Vrlo brzo nakon prvog toma agilna i sistematična „Čarobna knjiga“ objavila je drugi i treći tom serijala „Tornjeva Boa-Morija“ zaokružujući tako ovaj biser 9. umetnosti originalno objavljen u 10 tomova. “Tornjevi…” su definitivno krucijalni serijal koji je, u periodu od 1984. do 1994. godine, napisao i nactao Herman Ipen (1938), živi klasik francusko-belgijske strip škole druge polovine XX veka. Nakon šegrtovanja kod znamenitog Grega („Bernard Prins“, „Komanča“) Herman se 1979.g. smelo otisnuo u samostalne stvaralačke avanture kao kompletni autor „Džeremaje“ u kome je uspešno spojio naučnu fantastiku i vestern. Sledeći korak bili su „Tornjevi Boa-Morija“, započeti 1983. godine koji su ekspresno imali premijeru (istina u crno-beloj verziji) i na prostorima Jugoslavije u legendarnom magazinu „Strip art“ (kasnije su reprintovani u kolor albumima „Marketprinta“). “Tornjevi..” su dobili i nastavak u  5 albuma pod naslovom “Boa Mori” koji je Herman crtao po scenarijima svog sina Iva. Izdanje “Čarobne knjige”, tvrdoukoričeno i u punom koloru, u prva dva toma sadrži po tri epizode da je treći tom, kako bi se serijal zaokružio, obimniji i sabira četiri epizode.
            „Tornjevi Boa Morija“ su istorijski strip smešten u Srednji vek; Herman je imao iskustva sa rekonstrukcijama prošlosti u kratkom i vizuelno samosvojnom radu na stripu „Jugurta“ po Vernalovom scenariju koji opisuje sukobe rimskih osvajačkih legija i slobodoljubivih Numiđana, odnosno u popularnom vesternu “Komanča”. “Tornjevi...” prate živote nekoliko likova; heroj svih priča je časni vitez Emar od Boa-Morija, ratnik starog kova, čvrstih principa i nazora koji se, u pratnji štitonoše Olivjea, vraća u svoju postojbinu nameran da je povrati jer su „tornjevi Boa-Morija najlepši i najviši koji postoje u hrišćanskim zemljama!“ Povremeno se, sledeći svoju zlosrećnu sudbinu, pojavljuje obogaljeni zidar Žermen, njegova ljubavnica Alda i drugi članovi grupe vašarskih zabavljača i sitnih lopova, kao i mladi vitez Vilijem. Viteza putevi vode od predela Francuske i Engleske do pustinjske pustoši Svete zemlje, vojevanja za hrišćansku slavu i pobedu nad nevernicima i nazad do tako dugo sanjanog imanja i zamka Boa Mori za koji će voditi odlučnu i fatalnu borbu.
            Hermanova verzija Srednjeg veka daleko je od uglađene kakvu znamo iz “Princa Valijanta” (koji je morao biti takav da bi mogao biti sindikalno distribuiran) ali nije ni simplifikovana i karikaturalna iz akciono-avanturističkih filmova i stripova. Herman nema ni iluzije ni milosti prema svojim junacima, on ne okreće pogled od mučenja i sakaćenja. Tadašnja vremena su svuda bila teška, vlastela bahata i ohola, posvuda su krstare razbojničke bande spremne da napadnu čak i velikaške zamkova ili da pokradu manastirske riznice. Puk je siromašan, neobrazovan, zao prema slabijima i snishodljiv prema onima koji drže vlast i