Приказивање постова са ознаком TELEVIZIJA. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком TELEVIZIJA. Прикажи све постове

Ovih dana, tačnije 23. novembra, navršiće se pola veka postojanja engleske TV serije „Doktor Hu“ čime ovaj program i dalje ostaje svetski fenomen nezabeležen u burnim istorijama televizije (zato je serija zaslužila da se nađe u Ginisovoj knjizi rekorda). Sasvim je sigurno da tvorci ove serije, odnosno matična kuća BBC, nisu ni sanjali kako će njihovo čedo napuniti ovoliko godina – a kako danas stoje stvari seriji se kraj ne vidi jer doživljava pravi procvat popularnosti koji prati i evidentno poboljšanje kvaliteta serije. Elem, serija je davne 1963. startovala u popodnevnom terminu, onom koji prethodi kultnom engleskom ispijanju čaja i bila je zamišljena i realizovana kao jeftin program namenjen deci (možda bi bilo pregrubo – ali ne i netačno - reći da je u pitanju program koji „zapušava rupe“ do nekih ozbiljnijih i ambicioznijih emisija koje kreću u udarnim večernjim terminima). Glavni junak priče, entitet koji se odaziva na titulu i ime Doktor Hu (engl. Ko), uopšte nije čovek već je stanovnik planete Galifrej i pripada grupaciji/klanu imenovanom kao Gospodari vremena. Dotični putuje širom svemira i kroz vreme (a prostor je vreme i obrnuto, kako reče Ajnštajn), odnosno kroz prošlost, preko sadašnjosti u budućnost, pomoću svog svemirskog broda-vremeplova TARDIS (što bi u originalno bilo Time And Relative Dimension(s) In Space), koji spolja liči na običnu, plavu englesku telefonsku govornicu s polovine XX veka (iznutra je TARDIS veoma prostran i pun svakovrsne opreme; pored toga, TARDIS ima i svoju svest, volju i narav koja nije uvek blaga). Doktorove avanture tiču se rešavanja raznih manje ili više bizarnih (ali i sasvim trivijalnih) problema sa svakojakim nevaljalcima koji imaju planove da osvoje neki svet, poremete ravnoteže sila i slično, uz šta idu i razne zagonetke koje treba rešiti, problemi sa prirodom egzotičnih mesta i slično; sve ove nevolje traže upotrebu srazmerno malo snage i puno znanja i dovitljivosti – kojih Hu ima na pretek. Pošto nije Čovek (mada liči) Doktor ima i drugačiju telesnu konstituciju (dva srca, izdržljivost i otpornost na ekstremne uslove), briljantna znanja iz raznih oblasti i visoke moralne standarde (mada jedna od pikanterija glasi da je Hu ukrao TARDIS od svojih Gospodara vremena) – što ga, sveukupno, čini svojevrsnim bogolikim stvorom. U prvo vreme Hu je prilično emotivno uzdržan (da ne kažemo konzervativan), mada tu-i-tamo poljubi poneku damu – no, u tome ne preteruje jer to je ipak serija prvobitno namenjena deci (kasnije se to postepeno menjalo a sadašnja verzija serija, kao ciljnu grupu, ima odrasle). Tvorci Doktorovih avantura od početka su bez zaziranja zaplete nalazili u jeftinim „palp“ časopisima i prebacivali ih na mali ekran; tek su u kasnijim sezonama počeli da slobodnije variraju obrasce što je proizvodilo i neočekivano uspešne i kvalitetne epizode. Sve do danas serija ostaje žanrovski prepoznatljiva i kreće se u granicama tzv „spejs opere“ što podrazumeva putovanja svemirom, susrete za različitim rasama, monstrumima i inteligencijama, tehnologijama, istorijskim epohama, uvek u konfliktnim situacijama koje podrazumevaju svakovrsne akcione scene.
            Dogodovštine Doktora Hua nisu, u početnim sezonama, bile preterano popularne mada su imale svoju publiku. Jedno vreme se čak pisalo da je ova serija među najgorim emitovanim na BBC-iju ali je ona ipak išla iz sezone u sezonu, što je, ispostavlja se, sa ove vremenske distance, posle 700 i kusur epizoda, ključna stvar za njen današnji status i popularnost. Jer, klinci koji su odrastali uz ovu seriju i koje je ona (koristeći njihovo nepoznavanje žanra) oduševljavala odrastali su i dobijali svoju decu koja su pratila ovaj već tradicionalni program (koji je „zarazio“ novu generaciju gledalaca). I tako se „Doktor Hu“ nastavljao, iz godine u godinu, uz pauze (najveća je od 1989. do 2005. koju su popunjavale reprize i poneke neuspele nove celovečernje epizode). Kako Hu ima sposobnost regeneracije tela menjali su se i glumci koji su ga oživljavali, bilo zato što su prestarevali (mada je, u početnim inkarnacijama, bilo i „matorih“ Doktora a onda su, po ultimativnom modnom trendu, postajali sve mladolikiji) ili bi odustajali od ovog projekta zbog nekih unosnijih. Svaka inkarnacija (po mitologiji serije trebalo bi da ih bude 12) donosila je novine u izgledu, frizurama i odevanju, odnosno u ponašanju, sa manje ili više ironije i cinizma odnosno humora u tumačenju. Kontinuitet serije je donosio i dograđivanje njenu ikonografiju; Doktor je dobio svoje glavne i redovne neprijatelje Dalekse (koji su bitni i u dva filma „Doktor Hu i Daleksi“ iz 1965. i „Daleksi: invazija Zemlje 2150. godine“ iz 1966.), postajao je emotivno odvažniji, menjao je izgled, od klasičnog džentlmena sa ponekom ekstravagancijom do moderno obučenog sa odgovarajućim (modernim) ponašanjem. Jedno vreme zaštitni znak Hua bili su (uz dugi nos) tršava frizura i šal obmotan oko vrata čiji su se krajevi dosezali tlo; kako ništa nije večito i zaštitni znaci su nestajali i vraćali se da bi u najnovijoj, (čak) jedanaestoj (glumačkoj) inkarnaciji opet bili bačeni u zapećak (osim dugog nosa koji još uvek štrči).
            Nezavisno od televizijskih sezona sa različitim brojem epizoda (a ove su se vremenom produžavale od 25 do 45 minuta), koje su, opet, ili samostalne, zaokružene celine ili su se nastavljale u duže priče, uz par celovečernjih TV filmova, serija „Doktor Hu“ se produžila i u druge medije – radio emisije, strip sveske i pisane romane. Ovi potonji su interesantni zbog fenomena tzv „fan literature“; naime, pored romana koji su prepričavali emitovane epizode, ispisivanih od najamnih pisaca-profesionalaca, vremenom su počele da se pojavljuju priče i romani, posebno u specijalnom „Dr Hu magazinu“ (izlazi od 1979.), koje su pisali ljubitelji-gledaoci a koji opisuju Doktorove poduhvate kojih u seriji nema. Naravno, bilo je tu sasvim amaterskih priča i romana ali i vrlo domišljatih avantura koje su premašale kvalitete prosečnih TV epizoda. Posledica ovog paralelnog života Doktora Hu je i rasplinjavanje njegove ionako šture zvanične biografije uz koju postoje i njegovi drugi, možda i zanimljiviji životopisi (jedna od najintrigantnijih tema tih biografija jeste Doktorov emotivni i bračni život). „Fan literaturom“ zaokružuje se svojevrsni subkulturni fenomen koji očito živi svoj puni život i izvan zvaničnih okvira serije. Serija je, inače, veoma popularna ne samo u Engleskoj već i u SAD (prvi pokušaj da se serija tamo prikazuje, početkom 1970-tih, nije uspeo ali je desetak godina kasnije i ovo tržište osvojeno); Doktor ima dobru prođu i u ostatku sveta pa se može govoriti o njenom globalnom uspehu u zabavnoj industriji.
Od 2005.g. godine i ponovnog startovanja TV serije očigledan je skok u ambicijama
tvoraca  serije, kako po pitanju sadržaja priča (jedan od angažovanih autora je, ni manje ni više nego, Nil Gejmen), dodatnog „očovečenja“ Hua (ako je to dobar potez?), tako i dopadljivosti i kvalitetnijih vizuelnih efekata, što je donelo novi uzlet popularnosti jer serija ne samo da je gledanija nego ikad već se o njoj piše u medijima i diskutuje na Internet forumima, a sve to prati i bogata paleta pratećih proizvoda (od šolja i majica, do školskog pribora i odevnih predmeta; ne treba zaboraviti ni stalno objavljivanje starih epizoda, ranije na video kasetama a sada na DVD diskovima, što pomaže upoznavanju novih generacija sa prethodnim Doktorovim inkarnacijama). „Doktor Hu“ ponovo postaje bitan činilac tekuće popularne (žanrovske, naučno fantastične) kulture čije mesto ne uspevaju da poljuljaju druge, nove serije. Patina koju donosi pola veka života na nemirnim morima televizije sija atraktivnim i (zašto ne?) trendovskim/pomodnim sjajem koji mami nove gledaoce. Gledaoci sa dužim stažom sa setom se prisećaju starih vremena, a tadašnja nespretnost, naivnost i nedorečenost obojena nostalgijom, postaje prihvatljiva i iznova zavodljiva. U svakom slučaju, poželimo Doktoru da još dugo brodi prostorima i vremenima, da neustrašivo i mudro sređuje nevaljalce gde god da ih sustigne na radost velike i male dece širom sveta.
            (2013)

