Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2023,
Banatski kulturni centar,
ILIJA BAKIĆ,
NAUČNA FANTASTIKA,
Slobodan Ivkov

Romanom „Doktor Metuzalem“ Vladimir Kolarić
(1975), prozni i dramski pisac, esejista i prevodilac, nominalno zaokružuje
trilogiju koju još čine ranije objavljeni romani „Avanture pobednika“ i „Filip
od zlata“. Ipak, ovu konstataciju valja imati na umu sa velikom rezervom
jer nije u pitanju trilogija u klasičnom smislu reči; s druge strane, pak, Kolarić
se, u sve tri knjige, samoodređuje osnovnim linijama priče, pre svega
putovanjima u razne zemlje i gradove koji imaju ulogu svojevrsnog katalizatora
stasavanja i razvoja njegovih junaka. Ipak, ovo nisu ni „romani o
put(ovanj)u“ u svom uobičajenom obliku kao što nisu ni „bildungsromani“
ni „krimići“. Pisac je od svih obrazaca pozajmio ono što mu je bilo
potrebno, kosture modela i uklapao ih u sopstvene ideje. Ovo, u svojim
temeljima, subverzivno-postmodernističko tretiranje forme dodatno se
potencira specifičnim stilom-tonom pripovedanja, odnosno njegovom lepršavom
lakoćom koja dozvoljava poigravanja, parodije pa i karikiranja kakvih, naravno,
u „serioznim“ romanima ovakvih tematskih profila nema i ne bi trebalo da bude
(jer se u slučaju odstupanja od njih dovodi u pitanje pogodbeno pristajanje
čitalaca da ih pisac uveri u literarnu verodostojnost svoje priče). Kolarića,
međutim, ne interesuje uveravanje i ubeđivanje rutiniranih čitalaca; on od
svojih „konzumenata“ očekuje aktivnije ponašanje kao što podrazumeva i da
njegovi čitaoci vladaju određenim fundusom opšte kulture i, u slučaju „Doktora
Metuzalema“, poznavanjem istorije i sadašnjosti krimi žanra.
Jer, praćenje potrage Doktora Metuzalema i njegovog
pomoćnika Valdemara Gorskog za misterioznim Čovekom bez lica
koji, sam ili posredstvom svojih izvršilaca, nemilosrdno ubija aristokrate,
zahteva pažnju, promišljanje epizoda koje su opisane i domišljanje epizoda koje
su izostavljene ali se uzgredno pominju u nekom od dijaloga. Dijabolični plan
uzdrmaće same temelje dične države (hipotetičke/buduće) Slobodne Evrope
koja se, uprkos svom tehnonapretku i demokratičnosti, i dalje oslanja na duge
linije i loze onih sa „plavom krvi“ koji i dalje, zahvaljujući krvavo
stečenom bogatstvu iz prošlih epoha, vladaju, istina koliko god je to moguće iz
senke, ovim delom sveta i populacijom koja ga nastanjuje. Što je broj mrtvih
veći to je Slobodna Evropa klimavija, posrće i pada na kolena. Moćni Europol
nije u stanju da se adekvatno izbori sa pretnjom pa poziva u pomoć tajanstvenog
Doktora Metuzalema čija desna ruka je Gorski, bez pedigrea i
podobnog porodičnog stabla, potekao iz masa ruskog naroda (ne iz ruske aristokratije
jer je ova inkorporirana u Evropom vladajuće porodice), te večite
opsesije i zebnje „civilizovanih“ stanovnika Starog kontinenta, „Kolevke
demokratije“ itd itd. Da nevolje budu još veće, Čovek bez lica u
stanju je i da uđe u snove svojih budućih žrtava pa i samo spavanje postaje
pogubna rabota... Doktor Metuzalem i Gorski prate krvave tragove
zločina pokušavajući da u njima pronađu pravilnosti i šeme kako bi sprečili
sledeće stradanje; Gorski, koji pati zbog odvojenosti od porodice,
pokušava da razume svog poslodavca, ljubitelja jagoda u šlagu i medu, kao i druge
osobe sa kojima kontaktira a koje pripadaju visokim dekadentnim slojevima
društva. Razrešenje tajne, pak, biće tek još jedna potvrda viševekovne izopačenosti
aristokratije, njene ultimativne želje za bogatstvom i moći; nakon svega Gorski
se, ostaviviši Doktora Metuzalema u njegovim svetovima, vraća porodici...
Svoj
„pikarski detektivski roman“ Kolarić ispisuje lepršavo i poletno, rado
(i redovno) eksperimentišući sa „lomljenjem“ rečenica što oneobičava iskaze
darujući im dobrodošlu iskrzanost koja odstupa od uobičajenog govora/pisanja.
Na drugoj strani, prilikom imenovanja lica koja se pominju u romanu autor
postupa suprotno: aristokratske porodice imaju po nekoliko imena i prezimena
kojima se sugeriše njihovo staro poreklo na koje su dodati aktuelni „heroji“
rubrika o tzv. džet-setu (bez obzira čime se u stvari bave, od sporta do
estrade); konačno, neki nazivi će podsetiti na skorašnju prošlost („Crvene
armade“), spojiti više tekućih, „bombastih“ pojmova (korporacija „Transintermegazona“)
ili asocirati na poznata umetnička dela (Nepokoreni grad koji seća na
istoimenu TV seriju prikazivanu u SFRJ tokm 1980-tih). Konačno, ime glavnog Europol
saradnika Doktora Metuzalema i Gorskog je Hijeronimus Blok
što je spretni spoj dva velika detektiva Hijeronimusa Harija Boša iz
romana M. Konelija i TV serije „Boš“ i inspektora Bloka iz
stripa o Dilanu Dogu, istraživača noćnih mora. Naravno, i ime glavnog
junaka Doktora Metuzalema nosi sa sobom mnoštvo asocijacija i
istorijsko-kulturoloških referenci. Svo ovo oneobičavanje upotpunjava utisak
izmeštenosti priče iz znanih-prepoznatljivih geografsko-vremenskih tokova i
dodatno budi/angažuje čitaočev interes/pažnju.
Rečju,
roman „Doktor Metuzalem“ svojom nekonvencionalnom svežinom i zavodljivom
intrigom zaslužuje punu čitalačku pažnju.
https://www.art-anima.com/vladimir-kolaric-doktor-metuzalem/
Praznine u dostupnosti prevoda nezaobilaznih klasika 9. umetnosti postepeno se, posle višedecenijskog kašnjenja, popunjavaju zahvaljujući retkim ovdašnjim izdavačkim kućama koje su spremne i voljne da se bave ovom rabotom a ne samo tekućom svetskom produkcijom. Tako na police knjižara stižu dragocene kockice velikog strip mozaika koji će, jednog dana, biti ipak sklopljen. Nova knjiga-kockica mozaika je upravo izašla u “Čarobnoj knjizi”, u biblioteci “Novi svet” a reč je o prvom tomu proslavljenog, u SAD i širom sveta, višestruko nagrađivanog serijala “Boun” Džefa Smita (1960).
“Boun” je originalno izlazio
u periodu od 1991. do 2004. godine u 55 nastavaka u izdanju Smitove kuće
“Kartun buks”. Kao tzv “nezavisni strip” “Boun” je funkcionisao
kao porodična manufaktura koja se svojim proizvodom bori za opstanak među strip
gigantima što je rezultiralo neredovnim izlaženjem pojedinih svezaka. Sveske su
potom sabrane u 9 knjiga a 2004.g. “Boun” je objavljen u jednoj knjizi
na impozantne 1.332 strane. Prvi tom (od predviđenih pet) u izdanju “Čarobne
knjige” čine prve dve knjige: “Prognani iz Bounvila” (originalno, u crno beloj verziji objavljena 1991.g. a u boji
2005.g.) i “Velika trka krava” (originalno,
u crno beloj verziji objavljena 1995.g. a u boji 2005.g; kolorista je Stiv
Hamejker)
Već na prvoj stranici, usred
negostoljubivog pejzaža, predstavljaju se trojica junaka neobičnog izgleda
(niski, beli, bezdlaki, nosati, bez oznaka pola) koji pripadaju vrsti zvanoj Bouni.
Trojka je proterana iz Bounvila a za progon je “zaslužan” Pozeslav P.
Boun (kolokvijalno Pozer), najbogatiji u Bounvilu, sklon spletkama
i prevarama; prate ga veseli praznoglavac Smeško sa obaveznom cigarom u
ustima i dobrodušni Foune, ljubitelj “Mobi Dika” (koji uspava
svakog slušaoca Founeovog prepričavanja knjige). Njihovo tumaranje
prekinuće pronalazak mape u pesku i najezda skakavaca zbog koje se razdvojaju. Izgubljeni
i usamljeni Foune će preko planine stići u dolinu, u šumi sresta druželjubivu
bubu Teda, nabasati na buljavo-dlakavo-zubata-ne mnogo bistra čudovišta Pacolike
(buba Ted će pred njima Founea bez griže savesti ostaviti na
cedilu), preživeti zimu zahvaljujući mami Oposum i njeno troje dece, da
bi ga od novog napada Pacolikih opet spasio mrzovoljni crveni zmaj (sa
cigaretom u ustima). Na proleće Foune sreće devojku Torn, u koju
se zaljubljuje, zatim upoznaje njenu prgavu Baku Ben, učesnicu Velikog
rata, koja je redovna pobednica u godišnjoj seoskoj trci krava (dakle trči
brže od četvoronožnih, rogatih konkurentkinja)! No, ni Pacoliki sa
svojim Kraljeksom i Zaogrnutim koji, kao smrt, unaokolo nosi kosu,
ne miruju; iz nekog razloga oni gone Pozera (sumnja se na poslovne
mahinacije) pa napadaju farmu Bake Ben ali napadnuti uspevaju da pobegnu
u selo baš pred Prolećni vašar i trku krava. U krčmi “Bačvarište”
trojka Bouna se ponovo spaja ali idila ne potraje: Pozer namerava
da lažira trku (kostimirani Smeško glumi Misterioznu kravu,
bakinu konkurenciju za pobedu) i obogati se na opkladama, Foune je
nesrećan u ljubavi, Pacoliki
su svuda… Konačno, počinje urnebesna trka!
