U FOKUSU
            Karel Čapek (1890-1938) jedan je od najzapaženijih čeških pisaca prve polovine XX veka, veoma cenjen i na prostorima Evrope, nazivan i „Češki Čehov“. Njegovo obimno delo obuhvata nekoliko žanrova, od drama, kratkih proza i romana do literature za decu, publicistike i esejistike. Dramom „R.U.R. – Rosumovi univerzalni roboti“ iz 1920.g. u svetsku kulturu uvodi pojam „robot“ koji će postati baština svetske kulture; istini za volju, robot po Čapekovoj zamisli nije, kako je to kasnije ustaljeno, mehannička replika čoveka već je „android“ (veštački stvoren i usavršen čoveka). „R.U.R.“ je i po predstavljanju dilemama robota koji se bune protiv svojih gospodara moralno i filozofski intrigantan; kasnija tradicija jeftine „palp“ naučne fantastike vulgarizovala je temu svodeći je na spektakularne borbe i čovekovu pobedu nad robotom-zlom mašinom. Čapek je dramama „Stvar Makropulos“ (1920) i „Iz života kukaca“ (1921) postavi provokativna pitanja o dugovečnosti čoveka i ustrojstvu života, dok je romanima „Tvornica Apsolutnog“ (1922) i „Krakatit“ (1922) stavio znak pitanja na imperativ tehničkog progresa po svaku cenu dok je roman „Rat s daždevnjacima“ (1936), osim očiglednih aluzija na fašizam, osuda antropošovinizma i ksenofobije. U romanima Hordubal (1933), „Meteor“ (1934) i „Običan život“ (1934) razmatrao socijalna i klasna pitanja. Vrlo uspešno pisao je savremene bajke („Devet bajki“), knjige za decu („Dašenjka ili život šteneta“), dela namenjena radoznalim čitaocima („Kako se pravi“, „Baštovanova godina“, „Apokrifne priče“) kao i putopise („Pisma iz Italije“, „Pisma iz Engleske“, „Razgovori sa Masarikom“). Niz godina je bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost.

REČ KRITIKE
            Knjige "Priče iz levog džepa" i "Priče iz desnog džepa" (ili "Priče iz jednog džepa" i "Priče iz drugog džepa") objavljene su 1929. godine i čini ih četrdesetak kratkih priča, uglavnom po 5-6 strana, različite tematike mada se većina bavi različitim kriminalnim radnjama, od prevara i gatanja do bračnih prevara i ubistava. No, ovo nisu tipične kriminalističko-žanrovske priče jer čak i kada se u njima pojavljuju islednici, policajci ili sudije reč je običnim činovnicima koji obavljaju svoj posao rutinski, bez preteranih, bombastih akcija. U svom se svakodnevnom bavljenju aktivostima ljudi koji su na dnu društvene lestvice ovi predstavnici državne vlasti ponašaju različito ne krijući simpatije ili netrpeljivost prema klijentima, voljni su da zabušavaju ili, mrzovoljni i neraspoloženi, da otaljavaju zaduženja. Otuda nema pompe u odrađivanju posla. Nema mnogo impozantnosti ni u pričama koje nisu vezane za kriminal već za neobične, ponekad i trivijalne situacije. Gotovo sve priče učesnik dešavanja, post festum, pripoveda publici (koja se uglavnom ne upliće u njegov monolog) što govornicima dopušta da odlutaju od osnove teme i događaje začine svojim filozofskim stavovima ili spekulacijama; tako se čitavo izlaganje katkad svodi na anegdotu sa neočekivanim preokretom ali katkad postaje pronicljiva studija karaktera i sudbina.
            Čapek je ovo delo pisao u tzv žurnalističkom maniru, kao neku vrstu ambicioznijeg reporterskog zapisa o razgovoru sa očevicima događaja što podrazumeva da sagovornici nisu uvek sposobni da odvoje bitno od sporednog niti umeju da svoje misli valjano sroče. Ove rogobatnosti, međutim, zalog su šarma priča, njihove lepršavosti pojačane humorom koji je rezultat spontanosti a ne namernog prekrajanja. Konačno, priče i danas zrače i retkom, prostodušnom mudrošću koja spaja sve životne radosti i nevolje.
            („Dnevnik“, 2015)
                                                       U FOKUSU
            Isidoro Blajsten (1933-2004) jedan je od najznačajnijih argentinskih pripovedača i esejista druge polovine XX veka, cenjen od kritike i čitalaštva, višestruko nagrađivan prestižnim priznanjima za knjigu godine, esej i književnu kritiku odnosno za celokupno književno delo. Za života je objavljivao samo priče odupirući se imperativu pisanja romana koji se smatraju vrhuncem prozne književnosti. Ipak, mesec dana po Blajstenovoj smrti objavljen je njegov roman „Glasovi u noći“; bez obzira da li se ovo delo smatra iskušavanjem sopstvenih spisateljskih mogućnosti ili kao konačni ustupak literarnoj modi ono ne umanjuje višedecenijsko stvaranje kratkih proznih formi kojim se potvrđuje da je priča osnovna jedinica pripovedanja, njena esencija i njeno veliko iskušenje. Jer, upravo „kratkoća“ ove forme stavlja na probu autorov talenat i sposobnost da bude uverljiv, uzbudljiv, fragmentaran i zaokružen. Uza sve rečeno treba pomenuti da Blajsten dolazi iz književnosti u kojoj su priče, među brojnim autoirma, pisali i velikani kakvi su Borhes, Kortasar i Silvina Okampo, što je njegov literarni „zadatak“ činilo težim a uspehe većim.
        Najzapaženije Blajstenove knjige su „Dablin na jug“ (1980), „Zatvoreno zbog melanholije“ (1981), „Antikonferencije“ (1983), „Kočije i kraljica“ (1986), „Čarobnjak“ (1991), „Vrebajući“ (1995). Mada je poznat i poštovan kako u Argentini tako i širom sveta, Blajsten je kod nas bezmalo nepoznat. Ovdašnja čitalačka publika upoznala ga je 2012. godine u knjizi „Borhesova deca, antologija savremene argentinske pripovetke“ u izdanju zrenjaninske „Agore“. Isti izdavač knjigom „Mene nikada nisu puštali da pričam“ donosi reprezentativni i ovoj kulturnoj sredini nesporno potrebni uvid u Blajstenove priče, u izboru i prevodu Ljiljane Popović Anđić i Branka Anđića.