TV serija „VAVILON 5“





Početkom maja snimljene su poslednji kadrovi iz četvrtog ciklusa SF serije „Vavilon 5“. Nakon oproštajne proslave, dok je materijal na dopunskoj obradi, ljudstvo se razišlo na zasluženi odmor koji, međutim, nije trajao predugo. Već u junu počela su snimanja epizoda novog ciklusa serije.

      Godinama unazad uigran je sistem prezentacije igranih serija na brojnim TV kanalima. Prve epizode, takozvani „piloti“ emituju se krajem godine da bi zatim usledili redovni termini koji traju sve do leta. Za vreme letnje pauze uglavnom se emituju reprize da bi od septembra krenulo drugo poluvreme serije koje doživljava kulminaciju oktobra ili novembra a novi ciklus kreće oko Božića i Nove godine. Kako je „Vavilon 5“ ušao među 25 najgledanijih serija što mu obezbeđuje relativno pristojne termine emitovanja (najbolje termine, naravno, dobijaju, najgledaniji) poslovno-umetnička mašinerija se zahuktava. Na ruku joj ide i nekoliko priznanja „Najbolji SF TV šou“ godine koje je serija dobila u anketama specijalizovaih SF časopisa (neprikosnoven je i dalje „Dosije X“) te sve veća armija obožavalaca, koja traži sve više svog omiljenog programa. Prateća industrija je takođe uključena, od izdavanja video-kaseta sa epizodama, preko igrica i igračaka do serije natpisa po časopisima (kojima serije idealno odgovaraju jer nude materijal za mnoštvo tekstova, intervjua i sl. – filmovi su u tom pogledu krajnje hendikepirani, 
njihova aktuelnost je, u odnosu na serije, kratkog daha i ne 
može se dugo eksploatisati).
           
 Posle svega rečenog jasno je zašto je sadržaj petog ciklusa „Vavilona 5“ proglašen za najbolje čuvanu TV tajnu. Tvorac serije J. Michael Straczynski vešto izbegava da, u brojnim intervjuima, otkrije šta će se dešavati u nastavku. Obzirom da je kulminacija tj. poslednja epizoda 4. ciklusa snimljana, vesti o njenom sadržaju su procurele među publiku i ona se, iako epizodu nije videla, pita šta će biti dalje. Straczynski najavljuje novi pristup likovima, razvoj nekih ranije započetih zapleta i neke neočekivane preokrete...

U međuvremenu, u punom su jeku pripreme za osmi celovečernji TV film „Vavilon 5 – U početku“ koji će biti fokusiran na sudbinu jednog od likova a planira se i, u štampi je već najavljen, bioskopski film koji bi trebalo da seriju prenese na veliki ekran. To će doneti mnogo skuplje specijalne efekte od onih televizijskih (koji nisu previše odmakli od kompjuterskih simulacija) ali postavlja problem sabijanja materijala u zaokruženu priču koja treba da traje oko dva sata.
 
            No, u svakom slučaju, „Vavilon 5“ se širi na opšte zadovoljstvo autora, glumaca, industrije i publike. U čitavom zamešateljstvu naše bivše gore list, Mira Furlan, ima zapaženu ulogu.
(1995)


