Zdušno prihvatajući (ne samo) pionirski značaj teorijsko-istorijskog poduhvata doajena Zorana Živkovića kao temeljnu “bazu” utemeljenja savremene srpske (naučne) fantastike, nećemo imati problem da shvatimo i značaj Ilije Bakića koji u ovom bipolarnom odnosu autoriteta preuzima sledeću etapu, ili da budemo dosledni, on teorijskim i spisateljskim radom predstavlja “nagradnju”.
Bakić je pesnik, esejista i prozni pisac koji je afirmaciju ostvario na polju književne (naučne) fantastike: od srpske verzije kiberpanka, preko postapokaliptičkih ratova do mitskih bezvremenih epoha koje su izgubile sve svoje bogove. Autor je leksikona “101 lice fantastike”, kao i čitavog niza pesničkih i proznih knjiga, a njegova dela su zastupljena u brojnim antologijama srpske (i jugoslovenske) fantastike.
Moglo bi se ustvrditi, bez ikakvog kolebanja, da je senzibilitet Bakića-pisca, takođe (spomenuto) bipolaran; s jedne strane, akcenat je na onom “naučno” iz već spomenute sintagme koja označava žanr. Baš kao i njegov veliki prethodnik, Gibson, u skladu sa teorijskim pomeranjem granica u skladu "sukoba sa drastično promenjenom stvarnošću", u svojim ranijim pričama (romanima)  - na primer “U odvajanju” – on ume lagodno da ispoštuje podžanr zvučnog naziva "kiberpank" i pomaže nam da uhvatimo kreativnu kopču sa svetom ideja koje već godinama kolaju našom malom planetom... Zemlja u bliskoj budućnosti (čitaj: danas!) više nije ni na nivou sećanja jednaka jučerašnjem danu: ona je mračna, distopijska i prepuna (ekoloških) katastrofa, a moć međunacionalnih korporacija više i nije merljiva, ona je činjenica. Plutamo virtuelnim prostorom (pre)savršenih kompjutera, a "stvarni" život je samo slika koja nam oduzima vreme i kazuje kako je dosadno tako "obično živeti". Život u Matriksu možda i nije naš izbor, nego nametnuti stil: surov je i realan svet budućnosti koji nam je predočen  - mi, kanda, živimo u jednom kompjuteru ogromnih razmera. A, s druge strane stvaralačke dihotomije, Bakić u jednoj od novela koja je upravo pred nama, “Vetar ne nosi ničije glasove”, o decenijskom ratu, sa akcentom na “fantastika”, predstavlja pseudoOdiseja iz alternativnog Trojanskog rata, jednog od Trojanskih ratova što se nebrojeno puta, u različitim vidovima odvijaju u svim prostorima i vremenima, koji se bori i ne uspevajući da stigne na samo imaginarno poprište jer mu je dodeljena “sveta dužnost” seče stabala za lomače palih ratnika. On, dakle, samo željeno poprište bitke i junaštva neće ni videti ni osetiti, dok se oko njega neumitno osipa vreme koje Sve pretvara u prah.
Zbirku “Četiri reke izviru u raju i ine plovidbe” (Agora, 2019) čine tri novele – Prahovi ma čiji, Vetar ne nosi ničije glasove i Četiri reke izviru u raju – objedinjene oko istog motiva: plovidbe rekom-morem-okeanom. Ali, to nije plovidba nervoznog Gordona Pima  po mare incognita romantičarskog očaja niti znojavo putovanje bezvoljnog kolonijalnog trgovca Kerca niz tok reke koja teče između mračnih stabala i mreže lijana nepoznate džungle, nego pre divlja i nejasna plovidba u magli u kojoj se i seni bogova davno pomrlih rasipaju u prah na tek ovlašni dodir, plovidba u kojoj se svet bez obala osipa i nestaje pred očima već mrtvih junaka. Mrtvih, a da im to još nije poznato, jer nema, a nije ni bilo, nikog da ih o tome obavesti:
“Nebo je tvrdo i kruto i moraće jednom da prsne, da otvori prolaz kojim ćemo se uspeti do bogova noseći oštrice kao ponude.”
