Četvrti album strip serijala „Granvil“ Brajana Talbota (u ovdašnjem izdanju agilnog „Darkwooda“, 2016) originalno je objavljen 2014.g. (serijal je u svetu startovao 2009) i dugo je smatran završnicom priče; ipak novembra 2017. je objavljen peti album „Viša sila“ reklamiran kao „veliko finale“ (da li će biti tako ostaje nam da vidimo). Na koricama ovog albuma, kao i na ranijim, stoji „Naučnofantastična pustolovina inspektora Lebroka iz Skotland jarda“ a sama ilustracija je krajnje funkcionalna: u levom delu slike je Lebrok oštrog pogleda, u mantilu (ipak je on Englez), koji u levici i u desnici drži revolvere (različitih modela); do njega, na sredini slike, u antičkoj tunici, raširenih ruku kao da je razapet, stoji - beli jednorog a s desne strane, u revolveraškoj pozi, neko ko liči na kauboja. Sve u svemu, najavljuju se akcija, obračun i mistika (sa određenom dozom religije) u priči u kojoj su, kao u basnama, glavni junaci životinje. Nedostaju elementi stim-panka (podžanra naučne fantastike) ali Talblot je verovatno smatrao da je „Granvil“ dovoljno poznat publici pa ona već zna šta je očekuje. Stim-pank je (posle niza preteča) nastao u drugoj polovini 1980-tih godina, kao specifična mešavina atmosfera engleske viktorijanske epohe sa tehnološkim racionalizmom XX veka. Osnovna priča „Granvila“ dešava se u alternativnom svetu u kome je Britanija izgubila rat sa Napoleonom i, sa ostatkom Evrope, potpala pod francusku okupaciju (engleska kraljevska porodica je pogubljena na francuskom „specijalitetu“ - giljotini). Centar čitavog sveta (ili makar Zapadne Evrope) je Granvil (Pariz). Posle gotovo dva veka ropstva, nakon kampanje građanske neposlušnosti i anarhističkih bombaških napada, Britanija dobija nezavisnost kao Socijalistička Republika Britanija. Naravno, kao i u našem „običnom“ svetu zločini, špijunske zavere i političke intrige-borbe za moć ne prestaju pa je tako Francuska u velikom političkom haosu (opisanom u prethodnom albumu „Crna ovca“) ali i kriminalnom jer se „rat bandi“ okončao pobedom moćnog Napoleona podzemlja.
U četvrtom albumu jazavac Lebrok (bez pomoćnika, pacova Pacija) ponovo odlazi u Granvil kako bi spasao devojčicu Bucku Mrvic koja pristupa svetoj komuni Srebrna staza crkve evolucione teologije koju vodi harizmatični jednorog Apolon. Mada Apolona i njegovu svitu prati loš glas iz inostranstva (osim obmana, zavođenja mladih i krađa postoji i sumnja u izazivanje masovnog samoubistva poklonika), u Francuskoj su oni „čisti“ pa Lebrokov francuski kolega, policajac Žan, ne može mnogo da pomogne. Sticajem okolnosti Lebrok upoznaje Talija Tomsona koji takođe prati Apolona; Tali je inspektor Pinkertonove detektivske agencije i - „testoliki“ jer su ljudi u Novom svetu izjednačeni sa životinjama dok se u Evropi još tretiraju kao niža bića. Apolon, u svojoj želji da stekne oficijelnu moć, planira da, na skupu koji je kopija poslednje Isusove večere, organizuje političku stranku koja će se, sa njim kao vođom, boriti za istrebljenje ljudi optužujući ih da su krivi za lošu društvenu situaciju. Lebrok i Talija kreću u akciju oslobađanja Bucke a pomaže im Lebrokova ljubavnica, fatalna prostitutka Bili. U Apolonovom sedištu osim harema otkrivaju Docu, Apolonovog mentora koji priznaje mnoge grehe svog pulena kao i njegovu strast prema pronalaženju jevanđelja izbačenih iz Biblije. Nakon vratolomnih akcija stvari će doći na svoje: Apolon gine na rukama Bucke (crtež je parafraza dela klasične umetnosti), osujećen je beg ostalih nevaljalaca, Talije je obavio svoj zadatak a Lebrok predstavio Bili svojoj deci. Nađena javanđelja završavaju u vatri jer se u njima krije vrhunska jeretička istina (za koju svet nije spreman) da je Isus bio - čovek!
