TVRDO KUVANI KRIMIĆI I DETEKTIVI



            Kada se pomene 'privatni detektiv' ogromna većina konzumenata krimića, tog popularnog literarnog žanra koji se raširio od trafika i palp roto svezaka do tvrdokoričenih knjiga u respektabilnim edicijama, pomisliće na par junaka: Šerloka Holmsa, Filipa Marloua, Majka Hamera, Sema Spejda, Herkula Poaroa. Redosled zavisi od ličnih afiniteta ispitanika ali se ne može poreći da većina imenovanih detektiva pripada takozvanom 'tvrdo kuvanom' krimiću. Davne 1922.g., ravno pre 85 godina, objavljen je prvi tvrdi krimić i odgovarajući detektiv - bilo je to u priči «The False Burton Combs» Kerola Džona Dala (1889-1958). Dalov najpoznatiji detektiv Rajs Viliams prototip je tvrdog momka, sa uličnim instinktom i rečnikom, sposobnog za brzo razmišljanje i akciju; on uspeva da izbegne iz nemogućih situacija, najčešće otvarajući sebi put pucanjem. Dal je bio redovni saradnik tadašnjih, vrlo popularnih palp magazina, pre svih «Crne maske» u 1920-tim i «Petparačkih detektiva» u 1930-tim. Uz Dala ubrzo, u «Crnoj maski», staju još dvojica velikama, Dešajel Hemet i Rejmond Čendler. Pošto novi manir preko noći postaje popularan, i ostali magazini u branši («Detektivske priče», «Deset detektivskih asova», «Nedeljnik detektivskih priča» i drugi), štancuju svoje tvrdo kuvane momke i bacaju ih u bezbrojne akcije. Posle otkrivanja tvrdog krimića, kako se to često kaže, u ovom žanru više ništa nije bilo kao pre. Dotadašnjim pričama vladali su inteligentni, prefinjeni, pomalo ekscentrični detektivi sposobni za izuzetnu dedukciju. Opisi zločina bili su retki, verzija događaja iz ugla kriminalca nije postojala. No, uzavreli asfalt gradova Novog sveta nosio je sasvim drugačiju realnost: s jedne strane siromaštvo i nesigurnost za široke mase, s druge, prohibicija koja je otvorila neslućene prostore za gangsterske bande; krvavi obračuni punili su stranice novina, policija nije uspevala da vlada situacijom. U takvom okruženju, klasični detektivi bili su bliži vanzemaljcima nego koliko-toliko realnim ličnostima. Dal i njegovi sledbenici su u svoje priče i romane ubacili ono što se dešava na okolnim ulicama i tako vezali publiku koja je ponovo mogla da se identifikuje sa svojim herojima. Mada je zadatak palpa bio da razonodi, da čitaoca odvede u neki drugačiji svet u kome ideali i principi i dalje važe, tvrdi detektivi, koji se nisu mogli podičiti savršenom čistotom, nadoknađivali su te nedostatke uličnim dosetkama, cinizmom, brzim pesnicama i preciznim pucanjem. Tako je jedna žanrovska ikonografija zamenjena novom, bližom realnosti. Delitelj pravde u novim vremenima živi na sredini ulice, među kavgadžijama, pijancima, beskućnicima, sirotinjom propalih iluzija; svakodnevno je u prilici da meri šta je dobro a šta ne ili, tačnije, šta je manje a šta veće zlo. U društvu moćnih kriminalaca i njihovih pomagača iz redova policije, sudstva i države, sa nadolazećom Velikom depresijom na horizontu, ubistva su deo svakodnevice a pravda  diskutabilna opsena. Zato valja preživeti makar to značilo biti i gori od zla koje preti.
            Tvrdo kuvani detektiv je urbana pojava; grad je njegovo mesto življenja i ratovanja i on van grada ide samo ako mora (i najčešće u drugi grad, sela su za njega nepoznata zemlja). Auto, telefon i pištolj su redovna oprema koju kruniše šešir. Detektiv ima svoju kancelariju koju ne posećuje prečesto; to je jeftini ćumez u potpunom neredu. Poneki detektiv ima sekretaricu koja je poverljiva, sposobna i uvek spremna da radi duže i više nego što joj piše u ugovoru; sekretarica gaji simpatije za svog šefa ali ga time (previše) ne opterećuje. Detektiv je samotnjak i slobodnjak, ima par prijatleja na koje se može osloniti. Sa policijom je u promenjivim odnosima: uglavnom reže jedni na druge a detektiv je često glavni osumnjičeni za svakojaka dela. Detektiv dobro poznaje ulicu, sumnjiva mesta i sitne kriminalce. Posao mu uglavnom ne cveta, jedva sastavlja kraj s krajem ali se i ne brine previše jer živi 'od danas do sutra' što mu dozvoljava da radi ono što hoće i, još važnije, kako hoće, po svom osećaju za pravdu (koji se najčešće ne poklapa sa stavovima državnih institucija). Naravno, svaki detektiv ima svoje specifičnosti i na svoj način dopunjuje opšti lik tvrdog momka. Hemetov bezimeni detektiv, koji se predstavlja kao «Kontinental Op» (što je skraćenica imena detektivske firme za koju radi), u seriji priča o podzemlju Otrovgrada, sabranim u roman «Krvava žetva», nema ni jednu skrupulu i prvo puca a onda postavlja pitanja; on se protiv kriminala i korupcije bukvalno bori sa 45-ticom. Hemetov drugi junak, Sem Spejd, malo je umereniji ali je isto tako tvrdoglav i nepredvidiv, najbolje se snalazi među običnim ljudima dok bogataše prezire. Čendlerov Filip Marlou, pak, često kruži upravo kroz više socijalne slojeve da bi tamo otkrio ne samo njihovu povezanost sa kriminalcima već i moralnu i etičku izopačenost. Konačno, momak koji je tvrde detektive prebacio u drugu polovinu XX veka - Majk Hamer, delo nedavno preminulog Mikija Spilejnija - zaokružio je repertoar ove ikone popularne kulture (ali i kulturološkog fenomena koji je ušao u novi milenijum). Hamer je tvrđi od prethodnika, ciničniji i nemilosrdniji; on uspeva da i žene, koje su tvrdim prethodnicima bile 'predmet obožavanja', svede na 'legitimne mete': dok Spejd u «Malteškom sokolu» 'samo' prijavljuje ženu koju voli ali koja mu je ubila partnera, Hamer joj svojeručno presuđuje. Hamer se, prateći uznapredovali repertoar kriminala, češće od prethodnika petlja sa prostitutkama, sa transvestitima, drogom, emigrantima.
            Osim tematske prepoznatljivosti, tvrdi krimić ostaje u istoriji literature zapamćen po jedinstvenom maniru - pripovedanju u prvom licu jednine. Gotovo svi tvrdi detektivi pričaju svoju priču i tako joj daju onaj specijalni 'šmek', mešavinu lepršavih, neobaveznih poređanja, ciničnih komentara i bizarnih opisa. Pogled na svet iz vizure 'delatnog' momka koji je ispekao uličnu školu preživljavanja ume da bude čas škrt čas filozofski širok ali je uvek svež i neposredan. Hemetovi detektivi su sirovi, Hamer je na to dodao i zluradost dok Marlou ume da sklizne (ili se izdigne) u ozbiljne sfere mudrovanja, koje uz briljantne opise i ingeniozne dijaloge čini ovog junaka stilski besprekornim.
            Popularnost tvrdog krimića u pisanom obliku namamila je filmske producent koji su želeli nove krimiće u bioskopima; Hemetov pohod u Holivud je otvorio vrata za bezbrojne varijante tvrdih junaka; istovremeno su takvi detektivi navalili i u stripove. Posle II svetskog rata  došle na red TV serije. Tvrdo kuvani krimić i njegovi detektivi promenili su lik žanra postajući i prepoznatljiva kulturološka ikona Zapada, dopadljiva i intrigantna. Mada su se proteklih decenija stvari u svetu poprilično promenile, tvrdi pogled na njega, sa sve cinizmom i malo romantike, i dalje je izazovan i pleni pažnju. 
(2007)
           




