Romanom „Doktor Metuzalem“ Vladimir Kolarić (1975), prozni i dramski pisac, esejista i prevodilac, nominalno zaokružuje trilogiju koju još čine ranije objavljeni romani „Avanture pobednika“ i „Filip od zlata“. Ipak, ovu konstataciju valja imati na umu sa velikom rezervom jer nije u pitanju trilogija u klasičnom smislu reči; s druge strane, pak, Kolarić se, u sve tri knjige, samoodređuje osnovnim linijama priče, pre svega putovanjima u razne zemlje i gradove koji imaju ulogu svojevrsnog katalizatora stasavanja i razvoja njegovih junaka. Ipak, ovo nisu ni „romani o put(ovanj)u“ u svom uobičajenom obliku kao što nisu ni „bildungsromani“ ni „krimići“. Pisac je od svih obrazaca pozajmio ono što mu je bilo potrebno, kosture modela i uklapao ih u sopstvene ideje. Ovo, u svojim temeljima, subverzivno-postmodernističko tretiranje forme dodatno se potencira specifičnim stilom-tonom pripovedanja, odnosno njegovom lepršavom lakoćom koja dozvoljava poigravanja, parodije pa i karikiranja kakvih, naravno, u „serioznim“ romanima ovakvih tematskih profila nema i ne bi trebalo da bude (jer se u slučaju odstupanja od njih dovodi u pitanje pogodbeno pristajanje čitalaca da ih pisac uveri u literarnu verodostojnost svoje priče). Kolarića, međutim, ne interesuje uveravanje i ubeđivanje rutiniranih čitalaca; on od svojih „konzumenata“ očekuje aktivnije ponašanje kao što podrazumeva i da njegovi čitaoci vladaju određenim fundusom opšte kulture i, u slučaju „Doktora Metuzalema“, poznavanjem istorije i sadašnjosti krimi žanra. Jer, praćenje potrage Doktora Metuzalema i njegovog pomoćnika Valdemara Gorskog za misterioznim Čovekom bez lica koji, sam ili posredstvom svojih izvršilaca, nemilosrdno ubija aristokrate, zahteva pažnju, promišljanje epizoda koje su opisane i domišljanje epizoda koje su izostavljene ali se uzgredno pominju u nekom od dijaloga. Dijabolični plan uzdrmaće same temelje dične države (hipotetičke/buduće) Slobodne Evrope koja se, uprkos svom tehnonapretku i demokratičnosti, i dalje oslanja na duge linije i loze onih sa „plavom krvi“ koji i dalje, zahvaljujući krvavo stečenom bogatstvu iz prošlih epoha, vladaju, istina koliko god je to moguće iz senke, ovim delom sveta i populacijom koja ga nastanjuje. Što je broj mrtvih veći to je Slobodna Evropa klimavija, posrće i pada na kolena. Moćni Europol nije u stanju da se adekvatno izbori sa pretnjom pa poziva u pomoć tajanstvenog Doktora Metuzalema čija desna ruka je Gorski, bez pedigrea i podobnog porodičnog stabla, potekao iz masa ruskog naroda (ne iz ruske aristokratije jer je ova inkorporirana u Evropom vladajuće porodice), te večite opsesije i zebnje „civilizovanih“ stanovnika Starog kontinenta, „Kolevke demokratije“ itd itd. Da nevolje budu još veće, Čovek bez lica u stanju je i da uđe u snove svojih budućih žrtava pa i samo spavanje postaje pogubna rabota... Doktor Metuzalem i Gorski prate krvave tragove zločina pokušavajući da u njima pronađu pravilnosti i šeme kako bi sprečili sledeće stradanje; Gorski, koji pati zbog odvojenosti od porodice, pokušava da razume svog poslodavca, ljubitelja jagoda u šlagu i medu, kao i druge osobe sa kojima kontaktira a koje pripadaju visokim dekadentnim slojevima društva. Razrešenje tajne, pak, biće tek još jedna potvrda viševekovne izopačenosti aristokratije, njene ultimativne želje za bogatstvom i moći; nakon svega Gorski se, ostaviviši Doktora Metuzalema u njegovim svetovima, vraća porodici...
            Svoj „pikarski detektivski roman“ Kolarić ispisuje lepršavo i poletno, rado (i redovno) eksperimentišući sa „lomljenjem“ rečenica što oneobičava iskaze darujući im dobrodošlu iskrzanost koja odstupa od uobičajenog govora/pisanja. Na drugoj strani, prilikom imenovanja lica koja se pominju u romanu autor postupa suprotno: aristokratske porodice imaju po nekoliko imena i prezimena kojima se sugeriše njihovo staro poreklo na koje su dodati aktuelni „heroji“ rubrika o tzv. džet-setu (bez obzira čime se u stvari bave, od sporta do estrade); konačno, neki nazivi će podsetiti na skorašnju prošlost („Crvene armade“), spojiti više tekućih, „bombastih“ pojmova (korporacija „Transintermegazona“) ili asocirati na poznata umetnička dela (Nepokoreni grad koji seća na istoimenu TV seriju prikazivanu u SFRJ tokm 1980-tih). Konačno, ime glavnog Europol saradnika Doktora Metuzalema i Gorskog je Hijeronimus Blok što je spretni spoj dva velika detektiva Hijeronimusa Harija Boša iz romana M. Konelija i TV serije „Boš“ i inspektora Bloka iz stripa o Dilanu Dogu, istraživača noćnih mora. Naravno, i ime glavnog junaka Doktora Metuzalema nosi sa sobom mnoštvo asocijacija i istorijsko-kulturoloških referenci. Svo ovo oneobičavanje upotpunjava utisak izmeštenosti priče iz znanih-prepoznatljivih geografsko-vremenskih tokova i dodatno budi/angažuje čitaočev interes/pažnju.
            Rečju, roman „Doktor Metuzalem“ svojom nekonvencionalnom svežinom i zavodljivom intrigom zaslužuje punu čitalačku pažnju.