Mada je kostur zapleta utemeljen na bogatoj
tradiciji epske fantastike, Smit uspeva da, u "Boune"
varijanti, gotovo sve deluje sveže i intrigantno, zahvaljujući pažljivom
doziranju otkrivanja fakata iz prošlih vremena te umešnom zaplitanju 'manjih
zapleta', živopisnih likova i sveprisutnog humora što je konačnom obliku donelo
spoj prividne jednostavnosti i nenametljive dubine. Po završetku prve knjige, čitalac
otkriva kako je neosetno uvučen u čudesan svet istovremeno infantilan ali i
vrlo ozbiljano-opasan. Posebno pada u oči sveprisutna tolerantnost svih prema
svima bez obzira kojoj vrsti bića da pripadaju (u dolini niko nije čuo za Boune
ali zato nisu ni malo “ksenofobični”). Naravno, ako neko nije dobar i baš hoće
da ratuje - to će i dobiti. Raznorodni junaci - Bouni, bube, čudovišta,
zmaj i ljudi (koji definitivno nisu "glavni" u celoj stvari) - umeju
biti simpatični i bliski, mada ima i onih lakovernih i glupavih (recimo, oni
koji se klade na Misterioznu kravu koju niko čak nije ni video) te
potpuno kvarnih (koje predstavlja Pozer). Narativni segment priče ima
adekvatnog i aktivnog saradnika u likovnom. Crtež je pročišćen, jasan, precizan
i oštar, sklon čistim razgraničenjima crnog i belog (naknadno bojenje nije
“progutalo” crtež), i kao takav će podsetiti na pojednostavljene slike
namenjene deci što je vešta varka za likovno majstorstvo i povremene egzibicije;
montaža i mirnih i akcionih scena vanredno je uspela, posebno kada uključi
efektan Smitov postupak koji podrazumeva niz sličica identičnih u svemu osim u
sadržaju oblačića, što rezultira “zamrznutošću prizora” i potcrtavanjem teksta
odnosno kompletne situacije.
Rečju, "Boune"
svakako spada u dela 9. umetnosti kojima treba posvetiti punu pažnju a koja
će, pak, biti nagrađena urnebesnim smehom i uživanjem u čistokrvnim, čudesno veselim
avanturama.
(“Dnevnik”, 2023.)
Konan Simerijanac ili Varvarin ili Osvajač ili Uništitelj spada među retke junake palp literature stvarane u prvim decenijama XX veka koji žive i u XXI veku. Rođen u mašti Hoberta E Hauarda (1906-1936) pojavio se na stranici časopisa „Uvrnute priče“ davne 1932. godine. Od 21 priče o Konanu koje je Hauard za života završio objavljeno je 18; za piscem je ostalo nekoliko započetih priča te mnoštvo sinopsisa i beležaka. Konan je brzo postao popularan među ljubiteljima petparačke literature ali je isto tako brzo, po prestanku pojave novih priča, pao u zaborav. Iako su posle II svetskog rata priče o Konanu više puta sakupljene i reprintovane a nedovršene dopisane tako da je stekao status kultnog heroja tek ga je pojava filma „Konan Varvarin“ 1982. godine izbacila na veliku pozornicu popularne kulture. Od tada do danas pišu se priče i romani o Konanu i crtaju stripovi (započeti 1970.g. u Marvelovoj produkciji). U svetovima „priča u slikama“ Konan živi u nekoliko „smerova“: onom koji se bavi njegovim avanturama iz doba pre Hauardovih priča, avanturama koje su paralelne sa Hauardovim pričama i dešavanjima posle Hauardovih priča. Strip scenaristi tek se marginalno drže Konanovog životopisa koji je Hauard skicirao i razvijaju svoje ideje u tekućim serijalima mesečnih strip svezaka odnosno albuma. Zahvaljujući „Čarobnoj knjizi“ domaći ljubitelji ovog heroja „mača i magije“ u prilici su da iščitaju dobar deo te produkcije sa samo par godina zakašnjenja. Tako nedavno objavljeni album „Kralj Konan“ (u nadahnutom prevodu Gorana Skrobonje) sabira priču koja je, najpre, 2021. godine objavljena u 6 mesečnih svezaka.
Avantura
počinje brodolomom koji preživljava samo Konan. Nošen talasima punim
crva on dopliva do ostrva prekrivenog leševima mornara i ratnika koji su
okončali svoje plovidbe među šiljatim stenama i grebenima. Varvarinu se čini da
je jedino živo biće na ostrvu ali ubrzo otkriva da se prevario jer na njega
nasrće čarobnjak Tot-Amon, čije je planove Konan, u prošlosti,
više puta osujetio. Dok pada noć borba na život i smrt u punom je jeku ali će
biti prekinuta dolaskom mnoštva mrtvih mornara koji beslovesno nasrću na žive.
Duelisti nevoljno ali neminovno moraju da sklope savez kako bi se spasili sigurne
smrti koja preti obojici. Da bi zamešateljstvo bilo veće ubrzo se otkriva da je
na ostrvu i princeza Matoaka koja ispašta grehe (svoje vere u ljubav
stranca koji je, međutim, više voleo zlato nego nju) i čeka ratnika koji će je
osloboditi očeve kletve. No, kako to obično biva, ljupki princezin lik tek je
maska za pogubnu klopku.
Prizori
borbi izmešani su sa „flešbekovima“ o epizodama iz prošlosti Konana, Tot-Amona
i princeze zbog kojih su, svako na svoj način, stigli do ostrva. Naravno,
čitaocu je najzanimljivija povest o Konanu koji je, kao već sredovečni kralj
Akvilonije, zaslužan za prosperitet zemlje i pobedu nad svim neprijateljima.
On, međutim, neprestano traži nove izazove i avanture, ne obazirući se na
primedbe svog sina Kona koga, pak, smatra slabićem. Zbog toga otac,
rukovodeći se svojim iskustvom, odlučuje da protera sina u svet smatrajući da
će samo tako, u sukobu sa opasnostima i neizvesnostima, izrasti u zrelog čoveka.
Ipak, mladić nije ni slab ni naivan pa -proteruje svog oca! Tako započinje novi
krug Konanovih avantura na čijem početku je brodolom a dalji nastavci
svakako slede jer nasmejani varvarin odlazi sa ostrva u priručnom čamcu ogrnut
kožom ajkule!
Konanova
avantura začinjena je svime što žanr herojske fantastike, odnosno mača
i magije, nudi: čudesna mesta i bića, magiju, jake ličnosti (Konan
je koliko divalj toliko posvećen svom sinu, Tot-Amon je bespogovorno
pokoran zmijskom bogu, u ime koga ubija bez griže savesti, princeza je najpre
lakoverna a potom, poučena gorkim iskustvom, nemilosrdno ambiciozna) i jake
emocije (ljubav, mržnja, pohlepa...) te mnoštvo uzbuđenja, akcija, borbi i
preokreta. Scenarista Džejson Aron (1973) vešto prepliće znane događaje
(pozivajući se na Hauardove priče i pojedine strip epizode) sa
novim dešavanjima stvarajući tako pseudoistoriju sveta Hiborejanskog doba
koje traje od pada Atlantide do uzdizanja velikih ljudskih civilizacija Starog
veka odnosno Konanovu biografiju u zrelim godinama. Mračna i nasilna
sadašnjost koja je suprotstavljena sećanjima dozvolila je crtaču Mahmudu
Azraru (1976) da se razmaše svojim perima i četkicama, da detaljno iscrtava
pejzaže i enterijere odnosno pokrete tela u borbi i izraze lica. Njegove table
su dinamične, slike se prostiru preko čitave stranice sa nizom manjih crteža
unesenih u velike prizore. Kolor je efektan, posebno kada prati „flešbekove“
koji su, uprkos svemu, topliji od brutalne sadašnjosti. Valja primetiti da je Azrar
u nekoliko prizora sa princezom okruženom crvenim gorilama i belim tigrom odao
počast velikom Frazeti koji je svojim ilustracijama uspostavio još uvek
važeće standarde u likovnom identitetu epske fantastike.
Rečju,
„Kralj Konan“ nova je, sjajna kockica u mozaiku životopisa velikog
heroja koga su volele i još uvek vole generacije mladih (i onih malo starijih)
ljubitelja fantastike.
(„Dnevnik“,
2023.)
