(1998)
U tekućoj književnoj produkciji opstaje nekoliko podvrsta tzv
’sekundarne literature’ – od jedva proširenih vesti o pojavi neke knjige preko
prikaza do kritika i, konačno, sintetičkih sameravanja kojih je, obzirom na
širine teorijskih zahvata, najmanje ali koja prevazilaze potrebe trenutka i
ulaze u domen književne istorije. Aleksandar B. Laković spada u kritičare čije
su namere i htenja u tumačenju literature visoko profesionalno ambiciozne i
teže trajnijim rezultatima. U knjizi „Od
totema do srodnika“, kojoj u podnaslovu stoji „Mitološki svet Slovena u srpskoj knjiženosti“ sabrano je 20-tak
ogleda o poeziji i prozi savremenih srpskih pisaca i u njima Laković traga za
etno-antropološko-mitskim slojevima i značenjima tekstova. Stoga je svaka knjiga
ili pesma povod za poniranje u genezu i strukturu određenog pojma-institucije
sa ovdašnjih prostora i za analizu njegovog uticaja na mentalni sklop
naroda-grupe-pojedinca kroz prošlost do sadašnjosti (a u eseju o poeziji
Slobodana Vukanovića i na određivanje budućnosti). Obzirom da mitologija na
svojim krilima nosi celokupnu egzistenciju jedinke, od njenog rođenja, preko svih
perioda života, do smrti, odnosno usmerava ga prema izgrađenim vrednosnim
sistemima na kojima je utemeljen i funkcioniše nacionalni kolektivitet,
traganje za određenim simbolom zahteva široko znanje te sposobnost da se isti
prati kroz brojne promene a da bi se prepoznalo njegovo funkcionisanje i interakcije
sa drugim elementima. Autor dodatno otežava svoj zadatak stavljanjem svojih
razmatranja u kontekst opštih civilizacijskih tokova i filozofskih teorija i
koncepata.
Predmeti analize su
vatra u prozi M. Demića, motiv božanstva-kulta-tabua vuka u poeziji V. Pope,
dvojnika demona-pesnika i pesnika-demona u delu R. Vojvodića, kuće, gosta i sna
u poeziji A. Vukadinovića, ogledala kod Z. Petrovića, zvona u stihovima D.
Jevrić, motiv kape u narodnoj poeziji, petla kod S. Rakitića, životinjskog sveta
u delima D. Popovića i R. Zlatanovića, hrasta u pesmi Lj. Simovića, oraha kod
Đ. Sladoja i lekovitog bilja kod S. Vukanovića, te smrti i trajanja u stihovima
S. Pavićevića, D. Ignjatovića i V. Jagličića. Svakom tumačenju Laković prilazi
spremno i agilno, opremljen znanjem iz obimne literature o određenoj
problematici, i zadire ispod prvih slojeva dela da bi stigao do manje vidljivih
nivoa ’odgovornih’ za osnovnu konstrukciju-obrazac na tragu arhetipskog a koga umetnik ne mora biti
svestan, već prema onoj maksimi da ’pesma zna više od pesnika’. Do ovakvih
dubina i zaključaka nesumnjivo je teško doći ali se to u Lakovićevim tekstovima
ne vidi jer je on sposoban da piše smisleno, jasno i metodično, bez posezanja
za nepotrebnim mistifikacijama čime
iskazuje poštovanje kako prema knjigama kojima se bavi tako i prema čitaocima
kojima izlaže svoje ideje, što je svakako pažnje vredan napor.
(2001)
Intervju je svakako najneposreniji način novinarskog predstavljanja
ličnosti. Namesto opisivanja, prepričavanja ili objašnjenja, dakle prikazivanja
’iz druge ruke’, živa reč otkriva unutrašnje pejzaže aktera razgovora. Naravno,
novinar mora da dozvoli svom sagovorniku da razvije misli ali i da ga usmeri,
spreči lutanja. Stoga je intervju koji ima intenciju da predstavi jednu ličnost
u njenoj posebnosti (a ne tek da iskoristi trenutak medijske pažnje koju je ova
privukla) izuzetno zahtevna kategorija a knjige ovakvih tekstova retke na našoj
kulturnoj sceni. Zvonko Prijović (1965), nakon 15 godina intenzivnog
novinarskog rada, sakupio je 15 razgovora urađenih u razdoblju od 1987. do
1996.g. sa poznatim ličnostima iz svetova književnosti, pozorišta i estrade.
Knjigu otvara intervju
sa Arsenom Dedićem iz 1987. u kome on predstavlja svoje stvaralaštvo ali i
glasno razmišlja o društvenom okruženju, dok u razgovoru iz 1996.g., koji
zatvara knjigu, sabira ono što je u međuvremenu uradio i sagledava stanje
nastalo raspadom zajedničke nam države. U ovom decenijskom okviru koji
podrazumeva razvoj, krizu i raspad jednog sistema vrednosti i traganja za
novim, sopstvenim i grupnim, egzistiraju i ostali segmenti knjige. Josipa
Lisac, govoreći o 70-tim i 80-tim, otkriva lagano posustajanje poleta jedne
generacije umetnika, dok njen mlađi kolega, Đorđe Balašević, nonšalantno
odgovara (uz dozu cinizma) na pitanja iz upitnika koji je svojevremeno sastavio
Marsel Prust. Mustafa Nadarević opčinjen je podvojenošću ličnosti glumca i
uznemiren zatvorenošću tada ’jedinstvenog kulturnog prostora’. Pozorišni
reditelj Petar Zec ukazuje na bogatstvo i aktuelnost Andrićevog dela.
Razgovori sa
književnicima započinju sa Svetislavom Basarom, majstorom paradoksa i
istraživačem propasti Zapadne civilizacije. Mileta Prodanović, slikar i pisac,
i Aleksandar Jerkov, književni kritičar, u intervjuu iz 1994.g. simultano
razmišljaju o sukobu građanske tradicije i novokomponovanog kiča i šunda.
Branko Kukić, pisac i esejista, sagledava ulogu inertnih masa u istoriji i
mesto intelektualca u društvu, dok o (ne)opravdanosti poezije u današnje
postindustrijsko vreme govori pesnik Jovan Zivlak. Postmodernu u umetnostima
(likovnoj i književnoj) razmeravaju Andrej Tišma odnosno pesnik i prozaista
Milan Orlić. Pesnici mlađe generacije, Dragan Jovanović Danilov i Zoran Bognar,
pokušavaju da definišu svoje poetske motive, interesovanja i uzore a Milenko
Pajić pripoveda o ljubavi i usudu pesnika Laze Kostića i Lenke Dunđerski.
U konačnom sagledavanju
knjiga intervjua „Iskušenje vremena“ Zvonka Prijovića predstavlja interesantnu
lepezu individualnih stavova i ideja ali i, zahvaljujući autorovoj sposobnosti
da sagovornika inspiriše na aktivno promišljanje savremenosti, bogatu sliku
jednog važnog istorijskog trenutka.
(1998)
Unapred se odredivši i
(ne)ograničivši pisac otvara dveri svog sveta, nudeći ga na uvid i poverenje
čitaocu ali ne odručući mu pravo na sumnju i podozrenje (koji su čak
preporučljivi) spram teksta. Prvi deo romana je parafraziranje psihoanalitičkih
slučajeva iz stručno-popularne literature; reč je o serijama varijacija likova
rascepljene ličnosti koja se ispoveda podstaknuta pitanjima stručnjaka (dr Lenga
poznato-nepoznatog antipsihijatra; prepoznatljiva imena začin su za zbunjivanje
čitalaca i zavođenje na (ne)tačna tumačenja. Finale svake seanse je
fatalno-bogohulno pitanje „a kako sve vi
umrli“ u toj inkarnaciji, i sledstveno uskrsli iz jedne u drugu inkarnaciju,
drugi život. To „Putovanje do kraja svih
stvari“ prate simptomi patologije porodice u rasulu, rivalstva dece,
fetišizma i fiksacija upletenih u vrzino kolo usuda. Naravno, posle uzimanja
anamneze sledi lečenje (za bizarnu boljku sleduje isti lek), koje će se u
drugom delu knjige pomešati sa bizarnim kriminalističkim slučajem (u stilu
Čestertona ili Demeka). Simptomatična „kuća
bolesti“ povezaće se sa „kućom knjiga“
i u sumnjivom hepi-endu, sa pripadajućim kartama mesta okršaja, kulminirati
otkrivanjem krivca i strahovitom kaznom da se iščitaju sve knjige sveta, ali i
otvaranjem drugih, paralelnih stvarnosti kroz koje se krstari na
(psihoanalitičarskoj) sofi. U svojevrsnom epilogu ljubazna pisma izmeniće Leng,
Pisarev i Milton, dovoljno da nešto od pročitanog objasne ali i zamagle i
mistifikuju.
