Živojin Petrović (1964) na ovdašnjoj je literarnoj sceni prisutan bezmalo tri decenije; u tom je periodu u periodici objavio, pored filmskih i književnih kritika, niz priča a 1994.g. je, u izdanju Književne opštine Vršac, publikovana i njegova zbirka priča „Vodeni žig“. Otuda nedavna pojava Petrovićevog kratkog romana „Jelisijum: rondo“ u izdanju „Novosadskog kulturno-obrazovnog kruga“ svakako zaslužuje pažnju jer je reč o autoru samosvojnog, neuobičajenog proznog profila i stila. Nakon atraktivnog, višeznačnog naslova odnosno podnaslova koji, prema svom osnovnom muzičkom značenju, sugeriše način na koji je delo strukturirano-građeno (variranjem ključne teme), sledi priča situirana u (ne)postojeće mesto Veliko Sadište u kome je dvor vlastelina Marka od Lelandije; doba dešavanja je pogodbeni Srednji vek. Ovakva postavka literarne pozornice nedvosmisleno ukazuje na autorovo poznavanje predmetne epohe iz istorijskih knjiga i književnosti ali i na iskustvo iščitavanja dela koja pripadaju žanru epske fantastike a koje se ogleda u karakterističnom mitskom (mitotvoračkom) odnosu prema trivijalnoj svakodnevici (romana); upotpunjavanju atmosfere značajno doprinosi i često korišćenje arhaizama odnosno starinska konstrukcija rečenica, osobito u dijalozima, i prizora-scena kroz koje se radnja razvija.
        Sam zaplet znan je iz bajki, epova i saga i kao takav prepoznat i u teorijskoj literaturi (na primer kod V. J. Propa): u njegovom središtu su tri devojke-sestre-udavače koja traže naklonost trojice momaka. One su različitih karaktera – od vragolaste lakomislenosti i tmurne trezvenosti do nadmene uznositosti i samoljublja – i shodno tome različitih očekivanja od života pa su i njihovi izabranici slika i prilika devojačkih ambicija i planova: jedan je pompezni vitez, lakomislen i umišljen, sklon egzotičnim opijatima, drugi je korparev sin, vredna i povučen, poštovalac prirode, njene lepote i reda, treći je umetnik, majstorski svirač leute koji svojim tonovima može naterati uvelo cveće da oživi. Susreti devojaka i momaka, njihovo upoznavanje i iskušavanje u osnovi se svodi na takmičenje, na potvrđivanje sposobnosti i rešenosti da se nametne svoja volja i spremnosti druge strane da se toj volji pokori (isto važi i za međusestrinske odnose). U toj igri moći, varljivo bezazlenoj ali, po značenju, ozbiljnoj i sudbonosnoj, učestvuju, onoliko koliko im dozvoljava snaga ličnosti, bogatstvo-siromaštvo i položaj u maloj zajednici, roditelji devojaka i momaka, stari i mladi prijatelji, slučajni prolaznici... Poprišta događanja su „zvanična“ mesta (vlastelinov dvor, seoska krčma, vašar) kao i ona tajnovita (usamljene vodenice, napuštene kuće, čergarska staništa). Autor uspeva da dešavanja, zanimljiva i pored svesti znatiželjnog (i obaveštenog) čitaoca o variranju obrasca, učini još živopisnijim kako svežim i poletnim, neretko oneobičenim opisima tako i već pomenutim spretno iskorišćenim arhaičnim jezikom i jezičkim konstrukcijama. Na rečeno se nadovezuju i spisateljsko-zanatske veštine menjanja tačke pripovedanja od sveznajućeg pripovedača do ispovednog tona u prvom licu, od dramskih dijaloga i/ili monologa do antičkog hora (devojaka) te kratkih poglavlja u kojima se junaci i njihovi glasovi smenjuju.
        U Petrovićevom pripovedanju prepoznaju se uzori i reference na njih, modeli i obrasci (npr. mladi vitez povremeno se ponaša kao Don Kihot a njegov sluga je mudri i strpljivi Sančo – mada i njegovom strpljenju ima granica), što rezultira delikatnom i sofisticiranom postavkom sa nizom nijansi i valera. I samo finale u kome, pre konačnog razrešenja sudbine najstarije devojke-sestre-udavače, priča biva „presećena“ i na poslednjim stranicama dovedena u sadašnjost kako bi se postavilo univerzalno, svevremeno sudbonosno pitanje: da li umetnici mogu naći mir svakodnevnog života ili, možda, tako nešto i nije moguće jer umetnicima (pravim ili umišljenim, svejedno) „sleduje“ trajno nezadovoljstvo i (uzaludno) traganje za savršenstvom. Drastični prekid pripovednog toka i izmeštanje junaka iz njega, znano je u literaturi (setimo se npr Tvenovog „Jenkija na dvoru kralja Artura“) i dobrodošao je model za potcrtavanje-kontrapunktiranje određenih sudbinskih (ne)pravilnosti.
        Zaključimo, „Jelisijum: rondo“ Živojina Petrovića sveža je i intelektualno intrigantna proza u stilistički zavodljivom ruhu i svakako zaslužuje pažnju iskusnijih i ambicioznijih čitalaca.