Jedna od mogućih pretpostavki je da se sve dešava u ono vreme u kojem je aktivno radila škola za čarobnjake koju su pohodili Legvinovi junaci, pa sigurno nikog ne bi začudilo da su Bakićevi Mornari, Navigatori, Kapetani i Trgovci u nekom trenutku, čak, ugledali i barku u kojoj je mag Ged baš bacao vraybinu i punio vetrom jedro svoje skromne barke jureći nekog od zločestih zmajeva. Ili onog istog Geda koji prati Senku u pustošnoj Zemlji mrtvih. Ovi junaci, ni malo svesni stanja koje kazuje da nije važan cilj, nego putovanje, ipak znaju da se ploviti mora, ali ne i živeti: navigare necesse est, vivere non est necesse. Baš kao što je njihova plovidba pre tragično putovanje rekom Stiks, nego što je melanholična i tihoplačljiva poslednja avantura Gandalfa, Froda i vilovnjaka koji napuštaju ovaj svet odlazeći zauvek iz svojih, ali i naših života.
Veliko je zadovoljstvo čitati  ove novele Ilije Bakića. NJihov ritam oseća damare čitaočevog krvotoka i prati ravnomerni bam – bam njihovog ustreptalog srca. I kao da govori: sve prolazi, i baš kao što su istekla naša ovozemaljska dela, dok plačemo i tugujemo na poslednjoj plovidbi ka životu Iza, znaj, čitaoče, i vreme tvojih dela će isteći.
Ili je već isteklo.

(“Književna fantastika” br. 08, jun 2019.)


U sve zahuktalijem globalnom nastupanju digitalnog sveta koje, na ovim prostorima, ide ruku pod ruku sa akutnom besparicom za kulturne potrebe (kojih nema u minimalnoj potrošačkoj korpi kao etalonu za opstanak jedinki/naroda), kontinuirano pojavljivanje časopisa (makar i jednom godišnje) koji se bavi umetnošću pravo je čudo. A ako je taj časopis posvećen stripu kao 9. umetnosti koji u zemlji Srbiji baš i ne priznaju za umetnost, onda je to čudo nad čudima. Ipak, čuda se događaju u „Srbiji na Istoku“ pa je tako pred nama novi, 19. broj „Strip Pressinga“ (koji je počeo da izlazi 2001.) u izdanju Studentskog kulturnog izdavačkog centra Niš i pod uredničkom (dirigentskom) palicom sjajnog profesionalca i neumornog, žestokog entuzijaste (ili profesionalnog entuzijaste?) Marka Stojanovića. On će se, pak, u svojoj uredničkoj reći „pravdati“ zašto je dobio Nagradu za doprinos srpskom stripu Međunarodnog strip salona (koji će biti održan u beogradskom SKC-u u septembru), iskreno i skromno navodeći da je sve što je učinio učinio zarad ljubavi prema stripu i želje da se javno oglasi svojim radovima; ipak, on nije zatvorio vrata za sobom već ih je, kada se ostvario kao strip umetnik, otvorio još šire za sve mlade koji pristižu nošeni strastima, željama i nadama kakve su i Stojanovića terale da napreduje.
            Sadržaj novog „Strip Pressing“-a sledi oprobanu formulu: red stripova - red tekstova (intervjua, prikaza novijih izdanja, osvrta na zanimljive i značajne strip pojave). Čitaocima je prepušteno da, prema sopstvenim afinitetima ili interesovanjima, „konzumiraju“ časopis onako kako je štampan/složen ili na preskok; ipak, sasvim je sigurno da će, pre ili kasnije, iščitati sve što je ponuđeno jer je reč o valjanim prilozima. Nakon uvodnih „redovnih doza“ univerzuma serijala „Beskrvni“ i „Vekovnici“ sledi poveći i izuzetno zanimljiv razgovor sa proverenim velikanom stripa - Dejanom Nenadovom pod naslovom „Kad sam jednom počeo da crtam, više nisam prestajao“; Nenadov nadahnuto, smireno i promišljeno sumira dosadašnju karijeru i iskustva dajući tako dublji uvid u svoju umetničku radionicu kao i „tehnologiju“ rada i komunikacije sa scenaristima i izdavačima koji su delovi velikog strip korporacijskog sistema. Nenadov poznaje svoje kvalitete i njihove domete i, jednako tako, nema iluzije o ceni opstajanja u strip industriji. Njegovi će odgovori svakako pomoći mlađim kolegama koji su voljni da se otisnu u široke i nemirne vode stripa.