Strip ili „priče
u slikama“ ili 9. umetnost ili, po Vilu Ajzneru, „sekvencijalna
umetnost“ svima je, širom zemaljskog šara, znana pojava. Brojne su
generacije tokom XX veka u svetu i na ovim prostorima odrastale i
stasavale uz publikacije sa stripovima. Stripovi su deci
otkrivali nove predele i vremena (stara, sadašnja ili buduća), drugačije narode
i kulture, avanture, ratove, ljubavi i tuge, smeh i suze... Mnogi su naučili da
čitaju zahvaljujući stripovima a zbog želje da bolje shvate šta se na
slikama dešava. U kasnijim školskim godinama stripovi su odvlačili
pažnju s učenja, vodeći svoje male i malo veće čitaoce u izmaštane stvarnosti
bez mnogo veze sa tekućom realnošću. Odrastanje je često podrazumevalo
odbacivanje stripova kao neozbiljne, detinje lektire. Zbog svega toga su
seriozna (čitaj, akademska) promišljanja „priča u slikama“ bila retka
čak i u „belom svetu“ i padaju tek u drugu polovinu XX veka (uz poneke
ranije izuzetne). Teorijsko i kritičarsko bavljenje stripom na ovdašnjim
teritorijama kasnilo je još i više jer je, posle II svetskog rata, strip
prokazan i zabranjem kao štetan proizvod zapadno-kapitalističke kulture koji će
pokvariti socijalističku omladinu. Kada je taj žig koliko-toliko obrisan,
nastupio je period proglašenja stripa za „kič i šund“ koji se može
štampati ali mora dodatno oporezovati i tako povećanom cenom učiniti slabije
dostupnim najširoj publici – deci. Konačno, dodatno ponižavanje stripa
bilo je njegovo objavljivanje bez naznaka autora (crtača, scenariste). Ipak,
tekstovi o stripovima koji bi se mogli,
koristeći literarnu terminologiju, okarakterisati kao „sekundarna
literature“, dakle prikazi i kritike određenih dela odnosno istorijski
osvrti, počeli su se sporadično pojavjivati što u dnevnoj i nedeljnoj štampi
što u časopisima za „kulturu, umetnost i društvena pitanja“. Tako su
ovdašnji stripoljubci mogli da saznaju više o 9. umetnosti,
njenoj istoriji, važnim autorima, kriterijumima za procenu valjanosti pojednih
dela; ovi su tekstovi bili prevodi stranih članaka ali je bilo i onih koji su
poticali iz pera domaćih stvaralaca. Konačno su se počele objavljivati i
teorijske knjige o stripu koje su ispisali i strani i domaći autori. No,
sva je domaća produkcija tekstova utemeljena na angažovanju pojedinaca u
časopisima odnosno izdavačkim kućama čiji su urednici bili otvoreni za
novotarije koje još nisu dobile akademsku potvrdu. Otuda nedostatak
sistematičnog i kontinuiranog praćenja i proučavanja strane i domaće istorije stripa
i njegovog savremenog trenutka. S druge strane, paradoksalno je ali neumoljivo logično
da rasutost tekstova o stripu po mnogim publikacijama rezultira
nemogućnošću njihovog šireg praćenja i korišćenja-proučavanja (što poslednjih
godina koliko-toliko ispravlja nekolicina domaćih internet strip
sajtova).
Zbog
svega rečenog, svako sabiranje i klasifikovanje domaćih radova o stripu je
vredno pažnje a zbornik koji je priredio Marko Stojanović pod naslovom „Jug
i strip u teoriji“ (izdanje Udruženja ljubitelja
stripa i pisanje reči „Nikola Mitrović Kokan“, 2021) u rangu je fantastičnog
otkrovenja. Naime, ovaj strip promoter, autor i teoretičar otkriva znatiželjnim
čitaocima da na prostorima juga Srbije, od Surdulice preko Leskovca
i Niša do Pirota, Babušnice i Dimitrovgrada, poslednjih
decenija u nizu časopisa, od „Arsenala“, „Strip Pressinga“, „Tink Tanka“,
„Gradine“, „Trash-a“ do „Naše reči“ i još nekoliko izdanja, o stripu
piše više od dvadeset autora! Neki kao su Branislav Miltojević, Nikola
Milićević, Srđan Marković i Dragan Stošić o stripu pišu
decenijama. Rame uz rame sa njima su nešto mlađi Velibor Petković, Saša
Stojanović, Ivan Spirić, Predrag Stanković, Dragan Đorđević, Dejan Ognjanović,
Dalibor Đorđević, Goran Stevanović, Dejan Stojiljković, Marko Stojanović,
Zlatibor Stanković, Marjan Milanov, Nenad Pejčić, Stefan A. Marković,
Aleksandar Teokarević a pristižu i mlade snage - Uroš Dimitrijević, Luka
Vidosavljević, Stefan D. Marković i Luka Stojanović. Svako od njih u
ovom je zborniku zastupljen sa po par tekstova kroz koje demonstrira kako svoja
interesovanja tako i ambicije odnosno analitičke veštine. Mada se bave
različitim tema, od istorije stripa, svetske i domaće, pojedinih autora i dela, svi autori
pokazuju zavidnu upućenost u predmete svog rada kao i u opštu odnosno popularnu
kulturu što je svakako temelj za valjane tekstove. Dodatak ovim kvalitetima je
i velika doza duhovitosti koja čini da čitalac uživa kako u analizama tako i
vrcavim dosetkama koje anuliraju pretpostavljenju akademsku uštogljenost a u
duhu je stripa kao umetničke forme.
Rečju,
zbornik „Jug i strip u teoriji“ je veoma zanimljiva knjiga kojoj će se
rado obraćati ali i vraćati pravi ljubitelji „priča u slikama“.
(„Dnevnik“,
2023.)
Braća Strugacki, Arkadij (1925-1991) i Boris Natanovič (1933-2012), spadaju u najznačajnije autore fantastičke literature XX veka u Sovjetskom Savezu odnosno u nekadašnjem Istočnom bloku, mada je njihovo delo probilo tzv „Gvozdenu zavesu“ i bilo prevođeno i na Zapadu gde je privuklo veliku pažnju i uvažavanje (istina, manje nego što ga je u to vreme imao Stanislav Lem) uprkos ideoloških razlika ali i drugačijeg tretmana žanra (u Sovjetskom savezu je žanrovska fantastika bila cenjena kao literarna tema dok je SAD i ostatku Zapadnog sveta prvenstveno tretirana kao petparačka „palp“ paraliteratura).
Strugacki
su po sopstvenom priznanju počeli da pišu iz sasvim opskurnog razloga - zbog
opklade u flašu pića. Prve romane („pripovesti“ kao su ih oni nazivali) ispisali
su po obrascima herojskog osvajanja svemira, pod uticajem tada popularnog Ivana
Jefremova. Ipak, vrlo brzo Strugacki su „pronašli“ svoj glas i stil
kojim su ispisali niz zapaženih romana odnosno kratkih priča u kojima su se
bavili motivima prvog kontakta („Lutalice i putnici“, „Druga invazija
Marsovaca“, „Hotel 'Kod poginulog alpiniste'“, „Piknik kraj puta“, „Talasi
smiruju vetar“) odnosno upoznavanja različitih inteligentnih vrsta („Teško
je biti bog“, „Nastanjeno ostrvo“, „Mališan“) te birokratskog
totalitarizma/antiutopija („Golać na urvini“, „Ružni labudovi“, „Momak iz
pakla“, „Buba u mravinjaku“). Specifična mešavina elemenata naučnofantastičnog
žanra i motiva iz tradicije ruskih bajki, basni i folklornih mitova
iznedrila je romane „Ponedeljak počinje u subotu“ (1965), „Bajka o
trojki“ (1968) i „Milijardu godina do kraja sveta“ (1976).
Boris
Strugacki je, nakon smrti brata Arkadija, nastavio
spisateljsku karijeru; njegove samostalne knjige na tragu se zajedničkih
interesovanja i ideja uz primetno veću sklonost prema tamnim valerima i
ironiji. Dela braće Strugacki (pre svega romani - čak jedanaest - ređe
priče) objavljivana su u SFR Jugoslaviji tako da su čitaoci bili
prilično upoznati sa njihovim opusom; ipak, posle šestotomnog komleta (sa 7 romana)
„Narodne knjige“ iz 1988.g, osim dva izdanja romana „Piknik kraj
puta“ (koji je bio literarni predložak za film „Stalker“ velikog
maga pokretnih slika Andreja Tarkovskog), nije bilo novih prevoda ovog
dvojca. Otuda je pojava romana „Ponedeljak počinje u subotu“ izuzetno
iznenađenje koje je znatiželjnim čitaocima priredila „Čarobna knjiga“ u
okviru biblioteke „Beskrajni svet fantastike“ (urednika Darka
Tuševljakovića). Pažnju odmah privlači sam naslov romana u kome je reč
„subota“, za razliku od ostatka naslova, štampana ćirilicom. Ova
izmeštenost/anomalija nagoveštava čudesna dešavanja koja slede već u podnaslovu romana „Bajka za mlađe naučne
radnike“ za kojom slede poglavlja „priče“ - „Ujdurma zbog divana“,
„Ujdurma zbog ujdurme“ i „Svekolika ujdurma“. Zaplet počinje kada mladi programer
Privalov poveze dvojicu putnika do sela Soloveca (u kome je Privalov
trebalo da se sretne sa svojim prijateljima). Putnici ga nagovaraju da ostane
kod njih i zaposli se, kao nužno potrebni kadar, u Naučnoistraživačkom
institutu čarobljaštva, vračanja i okultizma (skraćeno NIČAVO). Privalov
će, posle bizarnog noćenja u kući sa kokošijim nogama te jutarnjeg druženja sa
prastarom štukom iz bunara, prihvatiti zaposlenje i tako ući u kolektiv
bizarnih naučnika i njihovih praktikanata i pomoćnika (među njima je i
rehabilitovani vukodlak kao i manje ili više uspešno napravljeni dvojnici i
džinovi) odnosno svemoćnih ali nesposobnih birokrata. U Institutu se
obavljaju raznovrsni eksperimenti koji trebaju da dokažu opskurne hipoteze i
čiju su rezultati krajnje diskutabilni. Privalovo učešće u događajima je
ili bitno ili potpuno marginalno a takve su i pouke koje iz njih on (kao i
ostalo osoblje) izvlači; no, zar se bilo šta drugačije i može očekivati od Odeljenja
linijske sreće, Odeljenja predskazanja i proročanstava, Administrativno-domaćinskog
odeljenja, diplomaca crne magije, magova, ljudi sa velikim početnim slovom
(njihov moto je „ponedeljak počinje u subotu“)... Naučni eksperimenti i
metodi podrazumevaju upotrebu vradžbina kao i lasera, putovanja kroz stvarnosti
stvorene literarnim delima...