Jednoznačnost i
jednosmernost ne postoje u stvarnosti knjiga Đorđa Pisareva. Fraktal-fragment je
najveća jedinica ovih sveto-liter-nazora. Kako će se ti delovi sastaviti i kako
u tom slaganju funkcionisati, podložno je zakonima nasumičnosti, tajnovitih
sila i spremnosti pisca za akrobatske figure sa tekstovima (uključujući tu i salto mortale, bez zaštitne mreže). Na
ovakvim temeljima izrasta zamak sa bezbroj soba, vrtova, lavirinatima,
ogledalima sa i bez odraza, bibliotekom, opsednutošću, opsesijama, fizičkim
torturama... Princip uzrok-posledica ukinut je ili, u najboljem slučaju,
relativizovan, istorija svedena na nevezane serije anegdotskih bizarnosti,
citata kultnih ili zaboravljenih pisaca. U džungli pojedinačno/grupnog
višeznačja i vrednosti koja se razlistala na neizbrojive, na pausima iscrtane
nivoe (ne)svesnog, mentalno-fizičkog sklopa, nema ultimativnih rešenja. Kada se
svi pausi i slike slože ne podudaraju se ni u jednoj konturi, linije su umnožene,
seku se i prepliću, idu istim tragom ali uvek uz korak odstupanja. Mada
haotičan, ovaj pogled jeste jedini pravi izraz nagomilanih nanosa milenijuma koji
izdiše i otvara vrata nastupajućem. Pisac koji želi da ostane veran dobu koje
živi mora da prihvati ovakvo stanje, da krene od Borhenosve ostavštine (koji je
učio kako da se istina ispriča kao laž, dok su ostali učili kako da se laž
ispriča kao istina) i nastavi sa otkrivanjima novih vizura literature. „Zaverom bliznakinja“ Pisarev je priložio
vanredno uspelo delo toj viziji novog doba svetova stvarnosti i literature (ili
su oni, ipak, lica jednog entiteta?).
(2000)
U širokoj izdavačkoj lepezi nekih ’normalnih’ zemalja, tamo daleko,
između ekskluzivnih i luksuznih knjiga i masovnih džepnih izdanja, mesto pod
suncem izborili su brojni prelazni oblici među kojima i tzv Chapbooks (chap –
drugar, prijatelj, ortak). Reč je o knjižicama namenjenim publici specifičnijih
interesovanja, što ograničava tiraž i povećava njihovu dragocenost za
konzumente pa otuda i njihovo ime. Ovdašnje već poslovične izdavačke (ne)prilike
koje podrazumevaju drastično smanjenje broja objavljenih naslova, dakle i
nedovoljno pokrivanje brojnih oblasti stvaralaštva (o cenama, rabatima i
ostalom da i ne pričamo) ne poznaju ovu ’chap’ kategoriju iako je ona i te kako
potrebna. Otuda projekat „Dark Chest of Woders - Tamna škrinja čudesa“ (po
jednoj posveti Stivena Kinga), pokrenut od Horor i SF pisca i izdavača Gorana
Skrobonje, nužno privlači pažnju. Naravno, ideja objavljivanja knjižice po
ugledu na ’chap’-ove morala je da pretrpi odgovarajuće prilagođavanje ovdašnjoj
sredini te je tako tiraž bibliofilski (50 komada) a način umnožavanje –
fotokopiranje. Prelom i tehnička obrada teksta su kao i kod standardnih knjiga,
korice su kolorne, obim od 60 do 120 strana, cena 20-tak dinara a distribucija
po odabranim knjižarama. Tradicionalni knjigofili zaljubljeni u velike izdavače
i tvrde poveze ovakva izdanja neće udostojiti pogleda ali ona njima, istini za
volju, nisu ni namenjana. Ciljna grupa ’Tamne škrinje čudesa’ su čitaoci željni
novih svetova i saznanja, koji znaju za onu Reja Bredberija da o knjizi ne
treba suditi po koricama. A do sada izašle knjige potvrda su ove mudrosti.
Na dinamičnoj horor
književnoj sceni autorice su definitivno zauzele svoje mesto i stoje rame uz
rame sa kolegama u časopisima, antologijama i bestseler listama. Obzirom na
važeće teorije o ženskom pismu-literaturi zanimljivo je iščitavati ove priče i
pratiti kako dame barataju žanrovskim ikonografijama i obrascima postavljenim
prevashodno od muškaraca, odnosno kakav je ženski tretman straha, užasa,
nasilja kao stožernih tema ove proze. Jedanast priča ove antologije dokazuju da
ženska verzija horora nipošto nije mekša od muške (uostalom, očekivati tako
nešto značilo bi da se i dalje polazi od predrasuda). Krečići se kroz sve
podžanrove horora, od medicinskog, natprirodnog do brojnih varijacija teme
fizičkog nasillja i britalnosti, autorke često umeju da iznenade kako samim
postavkama priče tako i opisima tortura, sakaćenja, psiho-fizičkog
maltretiranja. Možda upravo na tim ravnima treba tražiti specifikum ženskog
viđenja horora (osim, svakako, u feministički obojenim pričama koje imaju
drugačiji koncept; takva je naslovna priča ove antologije, spisatlejice
Elizabet Hend koja opisuje svet u kome su žene fizički nadmoćnije i
organizovanije i tu moć i sprovode). Imena Keti Kodže, Kim Antiu, Lusi Tejlor,
Nensi Kolins, Džudit Komo, Elizabet Masi, Melani Tem, Nine Kiriki Hofman,
Roberte Lens i Popi Z. Brajt treba zapamtiti baš kao i ovu antologiju koja nam
je otkrila sasvim nov segment svetske literature.
2. Oto Oltvanji – Klaustrofobična žaoka, novela, 1996.
Mladom piscu gotovo je
nemoguće da objavi novelu kod nas (o knjizi da i ne govorimo). Za časopise ovi
radovi su predugi, sve duže od 10-15 strana nije im interesantno - a kamoli
proza od 60 strana. A upravo je novela, forma na granici priče i romana,
atraktivna i primerena vremenu u kome živimo. Oltvanjijeva novela preispituje
standardnu horor situaciju – oslobađanje mračne sile do tada zapretene u nekom
objektu (od raznih kuća i sličnih artefakata do prirodnih staništa, mračnih
šuma, pećina i sl.). Nakon oslobađanja sledi osveta i pokolj onih koji su silu
izazvali/probudili je ili slučajnih prolaznika čiji je greh što su živi. Osim
poigravanja rastom i kanalisanjem tenzije, ovakve teme nude prostor za živo
slikanje stvarnosti, profilisanje junaka, njihovih odnosa i stavljanje svih
ovih elemenata na probu u trenu sudara sa haosom. Autor je pomenute mogućnosti
umešno iskoristio, upličući kolorite rok kulture i prepoznatljivog miljea u
dinamičnu priču koja najavljuje talentovanog pisca. Ilustracije za knjigu
uradio je poznati subotički strip autor Damir Šmit.
3. Jan Mekdonald – Plavi hotel, izbor i prevod Goran Skrobonja, 1997.
Ovo je prvo šire
pojavljivanje Mekdonalda kod nas i njime je znatiželjnicima (i sladokuscima)
dat uvid u tekuća, značajna dešavanja u žanrovskoj fantastici.
