Deveti tom sabranih epizoda “prvog savremenog detektiva” Ripa Kirbija, (koje originalno objavljuje “King Features Syndicate” a kod nas “Čarobna knjiga”), sadrži priče štampane u crno-belim kaiševima u dnevnim novinama u periodu od 12. novembra 1962. do 28. novembra 1964. godine. Strip je izlazio samo u dnevnim kaiševima bez, kako je to uobičajeno, kompletne table (u boji) u broju za nedelju; ovakav model rada (uprkos zahtevima izdavača da radi i kolor table) započeo je Kirbijev otac, Aleks Rejmond (1909-1956) a nastavio Džon Prentis (1920-1999). Prentis je, zahvaljujući uspehu kod publike, od početnog striktnog oponašanja Rejmondovog stila vrlo brzo prešao na svoju verziju foto-realističkog crteža što je vidljivo u promenjenoj, muževnijoj fizionomiji glavnog junaka ali i njegovog batlera “gospodinovog gospodina” Dezmonda kao i povremeno slobodnijem, ambicioznijem kadriranju. Naravno, osnovne postavke serijala-brenda zaštićenog imena, ostale su nepromenjene: privatni detektiv-altruista iz Njujorka, sa naočarima, pijanista, džentlmen sa besprekornim manirima spreman i na “grube igre”, okružen bogatašima i lepoticama otkriva zločince i spasava nevine žrtve. Osnovne karakteristike stripa su (kako ih je reklamirao distributer) akcija, romansa, avantura, glamur, napetost, uzbuđenje!
            Na početku devetog toma mogu se pročitati i neke od Prentisovih izjava, koje su zanimljive, zabavne i na nivou kuriozuma - tako on kaže da je odugovlačio sa potpisivanjem stripa jer je bio usred razvoda pa nije želeo da njegova supruga sazna da crta Ripa Kirbija pošto bi onda tražila veću alimentaciju! Prentis je svakog dana crtao od pola deset do šest popodne, nedeljnu kvotu kaiševa bi nacrtao za pet dana, kašnjenja zbog odlaska u kupovinu ili istraživanja nadoknađivao je celonoćnim crtanjem. Scenarista Fred Dikenson (koji je radio i sa Rejmondom) uspešno je uklapao dijaloge i raspoređivao tekst; posle Dikensonove smrti 1986.g. Prentis je sam pisao priče što mu je donelo više kontrole nad pričom, uzbuđenjem i akcijom. Vremenom je Kirbiju menjao izgled zbog promene mode i frizura; dodao mu je i neke mane da ne bi bio suviše savršen u vremenu kad su popularni antiheroji. Prentisu je smetalo insistiranje novinskih urednika da strip bude “puritanski čist” dok su stripska izdanja bila prepuna unakaženih i golišavih tela.
            Deveti tom započinje šokantnom scenom - Rip pokušava da obije sef bogate porodice, biva uhapšen ali uspeva da pobegne iz zatvora! Sve novine pišu o ovom slučaju i policijskoj potrazi za beguncem ali je on već preleteo okean i sakrio se u egzotičnom gradu Dalekog istoka. Tu ga angažuje Ming Nemilosrdni, krijumčar dijamanata koji želi da otkrije ko mu otima pošiljke. Rip pristaje ne sluteći da Ming namerava da ga pošto obavi zadatak - ubije. No, i lepa Fan, Mingova pomoćnica ima svoje planove… Naravno, Pravda će trijumfovati, nevaljalci će biti uhvaćeni jer je Rip sve vreme radio za svoju vladu a uplašeni Dezmond će jedva dočekati svog poslodavca. Egzotična putovanja nastavljaju se u epizodi “Škorpionova jazbina” u kojoj Rip hvata gusara koji pljačka bogataške jahte u južnim morima! “Najlepša dama maskenbala” izmamljuje od bogataša “nežna” pisma kojima ih potom ucenjuje; njen poslodavac Pen, pak, one koji mu smetaju ubija tako što ih ogrebe otrovnim mastilom - zbog čega Ripa na poslu hvatanja menjaju Dezmond i njegov kolega, debeljuškasti batler