 

https://www.art-anima.com/vladimir-kolaric-doktor-metuzalem/

           

 


Praznine u dostupnosti prevoda nezaobilaznih klasika 9. umetnosti postepeno se, posle višedecenijskog kašnjenja, popunjavaju zahvaljujući retkim ovdašnjim izdavačkim kućama koje su spremne i voljne da se bave ovom rabotom a ne samo tekućom svetskom produkcijom. Tako na police knjižara stižu dragocene kockice velikog strip mozaika koji će, jednog dana, biti ipak sklopljen. Nova knjiga-kockica mozaika je upravo izašla u “Čarobnoj knjizi”, u biblioteci “Novi svet” a reč je o prvom tomu proslavljenog, u SAD i širom sveta, višestruko nagrađivanog serijala “Boun” Džefa Smita (1960).
            “Boun” je originalno izlazio u periodu od 1991. do 2004. godine u 55 nastavaka u izdanju Smitove kuće “Kartun buks”. Kao tzv “nezavisni strip” “Boun” je funkcionisao kao porodična manufaktura koja se svojim proizvodom bori za opstanak među strip gigantima što je rezultiralo neredovnim izlaženjem pojedinih svezaka. Sveske su potom sabrane u 9 knjiga a 2004.g. “Boun” je objavljen u jednoj knjizi na impozantne 1.332 strane. Prvi tom (od predviđenih pet) u izdanju “Čarobne knjige” čine prve dve knjige: “Prognani iz Bounvila” (originalno, u crno beloj verziji objavljena 1991.g. a u boji 2005.g.) i “Velika trka krava” (originalno, u crno beloj verziji objavljena 1995.g. a u boji 2005.g; kolorista je Stiv Hamejker)
            Već na prvoj stranici, usred negostoljubivog pejzaža, predstavljaju se trojica junaka neobičnog izgleda (niski, beli, bezdlaki, nosati, bez oznaka pola) koji pripadaju vrsti zvanoj Bouni. Trojka je proterana iz Bounvila a za progon je “zaslužan” Pozeslav P. Boun (kolokvijalno Pozer), najbogatiji u Bounvilu, sklon spletkama i prevarama; prate ga veseli praznoglavac Smeško sa obaveznom cigarom u ustima i dobrodušni Foune, ljubitelj “Mobi Dika” (koji uspava svakog slušaoca Founeovog prepričavanja knjige). Njihovo tumaranje prekinuće pronalazak mape u pesku i najezda skakavaca zbog koje se razdvojaju. Izgubljeni i usamljeni Foune će preko planine stići u dolinu, u šumi sresta druželjubivu bubu Teda, nabasati na buljavo-dlakavo-zubata-ne mnogo bistra čudovišta Pacolike (buba Ted će pred njima Founea bez griže savesti ostaviti na cedilu), preživeti zimu zahvaljujući mami Oposum i njeno troje dece, da bi ga od novog napada Pacolikih opet spasio mrzovoljni crveni zmaj (sa cigaretom u ustima). Na proleće Foune sreće devojku Torn, u koju se zaljubljuje, zatim upoznaje njenu prgavu Baku Ben, učesnicu Velikog rata, koja je redovna pobednica u godišnjoj seoskoj trci krava (dakle trči brže od četvoronožnih, rogatih konkurentkinja)! No, ni Pacoliki sa svojim Kraljeksom i Zaogrnutim koji, kao smrt, unaokolo nosi kosu, ne miruju; iz nekog razloga oni gone Pozera (sumnja se na poslovne mahinacije) pa napadaju farmu Bake Ben ali napadnuti uspevaju da pobegnu u selo baš pred Prolećni vašar i trku krava. U krčmi “Bačvarište” trojka Bouna se ponovo spaja ali idila ne potraje: Pozer namerava da lažira trku (kostimirani Smeško glumi Misterioznu kravu, bakinu konkurenciju za pobedu) i obogati se na opkladama, Foune je nesrećan u ljubavi, Pacoliki su svuda… Konačno, počinje urnebesna trka!
            Mada je kostur zapleta utemeljen na bogatoj tradiciji epske fantastike, Smit uspeva da, u "Boune" varijanti, gotovo sve deluje sveže i intrigantno, zahvaljujući pažljivom doziranju otkrivanja fakata iz prošlih vremena te umešnom zaplitanju 'manjih zapleta', živopisnih likova i sveprisutnog humora što je konačnom obliku donelo spoj prividne jednostavnosti i nenametljive dubine. Po završetku prve knjige, čitalac otkriva kako je neosetno uvučen u čudesan svet istovremeno infantilan ali i vrlo ozbiljano-opasan. Posebno pada u oči sveprisutna tolerantnost svih prema svima bez obzira kojoj vrsti bića da pripadaju (u dolini niko nije čuo za Boune ali zato nisu ni malo “ksenofobični”). Naravno, ako neko nije dobar i baš hoće da ratuje - to će i dobiti. Raznorodni junaci - Bouni, bube, čudovišta, zmaj i ljudi (koji definitivno nisu "glavni" u celoj stvari) - umeju biti simpatični i bliski, mada ima i onih lakovernih i glupavih (recimo, oni koji se klade na Misterioznu kravu koju niko čak nije ni video) te potpuno kvarnih (koje predstavlja Pozer). Narativni segment priče ima adekvatnog i aktivnog saradnika u likovnom. Crtež je pročišćen, jasan, precizan i oštar, sklon čistim razgraničenjima crnog i belog (naknadno bojenje nije “progutalo” crtež), i kao takav će podsetiti na pojednostavljene slike namenjene deci što je vešta varka za likovno majstorstvo i povremene egzibicije; montaža i mirnih i akcionih scena vanredno je uspela, posebno kada uključi efektan Smitov postupak koji podrazumeva niz sličica identičnih u svemu osim u sadržaju oblačića, što rezultira “zamrznutošću prizora” i potcrtavanjem teksta odnosno kompletne situacije.
            Rečju, "Boune" svakako spada u dela 9. umetnosti kojima treba posvetiti punu pažnju a koja će, pak, biti nagrađena urnebesnim smehom i uživanjem u čistokrvnim, čudesno veselim avanturama.    

