Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2023,
Banatski kulturni centar,
ILIJA BAKIĆ,
NAUČNA FANTASTIKA,
Slobodan Ivkov

Romanom „Doktor Metuzalem“ Vladimir Kolarić
(1975), prozni i dramski pisac, esejista i prevodilac, nominalno zaokružuje
trilogiju koju još čine ranije objavljeni romani „Avanture pobednika“ i „Filip
od zlata“. Ipak, ovu konstataciju valja imati na umu sa velikom rezervom
jer nije u pitanju trilogija u klasičnom smislu reči; s druge strane, pak, Kolarić
se, u sve tri knjige, samoodređuje osnovnim linijama priče, pre svega
putovanjima u razne zemlje i gradove koji imaju ulogu svojevrsnog katalizatora
stasavanja i razvoja njegovih junaka. Ipak, ovo nisu ni „romani o
put(ovanj)u“ u svom uobičajenom obliku kao što nisu ni „bildungsromani“
ni „krimići“. Pisac je od svih obrazaca pozajmio ono što mu je bilo
potrebno, kosture modela i uklapao ih u sopstvene ideje. Ovo, u svojim
temeljima, subverzivno-postmodernističko tretiranje forme dodatno se
potencira specifičnim stilom-tonom pripovedanja, odnosno njegovom lepršavom
lakoćom koja dozvoljava poigravanja, parodije pa i karikiranja kakvih, naravno,
u „serioznim“ romanima ovakvih tematskih profila nema i ne bi trebalo da bude
(jer se u slučaju odstupanja od njih dovodi u pitanje pogodbeno pristajanje
čitalaca da ih pisac uveri u literarnu verodostojnost svoje priče). Kolarića,
međutim, ne interesuje uveravanje i ubeđivanje rutiniranih čitalaca; on od
svojih „konzumenata“ očekuje aktivnije ponašanje kao što podrazumeva i da
njegovi čitaoci vladaju određenim fundusom opšte kulture i, u slučaju „Doktora
Metuzalema“, poznavanjem istorije i sadašnjosti krimi žanra.
Jer, praćenje potrage Doktora Metuzalema i njegovog
pomoćnika Valdemara Gorskog za misterioznim Čovekom bez lica
koji, sam ili posredstvom svojih izvršilaca, nemilosrdno ubija aristokrate,
zahteva pažnju, promišljanje epizoda koje su opisane i domišljanje epizoda koje
su izostavljene ali se uzgredno pominju u nekom od dijaloga. Dijabolični plan
uzdrmaće same temelje dične države (hipotetičke/buduće) Slobodne Evrope
koja se, uprkos svom tehnonapretku i demokratičnosti, i dalje oslanja na duge
linije i loze onih sa „plavom krvi“ koji i dalje, zahvaljujući krvavo
stečenom bogatstvu iz prošlih epoha, vladaju, istina koliko god je to moguće iz
senke, ovim delom sveta i populacijom koja ga nastanjuje. Što je broj mrtvih
veći to je Slobodna Evropa klimavija, posrće i pada na kolena. Moćni Europol
nije u stanju da se adekvatno izbori sa pretnjom pa poziva u pomoć tajanstvenog
Doktora Metuzalema čija desna ruka je Gorski, bez pedigrea i
podobnog porodičnog stabla, potekao iz masa ruskog naroda (ne iz ruske aristokratije
jer je ova inkorporirana u Evropom vladajuće porodice), te večite
opsesije i zebnje „civilizovanih“ stanovnika Starog kontinenta, „Kolevke
demokratije“ itd itd. Da nevolje budu još veće, Čovek bez lica u
stanju je i da uđe u snove svojih budućih žrtava pa i samo spavanje postaje
pogubna rabota... Doktor Metuzalem i Gorski prate krvave tragove
zločina pokušavajući da u njima pronađu pravilnosti i šeme kako bi sprečili
sledeće stradanje; Gorski, koji pati zbog odvojenosti od porodice,
pokušava da razume svog poslodavca, ljubitelja jagoda u šlagu i medu, kao i druge
osobe sa kojima kontaktira a koje pripadaju visokim dekadentnim slojevima
društva. Razrešenje tajne, pak, biće tek još jedna potvrda viševekovne izopačenosti
aristokratije, njene ultimativne želje za bogatstvom i moći; nakon svega Gorski
se, ostaviviši Doktora Metuzalema u njegovim svetovima, vraća porodici...
Svoj
„pikarski detektivski roman“ Kolarić ispisuje lepršavo i poletno, rado
(i redovno) eksperimentišući sa „lomljenjem“ rečenica što oneobičava iskaze
darujući im dobrodošlu iskrzanost koja odstupa od uobičajenog govora/pisanja.
Na drugoj strani, prilikom imenovanja lica koja se pominju u romanu autor
postupa suprotno: aristokratske porodice imaju po nekoliko imena i prezimena
kojima se sugeriše njihovo staro poreklo na koje su dodati aktuelni „heroji“
rubrika o tzv. džet-setu (bez obzira čime se u stvari bave, od sporta do
estrade); konačno, neki nazivi će podsetiti na skorašnju prošlost („Crvene
armade“), spojiti više tekućih, „bombastih“ pojmova (korporacija „Transintermegazona“)
ili asocirati na poznata umetnička dela (Nepokoreni grad koji seća na
istoimenu TV seriju prikazivanu u SFRJ tokm 1980-tih). Konačno, ime glavnog Europol
saradnika Doktora Metuzalema i Gorskog je Hijeronimus Blok
što je spretni spoj dva velika detektiva Hijeronimusa Harija Boša iz
romana M. Konelija i TV serije „Boš“ i inspektora Bloka iz
stripa o Dilanu Dogu, istraživača noćnih mora. Naravno, i ime glavnog
junaka Doktora Metuzalema nosi sa sobom mnoštvo asocijacija i
istorijsko-kulturoloških referenci. Svo ovo oneobičavanje upotpunjava utisak
izmeštenosti priče iz znanih-prepoznatljivih geografsko-vremenskih tokova i
dodatno budi/angažuje čitaočev interes/pažnju.
