Darko Tuševljaković (1978) spada među retke pisce srednje generacije koji svoju prozu ravnomerno temelje na realističkim i fantastičkim iskustvima/tradiciji (i to osobito na onim žanrovskim); ovakvo svoje delanje pisac, s druge strane, ne skriva iza oveštalih floskula (čiji je zadatak pre svega da fantastičke elemente opravdaju umetničkim slobodama i tako delu obezbede tretman ozbiljne literature). U njegova tri prethodna romana („Senka naše želje“, „Jaz“ koji je 2017. dobio i Evropsku nagradu za književnost i „Jegermjaster“) odnosno dve zbirke priča („Ljudske vibracije“, „Naknadne istine“) upliv fantastičnog je različitog intenziteta ali je definitivno - neporeciv. Roman uznemirujućeg naslova „Uzvišenost“  (što potencira i dizajn korica, u izdanju Laguna, 2021) može se (i mora) iščitavati kao delo koje pripada žanru naučne fantastike. Naravno, žanrovsko usmerenje nije apriorna vrednosna diskvalifikacija kako je doživljavaju brojni čitaoci i kritičari već, sasvim suprotno, još jedan od značenjskih nivoa koji se percipiraju i obogaćuju sadržaj (istovremeno donoseći sa sobom iskustva istorije odosno tekuće stanje žanra).
            Priča „Uzvišenosti“ smeštena je u blisku budućnost Beograda koji živi svoje uobičajeno vreme - ne baš slavno niti mnogo bedno. Nominalna glavna junakinja, kći prokazanog i sa javne scene oteranog pisca, živi u emotivnom (homoseksualnom) haosu na koji se nastavljaju i manje ili više konfliktni odnosi sa dementnom majkom, i pokušava da skrpi kraj s krajem radom u kineskom seks šopu. Na globalnoj i lokalno gradskoj sceni, pak, dešavaju se veliki poremećaji koji nepovratno menjaju svet: program Kindred, koji garantovano svim prijavljenim klijentima nalazi idealne partnere (što se promoviše u ultimativnu svrhu čovekovog postojanja) uzrokuje pojavu „uzvišenih“ ljudi, onih koji su našli svog para i zatvorili se u izolovane, samodovoljne, paučinom omotane zgrade „šnenokle“. Vlast ne zna kako da se nosi sa ovako masovnim izlaskom iz državnog sistema pa angažuje vojsku da čuva za nju nejasne pa samim tim opasne objekte. Istovremeno, dešava se i povećani broj samoubistava koja se ne mogu sprečiti nikakvim stražama. Konačno, u svet glavne junakinje ulazi i „Sunčevo pleme“ kome je roman njenog oca sveta knjiga i putokaz-uputstvo za odlazak u druge dimenzije. U svom tom kolopletu događaja teško je naći pouzdan oslonac posebno kada se počnu pojavljivati i u svakodnevici učestvovati do tada mrtvi ljudi...