            (“Dnevnik”, 2023.)



 


           
Konan Simerijanac ili Varvarin ili Osvajač ili Uništitelj spada među retke junake palp literature stvarane u prvim decenijama XX veka koji žive i u XXI veku. Rođen u mašti Hoberta E Hauarda (1906-1936) pojavio se na stranici časopisa „Uvrnute priče“ davne 1932. godine. Od 21 priče o Konanu koje je Hauard za života završio objavljeno je 18; za piscem je ostalo nekoliko započetih priča te mnoštvo sinopsisa i beležaka. Konan je brzo postao popularan među ljubiteljima petparačke literature ali je isto tako
brzo, po prestanku pojave novih priča, pao u zaborav. Iako su posle II svetskog rata priče o Konanu više puta sakupljene i reprintovane a nedovršene dopisane tako da je stekao status kultnog heroja tek ga je pojava filma „Konan Varvarin“ 1982. godine izbacila na veliku pozornicu popularne kulture. Od tada do danas pišu se priče i romani o Konanu i crtaju stripovi (započeti 1970.g. u Marvelovoj produkciji). U svetovima „priča u slikama“ Konan živi u nekoliko „smerova“: onom koji se bavi njegovim avanturama iz doba pre Hauardovih priča, avanturama koje su paralelne sa Hauardovim pričama i dešavanjima posle Hauardovih priča. Strip scenaristi tek se marginalno drže Konanovog životopisa koji je Hauard skicirao i razvijaju svoje ideje u tekućim serijalima mesečnih strip svezaka odnosno albuma. Zahvaljujući „Čarobnoj knjizi“ domaći ljubitelji ovog heroja „mača i magije“ u prilici su da iščitaju dobar deo te produkcije sa samo par godina zakašnjenja. Tako nedavno objavljeni album „Kralj Konan“  (u nadahnutom prevodu Gorana Skrobonje) sabira priču koja je, najpre, 2021. godine objavljena u 6 mesečnih svezaka.
            Avantura počinje brodolomom koji preživljava samo Konan. Nošen talasima punim crva on dopliva do ostrva prekrivenog leševima mornara i ratnika koji su okončali svoje plovidbe među šiljatim stenama i grebenima. Varvarinu se čini da je jedino živo biće na ostrvu ali ubrzo otkriva da se prevario jer na njega nasrće čarobnjak Tot-Amon, čije je planove Konan, u prošlosti, više puta osujetio. Dok pada noć borba na život i smrt u punom je jeku ali će biti prekinuta dolaskom mnoštva mrtvih mornara koji beslovesno nasrću na žive. Duelisti nevoljno ali neminovno moraju da sklope savez kako bi se spasili sigurne smrti koja preti obojici. Da bi zamešateljstvo bilo veće ubrzo se otkriva da je na ostrvu i princeza Matoaka koja ispašta grehe (svoje vere u ljubav stranca koji je, međutim, više voleo zlato nego nju) i čeka ratnika koji će je osloboditi očeve kletve. No, kako to obično biva, ljupki princezin lik tek je maska za pogubnu klopku.
            Prizori borbi izmešani su sa „flešbekovima“ o epizodama iz prošlosti Konana, Tot-Amona i princeze zbog kojih su, svako na svoj način, stigli do ostrva. Naravno, čitaocu je najzanimljivija povest o Konanu koji je, kao već sredovečni kralj Akvilonije, zaslužan za prosperitet zemlje i pobedu nad svim neprijateljima. On, međutim, neprestano traži nove izazove i avanture, ne obazirući se na primedbe svog sina Kona koga, pak, smatra slabićem. Zbog toga otac, rukovodeći se svojim iskustvom, odlučuje da protera sina u svet smatrajući da će samo tako, u sukobu sa opasnostima i neizvesnostima, izrasti u zrelog čoveka. Ipak, mladić nije ni slab ni naivan pa -proteruje svog oca! Tako započinje novi krug Konanovih avantura na čijem početku je brodolom a dalji nastavci svakako slede jer nasmejani varvarin odlazi sa ostrva u priručnom čamcu ogrnut kožom ajkule!
            Konanova avantura začinjena je svime što žanr herojske fantastike, odnosno mača i magije, nudi: čudesna mesta i bića, magiju, jake ličnosti (Konan je koliko divalj toliko posvećen svom sinu, Tot-Amon je bespogovorno pokoran zmijskom bogu, u ime koga ubija bez griže savesti, princeza je najpre lakoverna a potom, poučena gorkim iskustvom, nemilosrdno ambiciozna) i jake emocije (ljubav, mržnja, pohlepa...) te mnoštvo uzbuđenja, akcija, borbi i preokreta. Scenarista Džejson Aron (1973) vešto prepliće znane događaje (pozivajući se na Hauardove priče i pojedine strip epizode) sa novim dešavanjima stvarajući tako pseudoistoriju sveta Hiborejanskog doba koje traje od pada Atlantide do uzdizanja velikih ljudskih civilizacija Starog veka odnosno Konanovu biografiju u zrelim godinama. Mračna i nasilna sadašnjost koja je suprotstavljena sećanjima dozvolila je crtaču Mahmudu Azraru (1976) da se razmaše svojim perima i četkicama, da detaljno iscrtava pejzaže i enterijere odnosno pokrete tela u borbi i izraze lica. Njegove table su dinamične, slike se prostiru preko čitave stranice sa nizom manjih crteža unesenih u velike prizore. Kolor je efektan, posebno kada prati „flešbekove“ koji su, uprkos svemu, topliji od brutalne sadašnjosti. Valja primetiti da je Azrar u nekoliko prizora sa princezom okruženom crvenim gorilama i belim tigrom odao počast velikom Frazeti koji je svojim ilustracijama uspostavio još uvek važeće standarde u likovnom identitetu epske fantastike.
            Rečju, „Kralj Konan“ nova je, sjajna kockica u mozaiku životopisa velikog heroja koga su volele i još uvek vole generacije mladih (i onih malo starijih) ljubitelja fantastike.