            Sledi strip groteska „Mundijal“ Alekseja Čebijkina (u kojoj se svakovrsne istorijske vojne formacija sreću na ravnom fudbalskom polju) te niz strip recenzija iz kojih, između ostalog, saznajemo da se u Turskoj crta stimpank u vidu serijala „Izvanredne avanture Sejfedin-efendije“ odnosno da u Rumuniji (preciznije u Temišvaru) od 2013. izlazi strip magazin „Terapie de Bam - TDB“. Brojne informacija o (na ovim prostorima nepoznatoj) strip sceni u Rumuniji, izdavaštvu te o sopstvenim stvaralačkim iskušenjima, pod parolom „Zajedno smo jači“, saopštava mladi umetnik Mirel Dragan iz Temišvara. Sasvim drugačija iskustva sa belosvetskim izdavačkim mašinerijama kakve su „DC“, „Marvel“, „Image“ ima Stjepan Šejić koji kaže „Nisam crtač, ja sam pripovedač“ dok „tvrdi“ stav Kalena Bana, njegovog „klupskog“ „DC“, „Marvel“ kolege, koji radi i za „Dark Hors“, „IDW“ i smišlja nove avanture Konana, X-mena, Dedpula, Crne udovice glasi „Nemam blokade u pisanju, ne mogu da ih priuštim.“ Da, uprkos svih prolaznih muka i izazova kvalitet, opstaje i biva zapamćen podsetiće tekst „Majstore, gde ste?“ iz rubrike „Strip klasici“ koji se bavi nezaboravnim i neodoljivim serijalom „Herlok Sholmes“ scenariste Zvonimira Furtingera i crtača Julija Radilovića Julesa; reč je o humorističko-parodijskom stripu, utemeljenom na liku najslavnijeg klasičnog detektiva Šerloka Holmsa, stvaranom, uz duže prekide, gotovo dve decenije - od 1957 do 1974. godine.
            Konačno, ostajući veran svojoj nameri i misiji da pomaže rad mladih autora „Strip Pressing“ će pod okvirnim naslovom „Novi val“ predstaviti niz zanimljivih umetnika sa balkanskih prostora koji donose dah novotarija i svežine; među njima se, po mišljenju autora teksta Nikole Dragomirovića, izdvajaju Korina Hunjak, Mara Jovanović, Mirjana Kostić, Mihaela Erceg, Ana Nikiforova i Danica Dedić. I, uz još par kaiševa i kratkih stripova (crnohumornih „Gde ja živim“ Filipa Andronika, „Rovovi“ Tasosa Zefeiriadisa i Petrosa Chiristuliasa, „Comics Comics“ Tončija Zonjića, „Bez naslova“ Ivana Stojkovića) zatvara se najnoviji broj „Strip Pressinga“.
            Kada sklopi korice čitalac će svakako biti zadovoljan jer je upoznao nove, zavodljive svetove koji su delo njemu nepoznatih autora. Njihova imena svakako će mu, kada ih ponovo sretne, biti znak da obrati pažnju na te stripove. Upravo zbog toga ovaj je broj „Strip pressinga“ (kao i raniji) uspešno  ispunio svoj zadatak predstavljanja čudesa devete umetnosti.
            („Dnevnik“, 2019.)

Prevođenje umetničkih dela iz jednog u drugi medij večiti je zanatsko-stvaralački izazov sa vrlo neizvesnim/promenjivim rezultatima. Ipak, brojne neuspešne adaptacije nisu obeshrabrile one voljne da reči pretvaraju u slike (statične ili pokretne) odnosno „nepomične“ slika u „pomične“. Agilni strip izdavač „Darkwood“ obradovao je znatiželjne čitaoce albumom „Mitovi o Ktuluu“ koji sadrži devet segmenata nastalih na osnovu priča kultnog horor autora Hauarda Lavkrafta (1890-1937) i oživljenih potezima pera i četkica majstora Alberta Breće (1919-1993). Između stranica ispisanih slovima i tabli sa crtežima posredovao je još jedan umetnik - adaptacije je sačinio Norberto Buskaglija i njegova se uloga u stvaranju ovog dela nikako ne sme zanemariti jer je Lavkraft pisac koji svoje priče ne temelji isključivo na akciji, na fizičkoj radnji tipa „junak je išao od tačke A do tačke B i na putu mu se dogodilo to-i-to“. U Lavkraftovim pričama, naravno, postoji i taj nivo dešavanja ali itekako ima i „statičnih“ segmenata sa svakovrsnim pojašnjenjima ili spekulacija te razmišljanjima, dilemama i sumnjama junaka. Lavkraft