Hauard Filips Lavkraft (1890-1937) jedan je od nespornih klasika literarnog žanra koji se naziva „fantastikom natprirodnog“ ili „hororom“. Mada je za života svoje priče objavljivao u obskurnim publikacijama malih tiraža i u, s druge strane, tiražnim „Uvrnutim pričama“, magazinu koji je štampao petparačku-šund literaturu, što je moglo da ga, kao i u slučaju brojnih pisaca, uprkos kakvoj-takvoj slavi, po prestanku objavljivanju novih dela (iz bilo kog razloga: odustanka od pisanja ili smrti), odvede u zaborav, Lavkraft nije potonuo u anonimnost već, naprotiv, stekao najpre status kultnog pisca a potom bio prepoznat, od teoretičara žanra, za autora kvalitetnog i za žanr značajnog opusa. Objavljivanje knjiga u kojima su sakupljene njegove priče odnosno poezija i impozantna prepiska (smatra se da je napisao oko 100.000 pisama od kojih su mnoga imala i do 40 strana!), filmske ili strip adaptacije nekih dela zajedno sa kritičkim osvrtima na njegovo delo te bibliografsko-publicističkim hronikama njegovog života, učinilo je Lavrkafta, krajem XX veka, prepoznatljivom figurom kulturne scene.
            Široku publiku konstantno privlače biografije umetnika, pisaca, slikara, kompozitora, glumaca... Razlozi za ovo interesovanje različiti su, od pokušaja da se razume nečija sudbina odnosno otkrije „ključ“ umetnikovog opusa do puke želje da se zaviri u tuđu intimu i otkrije njen „prljavi veš“. Naravno, kao što „obični ljudi“ vode i zanimljive i dosadne živote tako i umetnici nisu samo boemi i vagabundi već mogu biti i ljudi sasvim prosečnih navika i ponašanja; „nestašluci“ i „dosadan život“ nisu uslovi ili garancija da će umetnik biti uspešan a njegovo delo valjano. Čini se da su interesovnaja za živote pisaca horora posebno živahna uz obavezna pitanja o inspiraciji i onome što takve pisce plaši (uz željno očekivanja šokantnih odgovora). Strip „Lavkraft“ (originalno objavljen 2014.g.) rađen po scenariju Hansa Rodionofa koji je adaptirao Kif Gifen a nacrtao Enrike Breća svojevrsna je mešavina činjenica iz piščevog života i prepoznatljivih elemenata njegove proze. Kako to u „Predgovoru“ tvrdi režiser Džon Karpenter „Priču posebno osnažuje to što su događaji iz Lavkraftovog života savesno predstavljeni. Ludilo, neobično odrastanje, promašene veze - sve je zasnovano na činjenicama. Jedina sloboda je uzeta prilikom određivanja razloga za ludilo i propast njegovih veza.“ Album započinje nervnim slomom Lavkraftovog oca posle koga biva smešten u ludnucu u kojoj će i umreti. Lavkraft odrasta sa tetkama i dedom koji mu pred spavanje čita strašne priče. Dečaka koji je izuzetno inteligentan za svoj uzrast majka oblači kao devojčicu; on je, uprkos stalnim noćnim košmarima, opčinjen knjigom „Nekronomikon“ Abdula Alhazreda, „ludog Arapina“, za koju majka tvrdi da je zla i da je treba spaliti. Lavkraft beži od kuće i skriva knjigu na nepostojećem mestu - u Arkamu. Nakon što zla čudovišta ubiju Lavkraftovog dedu on vraća „Nekronomikon“ i počinje, mada ga košmari i dalje muče, da piše priče koje prodaje „prostačkom magazinu“. Njegovi izdavači vrlo su zadovoljni pričama iako su pisane starinskim, previše kitnjastim stilom. U cilju proširenja saradnje predlažu mu da sretne opsenara Harija Hudinija koji ima neke ideje za priče. Susret ne prolazi dobro ali, na ulici, onesvešćenom Lavrkaftu pomaže mlada dama Sonja sa kojom će se on zbližiti a kasnije, nakon što njegova majka doživi nervni slom (jer je čitala „Nekronomikon“) i bude smeštene u istu ludnicu u kojoj je bio i njen muž, par će se preseliti u Njujork i „ozakoniti svoju vezu“. Sonja