Rečju,
roman „Doktor Metuzalem“ svojom nekonvencionalnom svežinom i zavodljivom
intrigom zaslužuje punu čitalačku pažnju.
https://www.art-anima.com/vladimir-kolaric-doktor-metuzalem/
Praznine u dostupnosti prevoda nezaobilaznih klasika 9. umetnosti postepeno se, posle višedecenijskog kašnjenja, popunjavaju zahvaljujući retkim ovdašnjim izdavačkim kućama koje su spremne i voljne da se bave ovom rabotom a ne samo tekućom svetskom produkcijom. Tako na police knjižara stižu dragocene kockice velikog strip mozaika koji će, jednog dana, biti ipak sklopljen. Nova knjiga-kockica mozaika je upravo izašla u “Čarobnoj knjizi”, u biblioteci “Novi svet” a reč je o prvom tomu proslavljenog, u SAD i širom sveta, višestruko nagrađivanog serijala “Boun” Džefa Smita (1960).
“Boun” je originalno izlazio
u periodu od 1991. do 2004. godine u 55 nastavaka u izdanju Smitove kuće
“Kartun buks”. Kao tzv “nezavisni strip” “Boun” je funkcionisao
kao porodična manufaktura koja se svojim proizvodom bori za opstanak među strip
gigantima što je rezultiralo neredovnim izlaženjem pojedinih svezaka. Sveske su
potom sabrane u 9 knjiga a 2004.g. “Boun” je objavljen u jednoj knjizi
na impozantne 1.332 strane. Prvi tom (od predviđenih pet) u izdanju “Čarobne
knjige” čine prve dve knjige: “Prognani iz Bounvila” (originalno, u crno beloj verziji objavljena 1991.g. a u boji
2005.g.) i “Velika trka krava” (originalno,
u crno beloj verziji objavljena 1995.g. a u boji 2005.g; kolorista je Stiv
Hamejker)
Već na prvoj stranici, usred
negostoljubivog pejzaža, predstavljaju se trojica junaka neobičnog izgleda
(niski, beli, bezdlaki, nosati, bez oznaka pola) koji pripadaju vrsti zvanoj Bouni.
Trojka je proterana iz Bounvila a za progon je “zaslužan” Pozeslav P.
Boun (kolokvijalno Pozer), najbogatiji u Bounvilu, sklon spletkama
i prevarama; prate ga veseli praznoglavac Smeško sa obaveznom cigarom u
ustima i dobrodušni Foune, ljubitelj “Mobi Dika” (koji uspava
svakog slušaoca Founeovog prepričavanja knjige). Njihovo tumaranje
prekinuće pronalazak mape u pesku i najezda skakavaca zbog koje se razdvojaju. Izgubljeni
i usamljeni Foune će preko planine stići u dolinu, u šumi sresta druželjubivu
bubu Teda, nabasati na buljavo-dlakavo-zubata-ne mnogo bistra čudovišta Pacolike
(buba Ted će pred njima Founea bez griže savesti ostaviti na
cedilu), preživeti zimu zahvaljujući mami Oposum i njeno troje dece, da
bi ga od novog napada Pacolikih opet spasio mrzovoljni crveni zmaj (sa
cigaretom u ustima). Na proleće Foune sreće devojku Torn, u koju
se zaljubljuje, zatim upoznaje njenu prgavu Baku Ben, učesnicu Velikog
rata, koja je redovna pobednica u godišnjoj seoskoj trci krava (dakle trči
brže od četvoronožnih, rogatih konkurentkinja)! No, ni Pacoliki sa
svojim Kraljeksom i Zaogrnutim koji, kao smrt, unaokolo nosi kosu,
ne miruju; iz nekog razloga oni gone Pozera (sumnja se na poslovne
mahinacije) pa napadaju farmu Bake Ben ali napadnuti uspevaju da pobegnu
u selo baš pred Prolećni vašar i trku krava. U krčmi “Bačvarište”
trojka Bouna se ponovo spaja ali idila ne potraje: Pozer namerava
da lažira trku (kostimirani Smeško glumi Misterioznu kravu,
bakinu konkurenciju za pobedu) i obogati se na opkladama, Foune je
nesrećan u ljubavi, Pacoliki
su svuda… Konačno, počinje urnebesna trka!