REČ KRITIKE
            Zbirku „Mene nikada nisu puštali da pričam“ čini 11 priča koje nominalno govore o malim ljudima i njihovim isto takvim životima. Ipak, nije reč o svakodnevnim, trivijalnim, rutiniranim događajima jer Blajstenovi junaci nisu deo mase, oni se izdvajaju iz njene bezličnosti svojom egzistencijom i netipičnim stavovima što izmešta vizure i percepciju bojeći priče humornim tonovima. Tako u priči „Iz duše“ punački bračni par bakalina hedonista, nekadašnjih buntovnih studenata, uživa da se gađa i valja u namirnicama ali i da, karikirajući ponašanje svojih mušterija, priča o filozofiji. U naslovnoj priči brat ćutljivac za nedeljnih porodičnih okupljanja vodi ljubav sa suprugama svoje brbljive braće. Junak priče „Dablin - na jug“ pobeđuje u kvizu o životu Džejmsa Džojsa i beži u Irsku da iživi svoje opsesije. Porodica Tarmita, u istoimenoj priči, nezvanih gostiju na sahranama i javnim skupovima sa koktelom praktikuje, da bi preživela, socijalnu mimikriju i tzv „salonsko ludilo“. Priča „Ujka Fakundo“ opisuje kako dolazak rođaka lutalice menja učmali život obične porodice. „Sreća“ je uspešna kompanija za nalaženje izgubljenih stvari sa bizarnim metodima rada. „Konačna verzija priče o Pigueu“ bavi se traganjem za sopstvenom ličnošću kroz bezbrojne prigodne kurseve i obuke. „Carpe Diem“ i „Žeđ“ poigravaju se rivalstvom bračnih parova a „Kočije i kraljica“ grotesknim proslavama koje otkrivaju nakaradnu strukturu malih zajednica. „Dvadeset korisnih saveta za predstavljanje jedne knjige“ duhovit je recept za glamurozni literarni uspeh. Blajstenove slike ispraznosti, teškog „sastavljanja kraja s krajem“, nesnalaženja i priproste trapavosti obojene su toplim tonovima razumevanja i naklonosti; pisac voli svoje junake kao i autori italijanskog „neorealizma“. Humor je, u ovim pričama, ventil za odušak ali i zrno razuma koje otkriva da je svaka muka, kao i slava, prolazna.

            („Dnevnik“, 2015)
                                                                                                                                  U FOKUSU

           Mebijus je druga, po vremenu pojavljivanja mlađa, od dve ličnosti strip umetnika Žana Žiroa (1938-2012). Naime, Žiro je, posle „šegrtovanja“ kod velikog strip autora Žižea, 1963. godine izašao na veliku strip scenu prvim albumom iz serijala o poručniku Bluberiju; od „Ford Navaja“ Žiro će do kraja života iscrtati 28 albuma ovog stripa koji je vestern žanr izdigao iz trivijalnog-zabavnog štiva za jednokratnu upotrebu dokazujući da u njemu itekako ima potencijala ukoliko ga rade pravi umetnici. Na krilima uspeha Žiro je 1963-1964. objavio nekoliko kratkih naučnofantastičnih stipova potpisujući ih kao Mebijus. Posle pune decenije Mebijus je počeo da se ponovo oglašava a 1974.g. pojavio se njegov album „Kita mahnita“. Sledeće godine pojavljuje se „Arzak“ u kome Mebijus raskriljuje svoju imaginaciju koja će sledećih decenija oduševljavati kako ljubitelje stripa tako i one koji su bili rezervisani prema dometima 9. umetnosti. Žiro i Mebijus postojaće i stvarati uporedo (mada je Žiro u jednom periodu hteo da ih objedini i stvori treću umetničku personu ali je na kraju odustao od te namere) kao dve sasvim različite pojave, jedna u domenu klasičnog stripa a druga kao njena suprotnost, razbarušena i sklona eksperimentu.