Vigers. Avantura “Detektiv protiv detektiva” bavi se pokušajem da se pronađe luckasti naučnik koji je stvorio novu leguru; dve kompanije žele tu formulu, jedna angažuje Ripa a druga detektiva Toledo Stila koji je - lepa devojka. Nadmudrujući se Rip i Toledo traže naučnika po Evropi ali se u potragu umeša i beskrupulozni zli plaćenik strane zemlje; dok se potera za formulom od strane dve američke kompanije očito smatra sasvim normalnom svako drugo mešanje se tretira kao nekorektno i kriminalno. Kako god bilo, dva detektiva će se strasno poljubiti na kraju epizode najavljujući da i Rip može da “posrne” pred ženskim čarima. Ovaj “peh” će mu se ponoviti i u epizodi “Divlje devojke” gde će Ripa opčiniti prelepa kradljivica nakita koju hipnozom na kriminal tera surova Mama Fegin, koja vodi “školu za kradljivice” (kao i Fegin iz Dikensonovog romana “Oliver Tvist”). Epizoda “Dvostruka prevara” svojevrsni je omaž Poovoj klasičnoj priči “Ukradeno pismo” u kojoj se dokazuje da su najskrivenije stvari one koje su stavljene na vidno mesto (ovog puta ukradene obveznice vise uramljene na zidu). Knjigu zaključuje “Pritipetalov pakleni plan” u kome se Dezmond (koga je Rip posle javne svađe otpustio - naravno samo prividno) zapošljava kod naučnika koji odgaja bizarne biljke (otrovne biljke, biljke mesožderke, biljke oktopode) kojima namerava da zaseje jedno ostrvo. Epizoda je netipična za serijal kako zbog naučnofantastičnog motiva ludog naučnika tako i zbog posezanja za vizuelnim elementima jeftinih filmova B klase.
            Prentis i Dikenson vešto barataju znanim elementima serijala gradeći, u zadatim, vrlo rigidnim okvirima novinskog stripa, veoma korektne strip priče-epizode koje su, i posle pola veka od prvog pojavljivanja, svakako zanimljive i zabavne i današnjim čitaocima.
            (“Dnevnik”, 2017.)

Američkom strip scenom gospodari korporativni strip, oličen u gigantima kakvi su „Marvel“ i „DC“ produkcije ili „King fičers sindikejt“ i odatle širi svoj uticaj na „ostatak sveta“. Ipak, korporativni strip nije jedino što se od 9. umetnosti stvara i objavljuje u Novom svetu. Temelji nezavisnog i andergraund stripa duboki su a njegovi izdanci (još uvek) živi. Među „korenima“ takvog stripa svakako su i magazini izdavača „Vorena“ („Warren Publishing“) „Creepy“ („Jezivo“ iz 1964) i „Eerie“ („Grozno“ iz 1966) koji se, pak, nastavljači  „E.C.“ edicija („Entertaiment Comics“ naslednik „Educational Comics“). Za 19 godina kontinuiranog izlaženja „Creepy“ (ugašen 1983.g. a obnovljen 2009.g. u kući „Dark Horse“, izlazi i danas) okupio je niz strip velikana od Ala Vilijamsa, Vali Vuda, Stiva Ditka, Frenka Frazete, Aleksa Tota, Anđela Toresa do Ričarda Korbena, Sanjuliana, Luisa Garsije, Hoze Ortiza, Leopolda Sančeza, Hoze Gonzalesa, Bernija Rajtsona. „Creepy“ je počeo kao kvartalno izdanje na 64 strane većeg formata, da bi postao dvomesečnik na 48 strana (uglavnom crno-belih mada je bilo i brojeva sa par kolor strana) sa šest-sedam nezavisnih horor i naučnofantastičnih priča; uz redovne objavljivani su i tematski brojevi, brojevi na većem broju strana i potpuno u boji. Osnovni zadatak magazina i njegovog „domaćina“ ujka Jeze („domaćin“ „Eerie“-a je bio rođak Groza) bio je da se čitaocima, uz korišćenje svih sredstava i trikova, priredi „užasavajuće veselje“ za koje su zadužene ubice, ljudožderi, psihopate, telepate, vanzemaljci, duhovi, mumije, čarobnjaci i svemirski zmajevi.