            („Dnevnik“, 2021.)

 


Četvrti tom vestern serijala “Komanča” (u tvrdom povezu i punom koloru) kojim je “Čarobna knjiga”, u biblioteci “Stari kontinent”, upravo obradovala domaće stripoljupce, pretposlednji je u ovom integralnom izdanju. Ovaj je tom preloman za serijal jer sadrži poslednju epizodu “Komanče” koju je nacrtao Herman Hupen (1938) i prve dve epizode koje je uradio Mišel Ruž (1950). Sve tri priče napisao je slavni Mišel Regnije poznatiji kao Greg (1931-1999). „Komanča“, koja je dobro poznata na ovdašnjim prostorima iz mnoštva izdanja, od „Caka“, „Denisa“, „Biser stripa“, „Super stripa“, „Politikinog zabavnika“ do „Stripoteke“ i „Marketprintovih“ crno-belih albuma, pojavila se na stranicama legendarnog strip magazina “Tintin”, koji je uređivao upravo Greg, decembra 1969.g; u epizodi od 8. strana znatiželjni čitaoci upoznaju kauboja-lutalicu Reda Dasta i Komanču, mladu vlasnicu ranča „Tri šestice“ u blizini gradića Grinston Fols, Vajoming; Dast će Komanči ponuditi svoje usluge, od teškog rada do brzog potezanja revolvera, a možda i svoje srce. Nadalje se, u 10 albuma i nekoliko kratkih priča, nižu epski događaji kroćenja prirode, borbe sa Indijancima i lokalnim banditima, pristizanja civilizacije u divljinu i napredovanja ranča… Komanča ne ohrabruje Dasta da joj se približi dok je, istovremeno, oduševljena galantnom, namirisanom gospodom sa manirima iz velikih gradova. Ispostavlja se da je mlada rančerka ključna figura Dastovog sveta pa zato i ne čudi što serijal nosi njeno a ne Dastovo ime iako je on “prvi aktivni” heroj. Kako vreme odmiče Dastovo nezadovoljstvo sopstvenim životom raste ali se posle bekstva u divljinu vraća na ranč i tamo odrađuje svoje redovne obaveze. No, Divlji zapad i dalje nije pitom i donosi svakovrsna, uglavnom neprijatna, iznenađenja. Tako, u epizodi “Telo Aldžernona Brauna”, dok obilazi poplavljene pašnjake, Red Dast nalazi telo ubijenog čoveka. Prema dokumentima reč je o Aldžernonu Braunu koga prati loš glas, barem po rečima novopridošlog lokalnog lekara. Šerif, koji odlazi da proveri identitet ubijenog, strada u zasedi a Red Dast nastavlja njegov zadatak i otkriva priču o bahatom bogatašu koji se skriva ali i stradaloj porodici čiji duhovi i dalje ne daju mira jedinom preživelom. Greg “drži konce” i vešto meša vestern sa krimićem što rezultira zanimljivom pričom koju Herman valjano iscrtava svojim “prljavim” crtežima. No, pažljivi gledalac primetiće na par sličica i turistu sa fotoaparatom i reklamu