4. Goran Skrobonja – Gorko srce, novela, 1997.
SF novela već
afirmisanog pisca Gorana Skrobonje varijacija je večite teme zavere, ovog puta na globalnom nivou. Vešto
manipulišući istorijskim faktima autor gradi priču o otporu čovečanstva
Ultimativnoj Entropiji gradnjom Utopije u novoj dimenziji sna. Glavni će junak,
tragajući za bivšom ljubavnicom, upasti u vrtlog borbi za vlast koja
podrazumeva makijavelistički (ili jezuitski) princip žrtvovanja većine
interesima manjine. Skrobonja radnju vodi precizno i odmereno, uspevajući da
brojna objašnjenja, tzv ’spori delovi teksta’, ne opterećuju priču i usporavaju
dešavanja. Kao uspešan način maskiranja jednog mesta na kome se objašnjava svet
novele pojavljuje se paralelna povest o nastanku, načinima pripreme i vrstama
viskija. U svakom pogledu reč je o valjanom delu.
5. Goran Skrobonja – Sveti rat, novela, 1997.
Horor čini pretežni deo
Skrobonjine spisateljske avanture i često se prepliće sa elementima ostalih
žanrova; u ovoj noveli spojeni su SF i Horor. Naime, u nekom trenutku
budućnosti, Srbija, koja je praktično u ratu sa celim svetom a prostire se od
Beča i Pešte do Grčke, dolazi na rub vojnog sloma. NATO privodi kraju projekat
koji će izmeniti tok rata. Da bi se to osujetilo treba angažovati najboljeg,
najsposobnijeg komandosa, jednog od dvojice preostalih srpskih – vampira.
Naizmenično nizanje delova vampirove prošlosti (od ustanka protiv Turaka,
upoznavanja sa unukom Vlada Cepeša tj. Drakule i inicijacije u vampirsko
bratstvo do daljih doživljaja u vihorima istorije ovih prostora) i sadašnjosti
(put u središte NATO-a) u završnoj je sceni začinjeno još jednim ovdašnjim
specijalitetom – obračunom između braće. Preplitanjem folklornih motiva,
istorijskih fakata i prepoznatljivih detalja iz sadašnjosti stvara atmosferu u
kojoj identifikacija i naklonost prema junacima ima važnu ulogu. Naravno,
Skrobonja ne dozvoljava da se priča deformiše u propagandu ’a la Rambo’
dokazujući da vlada spisateljskim zanatom o čemu svedoči i nesumljivi kvalitet
ove novele.
Zaključimo prikaz do
sada objavljenih knjiga edicije „Dark Chest of Wonders“ željom da serija
nastavi svoj život i donese još ekskluzivnih naslova iz svetske produkcije
odnosno predstavi nove radove domaćih autora koji zaslužuju pažnju (ali je od
etabliranih izdavača ne dobijaju).
(1997)
Objavio
ILIJA BAKIĆ
Kategorije:
Bakhe,
Dark Chest of Wonder,
Goran Skrobonja,
HOROR,
Jan Mekdonald,
NAUČNA FANTASTIKA,
Oto Oltvanji

Kod nas je izdavanje
„Vodiča“ upravo započelo, prevedeno je nekoliko naslova a kao svojevrsni
kuriozum pojavio se i prvi domaći vodič (par njih je u pripremi). „Bleferski
vodič za/kroz horor“ napisao je Goran Skrobonja, jedan od najboljih poznavalaca
dešavanja na ovom polju koji se i sam uspešno ogleda u pisanju horor proze.
Horor je svakako
zanimliva i atraktivna tema obzirom na njegovu izuzetnu ekspanziju u protekloj
deceniji na svim poljima, što je donelo nebrojano mnogo bezvrednih tvorevina
koje su sakupljale novac od publike ali i dela koja su bitno pomicala granice u
ovoj oblasti. Naravno, sve to, i komercijala i umetnost, sastavni su delovi
fenomena horora i Skrobonja ih se dotiče u „Vodiču“. U prvom delu knjige on,
pošto predoči sve prednosti horor blefa (jer horor je ’in’, ’zanimljiv’ i
’pomoću horor blefa lako možete smuvati frajera/ribu’), daje kao svojevrsne
uvode kratke istorijske preglede horor književnosti, filma, muzike, stripa i
periodike, da bi u odeljku „Ko je ko u
svetu horora“ poimenice nabrojao (uz kratak komentar) autore odnosno bitne
pojave i likove/junake popularnih horor dela, čime zaokružuje konture horor
subkulture. U ovom delu pominju se i retki domaći književnici koji su imali
hrabrosti da se ogledaju u ovom žanru za koji i dalje važi mišljenje da je šund
i paraliteratura. (Najubedljiviji kontraargument na ovakvo mišljenje, koji je
izneo Teodor Sterdžen povodom napada na SF, i koji glasi da jeste da 90% SFa ne
vredi ali i 90% bilo čega isto tako ne vredi – niko ne razmatra i uvažava.)
Zaslepljenost komercijalnim ostaje osnovni razlog za nipodaštavanje horora,
koje u akademskim krugovima ide dotle da mu se odbijaja i žanrovska posebnost,
te se horor tretira tek kao specifična ’atmosfera’ u delima. Ovakva gledišta
svesno previđaju izgrađenu horor ikonografiju koja ga jasno izdvaja od ostalih
(priznatih) žanrova. U krajnjem, i ovaj „Vodič“ doprinos je predstavljanju te
posebnosti.
Imajući u vidu
ograničeni prostor, obavezu informativnosti i odgovarajućeg tona, možemo
zaključiti da je Skrobonja uspeo da napiše zanimljivu i lepršavu knjigu koja
stoji ravnopravno sa „Vodičima“ koje su uradili inostrani autori. Za one koji
horor ne poznaju ovo će biti valjan uvod; oni koji o hororu ponešto znaju ovde
će naći nove podatke ali i kritička razmeravanja (ponekad vrlo smela); za sve
koji nameravaju da, uz pomoć ovog „Vodiča“ steknu neke poene, biće to moćno
oružje. Uspeju li u svojim namerama potvrdiće ono što je komentator „Open World“-a
napisao: „Blefiranje je umetnost.“ Dodajmo – umetnost za sva (buduća) vremena.
(1996)
Vršačka strip scena jedan je (uz magazin „Košava“ i aktivnosti oko
likovno-kulturnog centra Konkordija) od nosilaca novog umetničkog senzibiliteta
u ’lepoj varoši pod bregom’ u prvoj polovini 90-tih, i okuplja mlađe umetnike
koje animira na aktivan rad bez kompleksa famozne ’provincije’. Magazin
„Patagonija“ i fanzin „Krpelj“ promovisali su najpre kompletne strip autore ali
i ostale saradnike ’u poslu’ stvaranja stripa. Među njima je i Nabor Devolac (u
skladu sa andergraund manirom u pitanju je pseudonim poznat iz domaće
literature), pisac po čijim kratkim pričama je Wostok uradio desetak stripova.
Postavši, dakle, najpre poznat i prepoznatljiv u strip mediju, Devolac je
1996.g. objavio knjigu „Daljinski samoupravljač (i druge priče)“ u prestižnoj
ediciji „Prva knjiga“ Matice srpske.