SRPSKA NAUČNA FANTASTIKA NEKAD I SAD


Istorija srpske naučne fantastike oblast je prepuna tajni. Retki teorijsko-istorijski tekstovi (npr. dr. Zoran Živkovića, dr. Aleksandra B. Nedeljkovića) nisu uspeli da 'pokriju' ni početke ovog literarnog žanra u nas ni ono što je potom sledilo (otuda su vrlo značajni radovi kakav je «Rađanje žanra, počeci srpske naučno-fantastične književnosti» Bojana Jovića). Ovdašnja naučna fantastika bila je i još uvek je skrajnuta, van glavnih književnih tokova i interesovanja etablirane kritike. Ipak, zahvaljujući entuzijazmu autora i interesovanju publike opstajala je sve do danas.
            Činjenice da su Ilićevom dramom «Posle milijom godina» ili Komarčićevim romanom «Jedna ugašena zvezda» naši prostori stajali rame uz rame sa svetskim dešavanjima u naučnoj fantastici nisu prepoznate od savremenika a i danas se više pominju kao kuriozum nego kao relevantna činjenica.
            Konačan spisak dela srpskih pisaca koja se mogu svrstati u naučnu fantastiku a nastala su u prvoj polovini XX veka ne postoji pa se, samim tim ne mogu ni nazreti obrisi ovog žanra u tom periodu. Uz knjige autora koji nisu ušli u istorije književnosti (jer su ih pisali autori kojima je naučna fantastika nepoznata ili 'nesimpatična') stoje i dela velikana kakvi su Rastko Petrović («Bruleska Gospodina Peruna Boga Sunca») i Stanislava Vinavera («Gromobran svemira»); akademski kritičari, naravno, ignorisali su žanrovske elemente u ovim delima jer su im bili nepoznati pa su ih 'izbegavali' i podvodili pod umetnikovu slobodu imaginacije.
            Osim knjiga koje su nosile imena svojih autora na koricama, potpuno je neznano koliko je dela srpskih pisaca sa elementima naučne fantastike objavljivano pod pseudonimima. U vremenu pre II svetskog rata postojala je velika izdavačka produkcija knjiga koje su štampale veće knjižare; najčešće je u pitanju bila lakša literatura (avantustička, ljubavna, kriminalistička, pseudo-istorijska) koju su potpisivali nepoznati strani autori. Među ovim knjižicama bilo je i onih koje su bile na tragu naučne fantastike i sasvim je moguće da su ih pisali ovdašnji literarni nadničari ali je njihov identitet, na žalost, ostao neotkriven.
            U prvim decenijama posle II svetskog rata srpska naučna fantastika je nastavila da se, retko ali ipak, pojavljuje u knjiškom obliku; mnogo češće se pojavljivala u jeftinim roto sveskama koje su trebale da zabave široku publiku, među takvima najpoznatija je bila «Dnevnikova» edicija «X-100». U knjiškom obliku osvanuli su romani Eriha Koša («Sneg i led», 1951) i Ljubiše Jocića («U zemlji Arastrata», 1955) dok je u «X-100» Al Radek (Aleksandar Radenković) objavio romane «Druga smrt dr. Langa» i «Čovek iz žute kuće» (oba 1960). Milan Nikolić, pisac koji je, pod svojim imenom i prezimenom, štampao niz kriminalističkih romana, autor je i romana «Zovem Jupiter... beležite» (1960, objavljenog u Sarajevskoj ediciji džepne knjige). Da li je još neki srski pisac objavio naučno fantastično delo pod pseudonimom u nekoj roto ediciji ostaje da utvrdi neki istraživač-istoričar.
            I u magazinima «Kosmolov» i «Galaksija», te u «Politikinom zabavniku», «Tehničkim novinama» i još ponekim izdanjima, krajem 1960-tih i početkom 1970-tih, objavljivane su naučno fantastične priče domaćih autora. Naučna fantastika pojavljivala se i u knjigama za decu; pisci kao što je Dušica Lukić ili Dušan Belča objavili su nekoliko zapaženih naučno fantastičnih romana tokom 1970-tih.  Borislav Pekić je 1980-tih objavio tri žanrovska romana («Besnilo», «1999», «Atlantida») dokazujući da naučna fantastika može biti polje na kom se stvara vrhunska literatura.
            Mada je zbog svoje apartnosti srpska naučna fantastika bila prinuđena da nalazi brojne načine za 'oglašavanje', atraktivnost vizura koje je nudila privlačila je avangardne umetnike. Tako se u poeziji pripadnika Zenitizma (tokom 1930-tih), često mogu naći elementi naučne fantastike a takav je slučaj i sa radovima Miroljuba Todorovića i nekolicine autora koji pripadaju Signalizmu, neoavangardnom pokretu od kraja 1960-tih do danas.
            Almanah naučne fantastike «Andromeda» (tri broja iz 1976, 1977 i 1978), izdanje BIGZ-a koji je objavljivao i «Galaksiju», raspisao je i konkurs za naučno fantastičnu priču za odzivom koji je prevazišao sva očekivanja. Zagrebački mesečni magazin «Sirius» od 1976.g. takođe je objavljivao naučno fantastične priče autora sa prostora tadašnje SFRJ. Novosadski «Dnevnik» je 1985.g. pokrenuo posebnu seriju naučnofantatičnih romana u okviru edicije «X-100» u kojoj je objavljen niz dela domaćih pisaca (potpisanih pseudonimima) a od 1987.g. magazin «Alef» je štampao i priče domaćih pisaca (potpisane pravim imenom i prezimenom). I u ediciji «Kentaur» pojavilo se krajem 1980-tih nekoliko naučno fantastičnih dela srpskih pisaca.
            Za srpsku naučnu fantastiku izuzetno značajno je osnivanje Kluba ljubitelja naučne fantastike «Lazar Komarčić» u Beogradu 1980.g. jer su se u njemu okupili mladi stvaraoci (pisci, kritičari, strip crtači); klub je izdavao svoj fanzin «Emitor» koji je redovno objavljivao priče domaćih autora (a ponekad i čitave romane). Boban Knežević, jedan od osnivača kluba pokrenuo je svoju ediciju «Znak Sagite» u kojoj su objavljena dela gotovo svih značajnijih domaćih pisaca naučne fantastike; u istoimenom časopisu takođe je uvek bilo mesta za domaće priče i novele. Konkurs koji je «Znak Sagite» redovno raspisivao uticao je na ustaljivanje produkcije domaćih autora u kraćim formama a objavljeno je i nekoliko zbirki «Tamni vilajet» koje su sadržale najbolja dela sa konkursa.
            U ovom trenutku status srpske naučne fantastike je neznatno poboljšan u odnosu na ranije periode: akademska kritika i teorija i dalje je ignoriše i previđa (uz retke izuzetke), izdavači nisu preterano zaiteresovani za objavljivanje domaće naučne fantastike. S druge strane postoji čitava generacija pisaca koji su ostali verni žanru a pristižu i mlade snage. Čitaoci su, uprkos ponudi dela svetskih pisaca, zaiteresovani za domaća ostvarenja. Situacija je, čini se, zrela za bitniji preokret u statusu srpske naučne fantastike odnosno za njen veliki izlazak iz užih krugova u kojima sada egzistira na tekuću književni scenu. Hoće li se to i desiti - ostaje da vidimo.
(2007)
           
           