za “Tojotu”! Sam Herman kaže da ga je njegov 15-godišnji sin pitao nije li mu dosadio taj strip što je izazvalo crtačevu burnu reakciju jer je zaista bilo tako. Herman je već od 1979. stvarao sopstveni naučnofantastični strip “Džeremaja” a želeo je da se okuša i u drugim samostalnim projektima, pre svega u “Tornjevima Boa-Morija”, ali stari strip ga je u tome kočio. Sticaj okolnosti bio je, ipak, na njegovoj strani. Naime, Greg je početkom 1982.g. otišao u Ameriku i bio zaokupljen pokušajima da francuski strip stigne do tamošnjih čitalaca. Misija nije uspela ali se Greg zadržao 5 godina okušavajući se u raznim poslovima što je rezultiralo i zapostavljanjem scenarističke rabote. Kada se vratio u Francusku, Greg je uvideo da se na polju stripa mnogo toga promenilo. To ga nije sprečilo da, pošto je za svoj dotadašnji rad dobio značajne nagrade i ordenje, nastavi serijal o Komanči sa novim crtačem – Mišelom Ružom koji je već imao iskustva u vestern stripu. Epizoda “Zveri” pojavila se 1990.g. i u njoj se Red Dast suočava sa svojom, čitaocima do tada nepoznatom, prošlošću – surovom bandom koju je davno napustio! Ruž nije kopirao Hermana mada su i njegovi likovi grubi i robusni; dinamika Ružovih crteža i tabli sporija je od Hermana ali je postojana i vrlo brzo “uvlači” u sebe čitaoce. Klasična vestern priča tako je dobila i adekvatno klasični vizuelni lik. I naredna epizoda, “Dolar s tri lica”, nastavlja tragom otkrivanja Dastove nepoznate mladosti; ovo se u popularnim serijalima redovno dešava jer je posle nekog vremena poželjno pozabaviti se i junakovom prošlošću a ne samo trenutnim avanturama. Ovog puta Dast dobija poziv da dođe u goste svom dobro situiranom mlađem bratu u Dodž siti; njih dvojica su kao jedini preživeli napad na karavan odvedeni u sirotišta i tamo izgubili kontakt. Ipak, posle mnogo godina Kameron je pronašao Dasta i pozvao ga. Njihov susret biće koliko dirljiv toliko i neobičan. Vrlo brzo se ispostalvja da Kameron nije “cvećka” a da njegovi planova sa Dastom nisu ni malo bezazleni… Gregov zaplet je prepoznatljivo složen dok Ruž istrajava u svom stilu, popravlja se na planu pokreta i akcija a deluje sigurnije i u sklapanju tabli. Očigledna je Gregova želja da, baveći se prošlošću junaka, “restartuje” serijal i usmeri ga u pravcu novih avantura koje se ne oslanjaju previše na poznavanje ranijih epizoda. U toj nameri on, na radost starih i novih čitalaca, dobrano uspeva darujući “Komanči” obećavajući drugi početak.

(“Dnevnik”, 2021.)