Roman
je urnebensa i difuzna mešavina fantastičkih motiva iz folklorne mitologije,
romantičarskih motiva (npr iz dela Puškina i Pjotra Jeršova), naučnofantastičke
ikonografije uz vedri humorni ali i ironijski odmak. Ton je naizmenično
ozbiljan i vrcav, lakoća prelaska iz jednog u drugi registar majstorski je
neosetna; takva, razbarušena spisateljska igrarija neodoljivo je razgaljujuća i
oduševljava čitaoce. Ispisujući ovu knjigu istinski unikatne i samosvojne
(nazovimo je tako) „sintetičke fantastike“ (u kojoj u celinu „srastaju“
svakovrsni načini građenja i doživljavanja fantastike), autori se „služe“ vrhunskim
dometima velikana kakvi su Gogolj (i njegove strašne i fantastične priče),
Bulgakov (ne samo iz romana „Majstor i Margarita“ već i sjajnog „Psećeg
srca“), uz podsećanje na apartnog Konstantina Vaginova te neprevaziđene
kozere Iljfa i Petrova; sve njih Strugacki izdižu, shodno
promenjenom vremenu i stečenim iskustvima, na novi značenjski nivo u kontekstu
naučnofantastičnih žanrovskih dometa.
Rečju,
„Ponedeljak počinje u subotu“ nesporno je remek-delo fantastičke
književnosti koje spaja tradiciju i savremena literarna iskustva u vrcavu, neponovljivu
celinu.
(„Književna
fantastika“ br. 7, 2021.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2021,
Arkadij i Boris STRUGACKI,
Čarobna knjiga,
Književna fantastika,
NAUČNA FANTASTIKA

Arkadij
(1925-1991) i Boris (1933-2012) Strugacki spadaju među najbolje
autore sovjetske odnosno ruske fantastike XX veka; njihova slava
svojevremeno je preskočila čak i famoznu hladnoratovsku „Gvozdenu zavesu“.
U svom obimnom opusu braća Strugacki su se okušala u nizu žanrovski
prepoznatljivih tema i obrazaca, od naučne fantastike na tragu tradicije
Ivana Jefremova sa opisima budućih društava blagostanja, putovanja svemirom,
osvajanja planeta do sagledavanja različitih modaliteta prvog kontakta sa
vanzemaljcima iz potpuno neočekivanih vizura; kako su godine i knjige odmicale tako
su njihove proze postajale složenije, zahtevnije za razumevanje pa i sve
subverzivnije. Ovo je posebno bilo očigledno u romanima koji su se bavili
antiutopijskim, totalitarno-birokratskim društvima (“Golać na urvini”, 1968,
“Ružni labudovi”, 1968, “Momak iz pakla”, 1975, “Buba u
mravinjaku”, 1980) koja, u ime velikih državnih ambicija, uništavaju
pojedinca. Strugacki su u svoja dela (posebno romane “Ponedeljak
počinje u subotu”, 1965, “Bajka o trojki”, 1968, “Milijardu
godina do kraja sveta”, 1976) uz naučnofantastične elemente uplitali
i tradiciju ruskih bajki, basni, skaski i folklornih mitova, gradeći visoko
stilizovane fantazmagorijske parabole. Uz već pomenute romane među najbolja
dela braće Strugacki spadaju i “Teško je biti bog” (1965), “Ružni
labudovi” (1968), „Hotel ’Kod poginulog alpiniste’“ (1974), “Piknik
kraj puta” (1974. po kojem je Tarkovski snimio remek-delo “Stalker”),
“Talasi smiruju vetar” (1985)... U svake pohvale vrednom poduhvatu
repriziranja ranije objavljenih dela odnosno štampanja do sada neprevedenih
knjiga braće Strugacki, „Čarobna knjiga“ predstavlja domaćim čitaocima
izuzetnu knjigu „Grad beznađa“.
Roman
„Grad beznađa“ originalno je objavljen u dva toma 1988. i 1989. godine i
ima neobično uzbudljivu istoriju nastanka i - opstanka. Braća su na ideju o
ovom romanu 1967. godine ali je realizacija morala da sačeka okončanje knjige
na kojoj su tada radili. Stvaranje novog dela potrajalo je pune tri godine i
bilo okončano 1972.g. I u toku pisanja i po njegovom okončanju braća su znala
da će, s obzirom na sadržaj, biti izuzetno teško objaviti roman. Pojačana
represija države prema mnogim autorima koji su nisu bili na tragu zvanične
politike, rezultirala je odlukom da se roman umnoži u tri primerka od kojih su
dva data na čuvanje pouzdanim i časnim ljudima u dva različita grada. Braća su nadalje
pisala druga dela a „Grad beznađa“ je bio skriven sve dok „perestrojka“
nije počela da menja klimu u državi i koliko-toliko popustila ideološka
ograničenja.
Pozornica
celokupnog dešavanja romana je neznano mesto (postoje ozbiljni argumenti da je
u pitanju čitava planeta) na kome postoji Grad okružen pustinjama i
močvama, na jednoj strani omeđen visokim zidom sa suncem koje se pali i gasi u
određenim intervalima. U Gradu žive ljudi pristigli iz različitih delova
Zemlje i iz različitih vremena-epoha; svi oni su, svako iz svojih
razloga, pristali da učestvuju u Eksperimentu o čijem odvijanju, planu i
cilju postoji bezbroj spekulacija. Šta je suština Eksperimenta znaju Nastavnici
koji se ukazuju svakom od stanovnika i s njim vode ozbiljne ili sasvim
trivijalne razgovore. Glavni protagonista dešavanja je Andrej Voronjin, astronom
iz 1950-ih, koji je pun vere i optimizma u Eksperiment a uz njega je
šaroliko društvo koje čine Izja Kacman, Jevrejin večiti bundžija, smerni
kućepazitelj Van, Selma devojka lakog morala, Fric Gajger,
podoficir nemačke vojske, snažni i trezveni težak Jura, Donald, Oto i
mnogi drugi. Sledeći politiku promene zanimanja Andrej i njegovi drugovi
su najpre đubretari, nakon čega on postaje istražni sudija zadužen za bizarne
predmete pojave i nestanka crvene kuće i stradanja ljudi koji su pali sa zida
iako se ne zna kako su se tamo popeli. Napredujući kroz društveno-upravljačku
strukturu Andrej postaje urednik novina a posle velikog prevrata i
pobune protiv Eksperimenta, koju predvodi Gajger, postaje savetnik u najvišoj vlasti koji će, dok se Grad
razvija i buja, biti poslat u istraživačku ekspediciju sa zadatkom da
kartografiše okruženje, otkrije eventualne opasnosti i pokuša da pronađe mitski
Antigrad.
Nesputana
mašta braće Strugacki kreirala je čudestan svet, naselila ga mnoštvom
ljudi (kao kuriozum navedimo da se ideja o sabiranju ljudi različitih epoha na
jednom mestu „rodila“ i u glavi sjajnog američkog pisaca Filipa Hoze Farmera,
1918-2009, i pretočena je u serijal „Svet-reka“ započet 1971.g, koji
broji pet romana i niz priča), oplemenila sjajnim epizodama (npr. invazija
pavijana na Grad, period suživota i njihovo uništenje tokom
„revolucije“, putovanje kroz prazne gradove) i začinila mnoštvom dijaloga o
vlasti, umetnosti, narodnim masama... Strugacki su znali da će
partijskim dušebrižnicima svakako „zapeti za oko“ dilema da li je Eksperiment
sinonim sa Socijalizam, da li je revolucija protiv okoštale vlasti i
Nastavnika poziv na bunt u realnom vremenu. Kao i sve valjane knjige, i „Grad
beznađa“ može se čitati na više nivoa, od vrcave igrarije sa ozbiljnim
elementima do filozofske rasprave i društvene kritike maskirane u roman. Svako
od ovih tumačenja uslovno je ispravno jer prednost daje tek jednom od niza
značenjskih nivoa. U svojoj celokupnosti „Grad beznađa“ vanredno je
valjano delo sjajnih autora koje svakako ulazi u parteon klasika žanra ali i
svekolike Literature.
(„Dnevnik“,
2023.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2023,
Arkadij i Boris STRUGACKI,
Čarobna knjiga,
Filip Hoze Farmer,
NAUČNA FANTASTIKA

Nastavljajući da u reprezentativnoj biblioteci „Stari kontinent“ sabira (kako se to kolokvijalno kaže) „moderne klasike“ i tekuće strip serijale nastale u Evropi, „Čarobna knjiga“ upravo je, nedugo posle prvog, štampala i drugi tom serijala „Aristofanija“ potekao iz scenarističke radionice Gzavijea Dorizona (1972) a u crteže pretočen perom Žoela Parnote (1973), dvojca priznatih autora koji su u dosadašnjem opusu, zajednički ili sa drugim umetnicima, ostvarili nekoliko zapaženih dela. Mada objavljivanje stripova autora koji ovdašnjim čitaocima nisu znani kao etablirani klasici nosi povećani rizik, „Čarobna knjiga“ je načinila iskorak i predstavila deo tekuće produkcije najdinamičnije evropske – francusko-belgijske strip scene, darujući znatiželjnicima lepršavu avanturu za mlade i malo starije ljubitelje „priča u slikama“. Dve epizode u ovom tomu (tvrdo ukoričenom i u punom koloru) su „Izvor Aurore“ (originalno publikovan 2020.g) i „Crvena planina“ (originalno iz 2022.g), i njima se zaokružuje ova grandiozna priča (na preko 250 strana, podeljena u četiri epizode) sa nizom elementima iz arsenala epske fantastike, kombinovanih sa prepoznatljivom linijom odvajanja od detinjstva i ranog odrastanja (u tradiciji „bildungsromana“) odnosno sa intrigantnim pseudoistorijskim zaleđem.