Susret sa ’originalnim’
Devolcem jednako je uzbudljiv i razgaljujući kao i onaj posredstvom ’priča u
slikama’. Osnovni ton ovih proza je humoran a teme su im naša svakodnevice u
kojima su prepletene nacionalne ’duhovne’ karakteristike (od tvrdoglavosti do
naivnosti i nazad do inata), soc-realistička (bliska) prošlost i malograđanski
folklor. Bez pardona autor se poigrava ’svetlim tradicijama’ bratstva i
jedinstva, omladinskim radnim akcijama, zastavama i mitinzima, sletovima i
partijskim sastancima, tradicijama koje se naprečac ne mogu izbrisati (iako ih
se sada svi odriču) i ostaju u mentalnom sklopu širokih narodnih masa. Dodaju
li se rečenom rok’n’rol i strip ikonografija, kao destruktivni elementi,
turbo-folk cirkus u ulozi propagatora sveopšte vulgarizacije u ime radnog
naroda i njegove sreće, odnosno, na isti način doživljeni buljuci ukrasa
svakodnevnog života (od masmedijskih produkata, ratnih filmova, TV serija,
fudbala do modernih vračara), pred čitaocima se otvara neodoljivo klupko
apsurda koji jeste odraz (iskrivljen ali odraz) onoga što se lakonski naziva
sadašnjost. Bilo da se služi poznatim strategijama komedije situacije i
karaktera ili samo linijskim gomilanjem ’normalnih’ događaja koji prerastaju u
grotesku, Devolac uvek iznalazi način da ono što priča ne zastrani u
propagatorstvu ili sličnim dnevno političkim kategorijama. Na isti način on se
odnosi i prema svojim junacima: iako je nužno da ih u mnogo čemu karikira,
autor ih ne svodi na marionete, kartonske kulisa već zadržava njihovu životnost
koja pomaže prepoznavanju malog čoveka izmanipulisanog od polit-birokratskog
aparata i nateranog da se saginje i prihvata sluganstvo.
Ostajući veran strip mediju
Nabor Devolac je u knjigu ukomponovao i strip crteže Wostoka koji se pojavljuju
kao ilustracije ali i sastavni delovi teksta-priča (kao njihov početak nakon
koga sledi ’normalan’ tekst) odnosno kao kompletna strip biografija autora.
Ovakvim postupkom samo je potvrđen alterativni, neetablirani odnos pisca prema
oveštalim literarnim formama i njegova privrženost novom, tradicijom
neopterećenom, senzibilitetu.
(1998.)
Mladen Oljača, rođen 1970.g. u Novom Sadu, gde i danas živi i radi,
spada u grupu agilnijih strip autora mlađe generacije (za razliku od dobrog
broja onih koji znaju da crtaju ali im se, iz bilo kog razloga, to ne radi).
Njegovi crnohumorni stripovi o političarima, bizarnim likovima ili svakodnevici,
crtani prepoznatljivim karikaturalnim manirom pojavljuju se u mnoštvu časopisa
i fanzina, od domaćih „Patagonije“, „Lavirinta“, „Bumeranga“, „Grafičke
zavere“, „Uuaarrgghha!“ i drugih, do slovenačkih „Stripburger“ i „Skirocore“,
makedonske „Cool strip art antology“, nemačkog „Inside“, finskih „Sivullinen“ i
„Arse“, grčkog “YUS“. Učestvovao je na mnoštvu grupnih izložbi, počev od „Anti
nazi stripa“ i „Eko stripa“ u Ljubljani 1995.g, „Zlatnog pera“, Beograd 1996.g,
„Dana stripa u Nišu“ i „Salona stripa“ u Zaječaru, na pratećoj izložbi u čast
Enki Bilala, Beograd 1997.g, na „Jugoslovenskom salonu karikature“, Festivalu
nezavisnih stvaralaca „Break 21“, Ljubljana, izložbama stripa na temu ljudskih
prava, borbe protiv ovisnosti, na temu hendikepiranih i neprivilegovanih (sve u
Ljubljani), na izložbi „Umijesto gluposti“ koje su obilazile Crnu Goru...
Zaslužio je i nekolike nagrade: magazina „Stripburger“ za Anti nazi strip 1995,
ilustraciju na temu ljudskih prava 1996, za strip na temu hendikepiranih i neprivilegovanih
1998.g, te otkupnu nagradu na „I danima stripa“ u Nišu 1997.g. i 3. nagradu na
konkursu „Srbija 2001“ REX-a i Radija Free B92, prošle 2000. godine.
DNEVNIK: Recite nam nešto o svojim strip počecima.
OLJAČA: Prvi susret
sa stripom imao sam ’od malih nogu’, sa 5-6 godina, prvo kao čitalac (tačnije
’gutalac’) svega što je izlazilo od stripa, a nešto kasnije i kao ’crtač’,
koliko je to moglo biti ozbiljno sa 7-8 godina. Prvi ’ozbiljan’ susret sa
’pravim’ stripom desio se 1986.g. u školi stripa koju su vodili „Dnevnikovi“
autori na stranicama tog lista, na čelu sa Tozom Obradovićem i Banetom Kercom.
Tu sam dobio prvu pravu predstavu ’kako se to stvarno radi’.
Sledeći bitan momant, koji je od fundamentalnog značaja
za moje dalje bavljenje stripom, desio se 1989.g, odmah po mom povratku iz
vojske, kada je započelo okupljanje i druženjene formalne grupe mlađih novosadskih
strip autora (rođenih od 1966. pa na gore). Slučajan, sasvim spontan susret sa
prva dva čoveka iz buduće grupe, koja se vremenom brojčano solidno popunila,
izrodio se u redovna okupljanja petkom uveče, na kojima se družilo,
diskutovalo, ’pljuckalo’ po tuđim radovima i... šta sve još ne. Uglavnom, ovi
susreti i razgovori presudno su uticali na moja današnja shvatanja medija, stavove
i poglede, kao i praktičan rad u stripu. S dužim ili kraćim prekidima, na
najrazličitijim lokacijama u gradu (po principu ’snađi se’), u različitim
’sastavima momčadi’ – a po mojoj proceni kroz ova druženja prošlo je 50-tak
ljudi – ovi ’sastanci petkom’ potrajali su do danas, uobličivši se u svojevrsnu
strip radionicu u okviru nevladine organizacije „Stvaralačka omladina Novog
Sada“, koja nam je pružila gostoprimstvo u svojim prostorijama. Jedna od
posledica mog učestvovanja u radu radionice je upoznavanje i povezivanje sa
priličnim brojem ljudi aktivnih na YU strip sceni, što mi je puno pomoglo u
radu i razmišljanju o stripu.
DNEVNIK: U svetlu ovih iskustava kakvi su Vaši
pogledi na strip?
OLJAČA: Kao i većina
drugih strip autora, počeo sam sa ’konzumiranjem’ mejnstrima. U tom periodu sam
smatrao da je najvažniji kvalitetan crtež, što ’upeglaniji’ i ’savršeniji’.
Priča, naravno, avanturističko-kriminalističko-naučnofantastično-Džeremajsko-Konanovsko-Sudija
Dredovskog-i sličnih sadržaja bila je u drugom planu. A onda je došlo
upoznavanje andergraunda. I ispostavilo se da lep crtež, sam po sebi, nikako
nije dovoljan. ’Dapače’ priča je ono što je bitno jer, ako nemaš šta da kažeš –
što si uopšte ’otvarao usta’. ’Zevanje u prazno’ baš i nije neki prizor za divljenje.
Zaključak: crtež treba usavršiti, truditi se oko njega
ali on uvek treba da ostane u funkciji priče, da joj pomaže da bude što
uverljivija i efektnije ispričana. Jaka priča je 70% dobrog, smislenog stripa.
Što se tematike tiče, mene lično nekako su sve draži
stripovi koji imaju jake veze sa realnošću, sa stvarnim problemima i
sadržajima, sa realnim, životnim likovima. Ne sviđaju mi se junaci koji ’nikad
ne jedu, ne piju, ne vrše nuždu’. Svoje ’heroje’ volim da fizički iskarikiram
ali se trudim da imanju svoju realnu osnovu u nekom psihičkom aspektu, da budu
ljudi (i životinje) od krvi i mesa, sa svim onim sitnim životnim problemima
koji mi i jesu najzanimljiviji za ’obradu’. Pored toga, i okruženje u
poslednjih 10-tak i kusur godina bitno je uticalo na sadržaje mojih stripova,
tako da je priličan broj tabli i kaiševa socijalno-političke sadržine (serijali
„Novi Sade... laku noć!“, „Zloba Zlobica“, ilustracije rađene tokom studentskih
protesta 96/97 za „Studentski proglas“, kaiševi rađeni na temu ’otpora’,
karikature političara...). Uvek se trudim da neki realan problem, koji mi se nameće
kao interesantan, maksimalno iskarikiram, ’uvrnem’ ga do apsurdnosti, ponekad i
do granice (ne)ukusa, kako bih što upečatljivije saopštio ’poruku’. Uporedo sa
karikiranjem teme ide i karikiranje likova. Volim da strip bude ironičan u
svakom pogledu.