moć. Nema ničega sjajnog i glamuroznog u Hermanovoj verziji Srednjeg veka, nema mitologizovanja vrlina, časti i hrabrosti kao što nema ni apriornog ocrnjivanja onih koji se ne ponašaju pošteno niti imaju razumevanja za bližnje. Svet nije gostoljubivo mesto za „ponižene i uvređene“ odnosno „ružne, prljave i zle“; upravo zato se svako zrnce poštenja, osećanja za pravedno, osetljivosti za plamenite emocije smatra slabošću pa izaziva podsmeh i budi bes i agresiju. Pravda je korisna igračka u rukama feudalaca, vojnika i sveštenstva kojom se kažnjavaju nemoćni; na drugoj strani skale, ni oni sa dna društvene lestvice ne znaju za milost i milosrđe koje traže od drugih. Ljudska su naselja prljava, prepuna skitnica i prosjaka, bogalja i fanatika. U zamkovima je unekoliko čistije ali su njihovi gospodari jednako sirovi i surovi i ponosni na to kakvi su. Ni vitezovi koji se hvališu svojom čašću nisu previše odmakli od velikaša; jednako su zavidni, osioni, srebroljubivi, prevrtljivi i skloni prevarama. Prelazak preko mora i dolazak u Svetu zemlju otvara još jednu vizuru tog doba (koja se proteže do danas); reč je o sukobu civilizacija, o bespoštednom uništavanju protivnika po svaku cenu i svim sredstvima. Koliko su takvi stavovi uski svedoči i netrpeljivost vitezova prema Vizantincima sa kojima dele istu veru.
            Mada surovo realističan u svojim pričama Herman, kako se to dešava u svim velikim pričama-mitovima, dozvoljava uplih začudno-fantastičnog kojim sugeriše krhkost ovozemaljskih odnosa i postojanje većih i snažnijih sila; ovakvi momenti i epizode oneobičavaju dešavanja i prevode ih na teren neponovljivog magijskog realizma. Herman se ne drži oprobane stripovske pravolinijski vođene radnje već dopušta likovima da ih situacija i karakteri vode, produbljujući tako uvid u brojne sudbine koje čine impresivnu mozaičku panoramu epohe. I pored islikavanja širokih planova Herman ne odustaje od mnoštva čudesnih detalja koji su narativno i vizuelno impozantni. Herman ne zazire od prizora borbi  i brzih akcija ali im ne podređuje ni priču ni crtež. On pomno prati promene vremenskih prilika i godišnjih doba te ponašanje domaćih životinja kao nenametljiv a uverljiv dokaz da su u tim vremenima ljudi bili bliži prirodi. Strip obiluje velikim crtežima pejzaža u živim bojama koje smenjuju sličice mimika ljudskih, uglavnom grubih, lica, grotesknih tela i ubogih staništa podno visokih zidina zamkova. Upetljiva je i efektna montaža tabli koja je dodatno dinamizovana prizorima iz različitih rakursa.
            „Tornjevi Boa-Morija“ Hermana Ipena nesporno su remek-delo 9. umetnosti koje fascinira neodoljivom magijom pripovedanja i vizuelnim majstorstvom. Ovaj serijal traži posvećenu pažnju i uvažavanje čitalaca zauzvrat darujući spoznaju prave Umetnosti, i svakako spada u vrhunce domaćeg strip izdavaštva u ovoj godini.
            (“Dnevnik”, 2021.)

