

Albumom „Etiopljani“ izdavačka kuća “Darkwood” nastavlja objavljivanje sabranih avantura Korta Maltezea poteklih iz pera Huga Prata (1927-1995), na ćirilici, u tvrdom povezu i u punom koloru. „Etiopljani“ su originalno nastali 1972-73. godine i čine ih četiri epizode od po 20 tabli; album se u par izdanja pojavio i pod naslovom „Korto u Africi“. U imaginarnoj Kortovoj biografiji „Etiopljani“ opisuju njegove doživljaje na rogu Afrike približno u 1918. godini. Situacija je, kao i njegovim prethodnim ratnim avanturama, krajnje haotična jer velike sile na tom ogromnom, pustom tlu koje je izvan delovanja glavnine njihovih vojnih snaga, pokušavaju da za svoje interese iskoriste netrpeljivosti i sukobe starosedelaca, postupajući po sveprisutnoj staroj mudrosti „zavadi pa vladaj“. U početnom segmentu „U ime Alaha milostivog i samilosnog“ Korto jaše sa bizarnim „El Oksfordom“ koji ga je najmio za kapetanski posao odvoženja broda do Zanzibara i koji tvrdi da, iako je studirao u Oksfordu, Londonu, Njujorku i Parizu najviše voli pustinju „zato što je čista“. Nadmudrivanju ove dvojice pridružiće se i ekscentrični mistik Kuš, ratnik i verski fanatik koji radi samo ono što hoće. Kuš se, inače, pojavljuje i u Pratovom stripu „Pustinjske škorpije“ kao borac u II svetskom ratu i pominje svoje poznanstvo sa Kortom. Sada, na izmaku I svetskog rata, trojka ima zadatak da, u tvrđavi usred pustinje, iz zarobljeništva spasu malog princa koga je zarobio njegov stric. Plan (koji se tako može nazvati samo uz mnogo dobre volje) brzo izmiče kontroli a oslobodioce u bezizlaznoj situaciji spasava samo čudo. Na kraju epizode Korto i Kuš odlaze među peščane dine i dalje razmenjujući zajedljive primedbe. Njihov put ukrstiće se ponovo u još jednoj tvrđavi kojom komanduje britanski kapetan koji je kukavica pred jakima i osion prema onima koji ne mogu da mu se suprotstave. Popustljivost prema sledbenicima fanatičnog Ludog Mulana ne može ga spasiti od napada, zarobljavanja i užasne smrti spaljivanjem - koja je primer kako će biti kažnjeni svi koji žele da gospodare starosedeocima. Korto milosrdno ubija kapetana hicem iz puška a Kuš uspeva da mornara sakrije od progonitelja. U pozadini ove priče je i ona o irskim pobunjenicima u kojoj je zavidni brat, da bi spasao sebe, izdao ciljeve borbe i ubio brata heroja.
