Nastavljajući da u reprezentativnoj biblioteci „Stari kontinent“ sabira (kako se to kolokvijalno kaže) „moderne klasike“ i tekuće strip serijale nastale u Evropi, „Čarobna knjiga“ upravo je, nedugo posle prvog, štampala i drugi tom serijala „Aristofanija“ potekao iz scenarističke radionice Gzavijea Dorizona (1972) a u crteže pretočen perom Žoela Parnote (1973), dvojca priznatih autora koji su u dosadašnjem opusu, zajednički ili sa drugim umetnicima, ostvarili nekoliko zapaženih dela. Mada objavljivanje stripova autora koji ovdašnjim čitaocima nisu znani kao etablirani klasici nosi povećani rizik, „Čarobna knjiga“ je načinila iskorak i predstavila deo tekuće produkcije najdinamičnije evropske – francusko-belgijske strip scene, darujući znatiželjnicima lepršavu avanturu za mlade i malo starije ljubitelje „priča u slikama“. Dve epizode u ovom tomu (tvrdo ukoričenom i u punom koloru) su „Izvor Aurore“ (originalno publikovan 2020.g) i „Crvena planina“ (originalno iz 2022.g), i njima se zaokružuje ova grandiozna priča (na preko 250 strana, podeljena u četiri epizode) sa nizom elementima iz arsenala epske fantastike, kombinovanih sa prepoznatljivom linijom odvajanja od detinjstva i ranog odrastanja (u tradiciji „bildungsromana“) odnosno sa intrigantnim pseudoistorijskim zaleđem.
            Zaplet je nominalno započeo u Marseju 1900. godine ubistvom anonimnog metalskog radnika Klemana iza koga su ostali udovica i troje dece. Njih posećuje grofica Aristofanija i savetuje da se presele na drugo mesto i nikome ne govore o Klemanu. Devet godina kasnije mala porodica živi na ivici gladi: majka i najstariji sin, buntovni Bazil rade u fabrikama, knjiški moljac Viktor i njegova sestra sanjalica Kalikst uče školu. U sukobu sa fabričkim batinašima Bazil pogađa ciglom jednog huligana (taj će kasnije „podleći povredama“) a njegova majka preuzima krivicu i odlazi u zatvor. Bespomoćnu decu od zlehude sudbine spasava Aristofanija i odvodi ih u skriveni dvorac gde mališani saznaju istinu o prastarom plemenitom Azurnom kraljevstvu, o svom ocu koji je bio na pragu da otkrije način da se kraljvstvo spasi od smrtonosne pretnje Prognanog kralja i njegovih pomagača. Grofica se nada da je neko od dece nasledilo očev talenat i pokušava da ih pouči tajnim znanjima. U međuvremenu i Prognani kralj kuje planove da zarobi majku i decu i otkrije njihove moći. I zaista, devojčica je izuzetan prirodni talenat, Viktor je unekoliko neobičniji dok zaljubljeni i gnevni Bazil potpada pod uticaj Progonjenog kralja Gedeona, tokom Pariske komune 1871.g. znanog kao Kralj Pariza, koji želi da siromašne oslobodi terora u novom ustanku, iako je zbog učešća u prvoj komuni bio prognan iz Azurnog kraljevstva koje odbija da se direktno meša u ljudsku istoriju. Sećanje na prošlost otkriva vezu Gedeona i Aristofanije i pogibiju njihovog sina u ustanku. Aristofanijino žrtvovanje spojiće majku sa decom a deca će svojom angažovanjem sprečiti krvoproliće i doneti pobedu miroljubivih namera odnosno vrline opraštanja. Ipak, hepi-eng je „sumnjiv“ i čitalac sam mora da razmeri argumente za i protiv pasivnog odnosa prema životnim izazovima.
            Dorizon ikonografiju epske fantastike (sudbinske borbe Dobra i Zla, sukobe moćnih bića oba tabora, magiju i vradžbine...) zdušno kombinuje sa ikonografijom stripa (deca su slika i prilika većnog trojstva avanturističkih stripova: snaga-um-lepota) uz poneko odstupanje od modela (recimo, grofica nije bajna devojka već ne naročito umiljata starica, deca lete prema svojim odredištima ali i lebde u šupljem buretu...). Ono što u drugoj polovini serijala privlači pažnju je subverzivno stavljanje pod znak pitanja ispravnosti postupaka „snaga Dobra“ i cene koju, zbog striktne pasivnosti, plaćaju nedužni i nemoćni. Izbegavanje crno-bele podele uloga kao odstupanje od žanrovskih obrazaca izmamiće osmeh iskusnijih stripoljubaca jer čitalačkom zadovoljstvu dodaje još jednu ravan. U relativizovanje modela treba ubrojiti i stradanje boraca za dobro koje nije izuzetak već je primereno situacijama (nekada su „dobri momci“ stradali retko i samo u teškim i dramatičnim situacijama). Dorizon, s druge strane, ne beži ni od mistifikacije istorijskih događaja odnosno spoznaja dubokih istina koje pokreću društvena kretanja.
            Žoel Parnot se sa svoje strane svojski potrudio da dočara vedru, pastoralnu atmosferu čiste i slobodne Prirode kojoj je suprotstavio bedu sirotinjskih gradskih kvartova i pakleno crvenilo fabrike koja radnicima uzima zdravlje, živote i - radost. Montaža tabli adekvatna je opštem toku dešavanja uz česte izlete u velike slike-crteže portreta junaka ili pejzaža. Sveukupno, reč je o zanimljivom serijalu koji donosi brojne avanture začinjene magijom i dečijim smehom ali i krucijalnim dilemama predaje životnim nedaćama ili odbijanja pokornosti prema (od drugih zadatoj) stvarnosti.