je majstor stvaranja i razvijanja tenzija, teskobnih atmosfera odnosno građenja opipljive, gušeće nelagodnosti. U dostizanju ovih ciljeva on je koristio sva dostupna mu sredstva, od znanih obrazaca (ukleta mesta i građevina, mistična znanja) do česte, manirističke (i preterane) upotrebe pojedinih termina (čudesno, gnusno, zlo, prokleto). Krajnji rezultat svih tih napora jeste proza vrlo specifične atmosfere, prepoznatljive tematike, zapleta odnosno raspleta. Lavkraft je niz priča zasnovao na premisi postojanja skrivenog i trenutno primirenog zla nezemaljskog porekla koje je sposobno da bez muke uništi ljudski rod. Naznake postojanja tih „starih“ bića koja su postojali pre pojave čoveka - a koja on nije u stanju čak ni da racionalno pojmi - ili njihovih inkarnacija vidljive su u bizarnim dešavanjima u izolovanim gradićima, među izgubljenim ruševinama ili u susretima sa neobičnim kreaturama. Junaci priča kao obični, normalni ljudi spoznaće strah i užas koji seže do primarnih nivoa njihove ličnosti i, zbog tako dubokog potresa u temeljima svog bića, neće više biti oni koji su do tada bili. Lavrkaft govori o kratkotrajnim, krhkim obrazinama civilizovanosti ispod kojih su slojevi animalnih reakcija i neprestanog straha od uništenja u najstrašnijim fizičkim i duševnim mukama; a ti primerni slojevi mogu izroniti na površinu u svakom trenutku (kao što i prepotopsko zlo može izmileti iz dubina podzemlja i mora).
Egzistencijalni užas koji Lavkraft opisuje (škrto u odnosu na kitnjaste opise drugih tema) a bogato naznačuje u senkama i slutnjama valjalo je pretočiti u novi medij - u strip kao spoj teksta i slika koji poseduje sopstvenu dinamiču logiku. Zadatak adaptacije izvršio je Norberto Buskaglija vrlo korektno mada ne i bez teškoća (što je vidljivo u segmentima punim teksta a bez slika); strip kvadrati poprilično su opterećeni tekstom što je bitno usporilo ritam i ograničilo crtež tako da je, u krajnjem, ovaj rad vrlo blizu formi ilustrovane priče. Da krajnji rezultat, ipak, bude strip zasluga je proverenog majstora Alberta Breće koji je svoj zanat pekao na brojnim rutinskim strip zadacima (kaubojcima, ratnim, krimićima) da bi dostigao do remek-dela kakva su „Mort Cinder“, „Če“, „Etenaut“ ili „Izveštaj o slepima“. Sa tako bogatim iskustvom koje podrazumeva i mnoge crtačke eksperimente i egzibicije (čak i u krimićima) Breća je mogao da bira kakav će biti vizuelni lik Lavkraftovih fantazija i fantazmagorija. Kako bi potcrtao „normalnost“ Breća „običan“ svet crta realistično (što važi i za građevina, naselja); što je prisustvo natprirodnog, zlog i zloslutnog veće to su i oblici apstraktniji pa su zgrade i lokaliteti groteskniji a čudovišta amorfna, bez lako prepoznatljivih (u petparačkoj mas produkciji uobičajenih) oblika. Gledalac često mora da se dobrano zagleda u crtež i u linijama, tačkama i mrljama sam „izgradi“ lik moćnih monstruma. Ovakav crtački stil svakako je izazovan, intrigantan i inovativan (omogućen je, u krajnjem, i dužinom-kratkoćom stripova, uglavnom od 5 do 15 tabli) te zahteva aktivno učešće konzumenata. Naravno, pošto su priče crtane u dužem vremenskom periodu od 1972. do 1975. primetni su i stilski pomaci (u većim ili manjim „dozama“ realističkog crteža) koji, sveukupno, doprinose vizuelnom bogatstvu i atraktivnosti albuma.
Rečju, „Mitovi o Ktuluu“ su izuzetan spoj Lavkraftovih mračnih vizija o ljudskoj nemoći spram užasa koje kriju njegova psiha, svet i svemir i majstorski osmišljenog i realizovanog Brećinog grafizma koji je sve te vizije, potpomognut Buskaglijinim funkcionalnim adaptacijama, zaokružio u sjajan strip.
          („Dnevnik“, 2019.) 