            Mebijus je deo preokreta koji je izdigao strip iz okrilja klasičnog promišljanja „gurnuvši“ ga u svetove drugačijeg senzibiliteta i zahteva. Nekolicina autora okupljenih oko kuće „Les Humanoides Associes“ i magazina „Metal Hurlant“ (koji su sami pokrenuli) tražila je, početkom 1970-tih, prostor za razvoj svojih talenata bez obaziranja na dotašanju praksu i pravila. Rezultati tih traganja jesu neuobičajena dela koja su pomerila granice samog strip medija prema potpunim umetničkim slobodama. Celokupni Mebijusov opus potvrda je opravdanosti traganja za  novim izrazima.

                                                                                                                       REČ KRITIKE
            Album „Arzak“ otvara kratki strip „Skretnica“ koji, iako zapravo nema veze sa Arzakom, predstavlja prvu pojavu pravog Mebijusa, maestralnog crtača i nelinearnog, fantastici i onostranom naklonjenog scenariste. Nakon jedne strip vragolije počinje prva avantura Arzaka „poslednjeg Peteroratnika“ koji na svojoj praistoriskoj ptici krstari predelima kojima dominiraju kosturi ogromnih stvorova i artefakti nepoznatih civilizacija u egzotičnoj budućnosti bez poznatih nam kulturoloških oznaka i obrazaca a u kojoj životi ljudi i raznih drugih vrsta traju po ne uvek jasnim pravilima i principima. Od šest storija tri se odvijaju „nemo“, bez reči, u jednoj je izgovoreno samo ime „Arzak“ a u poslednje dve sporadično ima dijaloga i pripovedačevih konstatacija koje nisu uvek „u vezi“ sa dešavanjima. Mebijus se, dakle, gotovo u potpunosti odrekao pomoći teksta i oslonio na svoju crtačku sposobnost da vodi i zaokruži priču. S druge strane, Mebijus nije uvek voljan da priča bude konzistentna niti da nešto u potpunosti ispriča već se zadovoljava naznakama mogućeg ishoda ili sasvim nepovezanim asocijacijama koje provociraju čitaoca da ih odgoneta i domišlja „izazvan“ briljantnim crtačkim bravurama ili tek svedenim, rudimentarnim skicama. Otuda je „Arzak“ neobično, subverzivno delo strip umetnosti koje slobodno barata raznim nivoima značenja i naznaka kao i čistom radošću nestašnog tragalačkog stvaranja. Mada neopterećeno imperativima uzročnosti i doslednosti ono uspeva da uspostavi sopstvenu logiku i da je se drži ili je, po volji autora, izneverava. Rečju, „Arzak“ je štivo za sladokusce voljne da iskušavaju granice stripa kao umetničke forme. Iako su prošle četiri decenije od originalnog pojavljivanja „Arzak“ je i dalje svež i zavodljiv.

            („Dnevnik“, 2015)
U FOKUSU
            Goran Skrobonja (1962) zapaženi je prozaista srednje generacije poznat i kao vrsni prevodilac odnosno kao strip scenarista, urednik, antologičar i izdavač. Najširoj čitalačkoj publici znan je kao autor romana „Čovek koji je ubio Teslu“ (2010) i „Sva Teslina deca“ (2013) koji su, pored velike čitanosti, uprkos žanrovskoj pripadnosti, bili u najužem izboru za prestižne literarne nagrade što je svakako nemali pomak u krutim kritičarsko-akademističkim okvirima koji razmeravaju tekuću literarnu produkciju. Romani pripadaju alternativno-istorijskom „Teslaverzumu“ u kome je prva polovina XX veka različita od one koju znamo jer, zahvaljući Teslinom povratku u Srbiju i njegovim pronalascima, događaji kreću sasvim drugačijim smerom, naravno ne bez trzavica i kriza.
            Pomenuti romani samo su deo Skrobonjinog opusa koji broji još i debitantski roman „Nakot“ (1989, 1993, 2011), fantastičnu horor priču o budućem Balkanskom ratu i dolasku nove vrste koja smenju ljude (roman se u vreme pisanja dešavao u budučnosti koja se, u međuvremenu, delom ostvarila pa je, sada, prešao u podžanr alternativnih istorija) odnosno tri zbirke priča „Od šapata do vriska - priče strave i fantastike“ (1996), „Šilom u čelo - priče fantastike i strave“ (2000), i „Tihi gradovi - priče“ (2007). Skrobonjina literarna interesovanja kreću se u okriljima horora, naučne fantastike odnosno epske fantastike, u prostorima koji obuhvataju čitav zemaljski (i svemirski) šar odnosno vremena prošla, sadašnja i buduća. Intrigantni zapleti, uverljivost i nadahnutost pripovedanja, sposobnost dočaravanja „lokalnog štimunga“ te suvereno kontrolisanje tenzija i emocija odlika su ovog po svemu zanimljivog autora.