Zaplet
je nominalno započeo u Marseju 1900. godine ubistvom anonimnog metalskog
radnika Klemana iza koga su ostali udovica i troje dece. Njih posećuje
grofica Aristofanija i savetuje da se presele na drugo mesto i nikome ne
govore o Klemanu. Devet godina kasnije mala porodica živi na ivici
gladi: majka i najstariji sin, buntovni Bazil rade u fabrikama, knjiški
moljac Viktor i njegova sestra sanjalica Kalikst uče školu. U
sukobu sa fabričkim batinašima Bazil pogađa ciglom jednog huligana (taj
će kasnije „podleći povredama“) a njegova majka preuzima krivicu i odlazi u
zatvor. Bespomoćnu decu od zlehude sudbine spasava Aristofanija i odvodi
ih u skriveni dvorac gde mališani saznaju istinu o prastarom plemenitom Azurnom
kraljevstvu, o svom ocu koji je bio na pragu da otkrije način da se
kraljvstvo spasi od smrtonosne pretnje Prognanog kralja i njegovih
pomagača. Grofica se nada da je neko od dece nasledilo očev talenat i pokušava
da ih pouči tajnim znanjima. U međuvremenu i Prognani kralj kuje planove
da zarobi majku i decu i otkrije njihove moći. I zaista, devojčica je izuzetan prirodni
talenat, Viktor je unekoliko neobičniji dok zaljubljeni i gnevni Bazil
potpada pod uticaj Progonjenog kralja Gedeona, tokom Pariske komune 1871.g.
znanog kao Kralj Pariza, koji želi da siromašne oslobodi terora u novom
ustanku, iako je zbog učešća u prvoj komuni bio prognan iz Azurnog
kraljevstva koje odbija da se direktno meša u ljudsku istoriju. Sećanje na
prošlost otkriva vezu Gedeona i Aristofanije i pogibiju njihovog
sina u ustanku. Aristofanijino žrtvovanje spojiće majku sa decom a deca
će svojom angažovanjem sprečiti krvoproliće i doneti pobedu miroljubivih namera
odnosno vrline opraštanja. Ipak, hepi-eng je „sumnjiv“ i čitalac sam mora da
razmeri argumente za i protiv pasivnog odnosa prema životnim izazovima.
Dorizon
ikonografiju epske fantastike (sudbinske borbe Dobra i Zla,
sukobe moćnih bića oba tabora, magiju i vradžbine...) zdušno kombinuje sa
ikonografijom stripa (deca su slika i prilika većnog trojstva
avanturističkih stripova: snaga-um-lepota) uz poneko odstupanje od
modela (recimo, grofica nije bajna devojka već ne naročito umiljata starica,
deca lete prema svojim odredištima ali i lebde u šupljem buretu...). Ono što u
drugoj polovini serijala privlači pažnju je subverzivno stavljanje pod znak
pitanja ispravnosti postupaka „snaga Dobra“ i cene koju, zbog striktne
pasivnosti, plaćaju nedužni i nemoćni. Izbegavanje crno-bele podele uloga kao
odstupanje od žanrovskih obrazaca izmamiće osmeh iskusnijih stripoljubaca
jer čitalačkom zadovoljstvu dodaje još jednu ravan. U relativizovanje modela
treba ubrojiti i stradanje boraca za dobro koje nije izuzetak već je primereno
situacijama (nekada su „dobri momci“ stradali retko i samo u teškim i
dramatičnim situacijama). Dorizon, s druge strane, ne beži ni od
mistifikacije istorijskih događaja odnosno spoznaja dubokih istina koje pokreću
društvena kretanja.
Žoel
Parnot se sa svoje strane svojski potrudio da dočara vedru, pastoralnu
atmosferu čiste i slobodne Prirode kojoj je suprotstavio bedu
sirotinjskih gradskih kvartova i pakleno crvenilo fabrike koja radnicima uzima
zdravlje, živote i - radost. Montaža tabli adekvatna je opštem toku dešavanja
uz česte izlete u velike slike-crteže portreta junaka ili pejzaža. Sveukupno,
reč je o zanimljivom serijalu koji donosi brojne avanture začinjene magijom i
dečijim smehom ali i krucijalnim dilemama predaje životnim nedaćama ili
odbijanja pokornosti prema (od drugih zadatoj) stvarnosti.
(„Dnevnik“,
2023.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2023,
Čarobna knjiga,
Epska fantastika,
Gzavije Dorizon,
STRIP,
Žoel Parnot

Pre pola veka, tačnije 5. februara 1973.g. rulja naoružanih i besnih Vikinga koje predvodi debeli bradonja u medveđoj koži i sa rogatim šlemom na glavu stoji pred nekakvim zamkom i sa zidina dobija nonšalantni odgovor vlasnika: “Ne, ovo je br. 35... taj zamak je niže niz ulicu...” Od tog dana debeli bradonja, imena Hogar Strašni, ušao je u bezbrojne domove i srca čitalaca novina (kasnije i strip magazina pa knjiga; na ovim prostorima “nastupao je” u “Politikinom zabavniku”, “Stripoteci”, “Politici”…) širom sveta, izmamljujući salve smeha. Karikaturista i strip autor Dik Braun (1917-1989) dokazao je Hogarom da strip, distribuiran od svetske korporacije, što King Fičers Sindikejt svakako jeste, može biti i duhovit i vredan; fantastična cifra od 200 listova koji su kupili Hogara pre nego što su ga videli i činjenica da je strip imao najveću godišnju stopu rasta u sledećim decenijama, potvrda je kvaliteta ponuđene robe. Hogar je bio i porodični posao: ocu je pomagala čitava familija a strip je neposredno pred očevu smrt preuzeo sin Kris i nastavio da ga radi za publiku u 50-tak država sve do – kako to ume da udesi samo “slučaj komedijant” - 5. februara ove godine kada je preminuo u 70. godini! Hogar je novinski “geg-na-dan” strip, dakle svaki je dnevni kaiš (od 3-4 sličice) celina za sebe; pojavljuje se i u nedeljnoj verziji (od jedne pune table-stranice) i, ne prečesto, kao strip albumske dužine (48 stranica). Reč je humorističko-porodičnom stripu (što znači izostajanje brutalnosti i ekstremnosti) kome su 'ciljna grupa' sredovečni muškarci i žene (najčešći kupci dnevnih novina) a potom i mlađi deo porodica; po ovim karakterisitkama "Hogar" stoji rame uz rame sa mnogim popularnim novinskim stripovima, od "Porodice Tarane", "Bima i Buma" do "Čarlija Brauna i Snupija", “Garfilda” i "Kalvina i Hobsa".
Serijal je smešten u manje-više prepoznatljivi Srednji vek a ključna figura je Hogar, otac porodice (mada je žena mu Helga gazda u kući); on se pošteno trudi da bude uspešan osvajač, dobar muž i otac kod kuće mada često gorko zaključuje da pravi Viking ne treba da se ženi. Drugom prilikom se požalio na Odina jer mu je tražio samo dve stvari – hladno pivo i vrelu ženu – a bog mu je to pomešao. Hogarov trud nije baš uspešan pa se kući vraća pun masnica, sa par strela u stražnjici, sekirom zabijenom u šlem i mršavim ulovom. Kako će biti dočekan zavisi od nepredvidivih okolnosti: da li je, u međuvremenu, neka banda varvara 'navratila' i opljačkala ih ili je čitavo imanje poplavljeno ili Hogar nije doneo ono što je obećao (“najveći broj 19” haljine na koji bude naišao) ili je doneo česmu iz koje je u Parizu tekla voda (a sada neće) ili pauna na šta će se Helga odbecnuti da li on zna koliko će joj trebati da očerupa ptičurinu... Ponekad se Hogaru ne ustaje iz kreveta a Helga je zgrožena idejom da prespava vikend mada ona želi da dragog muža preobrati u boljeg muškarca (čistijeg, pažljivijeg, nežnijeg). Dešava mu se da je suviše bolestan da bi pljačkao ali kada on, oran, krene u juriš Helga mu utrapi kantu sa đubretom koju usput treba isprazniti. Hogar ume da legne rano, sa sve bojnom opremom, jer ujutro ima poslovni sastanak. S druge strane, Helgu brine to što je Hogar otišao da pronađe novi svet jer to znači da je i to - izgubio! Kad se opušta, Hogar zaglavi sa društvom u kafani i za to teško ispašta (čak i ako se prikrade ženi, koja ga čeka sa oklagijom, pokrije joj oči i kaže: “Pogodi ko je?”). Kad pokušava da opravda kašnjenje rizikuje da mu otpadnu rogovi sa šlema ali ponekad rogovi otpadaju i kravama u štali! Hogar odbija optužbe po pitanju svog ogromnog stomaka jer je to njegov najbolji prijatelj (pridržava mu kaiš, otvara vrata, javlja kada je gladan). Da su se vremena promenila govori i to da je prestao da otima device i počeo da krade kuvare. Hogar, na prvi pogled strašni Viking, neguje taj imidž barem prema neprijateljima; kod bližnjih takva rola 'ne pali' čak ni kada je u pitanju izbegavanje redovnog godišnjeg kupanja pa, kada mu se to ipak desi, s njim mora biti i amajlija protiv zla - gumena patkica. Hogar pripada srednjoj društvenoj klasi jer je mali privrednik-preduzetnik, ima brod i posadu s kojima obavlja svoj mali biznis - plovi do drugih zemalja i pljačka ih. Muževljeva neproduktivnost, pak, ometa ostvarenje planova o boljem životu kršne Helge. I ona se ubija od posla ali muž to ne vidi pa, kad je zatekne mrtvu umornu ispružena na fotelji, lakonski konstatuje “Odmaraš se danas, draga? Pametno, baš pametno...” Helga ne voli što je Hogar detinjast, šljapka po baricama ili je preskače dok riba pod. Ipak, ume i uzvrati: naterala je Hogara da glavom probije plafon obznanivši da je - trudna. Njena najteža mora ipak se ostvarila: Hogar jede brže nego što ona kuva! Nažalost, muž je zaboravio i na romantiku: dok su zagrljeni u noći on tvrdi da mesec liči na sir. Inače, Hogar ima trajnu čvorugu na glavi jer je zaboravio godišnjicu braka. Kad on, na igranci, pleše sa drugim damama, žena mu bez griže savesti podmeće nogu. Helga bdi nad njihovim decom, Hamletom, koji je večito očevo razočarenje jer je nežan i pismen a ne surov i opak, kupa se svakog dana, ne mari za bitke i ne želi da nastavi porodičnu ratničku tradiciju, i dražesnom Honi koja bi da bude i ratnica i zavodnica. Ipak, Hogar se trudi da vaspita sina, daje mu stručne savete (“Neznanje je majka avanture!”) ali nema odgovore na sinovljeva pitanja. Mada mrzi čitanje ne može da odoli i pokušava da vidi da li ga pominju u knjizi o najvećim osvajačima ali - u knjizi nema slika! Među budućim osvajačima i gusarima, Hamlet stiče strahopoštovanje kada izjavi da će postati - stomatolog! Za Honi otac nema previše saveta osim da ne plače jer će joj zarđati haljina; majka je ta koja ćerku upućuje u tajne ženske mudrosti ali Honi nije najbolja učenica pa joj, posle propalih zanosa, ostaje smotani trubadur Leut dok Hamleta prati Hernija, nežna devojčica problematičnog ponašanja.