Ove se godine obeležava 20 godina od pojave TV serije „Dosije X“; preciznije, 18.07. na Strip konvenciji u San Dijegu biće održana velika konvencija ljubitelja serije na koju će doći i zvezde serije i učestvovati na tribina-okruglom stolu-debati o ovoj seriji a najavljene su i mnoge druge proslave ovim povodom. Iako je serija prestala da se emituje, posle 9 sezona, 2002. godine ona i dalje živi svoj (post-mortem?) život, ne samo u DVD/BluRej izdanjima, već u obliku serije strip svezaka i albuma, odnosno originalnih priča i romana, kompjuterskih igrica, i, najvažnije za opstanak i razvoj fame o njoj - na nekoliko aktivnih internet foruma kao mestima za dalje spekulacije o tihoj najezdi vanzemaljaca odnosno o sudbini detektiva Moldera i Skali, njihovoj aferi, potomku i sličnim pikanterijama. „Dosije X“ tako pokazuje da je i dalje deo opšte popularne kulture odnosno da uspešno sa generacije koja seriju originalno pratila prelazi na „novu generaciju“.
            Ipak, početak čitave priče nije bio nimalo glamurozan a sudbina projekta bila je vrlo neizvesna. Kris Karter, koji je sve osmislio i zakuvao, imao je poprilično muka da ubedi bosove „Foks“ kompanije da ulože pare u „strašnu seriju“ i to mu je uspelo tek na više puta ponovljenim radnim sastancima, izbor glavnih aktera išao je traljavo, bilo problema na snimanjima i  u postprodukciji. Ali kada je „Dosije X“ osvanuo na TV ekranima sve je krenulo kao podmazano jer se publika i kritika „navukla“ na proizvod. A on je bio do tada neviđeni spoj raznorodnih elementa - od naučne fantastike i krimića do horora i teorije zavere. Karter navodi kao svoje uzore i inspiraciju serije „Zona sumraka“, „Alfred Hičkok vam prikazuje“, „Kolčak“, „Noćna galerija“; od njih je pokupio neke od sastojaka (jezu, fantastiku, mistiku, napetost) i pomešao ih sa spekulacijama vezanim za NLO i vanzemaljce odnosno sa narastajućim saznanjem da država finansira brojne tajne organizacije koje se bave špijunažom, egzekucijama nepoželjnih, ali rade i ko zna šta još. Na to sklisko i nesigurno ali inspirativno tlo postavio je Karter pripadnike državne organizacije FBI koji se ne bave klasičnim kriminalom već - natprirodnim/paranormalnim pojavama. Muški deo tima, agent Molder (igra ga Dejvid Duhovni), glas je (ne)verovanja, mistike i instinkta dok je agentica Skali (igra je Džulijan Anderson) zastupnica „suvog“ razuma i logike. Njih dvoje imaju potpuno drugačije pristupe bizarnim slučajevima koje trebaju da reše ali se i dopunjuju i napreduju (opremljeni spravicama koje su, tada, bile vrhunac tehnologije). Ipak, njihovi napori ne uspevaju uvek jer ni njihova organizacija kao ni ostatak državne vrhuške nije jedinstven, što će reći da pojedinci nisu baš na strani ljudi već rade za one druge - vanzemaljce koji su se infiltirirali svuda po svetu i sprovode svoj plan, ni manje ni više nego - porobljavanja Zemlje i čovečanstva.
U stalnoj igri mačke i miša, dobra i zla, teku epizode od kojih su neke potpuno nezavisne-samostalne i bave se „neobičnim“ slučajevima dok su druge deo okvirne priče-zapleta o invaziji. Na sve ovo zamešateljstvo nadogradila se i intriga koja se bavi problemom muško-ženskog odnosa Moldera i Skali, odnosno prerastanjem profesionalnog odnosa u ljubavni. Mada Karter kao tvorac osnovne priče tvrdi da nije imao nikakve ideje u ovom smeru i da se taj podzaplet nametnuo (što mu se može ali ne mora verovati jer on važi za vrlo promišljenog tipa), fakat je da su se originalnim fanovima (koji se „lože“ na teoriju zavere i NLO ikonografiju) masovno priključili i oni koje, pre svega, intrigira potencijalna ljubavna priča. Ovim grupacijama treba dodati i gledaoce koji nisu voleli naučno fantastične sadržaje već krimiće ali  su takođe našli ponešto interesantno za svoju dušu u ovom programu. „Dosije X“ je serija koja je uspela nešto do tada nezabeleženo - ujedinila je nekoliko grupa žanrovski različito orijentisanih gledalaca ukazavši budućim stvaraocima TV serija kojim smerom da  krenu. Multi-žanrovske serije su od tada postale standard ponude; sam Karter je osmislio serije „Milenijum“ i „Usamljeni revolveraši“ koje su direktno vezane za univerzum „Dosijea X“. Mada ni jedna serija nije dostigla popularnost „Dosijea X“ jer je on ipak fenomen, sve su one solidno popunile uvek gladno TV vreme i zaradile nešto para. Ipak, serija nije uspela da se prebaci na veliki ekran – celovečernji film („Dosije X: pobedi budućnost“) iz 1998.g. nije prošao slavno kao ni sledeći film iz 2008. („Dosije X: hoću da verujem“); ipak, među fanovima se priželjkuje snimanje filma koji bi obeležio jubilej serije i konačno razrešio sve dileme o FBI ljubavnoj vezi i vanzemaljcima.
            „Dosije X“ baškario se par sezona na vrhu lista gledanosti a onda je, neminovno, počeo njegov pad. Mnogi za to optužuju glumca Duhovnija koji je, posle sedam sezone, računajući da je dovoljno poznat, rešio da se okuša u novim projektima (tvrdeći da ne želi da postane talac serije i jedne uloge). Naravno, on je formalno „upokojen“ u seriji ali se sporadično pojavljivao u dve naredne sezone. Novouvedeni likovi nisu uspeli da privuku dovoljno simpatija gledališta, stvari su počele da izmiču kontroli, scenaristi su, posle silnih zaplitanja izgubili konce, pa su govorkanja o „zamrzavanju projekta“ bile sve glasnije dok konačno na seriju nije stavljena tačka (ili tri tačke jer „nikad ne reci nikad“). Posle par lažnih obećanja da će serija biti obnovljena, naročito tokom repriziranja starih sezona i neuspešnih ujedinjenja ekipe, izvesno je da povratka „Dosijea X“ nema ali – legenda je rođena. Ostala su sećanja na oduševljenje koje je ovakav žanrovski „gemišt“ izazvao, sećanja na obnovljene burne rasprave o podacima koje država skriva od naroda, počev od slučaja Rouzvel i Zone 51 pa do danas; nezaboravne su i slike Moldera i Skali u krevetu koje su palile maštu fanova. Još uvek se pamte i koriste i neke od fraza izgovorenih u seriji, od zaštitne „Istina je tamo napolju“, do „Poriči sve“, „Opiri se ili služi“, „Sve laži vode do istine“, „Danas se ništa bitno nije desilo“... Rečju, „Dosije X“, sa svim vrlinama i manama, ulazi u korpus globalne popularne kulture kraja XX veka i prebacuje se u XXI, što svakako nije malo u vreme kada se programi besomučno štancuju i konzumiraju. Brojne nove serije, mada su za sobom imale iskustvo „Dosijea X“ nisu uspele da budu bolje jer kopiranje nije način da se uspe a biti inovativan ne može svako. S druge strane, sumnje o postojanju i zaveri vanzemaljaca nisu potvrđene ali nisu ni ubedljivo osporeno. Dakle, „Dosije X“ i dalje ima sve razloge da bude otvoren.