U nastavku drugovanja Kuš vodi Korta do svog rodnog sela, koje je izvan ratnih nevolja ali je na granici sukoba zbog otmice jedne devojke. Pridošlice nameravaju da spreče krvoproliće između Danakila i Abisinaca, što ih posle članova porodica vodi do ludog belca Stenlija koji tvrdi da je pronašao zlato ali i impozantne pojave šamana Šamaela, „sina đavola i smrti“, istetoviranog lica sa očima bez zenica. Što se situacija više usložnjava to Korto lakše gubi tlo realnosti pod nogama sve dok ne bude zatrpan lavinom kamenja; kad se izvuče ispod nje on, na optužbe Šamaela, buntovno odgovara da se uplašio smrti i pobegao i da će pobeći kad god želi jer on – nije heroj! Ipak, Korto uspeva da razreši sukob i dok Šamael proglašava da je „plemeniti buntovnik“, Kuš ga pita kuda će dalje u ovoj zemlji punoj tajanstvenih stvari. Odgovor je filozofski kontradiktoran – „ne znam Kuš, daleko.“ No, sledeća avantura će ga vratiti u rat koji su zapadnjaci doneli u Afriku. Mada ne želi da se svrsta ni na jednu stranu jer tvrdi da je civil, Korto odlučuje da osveti smrt jednog časnog nemačkog oficira i upotrebljenog pa odbačenog/ubijenog čoveka-leoparda. U vatrenom obračunu sa špijunima Korto upada u tamu i sreće leoparda koji mu pripoveda o stvarnosti u kojoj ljudi-leopardi dele pravdu. Kad se probudi Korto otkriva da je u bolnici, da je bio u višednevnoj komi i da je za njega ostavljen paket u kome se nalazi – leopardova šapa. Objašnjenje kaže da je to znak da će biti ubijen ali Korto zna da drži dokaz da je postao deo tog časnog društva.
Od svoje desete do šesnaeste godine Prat je živeo u Etiopiji i tamo stekao mnoge prijatelje od kojih su neki ratovali protiv Italije. Upoznavanje drugačijih kultura i poštovanje njihovih razlika postali su deo Pratovog svetonazora koji deli i njegov „alter ego“ Korto. On se čudi drugačijim svetovima ali ih ne osuđuje ili omalovažava niti pokušava da im nametne obrasce Zapadnog sveta. Otuda Kortovo odbijanje da se pokorava bilo kojoj nacionalnoj zastavi i politici jer im pretpostavlja arhetipske slojeve Pravde. Zato Korto beži od uloge junaka bez straha i mane odnosno od „suvog“ realističnog pogleda na svet. Iz tih razloga je on i dalje atraktivan i izazovan (anti)heroj uronjen u iskustva postmodernističkog eklekticizma koji nesputano meša faktorafiju i fikciju (u ovom albumu pominju se i Rembo kao trgovac oružjem i Lorens od Arabije). Po ovom maniru Prat je blizak Borhesu koji je istinu predstavljao kao fikciju (za razliku od pisaca koju su fikciju pokušavali da predstave kao istinu). Osim poigravanja realizmom i fantastikom Prat majstorski „barata“ i minimalističkim crtežom koji je visoko stilizovan sa povremenim upilivima poetske apstrakcije (kakve su npr. scene sa lavinom kamenja i štitovima od zebrine kože) koja oduzima dah znatiželjnim ljubiteljima „priča u slikama“.
Rečju, „Etiopljani“ su nesporno remek-delo 9. umetnosti ali i svekolike umetnosti XX veka i zaslužuju punu pažnju i duboku posvećenost.

