„Bauk“ američke naučne fantastike kružio je belim svetom još od polovina XX veka i rezultirao uspostavljanjem poprilične uniformnosti u promišljanjima određene tematike; otuda su dela neameričkih autora uvek bila osveženje u odnosu na preovlađujuće obrasce kojima se većina pisaca pokoravala. Naravno, bilo je (i danas ih ima) autora van engleskog govornog područja koji su se itekako koristili iskustvima, matricama i ikonografijom američke verzije žanra što, s druge strane, nije „a priori“ značilo loš kvalitet takvih dela, uz uvažavanje opaske Teodora Sterdžena da je 90% žanrovske produkcije bezvredno ali da je takav procenat i u ostalim umetničkim formama-oblastima; no, takve knjige bile su (i jesu) prilog svojevrsnoj „globalizaciji“ literature na štetu lokalne posebnosti i autentičnosti. Egzemplar navedenog stava svakako je i roman „Nije vreme za heroje“ Sema Lundvala (1941), Šveđanina koji je pisac, teoretičar i istoričar naučne fantastike, urednik časopisa i antologija. „Nije vreme za heroje“, originalno objavljeno 1971. godine, deo je serijala o Bernardu (kome pripadaju i romani „Bernard osvajač“ iz 1973, objavljen 1990.g. u domaćem časopisu „Alef“, i „Bernardovo magično leto“ iz 1975). Reč je o humorno-satiričnim romanima koji, u maniru kojim su pisali R. Šekli i H. Harison, prate dogodovštine onižeg, debelog, brkatog, trapavog i ne preterano bistrog vojnika-izviđača Bernarda Rordina. Knjige variraju dobro znane, od neinventivne upotrebe trivijalizovane žanrovske situacije i odnose sveukupno ih dovodeći do karikaturalnog apsurda i „smehotresnog“ besmisla. Poletnost i svežina te urnebesni ritam smenjivanja epizoda bez mnogo padova ili praznog hoda čini ove romane literaturom koja se lako konzumira a kojoj će znatiželjni čitalac osim zabave otkriti i oštre kritike neinventivnog, rutinskog trošenja žanra.
(„Dnevnik“,
2022.)
U, za proverene stripoljubce već nezaobilaznoj, biblioteci “Stari kontinent” agilne “Čarobne knjige” upravo je, pojavom prvog toma, započeto reprezentativno, celovito i hronološko objavljivanje još jednog, na ovim prostorima legendarnog, serijala; reč je stripu “Riđobradi” poteklog iz pera Žana-Mišela Šarlijea (1924-1989) i četkice Viktora Ibinona (1924-1979). Ovaj je dvojac crtača (obojica su najpre bili crtači stripova), scenarista i zaljubljenika u strip kao i istoriju, nakon niza samostalnih projekata, ujedinio snage u stripu o piratima, temi tako dragoj dečacima ali i ostatku mlade i stare populacije širom sveta. Pripovesti o jedrenjacima na toplim morima Kariba, basnoslovnim bogatstvima, pomorskim bitkama, hrabrosti i surovosti, slobodi otetoj od kraljeva i velikaša, razuzdanosti u vrelim noćima punim ruma, na peščanim plažama, ispod palmi, neodoljivo su mamile i dražile publiku da čita petparačke romane, gleda filmove i čita stripove. Šarlije i Ibinon su, pre “Riđobradog”, nakon temeljnog istraživanja napravili ilustrovanu biografiju gusara Roberta Sirkufa, objavljenu u tri toma između 1949. i 1952. godine. Kada su se, par godina kasnije, udružili sa velikanima kakvi su Gosini, Žoli, Kloto i Ebrar, kako bi osnovali strip nedeljnik “Pilot”, koji će postati jedan od stubova frankobelgijskog stripa, Šarlije je rešio da u nedeljnik ubaci i gusarsku priču; pošto je imao dovoljno materijala o toj epohi osmislio je priču o hrabrom i surovom piratu Riđobradom. Mnogo veći problem od priče bio je da ubedi Ibinona da se prihvate crtanja stripa. Ipak, 29. oktobra 1959.g. u prvom broju “Pilota” započela je epizoda “Demon s Kariba”, koja se, na ukupno 62 table, okonača u broju 40 da bi već u broju 42 startovala nova epizoda “Kralj sedam mora” koja će se završiti u broju 90. Ibinon je pre iznenadne smrti kompletno nacrtao 18 epizoda “Riđobradog” a nedovršene epizode je docrtao Žiže; Šarlije je nastavio da smišlja avanture Riđobradog i njegove posade, sarađujući sa drugim crtačima, do 24. epizode, “Pobunjenici sa Jamajke”, nakon koje je prestao da radi a dve godine kasnije je preminuo. Serijal je nastavio da izlazi do 2006.g. kada je izdavač “Dargo” objavio njegov završetak (mada je Mark Burgne, poslednji crtač ustvrdio da će se možda, u budućnosti, vratiti ovom stripu). Serijal je bio veoma popularan u Francuskoj, Belgiji i Holandiji (u stripu “Asteriks” Gali malo-malo sreću piratsku posadu koja je “pljunuta” ona iz “Riđobradog”); na prostorima bivše Jugoslavije strip je objavljivan u nizu izdanja počev od “Panorame”, “Stripoteke”, “Eks almanaha” do “Giganta” i “Supera”.
(“Dnevnik”, 2022.)

Đorđe Pisarev (1957)
spada među retke savremene domaće pisce koji se odlikuju nemirnim, tragalačkim
duhom (za razliku od mnoštva autora koji se kreću utabanim stazama sopstvenog
opusa koji iznova variraju i ponavljaju). U do sada objavljenim knjigama – a
njih je, kako sam kaže, više nego što ih je napisao - Pisarev je utirao
puteve kroz bespuća postmodernističkog literarnog svetonazora, od proze preko
poezije do dramskih tekstova, praveći „izlete“ u fantastiku ili klasični
realistički model mišljenja i pisanja; odskora su se tim traganjima pridružile
i knjige namenjene prvenstveno mladom čitalaštvu, onom u osetljivom dobu posle
najranijeg detinjstva a mnogo pre tinejdžerskih godina. Glavni junak ovih dela
je „mačkić“ Fibislav koga radoznalost i sticaji okolnosti bacaju u
svakovrsne avanture tela i duha. Do sada su se u ovom ciklusu, znakovito (i
pomalo misteriozno) nazvanom „Devet mačijih života“, pojavila tri
romana: „Pozna večera za Gospođu Fibi“, „Šta sanjaju Fibislavi“ i
najnoviji „Pogledaj zvezdu svoju, Fibislave“.
Ove su knjige raskošne i vrcave pripovesti o Fibislavu u svetu koji je
za njega nov i izazovno tajanstven, posebno jer je ovaj mačkić radoznao (čak i
preterano) i vragolast.
2022.
https://www.art-anima.com/dorde-pisarev-pogledaj-zvezdu-svoju-fibislave/

(“Dnevnik”, 2022.)
(„Dnevnik“,
2022.)
(“Dnevnik”, 2022.)

(„Dnevnik“,
2022.)