            („Dnevnik“, 2023.)

 


Pre pola veka, tačnije 5. februara 1973.g. rulja naoružanih i besnih Vikinga koje predvodi debeli bradonja u medveđoj koži i sa rogatim šlemom na glavu stoji pred nekakvim zamkom i sa zidina dobija nonšalantni odgovor vlasnika: “Ne, ovo je br. 35... taj zamak je niže niz ulicu...” Od tog dana debeli bradonja, imena Hogar Strašni, ušao je u bezbrojne domove i srca čitalaca novina (kasnije i strip magazina pa knjiga; na ovim prostorima “nastupao je” u “Politikinom zabavniku”, “Stripoteci”, “Politici”…) širom sveta, izmamljujući salve smeha. Karikaturista i strip autor Dik Braun (1917-1989) dokazao je Hogarom da strip, distribuiran od svetske korporacije, što King Fičers Sindikejt svakako jeste, može biti i duhovit i vredan; fantastična cifra od 200 listova koji su kupili Hogara pre nego što su ga videli i činjenica da je strip imao najveću godišnju stopu rasta u sledećim decenijama, potvrda je kvaliteta ponuđene robe. Hogar je bio i porodični posao: ocu je pomagala čitava familija a strip je neposredno pred očevu smrt preuzeo sin Kris i nastavio da ga radi za publiku u 50-tak država sve do – kako to ume da udesi samo “slučaj komedijant” - 5. februara ove godine kada je preminuo u 70. godini!  Hogar je novinski “geg-na-dan” strip, dakle svaki je dnevni kaiš (od 3-4 sličice) celina za sebe; pojavljuje se i u nedeljnoj verziji (od jedne pune table-stranice) i, ne prečesto, kao strip albumske dužine (48 stranica). Reč je humorističko-porodičnom stripu (što znači izostajanje brutalnosti i ekstremnosti) kome su 'ciljna grupa' sredovečni muškarci i žene (najčešći kupci dnevnih novina) a potom i mlađi deo porodica; po ovim karakterisitkama "Hogar" stoji rame uz rame sa mnogim popularnim novinskim stripovima, od "Porodice Tarane", "Bima i Buma" do "Čarlija Brauna i Snupija", “Garfilda” i "Kalvina i Hobsa".