(2013)



U TV sezoni 1998/99 serija „Dosije X“ neprikosnovena je medijska zvezda koja se, pošto je na vrhu gledanosti već tri godine, lako i pomalo rutinirano, baškari na udarnim terminima u eteru SAD i ostatka Zapadnog sveta. Foks biznis TV kompanija koja stvara ovaj program, okrepljena sigurnom prođom robe, radi punom parom a komercijalni timovi unovčavaju slavu na sve moguće načine: od majica, kapa i šoljica za kafu preko časopisa, postera i knjiga do distribucije kaseta sa već emitovnim epizodama, internet vebova, klubova obožavalaca i putujućih „Dosije X“ sajmova koji ih obilaze. Potvrda uspešnosti su i pojave klon-serija (takva su i kratkotrajna „Tamna nebesa“), i umetanje „Dosijea X“ u druge popularne medije, što će reći citiranje, parafraze, parodije u stripovima, drugim TV serijama ili programima. Moto serije „Istina je negde napolju“ postao je deo svakodnevnih razgovora, gotovo uzrečica. Očito, poslednje godine ovog veka protiču i u znaku „Dosijea X“.

Gde su vanzemaljci?
            Da je publika velika i nerešiva zagonetka znaju svi koji nameravaju da ulože pare u zabavljački bizniz. Uprkos svakovrsnim istraživanjima i planiranjima, sudbina proizvoda rešava se na Njegovom Veličanstvu Tržištu. Otuda brojni slavni promašaji i zadesni uspesi. „Dosije X“ pripada ovim potonjima jer nije krenuo sa velikim budžetom već oprezno i pipavo, što ne znači da nije potegnuto i nekoliko caka za koje se računalo da će da pale kod masa. Sudeći po rezultatu, mešavina rizika i igranja na sigurno bila je prava.
            „Dosije X“ nije standardna (svemirska) SF serija, kao legendarne „Zvezdane staze“ i brojni  joj nastavci, čime je ciljna grupa proširena i na one koji nisu ortodoksni SF fanovi. Teme epizoda žanrovski su prepoznatljive – od primarne pojave vanzemaljaca do svakakvih paranormalnih fenomena – ali je pristup specifičan; umesto kojekakvih čudaka i mutnih tipova, glavni junaci su državni službenici, agenti FBI, dakle pouzdane, trezvene, lepo podšišane, očešljane i obučene persone. No, dok se, s jedne strane, stavlja akcenat na sigurnost koju država garantuje i nudi podanicima, s druge strane, ta ista sigurnost dovedena je u pitanje uvođenjem u igru već famozne teorije zavere, jer unutar države ima loših momaka kojima dobrobit širokih masa ne leži na srcu.
ce Fiction. Kraj te fame doneli su vanzemaljci ali – pravi. Misterija NLO-a postala je kamen spoticanja dijaboličnih razmera. Od kraja II svetskog rata, kada su se NLO masovno pojavili a država nije mogla da za to da zadovoljavajuće rešenje, pitanje poverenja u nju (državu) stalno se zaoštrava. Događaj u gradiću Rouzvil, 1947. godine, kada je nešto palo a vojska sakrila dokaze i pokušala da zataška slučaj, svima, manje il više zainteresovanima (nezainteresovanih nema jer je u pitanju ulog najveći od svih: odgovor na pitanje da li smo sami u svemiru i, ako nismo, ko je gazda), postalo je jasno da se tamo gore (na nebu i državnom vrhu) nešto muti i krije od naroda. Mašta mnogih je proradila i tako nadomestila nedostatak činjenica, pa su razvijene silne teorije: te svemirci su nas posećivali još u dalekoj prošlosti i uticali na razvoj čovečanstva (što i nije pohvalno za njih), te kontakt treće vrste je uspostavljen ali se o tome ćuti, te od palih NLO-a je maznuta tehnologija, te svemirci su među nama... I kod ove poslednje teze „Dosije X“ dolazi na svoje i razvija priču o velikoj zaveri svetskih glavonja-drmadžija i tuđina i opakim planovima za ostvarivanje mračnih rabota. Prosečni konzument TV-a i šarene štampe odavno je progutao teoriju o kvarnosti države i podložan je povremenim napadima paranoje, što seriji baš odgovara. Nevernim Tomama, pak, ostaje da, ako im je dilema o svemircima smešna, reše onu o ubicama Kenedija.            Ova linija kvazi autodestruktivnosti odavno je poznata u američkom SF-u (kao i krimićima i špijunskim trilerima). Stoga je zemlja najčešće uništavana najezdama pomahnitalih vanzemaljaca upravo Amerika. Na uvrnut način – propašću – sugeriše se da je Amerika centar sveta jer da je 13. rupa na svirali ne bi je niko, a ponajmanje vanzemaljci, napadao. U nastavku programa, pak, zahvaljujući snazi, pameti i „svijetlom oružju“ made in USA, svet biva spasen pošasti, čime je dokazano ko je glavni. Naravno, tu i tamo nađu se i poneke izdajice i ludi naučnici koji imaju paklene planove za pokoravanje Velike Demokratije ali bivaju sređeni po kratkom postupku. Ova „samohval - smaodrek“ šema funkcionisala je decenijama u toj USA Scien
            Agenti Skali i Molder, dakle, s dozvolom države (onog dobrog dela), kao ozbiljni isrerivači duhova, njuškaju po nenormalnim stvarima širom Severne Amerike a i dalje (jer se muti i u Južnoj Americi, Rusiji i Iraku, sve nedemokratkim mestima koja ugrožavaju Slobode čovečanstva; tako se trenutna politička situacija lepo koristi i u „umetničke svrhe“). Ali, kad god dobrice nabasaju na nešto krupno i gadno, Zavera ih omete da isteraju Pravdu do kraja. Stalno se naziru prsti moćnih krugova ali navaljalci su bar pola koraka ispred dobrih momaka (i devojke). Borba za Istinu tako se odvija na dva plana, spoljnem i unutrašnjem. Ipak, napredni elementi već će stati za vrat nevaljalcima i otkriti tajne vanzemaljaca, fabrikovanih virusa, klonova, crnog raka, medijuma i svega drugog što vas je brinulo, što ste oduvek hteli da pitate a niste znali koga. „Dosije X“ je upravo zato tu, da pokaže kako se stvari nisu bespovratno otrgle kontroli i da će Dobro pobediti. Što će reći, sve je po oprobanom receptu: mi vas ložimo pa posle hladimo (i zgrćemo zelene novčanice).