 


Knjigom „Provihorilo“ (izdavač „Solaris“ Novi Sad, 2020.), Saša Radonjić (1964) zapaženi stvaralac višestrukih interesovanja: književnik (pesnik, romanopisac, pripovedač, dramaturg i esejista) i muzičar (kantautor i član „Solaris Bluz benda“), vraća se, posle niza proznih dela, pesničkom diskursu kojim je ušao u savremenu literaturu, skrenuo pažnju na sebe, zadobio nagrade i uvažavanje kritike i publike. Njegov pesnički nerv nastavio je i nadalje da pulsira kao jedan od uporednih umetnikovih tokova pisanja. Vremenom se, zahvaljujući muzičkom delu karijere, taj pesnički horizont razgranao i zadobio sasvim nove likove. Preciznije, pesnički doživljaj sveta i njegovo izražavanje („pevanje“ kako se ranije govorilo) u Radonjićevom slučaju pojavljuje se u dva ključa: primarnom – onom u kome je poezija spojena sa muzikom i (istorijski posmatrano) novijem – koji je lišen (oslobođen ili je možda tačnije reći uskraćen) muzičke podloge, usklađenosti sa njom odnosno stvaranja tog jedinstvenog amalgama reči i tonova. Upravo na toj dihotomiji (ili polifoniji) funkcioniše i knjiga „Provihorilo“.
Delo je sastavljeno iz dva segmenta/ciklusa približno istog obima: prvi formalno nije imenovan i drugi je naslovljen kao „Pesme čudnih lica“ (isti naslov ima i treći album „Solaris Bluz banda“ a nekoliko pesama sa tog albuma uvršteno je i u ovaj deo knjige). Prvi segment  otvara autorska beleška o nenadanom otkriću reči „provihorilo“ koja se potom nameće kao tiha mantra u iščekivanju svanuća, dela dana u kome pesnik obično piše „Dok prepliću se svetla i senke / Poezija i proza“ („U cik zore“). Novosaznata reč predstavlja se kao svojevrsni okidač za nizove (sledstvenih ali i potpuno neočekivanih) asocijacija odnosno pogleda iz novog uporišta, potvrđujući da je reč, taj temelj i suština poezije, sposobna da „stvori“ inspiraciju, izdigne i u neslućene visine uzvitla skrivene slojeve misli i opažaja. Podstaknuta (izazvana) pesnička osetljivost nastaviće da „radi“ u  refleksivno-ispovednom tonu koji, pak, podrazumeva ne samo nataloženo životno iskustvo već i sposobnost da se ono prepozna, oslobodi nanosa trivijalnog i patosa preteranih afektacija i pozicionira u kontinuumu prostor-vremena, što je odlika odrastanja/sazrevanja intelektualno i emotivno celovite ličnosti/poetskog subjekta. Samo se tako, u takvom kontekstu/konstituciji može osećajno (bez zapadanja u vulgarnost) pisati/pevati o nestalom prijatelju i ljubimcu, o punoći ljubavi i praznini gubitka. Trajanje, neminovno, nosi trošenje mladalačkih zanosa i iluzija, otkrivanje apsurda življenja (pojedinačnog ali i grupnog, sve do nivoa vrste) i varljivosti civilizacije; s druge strane, ipak opstaje ekstatičnost „homo ludensa“ koja i dalje plamti u oku i duhu pesnikovom. Deo tog poigravanja (i iskušavanja igre) jesu i variranja naslova „Provihorilo“ u pesmama različitih emotivnih i vrednosnih registara; tako pesnik potvrđuje snagu jezika i reči i nesputanosti sopstvene imaginacije.
„Pesme čudnih lica“ bitno određuje njihova svrha/namena da budu utopljene u telo muzičke numere i u njoj otpevane u određenom ritmu. Ovaj uslov čini te stihove uokvirenijim u forme i tematska usmerenja ali, istovremeno, i usredsređenijim. Korišćenje rima i refrena, naravno, može se činiti kao teret ali otvara, kada se prihvati i njima ovlada, sasvim drugojačije mogućnosti. Otuda su pesme u ovom ciklusu razigranije i neposrednije ali time ne gube niti na atraktivnosti niti na intelektualno emotivnom naboju i problematskom potencijalu. Radonjićevi stihovi namenjeni muzici jednako su provokativni i evokativni kao i oni iz prvog ciklusa; nema u njima „pojednostavljivanja“ i „prilagođavanja“ muzici. Čak i upotreba elemenata popularne kulture, od pominjanja Džimija Hendriksa do upotrebe pojma „bluz“ (kao imenice/odrednice ali i specifičnog „filinga“), senči stihove dodatnim slojem patine potcrtanim saznanjem da ovi stihovi imaju svoju muzičku podlogu. Stoga se znatiželjnom čitaocu segmenti ove knjige mogu razotkriti i kao odrazi u ogledalu odnosno stilističke varijacije istih tema, što svakako usložnjava njihovo moguće čitanje odnosno tumačenje.
Rečju, „Provihorilo“ se predstavlja kao gusto istkana pesnička tapiserija, sa nizom „lajt motiva“ koji, prepličući se, daruju višeznačnu dubinu celokupnom prizoru i utisku koji on čini na znatiželjnog čitaoca. Tanane emocije koje bude izuzetni događaji ali i svakodnevne sitnice (što život znače), setno ispovedanje prošlosti, zebnja zapitanosti nad budućnošću i radosti iskušavanja sopstvenih sposobnosti, uklapaju se u začudnost i bogatu slojevitost centralnog pojma ovog dela – u ono što „provihorilo“ je kao potvrda punoće sopstvenog postojanja.