Mada je kostur zapleta utemeljen na bogatoj
tradiciji epske fantastike, Smit uspeva da, u "Boune"
varijanti, gotovo sve deluje sveže i intrigantno, zahvaljujući pažljivom
doziranju otkrivanja fakata iz prošlih vremena te umešnom zaplitanju 'manjih
zapleta', živopisnih likova i sveprisutnog humora što je konačnom obliku donelo
spoj prividne jednostavnosti i nenametljive dubine. Po završetku prve knjige, čitalac
otkriva kako je neosetno uvučen u čudesan svet istovremeno infantilan ali i
vrlo ozbiljano-opasan. Posebno pada u oči sveprisutna tolerantnost svih prema
svima bez obzira kojoj vrsti bića da pripadaju (u dolini niko nije čuo za Boune
ali zato nisu ni malo “ksenofobični”). Naravno, ako neko nije dobar i baš hoće
da ratuje - to će i dobiti. Raznorodni junaci - Bouni, bube, čudovišta,
zmaj i ljudi (koji definitivno nisu "glavni" u celoj stvari) - umeju
biti simpatični i bliski, mada ima i onih lakovernih i glupavih (recimo, oni
koji se klade na Misterioznu kravu koju niko čak nije ni video) te
potpuno kvarnih (koje predstavlja Pozer). Narativni segment priče ima
adekvatnog i aktivnog saradnika u likovnom. Crtež je pročišćen, jasan, precizan
i oštar, sklon čistim razgraničenjima crnog i belog (naknadno bojenje nije
“progutalo” crtež), i kao takav će podsetiti na pojednostavljene slike
namenjene deci što je vešta varka za likovno majstorstvo i povremene egzibicije;
montaža i mirnih i akcionih scena vanredno je uspela, posebno kada uključi
efektan Smitov postupak koji podrazumeva niz sličica identičnih u svemu osim u
sadržaju oblačića, što rezultira “zamrznutošću prizora” i potcrtavanjem teksta
odnosno kompletne situacije.
Rečju, "Boune"
svakako spada u dela 9. umetnosti kojima treba posvetiti punu pažnju a koja
će, pak, biti nagrađena urnebesnim smehom i uživanjem u čistokrvnim, čudesno veselim
avanturama.
(“Dnevnik”, 2023.)
Konan Simerijanac ili Varvarin ili Osvajač ili Uništitelj spada među retke junake palp literature stvarane u prvim decenijama XX veka koji žive i u XXI veku. Rođen u mašti Hoberta E Hauarda (1906-1936) pojavio se na stranici časopisa „Uvrnute priče“ davne 1932. godine. Od 21 priče o Konanu koje je Hauard za života završio objavljeno je 18; za piscem je ostalo nekoliko započetih priča te mnoštvo sinopsisa i beležaka. Konan je brzo postao popularan među ljubiteljima petparačke literature ali je isto tako brzo, po prestanku pojave novih priča, pao u zaborav. Iako su posle II svetskog rata priče o Konanu više puta sakupljene i reprintovane a nedovršene dopisane tako da je stekao status kultnog heroja tek ga je pojava filma „Konan Varvarin“ 1982. godine izbacila na veliku pozornicu popularne kulture. Od tada do danas pišu se priče i romani o Konanu i crtaju stripovi (započeti 1970.g. u Marvelovoj produkciji). U svetovima „priča u slikama“ Konan živi u nekoliko „smerova“: onom koji se bavi njegovim avanturama iz doba pre Hauardovih priča, avanturama koje su paralelne sa Hauardovim pričama i dešavanjima posle Hauardovih priča. Strip scenaristi tek se marginalno drže Konanovog životopisa koji je Hauard skicirao i razvijaju svoje ideje u tekućim serijalima mesečnih strip svezaka odnosno albuma. Zahvaljujući „Čarobnoj knjizi“ domaći ljubitelji ovog heroja „mača i magije“ u prilici su da iščitaju dobar deo te produkcije sa samo par godina zakašnjenja. Tako nedavno objavljeni album „Kralj Konan“ (u nadahnutom prevodu Gorana Skrobonje) sabira priču koja je, najpre, 2021. godine objavljena u 6 mesečnih svezaka.
Avantura
počinje brodolomom koji preživljava samo Konan. Nošen talasima punim
crva on dopliva do ostrva prekrivenog leševima mornara i ratnika koji su
okončali svoje plovidbe među šiljatim stenama i grebenima. Varvarinu se čini da
je jedino živo biće na ostrvu ali ubrzo otkriva da se prevario jer na njega
nasrće čarobnjak Tot-Amon, čije je planove Konan, u prošlosti,
više puta osujetio. Dok pada noć borba na život i smrt u punom je jeku ali će
biti prekinuta dolaskom mnoštva mrtvih mornara koji beslovesno nasrću na žive.
Duelisti nevoljno ali neminovno moraju da sklope savez kako bi se spasili sigurne
smrti koja preti obojici. Da bi zamešateljstvo bilo veće ubrzo se otkriva da je
na ostrvu i princeza Matoaka koja ispašta grehe (svoje vere u ljubav
stranca koji je, međutim, više voleo zlato nego nju) i čeka ratnika koji će je
osloboditi očeve kletve. No, kako to obično biva, ljupki princezin lik tek je
maska za pogubnu klopku.
Prizori
borbi izmešani su sa „flešbekovima“ o epizodama iz prošlosti Konana, Tot-Amona
i princeze zbog kojih su, svako na svoj način, stigli do ostrva. Naravno,
čitaocu je najzanimljivija povest o Konanu koji je, kao već sredovečni kralj
Akvilonije, zaslužan za prosperitet zemlje i pobedu nad svim neprijateljima.
On, međutim, neprestano traži nove izazove i avanture, ne obazirući se na
primedbe svog sina Kona koga, pak, smatra slabićem. Zbog toga otac,
rukovodeći se svojim iskustvom, odlučuje da protera sina u svet smatrajući da
će samo tako, u sukobu sa opasnostima i neizvesnostima, izrasti u zrelog čoveka.
Ipak, mladić nije ni slab ni naivan pa -proteruje svog oca! Tako započinje novi
krug Konanovih avantura na čijem početku je brodolom a dalji nastavci
svakako slede jer nasmejani varvarin odlazi sa ostrva u priručnom čamcu ogrnut
kožom ajkule!