            Stvarnost glavne junakinje, a kroz nju i čitalaca, izložena je stalnim navalama začudnih pojava. Svaki novi događaj uništava skramu dotadašnje realnosti i potvrđuje postojanje nekih drugačijih vidova egzistencije (junakinja će to videti kad uđe u jednu šnenoklu i otkrije da uzvišeni gube svoj ljudski oblik i putuju ka nekoj novom identitetu, što korespondira sa pojavom „homo geštalta“ iz klasika naučne fantastike, romana „Više nego ljudski“ T. Sterdžena) što će, u finalu, biti oličeno u džinovskoj bebi koja najavljuje kraj sveta koji svi junaci (živi i opsene) poznaju. Sudar obične, trivijalne realnosti sa onom uobličenom u romanu, onom iz priča svedoka i onima koje imaju uzvišeni, samoubice i Sunčevo pleme, manje je ili više agresivan ali neminovno vodi u promenu koja će imati razmere „sudara (i kraha) svetova“. Apokalipsa, kao intrigantni element koji stavlja na iskušenje sve dotadašnje/dosadašnje principe po kojima je funkcionisala stvarnost osuđena na propast, uvek je tren katarze za čitaoce jer pred njima otvara konačno pitanje „gde smo pogrešili“. Tuševljaković se potrudio da ponudi mnoštvo elemenata koje taj odgovor treba da sadrži ali je konačno uobličenje odgovora prepustio znatiželjnom i ambicioznom čitaocu. Svakako treba apostrofirati i razrešenje značenja famoznog programa Kindred koji, istina, uspeva da tehnologijom reši večni problem ljudskog postojanja i međuodnosa ali neminovno deli ljudski rod na dve grupe što postaje izbor sukoba; u daljem razvoju problematike stiže se do novog metafizičkog nivoa – zajednice uzvišenih i njihovog, običnim ljudima, neobjašnjivog odricanja od ljudskoski i poklonjenja drugačijim principima/bogovima (što je u novou mistifikacija o novim božanstvima virtuelnih matrica nekih od vodećih pisaca kiber-panka, kakvi su npr. V. Gibson, B. Sterling).
            Razapevši priču između lokalnog i svetskog, trivijalnosti svakodnevice i visokih egzistencijalnih koncepata, Tuševljaković je, kako bi pojačao liniju identifikacije sa junakinjom, insistirao na prepoznatljivim detaljima i njihovim mogućim promenama (krivi toranj Beograda na vodi, kineski tržni centar, ćevapdžinica...) darujući tekstu preko potrebnu atmosferu i uverljivost u sitnicama (što je redovno slabo mesto klasičnih žanrovskih dela).
            Rečju, „Uzvišenost“ Darka Tuševljakovića je valjan naučnofantastični roman višestrukih priča i značenja koja će dobrano intrigirati, čak i provocirati, čitaoce nudeći im niz neuobičajenih dilema, pitanja i iznenađujućih odgovora.