Ko se voli taj se ljubi
            Naravno, junaci serije živi su ljudi, pate, imali su teško detinjstvo, traume, muče ih sumnje, nisu iskvareni, odani su idealima Slobodnog sveta. Šema policijskih filmova „dobar i loš u timu“ ovde je prebačena u varijantu „onaj koji veruje i ona koja ne veruje“. Umesto da muškarac bude zagovornik zdravog razuma a žena sklonija ezoterijskom, u seriji je podela obrnuta, tek da zbuni gledaoce. A da bi se isti još više vezali za junake, tako mlade i lepe, ubačena je i mala neizvesnot: pošto su oboje zdravi i usmereni na suprotni pol, kad će da se smuvaju? Neki nežni fluid postoji ali nikako da dođe do realizacije, taman da se cmoknu – nešto šušne... Za podgrevanje dileme koriste se i fotosi na kojima su golišavi Skali i Molder zagrljeni u krevetu. Poruka je jasna: biće i toga ali budite strpljivi i gledajte nastavke a mi ćemo skupo da prodajemo termine za reklame.
            I, sve u svemu, serija grabi napred u profite. Nije joj odmogao ni letošnji film koji je totalni bućkuriš (autori nisu znali šta da stave u dva sata pa su potrpali sve što im je palo na pamet). Uspeh serije je toliki da je studio naručio priču od Stiven Horor Kinga a onda mu je, ’ladno, vratio na doradu što je Kralj prihvatio bez protesta (valjda ceni da se isplati očešati se o tuđu slavu i lovu). Skali i Molder, naravno, i dalje (već šestu sezonu) tragaju, ubacuju svoju ciglu u zid paranoje koja hara svetom, bez obzira da li svemirci postoje ili ne.
            A postoje, zar ne?
(1998)
Kada je, u jesen 1966.godine, krenulo prikazivnaje TV serije „Zvezdane staze“ Džin Rodenberi imao je za sobom već dve godine ubeđivanja moćnih kompanija da iza pilot emisije „Menažerija“ leži potencijal za jednu uspešnu SF TV seriju. Konačno je kompanija NBC pristala i snimanja a potom i emitovanja epizoda su krenula. A reakcije publike bila su izuzetno povoljne i „Zvezdane staze“ su se, po popularnosti, približile hitovima kakvi su vestern serijali „Bonanca“ i „U dimu baruta“ ili sapunica „Gradić Pejton“. Svemirski brod „Enterprajz“ i njegov aposada iz 23. veka postali su miljenici širokog auditorijuma, od najmlađih do znatno starijih, od SF fanova do onih koji do tada nisu marili za ovakve avanture.
            Razloga za popularnost serije ima dosta. Tu je, pre svih, temeljna scenaristička priprema (među piscima scenarija bili su i poznati SF književnici R. Metison, T. Sterdžen, R. Bloh, H. Elison), koja je uvažavala sva ograničenja medija: zadato vreme epizoda, princip „jedna priča – jedna epizoda“, raznorazne moralne, religiozne i seksističke zabrane te imperativ da priče ne budu previše intelektualne i time umaraju publiku. Zbog toga su odmah definisani profili junaka i njihovih međusobnih odnosa (koji su se nadalje malo menjali), pre svih kapetana Kirka (igra ga Viljem Šetner) i prvog oficira, mister Spoka, vanzemaljca sa planete Vulkan (igra ga Leonard Nimoj), prvog simpatičnog tuđina u TV serijama. Vodilo se računa da posadu čine ljudi različitih boja kože i nacionalnosti (“Enterprajz“ je brod Svetske federacije), da dovoljno žena radi u komandnoj sobi i sl. Velika količina vremena, energije i domišljatosti potrošena je na dizajn serije, pre svega stalnih rekvizita: broda i njegove unutrašnjosti, mašina kojima su ljudi okruženi, frizura i uniformi; izmišljen je, u saradnji sa stručnjacima NASA, vorp-pogon brži od svetlosti, fejzersko oružje, komunikaciona oprema... Relativno skromni specijalni efekti (što je diktiralo i raspored epizoda po principu: jedna u brodu - jedna na nekoj planeti) korišćeni su racionalno ali efektno (setimo se teleportovanja u i iz broda). Za mnoštvo scena zahtevan je i popriličan entuzijazam glumaca – od bolnog nošenja plastičnih umetaka na ušima mister Spoka do onog što je svima najteže padalo – ušivanja u uniforme (naime, pošto nisu mogli da smisle kako će se u budućnosti nositi odeća, da li će se zakopčavati, zatvarati rajsfešlusom ili sasvim drugačije, autori su rešili da uniforme jednostavno ušiju na glumcu i on ju je morao nositi čitavog dana bez obzira na sve).
            Zahvaljujući svim mukama „Enterprajz“ je, u maniru punokrvne „Spejs opere“ lutao svemirom, tom „poslednjom granicom“, izvršavao zadatke, borio se sa neprijateljskom Klingonskom imperijom ali i svim drugim zlim vanzemaljcima, sretao lepotice i čudovišta, fantomske letilice, bizarne planete i civilizacije, vraćao se u prošlost Zemlje, tj, u našu sadašnjost... I sve to na radost obožavalaca prvo u SAD a zatim i širom sveta.
            Ipak, 1969.g. serija je skinuta sa malih ekrana, posle samo 78 epizoda, pre svega zbog finansijske neisplativosti, nesuglasica u timu serije ali i slabijeg kvaliteta nastavaka (pomenuti SF pisci bili su angažovani samo u prvoj sezoni serije). Serija je, naravno, ušla u proceduru stalnih repriziranja a aktivirani su brojni propratni programi (majice, bedževi i sl. odnosno publikovanje knjiga sa prepričanim epizodama; poznati SF pisac Džejms Bliš obavio je ovaj poduhvat u 13 tomova uz dodatak jednog originalnog romana „Spok mora da umre“ objavljenog i kod nas). Serija je ubrzo dobila i nastavak u obliku crtanih filmova i stripova. Veliki uspeh filma „Zvezdani ratovi“ uslovio je da se odustane od obnove TV serije i da se ona prebaci na veliki ekran u vidu celovečernjih filmova (upravo se očekuje premijera osnog nastavka).
            Ako je suditi po proslavi ove godišnjice, kao i one od pre 5 godina, slava „Zvezdanih staza“ je u postojano silaznoj fazi. TV serije koje su 1980-tih, bilo kao bliži („Zvezdane staze: sledeća generacija“) ili dalji nastavci („Duboki svemir 9“), koristile staru slavu nisu uspele da se kvalitetom približe originalu, a slična je situacija i sa filmovima. Ono što ostaje jeste sećanje na početne sezone emitovanja, pomognuto luksuznim izdanjima knjiga i video kaseta, koje je u krajnjem i sećanje na sopstvenu mladost (uz lako zaboravljanje slabosti). Uostalom, trenutno vrlo aktuelne i atraktivne pozlaćene makete „Enterprajza“ i oficirskih oznaka posade, odnosno, kao kuriozum, šah sa zlatnim i srebrnim figurama sa likovima iz serije (dobrim i lošim) svakako su namenjeni dobro situiranim ljubiteljima, dakle, u principu sredovečnima. Mlađima sve ovo malo znači jer oni imaju svoje heroje.
(1996)