Iza scenariste i crtača „Granvila“ Brajana Talbota (1952) stoji šaroliki opus u rasponu od andergraund stripova do onih o super junacima ( „Sudija Dred“, „Betmen“ kao i slavni „Sendmen“); smatraju ga pionirom britanskih grafičkih novela („Avanture Lutera Artrajta“, od 1978. do 1989). Talbot lako i vešto zapliće alternativnoistorijsko klupko sa prepoznatljivom stim-pank ikonografijom  (vozila, mašine i roboti na paru, svakojaki transportno-putnički baloni, art deko detalji) obogaćenom junacima-životinjama  i ljudima-„testolikima“. Ove „Maštarije“ (kako piše u podnaslovu albuma) definitivno nisu neobavezne instant akcione razbibrige za jednokratnu upotrebu. Zapleti se ne iscrpljuju u bizarnim dešavanjima već odlaze i korak „iza scene“ dajući širu društveno-političku sliku (kojoj se, uz malo truda, može naći „parnjak“ u našoj stvarnosti). „Badnje veče“ je na tragu priča o tajnim prevratničkim znanjima (kao i u Braunovom „Da Vinčijevom kodu“), odnosno mističkim kultovima i manipulacijama masama. Ovako ambiciozan sadržaj unekoliko je usporio dešavanja jer je bilo potrebno poprilično pojašnjavanja zapleta; Talbot je nastojao da ova „mrtva mesta teksta“ ublaži razigranim crtežom i dinamično skrojenim tablama uz dodatak citata i aluzija iz „ljudske“ nam istorije i kulture te humornom dijalozima-pasažima (koji umeju da skliznu u cinizan). Zahvaljujući autorovoj visprenosti ova stim-pank basna sa poukama valjano je realizovana a „Granvil“ se potvrdio kao zanimljiv strip serijal visokog umetničkog potencijala i kvaliteta.
            („Dnevnik“, 2018.)



U svetskim korporacijskim strip produkcijama termin „spin-off“ poznat je već decenijama („spin-off“-ovi su znani i u drugim oblastima popularne kuture - od krimića do filmova i TV serija; u tu kategoriju spada i aktuelni film o Hanu Solou, junaku „Ratova zvezda“). Radi je o izdvajanju posebne pripovedačke linije iz glavnog toka nekog popularnog strip serijala i njenoj daljoj razradi manje-više nazavisno od osnovne linije. Opravdanja za ovakav postupak (osim finansijskih) mogu biti različita: od namere da se prikažu detinjstvo/mladost nekog junaka iz glavnog serijala ili da se neka epizoda/događaj posebno detaljno obradi. Tako se spaja lepo i korisno: publika voli da detaljnije upoznaje svet koji joj se dopada, stvaraoci su skloni da razvijaju početne ideje a izdavači „igraju na sigurno“ i računaju na dobru zaradu.
            Sve napred navedeno, naravno, u principu (ne) važi za zemlju Srbiju (iz bezbroj razloga koji se vrte oko malog i slabog strip tržišta). No, od svakog principa postoji izuzetak a on se, ovde i sada, zove i preziva Marko Stojanović. Njegovom talentu, entuzijazmu i tvrdoglavosti nema ravna a rezultat svega toga je najpre serijal „Vekovnici“ koji je za deset godina svog postojanja ugledao svetlost dana u čak 10 albuma; a onda se od ove neobuzdane akcijsko-fantazijske vampirske sage odvojio „ogranak“ pod nazivom „Beskrvni“ koji je imao dva izdanja-albuma: „Mrtva straža“ (2012) i „Zla krv“ (2013) a sada je dobio i treći pod adekvatnim nazivom „Treći čin“.