            („Dnevnik“, 2022.)

 


Nakon sjajnog prvog toma stripa “Vršnjaci” grčkog umetnika koji se potpisuje kao Arkas, agilna “Čarobna knjiga” je, nastavljajući svoj prosvetiteljski rad otkrivanja dela 9. umetnosti nastalih izvan centara evropskog i američkog stripa, kao specijalno izdanje u ediciji “Stari kontinent”, objavila je i drugi tom ovog po svemu izuzetnog dela. Jednako tako izuzetan je i sam Arkas (od mitološkog Arkadija), koji se retko pojavljuje u javnost (pretpostavlja se da je psihijatar ili profesor univerziteta) mada objavljuje stripove još od 1981.g. u dnevnim novinama, časopisima i albumima, i stekao je zavidnu popularnost i kritičarsko uvažavanje. Ovdašnji ljubitelji “priča u slikama” sa dužim pamćenjem setiće se njegovog stripa “Doživotni” - o zgodama i nezgodama
kratkovidog političkog zatvorenika osuđenog na 622 godine zatvora, koji vreme provodi u nadmudrivanju i gloženju sa  pacovom Montehristom - objavljivanog u dnevnim novinama, 2002.g. kao poseban dodatak a zatim u četiri zasebne sveske i na kompakt disku. Od tada do 2021.g, Arkas nije svojim crnim humorom razveseljavao, zbunjivao i rastuživao ovdašnje stripadžije.
            U osnovnoj postavci “Vršnjaci” su kamerna groteskno-apsurdistička priča o 75-godišnjem penzioneru Gerasimu i njegovom psu Zahariju koji ima 11 godina; kako se, pak, jedna pseća godina računa kao 7 ljudskih ova dvojica su, po svojim individualnim biološkim satovima, takoreći vršnjaci (i ispisnici). A oni to zaista jesu: stari su, bolešljivi, zaboravni, mrzovoljni i namćorasti. Gerasim, penzioner sa bednom penzijom zbog koje je na granici siromaštva i gladi, uz mnogo samodiscipline i povremeno gunđanje ali i koje zrno optimizma, trpi muke na koje se, sem fizičkih problema, nadovezuju samoća, nedostatak porodice i svest o promašenosti dosadašnjeg života odnosno o nepostojanju budućnosti vredne pomena. Zaharije je, pak, nikad zadovoljna, sadistička prznica; bez obzira i griže savesti, on je zloban i neprijatan do surovosti. Za sve svoje nevolje optužuje gazdu i omalovažava svaki njegov napor da popravi beznadežno lošu situaciju. Zaharije je jednako neugodan i prema Haralampiju, gazdinom jedinom prijatelju, pa ne propušta priliku da se podsmeva njegovim bolestima i zaboravnosti. U ovaj trio ubaciće se i tamnobraon pas skitnica Žuća (mada tvrdi da ga zovu i Krem i to zbog boje dlake koja se vidi samo ako se okupa) koga je Zaharije doveo kući samo da bi kinjio Gerasima. Zaplet priča kao i do sada svodi se na nadmudrivanje Gerasima i Zaharija, odnosno dijaloge Gerasima i Haralampija na koje Zaharije dodaje svoje komentare. Povodi za razgovore su svakodnevno trivijalni: loša a skupa hrana, bolesti, sećanja na mladost, smrti poznanika, zapažanja tokom šetnje… Poenta-žaoka dolazi na kraju table i ume da bude puka doskočica (“Hristos vaskrese!” Gerasim: “Da ima moju penziju, razmislio bi dvaput”; doktor Gerasimu: “Ali ne brinite! Ja kad prepišem nekome terapiju za srce, uvek od srca i umre!”) ali i neočekivana filozofska istina o životu, ambicijama, starosti i smrti (Zaharije: “Ako je naša svrha u životu da pomažemo drugima, koja je njihova svrha?”, “Nekim danima se osećam kao da mi je potrebna transplantacija tela!”; Haralampije: “Ne moraš da budeš jasan kada ne znaš o čemu govoriš.”). Osim pojedinačnih mudrosti i celokupni strip, iz priče u priču, slaže sliku celokupne egzistencije ljudske jedinke, sagledanu iz perspektive nekoga čiji je odlazak sa ovog sveta pitanje dana. Ovakvi gorko-slatki uvidi u krucijalna pitanja postojanja, uz povremene uplive čistog ludizma (Gerasim: “Ponekad pustim svoj mozak da luta…”, Zaharije: “Nije ti to pametno! Previše je mali da se kretao sam!”; Zaharije: “Mnogo sam dobar u krevetu! Mogu da spavam i po petnaest sati u kontinuitetu!”), izmamiće osmehe čitalaca ali one sa oporim talogom prepoznavanja sopstvenog usuda. Jednostavan i pregledan, karikaturalni crtež, namerno redukovan i umekšan samo potcrtava opore poente stripa ne remeteći čitaočevu koncentrisanost na tekst.
            Drugi tom “Vršnjaka” sačinjen je od dva segmenta-albuma: “Kusi psi” (iz 2011), i “Zaharije cinik” (2016); ovaj potonji je dodatno zanimljiv i po Arkasovom “kraćenju” priča sa 4-5 sličica na 2-3 slike ili na one sažete u jedan crtež čime se demonstrira autorova sposobnost da ionako kondenzovane sadržaje svede na još manju ali i efektniju meru. Time Arkas dokazuje ne samo potpunu uronjenost u svet koji je zamislio već i izuzetan talenat da u svemu što radi dosegne majstorku jednostavnost i jasnoću mudrosti.

            (“Dnevnik”, 2022.)

 