Konanova
avantura začinjena je svime što žanr herojske fantastike, odnosno mača
i magije, nudi: čudesna mesta i bića, magiju, jake ličnosti (Konan
je koliko divalj toliko posvećen svom sinu, Tot-Amon je bespogovorno
pokoran zmijskom bogu, u ime koga ubija bez griže savesti, princeza je najpre
lakoverna a potom, poučena gorkim iskustvom, nemilosrdno ambiciozna) i jake
emocije (ljubav, mržnja, pohlepa...) te mnoštvo uzbuđenja, akcija, borbi i
preokreta. Scenarista Džejson Aron (1973) vešto prepliće znane događaje
(pozivajući se na Hauardove priče i pojedine strip epizode) sa
novim dešavanjima stvarajući tako pseudoistoriju sveta Hiborejanskog doba
koje traje od pada Atlantide do uzdizanja velikih ljudskih civilizacija Starog
veka odnosno Konanovu biografiju u zrelim godinama. Mračna i nasilna
sadašnjost koja je suprotstavljena sećanjima dozvolila je crtaču Mahmudu
Azraru (1976) da se razmaše svojim perima i četkicama, da detaljno iscrtava
pejzaže i enterijere odnosno pokrete tela u borbi i izraze lica. Njegove table
su dinamične, slike se prostiru preko čitave stranice sa nizom manjih crteža
unesenih u velike prizore. Kolor je efektan, posebno kada prati „flešbekove“
koji su, uprkos svemu, topliji od brutalne sadašnjosti. Valja primetiti da je Azrar
u nekoliko prizora sa princezom okruženom crvenim gorilama i belim tigrom odao
počast velikom Frazeti koji je svojim ilustracijama uspostavio još uvek
važeće standarde u likovnom identitetu epske fantastike.
Rečju,
„Kralj Konan“ nova je, sjajna kockica u mozaiku životopisa velikog
heroja koga su volele i još uvek vole generacije mladih (i onih malo starijih)
ljubitelja fantastike.
(„Dnevnik“,
2023.)
Strip ili „priče
u slikama“ ili 9. umetnost ili, po Vilu Ajzneru, „sekvencijalna
umetnost“ svima je, širom zemaljskog šara, znana pojava. Brojne su
generacije tokom XX veka u svetu i na ovim prostorima odrastale i
stasavale uz publikacije sa stripovima. Stripovi su deci
otkrivali nove predele i vremena (stara, sadašnja ili buduća), drugačije narode
i kulture, avanture, ratove, ljubavi i tuge, smeh i suze... Mnogi su naučili da
čitaju zahvaljujući stripovima a zbog želje da bolje shvate šta se na
slikama dešava. U kasnijim školskim godinama stripovi su odvlačili
pažnju s učenja, vodeći svoje male i malo veće čitaoce u izmaštane stvarnosti
bez mnogo veze sa tekućom realnošću. Odrastanje je često podrazumevalo
odbacivanje stripova kao neozbiljne, detinje lektire. Zbog svega toga su
seriozna (čitaj, akademska) promišljanja „priča u slikama“ bila retka
čak i u „belom svetu“ i padaju tek u drugu polovinu XX veka (uz poneke
ranije izuzetne). Teorijsko i kritičarsko bavljenje stripom na ovdašnjim
teritorijama kasnilo je još i više jer je, posle II svetskog rata, strip
prokazan i zabranjem kao štetan proizvod zapadno-kapitalističke kulture koji će
pokvariti socijalističku omladinu. Kada je taj žig koliko-toliko obrisan,
nastupio je period proglašenja stripa za „kič i šund“ koji se može
štampati ali mora dodatno oporezovati i tako povećanom cenom učiniti slabije
dostupnim najširoj publici – deci. Konačno, dodatno ponižavanje stripa
bilo je njegovo objavljivanje bez naznaka autora (crtača, scenariste). Ipak,
tekstovi o stripovima koji bi se mogli,
koristeći literarnu terminologiju, okarakterisati kao „sekundarna
literature“, dakle prikazi i kritike određenih dela odnosno istorijski
osvrti, počeli su se sporadično pojavjivati što u dnevnoj i nedeljnoj štampi
što u časopisima za „kulturu, umetnost i društvena pitanja“. Tako su
ovdašnji stripoljubci mogli da saznaju više o 9. umetnosti,
njenoj istoriji, važnim autorima, kriterijumima za procenu valjanosti pojednih
dela; ovi su tekstovi bili prevodi stranih članaka ali je bilo i onih koji su
poticali iz pera domaćih stvaralaca. Konačno su se počele objavljivati i
teorijske knjige o stripu koje su ispisali i strani i domaći autori. No,
sva je domaća produkcija tekstova utemeljena na angažovanju pojedinaca u
časopisima odnosno izdavačkim kućama čiji su urednici bili otvoreni za
novotarije koje još nisu dobile akademsku potvrdu. Otuda nedostatak
sistematičnog i kontinuiranog praćenja i proučavanja strane i domaće istorije stripa
i njegovog savremenog trenutka. S druge strane, paradoksalno je ali neumoljivo logično
da rasutost tekstova o stripu po mnogim publikacijama rezultira
nemogućnošću njihovog šireg praćenja i korišćenja-proučavanja (što poslednjih
godina koliko-toliko ispravlja nekolicina domaćih internet strip
sajtova).