DNEVNIK: Čime se trenutno bavite i koji su Vam
planovi?
OLJAČA: Od avgusta
1998.g. honorarno sam radio karikature, ilustracije i serijal strip kaiševa
„Novi Sade... laku noć!“ za „Novosadski nedeljnik“, koji je ugašen oktobra
2000.g. posle 84 nastavka da bi ga nasledio serijal kaiševa „Zloba Zlobica“. Za
„Zonu sumraka“ radim serijal „Dr. Moon“, scenarista je Saša Jovanović; u
„Svetu“ crtam serijal „Alo, alo 011“, u „Penzionerskim novinama“ serijal
kaiševa „Mali Perica“. Moje ilustracije pojavljuju se u „Sexi humoru“,
„Junioru“, „Mom ljubimcu“. Uskoro treba da se pojavi sveščica sa sabranim
kaiševima i tablama „Zlobe Zlobice“ pod naslovom „Zloba Zlobica u zemlji čuda“.
Scenarista je Saša Jovanović sa kojim radim i ’dugometražni’ strip pod radnim
naslovom „Superheroji“, na temu lokalnih ’superherojskih’ pojava: Lalixa,
Crnogorixa, Bretmana, Superserba, Pravdicionara, sa sve njihovim ljubimcima i
mezimcima Krmexom, Pit-Srb terijerom... Biće puno sprdnje sa lokalnim mentalitetima
i karakterima, kao što u „Zlobi...“ obrađujemo svima nam drage likove (bivše).
Pored ovoga, koliko mi vreme dozvoli, trudiću se da
održim saradnju sa fanzinaškom i polufanzinaškom scenom (ovde mislim na
’magazine’ koji ritmom izlaženja i ’profi’ uslovima saradnje više naginju
fanzinima nego onom za šta se predstavljaju). Ipak, ova fanzinska scena donosi
svežinu i nove ideje koje pomeraju okoštale standarde ’velikih’, uglavnom
bivših domaćih izdavača.
Velika želja mi je i da nađem nekog ko bi bio voljan da
finansira album sa sabranom gomilom urađenih kratkih stripova. Dakle: Sponzori,
javite se!
Razgovarao Ilija Bakić
(2001)
Zapekla zvezda a jedva da je deset sati. Ulica
prazna, nigde žive duše. Ni baba Divna ne sedi pred kućom a ona je doskora
stalno bila napolju pa sve čeka ko će da prođe da porazgovara s njim koju reč.
Sad se sve živo zavuklo u ladovinu. Al, kad natera muka - mora se napolje. Eto,
deda Milovan žuri, sve se sapliće, da stigne do male prodavnice na periferiji
lepe varoši i, u pola glasa, psuje ženu što se ranije nije setila da joj treba
sirćeta za salatu. Znoj mu već rosi čelo ispod obaveznog šešira a curka i niz
leđa. Brže-bolje pređe put pa pored igrališta do vrata ’radnje’. Kad otud
izlazi njegov ispisnik, Pera, stari trgovac.
„Gde
si Pero?“
„A
evo me, bio da kupim soka za unuke i jednu ’krmaču’ pivca za zeta i mene.
Trebaće.“
„Ako,
ako.“
„A
ti?“
„Zaboravila
ona moja neke špecije pa...“
Uto,
iz ’radnje’ izlazi i baba Julka.
„Ju,
preseče me. Šta stojite na vrata? Ne može čovek da iziđe kako treba.“
Pre
nego što bilo ko od prozvanih stigne da odgovori a iznutra se začuje: „Zatvaraj
ta vrata. Klima radi. E kakvi ste, ko da ste se na njivi rodili.“
Baba
Julka se skloni sa ulaza i zatvori ga.
„Mnogo
prgava ova prodavačica. Mnogo. Samo viče. Ta ujutru mrzi ceo svet a posle podne
i samu sebe.“
„Pa
što dolaziš kad je takva?“
„Daleko
mi ona druga samousluga. Ko da ide po ovoj vrućini? Vidiš da gori i nebo i
zemlja.“
„Akoz
je tako, ondak bidni fina i zatvaraj vrata.“
„Kako
da zatvorim kad ste vas dvojica stali tu, nasred puta, ko dve zaludne babe.
Ajde mičite se, nemam ja vremena da se s vama naganjam.“
„Ma,
ti i da oćeš - ne bi mi teli s tobom.“
Baba
Julka promrmlja nešto sebi pod maramu i ode a ’zaludne muške babe’ se sklone u
tanku ladovinu krivog bagrema da prodivane još neku.
„Izgore
sve. Kažu na televiziji još do kraja nedelje ovako. Skroz nenormalno vreme. A ranije
nije bilo tako. Znao se red: zimi ladno, u proleće lepo, leti toplo taman kolko
možeš da istrpiš. Zapeče par dana tamo oko žetve i u avgustu - i to je to.
Jesen lepa dok ne okiša al dotle je kukuruz već u ambaru, grožđe je obrano,
žito posejano pa se samo čekaju mrazevi da se kolju svinje. Ovo sad nema
nikakve mere.“
„Nema
bogami. Sve se premetnulo. Što kažeš ’nema reda’. Sad il je jako ladno il je
jaka vrućina. Izgubilo se i proleće i jesen. Danas si u jakni, zima je, duva
vetar a sutra - pravo u kratke rukave, da se ugušiš od vrućine. Očas posla se
promeni. Nema više sredine.“
„I
narod ti je takav postao. Svi bi nešto na brzinu. Odma da su bogati, dok lupiš
dlan o dlan. Ko ima tom se presipa, ko nema šupalj mu nos bez kraja. Ima ih što
ne radu a bogati su, drugi radu a nemaju ništa, ne dobijaju platu, a akoz nešto
i dobiju jedva da je dosta za ranu.“
„Pre
se bar znalo: ideš u školu, odslužiš vojsku, zaposliš se, oženiš, izrodiš decu.
Sad je sve naopako. Džaba ti škola ako nemaš nekog svog da te zaposli. Eno
komšijin mali - ma nije više ni mali, sigurno je preguro tridesetu - završio
neki arheološki fakultet, s tim može da radi u muzeju ili da iskopava po
atarima, i godinama nema posla. Kad je poslednji put bio na birou kaže mu ona
službenica da bi bilo najbolje da se prekvalifikuje. ’U šta’ pita momak, a ona
će ’u drvodelju, to se sad traži’. Da je teo da bude tesar ili stolar nije moro
tolike škole da završi. I šta će sad? Nije više ni mlad, nije ženjen, zavisi od
roditelja - moraće da upiše taj kurs a s onom diplomom može da se slika.“
„Ako
ima pare da plati slikanje, jel da? Nikakva mu vajda od te škole. Bolje da je
nešto švercovo ili da se barem upiso u neku stranku. Onda bi bilo kakve
koristi. Vidiš kako je kod nji. Prvo je bilo hitno da se glasa za sva mesta -
kao da se uštedi, da sve bude brže gotovo jer više ne sme da se čeka - a sad
imaju vremena, dok se ne nagode ko će kolko da dobije. Šta ih briga što svi propadosmo?
Sad su opet došle njiove četiri godine carevanja. Eh, teško si ga nama... Nego,
odoh ja dok se još baba nije naljutila. Ako počne da viče nema di da pobegnem,
svuda je vrućina, i u šupi, i pod ambarom i u bašti. Zato moram da slušam.“
„Idem
i ja. Ni kod mene nije bolje. A znaš kako kažu: ’koga je moliti - nije ga srditi.“
(2012)
Tri sata popodne. Upeklo sunce ispod oblaka koji prete pljuskom.