U kući Hogarovih ima i ljubimca; Hogarov je pas Snert, sa sve malim šlemom, koji kao i gazda, trpi grdnje supruge kada se kasno vrati kući a Helgin ljubimac je patka Kvak. Među ljudskim ljubimcima izdvaja se Srećni Edi, neverovatni Viking sa dve leve ruke i levkom na glavi, koji je meta svih nesreća. Najkorisniji je kad ga s broda bacaju u vodu da proveri dubinu. Među redovne posetioce stripa spadaju doktor Zuk, čudo od medicinara, prepredeni advokat Kojera i namrštena Hogarova tašta; tu su i Prljavi Dirk, pored koga je Hogar oličenje urednosti, i zadrljeni Opaki Maks koji traži da mu se cveće skloni s puta. Ostatak sveta naseljavaju svakakvi Vikinzi (čak i oni što kelnerice bodu rogovima!), uvek spremni na veselje i tuču ali i na bežaniju od neprijatelja, nezgodni vitezovi u oklopu, 'krvavi Bugari', horde prgavih Huna i Turaka; tu-i-tamo ima raznoraznih čudovišta i zmajeva, bajnih sirena, začaranih šuma i mačeva u kamenu (Hogarov komentar “Bre, neko mora da je bio stvarno ljut na taj kamen”). Najgori od svih su poreznici koji pljačkaju efikasnije od Hogara i poprilično mračni tipovi koji su Helgina familija.
I tako, život teče na ravnoj Zemlji sa strmim ivicama, sa dobrim i lošim danima (među koje spada i onaj kada se, na palubi Hogarovog broda, pijani pacovi - kockaju!), posle kojih umorni osvajač jedino želi da ga neko razume, zagrli i doda mu vrč ubitačnog groga od koga čovek lebdi u krug. Šta pošteni Viking posle svega da kaže osim: “Ništa nije kao nekad!...Englezi grade veće zamkove... Pa sad moramo da pravimo veće brodove... A gde da nađeš posadu? Ljudima više nije do posla... Onda sve te priče o moralu... Šta god to bilo! Kažem ti, svet se menja! Ovo može biti kraj civilizacije kakvu poznajemo...” Uprkos svemu, Hogar tvrdoglavo gura dalje, putuje, bori se (mada u dubini srca krije tugu što su sve prave zemlje već opljačkane ali ne od njegove ruke), mlatara okrnjenim mačem, trpi nerazumevanje najbližih, ulaže proteste i apele, teši se dobrom hranom i pićem u bučnim kafanama, iznova i iznova pokazuje dobru volju i, na kraju dana, nada se da će sutra biti bolje. Rečju, jedan običan tip željan svog mesta pod suncem, sa snovima i ambicijama kojih se rado odriče za malo mira i tišine. Ako se izuzme vremensko-istorijska razlika i distanca, taj momak u srednjim godinama (onim kriznim, kad si "suviše mlad da umreš a prestar za rok'en'rol"), zatečen sopstvenim životom, sasvim lako može biti bilo ko od nas. Upravo na tom nivou identifikacije sa zadrškom (čitaj, dozom egzotike potrebne da prepoznavanje ne bude previše bukvalno), Hogar funkcioniše besprekorno jer bazični odnosi na poslu i u porodici jesu svevremeni. Njegovo ponašanje, problemi i reakcije sasvim su 'domaćinski' i odgovaraju nametnutoj slici o jakom tipu koji drži konce a, u stvari, sve mu izmiče kontroli. Ženski deo populacije, takođe u srednjim godinama, otkriće svoja mesta podudaranja sa korpulentnom, čas optimistički nastrojenom čas nezadovoljnom Helgom. Rečju, u "Hogaru Strašnom" se za svakoga nađe po nešto, obilno zaliveno vedrim, često i urnebesnim humorom a sve to dato je jednostavnim, grubim crtežom sa upečatljivim grimasama. I, što je vrlo važno, zgode i nezgode traju, bez večih padova, decenijama, dovoljno da se publika srodi sa likovima i počne ih doživljavati kao poznanike kojima se mogu okrenuti radi tako potrebne dnevne doze optimizma. I sve to od sasvim (ne)običnog Hogara i njegove družine. Pa, malo li je?
(“Dnevnik”, 2023.)
Periodične
publikacije (novine, časopisi, magazini...) nesporno su najdinamičniji segmenti
na sceni bilo koje umetničke grane koja se realizuje u štampanim medijima;
sledstveno tome nepostojanje periodične publikacije koja će predstavljati
aktuelna dešavanja i pružati uvid u stvaralačke radionice siguran je znak da
takva scena tavori, tapka u mestu i neminovno srlja u nestajanje. Nasuprot
tome, pojava časopisa, koliko god neredovnih u izlaženju, kakav-takav je garant opstajanja i, možda, začetak nadolazećeg boljitka.
U tom kontekstu, „Strip pressing, magazin za devetu umetnost“ u izdanju niškog
Studentskog kulturnog centra, koji se pojavio na samom početku novog
milenijuma (tj. 2001.g), uprkos neredovnosti izlaženja, nametnutoj nedostatkom
sredstava za štampu a ne nedostatkom valjanih sadržaja, „pokrivao“ je zjap nedostajuće
periodike na ovdašnjoj strip sceni. Sa njim ovdašnja strip scena i dalje
ima serioznu publikaciju koja nudi praksu-stripove i teoriju - intervjue,
prikaze, teorijske osvrte; to je, naravno, nedovoljno za strasne ljubitelje ali
izostanak „Strip pressinga“ svakako bi istanjio (ako ne i raskinuo) veze
sa domaćim i svetskim strip zbivanjima. Otuda je pojava svakog broja
svojevrsni praznik za strip stvaraoce i ljubitelje 9. umetnosti.
Najnoviji, 23. po redu „Strip pressing“ na 80 strana gustog sadržaja,
drži se oprobane formule: red stripa - red tekstova o stripu i
njegovim stvaraocima. Mada nije odmah na početku broja prvo pomenjemo deo o strip
stvaraocima koji su nas napustili u prošloj godini, podsećajući na
nezaustavljivi tok vremena odnosno nestajanje ljudi na čijim smo delima
odrastali i stasavali. „Pressing“ dirljivim tekstovima pominje one koji
su iz stripa otišli u večnost: slavni i poštovani majstor pera Julio
Radilović Jules (1928-2022), strip crtač, karikaturista, doajen Zagrebačke
škole crtanih filmova, Borivoj Dovniković Bordo (1930-2022), i scenarista,
crtač, urednik Dragoljub Dragan Savić (1957-2022).
Informativno-obrazovnu funkciju
imaju sjajni tekstovi o humorno intoniranom stripu „Amnezija“ Filipa
Andronika (autora Luke
Stojanovića) i apsurdističko-ciničnom a
ipak urnebesnom serijalu „Udaljena strana“ ingenioznog Gerija Larsona
(napisao Milan Jovanović). Kritike nekih od aktuelnih domaćih strip
izdanja na koje svakako treba obratiti pažnju nadovezuju se na prikaze publikacija
iz Slovenije i Rumunije u šta se uklapa i tekst o letošnjem Masterklasu
stripa u Brašovi, Rumunija, potvrđujući da „Strip pressing“ sa
svojim urednikom Markom Stojanovićem i dalje insistira na povezivanju strip
autora iz regiona. Originalni intervujui sa strip autorima jedan su od
zaštitnih znakova ovog magazina; stvaraoce sa ovih prostora koji su karijeru
razvijali u „belom svetu“ predstavljaju Saša Jovanović (1963, likovni
umetnik, grafičar, koji je 30 godina živeo u Amsterdamu, autor dva strip
albuma), tajanstveni Morian (strip crtač serijala „Čovek 20 veka“
koji objavljuje američki „Image“) i Ivana Filipović (1965,
školovani arhitekta, od 1999. nastanjena u Kanadi, svojevremeno vrlo
prisutna na domaćoj strip sceni); osim priča o radostima i mukama stvaranja
i o položaju stripa u svetu, zapanjuće su njihove životne zgode i
nezgode (Saša se bavio dizajnom pogrebnih urni a Ivana je
postigla velike uspehe u svetu veb dizajna). O svojim strip iskustvima
pričaju Alkant i Bole, scenaristi francuskog hit serijala „Bomba“.