Zbog
svega rečenog, svako sabiranje i klasifikovanje domaćih radova o stripu je
vredno pažnje a zbornik koji je priredio Marko Stojanović pod naslovom „Jug
i strip u teoriji“ (izdanje Udruženja ljubitelja
stripa i pisanje reči „Nikola Mitrović Kokan“, 2021) u rangu je fantastičnog
otkrovenja. Naime, ovaj strip promoter, autor i teoretičar otkriva znatiželjnim
čitaocima da na prostorima juga Srbije, od Surdulice preko Leskovca
i Niša do Pirota, Babušnice i Dimitrovgrada, poslednjih
decenija u nizu časopisa, od „Arsenala“, „Strip Pressinga“, „Tink Tanka“,
„Gradine“, „Trash-a“ do „Naše reči“ i još nekoliko izdanja, o stripu
piše više od dvadeset autora! Neki kao su Branislav Miltojević, Nikola
Milićević, Srđan Marković i Dragan Stošić o stripu pišu
decenijama. Rame uz rame sa njima su nešto mlađi Velibor Petković, Saša
Stojanović, Ivan Spirić, Predrag Stanković, Dragan Đorđević, Dejan Ognjanović,
Dalibor Đorđević, Goran Stevanović, Dejan Stojiljković, Marko Stojanović,
Zlatibor Stanković, Marjan Milanov, Nenad Pejčić, Stefan A. Marković,
Aleksandar Teokarević a pristižu i mlade snage - Uroš Dimitrijević, Luka
Vidosavljević, Stefan D. Marković i Luka Stojanović. Svako od njih u
ovom je zborniku zastupljen sa po par tekstova kroz koje demonstrira kako svoja
interesovanja tako i ambicije odnosno analitičke veštine. Mada se bave
različitim tema, od istorije stripa, svetske i domaće, pojedinih autora i dela, svi autori
pokazuju zavidnu upućenost u predmete svog rada kao i u opštu odnosno popularnu
kulturu što je svakako temelj za valjane tekstove. Dodatak ovim kvalitetima je
i velika doza duhovitosti koja čini da čitalac uživa kako u analizama tako i
vrcavim dosetkama koje anuliraju pretpostavljenju akademsku uštogljenost a u
duhu je stripa kao umetničke forme.
Rečju,
zbornik „Jug i strip u teoriji“ je veoma zanimljiva knjiga kojoj će se
rado obraćati ali i vraćati pravi ljubitelji „priča u slikama“.
(„Dnevnik“,
2023.)
Braća Strugacki, Arkadij (1925-1991) i Boris Natanovič (1933-2012), spadaju u najznačajnije autore fantastičke literature XX veka u Sovjetskom Savezu odnosno u nekadašnjem Istočnom bloku, mada je njihovo delo probilo tzv „Gvozdenu zavesu“ i bilo prevođeno i na Zapadu gde je privuklo veliku pažnju i uvažavanje (istina, manje nego što ga je u to vreme imao Stanislav Lem) uprkos ideoloških razlika ali i drugačijeg tretmana žanra (u Sovjetskom savezu je žanrovska fantastika bila cenjena kao literarna tema dok je SAD i ostatku Zapadnog sveta prvenstveno tretirana kao petparačka „palp“ paraliteratura).
Strugacki
su po sopstvenom priznanju počeli da pišu iz sasvim opskurnog razloga - zbog
opklade u flašu pića. Prve romane („pripovesti“ kao su ih oni nazivali) ispisali
su po obrascima herojskog osvajanja svemira, pod uticajem tada popularnog Ivana
Jefremova. Ipak, vrlo brzo Strugacki su „pronašli“ svoj glas i stil
kojim su ispisali niz zapaženih romana odnosno kratkih priča u kojima su se
bavili motivima prvog kontakta („Lutalice i putnici“, „Druga invazija
Marsovaca“, „Hotel 'Kod poginulog alpiniste'“, „Piknik kraj puta“, „Talasi
smiruju vetar“) odnosno upoznavanja različitih inteligentnih vrsta („Teško
je biti bog“, „Nastanjeno ostrvo“, „Mališan“) te birokratskog
totalitarizma/antiutopija („Golać na urvini“, „Ružni labudovi“, „Momak iz
pakla“, „Buba u mravinjaku“). Specifična mešavina elemenata naučnofantastičnog
žanra i motiva iz tradicije ruskih bajki, basni i folklornih mitova
iznedrila je romane „Ponedeljak počinje u subotu“ (1965), „Bajka o
trojki“ (1968) i „Milijardu godina do kraja sveta“ (1976).