            Podela uloga na početku serijala „Beskrvni“ je sledeća: Aleksej Vasiljevič, donski kozak, dobija od gospodara vampira ponudu koja se ne odbija - da postane jedan od Dvanaestorice, kako se naziva gospodareva lična garda (zauzvrat će moći da podigne svoju decu). Zbog potpune efikasnosti kojom sprovodi gospodareve naloge Alekseja vrlo brzo i slikovito prozivaju „Kasapin iz Moskve“. Neko vreme sve izgleda da je kako treba dok Aleksej naprasno ne pređe na drugu stranu i počne da se bori protiv dojučerašnje sabraće. Šta ga je nateralo na ovaj korak (za sada) nije poznato (to je jedna od najznačajnijih zagonetki serijala) ali Aleksej žestoko i predano odrađuje svoj posao. Osveta traje decenijama a započinje ubistvom Hermana koji je Alekseja pretvorio (preveo) u vampira. Čitav zaplet „iscepkan“ je i predstavljen u pričama različitih dužina koje se odvijaju u sadašnjosti, na ovdašnjim prostorima, ali i u bližoj i daljoj prošlosti. Tako jedna do druge stoje vremenski udaljene priče a sa istim glavnim akterima (u njima se često pojavljuje Silvan, jedan od Dvanestorice, Aleksejev ljuti protivnik). U sadašnjosti prgavi Aleksej dobija i jednako nezgodnog i neobičnog saborca: Stefana Vukajlovića, inspektora novosadskog MUP-a koji je - vukodlak (!) što možda i nije neobično kad se zna da Aleksej poprilično podseća (zahvaljujući bakenbardima i mrkom pogledu) na opštepoznatog Vulverina. U „Trećem činu“ vampir i vukodlak pokušavaju da spreče pribavljanje važnog artefakta za gospodara vampira (u čemu neće uspeti ali će zato Silvan izvući definitivni „deblji kraj“). Između početka i kraja ove avanture upletene su dve minijature i epizoda „Slučaj“ (na 30 strana) koja je još jedan segment (još uvek tajne) Aleksejeve istorije: Hans Volc je preobraćenik koga Herman uvodi u krug Dvanaestorice (sve se dešava u II svetskom ratu, Nemci i vampiri su saveznici) kao onoga ko nalazi rešenja za probleme. Hansov zadatak je da predloži kako zaustaviti najezdu vukodlaka na ruskom frontu i, naravno, kako eliminisati Alekseja. Tragajući za Aleksejevom tajnom Hans shvata da se divi bivšem kozaku i da dele isti osećaj časti. On od Hermana saznaje šta je desilo sa Aleksejem; naravno, čitaocima je taj deo razgovora uskraćen ali im je „bačen mamac“ u vidu Hansovog zaključka da je Alekseju učinjena „neviđena gadost“ i da su mu jednim zamahom „namah oduzeli sve“. Na kraju Hans doživljava Alekseja kao saborca u borbi protiv istog neprijatelja.
Samozadata fragmentarnost dozvoljava Stojanoviću da kontroliše tenzije odnosno da maksimalno proširi panoramu događanja kao i da „da oduška“ svojim interesovanjima, iskaže poštovanje prema uzorima te, konačno, da ispriča neke zanimljive (često samodovoljne) priče. S druge strane, angažovanje brojnih crtača (kao i u „Vekovnicima“) koji su i zanatski i stilistički vrlo različiti unosi posebnu dinamiku u strip (svaka epizoda je drugačije crtana) i dodatno uvećava uverljivost odabranog pripovedačkog „metoda“ u kome je svaki segment bitan za celinu. „Treći čin“ je, stoga, na radost brojne publike, potvrda neprestanog širenja i razvijanja serijala, uz poštovanje savremenih strip kanona, umešno i sigurno vođenog Stojanovićevom imaginacijom i vizuelno atraktivno finalizovanog.
(„Dnevnik“, 2018.)



Tarzan, čovek-majmun, nesporno je jedan od globalnih kulturnih fenomena XX veka. Priča o dečaku plave krvi, potomku Lorda od Grejstoka, koji odrasta u Africi među velikim majmunima, postaje njihov kralj i gospodar džungle, zatim odlazi u civilizaciju ali je sa prezirom odbacuje kako bi trajno uronio u divljinu, mešavina je mnogih literarno-kulturoloških motiva ranijih vekova: od „prosvetiteljskih“ dela koja dokazuju nadmoć belog čoveka u sudaru sa Prirodom i drugim (ne belim) ljudima - blagi model ovog korpusa je „Robinzon Kruso“ D. Defoa - do vraćanja mitovima o „plemenitom divljaku“ kao suprotnosti kolonijalnom doživljaju sveta evropskih kapitalista (od XVII veka do danas). Tarzanov tvorac, pisac Edgar Raj Barouz (1875-1950) koji ga je na svetlo dana doneo u romanu „Tarzan od majmuna“ iz 1912.g. i „vodio“ u još 20-tak dela, nije imao na umu baš sve navedene reference jer se vodio drugim motivima - stvaranjem zabavno-uzbudljivo-avanturističkog štiva koje će se masovno prodavati pre svega u palp-časopisima. I u toj je nameri u potpunosti uspeo jer je Tarzan brzo osvojio srca (pre svega malih i velikih) dečaka u SAD a potom i ostatka Zapadnog sveta. Po logici industrije zabave uspeh u jednom mediju „prelivao“ se u druge - u film već 1918.g. a deceniju kasnije i u strip. Prva strip adaptacija uvodnog romana o Tarzanu došla je iz pera Hala Fostera (1892-1982) i naišla na lep prijem kod čitalaca. Foster, međutim, nije hteo da produži rad na stripu jer je i dalje verovao da je njegova budućnost u reklamnim ilustracija. Strip je, naravno, nastavio da izlazi u dnevnim novinama a radio ga je Reks Makson čije crtačke veštine nisu bile naročite (stvar je „vadila“ činjenica da je strip adaptacija Barouzovih romana). Sve Maksonove mane izašle su na videlo kada je početkom 1931. počeo da piše scenario i crta table stripa o Tarzanu za nedeljne brojeve novina - strip je zauzimao celu stranu, štampan u četiri boje. Priča je bila konfuzna i naivna a crtež amaterski pa je postalo jasno da treba tražiti novog umetnika koji će, po isteku 6 meseci (na koliko je glasio Maksonov ugovor) nastaviti strip. Izbor je pao na Fostera koji se nije previše dvoumio pošto je, zbog ekonomske krize, posao u reklamnoj agenciji drastično opao. Tako se 29.9.1931.g. pojavila prva Fosterova tabla stripa o Tarzanu po njegovom scenariju. I, prvo što je Foster uradio bio je ono što se ne preporučuje - upotrebio je „džokera“ odnosno „deusa ex machina“. Kako bi presekao dotadašnji (besmisleni) zaplet on Tarzanu dovodi saveznika - kapetana D'Arnoa iz Legije stranaca koji bukvalno iskače iz aviona pravo u borbu sa podivljalim majmunima! Nevaljalci ginu, Tarzan se na brzinu oprašta od svojih saboraca i odlazi sa D'Arnoom u avanturu među legionarima i divljim pustinjskim plemenima. Potom se Tarzan vraća u džunglu gde, posle nekoliko samostalnih tabli koje potenciraju njegovu hrabrost, velikodušnost i brigu za slabe, započinje priča o lepoj Halviji, sveštenicu kanibala, koja odlučuje da je Tarzan junak za koga će se udati! Tarzan ne deli njen entuzijazam ali nalazi adekvatnu zamenu - mladog ragbistu Toma. Ipak, medeni mesec neće teći kako treba jer pleme želi da povrati Halviju. Tek što reši ovu krizu Tarzan zapada u novu - njegov sin Korak je ozbiljno povređen i on mora da ga spasi.
            U prvim epizodama Tarzan izgleda egzotično i „šik“ - njegov kostim je nalik muškim „kupaćim odelima“ 1920-tih (na gaćice se nastavlja tkanina do levog ramena), kosa sa razdeljkom na sredini glave vezana je kožnom trakom, oko vrata visi ogrlica od kandži i školjki - i rešava probleme koji se manje-više mogu očekivati jer borbe sa zverima i divljim plemenima su svakodnevni posao kralja džungle; susreti sa „civilizovanim“ ljudima uglavnom su uvod u konflikte jer džunglu i njene stanovnike tretiraju samo kao izvor zarade. Zbog tako velikih izazova Tarzan mora da bude brz, srčan i nemilosrdan. Čak su i proslave pobeda takve - mahniti, „ludački“ ples dum-dum vodi u duboki trans u kome Tarzan odbacuje „i poslednji trag civilizovanosti“.
            Iskorak iz kakvog-takvog realizma započinje epizodom „Groblje slonova“ u kojoj Tarzan odlazi da spasi prijatelja Eriha fon Harbenoma i suočava se sa praistorijskim čudovištem gigantosaurusom i pterodaktilima. Put kroz planinu vodi tu dvojicu u „Praiskonske močvare“ sa isto takvim stanovnicima. Bežeći od tiranosaurusa istraživači stignu do nepoznate zemlje koja je, ispostaviće se, zastala u doba drevnog Egipta. Egzotične dogovodštine u svetu svemoćnih faraona i zlih sveštenika, piramida, džungli i pustinja sa mnoštvom obrta, političkih i ljubavnih intriga, zavera i borbi traju gotovo dve godine dok Tarzan, pred izvršenjem smrtne kazne, ne pobegne u „obični svet“ (ovog puta gusara i sultana). Foster je iz realnosti uronio u fantastiku očito inspirisan Barouzovim romanom „Tarzan i dragulji Opara“ (1916) kojim je započeto Tarzanovo putovanje u izgubljene doline i svetove (baš kao u Dojlovom romanu „Izgubljeni svet“ iz 1912) odnosno u Pelusadar, kontinent u srcu Zemlje (kao u Vernovom „Putovanju u središte Zemlje“ iz 1864). Izmeštanje u druga vremena daruje avanturama posebnu atraktivnost i zavodlivost koja je očita i posle gotovo 90 godina od prvog objavljivanja. U te nove svetove Tarzan kreće sa poboljšanim izgledom: ostaje samo u gaćicama pa je njegova muskulatura potpuno otkrivena a gubi i traku oko glave pa mu kosa slobodno leprša (gornji deo starog kostima ipak je imao svoju svrhu kao povez za povređenu ruku). Fosterov crtež vidno napreduje iz table u tablu potvrđujući sve sigurniju ruku majstora koji će 1937.g. kad napusti „Tarzana“ svetu darovati remek-delo 9. umetnosti - sagu „Princ Valijant“.
(„Dnevnik“, 2018.)

top