„Mi smo ono čega se sećamo. (...) Ali čovek koji ne pamti nije živeo“ ispisano je na korici knjige zagonetnog naslova „Ardalen“. „Sačuvaj svoje uspomene. One su sve što ti je ostalo“ peva Pol Sajmon citiran u toj knjizi. Sred ovakvih izjava i razmišljanja Migelančo Prado (1958), jedan od najosobenijih strip umetnika današnjice u Španiji ali i svetu, otvara lepezu priče koje čine knjigu/grafičku novelu „Ardalen“ originalno objavljenu 2012.g. U njoj će znatiželjni čitalac sresti obične i neobične, stvarne i nestvarne ljude i sudbine i suptilno biti uveden u nekoliko (paralenih) realnosti koje se, opet, stiču i preklapaju u par izuzetnih trenutaka koji potvrđuju nečije postojanje. Sabela, u svojoj ranim četrdesetim godini, posle par ličnih životnih poraza (gubitak posla, razvod), u prelaznom dobu pre ponovog početka (očekivanog razgovora za novi posao), traga za dedom koga, sem u pričama, nikada nije upoznala jer je otišao na Kubu i odatle se nije vratio. Put je vodi u planinsko selo i lokalnu kafanu u kojoj starci uz šoljicu kafe i razgovore troše preostale im dana. Na njena pitanja i molbu za pomoć oni će je, dok se Selija, vlasnica kafane mršti, šale radi uputiti do kuće čudaka Fidela koji je (navodno) preživeo tri brodoloma (pa ga, od „milja“, zovu Brodolomac). Sabela, puna nade, odlazi do Fidela ali susreće starca koji jedva da živu u stvarnom vremenu jer je ušančen u sasvim drugim svetovima u kojima i dalje razgovara sa osobama iz svoje prošlosti; Fidel (to mu nije stvarno ime), ni u šta nije siguran a čak i ako se doseti kakvog događaja, isti brzo zaboravi.
            Početni neuspeh neće pokolebati ustreptalu Sabelu jer je njena potraga koliko rezultat neurotičnog odgovora na krah sopstvenog života toliko i način da se frustracije iz detinjstva prevaziđu pa da ona, izlečena, krene (uprkos lošim iskustvima i odmaklim godinama) ponovo u novu budućnost nadajući se (naj)boljem. Zato žena nastavlja da odlazi do Fidela i da sabira fragmente njegovih nesigurnih, ponekad i prevrtljivih sećanja. Ovakav razvoj događaja jača podozrenje staraca koji u tome vide opasnost za sopstveni učmali život. Većina se, ipak, zadovoljava samo gunđanjem ali ne i Tomas čija se zloba hrani onim što vidi i, još više, apatijom ljudi koji ga okružuju i koja ga, konačno, tera u fizičko nasilje sa fatalnim ishodom.
            Ipak, uprkos svim ustaljenim, prepoznatljivim obrascima i zakonitostima trivijalne egzistencije, u kulminacijskom/katarzičnom trenu priče dešava se čudo - spoj dve fantazija. Fizička realnost, materijalni zakoni uzroka i posledice biće poništenu u trenu kada starčevu opsesivnu fantaziju - let/plivanje kitova iz šume eukaliptusa kroz plava nebesa - ugleda i Sabela. Tada se za to dvoje ljudi otvaraju metafizička nebesa, obznanjuje se nadmoć i superiornost duha (i duše). Pred tom spoznajom sve materijalno postaje trivijalno, prolazno, nebitno i nedovoljno dostojno pravih (ispravnih) ljudi sposobnih da otvore oči i sagledaju svoj svet upravo onakvim kakav jeste ali, isto tako, i da vide sve druge svetove sa kojima se on prepliće tvoreći onaj ultimativni, singularan, u kome prošlost, sadašnjost i budućnost jednovremeno traju.