Posebnost ovog broja „Strip
pressinga“ jesu stripovi na jednoj tabli potekli iz radionica 50-tak
autora iz regiona. Kratki strip je (kao i kratka priča) posebna
kategorija koja traži visprenog, vrcavog i disciplinovanog autora jer na jednu
tablu može stati šala, geg ali i čitava epopeja odnosno filozofska rasprava –
na koju stranu će „priča u slikama“ otići zavisi upravo od umetnikove
spretnosti i nadahnuća. Otuda je ova neformalna panorama kratkog stripa pravi
biser i poslastica za stripoljubce.
Znatiželjni i zadovoljni čitalac iznova
će zaključiti da je „Strip pressing“ dragoceno izdanje koje donosi mnogo
radosti i pouka, istovremeno zažalivši što ovaj „magazin za devetu umetnost“
ne izlazi češće.
(„Dnevnik“, 2023.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2023,
Filip Andronik,
Geri Larson,
Marko Stojanović,
STRIP,
Strip Pressing

Pred
ljubiteljima „priča u slikama“ upravo se našao trinaesti tom sabranih
epizoda stripa „Džeremaja“ scenariste i crtača Hermana Ipena (1938), u
standardnom tvrdokoričenom i kolornom izdanju agilne „Čarobne knjige“. Knjiga
kao i sve prethodne, sadrži tri epizode: 37 - „Zver“, 38 - „Kapiraš?“
i 39 - „Mrgud“; sudeći prema godinama originalnog objavljivanja - 2019,
2020, 2022 – znatiželjnici drže korak sa radovima žive strip legende u
serijalu koji je postao nezaobilazni reper za naučnofantastični strip
(ista ekskluzivna situacija desila se čitaocima prošlogodišnjeg toma Hermanovog
„Boa-Morija“ u kome je, u godini originalnog objavljivanja, štampana
najnovija epizoda iz serijala „Tornjevi Boa-Morija“). Očigledno je da Herman,
uz sve druge radove, ne odustaje od svog prvog samostalnog serijala „Džeremaja“
započetog još davne 1979. godine. Uprkos respektabilnim godinama Herman,
i posle četiri decenije od započinjanja serijala, marljivo radi i bezmalo svake
godine objavljuje novu avanturu dvojca Džeremaja i Kurdi Maloj;
oni su na početku bili mladići a sada su muškarci u punoj snazi (mada se u
pričama sugeriše da je od početka lutanja za njih protekla samo jedna decenija).
Dugogodišnje lutalice krstare uzduž i popreko ostataka Sjedinjenih Američkih
Država razorenih međurasnim sukobom (što nameće neprijatna poređenja sa
tekućom situacijom u SAD). Nakon faze sveopšteg haosa koji liči na modernizovani
Divlji zapad, stvari su se počele postepeno popravljati, centralna državna
administracija je profunkcionisala, usamljene male zajednice povezuju se a
bande kriminalaca su uglavnom pobeđene. Stanje je daleko od onog koje je ratom
uništeno, funkcionalna tehnologija je retka, veliki sistemi kao distribucija
struje, železnica, drumski saobraćaj i dalje ne postoje (mada se u jednoj od
epizoda ovog toma pominje aktivna atomska centrala). Sa svoje strane nova vlast
drži se starih, proverenih metoda vladavine - lokalni moćnici pljačkaju
podanike, manje ili više perfidno, ucenama ili nasiljem, korupcija cveta i
kroji sudbine malim ljudima. Pravdoljubivi desperadosi Džer i Kurdi
nisu spremni da zažmure na nepravdu pa lako zapadaju u nevolje jer kao svi stranci
ne poznaju raspodelu snaga i ne pokazuju dovoljno poniznosti i respekta prema
lokalnim bogatašima i političarima odnosno prema njihovim planovima i pulenima.
Očigledna je autorova naklonjenost običnom čoveku kome je dosuđena uloga
gubitnika a on nema snage a još manje hrabrosti da se otrgne iz tog fatalnog
zagrljaja. Zadivljujuje Hermanova sposobnost da kreira mnoštvo
živopisnih likova i da zaplete njihove sudbine u gotovo nerazmrsivo klupko u
kome je malo pravih, čistih krivaca i heroja među mnoštvom „ružnih, prljavih
i zlih“ marginalaca koji se bore za opstanak, ne shvatajući uvek šta je
njihov sopstveni interes, bilo da su ovčari (u „Zver“) ili sitni
najamnici-kriminalci (u sve tri priče). U senci muških grubijana upečatljivo su
oslikani likovi žena koje se na razne načine dovijaju da ostanu žive i
nezavisne pod svojim pravilima; naravno, sponzoruše, svoje polne atribute
koriste i troše da bi, dok su aktuelne, koliko-toliko uživale u luksuzu dok su,
na suprotnom kraju klackalice, žena vođa bande prosjaka („Kapiraš?“)
odnosno dobrostojeća predvodnica kriminalaca („Mrgud“). Istini za volju,
obe negativke su starice (njihova suprotnosti je Džeremajina infantilna tetka
Marta) dok se mlade junakinje i dalje batrgaju i otimaju iz stiska muškog
polusveta.
Džeremaja i Kurdi, kao
iskusni borci, pomažu obespravljenima u neminovnim borbama sa nasilnicima na
ulicama, đubrištima ili u divljoj prirodi. Napete situacije pretvaraju se u
košmare pod gustom maglom ili u senkama pretećih zgrada i ruševina. Najnovija
epizoda „Mrgud“ dodatno je „začinjena“ pojavom Stoun-Bia,
arhineprijatelja Džeremaje i Kurdija. On je namerio da konačno
raščisti stare račune u čemu neće uspeti ali zato ranjeni Džeremaja –
nestaje, što sugeriše da sledi novi nastavak.
Hermanovo pripovedanje u više
linija karakteriše svojevrsno „preskakanje“ nekih situacija koje čitalac treba
sam da nadogradi. Njegova četkica i dalje donosi razigrane crteže sa povremenim
majstorskim pejzažima i enterijerima, te nenadmašnim poigravanjima senkama u
magli ili sumraku; kolor je u rasponu od punoće boja do škrtih valera sive.
Sveukupno, serijal „Džeremaja“ i nadalje nadmašuje uobičajena stripska
pojednostavljenja potvrđujući da Herman istrajno gazi neutabanim stazama
razgranavanja i produbljivanja svog antologijskog serijala. Lepo je videti
legendu koja je i dalje u izvrsnoj formi.
(„Dnevnik“, 2023.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2023,
Čarobna knjiga,
Džeremaja,
Herman Ipen,
NAUČNA FANTASTIKA,
STRIP

Vil Ajzner (1917-2005) ubraja se među najznačajnije strip umetnike XX veka, koji je u impozantnoj karijeri dugoj gotovo sedam decenija bio strip praktičar u različitim periodima razvoja ovog medija, odnosno teoretičar i profesor na njujorškoj umetničkoj školi gde je predavao o stripu koji je definisao kao „sekvencijalnu umetnost“. Kao dvadesetogodišnjak Ajzner je bio jedan od mnoštva nadničara u talasu bezbrojnih strip publikacija koje su pokušavale da zadovolje glad čitalaca za „priče u slikama“. Među nizom heroja koje je stvorio najpoznatiji junak je Spirit (rađen od 1940-1052), netipični maskirani heroj u humorno-apsurdnim avanturama. Za razliku od rutiniranih crtača, Ajzner je tragao za novim načinima crtanja i komponovanja tabli koje će u nastupajućim decenijama prihvatati kako alternativni strip autori tako i autori u okrilju korporacijskog stripa. Tokom Drugog svetskog rata Ajzner je crtao priručnike za obuku mladih vojnika. U, za američki strip, burnim posleratnim godinama Ajzner je nastavio sa subverzivnim stvaralaštvom, uporedo sa pedagoškim radom, razvijajući svoje ideje u nizu izuzetnih dela. Godine 1978. Ajzner je, ugledajući se na eksperimentalne grafičke umetnike iz 1920-tih (Nikela, Masarila, Vorda), započeo rad na pričama, zasnovanim na stvarnim ličnostima i događajima, koje se dešavaju u njujorškoj Dropsi aveniji broj 55 u kojoj je Ajzner odrastao. Ovaj strip, pod nazivom „Ugovor s Bogom“, umetnik je nudio kao „grafički roman“ ali nije uspeo da ga objavi ni kod jednog velikog izdavača; knjiga se ipak pojavila kod malog izdavača i neprestano je doštampavana gotovo 30 godina. Pet godina kasnije Ajzner počinje rad na novom delu „Životnoj sili“ smeštenom u istoj aveniji, a svoje životno delo će zaokružiti 1995. godine pričom „Dropsi avenija: Komšiluk“. Celokupna trilogija, na preko 500 strana, objedinjena je 2005. u jedan tom koji je, u ediciji „Svet u oblačiću“ i pod okvirnim naslovom „Ugovor s Bogom, Život na Dropsi aveniji“, agilna „Čarobna knjiga“ objavila neposredno pred dolazak nove 2023. godine.