Među „Creepy“ i „Eerie“ adutima/atrakcijama jedno od najvećih je Ričard Korben (1940), koji je u kuću „Voren“ stigao iz voda alternativnog/andergraund stripa i za osam godina (od 1970.g) koliko je trajala njihova saradnja iscrtao („ilustrovao“ kako kaže pisac predgovora Hose Viljarubija) četrdeset priča sabranih u obimnu (gotovo 350 strana) knjigu sa podnaslovom „Definitivna kolekcija priča i ilustracija Ričarda Korbena objavljenih na stranicama magazina Creepy i Eerie“; knjiga je originalno objavljena 2012. i 2013. a iste godine štampana u ediciji „Jezovnik“ beogradske kuće „Darkwood“. Korben se od prve crno-bele storije „Zaleđena lepota“, kojoj je autor i teksta i crteža, predstavio kao umetnik velikog talenta i sposobnosti. Njegov crtački manir brzo postaje jedan od zaštitnih znakova magazina (što će, uz Mebijusa, biti i u magazinu „Heavy Metal“). Korbenovi likovi, fizionomije i tela odstupaju jedan ili dva koraka od čistog realizma ali ipak ne klize u puku karikaturalnost. Njegovi enterijeri i eksterijeri izuzetno su funkcionalni kada je reč o stripovima smeštenim u znanu nam sadašnjost; u slučaju naučnofantastičnih, horor i fantazijskih priča/svetova enterijeri i eksterijeri plene nesputanom razigranošću bilo da su minimalistički ili neumereno (mutirano) razigrani. Konačno, koliko god da je majstor senčenja Korben je, ipak, nenadmašan u svom inovativnom korišćenju boja; „Creepy“ i „Eerie“ su štampani tako da reprodukuju nijanse između bele i crne a ta je mogućnost postojala i na kolornim stranicama i Korben ju je u potpunosti koristio zahvaljujući svojoj inovativnosti i spretnosti. On je izmislio svoj metod bojenja koji je dozvoljavao da „barata svakom štamparskom pločom ponaosob, čime je uspevao da postigne širok spektar boja.“ Eksperimentisao je sa ručnom separacijom boja stvarajući do tada u stripu neviđene kolor efekte. No, ovaj postupak nije mogao uvek da bude ponovljen tako da mnogi reprinti njegovih stripova nisu dostizali kvalitete prvog izdanja; zbog toga je rad na ovoj knjizi podrazumevao skeniranje različitih izdanja (jer su mnoge originalne table nestale) i odabir najkvalitetnijih. Bez te brižljivosti izgubio bi se doživljaj razigranih, jarkih boja koje „mame pogled“, nestale bi fine nijanse tamnijih tonova a što je sve u službi ingenioznog dočaravanja grotesknih svetova u kojima je sve - predeli, nebo, likovi, zveri, alatke, nakit i odeća, atmosfera, raspoloženja (od straha i frustracije do seksualne provokacije hipertrofiranim ženskim i muškim atributima) – nepoznato, neobično i - neodoljivo zavodljivo.
Naravno, sva Korbenova crtačka razigranosti ima temelje u otkačenim, uvrnutim pričama koje su magazini potencirali. Namerno preterivanje koje vodi u apsurd, karikiranje i izigravanje žanrovskih obrazaca uz uvrnuti humor, obimno korišćenje popularne kulture, „palp“ literature i B-filmova, osnove su priča nekolicine scenarista (Brus Džouns, Bil Dubej, Deg Menč, Rič Margopulos – koji je izuzetno adaptirao priče Edgara Alana Poa) sa kojima je Korben sarađivao, nalazeći u scenarijima dovoljno prostora za svoje crtačke egzibicije ali istovremeno dajući tekstovima artaktivni vizuelni profil koji dopunjuje pa i nadograđuje reči. Zbog velike produkcije koja je podrazumevala stripove ali i ilustracije odnosno crtanje magazinskih naslovnica Korben je zapostavio sopstvene scenarije mada su oni u najmanju ruku jednako kvalitetni kao i priče profesionalnih scenarista (srećom u kasnijem radu Korben će nastaviti da crta stripove po svojim pričama). Da su Korbenovi scenaristički kvaliteti veliki potvrđuju storije iz ove knjige, uz pomenutu „Zaleđenu lepotu“, i „Likan-tropa“ i „Grobnica strave“ (kao zanimljive, duhovite varijacije na teme kupovine večne mladosti, odbrane od vukodlaka i oživelih mumija).