            („Dnevnik“, 2023.)


 


Strip ili „priče u slikama“ ili 9. umetnost ili, po Vilu Ajzneru, „sekvencijalna umetnost“ svima je, širom zemaljskog šara, znana pojava. Brojne su generacije tokom XX veka u svetu i na ovim prostorima odrastale i stasavale uz publikacije sa stripovima. Stripovi su deci otkrivali nove predele i vremena (stara, sadašnja ili buduća), drugačije narode i kulture, avanture, ratove, ljubavi i tuge, smeh i suze... Mnogi su naučili da čitaju zahvaljujući stripovima a zbog želje da bolje shvate šta se na slikama dešava. U kasnijim školskim godinama stripovi su odvlačili pažnju s učenja, vodeći svoje male i malo veće čitaoce u izmaštane stvarnosti bez mnogo veze sa tekućom realnošću. Odrastanje je često podrazumevalo odbacivanje stripova kao neozbiljne, detinje lektire. Zbog svega toga su seriozna (čitaj, akademska) promišljanja „priča u slikama“ bila retka čak i u „belom svetu“ i padaju tek u drugu polovinu XX veka (uz poneke ranije izuzetne). Teorijsko i kritičarsko bavljenje stripom na ovdašnjim teritorijama kasnilo je još i više jer je, posle II svetskog rata, strip prokazan i zabranjem kao štetan proizvod zapadno-kapitalističke kulture koji će pokvariti socijalističku omladinu. Kada je taj žig koliko-toliko obrisan, nastupio je period proglašenja stripa za „kič i šund“ koji se može štampati ali mora dodatno oporezovati i tako povećanom cenom učiniti slabije dostupnim najširoj publici – deci. Konačno, dodatno ponižavanje stripa bilo je njegovo objavljivanje bez naznaka autora (crtača, scenariste). Ipak, tekstovi o stripovima koji bi se mogli, koristeći literarnu terminologiju, okarakterisati kao „sekundarna literature“, dakle prikazi i kritike određenih dela odnosno istorijski osvrti, počeli su se sporadično pojavjivati što u dnevnoj i nedeljnoj štampi što u časopisima za „kulturu, umetnost i društvena pitanja“. Tako su ovdašnji stripoljubci mogli da saznaju više o 9. umetnosti, njenoj istoriji, važnim autorima, kriterijumima za procenu valjanosti pojednih dela; ovi su tekstovi bili prevodi stranih članaka ali je bilo i onih koji su poticali iz pera domaćih stvaralaca. Konačno su se počele objavljivati i teorijske knjige o stripu koje su ispisali i strani i domaći autori. No, sva je domaća produkcija tekstova utemeljena na angažovanju pojedinaca u časopisima odnosno izdavačkim kućama čiji su urednici bili otvoreni za novotarije koje još nisu dobile akademsku potvrdu. Otuda nedostatak sistematičnog i kontinuiranog praćenja i proučavanja strane i domaće istorije stripa i njegovog savremenog trenutka. S druge strane, paradoksalno je ali neumoljivo logično da rasutost tekstova o stripu po mnogim publikacijama rezultira nemogućnošću njihovog šireg praćenja i korišćenja-proučavanja (što poslednjih godina koliko-toliko ispravlja nekolicina domaćih internet strip sajtova).