            Pradova je priča jedna od onih velikih, ozbiljnih i svevremenih. To što je ispisana i iscrtana u formi stripa ne oduzima joj ništa od kvaliteta. Prado je svetlosnim godinama udaljen od oveštalih, korporacijskih strip šablona i suvereno predstavlja strip kao medij bezgraničnih potencijala. Njegovo pripovedanje uverljivo je kako u scenama u kojima je sve jasno i očigledno tako i u onima koje delimično otkrivaju tajne ili nagoveštavaju njihova postojanja. Nelinearnost priče zajedno sa oneobičavanjem stvarnosti i mešanjem raznih vremena gradi hipnotišuću atmosferu koja čitaoca ostavlja bez daha. Povremene dokumentarističke pauze (citati dokumenata, novinski članci, intervjui, faksimili karata...) pojačavaju realističku uverljivost ali i gotovo magijsku opčinjenost natprirodnim prikazanjima. Prado majstorski koristi snagu slika i njihovog kolora da bi upotpunio reči odnosno da bi onim što se vidi digao priču na novi nivo, nivo primarne opinjenosti prizorom koji je izvan iskustveno-realnog. Jer, koliko god da je briljantno prikazivanje facijalnih mimika i grčeva još je imresivnije njegovo slikanje prizora pod morem preplavljenih svetlom koje nije od ovog sveta. Koliko god bili slikarski  besprekorni (minimalistički) prizori čaša na stolu još su impresivnije neobične, fantazmagorijske ribe koje plivaju po vazduhu Fidelove kuće. Konačno „izmirenje“ svetova može se videti u prizorima jarkih jesenjih krošnji i impozantnom (gotovo arhetipskom) plivanju kitova kroz vazduh.
            Rečju, „Ardalen“ (što je ime vetra koji dolazi s mora i prodire u unutrašnjost kopna noseći mirise soli i joda) čudesan je spoj slike i reči zapitan nad tajnama postojanja u fizičkoj stvarnosti i metafizičkoj nadrealnosti i kao takav uzbudljivo je remek-delo svekolike Umetnosti kome  treba pokloniti punu pažnju.
            („Dnevnik“, 2019.)


Posleratna Jugoslavija u svojim inkarnacijama, kao Federativna Narodna Republika i Socijalistička Federativna Republika, bila je odista kontraverzna i kontradiktorna tvorevina. Uprkos proklamovanom socijalističkom putu kojim se kretala ona je u mnogo čemu odstupala od rigidnog real-socijalizma zemalja Istočnog bloka. Za ovu priliku pomenućemo samo sferu „popularne kulture“ konkretno najprokaženije forme - strip i petparačku literaturu. Posle početnog otpora pa i zabrane ovakvih sadržaja, kao kapitalističko dekadentnih i opasnih tvorevina, već polovinom 1950-tih (dakle samo deceniju posle rata i početka izgradnje socijalističkog čoveka) stripovi su počeli da dobijaju svoje mesto na stranicama dečijih listova a par godina kasnije krenulo se sa objavljivanjem roto svezaka „zabavnog štiva“. Nedugo zatim ove sadržaje su „proizvodili“ domaći stvaraoci. Jedan od jugoslovenskih centara za stripove i palp romane bio je „Dnevnik“ Novi Sad a urednik edicija „X-100“, „Lunov Magnus Strip“ i „Zlatna Serija“ bio je Mitar Milošević (1924-1995), pisac i novinar. I, kada je za novi broj „X-100“ zafalio roman on je, pod pseudonimom Frederik Ešton, stvorio Luna, kralja ponoći, palp heroj „Made in Yugoslavia“ koji će uspešno parirati uvoznim junacima i na čijim će avanturama odrastati par generacija pionira i omladinaca. Poštujući pravila edicije kojoj je urednik, Milošević/Ešton je Luna (u „civilu“ Donalda Sikerta) smestio u beli kapitalistički svet (prevashodno u London mada je Lun odlazio na mnoge ekskurzije širom Zapadnog sveta), među svakojake kriminalce kojima uspešno kvari podle planove (od običnih otimačina do sofisticiranih podvala i grandomanskih želja za osvajanjem sveta) zajedno sa