Boris
Strugacki je, nakon smrti brata Arkadija, nastavio
spisateljsku karijeru; njegove samostalne knjige na tragu se zajedničkih
interesovanja i ideja uz primetno veću sklonost prema tamnim valerima i
ironiji. Dela braće Strugacki (pre svega romani - čak jedanaest - ređe
priče) objavljivana su u SFR Jugoslaviji tako da su čitaoci bili
prilično upoznati sa njihovim opusom; ipak, posle šestotomnog komleta (sa 7 romana)
„Narodne knjige“ iz 1988.g, osim dva izdanja romana „Piknik kraj
puta“ (koji je bio literarni predložak za film „Stalker“ velikog
maga pokretnih slika Andreja Tarkovskog), nije bilo novih prevoda ovog
dvojca. Otuda je pojava romana „Ponedeljak počinje u subotu“ izuzetno
iznenađenje koje je znatiželjnim čitaocima priredila „Čarobna knjiga“ u
okviru biblioteke „Beskrajni svet fantastike“ (urednika Darka
Tuševljakovića). Pažnju odmah privlači sam naslov romana u kome je reč
„subota“, za razliku od ostatka naslova, štampana ćirilicom. Ova
izmeštenost/anomalija nagoveštava čudesna dešavanja koja slede već u podnaslovu romana „Bajka za mlađe naučne
radnike“ za kojom slede poglavlja „priče“ - „Ujdurma zbog divana“,
„Ujdurma zbog ujdurme“ i „Svekolika ujdurma“. Zaplet počinje kada mladi programer
Privalov poveze dvojicu putnika do sela Soloveca (u kome je Privalov
trebalo da se sretne sa svojim prijateljima). Putnici ga nagovaraju da ostane
kod njih i zaposli se, kao nužno potrebni kadar, u Naučnoistraživačkom
institutu čarobljaštva, vračanja i okultizma (skraćeno NIČAVO). Privalov
će, posle bizarnog noćenja u kući sa kokošijim nogama te jutarnjeg druženja sa
prastarom štukom iz bunara, prihvatiti zaposlenje i tako ući u kolektiv
bizarnih naučnika i njihovih praktikanata i pomoćnika (među njima je i
rehabilitovani vukodlak kao i manje ili više uspešno napravljeni dvojnici i
džinovi) odnosno svemoćnih ali nesposobnih birokrata. U Institutu se
obavljaju raznovrsni eksperimenti koji trebaju da dokažu opskurne hipoteze i
čiju su rezultati krajnje diskutabilni. Privalovo učešće u događajima je
ili bitno ili potpuno marginalno a takve su i pouke koje iz njih on (kao i
ostalo osoblje) izvlači; no, zar se bilo šta drugačije i može očekivati od Odeljenja
linijske sreće, Odeljenja predskazanja i proročanstava, Administrativno-domaćinskog
odeljenja, diplomaca crne magije, magova, ljudi sa velikim početnim slovom
(njihov moto je „ponedeljak počinje u subotu“)... Naučni eksperimenti i
metodi podrazumevaju upotrebu vradžbina kao i lasera, putovanja kroz stvarnosti
stvorene literarnim delima...
Roman
je urnebensa i difuzna mešavina fantastičkih motiva iz folklorne mitologije,
romantičarskih motiva (npr iz dela Puškina i Pjotra Jeršova), naučnofantastičke
ikonografije uz vedri humorni ali i ironijski odmak. Ton je naizmenično
ozbiljan i vrcav, lakoća prelaska iz jednog u drugi registar majstorski je
neosetna; takva, razbarušena spisateljska igrarija neodoljivo je razgaljujuća i
oduševljava čitaoce. Ispisujući ovu knjigu istinski unikatne i samosvojne
(nazovimo je tako) „sintetičke fantastike“ (u kojoj u celinu „srastaju“
svakovrsni načini građenja i doživljavanja fantastike), autori se „služe“ vrhunskim
dometima velikana kakvi su Gogolj (i njegove strašne i fantastične priče),
Bulgakov (ne samo iz romana „Majstor i Margarita“ već i sjajnog „Psećeg
srca“), uz podsećanje na apartnog Konstantina Vaginova te neprevaziđene
kozere Iljfa i Petrova; sve njih Strugacki izdižu, shodno
promenjenom vremenu i stečenim iskustvima, na novi značenjski nivo u kontekstu
naučnofantastičnih žanrovskih dometa.
Rečju,
„Ponedeljak počinje u subotu“ nesporno je remek-delo fantastičke
književnosti koje spaja tradiciju i savremena literarna iskustva u vrcavu, neponovljivu
celinu.
(„Književna
fantastika“ br. 7, 2021.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2021,
Arkadij i Boris STRUGACKI,
Čarobna knjiga,
Književna fantastika,
NAUČNA FANTASTIKA

Arkadij
(1925-1991) i Boris (1933-2012) Strugacki spadaju među najbolje
autore sovjetske odnosno ruske fantastike XX veka; njihova slava
svojevremeno je preskočila čak i famoznu hladnoratovsku „Gvozdenu zavesu“.
U svom obimnom opusu braća Strugacki su se okušala u nizu žanrovski
prepoznatljivih tema i obrazaca, od naučne fantastike na tragu tradicije
Ivana Jefremova sa opisima budućih društava blagostanja, putovanja svemirom,
osvajanja planeta do sagledavanja različitih modaliteta prvog kontakta sa
vanzemaljcima iz potpuno neočekivanih vizura; kako su godine i knjige odmicale tako
su njihove proze postajale složenije, zahtevnije za razumevanje pa i sve
subverzivnije. Ovo je posebno bilo očigledno u romanima koji su se bavili
antiutopijskim, totalitarno-birokratskim društvima (“Golać na urvini”, 1968,
“Ružni labudovi”, 1968, “Momak iz pakla”, 1975, “Buba u
mravinjaku”, 1980) koja, u ime velikih državnih ambicija, uništavaju
pojedinca. Strugacki su u svoja dela (posebno romane “Ponedeljak
počinje u subotu”, 1965, “Bajka o trojki”, 1968, “Milijardu
godina do kraja sveta”, 1976) uz naučnofantastične elemente uplitali
i tradiciju ruskih bajki, basni, skaski i folklornih mitova, gradeći visoko
stilizovane fantazmagorijske parabole. Uz već pomenute romane među najbolja
dela braće Strugacki spadaju i “Teško je biti bog” (1965), “Ružni
labudovi” (1968), „Hotel ’Kod poginulog alpiniste’“ (1974), “Piknik
kraj puta” (1974. po kojem je Tarkovski snimio remek-delo “Stalker”),
“Talasi smiruju vetar” (1985)... U svake pohvale vrednom poduhvatu
repriziranja ranije objavljenih dela odnosno štampanja do sada neprevedenih
knjiga braće Strugacki, „Čarobna knjiga“ predstavlja domaćim čitaocima
izuzetnu knjigu „Grad beznađa“.
