Četrnaesti
tom sabranih epizoda stripa „Džeremaja“ scenariste i crtača Hermana
Ipena (1938-2026), u standardnom tvrdokoričenom i kolornom izdanju „Čarobne
knjige“, sadrži (kao i svi prethodni tomovi) tri epizode: 40 - „Onaj koji nedostaje“, 41 - „Nebeski kazino“
i 42 - „Sluge“; godine originalnog objavljivanja su 2023, 2024, 2025.
pa se može smatrati da je ovo finale serijala pošto izdavač „Dupuis“ dosada
nije obznanio postojanje još neke epizode u serijalu koji je postao nezaobilazni
reper za naučnofantastični strip. Herman, uz sve druge strip radove,
nije odustajao od svog prvog samostalnog serijala započetog davne 1979. godine.
Uprkos godinama i bolestima on je, i posle više od četiri decenije od
započinjanja serijala, marljivo radio na „Džeremaji“ i bezmalo svake
godine objavljivao nove avanture Džeremaje i Kurdija Maloja. Ova
su dvojica na početku bili mladići da bi polako odrastali u muškarce u punoj
snazi (mada se u pričama sugeriše da je od početka njihovih avantura za njih
protekla samo jedna decenija). Dvojac to vreme troši u krstarenju uzduž i
popreko ostataka Sjedinjenih Američkih Država razorenih međurasnim sukobom.
Nakon sveopšteg haosa, koji liči na modernizovani Divlji zapad, stvari
su se postepeno popravljale, centralna državna administracija je
profunkcionisala, usamljene male zajednice se povezale a bande kriminalaca su proređene.
Stanje je daleko od onog koje je ratom uništeno, funkcionalna tehnologija je
retka, veliki sistemi kao distribucija struje, železnica, drumski saobraćaj jedva
da postoje (mada se u jednoj od epizoda pominje aktivna atomska centrala). Pošto
nova vlast nije sveprisutna i efikasna, lokalni moćnici pljačkaju podanike,
manje ili više perfidno, ucenama ili nasiljem, korupcija cveta... Pravdoljubivi
desperadosi Džer i Kurdi nisu spremni da zažmure na nepravdu pa lako
zapadaju u nevolje pošto, kao i svaki stranci, ne poznaju raspodelu snaga i ne
pokazuju dovoljno poniznosti i respekta prema lokalnim bogatašima i
političarima odnosno prema njihovim planovima i pulenima. Obrazac 'sistemske
korupcije' Herman varira kad god se civilizacija 'vraća', uz očiglednu naklonjenost
običnom čoveku kome je dosuđena uloga dežurnog i doživotnog gubitnika koji nema
snage a još manje hrabrosti da se otrgne iz tog fatalnog zagrljaja. Istovremeno,
kako je serijal odmicao rasla je i Hermanova sposobnost da kreira
mnoštvo živopisnih likova i zaplete ih u gotovo nerazmrsivo klupko u kome je
malo 'čistih' krivaca i heroja među mnoštvom „ružnih, prljavih i zlih“ marginalaca
koji se bore za opstanak, ne shvatajući uvek šta je njihov sopstveni interes. U
senci muških grubijana upečatljivo su oslikani likovi žena koje se na razne
načine dovijaju da ostanu žive i nezavisne; naravno, 'sponzoruše' svoje polne
atribute koriste i troše da bi, dok su aktuelne, koliko-toliko uživale u
luksuzu dok su, na sasvim suprotnom kraju klackalice, zrele ili ostarele žene
vođe bandi koje komanduju i mnogima kroje sudbine. Džeremaja i Kurdi,
kao iskusni borci, pomažu obespravljenima u borbama sa nasilnicima na ulicama,
đubrištima ili u divljoj prirodi. Napete situacije pretvaraju se u košmare pod
gustom maglom ili u senkama pretećih zgrada i ruševina. Epizode „Onaj koji
nedostaje“ i „Nebeski kazino“ nastavljaju se na epizodu „Mrgud“
iz prošlog toma gradeći mračnu priču o masama besprizornika organizovanih u
bande koje se međusobno bore za mrvice sa trpeza bahatih moćnika. Teskobna,
kafkijanska atmosfera upočatljivo je 'dopunjena' maglama koje se ne razilaze
među ruševinama. Kreature koje Kurti i Džer sreću sluđene su
strahom za svoj život ili besom protiv onih koji njima vladaju bez imalo milosti.
„Sluge“, pak, vode dvojac u sjajne građevine, među blazirane bogataše
koji svima koji ne pripadaju njihovom sloju ne opraštaju to što postoje.
Hermanovo pripovedanje teče u
više paralelnih linija uz svojevrsno „preskakanje“ nekih situacija koje čitalac
treba sam da domisli i nadogradi. Njegova četkica donosi sjajne, razigrane akvarele
ili crteže sa nenadmašnim poigravanjima senkama u magli, dimu ili sumraku;
kolor je u rasponu od sveprisutnih škrtih valera sive do retke punoće čistih,
svetlih boja.
Rečju, serijal „Džeremaja“ uveliko
je nadmašio standardna stripska pojednostavljenja potvrđujući da je Herman
istrajno gazio neutabanim stazama razgranavanja i produbljivanja domašaja stripovske
imaginacije.
(„Dnevnik“, 2026.)