            Zbog svega rečenog, svako sabiranje i klasifikovanje domaćih radova o stripu je vredno pažnje a zbornik koji je priredio Marko Stojanović pod naslovom „Jug i strip u teoriji“ (izdanje Udruženja ljubitelja stripa i pisanje reči „Nikola Mitrović Kokan“, 2021) u rangu je fantastičnog otkrovenja. Naime, ovaj strip promoter, autor i teoretičar otkriva znatiželjnim čitaocima da na prostorima juga Srbije, od Surdulice preko Leskovca i Niša do Pirota, Babušnice i Dimitrovgrada, poslednjih decenija u nizu časopisa, od „Arsenala“, „Strip Pressinga“, „Tink Tanka“, „Gradine“, „Trash-a“ do „Naše reči“ i još nekoliko izdanja, o stripu piše više od dvadeset autora! Neki kao su Branislav Miltojević, Nikola Milićević, Srđan Marković i Dragan Stošić o stripu pišu decenijama. Rame uz rame sa njima su nešto mlađi Velibor Petković, Saša Stojanović, Ivan Spirić, Predrag Stanković, Dragan Đorđević, Dejan Ognjanović, Dalibor Đorđević, Goran Stevanović, Dejan Stojiljković, Marko Stojanović, Zlatibor Stanković, Marjan Milanov, Nenad Pejčić, Stefan A. Marković, Aleksandar Teokarević a pristižu i mlade snage - Uroš Dimitrijević, Luka Vidosavljević, Stefan D. Marković i Luka Stojanović. Svako od njih u ovom je zborniku zastupljen sa po par tekstova kroz koje demonstrira kako svoja interesovanja tako i ambicije odnosno analitičke veštine. Mada se bave različitim tema, od istorije stripa, svetske i  domaće, pojedinih autora i dela, svi autori pokazuju zavidnu upućenost u predmete svog rada kao i u opštu odnosno popularnu kulturu što je svakako temelj za valjane tekstove. Dodatak ovim kvalitetima je i velika doza duhovitosti koja čini da čitalac uživa kako u analizama tako i vrcavim dosetkama koje anuliraju pretpostavljenju akademsku uštogljenost a u duhu je stripa kao umetničke forme.
            Rečju, zbornik „Jug i strip u teoriji“ je veoma zanimljiva knjiga kojoj će se rado obraćati ali i vraćati pravi ljubitelji „priča u slikama“.

            („Dnevnik“, 2023.)

 