           
Serijal je smešten u manje-više prepoznatljivi Srednji vek a ključna figura je Hogar, otac porodice (mada je žena mu Helga gazda u kući); on se pošteno trudi da bude uspešan osvajač, dobar muž i otac kod kuće mada često gorko zaključuje da pravi Viking ne treba da se ženi. Drugom prilikom se požalio na Odina jer mu je tražio samo dve stvari – hladno pivo i vrelu ženu – a bog mu je to pomešao. Hogarov trud nije baš uspešan pa se kući vraća pun masnica, sa par strela u stražnjici, sekirom zabijenom u šlem i mršavim ulovom. Kako će biti dočekan zavisi od nepredvidivih okolnosti: da li je, u međuvremenu, neka banda varvara 'navratila' i opljačkala ih ili je čitavo imanje poplavljeno ili Hogar nije doneo ono što je obećao (“najveći broj 19” haljine na koji bude naišao) ili je doneo česmu iz koje je u Parizu tekla voda (a sada neće) ili pauna na šta će se Helga odbecnuti da li on zna koliko će joj trebati da očerupa ptičurinu... Ponekad se Hogaru ne ustaje iz kreveta a Helga je zgrožena idejom da prespava vikend
mada ona želi da dragog muža preobrati u boljeg muškarca (čistijeg, pažljivijeg, nežnijeg). Dešava mu se da je suviše bolestan da bi pljačkao ali kada on, oran, krene u juriš Helga mu utrapi kantu sa đubretom koju usput treba isprazniti. Hogar ume da legne rano, sa sve bojnom opremom, jer ujutro ima poslovni sastanak. S druge strane, Helgu brine to što je Hogar otišao da pronađe novi svet jer to znači da je i to - izgubio! Kad se opušta, Hogar zaglavi sa društvom u kafani i za to teško ispašta (čak i ako se prikrade ženi, koja ga čeka sa oklagijom, pokrije joj oči i kaže: “Pogodi ko je?”). Kad pokušava da opravda kašnjenje rizikuje da mu otpadnu rogovi sa šlema ali ponekad rogovi otpadaju i kravama u štali! Hogar odbija optužbe po pitanju svog ogromnog stomaka jer je to njegov najbolji prijatelj (pridržava mu kaiš, otvara vrata, javlja kada je gladan). Da su se vremena promenila govori i to da je prestao da otima device i počeo da krade kuvare. Hogar, na prvi pogled strašni Viking, neguje taj imidž barem prema neprijateljima; kod bližnjih takva rola 'ne pali' čak ni  kada je u pitanju izbegavanje redovnog godišnjeg kupanja pa, kada mu se to ipak desi, s njim mora biti i amajlija protiv zla - gumena patkica. Hogar pripada srednjoj društvenoj klasi jer je mali privrednik-preduzetnik, ima brod i posadu s kojima obavlja svoj mali biznis - plovi do drugih zemalja i pljačka ih. Muževljeva neproduktivnost, pak, ometa ostvarenje planova o boljem životu kršne Helge. I ona se ubija od posla ali muž to ne vidi pa, kad je zatekne mrtvu umornu ispružena na fotelji, lakonski konstatuje “Odmaraš se danas, draga? Pametno, baš pametno...” Helga ne voli što je Hogar detinjast, šljapka po baricama ili je preskače dok riba pod. Ipak, ume i uzvrati: naterala je Hogara da glavom probije plafon obznanivši da je - trudna. Njena najteža mora ipak se ostvarila: Hogar jede brže nego što ona kuva! Nažalost, muž je zaboravio i na romantiku: dok su zagrljeni u noći on tvrdi da mesec liči na sir. Inače, Hogar ima trajnu čvorugu na glavi jer je zaboravio godišnjicu braka. Kad on, na igranci, pleše sa drugim damama, žena mu bez griže savesti podmeće nogu. Helga bdi nad njihovim decom, Hamletom, koji je večito očevo razočarenje jer je nežan i pismen a ne surov i opak, kupa se svakog dana, ne mari za bitke i ne želi da nastavi porodičnu ratničku tradiciju, i dražesnom Honi koja bi da bude i ratnica i zavodnica. Ipak, Hogar se trudi da vaspita sina, daje mu stručne savete (“Neznanje je majka avanture!”) ali nema odgovore na sinovljeva pitanja. Mada mrzi čitanje ne može da odoli i pokušava da vidi da li ga pominju u knjizi o najvećim osvajačima ali - u knjizi nema slika! Među budućim osvajačima i gusarima, Hamlet stiče strahopoštovanje kada izjavi da će postati - stomatolog! Za Honi otac nema previše saveta osim da ne plače jer će joj zarđati haljina; majka je ta koja ćerku upućuje u tajne ženske mudrosti ali Honi nije najbolja učenica pa joj, posle propalih zanosa, ostaje smotani trubadur Leut dok Hamleta prati Hernija, nežna devojčica problematičnog ponašanja.
 