Zaključimo da je knjiga-album 'Creep' predstavlja Ričard Korben“ izuzetan uvod u upoznavanju sa ranim radovima jedne od legendi i živog klasika stripa pa je kao takva nezaobilazno štivo svakog ljubitelja „priča u slikama“ kao i horora, naučne i epske fantastike.
(„Dnevnik“, 2017.)

Fantastični strip serijal „Torgal“, rezultat saradnje pisca Van Hama i crtača Rosinskog originalno je započet 1977. godine i zahvaljujući zanimljivoj i za ono vreme novoj (barem za strip) mešavini naučne i epske fantastike zadobio simpatije brojnih ljubitelja „priča u slikama“. Torgal, „zvezdano dete“ koje su usvojili divlji Vikinzi, u pogodbenom vremenu s kraja prvog milenijuma Zapadnog sveta, sasvim je netipičan junak koji nimalo ne mari za avanture već uporno (ali bezuspešno) pokušava da se skrasi i u miru živi sa svojom suprugom i decom. No, okolnosti ga nemilice bacaju u centar svakojakih dešavanja koja mu ne dozvoljavaju predomišljanja već traže da snagom mišica, oštricom mača i precizno odapetim strelama spasava sebe i svoje bližnje; domišljatost, lukavost, oštroumni zaključci i precizni planovi Torgalove su dodatne prednosti mada ni njegovi neprijatelji nisu naivni i glupi ni kada je reč o „običnim“ ljudima ni kada se bori sa moćnim, bogolikim stvorenjima odnosno ljudima iz budućnosti čija je tehnologija superiorna.
            Sedmi tom Torgalovih sveukupnih dogodovština (izdanje agilnog „Darkwood“-a iz 2016.g.), u sjajnoj opremi sa reljefnom prednjom koricom, u punom koloru i u preciznoj štampi, donosi tri epizode (po internom rasporedu XIX, XX i XXI) nastale 1993. i 1995. godine. Serijal je tada sasvim blizu jubileja - pune dve decenije izlaženja što podrazumeva da je svet u kome se dešava „razrađen“ kao i prepoznatljivi pripovedački i likovni stil i identitet stripa. Crtež i kadriranje odnosno komponovanje tabli koje precizno prate i potpomažu dinamiku priče ubedljivi su, bez slabih mesta. Scenarija koja ispisuje Van Ham započinju  nove krugove sage pa se na sceni pojavljuju već znani likovi sada u novim situacijama. Čini se da je svo to ponavljanje vrlo zanimljivo za stvaraoce jer su u mogućnosti da „prodube“ dobrotu/zlobnost novih/starih junaka i, što je još izazovnije, da promene njihove profile i tabore. Naravno, ne treba zanemariti činjenicu da je za dve decenije stasala i nova generacija mladih čitalaca kojoj treba pomoći da se uključi u sagu.
            Epizode iz sedmog toma nastavljaju tragom prethodnih priča i prate „nevoljne, prinudne“ saputnike: Torgala, koji beži od porodice kako bi je poštedeo daljih stradanja, i Kris od Valnora, prgavu zloću koja beskrupulozno pokušava da postane moćna i bogata ali se ti planovi redovno izjalovljuju (uglavnom Togralovom zaslugom). U epizodi „Nevidljiva tvrđava“ kojom započinje istoimeni ciklus u 6 segmenata, Togal sreće neobičnu staricu Alajin koja mu objašnjava da će ostvariti svoju želju za mirnim životom jedino ako obriše svoje ime sa kamena na kome su ga upisali bogovi; kamen se nalazi u Nevidljivoj tvrđavi, van prostora i vremena, u koju će ući samo ako to zaista želi. Spasavajući se od potere Rečnog naroda Torgal i Kris nađu se u klopci a izlaz iz nje iz vodi u niz košmarnih susreta sa ljudima iz ranijih avantura. U trenutku kad mračna senka zapreti njegovoj porodici Torgal baca na nju nož i pogađa je a onda vidi da je ta senka - on! Nakon toga budi se u stvarnom svetu ali se ne seća svog života. Kris mu govori da je on Šajgan Nemilosrdni a ona žena koju voli. Tako Torgal postaje sopstveni mračni lik, svoj mister Hajd. Torgal i Kris sa piratima pljačkaju severnim morima i postaju bogati i moćni.