Braća Strugacki, Arkadij (1925-1991) i Boris Natanovič (1933-2012), spadaju u najznačajnije autore fantastičke literature XX veka u Sovjetskom Savezu odnosno u nekadašnjem Istočnom bloku, mada je njihovo delo probilo tzv „Gvozdenu zavesu“ i bilo prevođeno i na Zapadu gde je privuklo veliku pažnju i uvažavanje (istina, manje nego što ga je u to vreme imao Stanislav Lem) uprkos ideoloških razlika ali i drugačijeg tretmana žanra (u Sovjetskom savezu je žanrovska fantastika bila cenjena kao literarna tema dok je SAD i ostatku Zapadnog sveta prvenstveno tretirana kao petparačka „palp“ paraliteratura).
Strugacki su po sopstvenom priznanju počeli da pišu iz sasvim opskurnog razloga - zbog opklade u flašu pića. Prve romane („pripovesti“ kao su ih oni nazivali) ispisali su po obrascima herojskog osvajanja svemira, pod uticajem tada popularnog Ivana Jefremova. Ipak, vrlo brzo Strugacki su „pronašli“ svoj glas i stil kojim su ispisali niz zapaženih romana odnosno kratkih priča u kojima su se bavili motivima prvog kontakta („Lutalice i putnici“, „Druga invazija Marsovaca“, „Hotel 'Kod poginulog alpiniste'“, „Piknik kraj puta“, „Talasi smiruju vetar“) odnosno upoznavanja različitih inteligentnih vrsta („Teško je biti bog“, „Nastanjeno ostrvo“, „Mališan“) te birokratskog totalitarizma/antiutopija („Golać na urvini“, „Ružni labudovi“, „Momak iz pakla“, „Buba u mravinjaku“). Specifična mešavina elemenata naučnofantastičnog žanra i motiva iz tradicije ruskih bajki, basni i folklornih mitova iznedrila je romane „Ponedeljak počinje u subotu“ (1965), „Bajka o trojki“ (1968) i „Milijardu godina do kraja sveta“ (1976).
Boris Strugacki je, nakon smrti brata Arkadija, nastavio spisateljsku karijeru; njegove samostalne knjige na tragu se zajedničkih interesovanja i ideja uz primetno veću sklonost prema tamnim valerima i ironiji. Dela braće Strugacki (pre svega romani - čak jedanaest - ređe priče) objavljivana su u SFR Jugoslaviji tako da su čitaoci bili prilično upoznati sa njihovim opusom; ipak, posle šestotomnog komleta (sa 7 romana) „Narodne knjige“ iz 1988.g, osim dva izdanja romana „Piknik kraj puta“ (koji je bio literarni predložak za film „Stalker“ velikog maga pokretnih slika Andreja Tarkovskog), nije bilo novih prevoda ovog dvojca. Otuda je pojava romana „Ponedeljak počinje u subotu“ izuzetno iznenađenje koje je znatiželjnim čitaocima priredila „Čarobna knjiga“ u okviru biblioteke „Beskrajni svet fantastike“ (urednika Darka Tuševljakovića). Pažnju odmah privlači sam naslov romana u kome je reč „subota“, za razliku od ostatka naslova, štampana ćirilicom. Ova izmeštenost/anomalija nagoveštava čudesna dešavanja koja slede već u  podnaslovu romana „Bajka za mlađe naučne radnike“ za kojom slede poglavlja „priče“ - „Ujdurma zbog divana“, „Ujdurma zbog ujdurme“ i „Svekolika ujdurma“. Zaplet počinje kada mladi programer Privalov poveze dvojicu putnika do sela Soloveca (u kome je Privalov trebalo da se sretne sa svojim prijateljima). Putnici ga nagovaraju da ostane kod njih i zaposli se, kao nužno potrebni kadar, u Naučnoistraživačkom institutu čarobljaštva, vračanja i okultizma (skraćeno NIČAVO). Privalov će, posle bizarnog noćenja u kući sa kokošijim nogama te jutarnjeg druženja sa prastarom štukom iz bunara, prihvatiti zaposlenje i tako ući u kolektiv bizarnih naučnika i njihovih praktikanata i pomoćnika (među njima je i rehabilitovani vukodlak kao i manje ili više uspešno napravljeni dvojnici i džinovi) odnosno svemoćnih ali nesposobnih birokrata. U Institutu se obavljaju raznovrsni eksperimenti koji trebaju da dokažu opskurne hipoteze i čiju su rezultati krajnje diskutabilni. Privalovo učešće u događajima je ili bitno ili potpuno marginalno a takve su i pouke koje iz njih on (kao i ostalo osoblje) izvlači; no, zar se bilo šta drugačije i može očekivati od Odeljenja linijske sreće, Odeljenja predskazanja i proročanstava, Administrativno-domaćinskog odeljenja, diplomaca crne magije, magova, ljudi sa velikim početnim slovom (njihov moto je „ponedeljak počinje u subotu“)... Naučni eksperimenti i metodi podrazumevaju upotrebu vradžbina kao i lasera, putovanja kroz stvarnosti stvorene literarnim delima...
            Roman je urnebensa i difuzna mešavina fantastičkih motiva iz folklorne mitologije, romantičarskih motiva (npr iz dela Puškina i Pjotra Jeršova), naučnofantastičke ikonografije uz vedri humorni ali i ironijski odmak. Ton je naizmenično ozbiljan i vrcav, lakoća prelaska iz jednog u drugi registar majstorski je neosetna; takva, razbarušena spisateljska igrarija neodoljivo je razgaljujuća i oduševljava čitaoce. Ispisujući ovu knjigu istinski unikatne i samosvojne (nazovimo je tako) „sintetičke fantastike“ (u kojoj u celinu „srastaju“ svakovrsni načini građenja i doživljavanja fantastike), autori se „služe“ vrhunskim dometima velikana kakvi su Gogolj (i njegove strašne i fantastične priče), Bulgakov (ne samo iz romana „Majstor i Margarita“ već i sjajnog „Psećeg srca“), uz podsećanje na apartnog Konstantina Vaginova te neprevaziđene kozere Iljfa i Petrova; sve njih Strugacki izdižu, shodno promenjenom vremenu i stečenim iskustvima, na novi značenjski nivo u kontekstu naučnofantastičnih žanrovskih dometa.
            Rečju, „Ponedeljak počinje u subotu“ nesporno je remek-delo fantastičke književnosti koje spaja tradiciju i savremena literarna iskustva u vrcavu, neponovljivu celinu.

            („Književna fantastika“ br. 7, 2021.)

 