          
U kući Hogarovih ima i ljubimca; Hogarov je pas Snert, sa sve malim šlemom, koji kao i gazda, trpi grdnje supruge kada se kasno vrati kući a Helgin ljubimac je patka Kvak. Među ljudskim ljubimcima izdvaja se Srećni Edi, neverovatni Viking sa dve leve ruke
i levkom na glavi, koji je meta svih nesreća. Najkorisniji je kad ga s broda bacaju u vodu da proveri dubinu. Među redovne posetioce stripa spadaju doktor Zuk, čudo od medicinara, prepredeni advokat Kojera i namrštena Hogarova tašta; tu su i Prljavi Dirk, pored koga je Hogar oličenje urednosti, i zadrljeni Opaki Maks koji traži da mu se cveće skloni s puta. Ostatak sveta naseljavaju svakakvi Vikinzi (čak i oni što kelnerice bodu rogovima!), uvek spremni na veselje i tuču ali i na bežaniju od neprijatelja, nezgodni vitezovi u oklopu, 'krvavi Bugari', horde prgavih Huna i Turaka; tu-i-tamo ima raznoraznih čudovišta i zmajeva, bajnih sirena, začaranih šuma i mačeva u kamenu (Hogarov komentar “Bre, neko mora da je bio stvarno ljut na taj kamen”). Najgori od svih su poreznici koji pljačkaju efikasnije od Hogara i poprilično mračni tipovi koji su Helgina familija.