U smutnim vremenima opšte apatije, dnevne aktuelnosti uspevaju da zauzmu sve vreme koje nam je na raspolaganju i zamagle šire perspektive. Medijski proizvodi (među njima i knjige), koji se širokom puku nude kao otkrovenja činjenica prošlosti i sadašnjosti, uglavnom su svedeni na senzacionalističke ili tendenciozne objave nepravdi i zavera koje su uzroci ovdašnjeg jada i bede. A kako to biva prema onoj narodnoj da se 'od šume ne vidi drvo', pravi podaci koji mogu imati značaja za razumevanje dešavanja nalaze se u delima koja nisu reklamirana jer ih mediji smatraju nevažnim. Među takvim, neopravdano skrajnutim knjigama je i «Rađanje žanra, počeci srpske naučno-fantastične književnosti» Bojana Jovića, u izdanju Instituta za književnost i umetnost, Beograd, 2006. Nepažljivom čitaocu će se učiniti da je teza o važnosti upravo ove studije proizvoljna ali bude li imao volje da je pročita, uveriće se da je u zabludi jer bi, između ostalog, kroz sudbine nekih pisaca sagledao i načine na koje je, i onda i sada, funkcionisalo društvo-država a kojima se nimalo ne možemo dičiti.
            Doktor književnih nauka, Bojan Jović, poduhvatio se pionirskog traganja za počecima naučno fantastične književnosti u Srba, otkrivši da ovaj žanr, koji i danas uglavnom 'uživa' prezir i ignorisanje od etablirane, akademske nauke, ne samo da ima svoje predstavnike među srpskim piscima na prelazu iz XIX u XX vek, već da su njihova dela reprezentativna u kontekstu svetske naučne fantastike. Nakon što, kako nalažu principi naučnog razmatranja materije, izloži opšte odrednice i karakteristike naučne fantastike, sa težištem na fundamentalnoj temi koju nalazi u razmatranju utopijskih zajednica, što je, sveukupno, za sve zaiteresovane čitaoce dobrodošao i inspirativan uvod, Jović otkriva elemente žanra već u znamenitom srpskom «Romanu o Aleksandru», u fantastičnom putovanju u utopijsko Ostrvo blaženih i tamni vilajet, mesto večitog mraka, nakon koga junak stiže do kraja sveta; na tim putešestvijima Aleksandar upoznaje direktne potomke Adama i Eve koji žive u višim etičkim sferama. U komediji «Laža i paralaže» Jovana Sterije Popovića, žanrovskom prepoznatljivošću se izdvaja epizoda o putovanju Barona Golića na Mesec, tamošnjim avanturama i prekinutoj romansi sa kraljicom. Tekst Milana Jovanovića «Nove varoši - novi Beograd» iz 1867.g. usmeren je na budućnost prestonice za koju se tvrdi (kao i danas) da joj je «suđeno da bude jedna od najvažnijih trgovačkih varoši na istočnom suhozemlju Evrope». Anonimni autor je 1871.g. objavio članak «Beograd posle 200 godina» u kome opisuje srećne i savršene ljude budućnosti koji uživaju u životu, oslobođeni rada zahvaljujući napretku nauke i tehnologije. Sa ovako optimističkom slikom nije se slagao Svetolik Ranković koji je 1895.g. objavio tekst «U XXI veku» u kome izvesnog profesora Nikolića iz 1895. šalje u 2095. godinu. Tehnika, urbanizam i arhitektura promenili su Beograd: na sve strane su velelepne palate, po putevima jure kola na električni pogon a kroz vazduh brojne letilice. Poseta gimnaziji u kojoj je radio otkriva profesoru da su se stvari i tu bitno promenile jer je neprikosnoveni direktor - žena. Pošto se svi školuju pod kontrolom žena ratovi su nestali; i zaštita reda je u ženskim rukama. Čitava država je organizovana po efikasnim birokratskim principima, koji ne trpe bilo kakvo izdvajanje. Ideologija srpske države je «miran i pravilan tok života (jelo, piće i odelo)» a ne umni i kulturni napredak; sve što direktno ne doprinosi uspehu države, kao npr. umetnost, beznačajno je. Profesor  prisustvuje predavanju o XIX veku koji je predstavljen kao mračan i bedan što mu se nimalo ne dopada; rezultat njegove pobune protiv predavanja je povratak u vreme iz koga je otišao, na šta on radosno kaže: «Hvala ti, Bože, kad nisam u XXI veku!» Stojan Novaković će 1911.g. objaviti tekst «Posle 100 godina» u kome predviđa razvoj nauke i blagostanja ali i potrebu da se Južni Sloveni povezuju i ujedinjuju zarad opstanka na istorijskoj sceni a Beograd je centar takvog ujedinjenja.
            Za razliku od pomenutih tekstova drama «Posle milijon godina» Dragutina Ilića, objavljena 1889.g. u časopisu «Kolo» odlazi u daleku budućnost u kojoj su, posle kataklizme, od čitavog ljudskog roda preostali samo otac Natan i sin mu Danijel. Njih hvataju pripadnici «Duho-sveta», razvijenijeg ljudskog soja; novi svet nastanjuju još Marsovci i Merkurovci. Natana i Danijela pripitomljavaju i proučavaju a onda poklanjaju novoj gospodarici Svetlani; Danijel se zaljubljuje u nju ali ona ne može da razume emocije jer tako nešto ne postoji u njenom svetu. Očajan, Danijel se ubija a za njim odlazi i Natan, no, ovaj čin nimalo ne uzbuđuje nove ljude. Ilićeva drama je, prema sada dostupnim podacima, prva naučno fantastična drama u svetu; on je na njoj ustrajno radio i 25 godina posle njenog objavljivanja, unoseći izmene i dopune u tekst, očito smatrajući delo bitnim u svom opusu. Godine 1902. objavljen je roman «Jedna ugašena zvezda» Lazara Komarčića, koji je istovremeno naučno-popularno objašnjenje astronomskih znanja i pregled mogućih razvoja, stasavanja i propasti civilizacija u dubinama vremena i svemira. Po svojoj slobodi Komarčićeve ideje i vizije umnogome prevazilaze one iznete u Flamarionovom romanu «Uranija» objavljenom 1889.g, delu koje se u svim istorijama naučne fantastike pominje kao jedno od ključnih. Knjiga naučnika svetskog glasa, Milutina Milankovića «Kroz vasionu i vekove, pisma jednog astronoma», objavljena 1928.g, nastavlja Komarčićevim tragom. Milanković opisuje zakonitosti koji određuju klimu Zemlje, ustrojstvo Sunčevog sistema i svemira a zatim 'vasionskim vozom' odlazi u posetu Mesecu i tamošnjoj koloniji ljudi; odatle put vodi do Venere i Marsa pa u dubine beskrajnog Univerzuma. Milanković je naučnički precizniji u opisima dok je Komarčić lepršaviji u projekcijama budućnosti.
            Ilić, Komarčić i Milanković pisali su i publikovali svoje knjige rame uz rame sa velikanim žanra kakvi su Flamarion, Vern ili H. Dž. Vels. Na žalost, dela ovih novatora nisu naišla na razumevanje. Jovan Skerlić uopšte ne pominje Komarčićev naučno fantastični roman, baš kao ni Ilića; isti je slučaj i sa pregledom Jovana Deretića. Samo je Bogdan Popović unekoliko pokušao da 'rehabilituje' Ilića. Milankovićeva proza je takođe 'promakla' teoretičarima. Stavovi zapisani pre 80-tak godina i dalje su važeći; pojedinačni tekstovi o pomenutim piscima i njihovim knjigama nisu promenili uvreženo mišljenje, ma koliko je ono jednostrano i manjkavo. To govori o inertnosti i neinventivnosti ranijih i današnjih istoričara srpske književnosti i njihovoj nesposobnosti da analiziraju, u kontekstu novih saznanja, literarnu prošlost; a, ako mi ne poznajemo svoju istoriju i ne dičimo se njome možemo li očekivati da će neki teoretičar svetske naučne fantastike 'otkriti' da se u Srbiji pisala naučna fantastika pre jednog veka? I na ovom primeru se potvrđuje da je nepoštovanje sopstvene istorije konstanta ponašanja u ovim krajevima. To je i dokaz da je nivou 'kulturnog marketinga' država potpuno zakazala mada je puno priče o potrebi stvaranja pozitivne slike o Srbiji. Imajući u vidu rečeno, nije čudno što Jovićeva knjiga ne privlači veću pažnju jer ona jasno odslikava ovdašnje naravi; ono što ipak ohrabruje jeste da se mladi naučnik, neoptrećen predrasudama, hrabro upustio u traganje za istinom koja nas predstavlja boljima nego što uopšte znamo.
(2006)
           


Fantastika, ona epska i naučna, višestruko je prisutna u delima Gorana Stankovića (1958) ili kao neposredni okvir za prozu ("Hronike o Hlojgeru" 1991.g. i "Terra Marginalis" 1997.g., obe pisane u saradnji sa S. Bošnjakom i Z. Pešićem Sigmom) ili kao osnov pesničkih slika i vizija. I kratki roman "U traganju za Zlatnom Lipom" prati ta i takva interesovanja. Njegov kostur/sažetak mogli smo čitati u knjizi-projektu "Terra Marginalis" a "U traganju..." nalazimo potpunu priču o trojici prijatelja koji traže blagorodnu Zlatnu Lipu u srcu Peščare, sred kužnog, postapokaliptičkog sveta. Njihov put iz gradića u kome žive, posle pomnog istraživanja starih letopisa i mapa, legendi i svedočenja retkih putnika, vodi ih kroz puste i prašnjave ravnice, kraj retkih ljudi, do mračnih prstenova šuma, sve dublje u nepoznato. Što više odmiču od znanog, ma kako ono bilo bedno i bolesno, putnici sreću sve čudnije osobe i predele; bilo kakav okvir, ma i labav, očito je bolji/ugodniji od nepoznatog koje traži onu krajnju, iskonsku hrabrost da se iskorači iz ustaljenog. Prepreke, dakle, nisu samo žega, neprohodna šuma, demoni ili sluz već i otpor 'unutar' junaka. Konačan nagrada za žrtvovanje je Cvet Zlatne Lipe iz koga će nići drvo koje svojim rastom menja, prosvetljuje vazduh i sve oko sebe, tako da postaje čisto, sjaji, buja u zdravlju. Svoj trofej i zalog moguće bolje budućnosti tragači će odneti kući i zasaditi da širi snagu boljitka.
            Arhetipska potraga za izvorom moći/sreće koren je bezbrojnih priča iz svih vremena i sa svih prostora ljudskih civilizacija a Stanković u svojoj verziji akcenat stavlja na samu avanturu, na događanja, izmene pejzaža kao scena-okvira dešavanja, te na susrete, borbu sa novim, neobičnim, tajanstvenim, što podcrtava epsku širinu poduhvata (i onog u priči i samog čina njenog ispisivanja). I škrta ali precizna karakterizacija namernika u funkciji je narečene širine (prema kojoj su likovi sasvim sitni i prolazni a njihova izuzetnost tek je igrarija viših principa) i ne remeti pretežnost pikarskog principa.
            Najupečatljivija osobenost dela, pak, jeste neskrivena piščeva želja da se iskuša i na ovoj temi, te njegovo poigravanje tekstom i očigledno uživanje u tome. Koristeći matricu priče Stanković u nju smešta svoja iskustva čitanja epske i naučne fantastike, namerno ih potencira, gradi i dograđuje da bi, potom, krenuo u istraživanje samog fenomena fantastičnog, njegove sadržine i odnosa spram 'razumskog'. U tom iskušavanju vidljive su gradacije, od fantastike kao oneobičavanja običnog, fantastike koja ima 'opravdanje' u aluzijama i alegorijama do one najzahtevnije koja nema objašnjenje kao takvo već jednostavno postoji, ne mareći za svoju uverljivost i/ili verodostojnost jer joj opravdanja nisu potrebna. Do ove, nazovimo je, 'čiste fantastike' vrlo je teško stići, možda i nemoguće (zbog razumske osnovanosti i percepcije jezika kao medija-nosioca značenja). Ali, sama potraga za esencijom fantastike plemeniti je zadatak koga je vredno poduhvatiti se. Stanković je krenuo u tom pravcu a njegovo uživanje u stvaranju teksta/priče preporuka je znatiželjnim čitaocima.
(2001)                                                          