je vrlo strpljiva sa Lavkraftom ali su košmari i neurotično ponašanje sve češći pa se brak raspada i Lavkraft namerava da se vrati u rodni Providens. Ipak, pre toga, on će sa Sonjom otići u Arkam da oslobodi majku i sukobi se sa Drevnima, nemilosrdnim „ljigavim grozotama“ koje vladaju drugim dimenzijama a u ovaj svet dolaze kad se otvori kapija a to je uvek kad neko čita prokleti „Nekronomikon“. U fantazmagorijskom begu Lavkraft gubi majku i sreće svog ciničnog dvojnika a na javi se rastaje sa Sonjom voljan da spali „Nekronomikon“ i da u svoje priče unese mantre koje će, kad god ih neko čita, držati kapiju zatvorenom. I... „Zasad je kapija ostala zatvorena.“
            Nizanje realnih epizoda i košmara sugeriše paralelno postojanje univerzuma koji se prepliću sve dok se kapija ne otvori i zatvori. Mitologija krucijalne knjige tajnih znanja jedan je ključnih elemenata priče i nastavak je srednjevekovnih hermetičkih učenja koje će bogato nadograditi Borhes i postmodernisti. I koncept Lavkraftove biografije iz ovog stripa je na tom tragu.
            Enrike Breća je koristeći različite likovne tehnike (crtež i akvarel) majstorski vizuelizovao prizore iz „obične stvarnosti“, islikane primirenim tonovima, i one iz košmara, živih, intenzivnih boja; uz to, košmari su na tablama sa crnim okvirom a priča iz „Nekronomikona“ u crvenom okviru. Uspešnost likovnog segmenta albuma unekoliko narušava prepoznatljivost čudovišta koja su na tragu ranije viđenih rešenja.
            Rečju, album „Lavkraft“ je fiktivno-realna biografija poznatog pisca koja svakako zaslužuje čitalačko-gledalačku pažnju i kao samostalno delo i kao mogući uvod u susret sa Lavkraftovom prozom.
            („Dnevnik“, 2017.)
Naslov i podnaslov knjige “Pape Satan Aleppe - Hronika fluidnog društva” Umberta Eka (1932 - 2016), originalno objavljene nedelju dana posle njegove smrti, svakako privlače (i provociraju) pažnju čitalaca. “Pape Satan Aleppe” je prvi stih iz sedmog pevanja “Pakla” Danteove “Božanstvene komedije” najpoznatiji po činjenici da ne postoji jedinstveni stav teoretičara o njegovom značenju. Reči su kao pojedinačni pojmovi razumljive ali je njihovo zajedničko značenje nepoznato! Eko u “Uvodu” knjige piše kako ove reči “zbunjuju i pogodne su za svakojake đavolije. Upravo zato su mi se učinile pogodnim za naslov ove moje zbirke, budući da je ona, ne toliko mojom krivicom koliko zbog vremena u kojem živimo, nepovezana, ide - da upotrebim francuski izraz - od petla do magarca i oslikava fluidnu prirodu poslednjim petnaest godina.” Pojam “fluidnog društva” formulisao je sociolog Zigmunt Bauman s namerom da karakteriše savremeno doba koje počinje da poprima svoj oblik dolaskom (i odlaskom) postmodernizma kao krize “velikih naracija” koje su čovečanstvu mogle da “nametnu određeni poredak”. Sadašnjost, po Baumanu, karakteriše kriza države, ideologija i partija, nestajanje institucija, nemilosrdni individualizam i “gnevni pokreti” koji “znaju šta neće, ali ne znaju šta hoće.”
Razabrati se u tom i takvom svetu koji je neprestano u previranju definitivno nikome nije lako, ni običnom svetu ni intelektualcima. No, dok se puk bezbrižno prepušta talasima reklama, politikantskih govorancija i televizijskim rialiti programima, pa i onom imenovanom “Veliki brat”, retki misleći ljudi se ili povlače sa vetrometine turbulentne svakodnevice ili, kao Eko, pokušavaju da promisle tekuće događaje, razgrnu nebitno od bitnog, pronađu mu korene, nađu istorijske paralele i o svemu daju etički, trezveni sud. Eko je jednom nedeljno, u magazinu “Espreso”, između 