Strip scenarista Marko Stojanović, predavač u Leskovačkoj školi stripa i agilni popularizator 9. umetnosti,  u 2021. godini objavio je desetak publikacija na dva najveća svetska tržišta, francuskom i američkom, ali je napravio i za evropske uslove pionirski poduhvat osvajanja kineskog čitalaštva koje se ne broju u milionima, već u milijardama. U jednom od najpoznatijih strip časopisa na svetu, američkom “Heavy Metal Magazinu”, koji izlazi od 1977. godine, objavljen mu je strip kao prvom scenaristi iz Srbije posle više od decenije. U Francuskoj mu je izašao drugi album serijala “Krvavi krst“ (“Croix Sanglante”) za jednog od najvećih francuskih izdavača, “Delkur” (“Delcourt”). U izdanju “Afteršoka” (“Aftershock”), jednog od većih američkih izdavača krenula je serija “Nositi krst” (“Cross to Bear”) nastala u saradnji sa Sinišom Banovićem i Aljošom Tomićem.  Vrhunac uspešne sezone došao je krajem godine kada je u Kini objavljen strip “Full Spectral Barrage Jamming”; u pitanju je veliki projekat u kome Stojanović, uz krem svetskog stripa - Francuza Kristofa Beka, Španca Rubena Peljehera, Belgijanca Suilvana Runberga,  Amerikanca Dana Panosiana i drugih - pozvan od kineskog izdavačkog giganta “FT Culture” iz Pekinga da adaptira naučnofantastične romane Liju Cisina, pisca čiji tiraži idu od 60 miliona čitalaca samo u Kini. Stojanović kao scenarista i Milorad Vicanovic Maza i Desimir Miljić iz Bosne kao crtač i kolorista uradiili su naučnofantastičan strip o Trećem svetskom ratu koji nastaje napadom NATOa na Rusiju, pa ga trenutna geopolitička situacija čini izuzetno aktuelnim. Strip je privukao veliku pažnju širom sveta o čemu svedoči to što je već otkupljen za objavljivanje u čitavom nizu zemalja, a vode se pregovori za njegovo pojavljivanje i u Srbiji.
            O svojim izuzetnim uspesima Stojanović kaže:
            Srbija jeste rasadnik strip talenata, ali je problem što i u stripu kao i u privredi mahom izvozi sirovine a uvozi gotove proizvode. Da pojasnim: Smatram da moje kolege crtači rade sjajnu stvar za srpski strip tako što našu domaću „školu“ stripa predstavljaju u tako lepom svetlu u svetu. Bane Kerac se predstavio kao crtač Zagorovih a Rajko Milošević Gera kao crtač Teksovih avantura za italijanski “Boneli”. Gera i Stevan Subić potpisuju Konana za francuski “Glenat” dok je Mirko Čolak autor Konanovih avantura za američki “Dark Horse”, Vladimir Krstić Laci je radio “Šerloka Holmsa” za francuski “Solel” i tako dalje. Spisak je dugačak jer preko 50 naših crtača radi za velike francuske, italijanske i američke izdavače, što je neosporno veliki uspeh ali je loša stvar to što na francuskom strip tržištu radi samo jedan naš scenarista. Na američkom takođe, a eto od skora i na kineskom, a to sve znači da na tim scenama gotovo da nema naših priča, naših glasova. Umesto toga, izvozimo strip crtača koji crta po scenariju stranog scenariste priču koja je relevantna njemu i stranoj publici, a ne nama ovde – a onda paradoksalno tom stranom izdavaču platimo prava da strip koji je crtao srpski crtač objavimo u Srbiji.
Ono što bih ja jako voleo jeste da ne izvozimo sirovine, da ne budemo samo najamnici, već da naše stripove, priče nastale na ovim prostorima, plasiramo na Zapadu. To je puno teži put jer je zapadno tržište gotovo hermetički zatvoreno za naše priče, ali nije nemoguće. Sa Draženom Kovačevićem, Desimirom Miljićem, Rumunom Danom Janošem i Bojanom Kovačevićem francuskom “Delcourtu” već četvrtu godinu plasiramo našu, da tako kažem, vizuru četvrtog krstaškog pohoda i pada Carigrada - nešto što je bitno nama ovde a što su pristali da produciraju i objave oni tamo. Sa Sinišom Banovićem, Đorđetom Krajinovićem i Aljošom Tomićem smo takođe, kao kompletna domaća ekipa, “prodali” američkom “Aftershocku” priču o tome kako Džek Trbosek nije uhvaćen jer je zapravo pobegao na Divlji zapad. Izašli smo dakle na ta strana strip tržišta sa čitavim autorskim timovima, sa našim projektima i to smo, da stvar bude zanimljivija ali i upečatljviija, uradili u žanrovima koji važe kao matični u zemljama u kojima smo objavili. Francuska je prestonica istorijskog stripa, Amerika zemlja u kojoj je ponikao vestern, a Daleki Istok se diči svojom naučnom fantastikom, koju u dobroj meri i žive – a sad Franucuzi čitaju srpski istorijski strip, amerikanci srpski vestern a Kinezi srpsku naučnu fantastiku. Da me ne shvatite pogrešno, ali kad na policama velikih knjižara i specijalizovanih prodavnica, jer je strip tamo ne samo industrija već i legitiman deo kulture, na koricama uz naslov vidim samo imena sa tačno napisanim Ć, Ž i Š, budem poprilično ponosan jer se to čita MADE IN SERBIA. E, toga bih voleo da je mnogo više, jer je zasad knjiga, da tako kažem, nažalost na jednom slovu.”