Literarna sudbina odredila je Frenku Herbertu (1920-1986) da postane i ostane poznat samo po jednom delu – seriji romana o peščanoj planeti Dini. Iako je napisao još desetak knjiga ni jedna nije uspela da se po popularnosti primakne Dini, te je on svoje poslednje godine života posvetio isključivo nizanju nastavaka  Dine (na žalost, neuspešnih), što je u konačnom zbiru uz 500 strana prvog dela, donelo 5 nastavaka sa oko 1800 stranica teksta. Prvi deo Dine decenijama je kultno delo i nalazi se na svim listama najboljih/najpopularnijih SF knjiga. Kod nas je Peščana planeta prvi put objavljena 1979.g. u ediciji Kentaur (izdavač „Jugoslavija“) u seriji od 6 knjiga: prvi deo podeljen je u tri dela a preostali tomovi sadrže prvi i drugi nastavak. Na 30-to godišnjicu originalnog pojavljivanja Dine (1965.), Izdavački atelje Polaris obnavlja njen prevod za novostasale generacije čitalaca.
            Svoj izuzetni status Dina je stekla zahvaljujući jedinstvenoj mešavini žanrova i arhetipskih situacija što je rezultiralo jednim od najubedljivije dočaranih svetova u celokupnoj Science Fiction literaturi. Herbert je do tančina zamislio eko-sistem planete pustinje i naselio je egzotičnim životinjama (džinovskim crvima koji proizvode čudesnu drogu traženu u čitavom svemiu). U ovakve pejzaže ugrađeno je feudalno društveno uređenje – planetom, kao svojim posedom dobijenim od kralja, vlada porodica aristokrata koja (već prema poznatom srednjevekovno-legendarnom obrascu) ima neprijatelje željne vlasti nad Dinom; u pozadini ’vidljivih’ protagonista deluju organizacije-kultovi, moćniji od imperije, sposobni da grade i menjaju sveopšta događanja i istorije.
            Saga započinje propašću vladara Dine i bekstvom majke i sina u neizvesnot pustinje gde će sresti divlji narod , koji, ispostavlja se, nije necivilizovan. Mladi došljak biće prepoznat kao obećani mesija koji će povesti rat za oslobađanje planete. Tako poznata priča biva preslikana u novo okruženje, uz dodatke bogatog SF arsenala (laserska oružja, svemirski brodovi, parapsihološke sposbnosti...) i aluzije na arapsku kulturu i mitologijuu.
            Na jarkoj pozadini Herbert gradi likove koji su često svedeni na svoje esencije – dobro, zlo, odanost. Nedostatak, odnosno, nedovoljnost psiholoških valera, što daje gotovo strip ugođaj, gubi, međutim, svoj značaj pred zapretenošću radnje i ’preskačućim’ stilom pripovedanja (kome je pridodata i linija dokumetnarnosti, citata iz knjiga koje su ’pisali’ junaci Dine i njihovi potomci odnosno istoričari i mistici). U konačnom razmeravanju, uprkos primedaba, grandionost opisanog sveta i dešavanja i nezaboravna atmosfera prvog dela, ostaju uglavnom neokrnjeni. Ni decenije protekle od stvaranja ovog dela (za razliku od brojnih slavljenih a danas bespovratno naivnih romana i priča) nisu uspele da mu umanje zavodljivost kvalitetnog eskapističkog štiva što je, čini se, sasvim dovoljan razlog za njegovo (prvo ili ponovljeno) iščitavanje.
(1996)



Verovatno je malo koji od SF pisaca kojima je Harlan Elison uputio poziv da mu pošalju svoje otkačene, neobične, nepodobne priče koje nisu mogli da objave u SF časopisima, imao predstavu o bukvalno prevratničkom karakteru knjige u koju će prilozi biti sakupljeni. No, Elison, taj ’enfant terible’ naučne fantastike, dežurni rušilac kanona, znao je šta radi i u predgovoru antologije napisao: „Ovo što držite u rukama više je od knjige. Ako budemo imali sreće, ovo je revolucija.“ I – bi tako.

Podizanje Novog talasa
            1950-te su bile ’zlatne godine’ za SF u SAD. Predratna tradicija palpa nastavljala se u brojnim časopisima. Kauboji u skafanderima jurcali su svemirom i tamanili svakovrsne BOČove (buljooka čudovišta). Antropošovinizam, rasne i političke predrasude, militantnost i mačizam, šarlatansko sakaćenje svih principa nauke, svođenje junaka na crno-bele dimenzije, šepurili su se iza šarenih korica koje su obećavale neprestane avanture na radost i oduševljenje armija obožavalaca. Čvrsta zatvorenost u geto paraliterature izrodila je samodovoljan svet neprijateljski okrenut prema onima koji su van njega. Odsečen od glavnog književnog toka SF je stvorio sopstvenu sekundarnu ravan, tj. teoriju i kritiku koje su proglasile autonomiju žanra po kojoj za SF ne važe vrednosni normativi glavnotokovske literature već neka sasvim nova i specifična pravila, poznata samo odabranima. Pojedini autori nisu se pridržavali generalnog principa, težeći povratku izgubljene ozbiljnosti žanra ali pomaci su bili minimalni spram ostatka produkcije. Ako je za utehu, njihova imena i danas nešto znače za razliku od mnogih zaboravljenih, konfekcijskih pisaca; takvi su Kliford Simak, Džejms Bliš. Teodor Sterdžen, Rej Bredberi, Frederik Pol.
            Promene u Zapadnom svetu 1960-tih, pre svih one u duhovnoj ravni nastale jačanjem subkultura mladih, neminovno su se odrazile i na SF. Nova shvatanja i osećajnost najpre su izborili mesto na stranicama engleskog SF časopisa „Novi svetovi“ koji je, pod uredničkom palicom pisca Majkla Murkoka, otvorio prostor svežim idejama pisaca iz Engleske i SAD. Ovaj pokret buntovnika protiv starog u žanru, sa ozbiljnijim umetničkim pretenzijama, sklonih svim vrstama eksperimenata, nazvan je „Novi talas“. Harlan Elison aktivno je učestvovao u pokretu te rešio da ga prenese na tlo Amerike. Rezultat tog poduhvata jesu „Opasne vizije“.

33 priče
            „Opasne vizije“ pojavile su se 1967.g. i sadrže 33 nove priče; time je u žanr uveden novi pojam – originalna antologija sastavljena od do tada neobjavljenih radova. U knjizi su zastupljeni kako već afirmisani pisci tako i oni na početku karijere kojima je ovo bio ulazak u SF na velika vraata. Sa današnje distance najznačajnija imena iz antologije su: Robert Silverberg, Filip Hoze Farmer, Frederik Pol, Robert Bloh, Teodor Sterdžen, Brajan Oldis, Filip Dik, Friz Lajber, Džordž Graham Balard, Norman Spinrad, Rodžer Zelazni, Semjuel Dilejni... Sve priče bile su u ponečemu opasne, bilo po temama kojima se bave (a one su u rasponu od tvrdog SF do onih koje su jedva SF), po problematičnim moralnim stavovima (ilustrativan je naslov Sterdženove priče; „Kada bi svi muškarci bili braća da li nekome od njih dao sestru za ženu?“), po neuobičajenim pripovedačkim postupcima ili razrešenjima standardnih žanrovskih situacija u kojima su etika i religija redovno bili ’na tapetu’. Svakoj priči prethodi Elisonov uvod, redovno otkačen i provokativan a sami autori su napisali i pogovore svojim pričama sa osnovnim zadatkom da objasne ono famozno ’šta je pisac hteo da kaže’.
            Uspeh „Opasnih vizija“ bio je ogroman. Čitaocima i kritici dopali su se novootkriveni svetovi, što je ovekovečeno priznanjem Elisonu za uređivanje najznačajnije SF knjige u 1967.g. te nagradama ’Hugo’ i ’Nebula’ pojedinim pričama iz antologije (Lajber „Zakotrljajmo kosti“, Farmer „Jahači purpurne nadnice“ i Dilejni „Da, i Gomora“). Kolika je bila oduševljenost i popularnost „Novog talasa“ posle antologije svedoči i osnivanje udruženja „Druga Zadužbina“ koje je okupilo pisce voljne da zaštite ’prave, stare vrednosti’. Udruženju su pristupili i autori koji su uzeli učešće u „Opasnim vizijama“ npr. Asimov (koji je pisao predgovor celoj knjizi i Elisonovoj priči), Frederik Pol, Fric Lajber, Pol Anderson... Ipak, novo vreme nije se moglo zaustaviti. Iako mnoge od priča iz antologije danas deluju potpuno bezazleno, njihova uloga kao dela projekta ne može se zaboraviti. Od „Opasnih vizija“ SF je krenuo prostorima novih senzacija, oslobođen okova paraliterature.
            Elison je 1972.g. objavio nastavak antologije. „Opasne vizije, ponovo“ donele su nove, otkačene priče. Reakcija na njih nije bila burna kao prvi put ali su priče svedočile o sazrevanju žanra. Ne želeći da napravi ’mega knjigu’ Elison je deo prikupljenog materijala ostavio za treći tom koji, na žalost, nikada nije izašao.
            „Opasne vizije“ sinomnim su za revoluciju u žanru i ostaju jedna od najznačajnijih knjiga u istoriji naučne fantastike, kao što je „Novi talas“ pokret koji je SF uveo u veliku književnost.
            Naravno, „Opasne vizije“ nisu prevedene na srpski. Neke od priča objavljene su u SF časopisima „Sirius“, „Alef“, SF almanah „Monolit“ i Kentaurovoj antologiji „Najbolje naučno fantastične priče 1986“ ali je to nedovoljno za upoznavanje sa tako važnim i značajnim delom.
(1997)