dobrodušnim snagatorom Mekfersonom; ima tu mesta i za Lunovi lepu i hrabru devojku Džejn Vitington, spretnog novinara Artura Markinča te niz povremenih likova. Ešton je napisao 70-tak romana koji su imali neverovatne tiraže (čak i po120.000 primeraka) i bili više puta preštampavani. Raspad Jugoslavije doneo je i propast šarenih svezaka na trafikama te promene interesovanja novih generacija pa je Lun, pošto nije prerastao u „franšizu“, bezmalo pao u zaborav. Pamtile su ga samo starije generacije koje su iščitavale polovne sveske „X-100“. Ipak, Lun je ostao prepoznatljivi pojam kulture druge polovine XX veka i, makar po čuvenju, prešao u XXI vek u kome se njegov „lik i delo“ pominju u novim kontekstima. Tako je Udruženje građana fanovi naučne fantastike SCI & FI, 2010.g. raspisalo konkurs za priče o novim Lunovim avanturama a upravo se pojavila i knjiga „Lun i kraljevi ponoći“ Tihomira Jovanovića. Jovanović (1955) je znano ime u krugovima žanrovske fantastike i, osim mnoštva priča rasutih po časopisima, fanzinima i antologijama, objavio je knjige „Palisade i čadori“, „Baba Mandini krugovi“ i „Agencija 51“; prve dve su smeštene u izmišljeno srpsko selo okruženo osmanlijskim osvajačima i svojevrsni su omaži stripu „Asteriks i Obeliks“ i domaćem „Dikanu“ dok je „Agencija 51“ na tragu strip klasika „Alan Ford“. Najnovija Jovanovićeva knjiga, kako i naslov kaže, bavi se dogodovštinama Luna i čine je tri novele. U prvoj, po kojoj je i knjiga dobila naziv, Lun, kralj ponoći sreće „prirodne“ kraljeve ponoći - vampire, prognanike iz Rumunije koji pokušavaju da nađu svoje mesto u modernom svetu (što podrazumeva i redovne obroke u kojima „hrana“ strada). Obračun sa vampirima završava se, ipak, kompromisom pa oni (uprkos žrtvama) odlaze iz Londona.
            „Lun i Neu Schwabenland“ vodi kralja ponoći na Antarktiku gde su Nacisti osnovali svoju bazu i vrše eksperimente sa novim oružjima kojima žele da zagospodare svetom; za ove potrebe oni vrbuju i svoj stari kadar - von Brauna - koji sada radi za Amerikance. Sem američke vojske, Lunu i Mekfersonu će, u eliminisanju Naci pretnje, pomoći još jedan stari palp heroj - Dok Sevidž, čovek od bronze. Završna avantura. „Lun i Teslino tajno oružje“, dešava se na domaćem terenu, u Beogradu. Tajni agenti velikih sila zainteresovani su za otimanje Teslinih spisa iz novootvorenog muzeja, u kojima se, kako se nadaju, nalaze i nacrti za moćna oružja. Lun dolazi na lice mesta da bi sprečio eventualne krađe jer bi to moglo da znači novi rat i uništenje sveta. U povratku kući slavnim Orijent ekspresom, Lun i Mekferson će, iz prikrajka, ugledati i legendarnog Herkula Poaroa ali se s njim neće družiti.
            Jovanović je naučio lekcije iz pisanja petparačkih romana i verodostojno oponaša njihov stil - tempirano smenjivanje dijaloga i fizičke akcije, napadnu jednostavnost, laku deduktivnost, bombaste izjave i lakonske zaključke - insistirajući čak i na tehničkim greškama (ponavljanje veznika i rečci, gramatičke netačnosti). Ipak, humorni (pa i cinični) odmak od dešavanja te intertekstualnost daju tekstu potrebnu (kritičku) distancu od originala (ali i od, u svetu popularne, „fan fikcije“ koja se svodi na puko oponašanje). Pomenuti odmak potcrtava i naslovna korica iz pera čuvenog Željka Paheka.
            Rečju, „Lun i kraljevi ponoći“ može se iščitavati - u zavisnosi od ambicija konzumenata - kao izuzetno zabavno štivo obojeno patinom prošlih vremena ali i zanimljiv literarni proizvod nastao poigravanjem obrascima nekada prezrene palp (para)literature.
(„Dnevnik“, 2019.)