            No, mada je dobila ono što je želela Kris (u epizodi „Žig prognanih“) ne miruje i, želeći da se osveti i eliminiše Torgalovu porodicu kuje zaveru zbog koje Arisija biva žigosana i sa decom, Jolanom i malom Luv, proterana iz sela a potom zarobljena i pretvorena u Krisinu robinju. No, Jolan, koji, mada još dečak, vlada velikim moćima a usto je i bezumno hrabar, uz pomoć dečaka Dereka upada u tvrđavi i oslobađa zarobljenike. Kris ipak odvodi Arisiju i Luv pa Jolan, Derek i njegova sestra Lela kreću u potragu.
            Epizoda „Ogotajeva kruna“ nastavak je priče ali u bitno drugačijem, naučnofantastičnom maniru. U sudbinu Šajgana (koga će nezadovoljne vođe pirata ubiti a Kris će s kule skočiti u more) i Jolanovu potragu umešaće se Jaks Nadzirač iz daleke budućnosti čiji je zadatak da ispravi istorijski poremećaj (koji je počinio još Jolanov deda) i to tako što će se vratiti u prošlost i pronaći odbačeni energetski šlem. Jaks i Jolan putuju unazad i pronalaze traženo ali kad se vrate nazad pojavljuje se - odrasli Jolan iz paralelne stvarnosti! Priča se nadalje komplikuje toliko da je potrebna velika pažnja da bi se shvatilo šta se dešava i da li je i gde prekršen princip vremenskog paradoksa. Posle mnogih peripetija (i pojave Velikog Nadzirača) stvari će se vratiti na staro - Torgal ne gine a Arisija, Luv i Jolan se konačno sreću. „Ogatajeva kruna“ pleni neodoljivom atmosferom koja je na tragu „palp“ fantastike i poslastica je za ljubitelje naučne fantastike.
            Rečju, serijal „Torgal“ u ovim je epizodama na svom kreativnom vrhuncu; Van Ham i Rosinski se bez većih problema kreću širokim žanrovskim i medijskim prostorima nudeći valjano „skrojene“, izbalansirane, uverljive, zanimljive i zabavne avanture kojima ljubitelji 9. umetnosti i danas teško odolevaju.
            („Dnevnik“, 2017.)


„Granvil - Ljubavi moja“ je drugi album iz, za sada četvorotomnog strip serijala kome u podnaslovu stoji „Naučnofantastična pustolovina inspektora Lebroka iz Skotland jarda“. Scenarista i crtač je Brajan Talbot (1952) iza koga stoji bogat i šaroliki opus u rasponu od andergraund stripova, onih o super junacima (crtao je „Sudiju Dreda“ i „Betmena“ te slavnog „Sendmena“ od 1991. do 1993) do ambicioznih grafičkih novela - smatraju ga jednim od pionira britanskih grafičkih novela („Avanture Lutera Artrajta“, od 1978. do 1989). Njegove grafičke novele zaslužile su značajnu čitalačku i kritičarsku pažnju kao i više prestižnih nagrada; najpoznatije su dirljiva „Priča jednog lošeg pacova“ (1995; srpsko izdanje „Omnibus“ 2014), „Alisa u Sanderlendu“ (2007), serija „Granvil“ (2009-2012), intimističke „Ćerke“ (sa Meri M. Talbot, 2012; srpsko izdanje „Omnibus“ 2013). Talbot uspeva da spoji korporacijsko-komercijalni i alternativno-umetnički strip, suvereno baratajući pravilima, potencijalima, dometima i ograničenjima svih formi. Dokazao se i kao vešt zanatlija i kao razbarušeni alternativac odnosno precizan i intrigantan umetnik. Njemu, što je takođe retkost, nisu nepoznati ni realistički ni fantastičko-žanrovski miljei. Ovakva univerzalistička sposobnost čini ga kompletnom stvaralačkom ličnošću sposobnom za visoke uzlete imaginacije.