           
I tako, život teče na ravnoj Zemlji sa strmim ivicama, sa dobrim i lošim danima (među koje spada i onaj kada se, na palubi Hogarovog broda, pijani pacovi - kockaju!), posle kojih umorni osvajač jedino želi da ga neko razume, zagrli i doda mu vrč ubitačnog groga od koga čovek lebdi u krug. Šta pošteni Viking posle svega da kaže osim: “Ništa nije kao nekad!...Englezi grade veće zamkove... Pa sad moramo da pravimo veće brodove... A gde da nađeš posadu? Ljudima više nije do posla... Onda sve te priče o moralu... Šta god to bilo! Kažem ti, svet se menja! Ovo može biti kraj civilizacije kakvu poznajemo...”
Uprkos svemu, Hogar tvrdoglavo gura dalje, putuje, bori se (mada u dubini srca krije tugu što su sve prave zemlje već opljačkane ali ne od njegove ruke), mlatara okrnjenim mačem, trpi nerazumevanje najbližih, ulaže proteste i apele, teši se dobrom hranom i pićem u bučnim kafanama, iznova i iznova pokazuje dobru volju i, na kraju dana, nada se da će sutra biti bolje. Rečju, jedan običan tip željan svog mesta pod suncem, sa snovima i ambicijama kojih se rado odriče za malo mira i tišine. Ako se izuzme vremensko-istorijska razlika i distanca, taj momak u srednjim godinama (onim kriznim, kad si "suviše mlad da umreš a prestar za rok'en'rol"), zatečen sopstvenim životom, sasvim lako može biti bilo ko od nas. Upravo na tom nivou identifikacije sa zadrškom (čitaj, dozom egzotike potrebne da prepoznavanje ne bude previše bukvalno), Hogar funkcioniše besprekorno jer bazični odnosi na poslu i u porodici jesu svevremeni. Njegovo ponašanje, problemi i reakcije sasvim su 'domaćinski' i odgovaraju nametnutoj slici o jakom tipu koji drži konce a, u stvari, sve mu izmiče kontroli. Ženski deo populacije, takođe u srednjim godinama, otkriće svoja mesta podudaranja sa korpulentnom, čas optimistički nastrojenom čas nezadovoljnom Helgom. Rečju, u "Hogaru Strašnom" se za svakoga nađe po nešto, obilno zaliveno vedrim, često i urnebesnim humorom a sve to dato je jednostavnim, grubim crtežom sa upečatljivim grimasama. I, što je vrlo važno, zgode i nezgode traju, bez večih padova, decenijama, dovoljno da se publika srodi sa likovima i počne ih doživljavati kao poznanike kojima se mogu okrenuti radi tako potrebne dnevne doze optimizma. I sve to od sasvim (ne)običnog Hogara i njegove družine. Pa, malo li je?

            (“Dnevnik”, 2023.)



Periodične publikacije (novine, časopisi, magazini...) nesporno su najdinamičniji segmenti na sceni bilo koje umetničke grane koja se realizuje u štampanim medijima; sledstveno tome nepostojanje periodične publikacije koja će predstavljati aktuelna dešavanja i pružati uvid u stvaralačke radionice siguran je znak da takva scena tavori, tapka u mestu i neminovno srlja u nestajanje. Nasuprot tome, pojava časopisa, koliko god neredovnih u izlaženju, kakav-takav je garant opstajanja i, možda, začetak nadolazećeg boljitka. U tom kontekstu, „Strip pressing, magazin za devetu umetnost“ u izdanju niškog Studentskog kulturnog centra, koji se pojavio na samom početku novog milenijuma (tj. 2001.g), uprkos neredovnosti izlaženja, nametnutoj nedostatkom sredstava za štampu a ne nedostatkom valjanih sadržaja, „pokrivao“ je zjap nedostajuće periodike na ovdašnjoj strip sceni. Sa