REČ KRITIKE
            „Poklade i druge priče“ čini sedam proza, u rasponu od kratke priče do novele, nastalih u periodu od 2008. do 2014. godine uglavnom na „podsticaj“ i za potrebe tematskih antologija koje je Skrobonja objavljivao, podstičući autore da pišu priče u ovom vremenu kojim caruje roman. Dve proze, priča „Ašurova noć“ i novela „Projekat: Sunce ili Anka, ubica vampira“ nadovezuju se na „Teslaverzum“ šireći ga i dograđujući odnosno dokazujući da ova vizija i nadalje ostaje Skrobonjino literarno težište. Priče su bogate egzotičnim detaljima koji spajaju i dele stvarnu i izmaštanu istoriju te zrače upečatljivom atmosferom kao i brzom akcijom. Živopisna priča „Hrid“ je bliska prethodnima jer je njen junak Nikola Tesla, ovog puta kao elektronski konstrukt, koga vlastodršci daleke budućnosti bude da izvuku tajne njegovih pronalazaka. U budućnosti se dešava i naslovna priča „Poklade“ koja prepliće stare i buduće mitove sa bizarnim društvenim ustrojstvima nastalim na temeljima sveopšte kataklizme. Pošast apokalipse izazvane mutiranim virusima pozornica je i priče „Marta“ fokusirane na sudbinu onih koji su, pošto su imuni na bolest, predmet besomučnih eksperimenata. Eksperiment ali komercijalni, rialiti šou „Do poslednjeg“ u istoimenoj priči, kreće po zlu pa se takmičari, da bi preživeli, suočavaju sa surovim izborima. Priča „Prekrasna kada svane zora“ melanholično je, toplim tonovima obojeno prisećanje na bezbrižnu prošlost posmatranu iz pozicije tehnologizovane budućnosti.
            I ovom zbirkom Skrobonja potvrđuje svoju zanatsku umešnost, nepogrešivi „osećaj“ za kratku prozu, za detalj i celinu, odnosno zavodljivost svojih vizija i zamisli koje plene pažnju čitalaca što ga, sveukupno, čini jednim od ponajboljih ovdašnjih savremenih prozaista.

            („Dnevnik“, 2015)

Elementi naučne fantastike u poeziji Scijentizma

Razvoj nauke koji ubrzano i bespovratno menja svet, stavio je na velike muke svekoliku Umetnost. Globalno uspostavljanje nove, tehnološke, haj-teh, civilizacije kao krune procesa započetog Industrijskom revolucijom, od kada, po pravilu geometrijske progresije, ubrzava zahvatajući sve šire oblasti življenja, bitno menja položaj čoveka, kao jedinke i vrste, u sadašnjem trenutku i onima koji dolaze. Međutim, uprkos promeni parametara koji definišu i određuju egzistenciju, u etabliranoj se Umetnosti i dalje oseća određena nelagodnost pa i odbojnost prema novinama. Kao da se sve one dešavaju previše brzo i čine se pojedinim umetnicima previše kratkotrajnim i varljivim spram opštih i večnih tema kojima oni nameravaju da se bave. Tako na delu postaje očigledan određeni stepen konzervativizma tih umetnika kome je koren u zatvorenom i okoštalom shvatanju same Umetnosti. Neosporno je, naime, da se Umetnost, u svim svojim oblicima, bavi „večitim i opštim“ temama ljudske egzistencije i taj bazični nivo prepoznatljiv je u svim umetničkim tvorevinama, u svim epohama i kulturama. Ono što je različito jesu pojavni oblici, tj. onaj sloj dela koji je uslovljen konkretnim vremenom, društvom i pojedincem koji stvara. No, kako istoriju čovečanstva možemo sagledati kao niz sistema organizovanja života koji se neprestano i sve brže menjaju, desilo se, ili bolje rečeno, dešava se da se spoljno okruženje umetnika menja tako snažno i radikalno da on ne može da ga prati-spoznaje. Tako stvaralac (pre svega mislimo na etablirane, one koji zagovaraju proverenu statičnost kao zalog trajnosti i vrednosti) dolazi u raskorak sa sopstvenim vremenom što može da rezultira pomenutim konzervativizmom koji ume da se prerušava (npr. u lokalističkim nišama) pred globalnim procesima; sledstveno tome i autori koji pokušavaju da sagledaju širine promena bivaju skrajnuti i nipodaštavani.
Poezija kao kraljica Umetnosti reči pretenduje na vrhunske uzlete i senzacije te je, po prirodi stvari, bliža idealu večitih vrednosti, što, opet, podrazumeva i veću rezervu prema trenutnom i novom. Otuda je „poetsko“ bavljenje napretkom nauke i tehnike i promenama koje one donose bilo svedeno na izdvojene pokrete i pravce apartne od etablirane matice (koja još zazire i od Dadaizma i Nadrealizma koji su proslavljali Homo ludensa, skriveni, neobuzdani lik stvari koji je nedovoljno akademski „ozbiljan“ mada Nadrealizmu nije bila strana i nepoznata revolucija u psihologiji i psihijatriji s početka XX veka; sličan je bio odnos i prema Futuristima i sličnim zagovornicima tehnološkog napretka kapitalističkog društva).
Čini se da su za većinu umetnika neinteresantna bilo kakva dešavanja u svetovima nauke te oni na njih ne obraćaju pažnju iako su koreni promena čitavih ustrojstava u kojima živimo upravo u njima. Ponekad se može steći utisak da u krugovima etabliranih umetnika kruži - bauk Nauke.