Roman
„Grad beznađa“ originalno je objavljen u dva toma 1988. i 1989. godine i
ima neobično uzbudljivu istoriju nastanka i - opstanka. Braća su na ideju o
ovom romanu 1967. godine ali je realizacija morala da sačeka okončanje knjige
na kojoj su tada radili. Stvaranje novog dela potrajalo je pune tri godine i
bilo okončano 1972.g. I u toku pisanja i po njegovom okončanju braća su znala
da će, s obzirom na sadržaj, biti izuzetno teško objaviti roman. Pojačana
represija države prema mnogim autorima koji su nisu bili na tragu zvanične
politike, rezultirala je odlukom da se roman umnoži u tri primerka od kojih su
dva data na čuvanje pouzdanim i časnim ljudima u dva različita grada. Braća su nadalje
pisala druga dela a „Grad beznađa“ je bio skriven sve dok „perestrojka“
nije počela da menja klimu u državi i koliko-toliko popustila ideološka
ograničenja.
Pozornica
celokupnog dešavanja romana je neznano mesto (postoje ozbiljni argumenti da je
u pitanju čitava planeta) na kome postoji Grad okružen pustinjama i
močvama, na jednoj strani omeđen visokim zidom sa suncem koje se pali i gasi u
određenim intervalima. U Gradu žive ljudi pristigli iz različitih delova
Zemlje i iz različitih vremena-epoha; svi oni su, svako iz svojih
razloga, pristali da učestvuju u Eksperimentu o čijem odvijanju, planu i
cilju postoji bezbroj spekulacija. Šta je suština Eksperimenta znaju Nastavnici
koji se ukazuju svakom od stanovnika i s njim vode ozbiljne ili sasvim
trivijalne razgovore. Glavni protagonista dešavanja je Andrej Voronjin, astronom
iz 1950-ih, koji je pun vere i optimizma u Eksperiment a uz njega je
šaroliko društvo koje čine Izja Kacman, Jevrejin večiti bundžija, smerni
kućepazitelj Van, Selma devojka lakog morala, Fric Gajger,
podoficir nemačke vojske, snažni i trezveni težak Jura, Donald, Oto i
mnogi drugi. Sledeći politiku promene zanimanja Andrej i njegovi drugovi
su najpre đubretari, nakon čega on postaje istražni sudija zadužen za bizarne
predmete pojave i nestanka crvene kuće i stradanja ljudi koji su pali sa zida
iako se ne zna kako su se tamo popeli. Napredujući kroz društveno-upravljačku
strukturu Andrej postaje urednik novina a posle velikog prevrata i
pobune protiv Eksperimenta, koju predvodi Gajger, postaje savetnik u najvišoj vlasti koji će, dok se Grad
razvija i buja, biti poslat u istraživačku ekspediciju sa zadatkom da
kartografiše okruženje, otkrije eventualne opasnosti i pokuša da pronađe mitski
Antigrad.
Nesputana
mašta braće Strugacki kreirala je čudestan svet, naselila ga mnoštvom
ljudi (kao kuriozum navedimo da se ideja o sabiranju ljudi različitih epoha na
jednom mestu „rodila“ i u glavi sjajnog američkog pisaca Filipa Hoze Farmera,
1918-2009, i pretočena je u serijal „Svet-reka“ započet 1971.g, koji
broji pet romana i niz priča), oplemenila sjajnim epizodama (npr. invazija
pavijana na Grad, period suživota i njihovo uništenje tokom
„revolucije“, putovanje kroz prazne gradove) i začinila mnoštvom dijaloga o
vlasti, umetnosti, narodnim masama... Strugacki su znali da će
partijskim dušebrižnicima svakako „zapeti za oko“ dilema da li je Eksperiment
sinonim sa Socijalizam, da li je revolucija protiv okoštale vlasti i
Nastavnika poziv na bunt u realnom vremenu. Kao i sve valjane knjige, i „Grad
beznađa“ može se čitati na više nivoa, od vrcave igrarije sa ozbiljnim
elementima do filozofske rasprave i društvene kritike maskirane u roman. Svako
od ovih tumačenja uslovno je ispravno jer prednost daje tek jednom od niza
značenjskih nivoa. U svojoj celokupnosti „Grad beznađa“ vanredno je
valjano delo sjajnih autora koje svakako ulazi u parteon klasika žanra ali i
svekolike Literature.