            („Dnevnik“, 2021.)

 


    
        Istorija pisane reči i njenog umnožavanja ima i stalnog pratioca – zabrane. Književna, religijska ili naučna dela, na svim su meridijanima i u svim epohama proglašavana opasnim i nepodobnim i, stoga, fizički uništavana, najčešće proverenom metodom – spaljivanjem. Od kineskog cara koji je, završivši Veliki zid, hteo da se istorija beleži od njegove vladavine, preko višestrukih rušenja i paljenja Aleksandrijske biblioteke do nacističkih lomača ali i onih koje su potpalili Crveni Kmeri, knjiga je iznova i iznova „ubijana“; nešto manje rigidni su spiskovi nepoželjnih knjiga koje se sklanjaju sa polica biblioteka (i ne štampaju se ponovo), koji postoje u registrima crkava, nedemokratskih državnih sistema ali i u najdemokratskijoj državi sveta, kako piše Rej Bredberi u pogovoru jednog od izdanja romana „Farenhajt 451“ koji je sinonim za sudbinu knjiga u svim totalitarnim populističkim sistemima mračne budućnosti (koja nas sve očekuje?).
            Na ovdašnjim prostorima zabrane knjiga vezuju se najviše za period socijalističke države (mada je zabrana bilo i ranije). Kako su ideološke stege popuštale, poneke od prokazanih i uništavanih knjiga ipak su ugledale svetlost dana. Najnoviji primer vaskrsavanja zabranjene knjige je fototipsko izdanje dela „Naučnofantastični film“ koje je objavio „Everst media“, pod uredničkom palicom Bobana Kneževića. Knjiga je trebala da se 1974. godine pojavi u izdanju Jugoslovenskog udruženja „Nauka i društvo“. Njen autor je Aleksandar B. Nedeljković (1950), profesor engleskog jezika i književnosti koji je godinu dana ranije diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu i pre ove knjiga objavio „nekoliko prevoda iz uglednih engleskih časopisa, kao i originalni članak IZMEĐU NAUKE I MAŠTE“. U biografskoj belešci o autoru navodi se „Studijom o naučno-fantastičnom filmu ovaj naš mladi pisac predstavlja nam se kao vrstan poznavalac ne samo naučnofantastičnog filma, već i naučne fantastike uopšte.“ Dosledno izdavaču poverenom zadatku da populariše nauku i knjiga “Naučnofantastični film“ je zamišljena kao temeljna informacija o ovoj oblasti. Autor najpre pokušava da definiše šta jeste a šta nije naučnofantastični film a potom sledi kratka istorija ovakvih filmova. „Nacionalne produkcije“  bave se naučnofantastičnim filmovima snimljenim u SAD, Japanu, Francuskoj, Engleskoj, Nemačkoj, SSSR-u i manjim kinematografijama. Najobimniji deo knjige razmatra najčešće teme koje obrađuju ovi filmovi (oružje, letilice, roboti, čudovišta, gosti iz svemira, putovanjima u bliski i duboki svemir odnosno kroz vreme...). U „Zaključku“ analiziraju se vrednosti naučnofantastičnih filmova, njihov uticaj na svest ljudi XX veka uz konačnu konstataciju da će se ovakvi filmovi i nadalje snimati i da će se na njih odraziti dalji razvoj nauke. U prilogu knjige je opšti indeks preko 600 naučnofantastičnih filmova svih vremena kao i bibliografija stručne literature o ovoj temi. „Naučnofantastični film“ svakako je bio potreban i dobrodošao uvod u oblast koja do tada nije sistematično sagledavana i obrađivana. Vrednost knjige ne umanjuju ni piščevi često pristrasni stavovi kao ni pojednostavljena prepričavanja sadržaja pojedinih filmova sa prigodnim zaključcima. Da je knjiga postala dostupna čitaocima i ljubiteljima naučne fantastike svakako bi uticala na kvalitetnije sagledavanje ovih dela i samog žanra. Međutim, čitav tiraž od 2000 primeraka je (osim tri autorska primerka) uništen (ne zna se zasigurno da li je spaljen ili poslat u stari papir). U predgovoru reprinta A. B. Nedeljković piše da nije dobio zvanično obrazloženje slučaja ali je iz pouzdanih izvora čuo da je knjiga stornirana jer je članica „redakcionog kolegijuma“ dr. Branislava Perović sa beogradskog Tehničkog fakulteta povukla raniju saglasnost sa obrazloženjem da je „naučna fantastika ratno-huškački kapitalistički američki žanr“. To je zapečatilo sudbinu knjige bez obzira što se u njoj piše i o filmovima iz tzv Istočnog bloka. Ideološka ostrašćenost udružena sa nestručnošću i patrijskom lojalnošću uništila je knjigu i nanela nemerljivu štetu tadašnjoj kulturnoj sceni. Ipak, Nedeljkovića njegovo stradalništvo nije pokolebalo i on je „posvetio svoj život studijama naučne fantastike“ i kao profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Kragujevcu. Fototipsko izdanje knjige „Naučnofantastični film“ važan je događaj koji neće ispraviti nepravdu ali će bar popuniti neslavnu prazninu u istoriji ovdašnji kulture.

            („Dnevnik“, 2021.)

 