*
  
Scijentizam, pesnički pravac koji je svojim prvim knjigama zacrtao Miroljub Todorović
(1940), inovativan je i prepoznatljiv po svom tematskom interesovanju (uz koji slede i odgovarajući pomaci na nivou jezika koje takva poezija koristi). Poeme „Planeta“ (1965) i „Putovanje u Zvezdaliju“ (1970) kao osnovnu temu “obrađuju” kosmička putovanja i odnos čoveka prema, nazovimo ga tako, sekundarnom okruženju, i po tome se razlikuju od svih poetskih tvorevina etablirane literature tog vremena. Ono što ova dela još bitnije izdvaja jeste da se iza tema nalazi i sveukupno drugačije sagledavanje i sameravanje sveta i ljudske egzistencije. Todorović napušta usvojeni koncept koji u najširoj viziji vidi čoveka na nivou planete Zemlje, tog primarnog matičnog okruženja i njegovo postojanje i sudbinu diže na sledeću, višu stepenicu, smeštajući da u još šire, (gotovo) beskrajno okruženje - Kosmos, Univerzum. Zahvaljujući naukama otvoreni su novi horizonti i dveri drugih svetova i dimenzija. Spram ovog bogatstva kojim je okruženo, čovečanstvo je tek „trun u Božijem oku“ a dosadašnja antropocentrična i antropošovinistička shvatanja postaju smešna. Ova nova slika bitno relativizuje dosadašnje vrednosne sisteme i razvoj čitavog čovečanstva u proteklim epohama.

*

Iako je intelektualno-umetnička zavodljivost prostora, koji su otvoreni razvojem Nauke, ogromna, ona je gotovo potpuno ostala bez odjeka u etabliranim Umetnostima. Jedino mesto na kome ove teme opstaju jeste žanr naučne fantastike koji je, u akademskim krugovima, bez obzira na svoje kvalitete (a oni su, kao i svuda, različiti, od bezvrednih do remek-dela), prezren kao paraliteratura (posebno kod nas, pošto se situacija po tom pitanju u svetu menja u pravcu priznavanja “ravnopravnosti”, umetničke i vrednosne, naučnoj fantastici).

*

Putovanje u svemir, na druge planete, znane su teme književnih dela iz antičkog doba, počev od Lukijana Samosaćanina. Brojni autori su se otisnuli u kosmičke avanture upotrebljavajući razna sredstva (materijalna ili spiritističko-ezoterijska), što je bio pokušaj da se zadovolji želja za otkrivanjem novog, nepoznatog, nedohvatljivog, onog što je iza i izvan. Naravno, podsmeh je bio stalni pratilac ovakvih dela.

*

Tek u XX veku kada su fizika, tehnologija i kosmologija učinile kosmička putovanja verovatnim (a zatim ih i ostvarila), vekovima stara ideja dobila je podlogu u realnosti. Istraživanja sve savršenijim sredstvima otkrivala su i otkrivaju mnoštvo gotovo fantastičnih pojava (kvazare, crne rupe, bele patuljke, pozadinsko zračenje, nebrojane galaksije, planete koje kruže oko drugih sunaca...). Korpus ovih znanja prate i brojne teorije i hipoteze na njima zasnovane. Naučna fantastika korista dostupna znanja i ugrađuje ih u svoj “svemirski” segment. Mašta se nadovezuje na ono što je poznato i hrli dalje. (Naravno, još uvek postoje i dela koja se ne obaziru na nauku u svojim pričama, kao što ima i onih koja upravo insistiraju na naučnoj utemeljenosti činjenica kojima barataju.) Nauka je, u svakom slučaju, promenila mnoge kanone ovog žanra, uspostavila nove redove veličina po kojima se određuje postojanje, a konkretni uspesi astronautike dali su ovim delima dodatnu dozu uverljivosti.