njim ovdašnja strip scena i dalje ima serioznu publikaciju koja nudi praksu-stripove i teoriju - intervjue, prikaze, teorijske osvrte; to je, naravno, nedovoljno za strasne ljubitelje ali izostanak „Strip pressinga“ svakako bi istanjio (ako ne i raskinuo) veze sa domaćim i svetskim strip zbivanjima. Otuda je pojava svakog broja svojevrsni praznik za strip stvaraoce i ljubitelje 9. umetnosti. Najnoviji, 23. po redu „Strip pressing“ na 80 strana gustog sadržaja, drži se oprobane formule: red stripa - red tekstova o stripu i njegovim stvaraocima. Mada nije odmah na početku broja prvo pomenjemo deo o strip stvaraocima koji su nas napustili u prošloj godini, podsećajući na nezaustavljivi tok vremena odnosno nestajanje ljudi na čijim smo delima odrastali i stasavali. „Pressing“ dirljivim tekstovima pominje one koji su iz stripa otišli u večnost: slavni i poštovani majstor pera Julio Radilović Jules (1928-2022), strip crtač, karikaturista, doajen Zagrebačke škole crtanih filmova, Borivoj Dovniković Bordo (1930-2022), i scenarista, crtač, urednik Dragoljub Dragan Savić (1957-2022).
        Informativno-obrazovnu funkciju imaju sjajni tekstovi o humorno intoniranom stripu „Amnezija“ Filipa Andronika (autora Luke Stojanovića) i apsurdističko-ciničnom a ipak urnebesnom serijalu „Udaljena strana“ ingenioznog Gerija Larsona (napisao Milan Jovanović). Kritike nekih od aktuelnih domaćih strip izdanja na koje svakako treba obratiti pažnju nadovezuju se na prikaze publikacija iz Slovenije i Rumunije u šta se uklapa i tekst o letošnjem Masterklasu stripa u Brašovi, Rumunija, potvrđujući da „Strip pressing“ sa svojim urednikom Markom Stojanovićem i dalje insistira na povezivanju strip autora iz regiona. Originalni intervujui sa strip autorima jedan su od zaštitnih znakova ovog magazina; stvaraoce sa ovih prostora koji su karijeru razvijali u „belom svetu“ predstavljaju Saša Jovanović (1963, likovni umetnik, grafičar, koji je 30 godina živeo u Amsterdamu, autor dva strip albuma), tajanstveni Morian (strip crtač serijala „Čovek 20 veka“ koji objavljuje američki „Image“) i Ivana Filipović (1965, školovani arhitekta, od 1999. nastanjena u Kanadi, svojevremeno vrlo prisutna na domaćoj strip sceni); osim priča o radostima i mukama stvaranja i o položaju stripa u svetu, zapanjuće su njihove životne zgode i nezgode (Saša se bavio dizajnom pogrebnih urni a Ivana je postigla velike uspehe u svetu veb dizajna). O svojim strip iskustvima pričaju Alkant i Bole, scenaristi francuskog hit serijala „Bomba“.
        Posebnost ovog broja „Strip pressinga“ jesu stripovi na jednoj tabli potekli iz radionica 50-tak autora iz regiona. Kratki strip je (kao i kratka priča) posebna kategorija koja traži visprenog, vrcavog i disciplinovanog autora jer na jednu tablu može stati šala, geg ali i čitava epopeja odnosno filozofska rasprava – na koju stranu će „priča u slikama“ otići zavisi upravo od umetnikove spretnosti i nadahnuća. Otuda je ova neformalna panorama kratkog stripa pravi biser i poslastica za stripoljubce.
        Znatiželjni i zadovoljni čitalac iznova će zaključiti da je „Strip pressing“ dragoceno izdanje koje donosi mnogo radosti i pouka, istovremeno zažalivši što ovaj „magazin za devetu umetnost“ ne izlazi češće.