Roman «Crne cipele - okultni triler» Oto Oltvanjija (1971), kako piše na klapni knjige, nije njegov prvenac ali jeste prvi koji potpisuje svojim imenom; naime, sa 18 godina Oltvanji je objavio jedan kriminalistički roman pod pseudonimom. Sopstvenim imenom autor je potpisao i 15-tak priča koje pripadaju žanru fantastike natprirodnog (iliti horora). U «Crnim cipelama» spojena su ova dva piščeva tematska interesovanja začinjena sasvim posebnim začinom - našom lokalnom svakodnevicom. Postavka priče, dakle, izgleda ovako: mesto dešavanja - Beograd, vreme - negde u 1990-tim. Milje je prepoznatljivo jeziv: teška sirotinja i obesni 'novokomponovani' bogataši, masna lova koja ide iz ruke u ruke, državno-porodična strahovlada, korumpirana policija, vojska sa svojim mutnim rabotama, odjeci ratova koje država nije vodila niti pomagala, sponzoruše, žurke, viski, besna kola i džipovi. U ovakvu scenografiju umetnut je Bruno Kostić, privatni detektiv za sitne poslove otkrivanja švaleracija, prinudnu naplatu alimentacije, dadiljanje fudbalera u noćnim izletima; na njegovoj vizit-karti piše «Virim kroz ključaonice po kućama». Kako to biva kod ovih tvrdih momaka gubitnika, sasvim običan posao stražarčenja pred magacinom u kome se odvija opskurna zabava, zakomplikuje se u pokolj i Bruna, kao nepoželjnog preživelog svedoka, počnu da ganjaju sve moguće policijsko-vojne i para-vojne grupe i bande; detektiv je nateran u bekstvo ali i izazvan da rasplete klupko zavere što će ga odvesti pred potpuno bizarne protivnike.
            «Crne cipele» pisane su u maniru tvrdo kuvanog krimića, američke škole nastale 1920-tih u okrilju palp časopisa «Crna maska», predvođene Hemetom, Kejnom i Čendlerom. Uronjen u svakodnevicu recesijskih godina, tvrdi krimić promoviše novog junaka, privatnog detektiva na ivici zakona sa sopstvenim etičkim kodom, tvrdoglavog gubitnika koji brani male od obesnih. Opora, škrta proza, najčešće ispisana u obliku detektivskih ispovesti koje vrcaju dosetkama i cinizmom, iza koga je, ipak, zrno toplog romantizma (ma koliko besmislenog), zadobila je pažnju čitalaca i otvorila nove mogućnosti za izlazak žanra iz šund brloga. I danas priče o Semu Spejdu i Filipu Marlou nose u sebi dovoljno ikonografsko-arhetipskog naboja koji ih čini čitljivim i atraktivnim. Oltvanji je «Crne cipele» ispisao u tvrdom kuvanom ključu otkrivši da ovaj ikonografski ključ idealno otvara bravu smutnih vremena ovdašnjih. Američka recesija, sa sve jadom i bedom poniženog i uvređenog puka, preganjanjima gangstera i sumnjivo poštenih policajaca, korumpiranim sudijama i političarima, ima parnjaka 'na brdovitom Balkanu'. Naravno, Balkan ne bi bio to što jeste da nema i svoje specifičnosti ali lokalni kolorit je samo dobrodošla nijansa koja bitno ne menja obrazac. Bruno Kostić, dakle, korača vrelom asfaltnom džunglom svojim crnim cipelama pravljenim za šorke, dobija udarce i uzvraća odbijajući da bude potrošni pijun u igrama velikih faca, sreće fatalne žene koje mu nisu suđene, jurca, skriva se i napada dok, konačno, zahvaljujući pameti ali i ludoj sreći, ne uspe da kako-tako namiri račune sa lošim momcima (mada, u stvari, on i nije pobednik). U ovdašnjoj literaturi tvrdi krimić smešten u lokalni milje i potpisan pravim imenom pisca nije poznat; bilo je retkih domaćih krimi pisaca koji se nisu skrivali iza pseudonima i svoje romane smeštali u naše krajeve (M. Nikolić), postoji (retko ali ipak) savremena 'ozbiljna književnost' sa krimi zapletima ali ovdašnji, neskriveno žanrovski krimić ređi je od retkog što Oltvanjiju obezbeđuje izuzetan položaj na našoj savremenoj literarnoj sceni.
            «Crne cipele» se, međutim, ne iscrpljuju u tvrdom obrascu. Jer, drugo (od tri) poglavlje, otkriva da je Kostić, detektiv, tajni lik Marjana Popolca, običnog šljakera u brodogradilištu, koji živi negde između radnog mesta, opijanja sa drugarima, braka sa ženom koja ga mrzi i deteta sa kojim ne uspeva da uspostavi pravi roditeljski odnos; Marjan je vatreni ljubitelj roto krimi romana koji mu nude mogućnost da pobegne od neprijateljskog okruženja. Ovaj neočekivani obrt u romanu kojim se izlazi iz krimi žanra u stvari je ulaz u žanr mračne fantastike sa sijamskim blizancima-najamnicima koji svojim parapsihiloškim sposobnostima kontrolišu umove odnosno sa mitskim vukom čije srce, onome koga pojede, daje novi život. Tako krimi priča mutira i ulazi u sfere 'okultnog', kako piše u podnaslovu, da bi, kako se bliži kraju, zaplela raznorodne žanrovske elemente u teško razmrsivo klupko u kome su političko-lovatorski interesi samo stepenica na putu ka trajnijim moćima s one strane realnosti (baš kako i priliči okultnim željama i traganjima). Usložnjavanje obrazaca i njihovo mešanje, nametnuli su piscu težak zadatak da bude uzročno-posledično jasan i dosledan (što priliči krimiću) ali i namerno nedorečen i višesmislen (što je nužno u opisu onostranog); sudar (pogodbeno) realnog i (pogodbeno) nadrealnog nije mogao proći bez  štete i na jednom i na drugom obrascu što čitaoca stavlja na muke jer mu neka dešavanja i odnosi nisu očekivano (u skladu sa krimi manirom) razjašnjeni. Pisac, ipak, istrajava u svojoj nameri i nakon obračuna dobrih, loših momaka i blizanaca privodi roman kraju (koji ostavlja mogućnost za nastavljanje Kostićevih avantura pošto je lik Popolca definitivno 'prerastao'). «Crne cipele» se, u svođenju računa, ukazuju kao neuobičajeni 'hibrid' roman koji nudi sasvim nesvakidašnji literarni doživljaj i zavređuje pažnju.
(2006)