*

Todorovićeve poeme nose u sebi spoznaju o nepostojanju odnosno prestanku neprikosnovenosti čovečanstva u Svemiru, o moćnim zakonima po kojima je sazdano i ograničeno, po kojima funkcioniše ono i čitav Univerzum što se širi u nepojmljiv beskraj. U tim i takvim okvirima putovanja kroz “sekundarno okruženje”, na druge planete, nužna su kako da bi se otkrilo ono nepoznato van ljudi, tako i da bi se otkrilo ono u njima. Kosmička sudbina čovečanstva (o kojoj govori Artur Klark) pojavljuje se kao izlaz iz jedne i ulazak u drugu fazu razvoja čoveka, u kojoj će se naša vrsta susresti sa svojim ograničenjima, prevazilaziti ih i hrliti prema novim horizontima koji izjednačuju Nauku i Umetnost, Nauku i Lepotu (što već sada naziremo u predivnim znanjima teorijske fizike koja ushićuju kao i najbolja poezija). U takvoj strukturi najveći izazov biće susret sa drugačijim oblicima života i inteligencija (sićušnim ili velikim kao planeta). Zagonetka spoznaje tuđinske svesti biće dokaz doraslosti čoveka najvećim Tajnama.

*

Osim interesa za nauku “gresi” naučne fantastike jesu i njena okrenutost budućnosti odnosno nemimetičko spekulisanje tj. maštanje. Za “ozbilje i temeljne” ljude razmišljanje o budućnosti, posebno onoj daljoj i kosmičkoj, dokaz su nedoraslosti, nepripadanja svetu trezvenih, okrenutih sadašnjosti i kratkotrajnoj budućnosti (u kojoj se trebaju ostvariti odgovarajuće zamisli započete danas ili juče a usmerene prema sopstvenom boljitku). Sve što iskače iz ovog šablona i nije sa obe noge ukopano u zbilji ne može naići ni na kakvo odobravanje i poštovanje uzročno-posledičnih ljudi. Tako dolazimo da kontradiktornosti na kojoj se baziraju razmišljanja većine običnih pojedinaca i umetnika. Materijalistički koncept stvarnosti insistira na izvesnosti a, takođe, otvara mnoštvo pogleda u budućnost. Doda li se ovome i nasleđeni otpor prema bilo kakvoj budućnosti drugačijoj od one koja je Svetim spisima raznih religija određena kao “prava”, jasno je zašto umetnička dela okrenuta budućnosti (i mašti) nailaze na odmahivanje i sleganje ramenima i, u najboljem slučaju, svrstavaju se u omladinsku i dečiju lektiru, zajedno sa bajkama i sličnim sadržajima (uz zaboravljanje da su bajke ogoljeni šabloni vrednosnih sistema po kojima svi živimo).

*

Naučna fantastika najčešće se “pojavljuje” u proznom obliku. No, to ne znači da ne postoji i naučno fantastična poezija. Ova i ovakva poezija deli sudbinu žanra - prezrena je (možda čak i više od prozne braće), pojavljuje se u specijalizovanim časopisima za naučnu fantastiku što ograničava njenu dostupnost i, po principu getoizovane egzistencije, ima svoja posebna udruženja koja dodeljuju godišnje nagrade najboljima i sl. Osnovna karakteristika najvećeg dela žanrovske, naučno fantastične poezije je njena izrazita narativnost. Razlozi za ovu tendenciju su dvojaki: stvaranje novih i drugačijih svetova zahteva brojna objašnjenja što oduzima i ograničava prostor za čiste metafore a nije zanemarljiva ni potreba pesnika da bude što jasniji i prijemčiviji. Stoga je ova poezija često bliska epskom poetskom ključu.

*

Todorovićeve poeme „Planeta“ i „Putovanje u Zvezdaliju“ bave se sasvim prepoznatljivim naučnofantastičnim temama - putovanje u svemir, susreti sa vanzemaljskim životnim oblicima i (ne)objašnjivim fenomenima. Pesnik uspeva da naraciju svede na najmanju meru i da je “subjektivno” oboji tojest da umesto pukog nabrajanja sve događaje predstavi iz vizure putnika. Na taj su način čudesa “očovečena”, predstavljena iz perspektive čoveka što nužno podrazumeva i određeni stepen njihove prerade i prilagođavanja čemu se pridružuje i (ne)svesna mitologija kojom je uspostavljena veza budućih i prošlih putnika i njihovih poduhvata na osnovnom nivou (koji se ne menja kroz vekove) - svi su/smo putnici u nepoznato, nedodirljivo, vrtoglavo nepoznato.