(„Dnevnik“, 2021.)

 




Svi aktivni strip čitaoci i stvaraoci sa ovdašnjih prostora znaju ko je Bernard Panasonik. Neznanje se ne može opravdati. BP je zaštitni znak 'junačkih dana' «Yu stripa» od 1981.g. do 1986.g. i čitavog talasa mladih domaćih stripadžija, faca oko koje su se lomila koplja ali koja je izborila pravo da bude onoliko slobodna koliko joj se hoće, da se ne obazire na primedbe ali ni pohvale. Panasonik je u domaći strip, na velika vrata uveo, ruku pod ruku sa majstorskim crtežom, totalni ludizam, poigravanje sa obrascima SF žanra i sveukupnog strip medija; posle njega niko više ne mora da pravda svoje strip egzibicije ali ne može da opravda ni brljotine.

Krajem 1980-tih i u prvoj polovini 1990-tih Panasonik je, da proveri kako stoje stvari (a stajale su loše), drugi put posetio Srbe u kratkim epizodama-tablama razbacanim u «Ritmu» i «Vremenu zabave» (iste su delimično sabrane u «Striperu» br. 4).

U očekivanju nove pojave BP, «System Comics» je, za čitanje, iščitavanje, razgledanje i učenje  objavio album u koji su udenute sve njegove avanture. Tragom ove važne knjige stigli smo do 'glavnog osumnjičenog' za celo zamešateljstvo - Zorana Janjetova. U pauzi između crtanja strip tabli za strane naručioce, Janjetov je  sve priznao.

 

Dnevnik: Bernard Panasonik je najotkačeniji (anti)heroj Yu stripa 80-tih. Kako je mladi Zoran Janjetov stigao do Panasonika?

Zoran Janjetov: Jednog dana mladi Zoran je seo za sto da crta nekakav strip, bez ikakvog cilja i plana, kao što je u to doba često činio, pa je na praznom papiru nacrtao prvu sliku, na kojoj je bio nekakav glavni junak u pozi direktno skinutoj s jedne slike iz prvog «Inkala» (SF strip serijal Moebiusa). Već na sledećih par slika, trebalo je junaku dati ime. Pored stola je stajala kutija od novog «Technics» gramofona, na kojoj je pisalo da takve gramofone proizvodi korporacija «Matsushita», a da je njen deo i firma «Panasonic». To je bilo instant prezime, a ime se pojavilo niotkud, samo od sebe. Stigli smo jedan do drugoga posredstvom japanskog elektronskog giganta, uz pomoć kontinuumskih sila.

        Dnevnik: Kako je vreme odmicalo priča je postajala sve kompleksnija, parodijska i samoparodijska.  Da li je nepredvidivi Panasonik zbunjivao svog tvorca i vukao na svoju stranu? Ko je bio glavni? Da li je postojao neki plan kada je Janjetov sedao pred prazan papir ili je sve spontano i lako (kako izgleda) izlazilo iz pera?