2000. i 2015. godine objavljivao kolumnu u rubrici „Minervina svaštara“ (što je aluzija na ograničeni prostor za beleške na unutrašnjoj strani poklopca popularne marke šibica „Minerva“, koje je on uvek imao pri ruci). U ovoj knjizi je, na gotovo 400 stranica većeg formata, izabrano oko dve stotine tih tekstova koji prate aktuelne događaje te o njima izriču sudove i procene praćene digresijama na razne životne oblasti, duhovitim anegdotama i igrama pojmovima/rečima; sve je to ispisano lako i poletno, vrcavo sa puno duha ali i opominjuće ironije. U ovim tekstovima koji su, vrlo često, majstorski mini eseji, Eko potvrđuje svoju gotovo bezgraničnu zainteresovanost i ljubopitljivost za svet u kome živi na koju nadovezuje bogatu erudiciju, sposobnost da sagleda pojavu o kojoj je reč u totalitetu savremenosti ali i kao nastavak i nadogradnju istorijskih dešavanja, učenja i prakse. Eko sam kaže: “Nisam ja nikakav prorok, već naprosto razuman čovek koji se često okreće istoriji, ubeđen da ako spoznamo ono što se već dogodilo, neretko ćemo shvatiti i šta će se dogoditi.” Teme njegovih tekstova kreću se od prevrtljivosti italijanske, evropske i svetske političke scene (lako je prepoznati funkcionisanje tih modela i na ovdašnjoj nam političkoj tribini), pompeznih, vulgarnih medija i ispraznosti konzumerske prirode širokih masa sklonih uživanju (u materijalnom bogatstvu kao i u tuđim nesrećama) i željnih sopstvene promocije-slave (makar i one na temelju zločina) na šta se nadovezuju fenomeni mobilnih telefona i interneta, do analize svakovrsnih vidova rasizma, islamskog fundamentalizma i terorizma ali i ultimativne civilizacijske doktrine “političke korektnosti” koja se ispostavlja ne samo kao sredstvo za skrivanje problema već i način da se oni stvaraju i nesmetano narastaju. Eko ne zazire od razmatranja religijske prakse i netrpeljivosti, “pretresanja” bezbrojnih teorija zavere koje ulaze i izlaze iz mode te navođenja primera nepojmljivih gluposti i ludosti kojih su prepune stranice novina i televizijske emisije. Konačno, deo savremenog sveta, mada skrajnuti, jesu i knjige, one ozbiljne, popularne, žanrovske (krimići, naučna i epska fantastika) odnosno sam fenomen kulture i kulta knjige; Eko se neminovno dotiče i drugih formi umetnosti i posvećuje im dužnu pažnju.
U svojim promišljanjima Eko ne beži od lične istorije (često i sa popriličnim ponosom pominje svoje obrazovanje u vreme fašističke Italije, odrastanje pod uticajem religijskih učitelja te ulazak u svetove umetnosti i nauke) niti zazire od tradicionalnih vrednosti za koje ne smatra da su a priori loše i nazadne. Iako zamakao u ozbiljne godine kada je ispisivao ove kolumne on, očigledno, nije odustao od aktivnog učešća u tekućoj realnosti-stvarnosti, ne odbija savremene trendove ali ih i ne slavi kao vrhunske domete civilizacije spram kojih su sva prošla vremena doba divljaštva. Nalaženje prave mere i balansa između sjajnih noviteta i prošlosti (koja se čini mračnom češće zbog neznanja potomaka nego što je stvarno takva bila) odraz je nepatvorene životne mudrosti o prepoznavanju i razlikovanju velikih i malih, fundamentalnih i nevažnih stvari. U “Svaštari” Eko je jednako umešno kombinovao živopisne pojedinosti i sitnice sa krucijalnim istinama o životu, poštenju, moralnosti i dostojanstvenoj smrti.
“Pape Satan Aleppe” je knjiga koja će poučiti, razgaliti i rastužiti znatiželjnog čitaoca i on će joj se redovno vraćati kada god je željan razigrane intelektualne igre i pouzdanih saveta blistavog, delikatnog, neponovljivog uma Umberta Eka.
(“Dnevnik”, 2017.)