*

“Očovečenje” je jedan od važnih problema u naučnoj fantastici. Naime, težeći da se što vernije predstave čudesa svemirskih putešestvija, odnosno dešavanja na njima, pisci prečesto zaboravljaju ljude koji su u svemirskim brodovima i skafanderima i takva dela postaju puka revija tehničkih domišljatosti čime se potvrđuje teza o literarnoj bezvrednosti naučne fantastike. Jer, “glavni junak” ovog žanra, kao i svekolike Umetnosti, jeste - Čovek i bez pokušaja da se sagleda njegov položaj u bilo kojoj situaciji, njegovi doživljaji, fizičke i psihičke promene, nema ni valjanog umetničkog dela. U tom traganju za čovekom i njegovim mestom u budućim svetovima, neminovno je spoznati i jednu od konstantnih crta ljudskog ponašanja - pokušaj da se sve “mitologizuje”, da se od svega pravi priča koja odgovara određenim obrascima po kojima se svi ponašamo, po kojima smo naučeni da spoznajemo svet. Ti obrasci se, naravno, menjaju ali je to izuzetno spor proces i nije direktno vezan za razvoj tehničkih civilizacija (mada ga one svakako ubrzavaju). Svojevrsni raskorak tehničkog i duhovnog nivoa, njihovi međusobni uticaji u nekim budućim svetovima, velika su i važna tema naučne fantastike s kojom su spremni da se uhvate u koštac samo seriozni umetnici koji nisu puki, fanatični obožavaoci tehno-progresa.

*

Kako je već rečeno naučna fantastika koristi, za svoje potrebe, naučna znanja, hipoteze i teorije. Shodno tome, za ovakva dela je normalna upotreba posebnog jezika - termina kojima pojedine naučne i tehničke discipline “barataju”. Ovakav diskurs daje potrebnu dozu uverljivosti umetničkim delima (koju konzumenti očekuju) ali i otvara nove, običnom jeziku teško dostupne vidike. Naravno, pitanje balansa “običnog” i “specijalnog” jezika, njihovog dovođenja u vezu koja neće biti na uštrb jednog od njih, već će se uspostaviti odnos “simbioze”, dopunjavanja, izuzetno je osetljivo. Uspešno rešavanje ovog problema zavisi od mnoštva raznovrsnih i za svako pojedinačno delo specifičnih uslova a polazni reper za sve upotrebe specijalnih jezika je pretpostavljena količina istog u “opštoj upotrebi” a koja može biti premašena u određenom stepenu (koji, opet, ne sme biti previsok da se ne bi izazvao kontra-efekat, odbojnost čitalaca prema onome što se ne razume).

*

Upotreba “naučnog” jezika u Todorovićevim poemama funkcioniše na nekoliko nivoa. Na prvom, njime se definišu fenomeni Kosmosa na egzaktan način koji poezija ne poznaje. Tako u pesmi “srastaju” dva (često oprečna) principa i načina mišljenja i izražavanja. Spoj se, u početku, može činiti gotovo bogohulnim, posebno kada pesnik počne da upotrebljava i matematičke formule kao pomoćno sredstvo tj. kao oblik pesme. U tim se trenucima stavlja na probu ne samo “elastičnost” medija poezije već i (možda i više) otvorenost pesnika i čitaoca, spremnost da se prihvaćeni šabloni (koji uporno daju bogohulnu uzbunu) i definicije preispituju i da se, u krajnjem, iznova postavi pitanje „šta jeste a šta nije poezija?“

*

I, kako se to već mnoštvo puta (uvek kada je neka novina u pitanju) potvrdilo, poezija poseduje daleko veću snagu nego što to većina (autora, teoretičara, čitalaca) očekuje. Tako se i strogi, suvoparni jezik Nauke uklapa, čak i transformiše i otkriva svoje “umetničko lice” (jer i Nauka je Umetnost) a “standardni pesnički jezik” biva pročišćen i dopunjen novim značenjima. Na dubljem nivou ova simbioza (koja će prerasti u jedinstvo) potvrda je da su emocije i intelekt neraskidivo srasli u celovitom biću samosvesti.

*

Naučna fantastika razvijala je svoju specifičnu ikonografiju u okviru koje značajno mesto imaju i brojni naučni i pseudo-naučni termini, kovanice i skraćenice. I svetska naučno fantastična poezija preuzela je deo tog iskustva i koristi ga prema svojim potrebama. Obzirom da su Todorovićeve poeme pionirski poduhvat na tom polju u našoj poeziji, sva jezička rešenja koja je primenio originalna su i nova i predstavljaju kretanje po potpuno nepoznatim teritorijama dok su duhovite složenice začetak pesnikove interne ikonografije.