Arkadij (1925-1991) i Boris (1933-2012) Strugacki spadaju među najbolje autore sovjetske odnosno ruske fantastike XX veka; njihova slava svojevremeno je preskočila čak i famoznu hladnoratovsku „Gvozdenu zavesu“. U svom obimnom opusu braća Strugacki su se okušala u nizu žanrovski prepoznatljivih tema i obrazaca, od naučne fantastike na tragu tradicije Ivana Jefremova sa opisima budućih društava blagostanja, putovanja svemirom, osvajanja planeta do sagledavanja različitih modaliteta prvog kontakta sa vanzemaljcima iz potpuno neočekivanih vizura; kako su godine i knjige odmicale tako su njihove proze postajale složenije, zahtevnije za razumevanje pa i sve subverzivnije. Ovo je posebno bilo očigledno u romanima koji su se bavili antiutopijskim, totalitarno-birokratskim društvima (“Golać na urvini”, 1968, “Ružni labudovi”, 1968, “Momak iz pakla”, 1975, “Buba u mravinjaku”, 1980) koja, u ime velikih državnih ambicija, uništavaju pojedinca. Strugacki su u svoja dela (posebno romane “Ponedeljak počinje u subotu”, 1965, “Bajka o trojki”, 1968, “Milijardu godina do kraja sveta”, 1976) uz naučnofantastične elemente uplitali i tradiciju ruskih bajki, basni, skaski i folklornih mitova, gradeći visoko stilizovane fantazmagorijske parabole. Uz već pomenute romane među najbolja dela braće Strugacki spadaju i “Teško je biti bog” (1965), “Ružni labudovi” (1968), „Hotel ’Kod poginulog alpiniste’“ (1974), “Piknik kraj puta” (1974. po kojem je Tarkovski snimio remek-delo “Stalker”), “Talasi smiruju vetar” (1985)... U svake pohvale vrednom poduhvatu repriziranja ranije objavljenih dela odnosno štampanja do sada neprevedenih knjiga braće Strugacki, „Čarobna knjiga“ predstavlja domaćim čitaocima izuzetnu knjigu „Grad beznađa“.
            Roman „Grad beznađa“ originalno je objavljen u dva toma 1988. i 1989. godine i ima neobično uzbudljivu istoriju nastanka i - opstanka. Braća su na ideju o ovom romanu 1967. godine ali je realizacija morala da sačeka okončanje knjige na kojoj su tada radili. Stvaranje novog dela potrajalo je pune tri godine i bilo okončano 1972.g. I u toku pisanja i po njegovom okončanju braća su znala da će, s obzirom na sadržaj, biti izuzetno teško objaviti roman. Pojačana represija države prema mnogim autorima koji su nisu bili na tragu zvanične politike, rezultirala je odlukom da se roman umnoži u tri primerka od kojih su dva data na čuvanje pouzdanim i časnim ljudima u dva različita grada. Braća su nadalje pisala druga dela a „Grad beznađa“ je bio skriven sve dok „perestrojka“ nije počela da menja klimu u državi i koliko-toliko popustila ideološka ograničenja.
            Pozornica celokupnog dešavanja romana je neznano mesto (postoje ozbiljni argumenti da je u pitanju čitava planeta) na kome postoji Grad okružen pustinjama i močvama, na jednoj strani omeđen visokim zidom sa suncem koje se pali i gasi u određenim intervalima. U Gradu žive ljudi pristigli iz različitih delova Zemlje i iz različitih vremena-epoha; svi oni su, svako iz svojih razloga, pristali da učestvuju u Eksperimentu o čijem odvijanju, planu i cilju postoji bezbroj spekulacija. Šta je suština Eksperimenta znaju Nastavnici koji se ukazuju svakom od stanovnika i s njim vode ozbiljne ili sasvim trivijalne razgovore. Glavni protagonista dešavanja je Andrej Voronjin, astronom iz 1950-ih, koji je pun vere i optimizma u Eksperiment a uz njega je šaroliko društvo koje čine Izja Kacman, Jevrejin večiti bundžija, smerni kućepazitelj Van, Selma devojka lakog morala, Fric Gajger, podoficir nemačke vojske, snažni i trezveni težak Jura, Donald, Oto i mnogi drugi. Sledeći politiku promene zanimanja Andrej i njegovi drugovi su najpre đubretari, nakon čega on postaje istražni sudija zadužen za bizarne predmete pojave i nestanka crvene kuće i stradanja ljudi koji su pali sa zida iako se ne zna kako su se tamo popeli. Napredujući kroz društveno-upravljačku strukturu Andrej postaje urednik novina a posle velikog prevrata i pobune protiv Eksperimenta, koju predvodi Gajger, postaje  savetnik u najvišoj vlasti koji će, dok se Grad razvija i buja, biti poslat u istraživačku ekspediciju sa zadatkom da kartografiše okruženje, otkrije eventualne opasnosti i pokuša da pronađe mitski Antigrad.
            Nesputana mašta braće Strugacki kreirala je čudestan svet, naselila ga mnoštvom ljudi (kao kuriozum navedimo da se ideja o sabiranju ljudi različitih epoha na jednom mestu „rodila“ i u glavi sjajnog američkog pisaca Filipa Hoze Farmera, 1918-2009, i pretočena je u serijal „Svet-reka“ započet 1971.g, koji broji pet romana i niz priča), oplemenila sjajnim epizodama (npr. invazija pavijana na Grad, period suživota i njihovo uništenje tokom „revolucije“, putovanje kroz prazne gradove) i začinila mnoštvom dijaloga o vlasti, umetnosti, narodnim masama... Strugacki su znali da će partijskim dušebrižnicima svakako „zapeti za oko“ dilema da li je Eksperiment sinonim sa Socijalizam, da li je revolucija protiv okoštale vlasti i Nastavnika poziv na bunt u realnom vremenu. Kao i sve valjane knjige, i „Grad beznađa“ može se čitati na više nivoa, od vrcave igrarije sa ozbiljnim elementima do filozofske rasprave i društvene kritike maskirane u roman. Svako od ovih tumačenja uslovno je ispravno jer prednost daje tek jednom od niza značenjskih nivoa. U svojoj celokupnosti „Grad beznađa“ vanredno je valjano delo sjajnih autora koje svakako ulazi u parteon klasika žanra ali i svekolike Literature.

            („Dnevnik“, 2023.)