           

Opus Filipa K. Dika (1928-1982), klasika naučne fantastike XX veka, spaja decenijsko „palp“ nadničenje (tako je Dik obezbeđivao novac za opstanak i za 28 godina aktivnog pisanja objavio čak 40 knjiga!) i, s druge strane, inovativnu literaturu koja je menjala žanr. Dikov život obeležava egzistencijalna neizvesnost i jurnjava za rokovima predaje rukopisa, nekoliko brakova i razvoda, (zlo)upotreba alkohola i droge (njegovi biografi smatraju da nikada nije bio potpuni narkoman upravo zbog svakodnevnog višečasovnog pisanja). Njegov talent je vidljiv u bezmalo svakoj priči; otuda čitaočev osećaj da bi priča bila remek-delo samo da je autor imao vremena da je dotera. Iako je koristio standardni arsenal naučne fantastike (robote, androide, paranormalne sposobnosti, bizarnu tehnologiju, svemirske avanture, vanzemaljce svih oblika) Dik nije pristajao na njihovo rutinsko, senzacionalističko “trošenje”. Njegova proza je najupečatljivija u slikanja odmaka od društvenih, moralnih, prostorno-vremenskih pravila; česta postavka njegovih proza podrazumeva početno „normalno“ funkcionisanje svakodnevice/sveta koji se u trenu menjaju postajući neprepoznatljivi pa su junaci prinuđeni da traže svoje mesto u novoj stvarnosti. Većina Dikovih knjiga uveliko premašuje žanrovski prosek potvrđujući time mišljenje Stanislava Lema u studiji “Fantastika i futurologija” (1973) da je američka proza 1950-tih i 1960-tih „beznadežan slučaj sa izuzecima“ od „celih“ 1% produkcije - a među tim izuzecima apostrofiran je upravo Filip K. Dik.
            U poslednjoj deceniji života Dik je opsednut mistično-religijskim pitanjima što je posledica bizarnih doživljaja s početka 1974.g. kada je iskusio neku vrstu prosvetljenja, osjećajući da je “posednut” od blagonaklonog entiteta, nepoznate “inteligencije” VALIS (akronim za: Veliki Aktivni Logički Inteligentni Sistem). Dikov doživljaj sveta se bitno usložnio dodavanje novog nivoa „stvarnosti“ u realnom življenju i literaturi – posebno u “VALIS” trilogiji koju čine romani „VALIS“ (1981), “Prodor božanskog” (1981); “Sova na dnevnom svetlu“ završni segment zamišljene trilogije ostao je u skicama a izdavači su trilogiji dodali roman “Seoba duše Timoti Arčera” objavljen neposredno posle Dikove smrti (1982).
            “Prodor božanskog” se nastavlja na “VALIS” tek uzgrednim pominjanjem ponekih pojmova i ličnosti iz prethodnog dela; veza sa “VALIS”-om je u osnovnoj temi priče a ona je  prodor božanske pojave-entiteta u realnost koja je junacima (i čitaocima) poznata; reč je, dakle, o fizičkoj pojavi nadljudskog principa (i nadljudske moći) u trivijalnoj svakodnevici čovečanstva. Težište “Prodora…” je na uspostavljanju balansa božanskih sila, njihovom spajanju i udruženom delovanju. Ono što povezuje “VALIS” i “Prodor…” je neurotično-haotična atmosfera te rastrzanost priče (adekvatna reakcijama i postupanjima junaka). Stoga se osnovna priča “Prodora…” može najmanje dvojako tumačiti: kao košmar Herba Ašera koji se, u krioničkoj komori, nalazi u stanju bliskom komi (ili smrti) dok se ne ukaže mogućnost njegovog izlečenja posle saobraćajne nesreće  ili kao (ne)linearna priča o povratku božanskog identiteta na Zemlju, nesreći koja mu oštećuje mozak te etičko-filozofskom nadmetanju i nadmudrivanju sa religijskim institucijama (ogrezlim u politikanstvu i trgovanju uticajem) i, mnogo bitnije, dijalogom sa ženskim delom njegove ličnosti (davno odeljenim) koji pokušava da ga ubedi u nužnost odlaganja strašnog suda.
            Kako god da se priča iščitava njene se niti raspliću i prepliću u prevrtljivoj kauzalnosti koja podrazumeva šetnje kroz paralelne stvarnosti i višestruko ponovljena dešavanja sa drugačijim vrednosnim predznacima. Na složnost događanja nadovezuju se filozofski monolozi i razgovori odnosno svojevrsne “eklektičke digresije” o religijsko-mističkim znanjima iz različitih civilizacija i epoha a u kojima Dik pronalazi veze koji potvrđuju njegove ideje. Stoga je  “Prodor…” moguće čitati kao čisto literarnu tvorevinu koja vrcavo i uverljivo dosledno prati/opisuje ideje svojih junaka ali i kao ezoterijski priručnik-uvod u tajna znanja i raznorodne hipoteze utemeljene na njihovom otkriću. “Prodor božanskog” fascinira višesmislenošću i uzletima nadahnute imaginacije i svojom kompleksnošću nadrasta ne samo (pseudo)ezoteriju i misticizam već i granice naučne fantastike kao literarnog žanra.
(“Dnevnik”, 2019.)

top