(„Dnevnik“,
2023.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2023,
Arkadij i Boris STRUGACKI,
Čarobna knjiga,
Filip Hoze Farmer,
NAUČNA FANTASTIKA

Nastavljajući da u reprezentativnoj biblioteci „Stari kontinent“ sabira (kako se to kolokvijalno kaže) „moderne klasike“ i tekuće strip serijale nastale u Evropi, „Čarobna knjiga“ upravo je, nedugo posle prvog, štampala i drugi tom serijala „Aristofanija“ potekao iz scenarističke radionice Gzavijea Dorizona (1972) a u crteže pretočen perom Žoela Parnote (1973), dvojca priznatih autora koji su u dosadašnjem opusu, zajednički ili sa drugim umetnicima, ostvarili nekoliko zapaženih dela. Mada objavljivanje stripova autora koji ovdašnjim čitaocima nisu znani kao etablirani klasici nosi povećani rizik, „Čarobna knjiga“ je načinila iskorak i predstavila deo tekuće produkcije najdinamičnije evropske – francusko-belgijske strip scene, darujući znatiželjnicima lepršavu avanturu za mlade i malo starije ljubitelje „priča u slikama“. Dve epizode u ovom tomu (tvrdo ukoričenom i u punom koloru) su „Izvor Aurore“ (originalno publikovan 2020.g) i „Crvena planina“ (originalno iz 2022.g), i njima se zaokružuje ova grandiozna priča (na preko 250 strana, podeljena u četiri epizode) sa nizom elementima iz arsenala epske fantastike, kombinovanih sa prepoznatljivom linijom odvajanja od detinjstva i ranog odrastanja (u tradiciji „bildungsromana“) odnosno sa intrigantnim pseudoistorijskim zaleđem.
Zaplet
je nominalno započeo u Marseju 1900. godine ubistvom anonimnog metalskog
radnika Klemana iza koga su ostali udovica i troje dece. Njih posećuje
grofica Aristofanija i savetuje da se presele na drugo mesto i nikome ne
govore o Klemanu. Devet godina kasnije mala porodica živi na ivici
gladi: majka i najstariji sin, buntovni Bazil rade u fabrikama, knjiški
moljac Viktor i njegova sestra sanjalica Kalikst uče školu. U
sukobu sa fabričkim batinašima Bazil pogađa ciglom jednog huligana (taj
će kasnije „podleći povredama“) a njegova majka preuzima krivicu i odlazi u
zatvor. Bespomoćnu decu od zlehude sudbine spasava Aristofanija i odvodi
ih u skriveni dvorac gde mališani saznaju istinu o prastarom plemenitom Azurnom
kraljevstvu, o svom ocu koji je bio na pragu da otkrije način da se
kraljvstvo spasi od smrtonosne pretnje Prognanog kralja i njegovih
pomagača. Grofica se nada da je neko od dece nasledilo očev talenat i pokušava
da ih pouči tajnim znanjima. U međuvremenu i Prognani kralj kuje planove
da zarobi majku i decu i otkrije njihove moći. I zaista, devojčica je izuzetan prirodni
talenat, Viktor je unekoliko neobičniji dok zaljubljeni i gnevni Bazil
potpada pod uticaj Progonjenog kralja Gedeona, tokom Pariske komune 1871.g.
znanog kao Kralj Pariza, koji želi da siromašne oslobodi terora u novom
ustanku, iako je zbog učešća u prvoj komuni bio prognan iz Azurnog
kraljevstva koje odbija da se direktno meša u ljudsku istoriju. Sećanje na
prošlost otkriva vezu Gedeona i Aristofanije i pogibiju njihovog
sina u ustanku. Aristofanijino žrtvovanje spojiće majku sa decom a deca
će svojom angažovanjem sprečiti krvoproliće i doneti pobedu miroljubivih namera
odnosno vrline opraštanja. Ipak, hepi-eng je „sumnjiv“ i čitalac sam mora da
razmeri argumente za i protiv pasivnog odnosa prema životnim izazovima.
Dorizon
ikonografiju epske fantastike (sudbinske borbe Dobra i Zla,
sukobe moćnih bića oba tabora, magiju i vradžbine...) zdušno kombinuje sa
ikonografijom stripa (deca su slika i prilika većnog trojstva
avanturističkih stripova: snaga-um-lepota) uz poneko odstupanje od
modela (recimo, grofica nije bajna devojka već ne naročito umiljata starica,
deca lete prema svojim odredištima ali i lebde u šupljem buretu...). Ono što u
drugoj polovini serijala privlači pažnju je subverzivno stavljanje pod znak
pitanja ispravnosti postupaka „snaga Dobra“ i cene koju, zbog striktne
pasivnosti, plaćaju nedužni i nemoćni. Izbegavanje crno-bele podele uloga kao
odstupanje od žanrovskih obrazaca izmamiće osmeh iskusnijih stripoljubaca
jer čitalačkom zadovoljstvu dodaje još jednu ravan. U relativizovanje modela
treba ubrojiti i stradanje boraca za dobro koje nije izuzetak već je primereno
situacijama (nekada su „dobri momci“ stradali retko i samo u teškim i
dramatičnim situacijama). Dorizon, s druge strane, ne beži ni od
mistifikacije istorijskih događaja odnosno spoznaja dubokih istina koje pokreću
društvena kretanja.
Žoel
Parnot se sa svoje strane svojski potrudio da dočara vedru, pastoralnu
atmosferu čiste i slobodne Prirode kojoj je suprotstavio bedu
sirotinjskih gradskih kvartova i pakleno crvenilo fabrike koja radnicima uzima
zdravlje, živote i - radost. Montaža tabli adekvatna je opštem toku dešavanja
uz česte izlete u velike slike-crteže portreta junaka ili pejzaža. Sveukupno,
reč je o zanimljivom serijalu koji donosi brojne avanture začinjene magijom i
dečijim smehom ali i krucijalnim dilemama predaje životnim nedaćama ili
odbijanja pokornosti prema (od drugih zadatoj) stvarnosti.
(„Dnevnik“,
2023.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2023,
Čarobna knjiga,
Epska fantastika,
Gzavije Dorizon,
STRIP,
Žoel Parnot

Пријавите се на:
Постови (Atom)