 


Nastavljajući da u reprezentativnoj biblioteci „Stari kontinent“ sabira (kako se to kolokvijalno kaže) „moderne klasike“ i tekuće strip serijale nastale u Evropi, „Čarobna knjiga“ upravo je, nedugo posle prvog, štampala i drugi tom serijala „Aristofanija“ potekao iz scenarističke radionice Gzavijea Dorizona (1972) a u crteže pretočen perom Žoela Parnote (1973), dvojca priznatih autora koji su u dosadašnjem opusu, zajednički ili sa drugim umetnicima, ostvarili nekoliko zapaženih dela. Mada objavljivanje stripova autora koji ovdašnjim čitaocima nisu znani kao etablirani klasici nosi povećani rizik, „Čarobna knjiga“ je načinila iskorak i predstavila deo tekuće produkcije najdinamičnije evropske – francusko-belgijske strip scene, darujući znatiželjnicima lepršavu avanturu za mlade i malo starije ljubitelje „priča u slikama“. Dve epizode u ovom tomu (tvrdo ukoričenom i u punom koloru) su „Izvor Aurore“ (originalno publikovan 2020.g) i „Crvena planina“ (originalno iz 2022.g), i njima se zaokružuje ova grandiozna priča (na preko 250 strana, podeljena u četiri epizode) sa nizom elementima iz arsenala epske fantastike, kombinovanih sa prepoznatljivom linijom odvajanja od detinjstva i ranog odrastanja (u tradiciji „bildungsromana“) odnosno sa intrigantnim pseudoistorijskim zaleđem.
            Zaplet je nominalno započeo u Marseju 1900. godine ubistvom anonimnog metalskog radnika Klemana iza koga su ostali udovica i troje dece. Njih posećuje grofica Aristofanija i savetuje da se presele na drugo mesto i nikome ne govore o Klemanu. Devet godina kasnije mala porodica živi na ivici gladi: majka i najstariji sin, buntovni Bazil rade u fabrikama, knjiški moljac Viktor i njegova sestra sanjalica Kalikst uče školu. U sukobu sa fabričkim batinašima Bazil pogađa ciglom jednog huligana (taj će kasnije „podleći povredama“) a njegova majka preuzima krivicu i odlazi u zatvor. Bespomoćnu decu od zlehude sudbine spasava Aristofanija i odvodi ih u skriveni dvorac gde mališani saznaju istinu o prastarom plemenitom Azurnom kraljevstvu, o svom ocu koji je bio na pragu da otkrije način da se kraljvstvo spasi od smrtonosne pretnje Prognanog kralja i njegovih pomagača. Grofica se nada da je neko od dece nasledilo očev talenat i pokušava da ih pouči tajnim znanjima. U međuvremenu i Prognani kralj kuje planove da zarobi majku i decu i otkrije njihove moći. I zaista, devojčica je izuzetan prirodni talenat, Viktor je unekoliko neobičniji dok zaljubljeni i gnevni Bazil potpada pod uticaj Progonjenog kralja Gedeona, tokom Pariske komune 1871.g. znanog kao Kralj Pariza, koji želi da siromašne oslobodi terora u novom ustanku, iako je zbog učešća u prvoj komuni bio prognan iz Azurnog kraljevstva koje odbija da se direktno meša u ljudsku istoriju. Sećanje na prošlost otkriva vezu Gedeona i Aristofanije i pogibiju njihovog sina u ustanku. Aristofanijino žrtvovanje spojiće majku sa decom a deca će svojom angažovanjem sprečiti krvoproliće i doneti pobedu miroljubivih namera odnosno vrline opraštanja. Ipak, hepi-eng je „sumnjiv“ i čitalac sam mora da razmeri argumente za i protiv pasivnog odnosa prema životnim izazovima.
            Dorizon ikonografiju epske fantastike (sudbinske borbe Dobra i Zla, sukobe moćnih bića oba tabora, magiju i vradžbine...) zdušno kombinuje sa ikonografijom stripa (deca su slika i prilika većnog trojstva avanturističkih stripova: snaga-um-lepota) uz poneko odstupanje od modela (recimo, grofica nije bajna devojka već ne naročito umiljata starica, deca lete prema svojim odredištima ali i lebde u šupljem buretu...). Ono što u drugoj polovini serijala privlači pažnju je subverzivno stavljanje pod znak pitanja ispravnosti postupaka „snaga Dobra“ i cene koju, zbog striktne pasivnosti, plaćaju nedužni i nemoćni. Izbegavanje crno-bele podele uloga kao odstupanje od žanrovskih obrazaca izmamiće osmeh iskusnijih stripoljubaca jer čitalačkom zadovoljstvu dodaje još jednu ravan. U relativizovanje modela treba ubrojiti i stradanje boraca za dobro koje nije izuzetak već je primereno situacijama (nekada su „dobri momci“ stradali retko i samo u teškim i dramatičnim situacijama). Dorizon, s druge strane, ne beži ni od mistifikacije istorijskih događaja odnosno spoznaja dubokih istina koje pokreću društvena kretanja.
            Žoel Parnot se sa svoje strane svojski potrudio da dočara vedru, pastoralnu atmosferu čiste i slobodne Prirode kojoj je suprotstavio bedu sirotinjskih gradskih kvartova i pakleno crvenilo fabrike koja radnicima uzima zdravlje, živote i - radost. Montaža tabli adekvatna je opštem toku dešavanja uz česte izlete u velike slike-crteže portreta junaka ili pejzaža. Sveukupno, reč je o zanimljivom serijalu koji donosi brojne avanture začinjene magijom i dečijim smehom ali i krucijalnim dilemama predaje životnim nedaćama ili odbijanja pokornosti prema (od drugih zadatoj) stvarnosti.

            („Dnevnik“, 2023.)

top