OČEKUJUĆI „MUĆKE“ AMERIČKE

U svetovima masovne zabave popularnost je priželjkivana ali izuzetna, nepredvidljiva i varljiva pojava. Mada su proizvodi iz ove branše pravljeni da zainteresuju i razvesele gledaoce, njihov osnovni ’peh’ je u insistiranju na ’masovnosti’ što praktično znači da se zabava proizvodi brzo, isto tako konzumira i potom ustupa mesto novim sadržajima. Otuda se filmovi, muzika, TV programi, književni best-seleri štancuju na pokretnoj traci, po standardizovanim oblicima, planski izbacuju u javnost, da bi tamo zauzeli određeno vreme i zaokupili pažnju konzumenata, a potom nestaju, brže ili sporije, u zavisnosti od odaziva publike. Ako su potrošači zadovoljni ponudom moguće je da im se servira još malo iz istog ’lonca’ ali će, pre ili kasnije, izvor presušiti a na njegovo mesto stići novi. Zahvaljujući ovom principu smenjivosti sezonska roba dolazi i odlazi i ništa nije večno osim same industrije zabave. Ipak, ponekad se desi da neki proizvod ostane upamćen i posle povlačenja iz ponude, što pragmatični fabrikanti zabave zapisuju u svoje podsetnike i u nekom trenutku (bilo zbog pomanjkanja invencija ili novca) izvlače na svetlosti pozornice kao adut koji može da pomogne u stalnoj borbi kojoj je ime ’više zabave za mase - više novca za mene’. Naravno, takva agilnost ume da bude korisna ali ima slučajeva kada se ovakve ideje čine potpuno neumesne. Ovih dana saznajemo upravo za takav slučaj - naime, američka TV kuća „ABC“ uveliko planira da uradi tzv rimejk engleske TV serije (na ovdašnjim prostorima poznate kao) „Mućke“. Za svakoga ko je imao priliku da prati neku epizodu ili koju od sedam sezona BBC-jevog (tzv ’sitkom’) serijala nastalog između 1981. i 1991. godine (uz povremene specijale koji su se vrteli do 2003.g.) ova informacija ravna je svetogrđu a razlozi za takav stav toliko su očigledni da je gotovo izlišno iznositi ih. Ako se, ipak, insistira na definisanju problema onda se on može svesti na bazičnu tvrdnju da su „Mućke“ toliko ’engleske’ da je taj kvalitet neodvojivi element priča, načina govora i mišljenja, zapleta i gegova i, otuda, potpuno nepodoban za kopiranje ili oponašanje. Američki mentalitet jednostavno nije dorastao engleskom, njihova potreba da sve sažvaću i uproste (i upropaste) ne podrazumeva finese koje sadrži engleski humor i cinizam - a u „Mućkama“ svega toga ima na tone. Doda li se rečenom američka sterilizatorska ’politička, rasna, rodna, seksualna (i ko zna još koja) korektnost’, zaista se postavlja pitanje kakve će biti američke verzije Del Boja, Rodnija i dedice Alberta (i čitave bulumente likova koji se muvaju oko njih). Jer, pomenuta trojka prevaranata (sticajem okolnosti sitnih, mada oni sebe ne vide tako i ne odustaju lako od plana da ’dogodine postajnu milioneri’), koja živi na rubu pristojnog, organizovanog i civilizovanog Britanskog društva, svoju uverljivost i snagu crpi iz sitnih (i krupnih) prljavština začinjenih vrcavim dosetkama, zajedljivim primedbama, stavovima i dijalozima koji svakako nisu poučni i pedagoški; scenaristi originalne serije i te kako su se pomučili da, s jedne strane, suspregnu svoje junake a, s druge, istegnu granice pristojnosti kako bi seriju upakovali u proizvod podoban za emitovanje na televiziji. U ovim namerama uspeli su toliko da je trojac postao svojevrsna legenda u Engleskoj ali i dobrom delu ostatka sveta. „Mućke“ su na EX YU prostorima stekle kultni status jer su se poklopile sa mukama tranzicije koja je svakog pojedinca stavljala pred iskušenja traganja za načinom da se brzo i lako zaradi i tako opstane u neprijateljskom okuženju. Ono što je za Engleze bio njihov društveni talog, na ovim prostorima je bila svakodnevica većine stanovništva koji pokušava da nađe svoje mesto pod ’zubatim suncem’ novostvorenih država koje nisu pokazivale nikakav interes za opstanak svojih podanika već su ih slale u rat, ostavljale bez mogućnosti zaposlenja i zasnivanja porodice, bez ikakve sigurnosti i perspektive, rečju bez svega što čini civilizovani život čoveka s kraja XX veka. Slava „Mućki“ na ovdašnjim teritorijama može se porediti sa popularnošću strip serijala „Alan Ford“ koji takođe govori o marginalcima koji se batrgaju na rubu najbogatijeg svetskog društva. Pojedine replike ingenioznog Del Boja (baš kao sentence besmrtnih momaka iz Grupe TNT) postale su svojina generacija mladih žitelja Srbije (ali i Hrvatske, Bosne i Makedonije) i reper ’zdravog razuma i praktične životne filozofije’. Svojevremeno se po medijima govorkalo i pisalo da će u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni biti pravljene varijante „Mućki“ na ’domaćem terenu’. Ti projekti nisu realizovani ali je legenda o pravim „Mućkama“ i dalje živa, podsticana reprizama serije odnosno razmenom digitalnih diksova sa snimljenim epizodama serije.
            Gotovo je nemoguće zamisliti živahnu trojku mutivoda u Novom svetu. Jer, ako se ukloni bilo koji segment njihovih ličnosti, ponašanja i slenga, prevaranti će biti  nehumano sterilisani (da ne kažemo ’uškopljeni’) pa ni oni ni čitava serija neće biti uverljivi, zdravo veseli i lekovito gorki. Američka televizijska frazeologija i ikonografija nije u stanju da stvori dovoljnu količinu životne uverljivosti u humorističkom zabranu. Njihove postavke TV humorističkih serija temelje se na tipiziranim situacijama i interakcijama i ne trpe iskliznuće iz njih. Konačno, problem je i mentalni otklon, drugačiji sklop razonovanja i definisanja humora koji je prilagođen intelektualnim domašajima prosečne američke populacije koja troši televizijske programe i ne voli da gleda ono što ne razume. Iz svih tih razloga, već su neslavno propali nekoliko pokušaji da se uspešne strane TV serije poamerikanizuju (isti je slučaj sa filmovima koji u američkoj verziji dobijaju na sjaju i brzini ali gube na duši i značenjskim nivoima). No, logika profita se zavrtela i ’bacila oko’ na „Mućke“. Šta će iz toga ispasti svakako ćemo videti na malim ekranima vrlo brzo posle premijere s one strane bare. Akademističke pravednosti radi recimo: postoje šanse (makar bile minimalne) da američke ’Mućke’ budu dobar program; naravno, itekako je moguće da ispadnu bezukusna papazjanija koja kod ’verzirnih’ gledalaca izaziva mučninu i privremenu neuračunjivost. Američke „Mućke“ tako bi mogle biti idealna trgovina pravih ’Troterovih nezavisnih trgovaca’ koji sanjaju da za velike pare uvaljuju robu nikakvog kvaliteta. Na svu sreću, u časovima očaja zbog takvog programa, onima koji znaju za jadac biće dovoljno da posegnu za diskovima na kojima i dalje ’igraju’ dobre, stare, ljubljene originalne „Mućke“.
(2012)