Штампа
08.05.2011 02:32




    maska.pngАПРИЛ 2017. maska.png


* 

8. април – субота

ДРАМСКЕ МИНИЈАТУРЕ (Радио Београд 1 – 20.00)
Маја М. Маринковић: ПИМ (Премијера)


* 
11. април – уторак

ПАУКОВА МРЕЖА (Радио Београд 2 – 18.32)
Илија Бакић: БАГРА ДИШЕ (Премијера)

Кратак садржај: Прича приказује дистопијску и постапокалиптичку слику Београда блиске будућности, културно, економски и политички колонијализованог, којим управљају свемоћне корпорације и корумпирани политичари, и у ком мрачни центри моћи безочно манипулишу оцем који покушава да нађе лек за своју болесну ћерку. Драматизација наглашава изразити драмски квалитет приче и њену способност да кроз призму блиске будућноссти осветли савремено српско друштво, али и актуелни претећи глобални тренутак.

Улоге тумаче: Синиша Убовић, Биљана Ђуровић, Бранислав Лечић, Иван Бекјарев, Лепомир Ивковић и Данијел Сич
Драматизација: Владимир Коларић
Лектор: Олга Бабић
Музички сарадник: Драган Митрић
Тон мајстор: Милан Филиповић
Режија: Милош Јагодић
Уредник серије: Оливера Коларић

AUDIO SNIMAK DRAME:
http://www.rts.rs/page/radio/ci/story/28/radio-beograd-2/2696059/paukova-mreza.html


* 

16. април – недеља

РАДИОТЕКА (Радио Београд 1 – 23.00)
Вељко Петровић: ГОГА СВОЈЕВОЉАЦ (Премијера)
* 

22. април – субота

ДОКУМЕНТАРНО ДРАМСКИ ПРОГРАМ (Радио Београд 2 – 18.00)
Александра Јагодић:ТРАГОМ МАХОВИНЕ И ПЕПЕЛА (премијера)

* 
27. април – четвртак
ДРАМА (Радио Београд 2 – 18.32)
Тена Штивичић: НЕМОШ ПОБЕЋ ОД НЕДЕЉЕ (Премијера)


*  
29. април – субота

ДРАМА (Трећи програм – око 21.00)
Олга Димитријевић: САМО ДА СЕ ПОЗДРАВИМО (Премијера)

Главна јунакиња монодраме, жена пред пензијом, носталгично се присећа прошлог живота, оног који је живела у социјалистичкој Југославији. Преиспитујући своју садашњу ситуацију и савремени друштвени контекст, она у дирљивом обраћању својој пријатељици, с којом би после много година волела да се поново сретне и обнови дружење, евоцира успомене на свакодневни живот „малогˮ човека у бившој Југославији, на међусобну блискост и разумевање, женско пријатељство и солидарност.
Улогу тумачи: Александра Јанковић
Лектор: Наташа Шуљагић
Музички сарадникДраган Митрић
Тон-мајстор: Зоран Узелац
Режија: Бојан Ђорђев
Уредник серије: Оливера Коларић 