*

Scijentizam je nesumnjivo prodor u sam koren poezije, razotkrivanje mogućnosti koje ona nosi a koje tradicionalnim pristupom nikada ne bi bile spoznate. Nove teme, novi načini izražavanja i sredstva kojima se grade metafore, šire teritoriju poetskog i u, dotad, nepesničke sfere koje jesu i nova lica sveta. Naravno, početni koraci u novo imaju svoja ograničenja: nužnost da se poštuju izvorna značenja naučnih termina, da se poštuju „lege artis“ postulati (inače će se sva novina izvrnuti u parodiju) mogu da “teško padaju” upravo zbog nepostojanja uzora na koga bi se pesnik ugledao. Velika nepoznanica je i količina znanja koju čitaoci poseduju odnosno treba da poseduju da bi “pravilno” razumeli ponuđene sadržaje. U svakom slučaju, ovakva poezija zahteva veće angažovanje kako stvaraoca tako i konzumenta ali i ponuđene vizije svojom zavodljivošću i intrigantnošću opravdavaju uloženi trud. Todorovićeve poeme „Planeta“ i „Putovanje u Zvezdaliju“ upravo zbog kompleksnih vizija koje donose ostaju rariteti u našoj poeziji.

*

Tragom Todorovićeve avanture krenulo je još nekoliko naših pesnika koji su, kraće ili duže, ostajali verni Scijentizmu, kao jednom ogranku Signalizma, neoavangarnog pokreta aktovnog od 1960-toh do danas. Jedan od osvedočenih “Scijentista”, kome se konstantno vraća, je i Slobodan Vukanović (1944). Njegov najsvežiji rad na ovom polju je poetska knjiga-plakat (štampan u formi plakata, na papiru u prvom i metalu u drugom izdanju) „Nije za nježne“. Ovo delo je takođe okrenuto naučnofantastičnim motivima, kao i neke ranije Vukanovićeve knjige.
Vukanovićeva pažnja je u ovom delu fokusirana na “ovozemaljsku” budućnost i promene koje ona donosi u strukturi i organizaciji života na rodnoj nam planeti, na prodore u same kodove koji određuju vrstu, njeno postojanje. Zahvaljujući takvim mogućnostima sagledavaju se razvoji generacija, otkrivaju “uspešni geni” koji su ključevi opstanka da bi, u krajnjoj instanci, početak i kraj ljudi bio prepoznat u „zvijezdama pahuljicama svemira“. Napredak Nauke omogućio je i drugačiji prodor u mikrokosmos (osim onog u korene DNK) i komunikaciju sa drugačijim ovozemaljskim oblikom života - biljkama, koje nas okružuju i za koje ne marimo previše. “Ispovesti” cveća otkrivaju čoveka gledanog iz drugog ugla. U tom drugom, krivom ogledalu itekako su vidljive i njegove slabosti i samoživost i bahatost. Robotika, razvoj mehaničke inteligencije, takođe je povod za preispitivanje ustoličenih, ukorenjenih, samoljubivih predstava o Čoveku Pobedniku koje vode u jalovo samozadovoljstvo.

*

Spoznaja iluzija o svojoj važnosti motiv je i u pesmama o krioničkim ljudima koji “varaju” prirodu i odlažu svoj nestanak da bi se, posle veštačkog sna, probudili u svetu koji ne razumeju, koji im je stran i kome oni ne trebaju; u pesmi o „novom božanstvu vode“, sa dozom zdravog humora, govori-peva se o stvaranju nove, akva homini, vrste zarad koje se “obični” ljudi odriču delova svog tela.

*

Vukanovićeva poezija manje poseže za specijalnim, naučnim jezicima što je određeno samom tematikom knjige ali to nimalo ne umanjuje prepoznatljivost motiva iz naučnofantastičnog žanra.  Mitološki sloj, očit kod Todorovića, i kod Vukanovića funkcioniše i dograđuje “očovečenu” sliku budućih vremena u kojima se postavljaju pitanja prepoznavanja sopstvenog identiteta i odlučuje o kretanju novim putevima postojanja.

*

Zaključimo na kraju ovog fragmentarnog, te samim tim nepotpunog i, svakako, nedorečenog, osvrta na elemente naučne fantastike u Scijentističkoj poeziji M. Todorovića i S. Vukanovića, da je reč o neosporno zanimljivom poetskom pravcu, odnosno pesničkim knjigama koje plane svežinom i nadahnutošću te otvaraju, za neke nove generacije stvaralaca, prostore koji obećavaju bogatu žetvu dela visokih i trajnih vrednosti.

 (1997, „Signal” No. 18, 1998.)


top