 


        Nova knjiga Dejana Maka (1974), zapaženog prozaiste srednje generacije, zbirka je priča što je svakako zanimljivo pošto su mu prethodne dve knjige, „Pariska menažerija“ (2005) i “Bergdorf” (2014) – romani. U vremenu apsolutnog protežiranja romana kao svojevrsne krune proze ostale se prozne forme (crtica, priča, pripovetaka, novela) manje-više otvoreno prenebregavaju i bagatelišu pa je odluka osvedočenog romansijera da se okuša u kratkim formama svakako vredna pažnje na nivou stvaralačkog gesta ali i iskušavanja sopstvenih spisateljskih snaga.
                Autor je knjigu sačinio od tri segmenta, “Razmišljanja (2016-2013)”, “Snovi (1998-1995)” i ”Sećanja (1995-1994)”; kako se može zapažiti proze, od minijatura do pripovedaka, nanizane su od najsvežijih prema najstarijima. Najstarije priče napisane su deceniju pre objavljivanja romana, kada je Mak imao 20 godina i činio prve korake u svetu literature. Kontinutet razvoja pripovedačkih sposobnosti dozvoljava znatiželjnom čitaocu da prati kako meandriranje zanatskih sposobnosti i veština tako i širenje i produbljivanje pogleda na opisivanu realnost. Iz svega ovde viđenog očigledna je generalna konstanta Makovog literarnog svetonazora, počev od proza u ovoj knjizi do romana, a to je živi interes za savremeni trenutak i za junake koji pokušavaju da pronađu moduse sopstvenog opstanka i egzistencije te njenog smisla/svrhe odnosno da se, kao jedinke, pozicioniraju u svojoj okolini i prema bliskim osobama. Iako se priče dešavaju u Vršcu, Beogradu ili Parizu, sa bitno različitim izazovima i iskušenjima, njihovi akteri, već prema svom uzrastu trpe pritisak pa i represiju okruženja i, ponekad smišljeno a najčešće potpuno refleksno i instinktivno, štite svoje telo i zdrav razum (mada se njihov “zdrav razum” svakako ne poklapa sa onim što obični, mali i “normalni” ljudi smatraju ispravnim). Na žalost, u tom demonstriranju svojih najčešće mladalačkih snaga i moći – ali i oholosti – jedinke koje pokušavaju da budu heroji barem svojih života, prečesto tonu u glibove predrasuda, u improvizovane spekulacije i paušalne ocene. Deo tih mentalnih proizvoda i pogrešaka eventualno se može otpisati i koliko-toliko opravdati neiskustvom ali nema nikakvog opravdanja za neučenje na sopstvenim greškama. Mak vrlo otvoreno piše o predrasudama Francuza prema emigrantima, ne libeći se da u dijaloge unese i ideje koje su rasističko-totalitarističke i samo su tek jedan korak od fašističke ideologiju i to u srcu slobodarske i prosvećene Evrope; neki od opisanih devojaka i mladića definitivno nisu nastavljači svetlih prosvetiteljskih tradicija svojih predaka. S duge strane, ljudska džungla u kojoj takva mladost odrasta neminovno uzima danak ne samo u stradalima već i onima koji će se izgubiti u njenim lavirintima, zasenjeni potrošačkim rajem, lažnim nadama o lagodnom životu koji on podstiče; takvi će, otupeli od droga i alkohola, tavoriti i prokockati svoje talente i zdravlje svodeći se na prerano ispražnjene ljušture beskorisne za neumoljivu kapitalističku mašineriju.
                No, sasvim neočekivano a opet jednako fatalno i smrtonosno ista priča ponavlja se i na periferijama Zapadne civilizacije-Evro-imperije, u Beogradu i provincijskom Vršcu. I tamo se odvija borba na život i smrt, za opstanak ili propast; u kaljugama lokalpolitičkih smicalica ili tek očuvanja radnog mesta ne biraju se sredstva (jer su sva dozvoljena), uvežbava se i praktikuje socijalna mimikrija poltronstva i nezameranja. Na drugoj strani lestvice su beskrajne žurke isprazne mladeži koja parazitira  na bogatstvu roditelja koji novcem pokušavaju da nadoknade svoj potpuni izostanak iz vaspitavanja sopstvene dece; utopljeni u sva hedonistička zadovoljstva i zloupotrebe droga ti mladi ljudi besciljno lutaju metropolom u potrazi za novim senzacijama. Kraj njih prolaze momci i devojke spremni da se, po svaku cenu (pa i krađom od upravo poginulih), dokopaju šljaštećeg Zapada. Velikim, dvodecenijskim skokom iz 1995.g. u 2016.g. autor povezuje dve priče (“Znakovi pitanja za BB”, 2016, “Jednostavnom igrom sudbine”, 1995) pa se pripovedač, sećajući se devojke BB, u nekoj vrsti epiloga, pita “Gde si danas BB?”, ponavljajući tako Čehovljevo pitanje “I gde je on sada” kojim je zaokruživao svoje priče. Pripovedač iz Makove knjige, međutim, nema odgovore na pitanja svog tekućeg života pa se i dalje bori da razume svog sina, svoje ostarele drugove, vreme u kome društvene mreže dopuštaju da se simulira bolji život, konačno, da prepozna i svoje fantazmagorije u trenu između života i smrti.
        Baveći se raznorodnim temama autor se okušavao u različitim konstrukcijama pripovedanja, od linearnih i paralelnih pripovednih linija, od ispovednog tona do sveznajućeg pripovedača, obogaćujući atmosferu insistiranjem na lokalizmima i na preciznim toponimima, sve vreme uspevajući da, bio u pričama dinamičan ili namerno usporen, čitalačku pažnju drži budnom i aktivnom.
           U konačnom svođenju utisaka, nameće se zaključak da su “Privlačne utvare” zanimljiva i valjana pripovedačka knjiga koja bez zazora i okolišanja, otvara, ponekad na granici groteske i karikiranja, mnoštvo neprijatnih i bolnih tema naše nesavršene savremenosti, potvrđujući tako i nesumnjivu kreativnost i talenat svog autora.

            (“Dnevnik”, 2021.)

 


https://www.art-anima.com/na-kraju-sveta-ksander-jos-jedan-roman-ilije-bakica/

https://sfpisb.wordpress.com/2021/12/10/nova-knjiga-ilije-bakica-na-kraju-sveta-ksander/


 






https://sr-rs.facebook.com/solaris.knjizara/

https://www.art-anima.com/ljudska-grla-ili-levoruki-ilija-bakic/

https://sfpisb.wordpress.com/2021/12/06/novi-roman-ilije-bakica-ljudska-grla-ili-levoruki/


top