            Pun naslov knjige Radmila Anđelkovića (1942), jednog od najzapaženijih autora domaće SF književnosti (ili, preciznije, autora u osnovi čije literature leže iskustva ovog žanra), glasi "Sva vučja deca i druge novele"; ipak, posle iščitavanja 5 objavljenih novela, jasno je da ovo ni u kom slučaju nije puka zbirka priča, pa čak ni serija određenim elementima povezanih pripovesti, već je u pitanju roman konzistentnog sadržaja ispričan postupkom slaganja dužih ili kraćih fragmenata. U segmentu "Oči Svetovida: Falus", smeštenom u period sukoba matrijarhata i patrijarhata, u kontaktu ljudi, vukova i vanzemaljaca biva začeta nova staza evolucije čovečanstva na prostorima Balkana, preciznije Rasa. Nakon ovakvog početka sledi nova prelomna tačka, raskršće u istoriji u kom će se iz alhemije odeliti čvrsti materijalistički svetonazor. Ovo će se zbiti u dalekoj provinciji Vizantijskoj, u složenom, zavodljivom preplitanju prečica koje vode u mnoštvo budućnosti i spoznaja kontinuiteta ljudskog trajanja i žestoke, opsesivne žudnje da se zagrabi zlato i moć. Za "Rašanima" sledi naslovna novela "Sva vučja deca" koja vodi u doba sveopšte 'humane' psihomanipulacije stanovništvom Balkana i buđenja dubokih slila u nedrima Velikog Rasa. U tom trenu sva se vremena sažimaju u čvorištu koje raskida okov terora, udruženim snagama ratnika-vukova iz svih dotadašnjih epoha. "Dan Mitre" fokusiran je na period kada klan tehnicista uspeva da poveže čoveka i mašinu odnosno od čoveka stvori mašinu i na protiv akciju Rašana, koji veruju da je sva moć u čoveku i nastavku njegove evolucije bez pomagala. Mesto događanja je Skopije u pustoj tampon zoni koja deli Zapad od Istoka. Završna priča "Nema mesta za svilene bube" vraća na pozornicu Balkana osvajački raspoložene vanzemaljce i prati začetak otpora ljudi, u stvari njihovih vaskrslih tela i duša.
            Autor u širokim potezima slika globalnu viziju istorije-budućnosti, prepličući nekoliko SF podžanrova i pristupa - alternativnu istoriju, motiv prvog kontakta, tvrdi SF...- sa mitskim i etno obrascima, te nežanrovskim, glavnotokovskim manirom tzv intelektualističke iliti profesorske proze. Realno, potcrtano prepoznatljivim geografskim, folklornim, jezičkim i istorijskim reperima, te fantastično, u svom naučno-fantastičkom liku drugačijih tehnoloških i društvenih konstelacija, i epsko-fantastičkom, koji barata nasleđima saga i epova, u ovom romanu imaju ravnopravan tretman, odnosno pisac nastoji da sve moguće poglede i tumačenja spoji u totalnu sliku stvarnosti, što je potpuno primereno doživljaju na kome insistiraju Rašani, ta nova, punija, sa tkivom egzistencija povezana, stepenica u evoluciji čoveka. Zahvaljujući svom insistiranju na sintetičkom liku linije dešavanja koje opisuje, pisac je lako izbegao zamke didaktičkog pozitivizma koji prečesto prati dela koja pričaju 'globalne priče'; rečeno podrazumeva da junaci imaju svoju dubinu, dakle nisu jednodimenzijske kartonske kulise a upotrebljena tehnologija nema u svojoj srži mnoštvo savršeno besmislenih principa sa zvučnim imenima. U konačnom zbiru dobili smo višeznačnu, intrigantnu literaturu bogate atmosfere koju bez problema mogu pratiti zaljubljenici u SF žanr i oni skloniji glavnotokovskoj književnosti. Anđelkovića SF ne sputava, ne ograniča već, kao i svakog valjanog stvaraoca, podstiče da se kreće drugačijim putevima. Knjiga "Sva vučja deca" potvrđuje da otvorenost prema svim literarnim pravcima i žanrovima donosi dela koja plene svojom svežinom.
(1999)

            Srđan Krstić je sa svoja dva prethodna romana „Mefisto i Zlatokosa“ i „Škola sreće“ zauzeo sasvim apartno mesto na ovdašnjoj savremenoj književnoj sceni. Razlog posebnosti leži u tematskim interesovanjima njegovih knjiga. Krstić, naime, istražuje neke od krucijalnih pitanja ljudskog opstajanja i trajanja među božanskim silama. I novi roman „Ratnik i usne“ prati jedan od mogućih tokova događanja u zadatim okvirima. Ratnik iz naslova, vođen neodoljivom željom da poljubi usne o kojima sanja, uspeva da se iz Pakla vrati u sadašnjost. Tamo, međutim, ona koju je želeo više nije njegova i Ratnik svojevoljno odlučuje da se odrekne vaskrsa i vrati u Pakao. Ali ova odluka nije po volji Boga i Đavola jer su se oni opkladili i imaju svoje planove sa Ratnikom. Uostalom, usne koje je Ratnik želeo da poljubi nisu one koje je sanjao. Đavolov posilni, Mefisto, silazi na Zemlju (jer Pakao, odnosno mnoštvo njih, na nebesima je) kako bi otkrio šta je sve Ratnik uradio za vreme svog drugog boravka na zemlji (što zahteva pravu policijsku istragu), da bi eliminisao Božije akcije i marifetluke i tako obezbedio da njegov gospodar pobedi; ipak, lojalnost Đavolu ne sprečava ga da sarađuje i sa svojim bivšim prijateljima, anđelima odnosno Arhanđelom Mihajlom. Izvršenje zadatka dovešće posrnulog anđela u ljubavnu vezu sa smrtnom Inspektorkom, čije duša je obećana Raju. U međuvremenu, Ratnik, ponovo u Paklu, vodi legije svojih istomišljenika u novi pohod i vaskrs. Konačni rasplet svih sukoba i zapleta je, ma koliko neočekivan, dosledan i zatvara jedno poglavlje u beskrajnoj knjizi trajanja svetova ljudi i božanstava.
            Literatura koju stvaraju autori iz zemalja pod okriljem hrišćanstva, Istočnog i Zapadnog, ima dugu tradiciju bavljenja pitanjima Boga, Đavola i Čoveka. Veličanstvena dela kakva je Danteova „Božanstvena komedija“ ili Miltonov „Izgubljeni raj“, Geteov „Faust“ ili Bulgakovljev „Maestro i Margarita“ obeležila su svoje epohe i postavila temelje intelektualne spoznaje hrišćanstva, njegovih domašaja i ograničenja i mesta čoveka u tako organizovanom svetu. Na žalost, poslednje decenije XX veka donele su besomučnu vulgarizaciju ovih pitanja krucijalnih za samoodređenje pojedinca u svetu koji ga okružuje; pod okriljem komercijalno kurentnog horor žanra, koji se rasprostro kroz sve medije, božanstva i demoni svedeni su na karikaturalne, funkcionalne pojave koje imaju zadatak da proizvedu što više nasilja, što dublje bijice krvi i veće gomile ljudskih tela, različitim metodama unakaženih i ubijenih. Tako su bogovi profita pobedili bogove i demone koji u svojim rukama drže ljudske duše. Već zbog ovakve situacije Krstićev roman zaslužuje pažnju jer ne bagatelizuje aktere svoje priče. Umesto jednodimenzionalnog, crno-belog pogleda na ljude i bogove, on se usuđuje da ih posmatra kao kompleksne pojave - i to važi za sve aktere bez razlike. Autor uspeva da skicira životne linije svojih ljudskih heroja i opštu crtu njihovog postojanja, bilo da je ona 'gubitnička' ili 'pobednička' da bi, kako priča odmiče, otkrivao koliko životna uloga koju igraju zavisi od karaktera a koliko od pukog sticaja okolnosti, odnosno koliko je uošte moguće da se zadate koordinate postojanja menjaju. Jer, ljudi koji traju ovde i sada, okruženi jedni drugima, svojim nadanjima i strahovima, navikama i sitnim ekstravagancijama, te, konačno, samim sobom, poslušno prate utrte staze svojih života retko kada pokušavajući da ih promene. Čini se da nemaju volje ni motiva da se odupru kolotečini u kojoj su žrtve uvek žrtve a predatori uvek predatori. Otuda je Ratnikov pohod prema ljubavi mogao početi tek u Paklu; dok je bio živ on je puštao da mu se stvari dešavaju, nije pokazivao volju i inicijativu da promeni svoju ulogu i tek kada je izgubio sve rešio je da se pobuni. Čudo ljubavne žudnje, koje ni Bog ni Đavo ne mogu da objasne niti da mu se efikasno suprotstave, povelo ga je u boj protiv svih. Ma koliko prezirana ili ismevana, jedna pozitivna emocija izdigla je čoveka iznad božanskih moći.
            Odnos ljudi i bogova u „Ratniku i usnama“ podseća na onaj koji je postojao u Staroj Grčkoj: bogovi, dobri ili loši, jesu moćni ali nisu svemoćni; ni ljudi ni bogovi nisu potpuno zli ili potpuno dobri, između njih postoji široka lepeza odnosa - od obožavanja i bespogovornog poštovanja, preko pokušaja da se uspostavi ravnopravan odnos do potpunog preziranja. Ratnik se odriče i Boga i Đavola, tera inat svima pa i samom sebi, odbija da bude pokoran ili razuman. Bog je, pak, mangupski nastrojen, voli da se igra, kladi i, kad god može, spreman je da malo 'namesti' igru kako bi pobedio. Ni Đavo nije drugačiji, ni on nije potpuno crn. Ostala bratija, ona iz Raja i Pakla, takođe je šarolika: Isus je slabić, zavidljivac i mutivoda, Mihajlo je poštenjačina starog kova, Smrt lepa, tajanstvena i strastvena žena. Raj i Pakao su dve organizacije koje funkcionišu samostalo ali su i neraskidivo povezane; svaka ima svoje ustrojstvo i nadležnosti ali uvek ima incidenata na granici. Mefisto, drugi glavni junak romana, tragična je pojava, žigosan svojim ranijim postupcima ali umešan i pošten; kao i Ratnik, željan je ljubavi koja bi ga smirila i olakšala mu muke. No, njegove želje se, kao ni Ratnikove, ne uklapaju u planove velikih; iako je našao mir sa Inspektorkom mora da je se odrekne. Stoga, na kraju romana, Mefisto ostaje sam i, ponovo, zbraja svoje gubitke; za utehu mu ostaje obećanje da će, možda, jednom, povratiti svoja nebesa. Ali, večnost je vrlo, vrlo duga...
            Roman „Ratnik i usne“ pisan je u kratkim, efektnim poglavljima, precizno i bez patetike. Mada je, obzirom na temu, upućen na bavljenje i baratanje velikim istinama i dilemama, autor uspeva da izmakne ispraznim propovedanjima; njegovi junaci nisu kartonske kulise koje se pomeraju samo da bi dale povod za novu dozu mudrovanja. Čak i kada, jer od toga ne može pobeći, iznosi opšte stavove, Krstić zadržava dovoljne doze humora pa i cinizma koje razbijaju monotoniju kakvu nosi puko deklamovanje. Otuda se roman čita lako i, kroz nizove scena koje plane pažnju, privodi kraju bez padova, kao kvalitetno štivo iz pera dobrog pisca, koje u potpunosti opravdava posvećeno mu vreme.
(2007) 