U (pre)brzom svetu korporacijski dirigovane zabave za široke mase koje uživaju u blagodetima Zapadnog kapitalističkog Raja, svaki proizvod ima svoj vek trajanja posle koga ga zamenjuje sledeća instant žvaka za oči/uši/um. Za sistematsko zaglupljivanje širokih masa srednje i nižih klasa nadležni brinu da bude redovno sprovođeno. Naravno, svaki sistem mora da ima i odušak iliti sigurnosni ventil kroz koji se ’relaksira’, odnosno kroz koji provejavaju vetrovi subverzija i promena (do kojih neće doći ali će se podanicima dati iluzija da se nešto menja); nužnost ovakvih ’izlaza’ znana je svim modernim vladarima (bili oni pojedinci ili grupe organizovane u klike, korporacije, stranke i sl.); zbog toga određeni ljudi važe za ’omiljene opozicionare’ vlasti kojima kao da je sve dozvoljeno. U zabranu korporativnih ’umetničkih proizvoda’ takođe, s vremena na vreme, bljesne neka roba – knjiga, film, TV program, strip... – koja liči na tu tako potrebnu provokaciju. Poneki od tih proizvoda uspevaju da na tržištu opstanu i priličan broj godina. Među takvima trenutno je najtrajnija crtana TV serija „Simpsonovi“ koja je upravo emitovana ni manje ni više nego u 500 epizoda (a tu nije kraj); već ove cifre uz atribute crtana i humoristička serija uzdigle su „Simpsonove“ u sfere rekorda i fenomena popularne kulture – časopis „Tajm“ je 1998. ovu seriju proglasio najboljom TV serijom XX veka (!) a Bart Simpson je uvršten među 100 najuticajnijih ljudi tog veka (iako je izmišljena ličnost i kao takva jedinstvena na listi). „Simpsonovi“ su najduže emitovana animirana TV serija koja je iza sebe ostavila „Porodicu Kremenko“ i „Skubi Dua“; crtana porodica dobro se drži i u nadmetanju sa najdužim igranim programima odnosno sa serijama sa najvećim brojem epizoda. No, sve rečeno važi samo za američko tržište; u svetu postoji priličan broj crtanih serija koje su duže trajale i imale i preko 600 epizoda (takve su japanske serije „Zmajeva kugla“, „Doremon“ i „Pokemoni“)
            „Simpsonovi“ su 1987.g. startovali kao gosti u programu „Trejsi Ulman šou“ a dve godine kasnije su se osamostalili pod okriljem kompanije „Foks netvork“. Met Grejning, kreator serije, za model junaka uzeo je sopstvenu porodicu (on je oličen u liku Barta) a priču je smestio u gradić Springfild koji, kako je sam izjavio, liči na Portland u Oregonu, gde je odrastao; okolina Springfilda menja se za potrebe pojedinih epizoda pa je čas na moru, čas podno planina ili u preriji. Okvirno vreme priče su 1990-te ali se u njih umeću i pojave, ličnosti i fenomeni trenutka u kome se epizode snimaju. Junaci, kao i u klasičnim strip serijalima, ne stare; ne menjaju se ni polazne postavke pa svaka epizoda kreće iz početka. Simpsonove čine dični i brižni otac familije, sušti hedonista Homer, debeo, neobrijan, ćelav, lenj i poprilično tupav radnik u lokalnoj nuklearnoj centrali. Njegove lepša polovina Mardž, sa dvospratnom punđom na glavi, tipična je domaćica niže srednje klase, razapeta između održavanja kuće, brige za decu i muža i pokušaja da se od svega toga povremeno otrgne i nađe dodatni smisao i avanturu u svom životu. Najstarije dete Bart (10 godina), mangup je koji ima problema sa odrastanjem, školom, roditeljima, drugarima, sestrom. Lisa (8 godina), starmala je mudrica koja svira saksofon, deli savete a povremeno želi da promeni svet. Najmađe dete, beba Megi, puzi uokolo i sa svetom komunicira gestovima i bučnim sisanjem cucle. Simpsonovi imaju i četvoronožne ljubimce, širu familiju, bliže i dalje komšije i sa svima su u složenim odnosima koji su osnov za vesele zaplete. Serija obiluje otkačenim likovima, od Homerovih kolega na poslu, nastavnog kadra u školi do lokalnih važnih ličnosti i osobenjaka; neki od sporednih likova konstatno se pojavljuju dok drugi samo gostuju u epizodi i nestaju.
            Zapleti priča koje smišljaju timovi scenarista bazirani su na problemima u porodici, u školi i na poslu, na krizama u lokalnoj zajednici pa i na širim događajima koji dotiču Springfild i njegove stanovnike. Prve epizode bavile su se jednostavnim problemima da bi, kako je vreme odmicalo, zapleti umeli da budu komplikovaniji. Primetno je i da epizode često imaju poprilično uvrnute priče kojima nedostaje prepoznatljivi realizam; ali, pošto je satira, parodija i karikiranje osnovno sredstvo pripovedanja ovo ’popuštanje realizma’ sasvim je funkcionalno i uspešno. U „Simpsonovima“ se konstantno ismevaju političari (predsednik Džordž Buš je bio Homerov omiljeni pacijent a i Al Gor je dobio svoju porciju), popularne ličnosti iz svetova filma i muzike ali i sam taj biznis (posebno kroz likove ciničnog Klovna Krastija ili Kenta Brokmana, samozaljubljenog TV voditelja) a scenaristi malo-malo pa potkače i Foks kompaniju i njenog vlasnika Ruperta Mardoka (koji im ’hleb daju’). Među posebne specijalitete spadaju epizode koje se emituju za Noć veštica (sa adekvatno strašnim sadržajem) ili one u kojima porodica odlazi na letovanje širom sveta (što prosečni Ameri sebi ne mogu da priušte) pod parolom „Simpsonovi sada idu ...“
            Dužina emitovanja donela je razvoj početnih polazišta serije, mnoštvo tema, manje ili više uspešno obrađenih, bezbroj likova koji defiluju kroz epizode. Ipak, sve vreme neke stvari nisu se izmenile i postale su zaštitni znakovi serije i deo ikonografije popularne kulture. Uvodna špica serije prepoznatljiva je po svojoj muzici i osnovnom zapletu: članovi porodice žure kući, da bi se bacili na kauč i uključili televizor. Ipak, svaka špica se u nekom detalju razlikuje od druge - upravo kao što se to dešavalo i u špicama serije „Mapet šou“. Prepoznatljive su i uzrečice Homera Simpsona, od uzvika „D'oh!“ do poštapalica „Ay, caramba!“ i „Eat my shorts!“ („Ize'š mi gaće!“) koje su ušle u svakodnevni govor pa i u rečnike savremenog američkog engleskog jezika. U seriji se stalno pojavljuju i smešni i šašavi natpisi na prodavnicama, ispred škola i crkava - baš kao što u stripu „Talični Tom“ nalazimo razgaljujuće table na ulazu u neki grad ili selo. Specijalitet su i tzv ’smrznuti gegovi’ odnosno ’gegovi smrznutog ekrana’ koji se pri normalnom emitovanju ne mogu videti jer traju prekratko ali se mogu videti kada se video traka ili disk stopiraju u određenom trenutku; ovo je štos poznat i kao ’nesvesne reklame’ koje su proizvođači plaćali dok nisu bili zabranjeni.
            Serija je od svoje pojave do danas izazivala različite komentare - od oduševljenih pohvala do oštrih kritika. Hvaljen je njen aktivni angažman prema američkoj svakodnevici, razotkrivanje pukotina u ’američkom načinu’ života, nedoslednosti u sprovođenju deklamovanih sloboda. Kritičari su zamerali na rušenju porodičnih vrednosti, ismevanju hrišćanske tradicije oličene u liku Neda Flandersa. Sam Džordž Buš je рекао: „Nastavićemo da se trudimo da osnažimo američku porodicu. Da učinimo da bude više nalik porodici Volton, a manje porodici Simpson“. Na početku emitovanja bilo je i onih koji nisu bili zadovoljni karikaturalnim crtanjem samih likova jer  je to, navodno, ružno i loše utiče na decu. Vremenom su u medijima objavljivani i ozbiljniji radovi o ovoj seriji, koji je imenuju za jednog od retkih korporativnih proizvoda koji su uspeli da izbegnu šablonima i sterilno-instantnim sadržajima. Paralelno sa ovim pohvalama, rasla je i industrija pratećih proizvoda: majice, šolje, torbe, plakati i štošta drugoga sa likovima iz „Simpsona“ prodavali su se masovno donoseći novi profit. Tako je ova serija s jedne strane finansijski izuzetno uspešna, s druge je postala reper za nove serije (kakva je „Saut park“) a na trećoj je mnogi smatraju progresivno-subverzivnom. Za ogromnu većinu gledalaca u Americi i širom ostatka sveta, „Simpsonovi“ su prevashodno izvor zabave, sjajnih gegova i zdravog smeha bez mnogo dodatnih mudrovanja. Tako je bilo u prvih 500 epizoda a sva je prilika da će se tako i nastaviti.
(2012)