            („Dnevnik“, 2023.) 

 


Pred ljubiteljima „priča u slikama“ upravo se našao trinaesti tom sabranih epizoda stripa „Džeremaja“ scenariste i crtača Hermana Ipena (1938), u standardnom tvrdokoričenom i kolornom izdanju agilne „Čarobne knjige“. Knjiga kao i sve prethodne, sadrži tri epizode: 37 - „Zver“, 38 - „Kapiraš?“ i 39 - „Mrgud“; sudeći prema godinama originalnog objavljivanja - 2019, 2020, 2022 – znatiželjnici drže korak sa radovima žive strip legende u serijalu koji je postao nezaobilazni reper za naučnofantastični strip (ista ekskluzivna situacija desila se čitaocima prošlogodišnjeg toma Hermanovog „Boa-Morija“ u kome je, u godini originalnog objavljivanja, štampana najnovija epizoda iz serijala „Tornjevi Boa-Morija“). Očigledno je da Herman, uz sve druge radove, ne odustaje od svog prvog samostalnog serijala „Džeremaja“ započetog još davne 1979. godine. Uprkos respektabilnim godinama Herman, i posle četiri decenije od započinjanja serijala, marljivo radi i bezmalo svake godine objavljuje novu avanturu dvojca Džeremaja i Kurdi Maloj; oni su na početku bili mladići a sada su muškarci u punoj snazi (mada se u pričama sugeriše da je od početka lutanja za njih protekla samo jedna decenija). Dugogodišnje lutalice krstare uzduž i popreko ostataka Sjedinjenih Američkih Država razorenih međurasnim sukobom (što nameće neprijatna poređenja sa tekućom situacijom u SAD). Nakon faze sveopšteg haosa koji liči na modernizovani Divlji zapad, stvari su se počele postepeno popravljati, centralna državna administracija je profunkcionisala, usamljene male zajednice povezuju se a bande kriminalaca su uglavnom pobeđene. Stanje je daleko od onog koje je ratom uništeno, funkcionalna tehnologija je retka, veliki sistemi kao distribucija struje, železnica, drumski saobraćaj i dalje ne postoje (mada se u jednoj od epizoda ovog toma pominje aktivna atomska centrala). Sa svoje strane nova vlast drži se starih, proverenih metoda vladavine - lokalni moćnici pljačkaju podanike, manje ili više perfidno, ucenama ili nasiljem, korupcija cveta i kroji sudbine malim ljudima. Pravdoljubivi desperadosi Džer i Kurdi nisu spremni da zažmure na nepravdu pa lako zapadaju u nevolje jer kao svi stranci ne poznaju raspodelu snaga i ne pokazuju dovoljno poniznosti i respekta prema lokalnim bogatašima i političarima odnosno prema njihovim planovima i pulenima. Očigledna je autorova naklonjenost običnom čoveku kome je dosuđena uloga gubitnika a on nema snage a još manje hrabrosti da se otrgne iz tog fatalnog zagrljaja. Zadivljujuje Hermanova sposobnost da kreira mnoštvo živopisnih likova i da zaplete njihove sudbine u gotovo nerazmrsivo klupko u kome je malo pravih, čistih krivaca i heroja među mnoštvom „ružnih, prljavih i zlih“ marginalaca koji se bore za opstanak, ne shvatajući uvek šta je njihov sopstveni interes, bilo da su ovčari (u „Zver“) ili sitni najamnici-kriminalci (u sve tri priče). U senci muških grubijana upečatljivo su oslikani likovi žena koje se na razne načine dovijaju da ostanu žive i nezavisne pod svojim pravilima; naravno, sponzoruše, svoje polne atribute koriste i troše da bi, dok su aktuelne, koliko-toliko uživale u luksuzu dok su, na suprotnom kraju klackalice, žena vođa bande prosjaka („Kapiraš?“) odnosno dobrostojeća predvodnica kriminalaca („Mrgud“). Istini za volju, obe negativke su starice (njihova suprotnosti je Džeremajina infantilna tetka Marta) dok se mlade junakinje i dalje batrgaju i otimaju iz stiska muškog polusveta.

            Džeremaja i Kurdi, kao iskusni borci, pomažu obespravljenima u neminovnim borbama sa nasilnicima na ulicama, đubrištima ili u divljoj prirodi. Napete situacije pretvaraju se u košmare pod gustom maglom ili u senkama pretećih zgrada i ruševina. Najnovija epizoda „Mrgud“ dodatno je „začinjena“ pojavom Stoun-Bia, arhineprijatelja Džeremaje i Kurdija. On je namerio da konačno raščisti stare račune u čemu neće uspeti ali zato ranjeni Džeremaja – nestaje, što sugeriše da sledi novi nastavak.
            Hermanovo pripovedanje u više linija karakteriše svojevrsno „preskakanje“ nekih situacija koje čitalac treba sam da nadogradi. Njegova četkica i dalje donosi razigrane crteže sa povremenim majstorskim pejzažima i enterijerima, te nenadmašnim poigravanjima senkama u magli ili sumraku; kolor je u rasponu od punoće boja do škrtih valera sive. Sveukupno, serijal „Džeremaja“ i nadalje nadmašuje uobičajena stripska pojednostavljenja potvrđujući da Herman istrajno gazi neutabanim stazama razgranavanja i produbljivanja svog antologijskog serijala. Lepo je videti legendu koja je i dalje u izvrsnoj formi.

            („Dnevnik“, 2023.)

top