Zbirku kratkih proza «Vilina planina» Tamare Lujak (1976) čini 11 segmenata koji se, u pokušaju preciznijeg određivanja, mogu najpribližnije nazvati bajkama. Ovo 'prepoznavanje' je dvojako: s jedne strane, ono će čitaoca lakše uvesti u svet knjige, naznačavajući mu šta tamo može očekivati, a s druge strane, ono je i svojevrsna 'otežavajuća okolnost' zbog potrebe da se najpre autor (a potom i njegov čitalac) izbori kako sa predrasudama tako i sa pravilima i ograničenjima koja ovakva vrsta priča nameće. Bajka je narodna priča fantastičnog sadržaja (Vuk Karadžić je naziva i 'ženskim pripovestima') koja se kreće u jasno definisanim prostorima i barata odgovarajućom ikonografijom. Za nju je bitno da su i pripovedač i slušalac-čitalac svesni njene izmaštanosti (zbog koje se ne insistira na identifikaciji na nivou pojedinačnih i opštih realnosti već prevashodno na nivou ideja i etičkih principa), odnosno da se podrazumeva poštovanje mogućih početaka, zapleta i raspleta kao i adekvatnih pripovedačkih strategija. Bajke sadrže poruku-pouku što ih čini pogodnim za vaspitavanje dece kojoj se, kroz zanimljive priče, prenose nizovi etabliranih principa po kojima funkcioniše zajednica. Odnosi između bazičnih načela svekolikog ljudskog postojanja (porodične i partnerske ljubavi, odrastanja, stasavanja i starenja, pravde i pravičnosti kao vodilja kroz život, pomaganja bližnjima kao i namernicima) korigovani su pravilima koja postavlja društvo (poštovanje aristokratije i svojina) ali je ideal harmoničnih odnosa u grupi onaj kome se svi ostali pokoravaju i u svrhu čijeg poštovanja se 'upotrebljavaju'. Usvajanje pravila življenja kroz priče jeste sveopšti oblik procesa socijalizacije novih članova, procesa nužnog za dalji opstanak zajednice. Istovremeno, deca se uče strpljivosti i postupnosti u radu i ostvarenju ciljeva kao boljim i ispravnijim osobinama za razliku od naprasitosti i otimanja. Naravno, sirovost i surovost života  ne može se sakriti pa bajke mnogih naroda nisu ni malo blage; tek su masovni mediji XX veka uspeli da, u ime dodvoravanja i povlađivanja malograđanskim konzumentima, bajkama prilepe oreol 'nežnih' (a često i romantičnih) priča.
            Zbog svega rečenog, pisac koji danas namerava na piše bajke (kao svoja autorska dela) ima težak zadatak da, poznajući nasleđe, ne pređe zadate okvire odnosno da u njihovim okvirima bude svež i zanimljiv. Tamara Lujak je, očito, bila svesna navedenih problema i uspela da ih ubedljivo razreši. Autorica vrlo precizno 'barata' znanom ikonografijom bajki uspevajući da njene elemente spaja i razvija u novim zapletima. Bajke se, u okvirima knjige, prema nekim svojim (pretežnijim) karakteristikama izdvajaju u manje celine:  „Dubrava“, „Mazar“, „Vilina planina“  i „Gospa od Škpjela“ vezane su za postojeće geografske pojmove odnosno svojevrsno su fantastičko objašnjenje njihovog nastanka. Motiv zmaja sreće se u „Četvoroprstom“, „Mojrama“ i „Gospi od Škpjela“; potrage za čudesnim predmetima i venčanja kao srećno finale takvih avantura okosnice su „Četvoroprstog“, „Dubrave“, „Zaveta“, „Zorila“ i „Viline planine“. Nesretna ljubav je u finalu  „Mazara“ i „Gospe od Škpjela“ dok je dobrodušnost i blagorodnost prema porodici i zajednici okosnica „Tandarića Mandarića“ i „Mojri“.  Unekoliko apartne su bajke „Ruža vetrova“ i „Mali beli Zec“; prva, o sukobu vetrova koji je razrešio nežni cvet (i u kojoj nema aktivnih ljudskih učesnika), ispripovedana je u natprirodno-magijskom ključu (natprirodnost je, pošto nema literarnih ljudi junaka kao posrednika, izmeštena izravno na čitaoca) dok je bajka o zecu koji će, zarad spasavanja seoskog drveta, odvažno žrtvovati svoj dotadašnji, komotni život i bespovratno se promeniti, bliža basnama ili alegorijskim pričama u kojima nema mitskog nanosa (i ovde se ljudi pominju samo kao pojave sa kojima konkretne životinje nemaju kontakte niti ih priželjkuju). Dakle, kroz različite priče autorica proteže iste motive povezujući tako bajke u celinu koja nije strogo formalna (nema jedinstva vremena-mesta-likova) ali je postojeća jer se motivi prepoznaju i slažu u čitaočevoj svesti i tako se samostalno stvara veza među njima. Otuda su zmajevi sličnih oblika i karakteristika, ponašanje vila takođe poštuje obrazac; posebno je prepoznatljivo višestruko pominje lekovitih biljaka kao zaloga ozdravljenja ali i življenja u skladu sa prirodom. Ipak, mogu se zapaziti i pomaci odnosno za originalne bajke netipični postupci kakvi su bračna neverstva oba supružnika (kažnjena propašću kraljevstva i nestajanjem krivaca u stihijama). Tamni nanosi nisu strani bajkama Tamare Lujak, ona se nije opredelila za njihovu uprošćenu i zašećerenu medijsku verziju, već za onu bližu originalima, onu koja je balansirala između potrebe da se pouči, usmeri a da se, istovremeno, ne stvara potpuno lažna slika, opsena. Jer, ukoliko se takva, vrlo delikatna ravnoteža ne uspostavi priča će, u jednoj krajnosti, možda biti dopadljivija a u drugoj potpuno 'realistična' ali će nestati njena svrsishodnost; u oba 'iskliznuća' priča prestaje da bude bajka i mutira u neki drugi sadržaj. Autorica nije dozvoljavala da joj se to desi odnosno da se zapleti otrgnu. Takođe je uložan primetan napor da se poštuju zanatska pravila pripovedanja bajki; ova dela teže primarnom pripovedanju u kome nema mesta literarnim egzibicijama već su i zaplet i rečenice (zarad efikasnog ostvarenja cilja) redukovani do nivoa u kome se izostavljanjem bilo koje reči ruši čitava konstrukcija bajke. Ovakvu jezgrovitost i jednostavnost teško je postići jer zahteva autorsku samodisciplinu, škrtost i kritičnost. Cilj je postignut kada pripovedanje bajke teče, fokusirano, bez zastajanja, nedoumica ili neprepoznavanja likova. Tamara Lujak se trudila i uspela da odoli ambicioznijim književnim postupcima i metodama pripovedanja, poštujući, od prve do poslednje reči, cilj koji se sebi postavila. Ova usredsređenost svakako je doprinela da naum, na zadovoljstvo čitalaca, u potpunosti bude ostvaren.
(2007)
           