MODERNO KAMENO DOBA

Pola veka „Flinstonovih“
Poslednjeg dana septembra rođendan je proslavila jedna poprilično stara družina – čak iz kamenog doba. Naime pre pola veka emitovana je na američkoj televiziji prva epizoda crtane serije „Flinston“ smišljene u glavama tandema Hana i Barbera i realizovane u njihovoj produkcijskoj kući koja je već bila poznata po crtanim filmovima za decu (Skubi Du, Magila gorila, Jogi i Bubu, Svemirski kadet...). Osnovna postavka priče krajnje je infantilna – u ambijentu pogodbenog kamenog doba (sa nepripadajućim dinosaurusima, sabljastim tigrovima, pterodaktilima ...) svakidašnji život ’odrađuju’ dva drugara Fredi i Barni sa suprugama Vilmom i Beti, sitnom dečicom i kućnim ljubimcima, usred Kamengrada. ’Caka’ je u tome što je organizacija života iz polovine XX veka prebačena u praistoriju ali tako da su zadržane mnoge konvencije (u ophođenju i oblačenju – iako su, svi redom, bosi ’kameni’ ljudi se lepo pozdravljaju, žene imaju frizure sa koskom kao šnalom a gospoda su u krznenom ’odelu’ sa pripadajućom kravatom) i odnosi (bračni, drugarski, šefovsko-radnički) i pripadajuća tehnološka ikonografija: od kola (koja su sada od balvana sa kamenim točkovima i na nožni pogon), teških građevinskih mašina (koje izigravaju dinosaurusi), džambo-džet aviona (šuplja debla nošena jatom ukroćenih pterodaktila) do sitnih kućnih aparata (mali mamut je usisivač, ptičica u ’foto aparatu’ kleše sliku, kljunata ptičica je igla na gramofonu...). Zapleti se ponekad baziraju upravo na sudaru tehnologije XX veka sa kamenim dobom ali većina tema je iz bezvremene svakodnevice, drugarskih i rivalskih odnosa dve porodice, iz muško-ženskih ili žensko-ženskih odnosa, od ljubomore do sitnih porodičnih čarki, uz neminovne probleme sa vaspitavanjem dece. Ne manjka ni priča o problemima na poslu (u kamenolomu – gde drugde?) ali ni onih o modi ili o popularnim javnim ličnostima te o strancima i njihovim neobičnim ponšanjima i navikama. Teme su, dakle, bile ’obične’ i mogli su ih razumeti obični gledaoci; ova serija je postavljena tako da je može gledati cela porodica što je proširilo tzv ciljnu grupu i obezbedilo visoku gledanost; zato je serija, u polusatnim epizodama emitovana od 1960. do 1966 godine. Popularnost serije se raširila i po ostatku Zapadnog sveta pa stigla i do tadašnje socijalističke Jugoslavije; stariji gledaoci sećaju se da je serija (na jedinom TV programu) prikazivana u udarnom terminu – subotom posle Drugog TV Dnevnika, pod naslovima „Porodica Kremenko“. Kasnije su se, po raznim časopisima, mogli čitati i stripovi o Flinstonima a mnogo kasnije je (1994) snimljen i igrani film  koji se baš i nije proslavio u ubedljivosti. Flinstoni su imali i svoje naslednike iz budućnosti – Porodica Džetsons, nastala 1962.g. živela je u 2062. i mučila obične muke u XXI veku.

            Osnovni ton priča o Kremenkovima je humoran mada se, tokom zapleta, strasti, zloba i netrpeljivosti itekako umeju ’zakuvati’. Konstantna tenzija između prgavog Freda i popustljivog Barnija nadograđuje se komedijama zapleta ili sukoba različitih vremenskih linija. U ovoj seriji, ma kako to danas izgledalo bezazleno, prvi put su na američkoj televiziji prikazani supružnici u zajedničkom krevetu, što je do tada bilo zabranjeno kodeksom ’pristojnosti i  lepog ponašanja’. Svežina i zabavnost serije opstali su uprkos godinama i drugačijim običajima; očito da u Flinstonima ima trajnijeg ’štofa’ - a tako i mora da bude da bi se opstalo u kamenom dobu. Dakle, „Porodica Kremenko“ je uspešno pregurala pola veka u praistoriji i našoj nekada sadašnjosti a sada prošlosti koje se rado sećamo.


top