Zoran Janjetov: Priča o Panasoniku izlazila je iz moje glave direktno tokom crtanja. Onaj minimum premeditacije i planiranja služio je samo da donekle održi "kontinuitet" priče, da je spreči da postane samo sled nevezanih slika i time prestane da bude strip. Niko tu nikoga nije vukao ni na jednu stranu, ključna zapovest je bila održati blesavost, što je samo po sebi generisalo zbunjenost. Prazan papir i što praznija glava, kao tlo za uzgajanje kretenskih avantura. Najčešće sam i sam bio iznenađen rezultatima.

        Dnevnik: Oni koji nisu voleli Panasonika pozivali su se na sličnost sa Moebiusovom «Hermetičnom garažom». Oni koji su voleli Panasonika takođe su se pozivali na Moebiusovu «Hermetičnu garažu». Ko je (ako je) u pravu?

Zoran Janjetov: U pravu su i jedni drugi. «Hermetična garaža» je svakako bila direktna inspiracija za Panasonika, naravno filtrirana kroz Janjetovske membrane. Svakog meseca drhteći sam čekao poštara da mi donese novi broj «Metal Hurlanta» da bih video par novih strana «Garaže», najslobodnijeg i najluđeg stripa na planeti. «Garaža» me je naučila koliko daleko mogu da idem, da se ne bojim ako se izgubim, čak da se radujem kad se izgubim. Koliko god bio krivudav, put nema kraja, ne treba ga ni tražiti.

        Dnevnik: Da li je Moebius nešto rekao o Panasoniku?

Zoran Janjetov: Pitanja su uvek zanimljivija od odgovora. Moebius nije video Panasonika...

        Dnevnik: Panasonik je otišao u legendu a Janjetov i dalje, svojim putem. Ponekad ste se sretali. Kako Janjetovu sada, ovako sabran među korice, izgleda Panasonik?

Zoran Janjetov: Da bi neko otišao u legendu, potrebno je da prvo umre, a Panasonik je samo suspendovan. Vraća se ponekad na kratko, a sigurno će se vratiti i na duže, čim se Janjetov malo oslobodi drugih poslova. Volim što je napokon skupljen u jednu knjigu, jer sam vremenom zaturio (i zaboravio) neke od epizoda.

         Dnevnik: I na kraju - da li je ovo konačna verzija Panasonika ili ova priča nema kraja?

Zoran Janjetov: Konačna verzija? Ma jok, ovo je bio samo uvod. Obećavam i glavni deo, jedino budite sigurni da zaključka neće biti.

 Razgovarao: Ilija Bakić

(„Dnevnik“, 2003.)

 