Sparina. Na peronu autobuske stanice skupio se svakojaki narod: radnici koji su
završili smenu i vraćaju se kući, đaci kojima se školska godina završava pa su
časovi skraćeni (a ako i pobegnu ranije niko neće primetiti), razni putnici
namernici koji su obilazili lekare specijaliste i druge institucije. Svi
pokušavaju da nađu nekakav hlad i, onako znojavi, izviruju da vide stiže li
autobus, koji je pošao iz prestonice i voziće ravnicom banatskom sve do
granice. Čekanje se odužilo ili to samo
tako izgleda kad je čovek nervozan.
Konačno, eto i
autobusa. Staje na peron uz škripu kočnica. Narod se sjatio do vrata koja se
otvore da propuste konduktera. Za njim izlaze oni kojima se put završio. Jedva
mogu da se probiju kroz gomilu. Kondukter viče: „Polako. Pustite ljude da
izađu. S nama mogu oni koji idu do kraja linije. Puni smo. Za ove iz okolnih
sela sad će da stigne drugi autobus.“
Kad više niko ne izlazi
navale ljudi unutra.
„Polako. Kuda vi“, pita
kondukter.
„Do sela...“, odgovori prosedi, neobrijani muškarac.
„Pa, rekao sam da
sačekate. Evo autobusa za nama. Zajedno smo krenuli i samo što nije stigao.“
„Ma, šta ga ja znam dal
će da stigne. Kupio sam kartu i neću da čekam.“
„Ama, podavićemo se
unutra. Vrućina je a klima jedva radi. Sačekajte.“
Muškarac uđe u autobus
bez osvrtanja. Za njim nagrnu i drugi. Očas posla zauzmu prazna sedišta i
popune prolaz između njih, navale na vozača. Oni na ulazu guraju i dalje.
„Nema više mesta.
Narode, čujete li?“ viče kondukter ali niko ne obraća pažnju.
Doterana gospođa
demonstrativno staje ispred njega: „Ja idem do poslednje stanice. Kako da uđem?
Posle ovog imam autobus tek u šest sati. Nema smisla da čekam. I ja imam
kartu.“
„Znam gospođo. I ovi
što se guraju znaju da će drugi autobus da stigne za koji minut. Sve su to
stalni putnici. Ali, vidite, neće da sačekaju. Oni imaju svakih pola sata
prevoz ali hoće baš sad. Šta ja da radim?“
Uto iz autobusa, na svoja vrata, izađe i vozač pa stane do
kolege: „Ja ovako ne mogu da vozim. Zalepili su mi se za menjač. Unutra je da
svisneš od vrućine.“
„I šta ćemo sad?“
„Ništa. Čekamo da
stigne drugi autobus pa će putnici da se raspodele i svi zadovoljni.“
Kao odgovor na ovaj
predlog iz autobusa stigne povik: „Oćeš ti da voziš ovo čudo? Šta čekaš?“
„Vozi ga ti kad si tako
pametan.“
Sa ulaza neko pripreti:
„Prijaviću vas u firmu da maltretirate putnike.“
„I treba da prijaviš.
Imaš sreće što nema policije okolo pa da je tebe prijavim.“
„Policije, ko za inat,
nema kad zatreba. Ko zna koliko puta sam morao da razdvajam putnike koji su se
potukli. I da prečim pijanima da uđu u autobus“, kaže kondukter.
„Ma, nema vlasti. To je
ono što ne valja. Da ima vlasti bilo bi i reda“, uključi se sedokosa baka. „Ko
je ranije smeo da viče na nekoga u uniformi ili na poslu? Znao se red. Sad se
narod otrgao i prozlio, to mu je najlakše. Šta god mu kažeš on viče ’to je moje
pravo’. Samo gledaju svoj interes. Niko ne mari za drugoga. Loš smo narod, loš.
Treba nam čvrsta ruka da nas utera u red.“
„Nema to više, bako,
sad je demokratija. Nema više ništa na silu i s batinom.“
„Moj sinko, batina je
iz raja izašla, pa neka kaže ko šta oće. A kad nema mačke – miševi kolo vode. Za
ovih mojih skoro 80 godina svašta sam videla ali ovakvog zla i zavisti i
samoživosti nikad nije bilo. Ni u staroj Jugoslaviji, ni za vreme Tita, ni kad
je rat bio. Nikad. Uvek je bilo nekog poštovanja i straha. Ranije su se deca
učila da poštuju starije i da znaju šta je red. A sad... šta ova deca da nauče
kad se matori guraju i svađaju? Još su i dobri kad vide kakvi smo.“
„Bako, to su nova
vremena. Demokratija ti je kad te neko, da prostiš, tera u materinu, a ti ideš
gde ti se hoće.“
„Šali se ti, šali al
ovo na dobro neće da izađe. Kad nema reda i sloge u familiji, pa nema u državi,
čemu da se nadaš?“
„Da će da stigne drugi
autobus“, zaključi kondukter i pokazuje kako taj upravo ulazi u stanicu.
Za tren se pretrpani
autobus ispraznio a pristigli popunio. A, ostalo je, i u jednom i u drugom,
praznih mesta.
(2012)
Prvu ilustraciju Zoran
je objavio u „Dnevnikovom“ SF časopisu „Alef“ 1988.g. a prvi strip 1991.g. u
„Šajkaškim novinama“. Slede saradnje sa magazinom „Stav“, od 1992.g,
nedeljnicima „Nezavisni“ i „Ruske slovo“ od 1996.g, magazinima „Reflex“ i
„MonopoList“ od 1999.g. Brojne karikature i crteži pojavljuju se u „Piscu“,
„Sexpressu“, „Vestima“, „Danu“... Sopstvenim snagama 1995.g. objavljuje album
„Sve je to ljudski (ili možda nije)“ u kome je sabrao već objavljene ali i nove
stripove na SF teme i one o vojnicima i političarima. U Američkim alternativnim
izdanjima našlo je svoje mesto nekoliko njegovih ilustracija a od 1998.g.
sarađuje sa islandskim strip magazinom „Blek“, gde objavljuje stripove a tu je
objavljen i veliki intervju sa njim. Zlatko je izlagao na „Zlatnom peru
Beograda“, „Bijenalu jugoslovenskog stripa“, izložbi „60 godina stripa u
Srbiji“, na „Bitef stripu“...
Sumorna situacija na
planu izdavanja domaćeg stripa i želja da zna šta se dešava na toj sceni, da
pročita poneki tekst o stripu, naterala ga je da pokrene svoje strip fanzine i
Strip vesti. „ZinFan TripS“, voljan da razmrda uspavanu i lenju novosadsku
scenu, okupio je mlade i one malo iskusnije autore oko ideje da se andergraund
i glavnotokovski stripovi kontinuirano objavljuju i tako se, osim upoznavanja
publike sa onim što se crta, stvori zaliha stripova za neku kasniju ’ozbiljnu’
strip reviju. Do sada su se pojavila četiri broja „ZinFana“ (jedan je autorsko delo Mladena
Oljače) a dalje izlaženje krajnje je neizvesno. Paralelno sa ovim projektom
Zlatko je objavio dve epizode (treća je u pripremi) svog stripa „Roby Zgazgi“ o
avanturama robota sa propeler-kapicoma i njegovog prijatelja dečaka u
fantazmagorijskom svetu zlih nacista, dobrog pilota Crvenog barona, lebdećeg
broda Titanik, uvrnutog profesora dr Dooma.