Nakon
sentimentalno-dirljivog Ajznerovog uvoda znatiželjni čitalac raskriljuje
dveri svojevrsne istorije Njujorka i Sjedinjenih američkih država
viđene kroz oči malih, beznačajnih ljudi koji dolaze u obećanu zemlju i
pokušavaju (retko kada uspešno) da ostvare snove. Različite rase i narodi,
različiti običaji, navike i svetonazori ne mogu se lako uklopiti na malom
prostoru pa stanovi i pločnici umeju da budu pretesni a strasti i
netrpeljivosti lako eksplodiraju u pojedinačne razmirice i sukoba ali i nerede
širih razmera. Otuda vrlo brzo postaje važno ko je došao prvi i zauzeo
teritoriju na koju sada polaže prava starosedeoca, odnosno ko je brojniji te
agresivniji u ostarenju prevlasti koja donosi i ekonomska preimućstva. Dropsi
avenija, kao pozornica događanja, ima svoje faze-cikluse, od sela na periferiji
grada, preko postepene pa sve brže urbanizacije, gradnje velikih stambenih
zgrada kao brodova u asfaltnom moru, uspona standarda, Velike ekonomske
krize, Prohibicije, propasti stanara, zgrada i čitavih blokova do ponovnih
planova o izgradnji. Sve to vreme takozvani „kazan za topljenje nacija“
radi punom parom: Jevreje potiskuju Irci, Italijani, Španci,
crnci, latinosi; istovremeno poštene radnike (od fizikalaca, domara ili tesara
do onih nevoljnika koji, u vreme krize, zarađuju čišćenjem snega sa ulica)
nadmašuju kriminalci, prevaranti svih vrsta, bankari i mešetari (a tu je i
jedan sakupljač stare odeće koji će se obogatiti). Uz sveprisutne
domaćice-alapače smenjuju se i pojedinačne na momente smešne tragedije ljudi
koji su izgubili iluzije (pa i veru u Boga), gubili ljubav, tražitelja (oba
pola) bogatog supružnika, svakojakih lenčuga i simulatora, obogaljenih veterana
svetskih ratova i onog u Vijetnamu, alkoholičara; ponekad se (ali samo
kao izuzetak) pojavi i neko ko u srednjim godinama spozna svoje zablude i
pokušava da nadoknadi izgubljeno vreme. Duhovni pastiri različitih religija
neretko su oni koji podučavaju i nude utehu ali i pružaju ruku pomirenja drugim
zajednicama praktično pokazujući da dobrota ipak postoji; lokalni političari,
pak, lako klize u pragmatizam koji traži i sumnjive kompromise koji im ne služe
na čast.
Panorama
sudbina pojedinaca, grupa/zajednica i njihovog staništa data je u prvom delu
kroz pojedinačne priče dok se u potonja dva pretvara u niz pripovednih linija
koje teku paralalno ali se neminovno prepliću gradeći mozaik sačinjen od niza
blistavih segmenata. Ajzner gradi trilogiju smireno, bez veštačkih
afektacija ili ušećerenih melodramskih tonova što sveukupno daje realističku
sagu sazdanu od sitnica koje život znače u širokoj paleti emocija od sreće do
tuge, radosti i razočarenja. Ovako seriozan sadržaj uz vrcave dijaloge i
efektne isečke iz novinskih članaka ima svoj vizuelni lik u jasnim, oštrim
kjaroskuro crtežima oslobođenim strip kvadrata i stvaranim kao kompaktne
table-stranice. Laka karikaturalnost likova pojačava humorne efekte ali i
potcrtava teške trenutke. Rečju, „Ugovor s Bogom“ je visoko vredno delo devete
ali i svekoliko Umetnosti.
(„Dnevnik“,
2023.)
Ursula Legvin
(1929-2018) ubraja se među najzapaženije autore žanrovske fantastike druge
polovine XX veka, Ona je postigla ono što je uspelo samo retkim autorima
(kakvi su Bredberi, Zelazni, Silverberg): da se njena dela u žanrovima naučne
i epske fantastike smatraju za vrhunska
odnosno nezaobilazna u istoriji žanrova. U domenu naučne fantastike
Legvinova je, svojim romanima i kraćim prozama iz „Hainskog ciklusa“
(među njima su najznačajniji romani „Leva ruka tame“ iz 1968, „Čovek
praznih šaka“, 1974, „Svet se kaže šuma“, 1976 „Pričanje“,
2000) kao i nizom samostalnih knjiga (pre svih izuzetnim romanom „Stalno se
vraćajući kući“, 1985), reprezent seriozne literature distancirane od
masovne petparačke, šund prakse započete između dva rata i nastavljene u prvim
godinama posle Drugog svetskog rata. Njena temeljnost u promišljanju svetova
i društvenih ustrojstava na njima, duboko sagledavanje socijalno-psiholoških
posledica napretka u tehničkim naukama ali i tehnologija vladanja podanicima,
udružena sa zavidnom spisateljskom veštinom, donela joj je uvažavanje
literarnih znalaca iz tzv glavnog književnog toka što je svakako uticalo i na
promenu generalnog stava akademske kritike prema naučnoj fantastici kao
paraliteraturi. Uporedo sa ovim usmerenjem Legvinova je pisala knjige
koje pripadaju epskoj fantastici odnosno žanru koji anglosaksonski pisci
(prvi je 1969.g. bio Aleksandar Lojd) i teoretičari određuju kao „visoka
fantastika“ (mada, istini za volju, ne postoji opšteprihvaćeno značenje tog
termina). Ključno delo Legvinove u ovom žanru je cikus „Zemljomorje“
koji čine dve trilogije i niz pratećih priča. Prvi roman „Čarobnjak
Zemljomorja“ iz 1968, uvrštavan u „omladinske romane“, zadobio je
veliku popularnost te je ušao i u programe obavezne školske lektire. Za ovim su
sledili romani „Grobnice Atuana“ (1971) i „Najdalja obala“
(1972). Tek 18 godina kasnije Legvinova se vratila Zemljomorju
romanom „Tehanu“ (1990) za kojim su sledila zbirka „Priče iz
Zemljomorja“ i roman „Drugi vetar“ (obe knjige izlaze 2001).
Poslednje priče iz ciklusa su „Oderonova kći“ (2014) i „Vilin konjic“
(2018). Zemljomorje je svet prekriven okeanom iz koga se izdiže niz
arhipelaga. Ostrva naseljavaju različite ljudske rase (ima i zmajeva koji se
kriju od njih) na različitim stepenima tehnološkog, religijskog i državnog
razvoja. Na ostrvima Zemljomorja postoji i funkcioniše magija, ona
divlja i ona kultivisana, koja se izučava u posebnim školama na ostrvu Rouk. Nekoliko je junaka ovih
dela: Ged, čarobnjak sa čijim odrastanjem, školovanjem i delanjem ciklus
započinje, Tenar, njegova životna izabranica, Tehanu, koja uprkos
traumama postaje moćna heroina, mladi princa Lebanen koji će izrasti u
dogoočekivanog kralja Arhipelaga, Irijan, ratnica i čarobnica... Kao i u
„Hainskom ciklusu“ i u delima o Zemljomorju, Legvinova temeljno
promišlja kako mitološke i arhetipske odnose i situacije tako i živote junaka
koje prati od prvih koraka (kako je to u klasičnim bildunsromanima)
preko razvoja i zenita njihovih snaga i moći do starenja i neminovnog svođenja
životnih bilansa.
Knjige
Ursule Legvin predmet su pomnog proučavanja brojnih teoretičara širom
sveta. Korpusu ovih studija priključuje se i monografija „Zemljomorje Ursule
Legvin kao delo visoke (epske) fantastike“ Save V. Stamenkovića (1983) koju
je objavio Niški kulturni centar. Osnov knjige je autorova doktorska disertacija
koju je on proširio i ažurirao, sintetizujući dosadašnja razmatranja ove teme (vidljiva u impozantnoj
bibliografiji sekundarne literature) i nadograđujući ih svojim tezama. Stamenković
ciklus o Zemljomorju analizira iz različitih vizura: nakon uvodnih
razmatranja termina visoka fantastika te odnosa Zemljomorja prema
žanrovskom nasleđu, pre svega Tolkinovim delima, ali savremenim delima
(npr. R. R. Martinovog „Pesmi vatre i leda“), razmatraju se
karakteristike geografije Zemljomorja,
funkcionisanje magije, religije i mitologije na ostrvima. Razvoj junakinja i
junaka ciklusa posmatra se kroz postavke teorije o putu heroja Džozefa
Kembela odnosno puta heroine iz teza Morin Murdok. Uz primenu
teorije mogućih svetova Lubomira Doležala odnosno „ženskog pitanja“
i „ženskog romana“, faminističkih i kvir teorija, ekokritike i
imagologije, autor razotkriva i odnos druge trilogije, utemeljene na
taoističkim učenjem o sveopštoj ravnoteži elemenata, prema početnoj trilogiji,
prepoznajući elemente u kojima je Legvinova izvršila reviziju svojih početnih
stavova odnosno pomerila dotadašnje granice žanra otvarajući vrata novim
idejama i stavovima. U svetlu ovih sagledavanja, studija „Zemljomorje Ursule
Legvin“ Save V. Stamenkovića vispren je i intrigantan uvid u serijal o Zemljomorju
kojim se on otkriva kao respektabilno, kompleksno i višedimenzionalno delo koje
duboko korespondira sa najdubljim slojevima iskustva ustrojstva ljudskih
zajednica i njenih jedinki i kome se svakako treba vraćati radi čitalačkog
uživanja ali i mudrih, trezvenih pouka.
(„Dnevnik“,
2023.)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
2023,
Epska fantastika,
NAUČNA FANTASTIKA,
Niški kulturni centar,
Sava V. Stamenković,
UrsulA Le Gvin

Пријавите се на:
Постови (Atom)