            (“Dnevnik”, 2022.)


            Pia Leino (1977) finska spisateljica za svoj drugi roman “Nebesa” (originalno objavljen 2018. godine) zaslužila je Nagradu Evropske unije za književnost. Afirmativnom stavu prema delu svakako je doprinela njegova utemeljenenost u trenutnom stanju, počev od klimatskih promena, urbane otuđenosti, opsednutosti virtuelnom realnošću do pandemije Kovida 19. Dešavanja su smeštena u 2058. godinu, i opusteli, zapušteni Helsinki posle građanskog rata izazvanog otvorenom pobunom nacionalista protiv migranata i onih koji ih brane; država socijalnog blagostanja nestaje, grad je odsečen od ostatka sveta i sveden na zatvorenu zajednicu izolovanu od ostatka zemlje. Vlast je preuzela partija Svetlost koja vlada fizičkom represijom i manipulacijama građanstvom a glavni adut u ucenjivanju je dozvola pristupa Nebesima, virtuelnoj realnosti koja svoje korisnike čini srećnima i - krotkima. Oni koji nisu uključeni u državne institucije pod stalnom su kontrolom stražara i prosjače ili preprodaju polovnu robu iz srećnijih vremena. Na bedu se “nadovezuje” pomahnitalo vreme kao posledice burnih klimatskih promena zbog kojih je, na primer, u cunamiju uništen Njujork.  Državni činovnici ne izlaze iz stanova, hranu od bizarnih namirnica (brašno od cvrčaka ili drobljene buba-švabe) donose im posebne službe a plaćaju je bonovima. Socijalni kontakti jedva da postoje, nema brakova, deca se ne rađaju. Ljudi se sreću i samo na Nebesima. Nepostojanja potrebe za komunikacijom i sveopšta apatije mentalno i emotivno su ispraznili ljude a prazninu popunjava boravak na Nebesima, u idealizovanim pejzažima i gradovima iz nekog prethodnog, srećnijeg vremena.
            Opisano stanje izazvano lošim prirodnim uslovima i društvenim kretanjima temelj je identifikacije čitalaca jer svi elementi o kojima je reč već postoje u realnosti i autorka ih uvažava i ubrzava njihovo dejstvo. Ovakva postavka spaja elemente negativne utopije i žanra katastrofa/postapokalipse. “Nebesa” koriste i ikonografiju kiber-panka odnosno građenja virtuelnih svetova (jedan od junaka romana upravo je kreator te realnosti) kao i potpunu korisničku zavisnost od njih. Interakcije između likova su bizarne iz sadašnje perspektive jer je odumiranjem seksualnog nagona nestala potreba za takmičenjem i nametanjem volje drugima ali se gubi i interes za bilo kakvu interakciju pa jedinke biraju izolovanost kao “novu normalnost”. Ovakva se promišljanja ljudske budućnosti i odustajanja od aktivnog učešća u životu grupe/zajednice javljaju i u nekim ranijim delima naučne fantastike kakva su romani “Lik stvari koji će doći” H. Dž. Velsa (o propadanju evropske civilizacije posle I svetskog rata zbog gubitka životne energije ćitavih naroda i pada u sveopštu apatiju) ili “Grad” Kliforda Simaka (u kome mutanti odbijaju da učestvuju u svetu koji ih okružuje i svojevoljno, svako za sebe, odlaze u paralelne stvarnosti).
            Stagnacija i nazadovanje nisu po volji vodećih društvenih struktura pa ove testiraju pilule protiv apatije. Lek pokazuje efikasnost, u vidu ljubavne veze junaka i sledstvene trudnoće ali i u nemiru koji konzumente leka tera da pobegne iz grada i svesno se odreknu magije Nebesa. Slično reaguju i prosjaci i ulični prolaznici koji popiju tabletu. Ali buđenje životne snage donosi i agresiju, nezadovoljstvo i ljubomoru, dakle, stare probleme svake zajednice.
            Uprkos snažnoj sociološkoj liniji “Nebesa” su prevashodno intimistička priča o vremenu pre ljubavne veze, zanosu zaljubljenosti i postepenom javljanju nesuglasica koje prete da unište dotadašnju harmoniju. Spisateljica insistira na ovim elementima priče i čini ih težišnim uz ovlašno naznačene političko-društvene konotacije stvarnosti koju je osmislila zbog čega roman ne ostaje u granicama žanra što otvara mogućnosti čitanja od strane nežanrovske, glavnotokovske publike.
            Rečju, “Nebesa” Pie Leino (u izdanju iz 2021.g. sve atraktivnijeg mladog izdavača “Kontrast”) zanimljivo su i intrigantno romaneskno delo značajnog umetničkog dometa što ga definitivno preporučuje pažnji posvećenih ljubitelja pisane reči.