Opšte je mesto ovdašnjeg mentalnog sklopa da psiho-patologija palanke, koja suvereno vlada vekovima, ne štedi nikoga i ne oprašta ni poraze ali ni uspeh. Otuda su mnogi talenti mogli ili da, satrveni lokalnim mediokritetima, propadnu na rodnoj grudi ili da se dokazuju u belom svetu (mada ni tamošnji uspeh nije garantovao priznanje ovde; tek kad više nije bilo nikakve sumnje u nečije kvalitete stizalo je priznanje iz otadžbine). Primeri na terenu nauke, Tesle, Pupina, Mileve Ajnštajn ili doktora Maglića potvrđuju (čak i kad se uzme u obzir zaostalost sredina u kojima su potekli) ovaj princip "samoskrivljene nezrelosti" i tragične nes(a)vesnosti.
            Delimični izuzetak koji potvrđuje gornje pravilo je Milutin Milanković (1879-1958), naučnik koji je svoja epohalna dela osmislio u sobici Kapetan Mišinog zdanja, kao profesor Beogradskog univerziteta. No, iako su njegove teorije vrlo brzo prihvaćene u svetskoj naučničkoj javnosti, u akademskim krugovima Jugoslavije - i tu leži zadrška o delimičnom izuzetku - nije nailazio na podršku i razumevanje. I naš najveći geograf, Jovan Cvijić, čudio se njegovoj nameri da dokuči srednje temperature Zemljinih uporednika, pitajući ga čemu bi to služilo. Srećom, Milankovićev rad zavisio je isključivo od njegove tvrdoglave upornosti, posvećeničke marljivosti i - olovke, papira, šibera i logaritamskih tablica, što će reći da je bio relativno nezavistan od dobre volje kolega ili države. Danak zaostalosti sredine u kojoj radi Milanković je više puta platio o čemu svedoči i slučaj njegove rasprave o negativnom ishodu Mihelzonovog eksperimenta objavljene u časopisu Jugoslovenske akademije nauka; naime, po objavljivanju rasprave Milanković je obavešten da su do istih rezultata došla dvojica američkih naučnika, odnosno da je njihov rad već publikovan. Jedini komentar našeg naučnika bio je da je naučio da se ne može baviti aktuelnim pitanjima nauke bez celokupne naučne literature objavljene do dana kada se seda za taj posao - a to je u Beogradu nemoguće. Ali, kad su se prošle decenije počeli svoditi računi na polju naučnog napretka civilizacije, Milanković je, svojom matematičkom teorijom o klimatskim pojavama na Zemlji, bez ikakvih sporenja zauzeo mesto među najznačajnim imenima astronomije XX veka.
            Ako je prvi Srbin doktor tehničkih nauka (1903.g. u Beču), koji se nakon uspešne karijere graditeljskog inženjera - koja podrazumeva 6 zvanično priznatih patenata, 30-tak izvedenih objekata, 20 armiranih betonskih mostova preko Timoka i 25 objekata u Jugoslaviji, Austriji, Italiji, Mađarskoj i Rumuniji na kojima su primenjena njegova građevinska rešenja -  vratio u Beograd da predaje racionalnu mehaniku, nebesku mehaniku i teorijsku fiziku i piše svoje knjige, nedovoljno poštovan, u svojoj sredini, po pitanju svojih interesovanja za zakonitosti klime na rodnoj nam planeti, na najmanje dva polja postao je široko poznat i cenjen. Prvo se tiče njegovog projekta najtačnijeg kalendara a drugo je vezano za knjigu "Kroz vasionu i vekove" koja je bila prvi naučno-popularni hit na ovdašnjim prostorima.
            Početkom 1933.g. Vaseljenski Patrijarh razaslao je poziv na Svepravoslavni kongres crkava koji se trebao održati maja meseca u Carigradu a osnovni bi mu zadatak bio da se iznađe način za prevazilaženje, kako je zaključeno, teškog položaja koji je proizašao iz sve većeg razilaženja između 'starog' i 'novog' kalendara, odnosno kalendara koji poštuju Pravoslavna i Katoličke crkve. Kongresa je trebao da iznađe način sproveđenja reforme Julijanskog kalendara tako da sveci po njegovom rasporedu padnu u dane svetaca po Gregorijanskom kalendaru i time bude, kako Milanković piše, "badavadžisanje uklonjeno". Srpska pravoslavna crkva i Kraljevska vlada složile su se da, pored jednog sveštenog lica, kongresu prisustvuje i Milanković, kao naučnik upoznat kako sa astronomskom problematikom tako i istorijom kalendara. Uprkos velikih tenzija u Carigradu uzrokovanih neraščišćenom političkom situacijom u Turskoj, zahvaćenoj reformama Kemala Ataturka, i igrama velikih sila oko Turske, kongres je, i pored incidenata, održan i na njemu je Milanković izneo svoj nacrt najpreciznijeg kalendara koji je rešavao dotadašnje probleme razilaženja dva merenja godina i predvideo način da se oni postepeno usklade. Predlog je jednodušno jednoglasno prihvaćen  i - ostao nerealizovan.
            Pored intenzivnog naučničkog i pedagoškog rada i neskrivene sklonosti prema uživanjima u svim lepotama običnog života, Milanković je nalazio vremena za pisanje kraćih ili dužih tekstova koji se po današnjoj terminologiji mogu odrediti kao naučno popularni, što ga predstavlja i kao pionira u ovoj oblasti. Najznačajniji i najpoznatiji poduhvat na ovom polju je knjiga "Kroz vasionu i vekove", prvi put objavljena 1928. godine; do danas je ovo delo objavljeno (ne računajući dva izdanja na nemačkom) u 6 izdanja a najnovije je u biblioteci "Umetnost i saznanje" beogradskog izdavača Dereta. Reč je, dakle, o svojevrsnom fenomenu na našim prostorima - hit knjizi sa temom iz nauke!
            "Kroz vasionu i vekove" sačinjava 37 pisama neimenovanoj dami; njihov osnovni zadatak je da budu zamena za razgovore na temu istorije astronomije. Ali, pisac koristi priliku da se seti svog dotadašnjeg života, od rodne kuće u Dalju, kraj Osijeka, preko školovanja, prvih uspeha i nedaća na profesionalnom planu do rada na svojim osnovnim naučnim tezama, ne zaboravljajući da nadahnuto opiše putovanja po Nemačkoj, Mađarskoj, Carigradu, povratak u opusteli i oronuli rodni dom ali i da se diskretno udvara dragoj mu dami koja je, očito, poprilično mlađa od njega. Kada se, pak, bavi naukom pisac koristi vrlo osoben pristup: putuje, sa prijateljicom, kako kaže naslov knjige, kroz vreme i prostor, sve do trena dešavanja koje će izmeniti nauku. Stoga namernici, u prikladnoj odeći, lutaju Vavilonom, kolevkom astronomije, starogrčkom Atinom, Aleksandrijom, Padovom, Dubrovnikom, Pragom, Engleskom, Nemačkom; skriveni od očiju starosedelaca oni uhode vavilonske sveštenike, Aristotela, Eratostena i ostale velike naučnike Aleksandrije, Kleopatru i Cezara, Galileja, Tiho Brahea, Keplera, Njutna, a 'uživo' sreću i savremenike, piščeve prijatelje i saradnike, Vladimira Kepena (izdavača kapitalnog "Priručnika klimatologije") i Alfreda Vegenera (tvorca teorije o pomeranju kontinenata; poginuo je 1930.g. tokom naučno-istaživačke ekspedicije na Grenlandu), Leverjea (pronalazača Neptuna) i Flamariona (o kome pisac nema visoko mišljenje, posebno u svetlu incidenta koji se desio između njih; naime Milanković je dokazao da su neke Flamarionove teze pogrešne ali je popularni francuz glatko prešao preko toga, uz laki šarlatanski podsmeh na račun naučnika). Ponekad se u pismima opisuju i eksperimenti, skicira obrazac razmišljanja, prati put nekog starog spisa ili razvoj kakvog naučnog instumenta, baš kao što se opisuje arhitektura starih i novih gradova ili putovanja morima.
            Istorija naučnih ideja protkana je i osnovnim znanjima o našem Suncu i planetama, njihovim orbitama da bi, u centralnom delu knjige, bili izloženi Milankovićevi postulati o klimatskim promenama odnosno cikličnosti ledenih doba kroz istoriju i budućnost Zemlje. U završnim pismima, pisac opisuje nastanak Zemlje, faze kroz koje je prošla sve dok nije postala kolevka života (ne propuštajući da uporedi naučnu i religioznu verziju ovih dešavanja) a zatim predočava i njenu budućnost prateći faze umiranja Sunca i planeta koje kruže oko njega. Konačno, sledi poziv prijateljici na putovanje vozom za saobraćaj sa Mesecom, potom su na redu posete Marsu i Veneri i, konačno, hadžiluk u vasionu, u zvezdana jata i rojeve sunaca. Kao što su znalački opisana davno prošla vremena i predstojeća putovanja na planete i kroz svemir uverljiva su tako da se pisac otkriva kao ubedljivi pisac naučne fantastike, što ovom delu daje značajno mesto i u ovdašnjoj istoriji ovog žanra.
            Najveći je neprijatelj knjiga kakva je i "Kroz vasionu i vekove" protek vremena. Nauka nastavlja da otkriva nove činjenice i postavlja nove hipoteze, ranija znanja se menjaju, dopunjuju a teorije napuštaju; shodno tome i knjige zastarevaju i padaju u zaborav. Milankovićevo delo, pak, i posle više od 70 godina od nastanka ostaje dobrim delom 'upotrebljivo'. Istorijski segmenti, naravno, ostaju neprikosnoveni. Isti je slučaj sa njegovim učenjem o cikličnim promenama osunčanosti Zemlje i globalnim promenama klime koje su posledica ovih pravilnosti. Klimatske promene na planetama našeg sunčevog sistema koje je Milanković proračunavao trpe manje ili veće korekcije zbog mnogo preciznijih podataka o planetama koje su doneli osmatranja usavršenijim teleskopima odnosno Hablovim orbitalnim teleskopom te podataka koje su poslale brojne svemirske sonde; sletanje ljudi na Mesec i sondi na Mars takođe su izmenila sliku o ovim planetama. Zapazimo da je Milanković izvršio dopunu svoje knjige pošto je, u međuvremenu, otkriven Pluton (prvo izdanje iz 1928.g. ne pominje 'Pluto' jer je ovaj otkriven 1930.g.) Ipak, "Kroz vasionu i vekove" i dalje je vrlo dobar (možda i najbolji ovdašnji) uvod u svetove astronomije, pisan nadahnuto i poletno, bez mistifikacija te će, stoga, sigurno i nadalje imati zahvalne čitaoce i poštovaoce.
(2003)


top