* 
30. април – недеља

РАДИОНИЦА ЗВУКА (Трећи програм – око 21.00)
Ненад Урошевић: ЖИВОТИЊСКА ФАРМА (Премијера)

http://www.radiobeograd.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=18919&Itemid=322

http://www.art-anima.com/forumi/ostalo/radio-drama-prema-bakicevoj-prici-bagra-dise-na-rb2/msg22496/?topicseen#msg22496






субота, 08. април 2017.


"Bagra diše" ILIJE BAKIĆA na Radio Bg!

Овим ми се испунила једна од највећих професионалних жеља: драматизовао сам једну од најбољих прича Илије Бакића!

Уторак, 11. април у 18.32
ПАУКОВА МРЕЖА, Радио Београд 2) 
Илија Бакић: БАГРА ДИШЕ (Премијера)
Кратак садржај: Прича приказује дистопијску и постапокалиптичку слику Београда блиске будућности, културно, економски и политички колонијализованог, којим управљају свемоћне корпорације и корумпирани политичари, и у ком мрачни центри моћи безочно манипулишу оцем који покушава да нађе лек за своју болесну ћерку. Драматизација наглашава изразити драмски квалитет приче и њену способност да кроз призму блиске будућноссти осветли савремено српско друштво, али и актуелни претећи глобални тренутак.

Улоге тумаче: Синиша Убовић, Биљана Ђуровић, Бранислав Лечић, Иван Бекјарев, Лепомир Ивковић и Данијел Сич
Драматизација: Владимир Коларић
Лектор: Олга Бабић
Музички сарадник: Драган Митрић
Тон мајстор: Милан Филиповић
Режија: Милош Јагодић
Уредник серије: Оливера Коларић

http://vladimirkolaric.blogspot.nl/2017/04/bagra-dise-ilije-bakica-na-radio-bg.html