Nastavljajući da u biblioteci „Stari kontinent“ štampa dela Huga Prata (1927-1995), izdavačka kuća „Čarobna knjiga“ upravo je objavila album „Koinski priča... Dve-tri stvari koje znam o njima“ koji je svojevrsni nastavak prethodno objavljenog serijala „Pustinjske škorpije“ (u tri toma) koji prati akcije „Pustinjske grupe za daleka dejstva“, nazvane „Pustinjske škorpije“, u prvim godinama Drugog svetskog rata, na prostorima Afrike, tačnije u Libijskoj pustinji. Jedan od glavnih aktera ovih priča je i Major Koinski. Po okončanju afričkih avantura služba vodi Koinskog na Siciliju gde, posle savezničkog iskrcavanja, učestvuje u završnim borbama sa fašistima da bi odatle otišao na obalu Jadranskog mora i učestvovao u eliminaciji zaostalih nemačkih jedinica.
        Album je zamišljen kao niz priča o svakovrsnim događanjima u centru kojih su različiti vojnici, kako po poreklu ili rodovima vojske koje služe tako i po ponašanju i stavu prema ratu. Koinski ima ulogu posmatrača i pukog prenosioca dogodovština koje je čuo iz manje-više (ne)pouzdanih izvora. Tako Prat podriva jedan od temelja klasične strip ikonografije uvodeći pripovedača-konferansijea koji je nebitan ili sasvim marginalan za osnovni pripovedni tok. Naravno, Prat je inventivno iskoristio razne stripove koje je crtao  tokom svoje karijere i sasvim domišljato ih spojio u celinu. Značajan deo njegovog opusa vezan je za ratne stripove: uz pomenute „Pustinjske škorpije“, stvarane od 1969. do 1992.g, ovom segmentu Pratovog opusa posvećenog Drugom svetskom ratu pripadaju avanture „Ernija Pajka“ (stvarane od 1957. do 1959) i „Morgana“ (1995) te mnoštvo ratnih priča crtanih po različitim scenarijima i objavljenih u znamenitim edicijama „Biblioteka ratnih slika“ („War Picture Library“), „Rat na moru“, „Kanonada“.
        Koinski, u tekstualnim uvodnicima za stripove ilustrovanim originalnim fotografijama, ilustracijama i sjajnim akvarelima, priča o bitkama i vojničkoj svakodnevici, sveopštem haosu u kome samo retki vide svrhu i cilj. U dve priče junaci su braća, hrabri i umereno neposlušni australijanci Bili i Sendi na vrelom afričkom pustinjskom pesku, odnosno braća Filips, mornari, koji u borbi pokazuju svoju hrabrost i kukavičluk; osećanje obaveze prema saborcima pomešan sa strahom za goli život rukovode postupcima vojnika više nego bučno proklamovani ideali slobode. Prat se u ovim epizodama predstavlja kao realista koga demagogija o časti ne može pokolebati. U sledećim pričama on klizi u misticizam i metafiziku. „Amajlija“ pripoveda o neracionalnom – ili tačnije, nadracionalnom – pokušaju da se opstane u apsurdnom haosu smrti; pakao bitke za Monte Kasino, u kome se trake koje obeležavaju očišćeni deo minskog polja pomeraju zbog eksplozija bombi a pogibija ili život zavise od saplitanja na nizbrdici, pozornica je na kojoj sujeverje određuje ko će preživeti a ko ne. U pričama o lokomotivi zaostaloj iz Prvog svetskog rata i borbama u lagunama Komakija, između opisa sukoba proviruju sentimentalne veze koje su ratovi prekinuli; sećanje na bezbrižnu zaljubljenost bledi pred prizorima ubijanja, političkih doktrina koje dele ljude ali i primitivne pohlepe. U sveopštem metežu koji, čini se, samovoljno baca vojske diljem zemaljskog šara (pa u Italiji spaja Nemce i Turkmenistance), ne nudeći nikakve mogućnosti za spas, ljubav postoji samo u sećanjima koja će nestati zajedno sa njihovim nosiocima oborenim projektilima ispaljenim iz nečijeg oružja ili iz mističnih, natprirodnih sila.
        Pratova verzija Drugog svetskog rata nije ni pompezna ali ni antiratna. Njega isključivo interesuju netipični (anti)junaci i taj (iskošeni) pogled otkriva mnoštvo velikih i malih sudbina i interesa kojima je rat dobrodošlo pokriće. S druge strane, Prat povremeno, sred  trivijalnih dešavanja, unosi i dozu romantične potrage za idealima i plemenitijim senzacijama čime događanja postavlja i u kontekst sukoba nepromenjivo-vulgarnog i kreativno-umetničkog doživljavanja sveta. To kontrapunktiranje je vidljivo i u likovnom segmentu stripa; prljavim crtežom predstavljene su prve tri priče dok su preostale dve, u kojima se pomalja i lepota mirnog sveta (makar i u sećanju), iscrtane stilizovanijim, mekšim linijama. U takvom ključu priče Koinskog predstavljaju se kao izuzetno uspelo delo koje razotkriva sav apsurd i grotesknost ratova.

            („Dnevnik“, 2021.)

top