„Granvil“, u ovdašnjem izdanju agilnog „Darkwooda“ (iz 2012.g. samo tri godine posle svetske premijere 2009.g.) može se odrediti kao stim-pank basna koja se dešava u alternativnom svetu u kome je Britanija izgubila rat sa Napoleonom i, sa ostatkom Evrope, potpala pod francusku okupaciju a engleska kraljevska porodica je pogubljena na giljotini. Centar čitavog sveta je Granvil (Pariz). Posle gotovo dva veka ropstva, nakon kampanje građanske neposlušnosti i anarhističkih bombaških napada, Engleska dobija nezavisnost kao Socijalistička Republika Britanija; moćna Francuska i dalje prezire Britaniju s kojom je povezuje most preko Lamanša. Naravno, kao i u našem, običnom svetu zločini, špijunske zavere i političke intrige ne prestaju. Priča drugog albuma naslanja se na prvi deo mada se, bez većih problema, može čitati i kao samostalna epizoda. Ovog puta inspektor Labrok i njegov pomoćnik Paci pokušavaju da uhvate surovog ubicu Besnog Psa (mada je - pacov) koji je pobegao iz zatvora pred samo pogubljenje giljotinom a onda sasvim volšebno, uprkos blokadama svih puteva, osvanuo u Granvilu gde ubija prostitutke. Mada suspendovan zbog neposlušnosti Labrok odlazi na lice mesta i pokušava da složi sve kockice u mozaiku. Jasno mu je da je Besnom Psu u bekstvu pomogao neko vrlo važan odnosno da ubica u Granvilu traži nešto od državne važnosti. Klupko zločina polako se odmotava a njihov uzrok je u bliskoj prošlosti, u danima otpora Engleza protiv Francuza porobljivača i akcija najfanatičnijih boraca iz Besne brigade koji nisu znali za milost. Mračna tajna pobede – masakr pobunjeničkih vođa – vodi inspektora u sam politički vrh nove države, do nesuđenog premijera! Čini se da nijedna pobeda nije čista, da slavodobitni oslobodioci kriju tajne koje bi voleli da se zabašure univerzalnim opravdanjem ostvarenja najvažnijeg cilja - slobode; no, među prvoborcima su bili i mnogi koje pristojni ljudi izbegavaju. Opravdanje da rat traži i donosi stradanja i žrtve nije (uvek) dovoljno jer čak i u najmračnijim vremenima postoje (ili bi trebale da postoje) granice humanosti (i među životinjama!). Konačno, na maksimu da „cilj opravdava sredstva“ ne pristaju svi.
Alternativnoistorijsko zamešateljstvo sa prepoznatljivom stim-pank ikonografijom  (vozila na paru, svakojaki transportno-putnički baloni, viktorijanska atmosfera...), obogaćeno junacima-životinjama (domišljati, nabildovani, na pesnicama i pištoljima brzi Lebrok je jazavac, Paci je, naravno, pacov, šef policije je ovan, premijer buldog; ljudi ili „testoliki“ su prezrena nakaradna stvorenja najniža na društvenoj lestvici - sluge za prljave poslove) u ovoj epizodi je dopunjeno opšteljudskim i sveistorijskim političkim i etičkim dilemama. Priča se ne iscrpljuje pukom istragom zločina već odlazi i korak „iza scene“. Mada u podnaslovu albuma stoji „Maštarija“ nije reč o pukoj akcionoj razbibrizi već o mnogo ambicioznijem i serioznijem sadržaju - upravo kako se to i radi u basnama.
            Rečju, „Granvil - Ljubavi moja“ dopadljiva je avantura razigranog crteža i dinamično koncipiranih tabli, napeta i zanimljiva,  sa humornom pasažima koji povremeno skliznu u cinizan. Zahvaljujući visprenom autoru ova varljivo „laka priča“ sa poukama (kao i u prvom albumu) realizovana je tako da se u potpunosti „razmaše“ njen značajni umetnički kvalitet i potencijal.
            („Dnevnik“, 2017.)
top