            (“Dnevnik”, 2022.) 

 

Ilija Bakić: „Dvostav”



Edicija: ROMAN

164 str, broš. povez, 12 x 21 cm, 2021. god.

ISBN 978-86-6029-543-1

 

Cena: 700 din

 

Poručivanje putem WEB KNJIŽARE:

www.bkcknjige.rs

 

Nagrada „Bogdan Čiplić”

za najbolji prozni rukopis na srpskom jeziku

u 2021. godini

 

U romanu Dvostav, Ilije Bakića, prikazana su dva modela totalitarističkog društva. U jednom prepoznajemo, na osnovu pažljivo utkanih simbola i mizanscena, komunistički državni aparat, dok u drugom, po specifičnoj upotrebi čoveka i knjige, drugi, nimalo ljudskiji, ali perfidniji model totalitarizma u kojem danas živimo.

Ipak, ispod ovog tamnog prikaza sveta, koga unekoliko ublažava fantastika Ilije Bakića, da ne bismo propali od istine, kako je već rečeno, ostaje ona druga mogućnost sveta koja se prelama na stranicama knjige, kao putokaz i pribežište za sve one koji nisu spremni da se pomire sa ovakvim nakaznim svetom. 

Msr Nenad Stanojević

 

Dvostav Ilije Bakića temelji se na ideji o sveopštem krivotvorenju i falsifikovanju, prožet je lažiranjima i prekrajanjima istine svake vrste, natopljen je maglovitom, a opet kristalo jasnom atmosferom društvene egzistencije u kojoj preovladavaju nelogičnosti, neistine i plasiranje demagogije. I iako je reč o umetničkom, fikcijskom delu, sam kraj unosi i notu dokumentarnog i realističnog – Bakić pominje prijatelja i pesnika Duška Vlajkovića Mitrovanova sa kojim je došao na ideju za priču o svetu u kome se iznajmljuju knjige/ljudi dok u pozadini konstantno svira državna himna sa kojom se i završava poslednji čin, to jest roman. Otvoren kraj – simbolično – ostavlja mogućnost za preispitivanje i promene, te nada za novim, boljim izdanjem – i ovoga puta – umire poslednja. 

Msr Milana Poučki

http://banatskikulturnicentar.blogspot.com/2022/02/ilija-bakic-dvostav.html

 

ZA SVAKOGA KO NARUČI OVU KNJIGU NA SAJTU www.bkcknjige.rs SA NAPOMENOM DA JE OGLAS VIDEO NA OVOM BLOGU CENA KNJIGE BIĆE 500,00 RSD

 

top