Elektronski časopis
„Strip vesti“ otvorio je sasvim novo poglavlje u domaćem stripu. „Nakon godinu i po surfovanja Internetom
ustanovio sam da nas ima dosta sa e-mail adresama. Ljudima je trebao izlaz u
svet a Internet je bio najjednostavniji i najjeftiniji, pogotovo za nas iz
restlova stare Juge. Na HIES-u i „strip.co.yu“ video sam da su se dešavale neke
stvari na ovim prostorima a da ja nisam čuo za njih. Znao sam kada se u Marvelu
menja urednik, kada Diamond, zbog malog tiraža, prestaje da distribuira strip
koji je dobio Eisnerovu nagradu ali ne i da u Novom Sadu već pet godina postoji
strip radionica. Sve je to ’skvrčalo’ u mojoj glavi i jedno popodne sam odlučio
da sakupim e-mail listu radi razmene informacija, napravio pilot poruku, par
puta obrisao oznojane dlanove i kliknuo ’send’. Već za par nedelja imao sam 70
adresa, a prvobitno sam razmišljao da bi vredelo raditi i za 20 ljudi, i to je
izbrisalo prvobitne sumnje o negativnim reakcijama kojih sam se plašio (mogli
su reći: Šta ovaj kreten zamišlja? Ko je on da nam puni mail box-ove
koještarijama?). Danas Strip vesti imaju 360 pretplatnika, nekoliko stalnih
saradnika i mnogo povremenih, skoro 6000 poseta sajta iz svih bivših Ju
republika i inostranstva, tutulu NIN-a
za najvažniji strip događaj u Srbiji 1999. godine, izašlo je preko 100 brojeva,
plus 20 vanrednih. Među čitaocima ila ljudi sa prostora bivše Juge, naših iz
Amerike, Kanade, Izraela, Paragvaja, Južnoafričke Republike... Od broja 101
Vesti su se modernizovale, koriste se Ju slova, imamo kolor i druge pogodnosti
HTML tehnike. Zbog loših telefonskih vaza i sporog prenosa fajlova još uvek
izbegavam ubacivanje sličica ali i to će uskoro biti izvodljivo. Želja mi je da
zakupim prostor na nekom serveru i proširim sadržaje, da vremenom sajt napravim
profitabilnim uz pomoć sponzora, ali to je budućnost - kada dovoljno strip
fanova bude imalo para da kupi računare i redovno posećuje web stranice. Sada
je glavni problem naše zakonodavstvo koje ne dozvoljava fizičkim licima da
otvore domen-Internet adresu.“
Zbog svega rečenog, za
zainteresovane do daljnjeg važe adrese: zcomics@neobee.net odnosno
hppt://www.unovomsadu.com/strip/sv a Zlatkova lična prezentacija je na adresi
hppt://members.tripod.com/ZM97. Zlatko, inače zaposlen u jedinom domaćem
(preživelom) strip izdavaču „Marketprintu“, gde održava internet prezentaciju,
komunicira elektronskom poštom i radi u klubu ljubitelja stripa. Objavjuje
radove u retkim strip izdanjima (npr ’Bumerang’ br. 3); u situaciji kada nema
dovoljno publikacija-magazina „koji će
objavljivati domaće autore i nema mogućnosti da sa mapom svojih stripova mogu
sesti u voz i otići na neki strip festival u potrazi za izdavačem kojem će se dopasti senzibilitet mojih
stripova“ Zlatko Milenković je shvatio da je jedini način promovisanja onog
što radi, u ovom trenutku, kombinacija virtuelnog stripa i onog na starom,
dobrom papiru.
Razgovarao Ilija Bakić
(2001)
Pesnička avantura Dušana Vidakovića započela je i dosledno se kreće u
svetovima velikih pesničkih formi starog Japana – haiku i tanga poezije –
tradicija koja su odavno prevazišle lokalne okvire i ušle u trezore sveopšte
tradicije stiha (otud ne stoje primedbe pojedinih kritičara da ne treba
posezati za ’tuđim’ već samo za ’našim’ formama pevanja). Naravno, upotreba
nekog oblika ne podrazumeva samo puko podražavanje, peslikavanje obrazaca i
tema već i njihovu nadgradnju u skladu sa ovovremenim, ovoprostornim iskustvima. U Vidakovićevom
slučaju to znači da je ispoštovana stroga 7-5-7 haiku forma odnosno da je u
dobrom delu pesama insistirano i na folizofskom tj. zen sklopu emotivnih i
prenosno-enigmatskih značenja ali se ’radilo’ i na unošenju lokalnog kolorita u
stihove, što predstavlja, u krajnjem, više nego zanimljiv i zahtevan
eksperiment.
Knjiga „Brzinom voza“ (prvo izdanje 1992., drugo
1997.) upravo se razvija u građenju i spajanju dualiteta
japansko-tradicionalnog i domaćeg-novog senzibiliteta. U skladu s osnovnim
postavkama haikua da u jednom prizoru spaja mikro i makro svetove, traga za veličanstvenošću
malog i naslućuje grandioznost velikog, pesnik se kreće kroz velike teme
prirode, osnovnih elemenata (voda, vetrovi, nebo, smene godišnjih doba), detinjstva,
ljubavi. Grupisanjem po pet haiku pesama pod jedan naslov sem fragmentarnog
nizanja prizora postignuta je i unutrašnja dinamika segmenata, samosvojno
kretanje, promene, one očite (u prirodi) i suptilnije (u emotivnom liku). Stoga
zima postoji kao doba godine ali i u kostima osame a sneg veje na ulicama i TV
ekranu. U razvoju klasičnih tema Vidaković postepeno unosi novine da bi, od
segmenata „Antihaiku“ te ciklusa „Razglednice“ i „Brzinom voza“, uronio u
lokalne pejzaže i kolorite otkrivajući niz vinjeta o mentalitetu ljudi odnosno
fascinantne lepote i fenomene prirode. Kroz ove pesme tako izranja svet do sada
opisivan etno-epskim manirom a koji, ovog puta, u oštrim potezima biva
razobličen do svoje srži: od uzavrelih mirisa u lokalnom vozu Valjevo-Stave,
razbarušenog Ilijskog vašara, Valjeva u noći do Serjože ždrepca, u prašnjavom
prozoru voza, susrećemo se s minimalističkim antropološkim studijama ili
traktatom o putovanju železnicom. U dubljim slojevima ova se knjiga otkriva kao
pohvala putovanju, fizičkom i duhovnom, kretanju koje jeste sinonim
egzistencije, od rođenja, odrastanja, sazrevanja do smrti tela i misli. U svim
sistemima koji se razvijaju kao jedina konstanta pojavljuje se, upravo,
dinamika, sveopšto, svekoliko kretanje.
„Knjiga o hodu“ (prvo izdanje 1994., drugo 1997.) nastavak je Vidakovićevog
istraživanja putovanja kroz pejzaže i raspoloženja. Knjiga je inspirisana i
posvećena ’Ruži lutanja’ Miroslava Mandića, umetničkom projektu koji je
otelotvorenje simbioze telesno-duhovne avanture kretanja, i čini je 30 haiku
pesama svrstanih pod slova azbuke. Prizorima predela, od drumova, mora, reka i
šlepera do predgrađa, gradova u leto ili jesen (bezimenih i prepoznatih kao Beč
ili Berlin), pridodati su krokiji razdraganosti, sete, nostalgije, uz poneki
vrcavo-podrugljivi stih. Tako se uspostavlja interaktivna veza između viđenog i
doživljenog, odnosno ono što putnik vidi određeno je njegovim emocijama i
obrnuto, emocije se menjaju prema okolini kroz koju se prolazi. Stoga ne
postoji jednoobraznost u stihovima ove knjige već oni prate unutrašnju logiku
samog puta. Pesnik je u najboljoj tradiciji haikua uspeo da, u minimalnom broju
reči, bez rasplinjavanja i praznoslovlja, zaokruži jednu samosvojnu celinu koja
je osnov širokim krugovima fascinacija lepotom i zapitanosti nad tajnama
trajanja.