Brajan Talbot (1952) je engleski strip autor bogatog i šarolikog opusa; raspon njegovih radova je od andergraund stripova, onih o super junacima kakvi su Sudija Dred ili Betmen te proslavljenog „Sendmena“ (1991-1993) do ambicioznih grafičkih novela. Njegove grafičke novele privlačile su značajnu čitalačku odnosno kritičarsku pažnju i dobile više prestižnih nagrada; „Avanture Lutera Artrajta“, stvarane do 1978 do 1989, jedna su od prvih britanskih grafičkih novela za kojima su sledile dirljiva „Priča jednog lošeg pacova“ (1995; srpsko izdanje „Omnibus“ 2014), „Alisa u Sanderlendu“ (2007), stimpank serija „Grendvil“ (2009-2012), intimističke „Ćerke“ (sa Meri M. Talbot, 2012; srpsko izdanje „Omnibus“ 2013). U Talbotovom stvaralaštvu su spojene naizgled nespojive krajnosti komercijalnog, alternativnog i umetničkog stripa mada svaka od ovih kategorija ima posebna pravila i karakteristike, potencijale, domete i ograničenja. Suprotnosti komercijalnog i umetničkog podrazumevaju se dok je alternativni strip neukrotivi, nepredvidivi faktor čiji su rezultati potpuno neizvesni. Iz tih se razloga strip stvaraoci najčešće drže jedne forme i ne zalaze u ostale. Talbot se pokazao i kao vešt zanatlija i kao razbarušeni alternativac i kao precizan i dubok, višesmilen umetnik. Njemu, što je takođe retko, nisu strani ni fantastičko-žanrovski miljei niti pretežno realistički prosede. Ovakva univerzalistička sposobnost čini ga kompletnom stvaralačkom ličnošću sposobnom za visoke uzlete imaginacije.
„Granvil“ je, kako stoji na koricama albuma agilnog „Darkwooda“ (objavljenog 2012.g. samo tri godine posle svetske premijere 2009.g.), „Naučnofantastična pustolovina inspektora Lebroka iz Skotland jarda“ dok na unutrašnjim stranicama autor sam određuje sadržaj kao „Maštarija“. Svet u kome se priča događa veoma je specifičan: Britanija je izgubila Napoleonov rat i sa ostatkom Evrope potpala pod francusku okupaciju dok je engleska kraljevska porodica pogubljena na giljotini. Posle gotovo dva veka ropstva, nakon duge kampanje građanske neposlušnosti i anarhističkih bombaških napada, Engleska dobija nazavisnost kao Socijalistička Republika Britanija i, kao mala i nebitna zemlja, prezrena je od i dalje moćne Francuske s kojom je povezuje most preko Lamanša. Centar čitavog sveta je Pariz zvan i Granvil. Priča prvog albuma započinje ubistvom engleskog diplomate koje će istražiti inspektor Lebrok. Trag vodi u Granvil, među elitne kabaree i mračne uličice. Uporni Lebrok, koji je domišljat kao Šerlok Holms ali i vičan borbi (i ljubavnim osvajanjima) kao detektivi američke tvrdo kuvane škole (na primer Majk Hamer) i njegov okretni pomoćnik Paci na meti su Francuske carske tajne službe odnosno njenog elitnog odreda ubica. Detektiv će otkriti da je i veliki naučnik, tvorac automata-robota likvidiran, spasiti plesačicu koja je bila diplomatina miljenica, zaključiti da je diplomata bio špijun na tragu velike zavere moćnika koji su, da bi ojačali svoje pozicije (a što je moguće samo izazivanjem rata) uništili Robidenovu kulu i za to optužili engleske anarhiste. U daljim terorističkim zločinima sprečiće ih Lebrok mada ne pre nego što strada i sam car Napoleon XII nakon čega će u Francuskoj izbiti revolucija dok inspektor odlazi u posetu ranjenom pomoćniku.
Čitavo alternativnoistorijsko zamešateljstvo sa prepoznatljivom ikonografijom stimpanka (vozila i automati na paru, svakojaki transportno-putnički baloni, viktorijanska atmosfera...) obogaćeno je činjenicom da su junaci priče – životinje (ili životinske glave na ljudskim telima): domišljati, nabildovani i na pesnicama i pištoljima brzi Lebrok je jazavac, Paci je, naravno, pacov, Napoleon XII je lav, francuski premijer zec, hijena je policijski komesar, ministar vojni je nosorog, diplomata je vidra... Ovakva basnolika postavka daje priči svežinu i šarm i usložnjava bogati sloj asocijacija (podsećanje na rušenje „Kula bliznakinja“, poigravanje teorijama zavere...); napomenimo da su sluge u hotelu - ljudi, prezrena nakaradna stvorenja, „testoliki“, vrsta šimpanza evoluirala u Angulemu (gde se, u našoj realnosti, održava najveći svetski festival stripa), bez građanskih prava i bez pasoša pa ih u Britaniji nema.
         Čitava priča, koja se produžila u četiri albuma, dopadljiva je na nivou zapleta odnosno razigranog crteža i dinamično koncipiranih tabli kao i po svojim aluzijama na tekuću savremenu istoriju te humornom odmaku koji je koliko veseo toliko, povremeno, i ciničan. „Granvil“ je naizgled varljivo „laka priča“ koja, međutim, ima svoj patos i zahvaljujući visprenom autoru nosi veliki umetnički kvalitet i potencijal u kome treba uživati dok se, s nestrpljenjem, očekuju nove avanture prgavog inspektora jazavca u bizarnom (a opet prepoznatljivom) svetu.
            („Dnevnik“, 2017.)

Danas, petak 31.03.2017.


top