Knjigu „Tajna purpurnih zora“ Vladimira Kolarića (1975), u prošlogodišnjem izdanju kuće „Everest media“, čini 60-tak kratkih priča-crtica koje se kreću po „teritorijama“ poznatim iz srpskih narodnih pesama i legendi odnosno hrišćanskih apokrifa i Indoevropskog mitološkog zabrana. Ipak, ove odrednice su samo nominalne jer u pričama nije na delu ni istorijska faktografija ni njena znana fantazijska nadogradnja odnosno nastavljanje iste (manje ili više sledstveno V. I. Propovim teorijama). Ovi se antropološko-arhetipski slojevi podrazumevaju kao deo kulturnog fundusa čitaoca i autor „računa“ na njihovo postojanje jer je nameran da od tih temelja započne svoju unikatnu literarnu avanturu! Kolarić sve pomenute tradicije tretira kao jedno duhovno telo; taj kulturološki „objekat“ ima odlike kosmološkog Singulariteta u kome se, jer je van-vremen i nad-vremen, simultano stiču svi postojeći/mogući elementi tvoreći entitet koji ima zaseban život. Otuda u pričama ne samo da se prepliću raznorodne kulturološke ikonografije već se i obrasci narodnih pesama i legendi menjaju i dopunjuju prema iskustvima i logici postojećih milenijuma ljudske civilizacijske samosvesti okružene božanskim (nadčovečanskim) silama. Stoga najčešći junaci priča, koji pripadaju srpskom srednjevekovnom periodu (pre pada pod Turke odnosno tokom njihove vladavine-okupacija) i nose znana imena (Kraljevića Marka, Hajduka Veljka, Senjanin Janka, Vožda Karađorđa, Svetog Save...), nisu odista oni iz deseteraca niti iz istorijskih dokumenata već su specifična, Kolarićevom rukom sazdana, bića koja se samo delimično ponašaju i postupaju kao njihovi temeljni obrasci. A razlika između očekivanog ponašanja i onog opisanog u pričama jeste najpre u odstupanju od matrice, jer je njihov osnovni delatni princip tragedijski i nimalo herojski, uz povremeno prevladavanje čiste radosti ludizama i neodgovornosti za sopstveno postojanje. Slično se dešava i u pričama u kojima su akteri sasvim obične jedinke (Bosiljka, Radan, Ivo...); ni njihova postupanja ne podležu samo idiličnim obrascima časti, poštenja i ljudskosti već su neretko (prečesto) potčinjena porivima zlobe, ljubomore, preljube, zavisti i podlosti. Ni u grupi ljudi nisu bolji već su spremni na dvoličnost, izdaju i ubistvo, iz koristoljublja ili iz puke obesti. Kolarić odbija da podržava matrice i nije voljan da maskama plemenitosti i dobrote skriva ružno i zlo; takvim postupanjem daruje životnost pričama iako one izrastaju iz temelja čiju zadatu etičku valjanost on stavlja pod sumnju.
        No, ovo odbacivanje nikako ne znači da je sve iza maski ružno i nedostojno; u nizu epizoda plamte ljubav, samožrtvovanje, stid, ponos i druge emocije koje jedinku čine plemenitim, osećajnim bićem. Ako je poverenje u Čoveka, u nekim pričama poljuljano, u drugim se ono obnavlja i buja novom snagom. Pisac ne beži ni od pozitivnih ni od negativnih emocija što daje punu sliku ljudskih bića sa svim vrlinama i manama. Jednako tako se ponašaju i nadprirodna bića, od vila i zmajeva do božanstava, predstavljajući se (nalik antičkim bogovima) kao odraz ljudskog ponašanja – ili su, ipak, ljudi odraz božanskog ponašanja? U tom se širokom kontekstu bezvremenosti (koja podrazumeva nastanak, trajanje i nestanak) iščitavaju i religijska učenja i institucije iako su oni najčešće zalog telesne i duhovne čistote.
        Seriozno bavljenje esencijom emocija i postupcima koji su odraz delovanja elemenata koji ljudsku vrstu čine jedinstvenom (ali ne etički savršenom), nameće jezičku strogost i preciznost. Pisac stoga nije maniristički kitnjast i raspričan već asketski smeran; upotreba arhaičnih reči donosi plemenitu patinu drevnosti istovremeno vraćajući i svakodnevnim rečima vulgarizacijom zagubljenu dubinu. Započinjući čitanje znatiželjnik biva preplavljen utiskom svečane važnosti teksta da bi, po sklapanju korica, bio siguran da je prisustvovao obznani knjige vanredne vrednosti. „Tajna purpurnih zora“ odista jeste delo koje, snažno i sugestivno, doseže arhajske dubine svekolikog ljudskog bitisanja.

            („Dnevnik“, 2021.)

top