(1998)
Najnovija izborna vrteška u zemlji Srbiji konačno se
završila. Posle žestokog ’presinga’ na goloruki narod, koji je podrazumevao sve
znane oblike propagande, od plakata i bilborda do mitinga i TV duela pobednici
se znaju i sad je samo pitanje kako će oni međusobno da podele zadobijeno
carstvo. Što se glasača tiče čitava ujdurma je gotova i mogu da je zaborave do
sledećih izbora. Onima koji bi ipak da se osvrnu (u gnevu) i vide kroz šta su
prošli, ukazaće se nekolike posebnosti predizborne kampanje. Specijalitet je svakako
bio ulazak kandidata (čak i onih najviših) ne samo u seoska dvorišta domaćina,
već i u njihove obore i štale, u staklenike i bašte - pa i dalje, sve do
njiva... Ovo iznenadno prisećanje vlasti (potencijalne) da je Srbija zemlja
seljaka, bilo bi pohvalno da nije tako naprasno i tendenciozno i lako čitljivo. Navikao je narod da se u predizbornim
kampanjama glamurozno otvaraju impozantni objekti kakvi su mostovi čije
dimenzije ne premašuju 10-tak metara (pa i manje) ili da se svečano preseče
traka ispred jedva stotinjak metara friško asfaltirane seoske ulice. Ovakvi
poduhvati spadaju u normalno predizborno ponašanje. Ali kad kandidati u odelima
i ’šimi’ cipelama, uđu u štale i staklenike, ili zabasaju nasred polja - to je
nešto sasvim novo. A to novo je, gle čuda, pokrenulo nešto staro, skoro
zaboravljeno, čega odavno nije bilo - političke viceve.
Ova
izborna kampanja biće zapamćena po povratku jednog od sigurnih znakova mentalnog
oporavka naroda. Predugo političkih viceva nije bilo. A postojali su čak i za
blagog vremena Titovog. Mada su dušebrižnici smatrali da su oni delo ’spoljnog
i unutrašnjeg neprijatelja’ koji bi da oslabi socijalističku zajednicu, Tito je
govorio da su politički vicevi korisni jer precizno odslikavanju problem.
Takvih viceva bilo je i za vladavine Miloševićeva; što je njen kraj bio bliži
to ih je bilo više. Sa promenom vlasti vicevi o političarima gotovo da su potpuno
nestali među narodom; tek bi poneki osvanuo da malo razveseli gladni narod bez
posla i perspektive. Nešto ozbiljno nije valjalo kad je narod zaćutao - tog
muka plašio se i veliki ’špiclov’ Miloš Obrenović. No, ne lezi vraže, eto nama
izbora i - viceva. Istina nema ih previše ali ipak su tu. Imena aktera se
menjaju, ali zapleti su ’životni’ i pogađaju metu. Najbrojniji su
poljoprivredni vicevi, kao onaj u kome seljak ustaje rano ujutru, obuče se i
ode u dvorište pa se brzo vrati i pita svoju ženu koja je i dalje u krevetu:
’Ko je pomuzo kravu, ti ili (opciono ime političara)?’. U drugom vicu povrtar
viče na ženu zašto nije pazila na decu jer su mu oplevila svu papriku; žena se
pravda da deca nisu ni ulazila u plastenik a čovek zaključi da onda mora da je
bio političar taj-i-taj, kome je on džaba objašnjavao razliku između paprike i
korova. Na sličnim mukama je i birač (iz sela ili grada) koji, vraćajući se
kući, kupi novine i kesicu čipsa pa sedne i otvori novine a tamo - političar,
ovaj baci novine pa uključi televizor a političar na svim kanalima; nesuđeni birač
ugasi televizor pa pogleda u kesicu čipsa i zaključi: ’E neću da je otvorim, pa
makar se (političar) ugušio!’ Na pitalicu ’zašto mame više ne kupuju deci
čokoladu’ odgovor je ’da političari ne bi došli na svečano otvaranje!’
U
svetlu predizbornih trendova aktiviran je i vic o čiči koji čuva ovce na
planini; kad, evo džipa iz koga izađe momak u sjajnom odelu koji kaže da će da
pogodi koliko čiča ima ovaca, a kao nagradu će da uzme jednu ovcu. Čiča slegne
ramenima a momak otvori laptop, namesti satelitsku antenu, uključi GPS, kucka
malo i kaže: toliko je ovaca. Čobanin potvrdi a onda kaže momku da će on, u ime
revanša, da pogodi ko je momak, pa ustvrdi da je ovaj ekspert. Momak upita kako
je znao a čiča objasni: ’Lako, došao si a niko te nije zvao, rekao si mi ono
što znam i treće - vraćaj mog šarplaninca!’ Naravno, eksperti mogu biti iz bilo
koje stranke ali je čiča samo jedan - običan zdravorazumski čovek iz naroda
koji jako dobro zna kad ga ’lažu i mažu’ makar se pravdali da to čine samo za
njegovo dobro.
(2012)
Bavljenje
junakom, njegovim psihološkim životom, kao konstanta dela Ursule Legvin, po čemu
je njen rad u žanru, rad u kome je stvorila određene standarde, značajan, u
ovoj knjizi se povezuje sa još jednom žanrovskom neobičnošću. Naime, glavni junaci
„Ruže kompasa“ (osim onih u prelepim pričama o drugačijim životnim oblicima) su
- žene, žene kao bitni učesnici u događajima a ne kao šablonizovane makete vrišteće,
dugokose izazivačice nevolja. Za SF vazi predrasuda (zasnovana, istini za
volju, na popriličnom broju činjenica) da je muško-šovinistički žanr koji je
lepši pol najčešće ili koristio po pomenutom šablonu ili jednostavno prećutkivao
kao deo pejzaža. Legvinova, pak, smešta svoje junakinje u žanrovski već poznata
okruženja i istražuje mesto, reakcije, delovanje žena, netipičnih junaka u
tipičnim (muškim) situacijama, usresređujući se na ispitivanje odnosa
žena-muškarac u totalitarnim sistemima (koji zabranjuju brak, razvoj nauke)
odnosno u istraživačkim misijama ili na novim svetovima. U svakom slučaju, pred
nama je bitan žanrovski pomak, dokaz razvoja, zrelosti žanra. Međutim, u svim
pričama nalazimo prenapadno tipizirane ženske principe: ljubav, nežnost, odanost
mužu, požrtvovanost, i na toj značenjskoj ravni, pitanje 'da li bi takve
junakinje izdržale iole ozbiljnija feministička tj. ginokritička razmaranja' ne
treba ni postavljati, jer je odgovor nedvosmisleno - ne. Tek će kasnije godine
i nove autorke početi da razmišljaju i u tim pravcima. Ipak, neosporno je da je
rad Legvinove omogućio i predstojeća feministička usmerenja.
Pitanje
književno-žanrovskog okruženja u kome se „Ruža kompasa“ našla u trenutku svog pojavljivanja
takođe daje dvostruki odgovor. Jer, priče zbirke nastajale su u jednoj deceniji
a pojavile se u novoj, u 80-tim, u vreme uspostavljanja novog žanrovskog pokreta
- kiber-panka - koji nudi drugačije viđenje budućnosti i mesta ljudi u njoj.
Istovremeno na književnim prostorima glavnog toka, u koje Ursula Legvin ulazi
svojim nežanrovskim pričama, cveta postmoderna. U odnosu na oba pokreta/koncepcije
„Ruže kompasa“ je knjiga koja počiva na oprobanim, potvrđenim i zastarelim temeljima.
Njen realizam je u deceniji kada je stvaran bio i te kako značajan za razvoj
žanra (tj. onog dela žanra koji je hteo da prevaziđe svoja paraliterarna
ograničenja) i Legvinova je zbog toga važna pojava na SF i Fantasy sceni. Ali,
u međuvremenu se stanje promenilo i u žanru i u glavnom toku. Kasnije knjige
Ursule Legvin, roman „Stalno se vraćajući kući“ ili zbirka „Bufalo devojke, hoćete
li izaći večeras“ dokaz su da se autroka nije zadržala na svojim klasičnim
dometima već je hrabro i uspešno krenula u nove vizije. U čitavom opusu Legvinove
„Ruže kompasa“ ostaju dokument o radu na uozbiljavanju žanra, odnosno o pauzi
nastaloj kad je pomak postignut, pauzi nakon koje će uslediti novi umetnički
prodor u nepoznate svetove.
(1994.)
Пријавите се на:
Постови (Atom)